5.

     Ma koliko često dolazila u Kamelot, Morgoza od Lotije nikada se nije umarala od dvorskog života. Sada je znala da će, kao Arturu podređena kraljica i majka jednog od prve trojice njegovih vitezova, dobiti počasno mesto na turniru. Sedela je u crkvi kraj Morgane; na kraju službe Galahad će biti proglašen za viteza, a sada je klečao kraj Artura i Gvenvir, bled, ozbiljan i sav blistav od uzbuđenja.
     Biskup Patricije lično je došao iz Glastonberija da odsluži misu za Duhove u Kamelotu; sada je stajao pred njima u beloj odeždi i pevao: "U Tvoje ime nudimo ovaj hleb, telo Tvoje..."
     Morgoza je zaklonila usta punačkom šakom, prikrivajući zevanje. Ma koliko često posećivala hrišćanske svečanosti, nikada nije razmišljala o njima; nisu bile čak ni zanimljive kao svečanosti u Avalonu, gde je živela kao dete. No, ona je još od svoje četrnaeste godine smatrala da su svi bogovi i sve vere samo igra za odrasle ljude. Ništa od toga nema veze sa stvarnim životom. Ipak, kad god je dolazila na Duhove redovno je bila na misi, najviše zbog Gvenvir - ona joj je bila domaćica, Vrhovna kraljica i rođaka, na kraju krajeva - i sada je, zajedno sa čitavom kraljevskom porodicom, pošla da primi pričest. Morgana, koja je sedela kraj nje, bila je jedina sa čitavog dvora koja nije pošla ka oltaru. Vrlo glupo od nje, dokono je pomislila Morgoza. Ne samo da se time izdvaja od običnih ljudi, nego i mnogi pobožni dvorjani smatraju da je ona veštica i čarobnica, a među sobom je nazivaju i gorim imenima. Uostalom, kao da je pričešće nešto strašno! Jedna verska laž ista je kao i druga, zar ne? Kralj Urijens imao je mnogo bolje osećanje za prikladnost, mada je Morgoza smatrala da on nije ništa veći vernik od Gvenvirine mačke ljubimice. Oko ruku je nosio zmije Avalona, pa ipak je, zajedno sa svojim sinom Akolonom, pošao ka oltaru.
     No, kada je došao red na završnu molitvu, uključujući i onu za mrtve, otkrila je da su joj se oči ispunile suzama. Nedostajao joj je Lot - njegova cinična veselost, njegova neobična odanost; uostalom, podario joj je četiri divna sina. Gaven i Garet su klečali u blizini, jer pripadaju Aturovom dvoru - Gaven je, kao i uvek, bio tik uz Artura, a Garet sa svojim bliskim prijateljem, Morganinim pastorkom Uvenom; čula je Uvena da se Morgani obraća kao majci i razabrala je u njenom glasu istinski materinski prizvuk dok je razgovarala sa njim - a oduvek je mislila da Morgana nije sposobna za tako nešto.
     Uz šuštnje haljina i tiho zveckanje mačeva u kanijama, svi prisutni su poustajali i pošli u crkvenu portu. Gvenvir, mada nekako izmoždena, i dalje je bila lepa, sa dugačkim, zlatnim pletenicama preko ramena i sa zlatnim pojasom na svilenoj haljini. I Artur je sjajno izgledao. O boku je nosio Ekskalibur u kanijama - onim istim starim, crvenim kanijama koje je imao već preko dvadeset godina. Gvenvir je svakako mogla da mu odavno izveze nove, mnogo lepše, pomislila je Morgoza.
     Galahad je kleknuo pred kralja; Atur je uzeo od Gavena veoma lep mač. "Ovo je za tebe, dragi moj rođače i usvojeni sine." Dao je znak Gavenu, koji je pričvrstio mač oko mladićevog pojasa. Galahad je podigao pogled i dečački se nasmešio. "Zahvaljujem ti, kralju moj. Nadam se da ću ga nositi uvek i samo u tvojoj službi."
     Artur mu je položio obe ruke na glavu. "Rado te primam u družinu Okruglog stola, Galahade, i proglašavam te za viteza. Budi uvek veran i pravedan, i služi prestolu i pravednim ciljevima." Podigao je mladića, zagrlio ga i poljubio. Gvenvir ga je takođe poljubila, i njih troje su pošli prema turnirskoj poljani, a ostali za njima.
     Gvenvir se našla između Morgane i Gvideona, a Urijens, Akolon i Uven bili su odmah iza njih. Poljana je bila okićena zelenim granjem i raznobojnim trakma, a organizatori su žurili na sve strane. Primetila je Lanseleta kako grli Galahada i predaje mu novi, sasvim beli štit. "Hoće li se Lanselet danas boriti?" upitala je.
     "Mislim da neće", odgovorio je Akolon. "Čuo sam da će biti glavni sudija; ionako je već previše puta pobeđivao na turnirima. Među nama rečeno, on više i nije tako mlad, a ugledu kraljičonog miljenika ne bi mnogo koristilo da ga iz sedla izbaci neki junoša što je tek postao vitez. Čuo sam da ga je Garet već više puta pobedio, a jednom i Lamorak..."
     Morgoza se nasmešila. "Lepo od Lamoraka što se uzdržava da se hvali tom pobedom - malo je ljudi koji bi ćutali o tome kako su nadjačali Lanseleta, makar i u turnirskom boju!"
     "A ja mislim da bi većina mladih vitezova bila veoma nesrećna pri pomisli da Lanselet više nije kralj turnira. On im je uzor i junak", tiho je rekla Morgana.
     Gvideon se nasmejao. "Hoćeš da kažeš da mladi jeleni ne žele da izazovu viteza koji je Kralj Jelen među njima?"
     "Mislim da za starije vitezove važi upravo to", rekao je Akolon, "a što se tiče mladih, malo koji ima dovoljno iskustva i znanja da bi smeo da ga izazove. On još ima čemu da ih nauči."
     "Ja ga ne bih izazivao", tiho je rekao Uven. "Mislim da nema viteza na ovom dvoru koji ne voli Lanseleta. Garet sada može da ga pobedi u svako doba, ali neće da ga sramoti na Duhove; a sa Gavenom je uvek bio ravan. Jednom su se na Duhove njih dvojica borili više od sata, i Gaven mu je jednom izbio mač iz ruke. Ne znam da li bih mogao da ga savladam prsa u prsa, ali on će ostati najbolji sve dok je živ, i svi ćemo se postarati da tako bude."
     "Izazovi ga jednog dana", nasmejao se Akolon. "Ja sam to jednom učinio, i isprašio me je za manje od pet minuta! On možda jeste star, ali je i dalje vešt i snažan."
     Otpratio je Morganu i Urijensa do sedišta koja su im određena. "Uz vašu dozvolu, idem da se prijavim za turnir dok ne bude kasno."
     "Ja takođe", rekao je Uven, saginjući se da poljubi oca u ruku. Potom se obratio Morgani. "Majko, ja nemam svoju gospu. Hoćeš li mi dati nešto da ponesem kao amajliju?"
     Morgana mu se sa ljubavlju nasmešila i dala mu traku sa rukava, a on ju je obmotao oko mišice. "Odlučio sam da izazovem Gvena na takmičenje u snazi."
     "Gospo Morgana", veselo je rekao Gvideon, "bolje povuci poklon - zar ćeš dozvoliti da ga tako lako izgubiš?"
     Morgana je pogledala Akolona i nasmejala se. Morgoza je primetila kako joj je lice oživelo. Uven je njen sin, mnogo više nego Gvideon; ali Akolon joj je, jasno se vidi, mnogo više od toga, pomislila je. Pitam se da li stari kralj zna - i da li mu je svejedno.
     Prišao im je Lamorak, i Morgoza je bila polaskana - na poljani je bilo mnogo lepih žena, mogao je uzeti amajliju od bilo koje, ali je ipak, pred svima, pred čitavim Kamelotom, njen dragi mladić prišao da se pokloni pred njom.
     "Gospo moja, hoćeš li mi dati amajliju?"
     "Sa zadovoljnstvom, mili." Dala mu je jednu ružu iz buketa koji je nosila na grudima. On je poljubio cvet; pružila mu je i ruku da je poljubi, prijatno svesna da je njen mladi vitez jedan od najlepših među prisutnma.
     "Ti kao da si začarala Lamoraka", rekla je Morgana, i iako mu je maločas javno dala amajliju, Morgoza je od njenog hladnog glasa porumenela.
     "Zar misliš da mi trebaju čini i čarolije, rođako?"
     Morgana se nasmejala. "Ja bih upotrebila sasvim drugu reč. Mladići, izgleda, najviše žele samo lepo lice."
     "Pa, Morgana, Akolon je mlađi od tebe, a svakako si ga opčinila do te mere da mu mlađe žene uopšte ne padaju na pamet - niti lepše. Ja sam poslednja koja bi ti prebacivala, mila. Udata si protiv svoje volje, a muž bi po godinama mogao da ti bude deda."
     Morgana je slegnula ramenima. "Ponekad mislim da Urijens zna - možda mu je milo što imam ljubavnika koji me neće nagovarati da ga ostavim."
     Pomalo oklevajući - nije postavila Morgani nijedno lično pitanje još otkako se rodio Gvideon - Morgoza je ipak morala da pita. "Znači, ti i Urijens ste u svađi?"
     Morgana je opet slegnula ramenima. "Misim da Urijensu nije dovoljno stalo do mene da bi bio u svađi."
     "Kako ti se dopada Gvideon?" upitala je Morgoza.
     "Plaši me", rekla je Morgana. "Ipak, bilo bi teško ne pasti pod njegove čini."
     "A šta si očekivala? Ima Lanseletovu lepotu i tvoju snagu umna - a i ambiciozan je."
     "Kako je čudno što ti poznaješ mog sina bolje nego ja", rekla je Morgana sa toliko gorčine u glasu da je Morgoza, kojoj je već navrh jezika bio oštar odgovor - Morgana ga je napusitla, zašto se sad čudi? - umesto toga samo potapšala rođaku po nadlanici. "Oh, mila, čim dečak preraste majčino krilo, svi ga poznaju bolje nego majka! Sigurna sam da i Artur i njegovi vitezovi, čak i tvoj Uven, poznaju Gavena bolje nego ja, a njega uopšte nije teško upoznti - tako je neverovatno jednostavan. I da si ti podizala Gvideona, opet ga ne bi poznavala - rado priznajem da ja nisam uspela da ga upoznam."
     Morgana se samo nelagodno nasmešila. Okrenula se da pogleda turnir, koji je upravo počinjao; klovnovi i dvorske lude izigravali su turnirsku bitku, mašući svinjskim bešikama umesto oružjem i donjim rubljem umesto štitovima, a publika se valjala od smeha. Na kraju su se naklonili svi zajedno, a Gvenvir im je, istim pokretom kao što će kasnije predati nagrade prvim pobednicima, bacila pune šake slatkiša. Pobili su se oko njih, izazvavši još smeha, a onda su otišli, jer u kuhinji ih je čekala obilna večera.
     Heraldi su oglasili da će prva na programu biti borba između kraljičinog miljenika, ser Lanseleta od Jezera, i kraljevog, ser Gavena od Lotije. Kad su izišli na poljanu, dočekao ih je gromoglasan pljesak - Lanselet je bio vitak, tamnoput i još tako lep, uprkos borama na licu i sedima u kosi, da je Morgani zastao dah.
     Da, pomislila je Morgoza, gledajući njeno lice, još ga voli, uprkos tolikim godinama. Možda ona to ni ne zna, ali voli ga.
     Borba je ličila na pažljivo uvežban ples; borci su kružili jedan oko drugog, a mačevi i štitovi resko su odzvanjali od udaraca. Morgoza nije primetila da je ijedan od njih imao i najmanju prednost, i kada su na kraju spustili oružje, nalonili se Kralju i zagrlili se, obojicu je opet pozdravio buran pljesak.
     Potom su došle igre na konjima: prikazivanje veštine jahanja, kroćenje divljeg konja - Morgoza se nejasno sećala kako je nekada Lanselet učinio nešto slično, možda na Arturovom venčanju - sve joj se činilo tako davno. Potom su došle pojedinačne borbe jahača, sa zatupljenim kopljima, ali i takva koplja mogu da izbace čoveka iz sedla i pošteno ga tresnu o ledinu. Jedan mladić je nezgodno pao na nogu i vrištao je od bolova dok su ga odnosili, a potkolenica mu je štrčala pod nemogućim uglom. To je bila jedina ozbiljna povreda, ali bilo je i mnogo modrica, slomljenih prstiju, ošamućivanja, a jedan jahač je jedva izbegao da ga loše obučeni konj ne ritne u glavu. Gvenvir je na kraju podelila nagrade, a Artur je pozvao Morganu da i ona učestvuje u podeli.
     Akolon je dobio jednu od nagrada za jahanje, i kada je prišao da klekne i primi nagradu od Morgane, Morgoza se zapanjila; odnekud iz gledališta čuo se tih, ali jasan šapat: "Veštice! Kurvo!"
     Morgana je pocrvenela, ali ruke joj nisu zadrhtale dok je predavala pehar Akolonu. Artrur se tiho obratio jednom komorniku. "Vidi ko je to bio!" i čovek je smesta otišao, ali Morgoza je bila sigurna da u ovakvoj masi nikad neće moći da prepoznaju glas.
     Kada se Morgana vratila da sedne pred početak drugog dela turnira, bila je bleda i besna; ruke su joj se tresle i teško je disala, valjda zbog stegnutog grla.
     "Nemoj brinuti zbog toga, mila", rekla je Morgoza. "Šta misliš, kako sve zovu mene kad nastupi nerodna godina, ili kad je neki razbojnik besan što smo ga uhvatili, pa ne može više da divlja okolo?"
     "Zar misliš da mi je stalo šta taj šljam misli o meni?" odvratila je Morgana, ali Morgoza je znala da je to samo gluma. "U mojoj zemlji me vole."
     Drugi deo turnira počeli su saksonski ratnici, prikazujući veštinu rvanja. Svi su bili krupni i maljavi, i to ne samo po licima nego i po čitavom gotovo nagom telu; stenjali su, napinjali se i znojili, stežući i cimajući jedni druge snagom od koje se lome kosti. Morgoza se nagnula napred, besramno uživajući u njihovoj muškoj snazi; ali Morgana je odvratila pogled, kao da se gadi.
     "Ma hajde, Morgana, postaješ čedna kao naša kraljica. Kakav izraz lica!" Morgoza je zaklonila oči od sunca i zagledala se ka poljani. "Izgleda da će glavna bitka uskoro početi - gledaj! Je li ono Gvideon? Šta to smera?"
     Gvideon je istrčao na poljanu, jednim pokretom oterao heralda koji je pošao ka njemu i oglasio se snažnim, jasnim glasom koji se dobro čuo po čitavoj poljani. "Kralju Arture!"
     Morgoza je primetila da se Morgana sva zgrčila, potpuno bleda, i da snažno steže ogradu. Šta je taj momak smislio? Zar će napraviti scenu ovde, pred pola Arturovog naroda, i zahtevati da ga prizna za svog sina?
     Artur je ustao, i Morgozi se učinilo da je i njemu nelagodno, ali glas mu je jasno odzvanjao.
     "Da, nećače?"
     "Čuo sam kako je običaj da se na ovakvim turnirima dozvoljavaju izazovi, ako ih kralj dopusti. Došao sam da izazovem na borbu ser Lanseleta!"
     Lanselet je jednom rekao - Morgoza se jasno sećala - da mu takvi izazovi zagorčavaju život; svaki junoša žudi da izazove kraljičinog miljenika. Artur je odgovorio ozbiljnim glasom. "Takav je običaj, ali ne mogu da govorim u Lanseletovo ime. Ako pristane na borbu, ne mogu da je zabranim, ali moraš izazvati njega lično i zadovoljiti se njegovim odgovorom."
     "Oh, prokleti dečak!" gunđala je Morgoza. "Nisam imala pojma šta namerava..." Ali Morgana je naslutila da njenoj rođaci ipak nije baš toliko neprijatno.
     Podigao se vetar, i turnirsku poljanu je zaklonila prašina. Gvideon je otišao do kraja niza paviljona, gde je na klupi sedeo Lanselet. Nije se čulo šta su govorili, ali Gvideon se ljutito okrenuo od njega. "Gospodo!" povikao je. "Uvek sam slušao kako je miljenikova dužnost da prihvati svaki izazov! Zahtevam da mi Lanselet iziđe na megdan ili neka mi preda svoju dužnost! Da li je stekao tu titulu vojničkom veštinom ili na neki drugi način, gospodaru Arture?"
     "Volela bih da je tvoj sin još dovoljno mali da mogu da mu isprašim tur!" rekla je Morgoza.
     "Zašto kriviš njega?" upitala je Morgana. "Zašto ne kriviš Gvenvir što je svog muža učinila tako ranjivim? Svi u čitavom kraljevstvu znaju da ona voli Lanseleta, ali njoj ne viču da je veštica i kurva kad dođe da deli nagrade!"
     Dotle je Lanselet ustao i prišao Gvideonu; odmerenim udarcem teške rukavice pogodio je mladića preko usta. "Sada si mi dao razloga da ti iziđem na megdan, mladi Gvideone. Sad ćemo videti ko se plaši borbe!"
     "Zato sam i došao", odgovorio je Gvideon kao da nije osetio ni udarac ni uvredu, mada mu se na licu videla krv. "Čak ti priznajem da si prvi zadao ranu, ser Lanselete. Prikladno je da čovek tvojih godina ima neku prednost."
     Lanselet je nešto rekao svojim pomoćnicima, i jedan od njih je zauzeo mesto glavnog sudije. Na tribinama se čulo mrmljanje dok su Lanselet i Gvideon uzimali mačeve i prilazili kralju da mu se obredno naklone, čime bitka zvanično počinje. Ako u publici ima ikoga ko ne misli da su njih dvojica otac i sin, pomislila je Morgoza, onda taj neko vrlo loše vidi.
     Obojica su podigla mačeve, lica skrivenih pod kacigama. Bili su u dlaku iste visine; mogli su se razlikovati jedino po oklopima, jer Lanseletov je bio izubijan od mnogih bitaka, a Gvideonov blistavo nov. Polako su kružili jedan oko drugog, a onda su jurnuli i Morgoza na trenutak uopšte nije mogla da prati pokrete mačeva, toliko su bili brzi. Ipak, odmah se videlo da je Lanselet daleko nadmoćniji od mladića, i trenutak kasnije uspeo je da zada strašan udarac. Gvideonu je pošlo za rukom da ga dočeka ivicom štita, ali mač je držala toliko snažna ruka da se on zateturao, izgubio ravotežu i pao punom dužinom. Lanselet je odmah spustio mač i prišao da mu pomogne da ustane. Morgoza nije čula šta mu je rekao, ali pokret je bio potpuno dobroćudan, u stilu: 'Je li ti sad dosta, momak?'
     Gvideon je pokazao tanak mlaz krvi na Lanseletovom ručnom zglobu, iz male posekotine koju je uspeo da mu nanese. Glas mu je bio jasan.
     "Ti si naneo prvu ranu, ser Lanselete, a ja drugu. Da pokušamo još jednom?"
     Nastupilo je opšte mrmljanje neslaganja; u ovakvim borbama uvek se prestajalo kod prve nanesene rane, pošto je oružje bilo potpuno naoštreno.
     Kralj Artur je ustao. "Ovo je svečanost i turnirska borba, a ne dvoboj! Ne dozvoljavam da se na ovakvom mestu izravnavaju stari računi, osim ako se borite pesnicama i močugama! Nastavite ako hoćete, ali upozoravam vas: ako nako bude ozbiljno ranjen, obojica ćete pasti u nemilost!"
     Borci su se naklonili i razdvojili, opet kružeći kako bi stekli prednost; potom su jurnuli kao jedan, i Morgoza je dahnula od žestine koju su obojica pokazivala. Činilo joj se da će svakog časa jedan od njih proburaziti onog drugog! Jedan borac je pao na kolena - na njegov štit se sručila kiša udaraca, mačevi su zveknuli i kao da su srasli oštricama, a onda je jedan počeo da se spušta sve niže i niže, vrhom ka tlu...
     Gvenvir je ustala i kriknula. "Ne dozvoljvam da se ovo nastavi!"
     Artur je bacio na poljanu svoje žezlo: to je uvek bio znak da se borba smesta prekine, ali borci ga nisu primetili, i sudije su morale da ih silom razdvoje. Gvideon je stajao odmoran i uspravan, smešeći se dok je skidao kacigu. Lanseletu je štitonoša morao da pomogne kako bi ustao; teško je disao, a niz lice su mu se slivali krv i znoj. Opet je nastupilo opšte mrmljanje u publici, čak i među ostalim vitezovima; Gvideonova popularnost nije nimalo porasla time što je osramotio opšteg ljubimca.
     No, on se ipak naklonio pred starijim vitezom. "Počastvovan sam, ser Lanselete. Došao sam na ovaj dvor kao stranac, čak nisam ni vitez, i zahvalan sam ti što si me podučio u mačevanju." Njegov osmeh je bio istovetni odraz Lanseletovog. "Hvala vam, ser."
     Lanselet je nekako smogao snage da se nasmeši. Tog časa su toliko ličili da je to bilo naprosto neprijatno. "Veoma odvažno si se borio, Gvideone."
     "Pa onda", rekao je Gvideon, kleknuvši pred njim u prašinu, "molim vas, ser, da me proglasite za viteza."
     Morgozi je zastao dah. Morgana je sedela kao okamenjena. No, sa mesta gde su sedeli Saksonci doprlo je glasno odobravanje. "Sjajan gest! Mudro, mudro - kako sad da ga odbije, kad ga je već pohvalio kao borca!"
     Lanselet je pogledao Artura. Kralj je nepomično sedeo, ali trenutak kasnije klimnuo je glavom. Lanselet je dao znak štitonoši, koji je doneo mač. Lanselet ga je uzeo i pričvrstio Gvideonu oko pojasa. "Uvek ga nosi u službi svog kralja i za pravedne ciljeve", rekao je stari vitez. Sada je bio smrtno ozbiljan. Sa Gvideonovog lica nestalo je podsmeha i cinizma; bio je ozbiljan i ljubak, netremice zagledan u Lanseleta, i Morgoza je primetila da mu usne drhte.
     Morgoza je odjednom bila puna saosećanja prema njemu - kopile, čak ga ni otac nije priznao, bio je usamljeniji nego i sam Lanselet nekada. Ko da ga krivi što je izveo čitavu predstavu kako bi ga rođaci primetili? Trebalo je odavno da ga dovedemo na Arturov dvor, pomislila je, Artur je mogao da ga prizna makar privatno kad ne sme javno. Kraljevski sin ne bi morao da radi ovakve stvari.
     Lanselet je položio ruke Gvideonu na čelo. "Uz dozvolu našeg kralja, primam te u časnu družinu Okruglog Stola. Uvek služi našem kralju, i pošto si ovu čast zaslužio više veštinom nego grubom snagom - mada si i toga pokazao dosta - proglašavam te članom družine, i dajem ti ime, ne Gvideon, nego Mordred. Sada zauzmi svoje mesto među Arturovim vitezovima."
     Gvideon - ne, Mordred, trgla se Morgoza, jer davanje imena novom vitezu podjednako je ozbiljan čin kao i samo krštenje - Mordred je ustao i uzvratio Lanseletu zagrljaj. Izgledao je duboko dirnut, kao da nije čuo uzvike i pljesak. Kad je progovorio, glas mu se gotovo slomio. "Sada sam osvojio najveću nagradu dana, ma koga proglasili za pobednika turnira, ser Lanselete."
     "Ne", tiho je rekla Morgana Morgozi, "stvarno ga ne razumem. Ovo je poslednje što sam mogla očekivati."

     Nastupila je duga pauza dok su se vitezovi raspoređivali za završnu borbu. Neki su otišli da piju vode ili da na brzinu pojedu malo hleba; drugi su se okupljali u grupicama, raspravljajući na koju stranu da se svrstaju; treći su pošli da provere konje. Morgoza je krenula na poljanu, gde je ostalo nekoliko mladića. Među njima je primetila Gareta - bio je za glavu viši od svih. Mislila je da on razgovara sa Lanseletom, ali kada je prišla bliže, videla je da su je oči prevarile; govorio je nešto Gvideonu, i glas mu je bio ljutit. Uspela je da čuje samo par poslednjih reči.
     "...čime ti je ikada naudio? Da ga tako osramotiš pred čitavim dvorom..."
     Gvideon se na to nasmejao. "Ako našem rođaku treba zaštita pred dvorom punim prijatelja, neka mu je Bog na pomoći kad se nađe među Saksoncima ili severnjacima! Ma hajde, usvojeni brate, ne sumnjam da Lanselet ume da čuva svoj ugled! Je li to jedino što imaš da mi kažeš posle toliko godina, brate, da me grdiš što sam uznemirio nekoga koga toliko voliš?"
     Garet se nasmejao i čvrsto zagrlio Gvideona. "Isti si mangup kao nekada - otkuda ti je samo tako nešto palo na pamet? Da si ga zamolio, Artur bi te odmah proglasio za viteza!"
     "Siguran sam da je tako", odgovorio je Gvideon, "on je uvek dobar prema svojim rođacima. Tebe bi, na primer, sigurno odmah proglasio za viteza zato što si Gavenov brat, ali ni ti nisi hteo tim putem, usvojeni brate." Nasmejao se. "A mislim da mi Lanselet ipak ponešto i duguje posle svih ovih godina koje sam proveo noseći njegovo lice!"
     Garet je slegnuo ramenima kao krivac. "Pa, čini mi se da se ne ljuti na tebe; onda valjda i ja moram da ti oprostim. Sada si i ti video koliko je on dobar čovek."
     "Aha", tiho je rekao Gvideon, "toliko je..." a onda je podigao pogled i primetio Morgozu. "Majko, otkud ti ovde? Mogu li da ti pomognem?"
     "Došla sam samo da pozdravim Gareta, koji mi se nije obratio čitavog dana", rekla je Morgoza, i krupajlija se sagnuo da joj poljubi ruku. "Na kojoj ćeš strani biti?" upitala je sina.
     "Kao i uvek, na Gavenovoj, među kraljevim ljudima", odgovorio ja Garet. "Imaš li ti bojnog konja, Gvideone? Hoćeš li se boriti na kraljevoj strani? Lako ćemo ti napraviti mesta."
     Gvideon je odgovorio uz onaj svoj zagonetni, mračni osmeh. "Pošto me je Lanselet proglasio za viteza, pretpostavljam da bi trebalo da se borim u vojsci ser Lanseleta od Jezera, uz Akolona, za Avalon. Ali ja danas neću više učestvovati na turniru, Garete."
     "Zašto?" upitao je Garet i položio mu ruku na rame, gledajući naniže u njega kao i uvek - Morgoza se na trenutak setila mnogo mlađeg Gareta kako isto ovako gleda svog malog brata. "To se očekuje od onih koji su tek proglašeni za vitezove - Galahad će se boriti, da znaš."
     "A na čijoj strani?" upitao je Gvideon. "Na strani svog oca Lanseleta ili na strani svog kralja koji ga je proglasio za naslednika čitavog kraljevstva? Zar to nije okrutna proba odanosti?"
     Garet ga je iznenađeno pogledao. "A kako bi ti podelio vitezove za turnirsku bitku, osim između dvojice najvećih vitezova među nama? Zar misliš da Artur ili Lanselet to smatraju probom odanosti? Artur neće izići na poljanu samo zato da se niko ne bi dvoumio da li da napadne svog kralja, ali Gaven je njegov vojskovođa još otkako je krunisan! Zar ćeš probuditi stari skandal? Ti?"
     Gvideon je slegnuo ramenima. "Pošto ionako ne nameravam da se pridružim nijednoj strani..."
     "Ali šta će svet misliti o tebi? Reći će da si kukavica, da zazireš od borbe..."
     "Dovoljno sam se borio u Arturovoj vojsci da mi ne bude važno šta će svet reći", odbrusio je Gvideon, "ali ako baš želiš, reci im da mi konj hramlje i da ne želim da ga izlažem ozbiljnijoj povredi - to je častan izgovor."
     "Ja bih ti pozajmio konja, ili Gaven", zbunjeno je odgovorio Garet, "ali ako želiš častan izgovor, radi šta hoćeš. Ali zašto, Gvideone? Ili treba da te zovem Mordrede?"
     "Ti, usvojeni brate, uvek smeš da me zoveš kako god želiš."
     "Ali zar mi nećeš reći zašto se plašiš borbe?"
     "Ti jedini smeš nekažnjeno da mi kažeš tu reč", rekao je Gvideon, "ali pošto si me pitao, reći ću ti. To je za tvoje dobro, brate."
     Garet se namrštio. "Kako to misliš, za ime Božje?"
     "Ne znam mnogo o tvom Bogu, niti mi je stalo do njega", rekao je Gvideon, oborenog pogleda. "Kao što znaš, brate - a odavno znaš - ja imam Vid..."
     "Da, pa šta?" nestrpljivo je upitao Garet. "Jesi li ružno sanjao, kako ću ti pasti pod konja?"
     "Ne šali se sa time", rekao je Gvideon, a Morgoza je osetila kako joj se krv ledi kad je pogledao Gareta. "Činilo mi se..." Progutao je knedlu, kao da mu se grlo steglo toliko da ne može da govori. "Video sam te kako ležiš na samrti - klečao sam kraj tebe, a ti nisi hteo da mi kažeš ni reč - i znao sam da je moje delo što ležiš tako, bez iskre života u sebi."
     Garet je nabrao usne i bezvučno zazviždao. No, odmah potom je pljesnuo usvojenog brata po ramenu. "Znaš, momče, ja ne verujem mnogo u snove i vizije. A od sudbine ionako niko ne može da pobegne. Zar te to nisu naučili u Avalonu?"
     "Jesu", tiho je rekao Gvideon. "I ako padneš od moje ruke na bojnom polju, onda je to sudbina... ali neću da iskušavam sudbinu u igri, brate. Neki nesrećan slučaj može povući moju ruku da pogrešno udari... Neka ostane ovako, Garete. Danas neću izlaziti u boj, ma šta svet rekao."
     Garet je i dalje delovao uznemireno. "Pa, čini kako želiš, momče. Ostani onda uz našu majku, pošto će se Lamorak boriti uz Lanseleta." Sagnuo se da poljubi majci ruku i udaljio se; Morgoza je, namrštena, zaustila da upita Gvideona šta je to tačno video, ali on se mrštio, zureći u tlo, pa je radije odustala. "Pa, ako ću imati mladog dvorjanina da sedi kraj mene", rekla je umesto toga, "možeš li mi doneti malo vode da popijem pre nego što se vratim na tribine?"
     "Svakako, majko", rekao je on i pošao ka buradima sa vodom.
     Morgozi je završna turnirska bitka uvek više ličila na zbrku; sada je od sunca počela da je boli glava i jedva je čekala da se sve završi. Bila je i gladna, a iz daljine je dopirao miris svežeg pečenja.
     Gvideon je sedeo kraj nje i sve joj objašnjavao, mada ona nije poznavala finese borbe i nije ni marila za to. Ipak, primetila je da se Galahad dobro držao i da je zbacio dva jahača; to ju je začudilo, jer delovao je tako nežno. S druge strane, njoj je i Garet delovao kao krhko dete, a bio je najubojitiji ratnik na poljani. Na kraju je on primio nagradu za najboljeg borca na kraljevoj strani, pod Gavenovom komandom. Niko se nije iznenadio što je nagradu na Lanseletovoj strani dobio Galahad; to je bio običaj kada je neko tog dana proglašen za viteza, i Morgoza je to i glasno rekla.
     "I ti si mogao da osvojiš nagradu, Gvideone", rekla je, ali on se samo nasmejao i odmahnuo glavom. "Ne treba mi, majko. Zašto da svom rođaku pokvarim dan? A Galahad se dobro borio - niko mu ne može zameriti što je nagrađen."
     Bilo je mnogo manjih nagrada, i kada su sve podeljene, vitezovi su pošli do svojih paviljona, gde su ih štitonoše čekale da ih poliju kofama vode i pomognu im da obuku čistu odeću. Morgoza je pošla sa gospama do odaje koja im je stavljena na raspolaganje, kako bi mogle da urede haljine i kosu, i da speru prašinu i znoj.
     "Šta misliš, Morgana", upitala je Morgoza, "je li Lanselet stekao neprijatelja?"
     "Mislim da nije. Zar nisi videla kako su se zagrlili?"
     "Izgledali su kao otac i sin. Volela bih da je zaista tako!"
     Morganino lice bilo je kao kamen. "Suviše je godina prošlo da bismo sada govorili o tome, tetka."
     Možda je zaboravila da ja znam čiji je on stvarno sin, pomislila je Morgoza. No, Morgana je i dalje bila ledeno mirna, pa je Morgoza odlučila da bude pomirljiva. "Hoćeš li da ti sredim pletenice na leđima?" Čim joj je Morgana okrenula leđa, uzela je četku i dala se na posao. "Mordred", mrmljala je dok je radila. "Pa, stvarno je vešt savetnik, Boga mi! Sada je stekao položaj hrabrošću i odvažnošću, i ne mora se pozivati na srodstvo sa Arturom. Saksonci su mu dali dobro ime. Ali nisam znala da je tako dobar borac. Stvarno je uspeo da postane događaj dana! Bez obzira na to što je Galahad odneo nagradu, svi će pričati samo o Mordredovom odvažom gestu."
     Prišla im je jedna od kraljičinih gospi. "Gospo Morgana, je li ser Mordred tvoj sin? Nisam znala da imaš sina..."
     "Rodila sam ga vrlo mlada", mirno je rekla Morgana, "a Morgoza ga je usvojila. I ja sam ga gotovo zaboravila."
     "Sigurno si veoma ponosna na njega! Zar nije naočit? Lep je gotovo kao Lanselet!" rekla je žena i oči su joj zasvetlucale.
     "Stvarno jeste, zar ne", složila se Morgana, toliko učtivim glasom da je jedino Morgoza, koja ju je dobro poznavala, znala koliko je, zapravo, besna. "To im obojici stvara neprijatnosti. Ali Lanselet i ja smo unuci iste bake, i kada sam bila mala, više sam ličila na njega nego na svog brata. Naša majka bila je visoka i crvenokosa kao kraljica Morgoza, ali gospa Vivijen pripadala je starom narodu Avalona."
     "Pa ko mu je onda otac?" upitala je žena, i Morgoza je primetila kako Morgana steže pesnice. No, uspela je da se ljubazno nasmeši. "On je dete Beltana, i sin je bogova, kao i sva deca začeta oko vatri. Sigurno se sećaš da sam kao vrlo mlada bila sveštenica kod Gospe od Jezera."
     Žena je pokušala da bude učtiva. "Zaboravila sam na to - tamo se još poštovala stara vera?"
     "I sada se poštuje", tiho je rekla Morgana. "I neka bi Boginja učinila da tako ostane do kraja sveta."
     Kao što je i nameravala, to je ućutkalo ženu, i Morgana se obratila Morgozi. "Jesi li spremna, rođako? Hajdemo u salu." Kada su izišle iz odaje, duboko je odahnula od olakšanja.
     "Brbljive glupače - slušaj ih samo! Zar nemaju ništa pametnije da rade sem da ogovaraju?"
     "Verovatno nemaju", rekla je Morgoza. "Njihovi pobožni hrišćani, očevi i muževi, postarali su se da nemaju čime drugim da se zaokupe."
     Vrata velike odaje Okruglog Stola, gde se održavala gozba na Duhove, bila su zatvorena, kako bi ušli svi zajedno.
     "Artur svake godine izmišlja neke nove otmenosti", rekla je Morgoza. "Sada ćemo praviti svečanu povorku?"
     "Pa šta si očekivala?" upitala je Morgana. "Sad kad nema ratova, mora nečim zagolicati maštu naroda, a dobro je izabrao da to čini velikim predstavama - čujem da mu je to savetovao Merlin. Običan svet - a, Boga mi, i plemići - voli velike predstave, i druidi to znaju još od vremena kada su zapalili prve beltanske vatre. Gvenvir je utrošila mnoge godine truda da od ovog načini najveću svečanost u svim hrišćanskim zemljama." Nasmešila se, i to je bio prvi iskreni osmeh koji je Morgoza videla na njenom licu čitavog dana. "Čak i Artur zna da ne bi mogao da ih okupi samo zbog mise i gozbe - ako nema nekog velikog čuda pri ruci, ne sumnjam da će Artur i Merlin da ga izmisle! Baš šteta što nisu uspeli da odlože pomračenje sunca za danas!"
     "Je li bilo pomračenje i u Velsu? Moj narod se poplašio", rekla je Morgoza, "a ove glupače od Gvenvirinih družbenica sigurno su vrištale i cičale kao da dolazi kraj sveta!"
     "Gvenvir, izgleda, voli da se okružuje glupačama", rekla je Morgana. "Ona sama, zapravo, i nije glupa, mada voli da se tako misli. Pitam se kako ih samo podnosi."
     "Trebalo bi da si malo strpljivija sa njima", upozorila ju je Morgoza, a Morgana je slegnula ramenima.
     "Nije me briga šta te glupače misle o meni."
     "Ne mogu da zamislim da toliko dugo živiš u Urijensovom kraljevstvu, a da si tako malo naučia o veštini vladanja", rekla je Morgoza. "Šta god o njoj mislili muškarci, žena zavisi od dobre volje ostalih žena - zar nisi to saznala još u Avalonu?"
     "Žene Avalona nisu takve glupače", oštro je odvratila Morgana, ali Morgoza ju je dobro poznavala i znala je da takvim tonom samo prikriva usamljenost i patnju.
     "Morgana, zašto se ne vratiš u Avalon?"
     Morgana je pognula glavu; znala je da će se slomiti i rasplakati ako joj Morgoza kaže još jednu ljubaznu reč. "Moje vreme još nije došlo. Naređeno mi je da ostanem sa Urijensom..."
     "I Akolonom?"
     "Da, i sa Akolonom. Mogla sam zanti da ćeš mi prebaciti zbog toga."
     "Ja imam najmanje prava da ti prebacujem. Ali Urijens neće još dugo živeti..."
     Morganin glas i lice bili su podjednako ledeni. "Tako sam i ja mislila kad smo se venčali, pre toliko godina. On će, izgleda, živeti koliko i Talesin, a Talesin je umro sa preko devedeset godina."
     Utom su stigli Artur i Gvenvir i počeli su da polako prolaze ka čelu kolone - Artur je bio sav u belom, a Gvenvir je blistala u beloj svili i draguljima. Velika vrata širom su se otvorila, pa su ušli prvo njih dvoje, a zatim Morgana kao kraljeva sestra, sa svojim mužem i njegovim sinovima, Akolonom i Uvenom; onda Morgoza sa porodicom, kao kraljeva tetka; potom Lanselet i njegovi, a za njima ostali vitezovi, jedan po jedan, i svi su išli oko Okruglog Stola do svojih sedišta. Neki vešt majstor još je pre više godina zlatom i purpurom ispisao imena svakog viteza na njegovoj stolici. Sada, čim je ušla, Morgoza je primetila da je stolica najbliža kraljevoj, čuvana toliko godina za naslednika, dobila natpis, Galahadovo ime. Ali to je videla samo krajičkom oka. Jer, na velikim prestolima, predviđenim za kralja i kraljicu, nalazilo se prebačno grubo belo platno, nalik na ono koje su umesto zastava koristili klovnovi na turniru. Platno je bilo iškrabano grubim crtežima - na jednom prestolu bio je nacrtan vitez kako stoji na glavama dve krunisane prilike, koje su đavolski ličile na Artura i Gvenvir; a na drugom je bila skaredna slika od koje je čak i Morgoza, inače nimalo čedna, morala da pocrveni, jer prikazivala je sitnu, crnokosu ženu, gotovo nagu, u zagrljaju ogromnog rogatog đavola, a svuda unaokolo, zauzeti raznim nastranim pozama, nalazili su se nagi ljudi.
     Gvenvir je počela da vrišti. "Isuse i Marijo! Bože sakloni!"
     Artur je stao kao ukopan, a onda se okomio na sluge. "Kako je ovo... ovo..." ostao je bez reči, pa je samo mahnuo rukom ka crtežima, "dospelo ovamo?"
     "S-ser", zamucao je komornik, "nije bilo tu kad smo završili pripremu sale - sve je bilo u redu, čak i cveće pred kraljičinim mestom..."
     "Ko je poslednji ulazio ovamo?" grmeo je Artur.
     Dohramao je Kaj. "Gospodaru i brate moj, ja sam bio poslednji. Došao sam da proverim je li sve u redu, i kunem ti se Bogom koji nas sigurno gleda, sve je bilo kako se samo poželeti može. I ako ikada nađem prokletog psa koji se ušunjao ovamo da ostavi te stvari ovde, ovako ću ga zgromiti!" I načinio je pokret kao da zavrće šiju piletu.
     "Postarajte se za kraljicu!" oštro je rekao Artur. Žene su počele da ciče i brbljaju kada je Gvenvir stala da pada u nesvest. Morgana ju je pridržala i tiho, oštro joj se obratila. "Gven, nemoj im pružiti to zadovoljstvo! Ti si kraljica - šta te se tiču nekakve gadosti našarane po platnu? Saberi se!"
     Gvenvir je počela da plače. "Kako su mogli - kako su mogli - kako neko može toliko da me mrzi?"
     "Svako živi mora da uvredi po koju budalu", rekla je Morgana, pomažući joj da priđe sedištu. Preko njega je još stajalo platno sa crtežima, i Gvenvir je ustuknula kao da je dodirnula nešto prljavo. Morgana ga je bacila na pod. Na stolu su bili spremni vinski pehari; Morgana je dala znak služavki da napuni jedan za kraljicu.
     "Ne daj da te to pogodi, Gven - pretpostavljam da je ovaj predstavljao mene", rekla je. "Zaista se šapuće kako dovodim đavole sebi u postelju, i zar misliš da me je briga?"
     "Nosite tu gadost odavde i spalite je", naredio je Artur, "i donesite mirišljavo drvo i tamjan da odagnamo zadah zla." Lakeji su požurili da ga poslušaju. "Naći ćemo ko je ovo učinio", rekao je Kaj. "Sigurno je to neki sluga koga sam otpustio, pa se vratio da me osramoti zato što sam pokazao koliko se ponosim lepotom sale ove godine. Ljudi, poslužite vino i pivo, i neka prvi pehar spere stid i zbrku i sruči ih na tu smrdljivu gnjidu koja je pokušala da nam pokvari slavlje. Zar da mu dopustimo? Hajde! Pijmo za kralja Artura i njegovu gospu!"
     Odgovorilo mu je tek nekoliko zbunjenih glasova, ali to se pretvorilo u opšti uzvik zadovoljstva kad su se Artur i Gvenvir svima naklonili. Svi su se smestili za sto. "Dovedite mi molioce", rekao je Artur.
     Morgoza je gledala kako dovode pred kralja nekog čoveka za žalbom koja je delovala glupo, odnosila se na međe. Potom je došao vlastelin koji se žalio kako je njegov vazal ubio jelena na njegovom lovištu.
     Morgoza je sedela blizu Gvenvir, pa se nagnula da se tiho obrati kraljici. "Zašto Artur lično rešava ovakve stvari? Svaki činovnik bi ih sredio, umesto da mu oduzimaju vreme.."
     Gvenvir je odgovorila tihim mrmljanjem. "I ja sam pre tako mislila. Ali on svake godine na Duhove reši jedan ili dva ovakva slučaja, da običan narod ne bi mislio kako on mari samo za veliku gospodu i za svoje vitezove."
     Pa, to je prilično mudro, pomislila je Morgoza. Bila su još dva ili tri sitna molioca, a onda je izneseno meso i došli su zabavljači. Jedan čovek je izvlačio male ptice i jaja iz najneverovatnijih mesta. Morgoza je pomislila kako je Gvenvir sada sasvim mirna, i pitala se da li će ikada uhvatiti onog ko je napravio crteže. Onaj što je prikazivao Morganu kao kurvu već je bio dovoljno gadan; ali drugi je, izgleda, bio mnogo ozbiljniji - pokazivao je Lanseleta kako gazi i kralja i kraljicu. Danas je kraljičinom miljeniku suđeno da bude napadan, pomislila je Morgoza. To što je ponižen na bojnom polju lako se popravilo time što je bio ljubazan prema mladom Gvideonu - ne, Mordredu - i što se kasnije lepo videlo da se ne ljute jedan na drugog. Ali, uprkos Lanseletovoj omiljenosti među vitezovima, sigurno ima i takvih koji ne vole što je Gvenvir toliko upadljivo vezana za njega.
     "Šta je sledeće?" upitala je Morgoza kraljicu.
     Gvenvir se nasmešila; šta god da je, bilo je jasno da ona unapred uživa.
     Začuo se zvuk roga, vrata su se širom otvorila i opet su se začuli rogovi, grubi saksonski rogovi. Trojica ogromnih Saksonaca, sa zlatnim narukvicama, obučenih u kožu i krzno, ušli su noseći ogromne mačeve o pojasu i rogate kacige u rukama. Oko čela su imali tanke zlatne trake. Dostojanstveno su ušli u dvoranu Okruglog Stola, svaki sa svojom pratnjom.
     "Gospodaru Arture", uzviknuo je jedan od njih. "Ja sam Adelrik, gospodar Kenta i Anglije, a ovo su moja braća kraljevi. Došli smo da ti odamo počast, jer ti si najveći hrišćanin od svih kraljeva, i da te zamolimo da sklopimo mir sa tobom i tvojim dvorom zauvek!"
     "Lot se sigurno prevrće u grobu", primetila je Morgoza, "ali Vivijen bi bila zadovoljna." Morgana joj nije odgovorila.
     Ustao je biskup Patricije i prišao saksonskim kraljevima da ih pozdravi. Potom se obratio Arturu. "Gospodaru moj, posle dugih godina ratovanja ovo je velika radost za mene. Molim te da primiš ove ljude kao podređene kraljeve i da prihvatiš njihov zavet, u znak da svi hrišćanski kraljevi treba da budu braća."
     Morgana je bila potpuno bleda. Umalo da ustane i progovori, ali Urijens ju je tako strogo pogledao da je odustala. Morgoza je nastavila da dobroćudno brblja. "Sećam se da su nekada biskupi odbijali čak i da pošalju nekoga da pokrsti ove varvare. Lot mi je pričao kako su tvrdili da neće da se sretnu sa Saksoncima čak ni u raju, i da zato neće da im šalju misionare - smatrali su da je najpravednije da svi Saksonci gore u paklu. No, to je ipak bilo pre trideset godina!"
     "Od kako sam došao na presto", počeo je Artur, "čeznuo sam za završetkom ratova koji su pustošili ovu zemlju. Godinama već živimo u miru, gospodaru biskupe, i sada vas pozdravljam dobrodošlicom, gospodo, na moj dvor i u moje društvo."
     "Naš običaj je", rekao je jedan Saksonac - nije bio Adelrik, primetila je Morgana, Adelrik je imao smeđ ogrtač, a ovaj je bio u plavom - da se zaklinjemo nad čelikom. Možemo li se zavetovati pred krstom tvog mača, gospodaru Arture, u znak da smo se sreli kao hrišćanski kraljevi, pod jedinim Bogom koji upravlja svima nama?"
     "Neka bude tako", tiho je rekao Artur, pa je sišao sa uzvišenja kako bi stao pred njih. Pod svetlošću brojnih baklji i svetiljki, Ekskalibur je blesnuo kao munja kad ga je isukao. Uspravio ga je vrhom naniže, i čitavom dužinom dvorane pružila se senka krsta. Svi vitezovi su kleknuli.
     Gvenvir je izgledala veoma zadovoljna; Galahad je porumneo od radosti. Morgana je bila bleda od besa, i Morgoza ju je čula kako šapuće sa Urijensom. "Usudio se da sveti mač Avalona ovako koristi! Ja sam sveštenica Avalona, ne mogu da sedim i da to mirno gledam!" Počela je da ustaje, ali Urijens ju je ščepao za ruku. Otimala se, ali Urijens je, ma koliko star, ipak bio ratnik, a Morgana je bila sitna; Morgoza je u jedan mah pomislila da će joj polomiti kosti, ali Morgana nije ni jeknula. Stegla je zube i uspela da se otrgne. Progovorila je, dovoljno glasno da je Gvenvir sigurno čuje. "Vivijen je umrla ostavivši posao nedovršen. A ja sam dokono sedela dok su tada nerođena deca odrastala i postajala vitezovi, i Artur je pao u ruke sveštenicima!"
     "Gospo", rekao je Akolon, naginjući se nad nju, "čak ni ti ne možeš da pokvariš ovaj sveti dan, inače ćeš proći isto kao druidi pod Rimljanima. Govori nasamo sa Arturom, prebaci mu tada ako moraš - siguran sam da će ti Merlin pomoći!"
     Morgana je oborila pogled, grizući usne.
     Artur je zagrlio saksonske kraljeve jednog po jednog i poveo ih do sedišta bizu svog. "Vaši sinovi, ako se pokažu valjani, biće dobrodošli u družinu mojih vitezova", rekao je i naredio slugama da donesu darove - mačeve i fine bodeže, kao i bogat ogrtač za Adelrika. Morgoza je uzela komad kolača, lepljiv od meda, i stavila ga pred Morganine stegnute usne.
     "Suviše voliš gladovanje, Morgana", rekla je. "Pojedi ovo! Bleda si, samo što nisi pala sa stolice!"
     "Nisam bleda od gladi", rekla je Morgana, ali je poslušno uzela zalogaj. Popila je i malo vina, i Morgoza je primetila da joj ruke drhte. Na jednoj je imala tamne modrice od Urijensovog stiska.
     Tek tada je Morgana ustala. Tiho se obratila Urijensu. "Ne brini, voljeni mužu moj. Neću reći ništa čime bih uvredila tebe, niti tvog kralja." Potom se glasno obratila Arturu. "Gospodaru i brate moj! Mogu li da te zamolim nešto?"
     "Moja sestra i žena mog odanog podređenog kralja Urijensa može da traži šta god želi", veikodušno je rekao Artur.
     "I najniži tvoj podanik, ser, može da traži da iziđe pred tebe", rekla je ona. "Molim te da primiš i saslušaš i mene." Artur je podigao obrve, ali je odgovorio zvanično kao i ona.
     "Večeras pre spavanja, ako ti odgovara. Primiću te u svojim odajama, zajedno sa tvojim mužem ako želiš."
     Volela bih da se pretvorim u muvu i čujem taj razgovor! pomislila je Morgoza.