2.

     Noć je već bila odmakla kada se Morgana izvukla iz Akolonove postelje. On je duboko spavao; provukla mu je prste kroz kosu, blago ga poljubila i iskrala se iz sobe. Nije spavala - bojala se da će se uspavati i da će je zateći svitanje. Ostao je još čitav sat do zore. Protrljala je oči; pekle su je. Negde napolju začuo se lavež psa, neko dete je zaplakalo i ućutalo, u bašti su se čule prve ptice. Još nedelju dana, pomislila je, gledajući napolje kroz uzani otvor u zidu, i u ovo doba će već biti dan. Za trenutak se naslonila na zid, obuzeta sećanjima na proteklu noć.
     Nikada nisam znala kako izgleda biti samo žena, pomislila je. Rodila sam dete, bila sam udata četrnaest godina, imala sam ljubavnike... ali ništa nisam znala, ništa...
     Iznenada ju je neko grubo uhvtio za mišicu. Začula je Avalohov promukli glas. "Zašto se šunjaš po kući u ovo doba, devojko?"
     Očito je od nje pomislio da je neka sluškinja; neke od njih su bile sitne i tamnopute, zbog krvi Drevnog naroda.
     "Pusti me, Avaloše", rekla je, gledajući u lice svog najstarijeg pastorka. Bio je težak i mek, očiju uraslih u salo. Akolon i Uven su bili lepi muškarci, a i na Urijensu se videlo da je nekada bio pristao. Ali za Avaloha to nije važilo.
     "Oh, moja gospa majka!" uzviknuo je on, uzmakavši i naglašeno se klanjajući. "Ponavljam, šta radiš u ovo doba?"
     I dalje ju je držao za mišicu; podigla je njegovu šaku kao da je neka gadna buba. "Zar moram da ti se pravdam? Ovo je moja kuća i mogu da idem kuda i kada hoću, i to je jedini moj odgovor." Ne voli me, pomislila je, gotovo isto koliko i ja ne volim njega.
     "Ne igraj se sa mnom, gospo", rekao je Avaloh. "Zar misliš da ne znam u čijem naručju si provela noć?"
     Prezrivo je odgovorila. "Znači, sad se igraš čarobnjaka i Vida?"
     On je spustio glas i sada joj se gotovo ulagivao. "Znam da ti je strašno dosadno, da si udata za čoveka koji bi mogao da ti bude otac - ali neću da povredim svog oca otkrivajući mu gde njegova žena provodi noći, pod uslovom", tu ju je zagrlio i silom je privukao uz sebe. Sagnuo se i gricnuo joj vrat, grebući je neobrijanim obrazima, "pod uslovom da poneku provedeš sa mnom."
     Otrgla se od njega i pokušala da zvuči vedro. "Ma hajde, Avaloše, zašto bi progonio svoju matoru maćehu kad imaš Prolećnu Devicu i sve lepotice iz sela..."
     "Ali ti si mi se oduvek dopadala", prekinuo ju je i opet pružio ruku da je pomazi po ramenu, a zatim ju je zavukao pod napola otkopčani ogrtač. Ona se opet otrgla i njegovo lice se pretvorilo u ružnu masku. "Zašto izigravaš čednost? Jesi li bila sa Akolonom ili Uvenom, ili možda sa obojicom zajedno?"
     Zapanjeno ga je pogledala. "Uven mi je sin! Ja sam jedina majka koju pamti!"
     "Zar da verujem da bi te to zaustavilo, gospo Morgana? Na Arturovom dvoru svi znaju da si bila Lanseletova ljubavnica i da si pokušala da ga preotmeš od kraljice, i da si spavala i sa Merlinom - da se nisi ustezala od vođenja ljubavi i sa sopstvenim bratom, i da te je zato kralj i oterao sa dvora, kako ga više ne bi izazivala i odvajala od hrišćanstva - zašto bi prezala od svog pastorka? Zna li Urijens kakvu je kurvu uzeo za ženu, gospo?"
     "Urijens zna o meni sve što treba da zna", rekla je Morgana, čudeći se koliko joj je glas miran. "Što se tiče Merlina, u to vreme nijedno od nas nije bilo u braku, a ni on ni ja nikada nismo marili za pravila hrišćanskog dvora. Tvoj otac to zna i ne zamera mi. Niko sem njega nema prava da mi zamera na ponašanju, a ako mi bude zamerio, pravdaću se njemu, a ne tebi, Avaloše. A sada idem u svoju sobu i preporučujem i tebi da učiniš isto."
     "Znači, pozivaš se na pagansko ponašanje u Avalonu", zarežao je Avaloh. "Kurvo, kako se usuđuješ da tvrdiš da si dobra..." Zgrabio ju je i silom poljubio. Morgana mu je zarila prste u trbuh, na šta je jeknuo i pustio je, psujući. "Ništa ja ne tvrdim", besno je rekla. "Ne moram da ti se pravdam za svoje ponašanje, a ako budeš razgovarao s Urijensom, reći ću mu da si položio ruke na mene na način kakav ne pristoji jednom pastorku, i videćemo kome će on verovati."
     Avaloh je frknuo. "Reći ću ti nešto, gospo: možeš da umiruješ mog oca kako god želiš, ali on je star, i onog dana kada postanem kralj ove zemlje, budi sigurna da neću imati milosti prema onima koji su preživeli samo zato što moj otac nije mogao da zaboravi da je nekada nosio zmije!"
     "Zamisli samo", prasnula je Morgana. "Prvo pokušavaš da odvučeš u postelju očevu ženu, a onda se hvališeš kako ćeš biti dobar hrišćanin kada naslediš očevo kraljevstvo!"
     "Ti si me prva začarala - kurvo!"
     Morgana je morala da se nasmeje. "Začarala? Tebe? Zašto? Avaloše, sve da ostaneš jedini muškarac na svetu, radije ih povela u postelju nekog psa! Tvoj otac je dovoljno star da mi bude deda, ali radije bih legla sa njim nego sa tobom! Zar misliš da sam ljubomorna na Malinu, koja peva po čitav dan kad siđeš u selo zbog žetve ili oranja? Kad bih i bacila čini na tebe, to ne bi bilo zato da uživam u tvojoj muškosti nego da je uništim! A sad sklanjaj ruke sa mene i idi negde gde će te primiti, jer ako me samo još jednom dodirneš, kunem se da ću ti uništiti muškost!"
     Poverovao je; videla je to po načinu na koji se povukao. No, otac Eian će svakako čuti za ovo, i doći će da je ispituje, i ispitivaće i Akolona, i sluge, a onda će se opet okomiti na Urijensa da poseče sveti gaj i time uništi staru veru. Avaloh se neće zaustaviti dok ceo dvor ne bude igrao kako on svira.
     Mrzim Avaloha! Iznenadila se kad je shvatila da je ta mržnja fizičko osećanje, bol pod grudnom kosti, drhtanje čitavog tela. Nekada sam bila ponosna; sveštenica Avalona ne laže. A sada moram da u najmanju ruku izbegavam istinu. Čak i Urijens bi mislio da sam preljubnica, da se tajno iskradam do Akolona da zadovoljim požudu... Plakala je od besa kad je opet osetila Avalohove ruke na ramenima i grudima. Optužiće je, ranije ili kasnije, i čak i ako joj Urijens poveruje, svi će je nadgledati. Oh, bila sam srećna, prvi put posle toliko godina, a sad je sve propalo...
     Pa, sunce je izlazilo, uskoro će se posluga probuditi, a ona mora da im izda uputstva za nastupajući dan. Da li Avaloh samo nagađa? Urijens mora da ostane u krevetu, Avaloh se svakako neće usuditi da ga baš danas uznemiri. Ona mora da pripremi sveži melem za Uvenovu ranu i da iskopa korenje da mu zaleči slomljene zube.
     Uven je voli - on svakako ne bi slušao Avalohove optužbe. Na tu pomisao osetila je novi nalet gneva, jer setila se Avalohovih reči: Jesi li bila sa Akolonom ili Uvenom, ili možda sa obojicom zajedno...? Ja sam Uvenu majka kao da sam ga rodila! Za kakvu me ženu on smatra? I je li moguće da se na Arturovom dvoru govorka kako je spavala sa kraljem? Kako sad da navedem Artura da prizna Gvideona za sina? Galahad je Arturov naslednik, ali moj sin mora biti priznat, jer potiče od kraljevske loze Avalona. Ipak, ne smem dozvoliti sebi nikakav skandal, pogotovo vezan za rodoskrvnuće sa pastorkom...
     Zamislila se nad sobom. Kada je shvatila da nosi Arturovo dete, zahvatio ju je očajnički gnev, a sada joj se to činilo nevažno; na kraju krajeva, ona i Artur uopšte nisu poznali jedno drugo. Ali Uven - koji joj nije rođak po krvi - bio joj je sin mnogo više nego Gvideon; Uvena je ona podigla...
     Pa, sada više nije mogla ništa da učini. Pošla je u kuhinju i saslušala kuvara kako kuka što je sva slanina potrošena i što su ostave prazne, pa će biti teško hraniti pridošlice.
     "Pa, moraćemo da pošaljemo Avaloha u lov još danas", rekla je Morgana i zaustavila Malinu na stepeništu dok je nosila mužu jutarnje kuvano vino.
     "Videla sam da si pričala sa Avalohom", rekla je Malina. "Šta ti je rekao?" Malo se mrštila, i Morgana, koja je tako glupoj ženi mogla sa lakoćom da čita misli, shvatila je da je se snaha plaši; smatrala je nepravednim što je Morgana još vitka i čvrsta dok je ona, Malina, debela i izmoždena od trudnoća i porođaja, i što Morgana uvek ima blistavo čistu crnu kosu dok Malina, neprekidno zauzeta oko beba, nema vremena da svoju uredi.
     Morgana je odgovorila istinu, ali je pazila i da ne povredi snahina osećanja. "Razgovarali smo o Akolonu i Uvenu. Ali ostave su prazne, i Avaloh će danas morati u lov na divlje svinje." Tog časa joj je sinulo šta mora da učini, i za trenutak je ukočeno stajala, slušajući u sećanju Ninijanine reči: Avaloh ne sme naslediti oca, i svoj odgovor... Malina je piljila u nju, čekajući da nastavi rečenicu, i Morgana se brzo pribrala. "Reci mu da mora da pođe u lov, još danas, najkasnije sutra, ili ćemo prebrzo potrošiti poslednje brašno."
     "Svakako ću mu reći, majko", odgovorila je Malina. "Jedva će dočekati izgovor da ode." I mada joj je glas bio žaloban, Morgana je znala da je osetila olakšanje što nije u pitanju ništa ozbiljnije.
     Sirotica, udata za tu svinju. Uznemirena, setila se šta joj je Avaloh tačno rekao: Onog dana kada postanem kralj ove zemlje, budi sigurna da neću imati milosti prema onima koji su preživeli samo zato što moj otac nije mogao da zaboravi da je nekada nosio zmije!
     Znači, to joj je posao: da se postara da Akolon nasledi oca, ne zbog svoje bezbednosti ili osvete, nego da bi očuvala staru veru koju su ona i Akolon vratili u ovu zemlju. Kad bih imala pola sata da sve ispričam Akolonu, on bi pošao u lov sa Avalohom, i ne sumnjam da bi sve sredio. Potom je postala hladna i proračunata. Da li da ostanem čistih ruku, da li da sve prepustim Akolonu?
     Urijens je star; ali može da poživi još godinu, ili još pet godina. Sada, kad Avaloh sve zna, udružiće se sa ocem Eianom da unište svaki uticaj koji bi Akolon i Morgana mogli da imaju, i sve što je do sada učinila propašće.
     Ako Akolon želi ovo kraljevstvo, možda bi on trebalo da se postara da ga stekne. Ako Avaloh umre od otrova, umreću i ja - kao čarobnica. Ali ako sve prepusti Akolonu, to bi sviše ličilo na onu staru baladu: U lov dva brata pođoše...
     Da li da kažem Akolonu, da li da pustim da pobesni i preuzme stvar u svoje ruke? Uznemirena, još ne znajući šta da učini, pošla je da potraži Akolona. Našla ga je u Urijensovoj sobi kako govori: "Danas Avaloh ide u lov na divlje svinje - ostave su gotovo prazne. Poći ću i ja sa njim. Odavno nisam lovio u svojoj zemlji..."
     "Ne", oštro je rekla Morgana. "Ostani danas sa svojim ocem. Bićeš mu potreban, a Avaloh ima lovce da mu pomažu."
     Moram mu nekako staviti do znanja šta nameravam, pomislila je, a onda se predomislila. Ako bude znao šta ona planira - mada ni sama još nije znala na šta će je nužda naterati - nikada neće pristati, osim možda u prvom naletu gneva kad čuje šta joj je Avaloh rekao.
     A ako i bude tako - mada mislim da ga dovoljno poznajem, možda me glad za njegovim telom zavarava, možda je manje častan nego što ja mislim - ako bi i pristao da učestvuje u ovome, postaće bratoubica, a to ne odgovara budućnosti koju sam predvidela za nas. Meni je Avaloh rod samo preko muža; nema krvne veze koja bi me osramotila. Da sam rodila Urijensu sina, bilo bi drugačije. Sada joj je bilo drago što nije rodila dete Urijensu.
     "Neka Uven ostane sa ocem", rekao je Akolon. "Pošto mu je rana na obrazu još zapaljena, on treba da sedi kraj ognjišta."
     Kako da ga navedem da shvati? Njegove ruke moraju ostati čiste; mora biti ovde kada stignu vesti... šta da mu kažem, kako da mu stavim do znanja koliko je ovo važno, jer to je možda najvažnije od svega što bih ikada mogla da tražim od njega? Zbog hitnje i nemogućnosti da kaže šta zaista misli, glas joj je bio oštar.
     "Možeš li da me poslušaš bez rasprave, Akolone? Ako treba da negujem Uvena, neću imati vremena da se staram i o vašem ocu, a u poslednje vreme je ionako prečesto bio prepušten posluzi!" A ako Boginja bude sa mnom, bićeš potrebniji svom ocu nego ikada ranije, pre nego što se ovaj dan završi...
     Petljala je sa rečima, u nadi da Urijens neće shvatiti šta se dešava. "Tražim to kao tvoja majka", rekla je, ali istovremeno se obraćala Akolonu svom snagom uma: Naređujem ti u ime Majke... "Poslušaj me", rekla je, a onda se okrenula od Urijensa tako da je samo Akolon vidi i dodirnula izbledeli plavi polumesec na svom čelu. Akolon ju je gledao - zbunjeno, ispitivački - ali ona se brzo opet okrenula, blago odmahujući glavom, nadajući se da je barem razumeo zašto ne mogu da otvoreno razgovaraju.
     On se namrštio. "Naravno, ako ti je toliko stalo. Nije mi teško da ostanem uz oca."
     Avaloh je izjahao sredinom prepodneva, sa četvoricom lovaca, i dok je Malina bila u donjoj sali, Morgana se ušunjala u njihovu spavaću odaju, prevrćući po razbacanim stvarima, dečijoj odeći i prljavim pelenama. Konačno je našla malu bronzanu narukvicu koju je često viđala na Avalohovoj ruci. U Malininom kovčegu bilo je i zlatnih predmeta, ali se nije usuđivala da ih uzme, jer bi Malinina služavka mogla da primeti da nešto nedostaje. I ovako ju je zatekla u sobi. "Šta želite, gospo?" upitala je služavka.
     Morgana je odglumila bes. "Neću da živim u kući koja više liči na svinjac! Gledaj sve ove prljave pelene, smrde do neba! Smesta ih nosi dole i daj ih praljama, a onda počisti i provetri sobu - ili treba ja da uzmem metlu u ruke?"
     "Nikako, gospo", rekla je sluškinja, prebledevši, i uzela iz Morganinih ruku gomilu odeće. Morgana je brzo sakrila bronzanu narukvicu pod haljinu i sišla u kuhinju po vrelu vodu za Uvenove obloge; to je bilo najvažnije, a danas mora tako urediti kućne poslove da po podne bude slobodna... Poslala je po najboljeg vidara, jer joj je bio potreban njegov alat, i posadila Uvena da sedne sa otvorenim ustima kako bi mogla da pronađe slomljeni koren zuba. On je stoički podneo čačkanje i čupanje (mada se koren opet slomio, pa je morala po drugi put da ga traži; srećom mu je čitava vilica bila utrnula i neosetljiva), i konačno je uspela da izvuče i poslednji ostatak, pa je posula ranu svojim najjačim melemom protiv bolova i ponovo stavila obloge na otekli obraz. Potom je napojila Uvena žestokim pićem i poslala ga u krevet; on se bunio, tvrdeći da je jahao i borio se i kad je bio u mnogo gorem stanju nego sad, ali ona mu je odlučno naredila da legne i pusti da lekovi što bolje deluju. Tako je i Uven bio sklonjen sa puta i biće van sumnje. A pošto je poslala sluškinje da peru, Malina je počela da se žali. "Ako treba da imamo novu odeću za Duhove i ako treba da završim Avalohov ogrtač - ti ne voliš da predeš, majko, ali ja moram da tkam Avalohov ogrtač, a sve žene greju vodu za pranje i spremaju prakljače..."
     "Oh, to sam potpuno zaboravila", rekla je Morgana. "Pa, tu se ništa ne može, moraću da predem - osim ako bi možda pristala da mi prepustiš tkanje." Još bolje od narukvice, pomislila je - ogrtač koji mu sprema njegova žena.
     "Hoćeš li, majko? Ali ti na razboju imaš novi ogrtač za kralja..."
     "Urijensu nije toliko potreban kao Avalohu", rekla je Morgana. "Uzeću da tkam Avalohov ogrtač." A kada završim, pomislila je i stresla se, ogrtač mu ionako više neće trebati...
     "Onda ću ja da predem", rekla je Malina, "i biću ti zahvalna, majko - ti tkaš lepše od mene." Prišla je i prislonila obraz uz svekrvin. "Uvek si tako dobra prema meni, gospo Morgana."
     Ali ti ne znaš šta ću danas tkati, dete.
     Malina je sela i uzela preslicu. Za trenutak je zastala, pritiskajući dlanovima leđa.
     "Nije ti dobro, snaho?"
     "Nije to ništa - mesečnica mi kasni četiri dana", rekla je Malina. "Bojim se da sam opet noseća, a nadala sam se da ću moći da dojim bebu još godinu dana..." Uzdahnula je. "Avaloh ima dovoljno žena u selu, ali mislim da se i dalje nada da ću mu roditi sina umesto sirotog Kona. On uopšte ne voli devojčice - čak nije ni plakao lane, kad je Meva umrla, baš pred moj porođaj. Ali opet sam rodila žensko, i on je bio strašno besan na mene. Morgana, ako se zaista razumeš u čarolije, možeš li mi dati neku amajliju da sledeći put rodim sina?"
     Morgana se nasmešila dok je provlačila čunak kroz potku. "Ocu Eianu se to ne bi dopalo. On bi ti rekao da se za sina moliš Devici Mariji."
     "Pa, njen sin je bio čudo, a i ja počinjem da verujem da bi bilo čudo kad bih opet uspela da rodim sina", rekla je Malina. "Ali možda je sve to samo zbog ovog strašnog, hladnog vremena."
     "Napraviću ti lekoviti čaj za to", rekla je Morgana. "Ako si zaista noseća, kunem ti se da ti neće naškoditi, a ako ti samo sve kasni zbog mraza, vratiće ti mesečnicu."
     "Je li to neka čarolija iz Avalona, majko?"
     Morgana je odmahnula glavom. "To je samo poznavanje lekovitog bilja", rekla je pre nego što je otišla u kuhinju da spravi čaj. "Popij ga što vrelijeg", rekla je kad ga je pružila Malini, "i umotaj se u šal dok predeš, pokušaj da se ugreješ."
     Malina je poslušno ispila napitak, kriveći lice zbog ukusa. "Oh, grozno je!"
     Morgana se nasmešila. "Trebalo je da stavim i malo meda, kao kad pravim čajeve za decu."
     Malina je uzdahnula i ponovo uzela preslicu u ruke. "Gvinet je dorasla do preslice - ja sam naučila da predem kad mi je bilo pet godina."
     "I ja sam", rekla je Morgana, "ali molim te, nemoj danas početi da je učiš. Ne volim buku dok tkam."
     "Dobro, onda ću reći dadilji da odvede svu decu na sprat", rekla je Malina, i Morgana je prestala da misli na nju, jer počela je da polako provlači čunak kroz potku i da se navikava na šaru. Ogrtač je trebalo da bude na zelene i smeđe kvadrate, što nije teška šara za dobru tkalju; dok god bude mogla da automatski broji niti, neće morati mnogo da misli na to... predenje bi bilo bolje. No, svi su znali koliko ona ne voli preslicu i primetili bi da se baš danas ponudila da prede.
     Čunak je leteo preko tkanine: zeleno, smeđe, zeleno, smeđe, menjala je čunak posle svakog desetog reda, uzimajući drugu boju niti. Ona je naučila Malinu kako da oboji vunu u ovu zelenu boju, jer ona je to naučila u Avalonu... zeleno kao mlado lišće u proleće, smeđe kao zemlja i trulo lišće po kome divlja svinja rije u potrazi za žirom... čunak je leteo preko razboja, i posle svakog reda sabijala je češljem niti; ruke su joj se kretale automatski, nalevo, pa nadesno, pa naniže, sabijajući, pa po drugi čunak... Kad bi Avalohov konj pao i slomio mu vrat, spasao bi me onoga što moram da učinim... Bilo joj je hladno, drhtala je, ali je naterala sebe da ne obraća pažnju, usmerivši se na čunak koji se provlačio ispod i iznad niti, ispod i iznad, puštajući da joj se slike slobodno pojavljuju u umu; Akolon u Urijensovoj sobi kako igra kockica sa ocem, Uven kako spava, nemirno se prevrćući u postelji, jer mu je bol iz obraza prodirao i u san, ali sada će sve lepo zarasti... Kad bi divlji vepar nasrnuo na Avaloha, i kad bi lovci bili prespori da mu pomognu...
     Rekla sam Ninijani da neću da ubijam. Nikada ne imenuj izvor iz koga ne želiš da piješ... Pred očima joj se pojavila slika Svetog kladenca u Avalonu, sa vodom koja je izvirala i prelivala se u jezerce. Čunak je proletao, gore pa dole, zeleno i smeđe, zeleno i smeđe, kao sunce kad prodire kroz zeleno lišće na smeđu zemlju, gde se prolećne plime bude, pa šuma bruji od života, sokovi se bude u smeđem drvetu... čunak je bio sve brži, sve brži, svet joj se zamaglio pred očima... Boginjo! Ti koja juriš kroz šumu sa jelenima... svi ljudi su u tvojim rukama, i sve zveri...
     Pre mnogo godina bila je Devica Lovac, blagosiljala je Rogatog i poslala ga da trči s jelenima i da ih pobedi ili umre, po Boginjinoj volji. Vratio joj se... sada više nije bila ta Devica, koja drži sve moći lovaca. Kao Majka, imala je moć plodnosti, satkala je čini kojima je odvela Lanseleta u Eleninu postelju. Ali materinstvo se za nju završilo u krvi pri Gvideonovom rođenju. Sada je sedela sa čunkom u rukama i tkala smrt, kao da je senka same Smrti. Svi su ljudi u tvojim rukama, da žive ili umru, Majko...
     Čunak je blistao, pojavljivao se i nestajao, zeleno, smeđe, zeleno kao lišće u šumi, gde trče zveri... divlji vepar koji njuška, rokće i rije svojim dugačkim kljovama, krmača sa prasićima okupljenim iza nje, ispod potke... čunak joj je leteo u rukama i nije videla ništa, samo je čula roktanje svinja u šumi.
     Ceridven, Boginjo, Majko, Smrti, Veliki gavrane... Gospo života i smrti... Velika Krmačo, ti koja jedeš svoje mlade... Zovem te, prizivam te... Ako si zaista tako odlučila, ti to treba da izvedeš... Vreme je klizilo i menjalo se oko nje, ležala je u bari i sunce joj je peklo leđa dok je trčala s Kraljem Jelenom, kretala se kroz šumu, polako, rokćući... osećala je život, lovce kako trupkaju i viču... Majko! Velika Krmačo...
     Morgana je nekim delićem svesti bila svesna da joj se ruke i dalje kreću, sasvim mirno, zeleno i smeđe, smeđe i zeleno, ali pod spuštenim kapcima uopšte nije videla sobu ni niti, nego samo prolećno zelenilo pod drvećem, blato i mrtvo lišće, smeđe od zime, i kao da je bila na sve četiri u mirisnom blatu... Život Majke ovde pod drvećem... iza sebe je čula tiho njuškanje i skičanje svojih mladih, i osećala je njihove njuščice kako riju u potrazi za korenjem i žirom... smeđe i zeleno, zeleno i smeđe...
     Šok joj je protresao čitavo telo kada je čula trupkanje u šumi i udaljene uzvike... telo joj je bilo nepokretno nad razbojem, tkajući smeđu nit i menjajući je za zelenu, čunak za čunkom, samo su joj prsti bili živi, ali u isto vreme je osećala nalet užasa i gneva, i jurnula je, puštajući da je zahvati život krmače... Boginjo! Ne dozvoli da nedužni pate... Lovci ti ništa ne znače... Nije mogla ništa da učini, samo je užasnuto gledala, drhteći od zadaha krvi, krvi svog para... krv je lila iz ogromnog vepra, ali to joj nije bilo važno, on je morao da umre, kao i Kralj Jelen... kada dođe vreme, njegova krv mora linuti na zemlju... iza sebe je čula skičanje svojih preplašenih prasića i iznenada kao da ju je obuzela Velika Boginja, i nije znala da li je više Morgana ili Velika Krmača, čula je svoje duboko roktanje - kao kada je, u Avalonu, podigla ruke i navukla na sebe izmaglicu Boginje, tako je sada zabacila glavu, drhteći, rokćući, jer čula je iza sebe strah svojih prasića... načinila je nekoliko kratkih, naglih koraka, mahala je glavom, počela je da trči u krug... zeleno i smeđe u njenim očima, nebitan čunak u tuđim prstima, neprimećen... a onda, izluđena od tuđinskih mirisa, krvi, gvožđa, nepoznatog, stranaca na dve noge, osetila je ubod metala i oči su joj se nalile krvlju kroz zeleno i smeđe u šumi, osetila je da joj se kljove zarivaju, osetila je vrelu krv kako teče dok je napušta život i onda više ništa nije osećala... a čunak je nastavljao dalje, olovno težak, tkajući zeleno i smeđe preko agonije u trbuhu i crvenila krvi u očima i srcu, vrisci su joj još odjekivali u ušima i u tihoj sobi, gde se čulo samo škripanje razboja i šuškanje vune na preslici... njihala se, ćutke, iscrpljena od transa... skljokala se preko razboja i ostala da leži na njemu, nepokretna. Posle nekog vremena začula je Malinin glas, ali nije se ni pokrenula ni odgovorila.
     "Ah! Gvinet, Morga - majko, jesi li bolesna? Oh, nebesa, ona hoće da tka, a zna da od toga uvek dobija ovakve napade! Uvene! Akolone! Hodite, majka se onesvestila za razbojem..."
     Osećala je kako je žene tapšu po rukama, kako je zovu po imenu, čula je Akolonov glas, osetila je kako ju je podigao i poneo. Nije se pokrenula, nije progovorila, nije mogla - pustila je da je položi u postelju, da donese vino da je povrati, osetila je kako joj curi niz vrat, i želela je da kaže, dobro sam, pusti me, ali umesto toga čula je sopstveno preplašeno skičanje i ostala je nepokretna, agonija ju je rastrzala, i znala je da će je Velika Krmača pustiti kad umre, ali će prvo morati da istrpi sve njene muke... i čak i dok je ležala, slepa, u transu, u agoniji, čula je zvuk lovačkog roga i znala je da to donose kući Avaloha, mrtvog na konju, jer proburazila ga je krmača, napavši ga trenutak pošto je ubio njenog vepra... a onda je on ubio krmaču... smrt, krv, ponovno rođenje i tok života mešali su se u šumi, kao što se čunak kreće preko razboja...

     Prošli su sati. I dalje nije mogla ni da se pomeri bez užasnog bola; to joj je gotovo prijalo. Nisam mogla da ostanem nedodirnuta njegovom smrću, ali Akolonove ruke su čiste... Pogledala ga je pravo u oči. Naginjao se nad njom, zabrinut i preplašen, i na trenutak su bili sami.
     "Možeš li sad da govoriš, ljubavi?" šapnuo je. "Šta se desilo?"
     Odmahnula je glavom, još nije mogla da govori. Ali njegov dodir bio je nežan i brižan. Znaš li šta sam učinila za tebe, ljubavi najdraža?
     Sagnuo se da je poljubi. Nikada neće saznati koliko je malo nedostajalo da budu otkriveni i pobeđeni.
     "Morao bih da se vratim kod oca", uznemireno je rekao on. "Stalno plače i ponavlja kako bi, da sam i ja pošao u lov, moj brat ostao živ - uvek će me kriviti zbog toga." U njegovim tamnim očima primećivao se nemir. "Ti si mi naredila da ne idem", rekao je. "Da li si magijom znala šta će se desiti, voljena?"
     Uspela je da smogne malo glasa u bolnom grlu. "To je volja Boginje", rekla je. "Kako Avaloh ne bi uništio ono što smo ovde stekli." Uprkos ogromnom bolu, uspela je da pokrene jedan prst i pogladila je tetoviranu zmiju na ruci koja joj je dodirivala lice.
     Njegov izraz se promenio i odjednom postao pun straha. "Morgana! Da li je ovo tvoje delo?"
     "Zar treba da pitaš?" šapnula je. "Čitavog dana sam tkala, videli su me i Malina i sluge i deca... to je njena volja i njeno delo, a ne moje."
     "Ali znala si, znala si da će...?"
     Polako je klimnula glavom, očiju punih suza, a on se saguo da joj poljubi usne.
     "Neka bude tako. Takva je volja Boginje", rekao je i izišao.