8.

     Deset dana kasnije kralj Artur je, sa svojom sestrom, kraljicom Morganom, i njenim mužem, Urijensom od Velsa, pošao za Tintagel.
     Morgana je imala vremena da odluči šta joj je činiti, i dan pre toga ugrabila je trenutak da razgovara sa Akolonom. "Čekaj me na obali Jezera - pazi da te ne primete ni Artur ni Urijens." Pružila je ruku da se pozdravi, ali on ju je čvrsto zagrlio i počeo da je ljubi.
     "Gospo - ne mogu dozvoliti da tek tako pođeš u susret opasnosti!"
     Oslonila se o njega na trenutak. Bila je tako umorna, tako umorna, uvek je morala da bude jaka, da se stara da sve ide kako treba! Ali on ne sme nikada ni pomisliti da je slaba! "Tu nema pomoći, voljeni. Inače bi pred nama bila samo smrt. Ne možeš doći na presto okrvavljenih ruku. A kada se nađeš na Arturovom prestolu - sa Ekskaliburom u ruci i Avalonom iza sebe da ti pomaže - onda možeš vratiti Urijensa u njegovu zemlju, neka vlada tamo koliko god Bog želi."
     "A Artur?"
     "Ni Arturu ne želim zlo", mirno je rekla Morgana. "Ne bih volela da pogine. Ali obitavaće tri dana i tri noći u vilinskoj zemlji, a kada se vrati, ovde će proteći pet ili više godina; Artur i njegov presto biće tada samo priča koje se sećaju stariji ljudi, a opasnost od vlasti sveštenika odavno će proći."
     "Ali ako on nekako nađe izlaz..."
     Morganin glas je zadrhtao. "Šta biva sa Kraljem Jelenom kada odraste mladi jelen? Sa Arturom mora biti onako kako odredi sudbina. A ti ćeš imati njegov mač."
     Izdaja, pomislila je, i srce joj je ubrzano tuklo dok su jahali kroz sivo, mračno jutro. Magla je nadolazila od Jezera. Ja volim Artura. Ne bih ga izdala, ali on je prvi izdao zavet dat Avalonu.
     I dalje je osećala mučninu, a jahanje ju je samo pogoršavalo. Nije se sećala da joj je bilo ovoliko loše dok je nosila Gvideona - Mordreda, ispravila se u sebi. Ali može biti da će, kada dođe na presto, on odlučiti da vlada pod svojim pravim imenom, imenom koje je bilo i Arturovo i u kome nema nikakvog prizvuka hrišćanstva. A kada Kevina stave pred svršen čin, svakako će odlučiti da podrži novog kralja, kralja iz Avalona.
     Magla je bivala sve gušća, olakšavajući tako Morgani izvršenje plana. Stresla se i čvršće se uvila u ogrtač. Mora to učiniti sada, ili će uskoro skrenuti od jezera i uputiti se na jug, u Kornvol. Magla je već sad bila toliko gusta da je jeva uspevala da razabere prilike trojice vojnika koji su jahali pred njima; kad se okrenula u sedlu, utvrdila je da su i ona trojica pozadi jednako skrivena od pogleda. No, tlo neposredno oko njih jasno se videlo, mada je magla unaokolo bila gusta kao zavesa, ne propuštajući nijedan zrak sunca.
     Pružila je ruke, uspravljajući se u sedlu, šapućući reči čarolije koju se nikada ranije nije usudila da upotrebi. Osetila je trenutak strašnog užasa - znala je da je to samo hladnoća, jer moć joj ističe iz tela - i Urijens je u tom času nadureno podigao glavu. "Nikada nisam video ovakvu maglu - sigurno ćemo se izgubiti i moraćemno da prenoćimo na obali jezera! Možda bi trebalo da potražimo zaklon u opatiji na Glastonberiju..."
     "Nismo se izgubili", rekla je Morgana, mada je magla bila toliko gusta da je jedva mogla da vidi kopita sopstvenog konja. Oh, kao devojka u Avalonu bila sam tako ponosna što govorim samo istinu! Je li to veština vladanja, što moram da lažem da bih služila Boginji? "Znam svaki korak puta kojim idemo - noćas se možemo skloniti na mestu koje znam, blizu obale, pa ćemo ujutro nastaviti dalje."
     "Nismo mogli stići tako daleko", rekao je Artur, "jer još čujem zvona Glastonberija kao zvone Angelus..."
     "Zvuk se kroz maglu pronosi dalje", rekla je Morgana, "a u ovakvoj magli stiže veoma daleko. Veruj mi, Arture."
     Osmehnuo joj se sa puno ljubavi. "Tebi sam oduvek verovao, draga sestro."
     Oh, da; uvek joj je verovao, još od onog dana kad ga je Igrena stavila Morgani u ruke. U prvo vreme mrzela je drečavo stvorenjce, a onda je shvatila da je Igrena napustila i zanemarila njih oboje, i da se mora starati o njemu, i obrisala mu je suze... Morgana je nestrpljivo stegla srce. To je bio pre sto godina. Posle toga Artur je sklopio Veliki Brak sa svojom zemljom, a onda ju je izdao, predavši zemlju koju se zarekao da štiti u ruke sveštenicima koji će oterati sve bogove koji hrane zemlju i čine je plodnom. Avalon ga je doveo na presto, preko nje kao sveštenice, a sada... Avalon će ga, preko nje, i srušiti.
     Neću mu nauditi, Majko... da, oduzeću mu mač, koji je deo Posvećenih sudova Obreda, i daću ga u ruke onome koji će ga nositi u ime Boginje, ali neću mu ničim nauditi...
     Ali šta biva sa Kraljem Jelenom kada odraste mladi jelen?
     Tako stoje stvari u prirodi i ne mogu se menjati zbog njenih osećanja. Artur će se suočiti sa svojom sudbinom bez zaštite čarolija koje je posedovao, kanija koje mu je ona sama načinila pošto su se spojili u Velikom Braku, kada je, ni ne znajući, začela njegovog sina. Često je slušala kako njegovi vitezovi pričaju da magija štiti Arturov život, da može pretrpeti ogromne rane, a ipak da ne iskrvari do smrti. Neće ona ničim nauditi sinu svoje majke i ocu svoga deteta. Ali magija koju mu je darovala pošto je izgubila devičanstvo, to će mu oduzeti, a onda neka Boginja čini sa njim šta joj je po volji.
     Magična magla toliko se zgusnula oko njih da je Morgana jedva videla Urijensovog konja. Njegovo lice, ljutito i nadureno, isplivalo je iz magle. "Jesi li sigurna da znaš kuda nas vodiš, Morgana? Ja nikad nisam bio ovde, sasvim sam siguran, ovo brdo ne poznajem..."
     "Kunem ti se da poznajem svaki korak puta, sa maglom ili bez nje." Morgana je na tlu primetila neobičnu grupu žbunića; nisu se promeniii od dana kada je pokušavala da uđe u Avalon, dana kada se plašila da pozove čamac... Boginjo, molila se u sebi, pazeći da se ne čuje ni šapat, učini da crkvena zvona ne zazvone dok pokušavam da uđem, inače će sve opet nestati u magli i nikada nećemo naći ulaz u tu zemlju...
     "Ovuda", rekla je, stegavši dizgine i obovši konja petama. "Za mnom, Arture."
     Brzo je odjahala u maglu, znajući da oni ne mogu za njom toliko brzo, jer nije bilo dovoljno svetla. Čula je iza sebe Urijensa kako psuje, prigušenim glasom, i Artura kako tiho umiruje konja. Iznenada joj je kroz um proletela slika - kostur konja, još u opremi koja je pripadala njoj... pa, tako mora biti. Magla je počela da se razilazi, i odjednom su se našli na punom dnevnom svetlu između ogoljenog drveća. Svetlo je bilo jasno i zeleno, mada se sunce nije videlo, i čula je Arturov uzvik iznenađenja.
     Iz šume su se pojavila dva čoveka i povikala jasnim glasovima. "Arture, gospodaru! Zadovoljstvo je dočekati vas ovde!"
     Artur je brzo zaustavio konja, kako ih ne bi zgazio. "Ko ste vi i otkuda znate moje ime?" upitao je. "I kakvo je ovo mesto?"
     "Pa, gospodaru, ovo je zamak Čeriot, a naša kraljica je odavno želela da joj budete gost!"
     Artur je delovao zbunjeno. "Nisam znao da na ovom mestu postoji zamak. Mora da smo jahali kroz maglu dalje nego što smo bili svesni." Urijens je bio sumnjičav, ali Morgana je već videla kako čarolija vilinske zemlje zahvata Artura, tako mu više ne bi palo na pamet da postavlja pitanja; kao u snu, sve što se desi naprosto se dešavalo, i nije bilo potrebe da se išta pita. Ali ona mora zadržati prisebnost...
     "Kraljice Morgana", rekao je jedan od one dvojice, naočit i tamnoput, kao da je predak ili ulepšani pripadnik malog, tamnog naroda Avalona, "naša kraljica vas čeka i rado će vas primiti. A vi ćete, gospodaru Arture, biti gost na gozbi..."
     "Posle ovoliko jahanja po magli, gozba će nam svima prijati", dobroćudno je rekao Artur i pustio da mu pridošlice povedu konja u šumu. "Poznaješ li ovdašnju kraljicu, Morgana?"
     "Poznajem je još otkako sam bila mlada devojka."
     Podsmevala mi se... i ponudila mi je da odgaji moju bebu u vilinskom svetu...
     "Čudno da nikada nije došla u Kamelot da sklopi savez sa mnom", namrštio se Artur. "Ne sećam se tačno, ali kao da sam nekada davno čuo za zamak Čeriot... ali ne sećam se." Odustao je. "Pa, u svakom slučaju, ovi ljudi deluju prijateljski. Prenesi moje pozdrave kraljici, Morgana, a svakako ćemo je videti za gozbom."
     "Svakako", rekla je Morgana, gledajući kako ga domaćini odvode.
     Moram zadržati prisebnost; računaću vreme po otkucajima srca, ne smem izgubiti račun, inače ću se izgubiti u sopstvenim čarolijama... Spremila se u sebi za susret sa kraljicom.
     Bila je nepromenjena, uvek ista, visoka žena koja je pomalo ličila na Vivijen, kao da je Morganina rođaka. A tako ju je i zagrlila i poljubila.
     "Šta te donosi na naše obale tvojom slobodnom voljom, Morgano od Vila?" upitala je. "Tvoj vitez je ovde, jedna od mojih gospi ga je našla..." dala je znak, i tu se stvorio Akolon. "Našli su ga kako luta kroz trsku oko Jezera, ne nalazeći put u magli..."
     Akolon je ščepao Morganu za ruku; dodir mu je bio stvaran i čvrst... ali nije znala čak ni to da li se nalaze pod krovom ili napolju, da li je stakleni presto kraljice u raskošnom gaju ili u ogromnoj, izdubljenoj dvorani, veličanstvenijoj čak i od dvorane Okruglog Stola u Kamelotu.
     Akolon je kleknuo pred prestolom, i kraljica mu je položila obe ruke na glavu. Uhvatila ga je za jedno doručje i podigla ga, a zmije kao da su se pokrenule oko njegovih podlaktica i otpuzale pravo na kraljičin dlan; ona se odsutno poigravala njima, mazeći ih po plavim glavama. "Dobro si odabrala, Morgana", rekla je. "Mislim da me on nikada neće izdati. Gledaj, Artur se nagostio, i eno gde leži..." Mahnula je rukom; jedan zid se otvorio i pod bledom svetlošću Morgana je ugledala Artura kako spava, sa jednom rukom pod glavom, a drugu prebačenom preko tela mlade devojke dugačke, crne kose, koja je izgledala kao da je kćer kraljice - ili kao sama Morgana.
     "Kada se probudi, naravno, misliće da si to ti, i da ga je u snu iskušavao đavo", nasmešila se kraljica. "Toliko se udaljio od nas da će se stideti što mu se ispunila najveća želja... zar nisi to znala, Morgana, draga moja?" A Morgana kao da je čula Vivijenin udaljeni glas, kao u snu, kako je mazi. Ali to je govorila kraljica. "Eto, tako spava kralj, u naručju one koju će voleti do smrti... a šta kad se probudi? Hoćeš li da uzmeš Ekskalibur, a njega da izbaciš nagog na obalu, neka te zauvek traži po magli?"
     Morgana se setila konjskog kostura pod vilinskim drvećem... "Ne to", rekla je i stresla se.
     "Onda će ostati ovde, ali ako je zaista pobožan koliko ti kažeš i ako se seti da izgovori molitve koje bi ga izbavile od priviđenja, sve će nestati, i zatražiće svog konja i svoj mač - šta onda da činimo, gospo?"
     "Ja ću uzeti mač", mračno je rekao Akolon, "i ako može da mi ga opet uzme, samo neka proba."
     Došla je crnokosa devojka, noseći Ekskalibur u kanijama. "Uzela sam mu ga dok je spavao", rekla je, "a stalno me je zvao tvojim imenom..."
     Morgana je dodirnula balčak optočen draguljima.
     "Razmisli, dete", rekla je kraljica, "zar ne bi bilo bolje da Posvećene sudove Obreda smesta vratiš u Avalon, a da Akolon postane kralj sa onakvim mačem kakav može sam da stekne?"
     Morgana je uzdrhtala. Kao da se smračilo u sali, ili gaju, ili gde god da su bili, i da li to Artur spava kraj njenih nogu, ili je veoma daleko? No, Akolon je pružio ruku i uzeo mač.
     "Ja ću uzeti Ekskalibur i kanije", rekao je, i Morgana je kleknula da mu ga pripaše.
     "Neka bude tako, voljeni - nosi ga vernije nego onaj kome je načinjena ova kanija..."
     "Boginjo sakloni da ikada izneverim tebe, makar morao da umrem", šapnuo je on, glasom drhtavim od osećanja, i podigao Morganu na noge da je poljubi; činilo joj se da su se grlili sve dok nije pala senka noći, i da je kraljičin ljubak, podsmešljiv osmeh svetlucao svuda oko njih.
     "Kada Artur zatraži mač, dobiće ga... i nešto nalik na kanije, mada ga neće čuvati od gubitka nijedne kapi krvi... Dajte ga mojim kovačima", rekla je kraljica služavkama, i Morgana je zurila kao u snu - je li sanjala da je maločas opasala Akolona Ekskaliburom? Kraljica je nestala i devojka sa njom, i činilo joj se da ona i Akolon leže sami u velikom gaju, da je vreme Beltanskih vatri, i on ju je uzeo u naručje, kao sveštenik sveštenicu. A onda su bili samo muškarac i žena, i činilo joj se da je vreme stalo, da joj se telo topi i da u njoj nema ni nerva ni kosti ni volje, a njegovi poljupci bili su kao plamen na njenim ledenim usnama... Neka ga Kralj Jelen izazove, ja ću ga pripremiti...
     Kako to, ležali su nagi u gaju, po njenoj koži bili su iscrtani znaci, kako to da joj je telo mlado i nežno, kako to da je, dok je on prodirao u nju, osetila razdirući bol kao da joj opet oduzima devičanstvo koje je nekada davno dala Rogatom, kako to da je pod njim opet devica, kao da je čitav njen život nestao? Zašto joj se čini da nad njegovim čelom stoji senka rogovlja? Ko je taj muškarac koji je drži u naručju, i koliko ih vremena deli? Ležao je preko nje, iscrpljen, i njegov slatki dah ličio joj je na med; mazila ga je i ljubila, a kada se malo odmakao od nje, jedva ga je poznala, nije znala je li kosa što mu je pala preko lica zlatna ili crna, i kao da su joj male zmije puzale preko grudi, ružičastih, nežnih, gotovo dečijih. Tanušne plave zmije preplele su se oko njenih bradavica i osetila je drhtavicu divnog bola i zadovoljstva od njihovog dodira.
     A onda je shvatila: ako zaista poželi, vreme će se vratiti, izokrenuće se, i moći će da iziđe iz pećine onog jutra sa Arturom, i da upotrebi svoju moć da ga zauvek veže za sebe, kao da se ništa od ovoga nikada nije desilo...
     A onda je začula Artura kako traži svoj mač i kako proklinje čarolije. Odnekud izdaleka, kao da ga gleda iz vazduha, videla ga je kako se budi i znala je da je njihova sudbina, prošla i buduća, sada u njegovim rukama. Ako bude mogao da se suoči sa onim što se desilo između njih, ako je pozove po imenu i zamoli je da mu se vrati, ako bude mogao da prizna sebi da je samo nju voleo svih ovih godina i da niko drugi nikada nije stao između njih...
     Onda neka Lanselet uzme Gvenvir i ja ću biti kraljica u Avalonu... ali kraljica sa detetom, a on će pasti kada dođe red na novog Kralja Jelena...
     Ovog puta Artur se neće užasnuto okrenuti od nje zbog onog što su učinili, a ona ga neće odgurnuti, oblivena detinjastim suzama... Na trenutak joj se činilo da čitav svet čeka, da odjekne onim što će Artur reći...
     Progovorio je, i to je odjeknulo kao pogrebna zvonjava sudbine, kroz čitav vilinski svet, i kao da je samo tkanje vremena uzdrhtalo i streslo sa sebe teret godina.
     "Isuse i Marijo, zaštitite me od zla", rekao je. "Ovo je neka užasna čarolija, mora da ju je splela moja sestra svojim činima!" Stresao se i povikao: "Donesite mi moj mač!"
     Morgana je osetila u srcu razdirući bol. Pružila je ruku ka Akolonu i opet joj se učinilo da on nad čelom ima senku rogovlja; ponovo je imao Ekskalibur oko pojasa - je li stalno bio tu? - a zmije koje su se preplitale oko njenog nagog tela opet su bile izbledele plave mrlje oko njegovih doručja.
     "Gledaj", mirno je rekla, "donose mu mač koji liči na Ekskalibur - vilinski kovači su ga načinili ove noći. Pusti ga da ode, ako možeš. Ali ako ne možeš - pa, učini kako budeš morao, voljeni. Neka je Boginja sa tobom. Čekaću u Kamelotu da trijumfalno dojašeš." Poljubila ga je i otpravila ga od sebe.
     Sve do ovog trenutka nije se sasvim suočila sa saznanjem: jedan od njih moraće da umre, brat ili ljubavnik, dete koje je držala u naručju, Rogati koji joj je bio ljubavnik, sveštenik i kralj...
     Šta god se desilo danas, pomislila je, nikada, nikada više neću upoznati ni trenutak sreće, jer jedan on onih koje volim moraće da umre...
     Artur i Akolon otišli su tamo kuda nije mogla da ih prati; trebalo je još da misli i na Urijensa, i na trenutak je pomislila da ga ostavi u vilinskom kraljevstvu. Beskonačno bi lutao začaranim salama i šumama, dok ne umre... Ne. Dosta je smrti, ma šta se desilo, pomislila je i potražila Urijensa, koji je ležao, još usnuo. Kad mu je prišla, probudio se i seo, naizgled srećan, sit i napit. "Ovdašnje vino prejako je za mene", rekao je. "Gde si bila, mila, i gde je Artur?"
     U ovom času, pomislila je, vilinska devojka donosi Arturu mač toliko nalik na Ekskalibur da će on, još začaran, verovati da to i jeste... oh, Boginjo, trebalo je da pošaljem mač u Avalon, zašto bi još neko morao da umre zbog njega? Ali bez Ekskalibura Akolon ne bi mogao da vlada kao kralj iz Avalona... Kada ja budem kraljica, u zemlji će vladati mir, i ljudi će moći slobodno da misle, bez sveštenika koji bi im određivali šta ta rade i šta da veruju...
     "Artur je morao da požuri napred", nežno je rekla. "Hodi, dragi moj mužu, moramo da se vratimo u Kamelot." Zbog magije vilinske zemlje nije postavljao dalja pitanja. Doveli su im konje, i visoki, lepi muškarci ispratili su ih deo puta. "Odavde ćete svakako naći put", rekao je jedan od njih.
     "Kako je brzo nestalo sunce", požalio se Urijens, jer oko njih se iznenada sklopila siva magla sa kišom. "Morgana, koliko smo bili kod te kraljice? Osećam se kao da sam imao groznicu, ili kao da sam bio začaran..."
     Nije mu odgovorila. I on se provodio sa vilinskim devojkama, pomislila je, pa šta? Nije marila kako se zabavljao, samo neka je ostavi na miru.
     Nagli nalet mučnine podsetio ju je na to da u vilinskoj zemlji nije nijednom pomislila na trudnoću koja ju je opterećivala, a sada, kada svi budu čekali njenu reč, kada Gvideon preuzme presto i kada Akolon bude vladao... sada će biti debela i grozna... svakako je bila prestara da bez opasnosti iznese trudnoću. Je li prekasno da nađe trave koje bi je oslobodile neželjenog tereta? S druge strane, ako rodi Akolonu sina, sada kad vlast prelazi u njegove ruke, da li bi time povećala svoju moć kraljice? Da li da se odrekne dodatne vlasti nad njim? Dete koje mogu da zadržim, dete koje bih mogla da držim u naručju, beba koju bih smela da volim...
     I dalje se sećala koliko je mio bio Artur kao beba, i kako ju je grlio oko vrata. Gvideona su joj oduzeli, Uven je imao već devet godina kad je počeo da je zove majkom. Osećala je oštar bol i slast jaču od ljubavi kako joj raspinju telo, glad za dečijim zagrljajem... ali razum joj je govorio da, s obzirom na godine, ne bi preživela još jedan porođaj. Jahala je kraj Urijensa kao u snu. Ne, ne bi preživela ovaj porođaj, ali osećala je da nije u stanju da preduzme korake kako bi ubila nerođeno dete.
     Ruke će mi već biti uprljane krvlju voljenih... oh, Boginjo, zašto me ovako iskušavaš? Učinilo joj se da se Boginja pojavila pred njom, sad kao vilinska kraljica, sad kao Ravena, ozbiljna i puna razumevanja, sad kao Velika Krmača koja je ubila Avaloha... i proždraće dete koje ja rodim... Morgana je osećala da je na ivici delirijuma ili ludila.
     Kasnije, odlučiću kasnije. Sada mi je dužnost da Urijensa vratim u Kamelot. Pitala se koliko su bili u vilinskom svetu. Ne više od mesec dana, pretpostavljala je, inače bi jače osećala postojanje deteta u sebi... nadala se da je ipak bilo samo nekoliko dana. Ne suviše malo, inače bi se Gvenvir pitala kako to da su se tako brzo vratili; ni suviše mnogo, jer bi bilo prekasno da učini ono što je sada znala da mora: ne može roditi ovo dete i ostati živa.
     Stigli su u Kamelot sredinom prepodneva; putovanje zaista nije bilo predugo. Morgani je bilo milo što Gvenvir nigde nema, a kada je Kaj upitao za Artura, odgovorila je lažima bez trenutka olkevanja: zadržali su ga u Tintagelu. Ako mogu da ubijem, laž nije tako veliki greh, uznemireno je pomislila, ali osećala se nekako uprljana lažima, jer ona je sveštnica Avalona i ceni istinu u svojim rečima...
     Povela je Urijensa u njegovu sobu; starac je delovao umorno i zbunjeno. Postaje prestar da bi vladao. Avalohova smrt teže ga je pogodila nego što sam mislila. Ali i on je odgajan u istini Avalona - šta biva sa Kraljem Jelenom kada doraste mladi jelen?
     "Lezi sada, mužu moj, i odmori se", rekla je, ali on je postao uznemiren.
     "Treba da krenem za Vels. Akolon je premlad da vlada sam, on je samo mladunac. Potreban sam svom narodu!"
     "Mogu bez tebe još jedan dan", umirivala ga je, "a onda ćeš biti snažniji."
     "Predugo sam bio odsutan", bunio se on. "I zašto smo uopšte išli za Tintagel? Morgana, ne mogu da se setim zašto smo krenuli! Jesmo li zaista bili u nekoj zemlji gde sunce uvek sija...?"
     "To si sigurno sanjao", rekla je. "Zašto ne bi sad malo odspavao? Da pošaljem po jelo? Čini mi se da jutros nisi jeo..."
     Ali kada je stigla hrana, od mirisa joj je opet pozlilo. Naglo se okrenula, pokušavajući da to prikrije, ali Urijens je ipak primetio.
     "Šta ti je, Morgana?"
     "Ništa", ljutito je odgovorila. "Jedi i spavaj."
     Ali on joj se nasmešio i pružio ruku da je privuče kako bi sela na krevet. "Zaboravljaš da sam ja već bio ženjen - umem da prepoznam trudnu ženu kad je vidim." Bilo je jasno da je oduševljen. "Posle ovoliko godina - Morgana, ti si trudna! Pa to je divno - jednog sina sam izgubio, ali dobiću drugog - da ga nazovemo Avaloh ako bude sin, mila?"
     Morgana se trgla. "Zaboravljaš koliko sam ja stara", rekla je, okamenjenog lica. "Ne verujem da ću izneti trudnoću dovoljno dugo da bi dete preživelo. Ne nadaj se sinu pod starost."
     "Dobro ćemo paziti na tebe", rekao je Urijens. "Posavetuj se sa kraljičinim babicama, i ako bi jahanje kući moglo da dovede do pobačaja, ostaćeš ovde do rođenja deteta."
     Poželela je da plane na njega. Otkuda znaš da je dete tvoje, starče? To je svakako Akolonovo dete... ali nije mogla da odagna iznenadni strah da je to ipak možda Urijensovo dete... dete starca, slabačko, nekakvo čudovište, kao Kevin... ne, sigurno je poludela! Kevin nije čudovište, bio je povređen u detinjstvu - vatra, opekotine, lomovi, kosti su mu pogrešno srasle. Ali Urijensovo dete svakako bi bilo izobličeno, bolesno, a Akolonovo bi bilo zdravo i snažno... a ona, ona je već prošla godine rađanja; da li bi dete ispalo čudovište zbog nje? To se ponekad dešava kada suviše stara žena rodi... Je li poludela kad dopušta sebi takve bolesne misli?
     Ne. Ne želi da umre, a svakako ne bi preživela rođenje ovog deteta. Mora nekako doći do trava... ali kako? Na dvoru nije imala nikog poverljivog; nijednoj od Gvenvirinih gospi ne bi poverila da joj to nabavi, a ako se nekako sazna kako je matora kraljica Morgana zatrudnela sa svojim još matorijim mužem, kako bi se smejale!
     Bio je tu i Kevin, Merlin - ali njega je ona sama oterala, odbacivši njegovu ljubav i odanost... pa, na dvoru svakako postoje babice, i možda bi mogla neku od njih da podmiti dovoljno da bi ćutala. Ispričaće neku dirljivu priču o tome kako je teško rodila Gvideona i kako se boji da u ovim godinama ponovo rađa. I one su žene, razumeće je. U svom prtljagu već je imala neke trave - treba joj samo još jedna, sama po sebi bezopasna, ali pomešana sa druge dve delovaće kako treba. Neće ona biti prva žena, čak i na dvoru, koja se oslobađa neželjenog deteta. Ali mora raditi krišom, jer joj Urijens nikada ne bi oprostio... Za ime Boginje, pa zar je to važno? Do trenutka kad se sazna, ona će biti kraljica na Arturovom - na, na Akolonovom prestolu, a Urijens će biti u Velsu, ili mrtav, ili u paklu...
     Ostavila je Urijensa da spava i išunjala se iz sobe; našla je jednu od kraljičiih babica, zatražila onu treću, neškodljivu travu i vratila se u sobu. Smešala je napitak nad vatrom. Znala je da će biti strahovito bolesna od toga, ali tu nije bilo pomoći. Napitak je bio gorak kao žuč; ispila ga je, kriveći lice, oprala čanak i sklonila ga.
     Kad bi samo znala šta se dešava u vilinskoj zemlji! Kad bi samo znala kako se njen ljubavnik snalazi sa Ekskaliburom... Osećala je mučninu, ali bila je suviše nemirna da bi legla kraj Urijensa; nije mogla da podnese blizinu spavača, a nije se usuđivala ni da zatvori oči iz straha od slika smrti i krvi, koje bi je svakako mučile.
     Posle nekog vremena uzela je malu preslicu i sišla u kraljičinu salu, gde je znala da će zateći žene - kraljicu Gvenvir i njene gospe, čak i Morgozu od Lotije - zauzete beskrajnim predenjem i tkanjem. Nikada nije prestala da mrzi predenje, ali to će je držati pri svesti, a i bolje je da ne bude sama. A ako joj se otvori Vid - pa, barem je više neće mučiti što ne zna šta se dešava sa dvojicom voljenih na granici vilinske zemlje...
     Gvenvir ju je dočekala ledenim zagrljajem i odvela je do mesta blizu vatre i blizu kraljičinog sedišta.
     "Na čemu to radiš?" upitala je Morgana, zagledajući Gvenvirin vez.
     Kraljica ga je ponosno raširila. "To je zavesa za crkveni oltar - vidiš, evo Device Marije, sa anđelom koji je došao da joj kaže da će roditi sina Božjeg... a ovde je Josif, sav u čudu - vidiš, napravila sam ga starog, starog, sa dugačkom bradom..."
     "Da sam ja stara kao Jopsif i da mi devojka obećana za ženu kaže, pošto je bila nasamo sa tako lepim anđelom, da će roditi dete, svašta bih se pitala o tom anđelu", nedužno je rekla Morgoza. Morgana se prvi put upitala koliko je zaista bilo čudesno to bezgrešno začeće. Ko zna, možda je Isusova majka rešila da sakrije trudnoću lepom bajkom o anđelima... s druge strane, u svim verama sem te nije nikakvo čudo da devojka zatrudni sa Bogom...
     Na primer ja, pomislila je na ivici histerije, uzevši pregršt vune kako bi počela da prede, ja sam poklonila devičanstvo Rogatom i rodila sam sina Kralju Jelenu... hoće li me Gvideon postaviti na nebeski presto kao Majku Božju?
     "Baš nemaš poštovanja, Morgoza", požalila se Gvenvir, i Morgana je požurila da pohvali Gvenvirin vez; upitala je i ko je nacrtao shemu za rad.
     "Ja sam je sama napravila", odgovorila je kraljica, i Morgana se iznenadila; nije imala pojma da Gvenvir ima takav dar. "Otac Patricije obećao mi je da će me naučiti da kopiram slova i bojim ih zlatom i purpurom", nastavila je kraljica. "Kaže da imam veštu ruku za jednu ženu... nikad nisam ni pomislila da bih to mogla, Morgana, a ipak, ti si napravila one divne kanije koje Artur nosi - rekao mi je da si ih ti vezla. Veoma su lepe." Gvenvir je pričala dalje, neumorno kao da je dvostruko mlađa. "Ponudila sam da mu načinim nove, mnogo puta - smetalo mi je što hrišćanski kralj nosi paganske simbole, ali on je kazao da mu je te načinila njegova draga, voljena sestra i da ih nikada neće ostaviti. I zaista su veoma lepe... jesu li zlatne niti za vez načinjene u Avalonu?"
     "Naši kovači veoma su vešti", rekla je Morgana, "a zlatari su nenadmašni." Od okretanja preslice bilo joj je muka. Koliko će potrajati dok je ne obuzme strašna mučnina od droge? Odaja je bila mala i kao da je zaudarala na ustajale, prazne živote ovih žena, koje su prele, tkale i šile, beskonačno, kako bi muškarci imali odeću... jedna od Gvenvirinih gospi bila je u poodmakloj trudnoći i šila je pelene... druga je vezla ivicu na teškom ogrtaču za oca, muža, sina ili brata... a bio je tu i Gvenvirin lepi vez za oltar, povlastica kraljice za koju druge žene predu, tkaju i šiju.
     Preslica se okretala i okretala; vreteno se spuštalo ka podu, a pređa je ispadala glatka. Kada je naučila da radi ovo? Nije se ni sećala vremena kada nije umela da lepo prede... jedno od najranijih njenih sećanja bilo je kako sedi na zidu zamka u Tintagelu, kraj Morgoze, i prede; čak i tada joj je pređa bila ravnomernija od tetkine, a bila je mlađa deset godina.
     Rekla je to Morgozi, i ova se nasmejala. "Prela si lepše od mene već sa sedam godina!"
     Vreteno se okretalo, polako se spuštajući ka kamenom podu; povremeno bi namotala pređu ili uzela novu pregršt vune... kao što je izvlačila nit, tako je izvlačila i živote - nikakvo čudo što je jedno od obličja Boginje žena koja prede... Od trenutka kad se čovek rodi mi mu predemo za pelene, sve dok mu na kraju ne ispredemo i otkamo mrtvački pokrov. Bez nas, muškarci bi vodili zaista ogoljen život...
     Činilo joj se da - kao što je u vilinskom carstvu pogledala kroz veliki otvor i videla Artura kako spava kraj devojke koja je imala njeno lice - i sada pred sobom vidi otvaranje velikog prostora; i dok se vreteno spuštalo ka podu, a pređa uvrtala, kao da je ugledala Arturovo lice - lutao je, sa mačem u ruci... i sad se naglo okrenuo, da vidi Akolona, sa Ekskaliburom u ruci... ah, eno bore se, sada im nije videla lica, nije čula reči koje su dobacivali jedan drugom...
     Tako su se žestoko borili da se Morgani činilo čudno, dok je ošamućeno posmatrala kako se vreteno preslice okreće, što ne može da čuje udare velikih mačeva... Artur je spustio strašan udarac koji bi svakako ubio Akolona da ga je tačno pogodio, ali Akolon je uspeo da ga dočeka štitom i zadobio je samo ranu na nozi - i rana se otvorila bez krvi, dok je Artur, kad je primio udarac u rame, počeo naglo da krvari, niz ruku su mu potekli crveni mlazevi, i izgledao je zaprepašćen, uplašen, i jednom rukom je brzo potražio kanije koje su mu visile o boku... ali to su bile lažne kanije, talasale su se čak i pred Morganinim očima. Sada su njih dvojica bili u gvozdenom zagrljaju, napinjući se, mačeva sučeljenih pri samom balčaku, tražeći slobodnom rukom nekakvu prednost... Akolon se snažno izvio, i mač u Arturovoj ruci, lažni Ekskalibur načinjen tokom jedne noći vilinskim čarolijama, slomio se kod samog balčaka - videla je Artura kako se povija u stranu u očajničkom pokušaju da izbegne smrtonosni udarac, snažno šutnuvši Akolona. Akolon se sklupčao u naletu bola, i Artur mu je oteo iz ruke pravi Ekskalibur i bacio ga što je dalje mogao, a onda je skočio na palog protivnika i dograbio kanije. Čim ih je imao u ruci, rana na ramenu prestala je da krvari, a iz Akolonove noge krv je pokuljala...
     Morgana je u čitavom telu osetila raspinjući bol; presamitila se...
     "Morgana!" oštro je rekla Morgoza, zadržavši dah. "Kraljica Morgana je bolesna - dođite da joj pomognete!" povikala je.
     "Morgana!" uzviknula je Gvenvir. "Šta ti je?"
     Vizija je nestala. Ma koliko se trudila, nije više mogla da vidi dvojicu boraca, niti koji je pobedio, da li je jedan od njih mrtav - kao da se nad njima sklopila velika tamna zavesa, uz zvonjavu crkvenih zvona - u poslednjem trenutku ugledala je dvokolice kako nose dvojicu ranjenika u Glastonberi, kuda nije mogla da ih prati... Stegla je ivice stolice kad joj je prišla Gvenvir, sa još jednom gospom, koja je kleknula da podigne Morganinu glavu.
     "Oh, haljina je natopljena krvlju - ovo nije obično krvarenje."
     Morgana je jedva govorila, toliko su joj usta bila suva. "Ne - bila sam trudna i ovo je pobačaj - Urijens će biti besan na mene..."
     "Kakva sramota!" rekla je jedna od žena, vesela i punačka, otprilike njenih godina. "Znači, njegovo veličanstvo od Velsa biće besno, je li? Pa, ko je njega odredio za Boga? Nije trebalo da puštaš tog matorog jarca u krevet, gospo moja, opasno je imati pobačaj u tim godinama! Sram ga bilo, matorog razvratnika, što te je doveo u takvu opasnost! On će biti besan, nije nego!"
     Gvenvir je potpuno zaboravila na neprijateljstvo; pošla je sa Morganom dok su je nosili i držala ju je za ruku kao oličenje saučešća.
     "Oh, sirota Morgana, kako je to tužno, sad kad si se opet ponadala. Suviše dobro znam koliko ti je strašno, sirota moja sestro..." ponavljala je, držeći Morganinu ledenu ruku i pridržavajući joj glavu dok je povraćala, obuzeta jezivom mučninom. "Poslala sam po Broku, ona je najveštija babica na dvoru, postaraće se za tebe, sirota moja..."
     Činilo joj se da će je Gvenvirina pažnja zadaviti. Bila je raspinjana strašnim bolovima, kao da joj je mač stajao zabijen u utrobi, pa ipak, pa ipak, nije bilo strašno kao kad je rađala Gvideona, a to je preživela... drhtala je i povraćala, ali pokušavala je da ostane pri svesti, da bude svesna svega što se dešava. Možda bi ionako pobacila - napitak nije mogao da deluje tako brzo. Došla je Broka, pregledala je, onjušila ono što je povratila i znalački podigla obrve. Poluglasno se obratila Morgani. "Gospo, trebalo je da bolje pazite - ovaj napitak je mogao da vas ubije. Imam travu koja bi to isto učinila mnogo brže i bezbolnije. Ali ne brinite, neću reći Urijensu - ako nema ni toliko pameti da poštedi ženu vaših godina trudnoće, onda ono što ne zna ne može da mu naudi."
     Morgana je dozvolila da je obuzme mučnina. Posle nekog vremena postala je svesna da je ozbiljnije bolesna nego što je očekivala... Gvenvir ju je pitala da li ipak želi da vidi sveštenika; odmahnula je glavom i zatvorila oči, u nemoj pobuni, ne mareći hoće li preživeti ili umreti. Pošto Akolon ili Artur moraju umreti, i ona će poći u tu senku... zašto ne može da ih vidi, jesu li još u Glastonberiju, koji od njih će se pojaviti živ? Sveštenici će svakako negovati Artura, svog hrišćanskog kralja, ali hoće li ostaviti Akolona da umre?
     Ako Akolon mora u zemlju senki, neka ga prati duh njegovog sina, pomislila je; ležala je oblivena suzama, slušajući negde u daljini glas stare babice, Broke. "Da, gotovo je. Žao mi je, Vaše veličanstvo, ali znate dobro kao i ja da je ona prestara za rađanje dece. Da, gospodaru, uđite da vidite..." Glas joj je bio neočekivano grub. "Muškarci nikada ne misle na to, i koliko krvi moraju da proliju i koliko nevolja da otrpe žene radi njihovog zadovoljstva! Ne, bilo je prerano da bi se videlo je li bio dečak, ali ona ima jednog lepog sina, i ne sumnjam da bi vam rodila još jednog, da je bila dovoljno snažna i dovoljno mlada da ga iznese do kraja!"
     "Morgana, najdraža, pogledaj me", molio je Urijens. "Tako mi je žao, tako mi je žao što si bolesna, ali ne žali, draga, ja i dalje imam dvojicu sinova, ne krivim te..."
     "Oh, ne krivite je, je li?" gunđala je stara babica. "Bolje da je ne okrivite nijednom rečju, vaše veličanstvo, jer još je veoma slaba i bolesna. Unećemo još jednu postelju ovamo da bi spavala na miru dok sasvim ne prezdravi. Evo..." i Morgana je osetila babičinu ruku pod glavom; na usnama joj se našlo nešto toplo i prijatno. "Hajde, mila, popij sad ovo, ima puno meda i trava protiv krvarenja. Znam da ti je muka, ali probaj da ipak popiješ, eto, dobra devojčica..."
     Morgana je progutala gorkoslatki napitak, a oči su joj bile pune suza. Na trenutak joj se učinilo da je dete, da je Igrena drži i neguje u nekoj dečjoj bolesti. "Majko..." rekla je, i još dok je govorila znala je da je to delirijum, da je Igrena odavno umrla, da ona nije dete ni devojka, nego stara, stara žena, suviše stara da bi ležala ovde, da bi na ovako ružan način okončala život...
     "Ne, vaše veličanstvo, ona ne zna šta govori - evo, evo, mila, samo lepo lezi i pokušaj da spavaš, smestili smo ti tople cigle kod nogu, i začas ćeš se zagrejati..."
     Umirena, Morgana je zapala u san. Sada joj se činilo da je opet dete u Avalonu, u Kući Devojaka, i da joj se obraća Vivijen, pričajući joj nešto što nije uspela da zapamti, nešto o Boginji koja prede ljudske živote, i predala je Morgani preslicu i naredila joj da prede, ali nit nikako nije ispadala glatka, nego čvornovata i zamršena i na kraju se Vivijen naljutila. "Hajde, daj meni..." i Morgana joj je dala pokidane niti i preslicu; samo što to nije bila Vivijen, nego je imala lice Boginje, preteće, a Morgana je bila tako mala, tako mala... prela je i prela, prstima premalim da drže preslicu, a Boginja je imala Igrenino lice...
     Osvestila se dan ili dva kasnije, potpuno prisebna, samo što je u čitavom telu osećala ogroman, prazan bol. Položila je dlanove na trbuh. Mogla sam poštedti sebe bola, pomislila je. Trebalo je da znam da bih ionako pobacila. Pa, što je učinjeno učinjeno je, i sada moram da se pripremim za vest da je Artur mrtav, moram smisliti šta da radim kada se Akolon vrati - Gvenvir će svakako otići u manastir, ili, ako želi, preko mora u Donju Britaniju sa Lanseletom. Neću ih sprečavati... Ustala je, obukla se i uredila.
     "Trebalo bi da ostaneš u krevetu, Morgana, još si bleda", rekao je Urijens.
     "Ne. Neke čudne plime dolaze, mužu moj, i moramo se spremiti za njih", odgovorila je i nastavila da upliće u kosu trake i dragulje. Urijens je stajao kraj prozora. "Gledaj, vitezovi vežbaju ratne veštine - čini mi se da je Uven najbolji jahač među njima. Kaži, mila, zar ne jaše bolje i od Gavena? A to kraj njega je Galahad. Morgana, nemoj žaliti zbog deteta koje si izgubila. Uven će te uvek smatrati za majku. Rekao sam ti još kad smo se venčali, nikada ti neću prebaciti zbog jalovosti. Rado bih imao još jedno dete, ali pošto nam to nije suđeno, pa, nemamo za čim da žalimo. Osim toga", stidljivo je rekao i uhvatio je za ruku, "možda je tako i bolje - nisam ni znao koliko je malo nedostajalo da te izgubim."
     Stala je uz prozor kraj njega, dok ju je on pridržavao oko struka; osećala je istovremeno i gađenje i zahvalnost zbog njegove pažnje. Nikada ne treba da sazna, pomislila je, da je to bio Akolonov sin. Neka se ponosi što je u tim godinama mogao da začne dete.
     "Gledaj", rekao je Urijens, naginjući se da bolje vidi, "šta to prolazi kroz kapiju?"
     Jahač. Pratio ga je sveštenik u tamnoj odeždi, na muli, i vodili su konja natovarenog telom... "Hodi", rekla je i povukla ga za ruku, "moramo da siđemo." Bleda i nema, sišla je sa njim u dvorište, osećajući se visoka i zapovednička, kako i priliči kraljici.
     Kao da je vreme stalo; kao da su opet bili u vilinskoj zemlji. Ako je Artur pobedio, zašto nije sa njima? Ali ako je ovo Arturovo mrtvo telo, gde je svetkovina koja prati mrtvog kralja? Urijens je pokušao da je pridrži, ali ona ga je odgurnula i uhvatila se za dovratak. Sveštenik je zbacio kapuljaču. "Jesi li ti kraljica Morgana od Velsa?" upitao je.
     "Jesam."
     "Imam poruku za tebe", rekao je on. "Tvoj brat Artur leži ranjen u Glastonberiju, i neguju ga kaluđerice, ali oporaviće se. Poslao ti je ovo", mahnuo je rukom ka umotanom telu na tovarnom konju, "kao poklon, i naložio mi je da ti kažem da on ima svoj mač Ekskalibur i kanije." Dok je govorio, povukao je pokrivač sa tela, i Morgana je, osećajući kako je napušta snaga, ugledala Akolonove mrtve oči kako prazno zure u nebo.
     Urijens je kriknuo, kao da umire. Uven se probio kroz okupljenu gomilu, i kad mu je otac pao, kao pokošen, preko tela srednjeg sina, Uven ga je prihvatio i zadržao ga.
     "Oče, dragi oče! Oh, blagi Bože, Akolon", jeknuo je i pošao ka konju na kome je ležalo Akolonovo telo. "Gavene, prijatelju, pridrži mog oca - moram da pomognem majci, pašće u nesvest..."
     "Ne", rekla je Morgana. "Ne." Čula je sopstveni glas kao iz daljine, nije bila svesna ni protiv čega se to buni. Najradije bi jurnula ka Akolonu i bacila se preko njegovog tela, vrišteći od očajanja i bola, ali Uven ju je čvrsto držao.
     Na stepeništu se pojavila Gvenvir. Neko joj je šapatom objasnio šta se desilo, i Gvenvir je sišla niz stepenice, gledajući Akolona. "Umro je kao pobunjenik protiv Vrhovnog kralja", jasno je rekla. "Za njega nema hrišćanske sahrane! Bacite njegovo telo gavranima, a glava neka mu bude izložena na bedemima, jer bio je izdajnik!"
     "Ne! Oh, ne!" povikao je Urijens. "Preklinjem vas, kraljice, Gvenvir, poznaješ me, ja sam ti jedan od najodanijih podanika, a moj siroti dečak je platio za svoje zločine - preklinjem te, gospo, i Isus je umro kao običan zločinac, između dvojice lopova, i čak i za lopova raspetog kraj njega imao je milosti... Pokaži milost kao što je on pokazao..."
     Gvenvir kao da ga nije čula. "Kako je moj gospodar Artur?"
     "Oporavlja se, gospo, ali izgubio je mnogo krvi", rekao je sveštenik. "Ali poručuje vam da ne strahujete. Oporaviće se."
     Gvenvir je uzdahnula. "Kralju Urijense", rekla je, "našeg dobrog viteza Uvena radi, učiniću kako želiš. Neka Akolonovo telo bude preneseno u kapelu i položeno tamo..."
     Morgana je smogla glasa da se pobuni. "Ne, Gvenvir! Neka bude pristojno položen u zemlju, ako imaš srca da mu to dozvoliš, ali on nije bio hrišćanin - ne sahranjuj ga na hrišćanski način. Urijens je toliko pun bola da ne zna šta govori."
     "Smiri se, majko", rekao je Uven i stegao je za rame. "Mene i mog oca radi, ne pravi skandale. Ako Akolon nije služio Hrista, utoliko pre mu je potrena milost Božja pred izdajstvom koje je počinio!"
     Morgana je htela da se buni, ali nije imala glasa. Pustila je da je Uven uvede unutra, ali čim su ušli, stresla je njegovu ruku i pošla dalje sama. Osećala se smrznuta iznutra, beživotna. Činilo joj se da je pre svega nekoliko časova ležala u Akolonovom naručju, u vilinskoj zemlji, i opasala ga je Ekskaliburom... a sada je stajala do kolena u neumoljivoj plimi, gledajući kako joj opet sve odnosi, a svet je bio pun optužujućih pogleda - Uvenovog i Urijensovog.
     "Da, znam da si ti smislila ovu izdaju", rekao je Uven, "ali nije mi žao Akolona, kad je dozvolio da ga žena zavede na pogrešan put! Budi barem toliko pristojna, majko, da ne uvlačiš mog oca u tvoje zavere protiv kralja!" Prostrelio ju je pogledom, a onda se okrenuo ka ocu, koji je ošamućeno stajao, stežući neki deo nameštaja. Uven ga je smestio na stolicu, kleknuo i poljubio mu ruku. "Dragi oče, i dalje sam uz tebe..."
     "Oh, sine, sine moj..." očajnički je kriknuo Urijens.
     "Odmori se malo, oče, moraš biti snažan", rekao je Uven. "Pusti me da se postaram za majku. I njoj je loše..."
     "Majkom je zoveš!" povikao je Urijens, naglo se uspravivši i sa mržnjom gledajći Morganu. "Da te nikada više nisam čuo da zoveš tu užasnu ženu majkom! Zar misliš da ne znam kako je ona, svojim čarolijama, navela mog dobrog sina da se pobuni protiv kralja? A sada mislim da je svojim veštičjim moćima izazvala i Avalohovu smrt - da, i smrt onog sina koga je mogla da mi rodi - poslala je u smrt trojicu mojih sinova! Pazi da ne upravi svoje čini i na tebe, da te ne zavede i ne izda, prepustivši te smrti i uništenju - ne, ona nije tvoja majka!"
     "Oče! Gospodaru moj!" pobunio se Uven, pružajući ruku ka Morgani. "Oprosti mu, majko, on ne zna šta govori, oboje ste van sebe od bola - molim vas, za ime Božje, smirite se, danas smo imali dovoljno tuge..."
     Ali Morgana ga je jedva čula. Taj čovek, taj muž koga nije želela, on je sve što je ostalo posle propasti njenih planova! Trebalo je da ga ostavi da umre u vilinskoj zemlji, jer sad će se motati okolo, mator i beskoristan, a Akolon je mrtav, Akolon koji je želeo da oživi sve ono što je njegov otac poštovao, pa zanemario, sve što je Artur obećao Avalonu, pa pogazio reč... i sve što je ostalo, to je samo ova matora budala...
     Izvukla je srpasti nož Avalona i zbacila Uvenove čvrste ruke. Jurnula je napred, visoko podigavši bodež; ni dok ga je spuštala, nije znala šta će učiniti njime.
     Osetila je gvozdeni stisak na desnici i kako joj neko otima bodež. Uven joj je umalo slomio ruku dok se otimala. "Ne, smiri se... majko!" molio ju je. "Majko, je li te obuzeo nečastivi? Majko, gledaj, to je samo otac... Oh, Bože, zar ne možeš da se sažališ nad njegovim bolom? Nije on hteo da te optuži, toliko je ojađen da ne zna šta govori, da je pri sebi bio bi svestan kolike su to gluposti... ni ja te ne optužujem... majko, majko, slušaj me, daj mi taj nož, majko draga..."
     To što ju je stalno zvao majkom i strepnja u njegovom glasu konačno su prodrli kroz izmaglicu koja je Morgani prekrila oči i um. Pustila je da joj Uven uzme bodež, primetivši, kao izdaleka, da su joj prsti okrvavljeni, jer posekla se dok su se otimali oko sečiva. I on je bio povređen, jer strpao je prst u usta i sisao ga kao da mu je deset godina.
     "Dragi oče, oprosti joj", preklinjao je, saginjući se nad Urijensom, koji je ležao bled kao smrt. "Rastrojena je, i ona je volela mog brata - a seti se koliko je bila bolesna, danas uopšte nije ni smela da ustaje iz kreveta! Majko, dozvoli da pošaljem po služavku da te vrati u krevet - evo, znam da ćeš ga želeti nazad", dodao je, predajući joj mali nož. "Znam da si ga dobila od svoje usvojene majke, gospe od Avalona, pričala si mi još dok sam bio mali. Oh, sirota moja majko", nastavio je, obgrlivši je oko ramena. Sećala se vremena kada je bila viša od njega, jer bio je mršav dečačić kostiju krhkih kao ptičje, a sada se nadnosio nad njom, zaštitnički je grleći. "Najdraža majko, sirota moja majko, hajde, hajde, nemoj plakati, znam da si volela Akolona isto koliko i mene... sirota majko..."
     Morgana je poželela da može zaista da plače, da može da kroz suze isplače strašno očajanje i tugu, jer osećala je Uvenove suze na potiljku. I Urijens je stajao sav u suzama, ali ona je bila suvog lica. Svet je bio siv, krunio se na ivicama, i sve što bi pogledala zadobijalo bi ogromno, preteće obličje, a istovremeno je bilo veoma malo i daleko, kao da bi mogla da ga podigne sa dva prsta... nije se usudila da se pomeri, jer od njenog dodira sve bi moglo da se raspadne; jedva je primetila da su stigle služavke. Podigle su je, krutu i nepokretnu, i odnele je u krevet, skinule su joj krunu i najlepšu haljinu koje je stavila očekujući triujumf, i nekako je bila svesna da joj je odeća opet natopljena krvlju, ali to joj nije bilo važno. Mnogo kasnije je došla k sebi i znala je da je oprana, obučena u čisto i da leži u krevetu kraj Urijensa, a kraj nje je na stoličici dremala služavka. Podigla se na laktove da pogleda usnulog muža, lica crvenog i naduvenog od plača, i bilo joj je kao da gleda nepoznatog čoveka.
     Da, on je bio dobar prema njoj, na neki svoj način. Ali sada je to prošlo i moj posao u ovoj zemji je završen. Nikada više, sve dok sam živa, neću videti njegovo lice, niti ću saznati gde je sahranjen.
     Akolon je mrtav, a njeni planovi uništeni. Artur i dalje nosi mač Ekskalibur i magijske kanije koje mu štite život, i pošto onaj kome je poverila taj zadatak nije uspeo, pobegavši u smrt gde nije mogla da ga sledi, moraće ona sama da bude ruka Avalona koja će ga uništiti.
     Krećući se toliko tiho da ni miša ne bi probudila, obukla se i vezala oko struka bodež Avalona. Ostavila je sve lepe haljine i dragulje koje je dobila od Urijensa i umotala se u najobičniju tamnu haljinu, pomalo nalik na odeždu monahinja. Našla je vrećicu sa biljem i lekovima, i u mraku, samo na osnovu dodira, obojila je tamni polumesec na čelu. Potom je uzela najprostiji ogrtač koji je mogla da nađe - ne njen, izvezen zlatom i draguljima, nego služavkin, običnu krpu sa kapuljačom - i bešumno se iskrala niz stepenice.
     Iz kapele se čulo pevanje; Uven je nekako uspeo da upriliči bdenje nad Akolonovim telom. Pa, nije ni važno. Akolon je slobodan, nije bitno kakav će cirkus napraviti sveštenici oko prazne gline koja je ostala za njim. Sada nije bilo važno ništa sem preuzimanja mača Avalona. Okrenula je leđa kapeli. Jednog dana imaće vremena da ga ožali; sada mora da nastavi tamo gde on nije uspeo.
     Tiho je ušla u štalu i našla svog konja: uspela je da ga osedla, ma koliko nespretna bila. Odvela je životinju do male bočne kapije.
     Bila je gotovo suviše slaba da bi uzjahala, i na trenutak se njihala u sedlu, pitajući se da li će pasti. Da li da sačeka, da li da pozove Kevina da je prati? Merlin od Britanije obavezan je da poštuje volju Gospe. Ali ne sme da veruje ni Kevinu, jer on je izdao Vivijen i prepustio je istim sveštenicima koji sada zapevaju nad Akolonovim bespomoćnim telom. Šapatom se obratila konju, i on je počeo da kasa, a sa podnožja brda Morgana se okrenula da poslednji put pogleda Kamelot.
     Vratiću se samo jednom u ovom životu, a onda više neće biti Kamelota u koji bih mogla da se vratim. Još dok je šaputala te reči, pitala se šta znače.

     Ma koliko često putovala u Avalon, Morgana je samo jednom stupila nogom na Ostrvo sveštenika; putovanje za opatiju Glastonberi, gde je ležala sahranjena Vivijen i gde je i Igrena provela svoje poslednje godine, bilo je za nju čudnije nego prolazak kroz magle u skrivene zemlje. Ovde je postojala skela, i dala je skeledžiji novčić da bi je prevezao preko Jezera, pitajući se šta bi ovaj učinio ako bi ona iznenada ustala, kao u barci za Avalon, i bacila čini koje bi ih odvele u maglu, a odatle u Avalon... ali nije to učinila. Da li zato što ne mogu? pitala se.
     Vazduh je bio hladan i svež, sunce će izići za jedan sat. Zvonjava crkvenih zvona bila je jasna i tiha, i Morgana je videla dugačku kolonu prilika obučenih u sivo kako polako odmiče ka crkvi. Braća rano ustaju da se mole i pevaju svoje psalme, i Morgana je na trenutak osluškivala. Tu je bila sahranjena njena majka, i Arturova. I Vivijen je položena na počinak uz zvuk istih psalama. Pošto je bila i muzičar, bilo ju je lako dirnuti; sada je na trenutak nepomično slušala tihu melodiju nošenu povetarcem praskozorja, i oči su je pekle od suza; je li moguće da planira napad na ovom svetom tlu? Pusti to, pomirite se, deco... kao da je čula mrmljanje Igreninog zaboravljenog glasa.
     Sada su svi ušli u crkvu. Mnogo je sušala o ovdašnjoj opatiji... znala je da postoji bratstvo kaluđera, a malo dalje i posebna kuća u kojoj obitavaju monahinje, zaklete da budu Hristove device do smrti. Morgana je gadljivo zgrčila lice; Bog koji više voli da njegovi vernici misle na raj nego na ovaj svet, koji im je dat da bi u njemu učili i uzdizali duh, činio joj se tuđ, a sada, kad je zaista videla muškarce i žene kako se okupljaju za molitvu ni ne pomislivši da se dodirnu ili razgovaraju, bilo joj je muka. Oh, da, i u Avalonu postoje svete device - i ona je bila takva dok nije došlo njeno vreme, a Ravena nije prepustila Boginji samo svoje telo, nego i svoj glas. A i njenu usvojenu kćer, Lanseletovu kćer Nimui, Ravena je odabrala da živi u samoći, da je niko ne vidi... ali Boginja zna da je to retka odluka, a ne obaveza svake žene koja želi da joj služi.
     Morgana nije verovala ono što se ponekad govorkalo po Avalonu, da kaluđeri i monahinje samo izigravaju svetost i čestitost, kako bi zadivili seljake svojom čistotom, a da se iza zidova manastira prepuštaju svim vrstama razvrata. Da, takve bi prezirala. Oni koji izaberu da služe duhu, a ne telu treba tako i da čine; pritvornost bi bila odvratna. Ali saznanje da oni zaista žive na taj način, da neka sila koja sebe naziva božanskom više ceni jalovost nego plodnost - to joj se činilo kao strašna izdaja svih sila koje donose život na ovaj svet.
     Budale, ako ne i nešto gore, sužavaju svoj život, pa žele da suze i sve ostale živote po svojoj praznoj meri...
     Ali nije smela da se tu zadržava. Okrenula je leđa crkvenim zvonima i pošla ka gostinskoj zgradi, tragajući umom, prizivajući Vid da je odvede do Artura.
     U gostinskoj kući bile su tri žene - jedna je dremala kraj vrata, druga je mešala kazan pun kaše u kuhinji, daleko pozadi, a treća je bila pred vratima sobe u kojoj je, vrlo nejasno, osećala Arturovo prisustvo; bio je u dubokom snu. Kada se približila, sve žene su se, u sivim haljinama i pod velovima, promeškoljile; i one su bile svete, na svoj način, i imale su nešto vrlo nalik na Vid - u njenom prisustvu osećale su pretnju svom načinu života, možda dodir neobičnosti Avalona.
     Jedna je ustala i stala pred nju. "Ko si ti", upitala je šapatom, "i zašto dolaziš u ovaj čas?"
     "Ja sam kraljica Morgana od Severnog Velsa i Kornvola", odgovorila je Morgana tihim, zapovedničkim glasom, "i došla sam da posetim svog brata. Ti se usuđuješ da mi to zabraniš?"
     Pogledala je ženu pravo u oči, a onda je mahnula rukom, u pokretu najjednostavnije moguće čarolije, prevlasti, i žena se povukla, nesposobna da joj prepreči put. Znala je da će ta ista žena kasnije pričati bajke o čaranju i užasu, ali zapravo je bilo samo ovo: jednostavna prevlast snažne volje nad osobom koja je svesno izabrala život potčinjenosti.
     U sobi je gorela mala svetiljka, i Morgana je mogla da razabere Artura, neobrijanog, izmoždenog, plave kose natopljene znojem. Kanije su ležale u podnožju kreveta... mora da je očekivao da će ona preduzeti nešto, pa nije hteo da ih ostavi ni za čas. A u ruci je držao balčak Ekskalibura.
     Ko zna kako, ko zna kako, njegov um ga je upozorio. Morgana je umalo počela da okleva. I on ima Vid; mada je bio toliko plavokos i naizled različit od naroda Britanije, i on je pripadao drevnoj kraljevskoj lozi Avalona i mogao je da joj čita misli. Znala je da bi, ukoliko ona pruži ruku ka Ekskaliburu, mogao da oseti njenu nameru, i probudio bi se - i ubio je; tu se nije nimalo zavaravala. On je dobar hrišćanin, ili barem tako misli o sebi, ali postavljen je na presto da bi ubijao neprijatelje i, na neki tajanstveni način koji Morgana nije mogla sasvim da razume, Ekskalibur se prepleo sa samom srži Arturovog kraljevanja. Da nije tako, da je u pitanju samo mač, on bi ga spremno vratio u Avalon i našao sebi drugi, jači i bolji... ali Ekskalibur je za njega postao vidljivi i konačni znak da je on kralj.
     Ili se možda mač prepleo sa Arturovom dušom, možda bi me ubio po svojoj volji, ukoliko bih pokušala da ga uzmem... a bih li se usudila da se suprotstavim volji takvog magijskog simbola? Morgana se trgla i prekorela sebe zbog ovog uzleta mašte. Položila je ruku na svoj bodež; bio je strašno oštar, a ona je, ako ustreba, mogla da se kreće brzinom zmije u napadu. Videla je pulsiranje vene na Arturovom grlu i znala je da bi, ukoliko je zaseče brzo i duboko, presekla veliku arteriju ispod nje, i Artur bi umro pre nego što bi stigao da krikne.
     Ubijala je ona ranije. Bez oklevanja je poslala Avaloha u smrt, a pre samo tri dana ubila je nedužno dete u svojoj materici... on, koji je ležao pred njom u dubokom snu, bio je mnogo veći izdajnik, svakako. Jedan pokret, brz i tih... ah, ali to je dete koje joj je Igrena predala u naručje, njena prva ljubav, otac njenog sina, Rogati Bog, kralj... Udari, budalo! Zato si došla ovamo!
     Ne. Već je bilo previše smrti. Rodila nas je ista žena, i ne bih mogla da pogledam majku u oči, u zemlji iza smrti, ako mi ruke budu umrljane bratovljevom krvlju. Na trenutak je, znajući da se nalazi na ivici ludila, čula Igrenin nestrpljivi uzvik. Morgana, rekla sam ti da paziš na bebu...
     Učinilo joj se da se Artur promeškoljio u snu, kao da je i on čuo taj glas; Morgana je vratila bodež za pojas, pružila ruku i uzela kanije. To je barem imala pravo da uzme - svojim rukama ih je načinila, čini koje je utkala u njih njene su.
     Sakrila je kanije pod ogrtač i žurno, kroz praskozorje, pošla ka skeli. Dok ju je skeledžija vozio preko, osetila je da joj se koža ježi i kao da je ugledala senku barke Avalona... na drugoj obali okupili su se oko nje, posada barke Avalona. Sada brzo, brzo, mora se vratiti u Avalon... ali sunce je izlazilo i preko vode je ležala senka crkve, i iznenada je sunčeva svetlost zapljusnula čitav predeo, a sa njom je na sve strane odjeknula zvonjava. Morgana je stala kao paralisana; kroz ovaj zvuk nije mogla da prizove maglu, niti da izgovori čaroliju.
     Obratila se jednom od ljudi. "Možete li da me odvezete u Avalon? Brzo?"
     Čovek se stresao. "Ne mogu, gospo. Postaje sve teže bez sveštenice koja bi izgovorila čaroliju, a čak i sa njom, u zoru, podne i veče, kada zvone zvona za molitvu, nema načina da se prođe kroz maglu. Sada nema. Čarolija više ne otvara put dok zvone zvona, mada, ako sačekamo da se utišaju, može biti da uspemo da se vratimo."
     Zašto, zašto mora biti ovako, upitala se Morgana. Verovatno je u nekoj vezi sa saznanjem da je svet takav kakav je zato što ljudi veruju da je takav... godinu za godinom, tokom poslednja tri ili četiri pokolenja, ljudi su se sve više privikavali na pomisao da postoji samo jedan Bog, jedan svet, jedan način opisivanja stvarnosti, i da je ono što se ne slaže sa tom ogromnom jedninom svakako zlo i neprijateljsko, i da zvuk crkvenih zvona i senka njihovih svetilišta drže zlo daleko. I kako je sve više i više ljudi verovalo u to, to je postalo istina, a Avalon je samo san utonuo u gotovo nepristupačni drugi svet.
     Da, ona je i dalje mogla da prizove maglu... ali ne ovde, ne u senci crkvenog tornja preko vode, niti u buci crkvenih zvona koja joj je ispunjavala srce užasom. Zarobljeni su na obali Jezera! A sada je bila svesna da se barka otiskuje od obale Ostrva sveštenika, kako bi prešla jezero i našla nju na drugoj obali. Artur se probudio i utvrdio da su kanije nestale, i sada će je goniti...
     Pa, neka je prati ako može, ima i drugih puteva u Avalon, gde senka crkve ne sprečava prolaz. Brzo je uzjahala i poterala konja duž obale Jezera, uz krug; na kraju će stići do mesta gde, barem leti, može da prođe kroz maglu; mesta gde su ona i Lanselet jednom našli Gvenvir, zalutalu iz manastira. To nije Jezero nego močvara, i u Avalon se može ući otpozadi, iza Tora.
     Znala je da mali, tamnoputi ljudi trče za njenim konjem, i da će moći tako da izdrže pola dana, ako treba. Ali sada je čula i topot kopita... gonili su je, Artur joj je za petama, a sa njim su naoružani vitezovi. Obola je konja, ali to je bio damski konj, a ne životinja za trke...
     Brzo je skliznula niz konja, sa kanijama u ruci. "Raziđite se", šapnula je ljudima, i oni kao da su se stopili sa drvećem i maglom... ako treba, mogli su da se kreću kao senke, i niko živi ih neće naći ako oni ne budu želeli da ih nađu. Morgana je čvrsto stegla kanije i potrčala duž obale Jezera. U umu je čula Arturov glas i osećala njegov gnev...
     On ima Ekskalibur; osećala ga je, kao ogorman sjaj u umu, sveti predmet Avalona... ali kanije nikada više neće imati. Uzela ih je obema rukama, zavitlala ih nad glavom i bacila, svom snagom, daleko u Jezero, i videla je kako tonu u duboke, bezdane vode. Ljudska ruka ih više neće dohvatiti - ležaće tamo sve dok koža i baršun ne istrunu, a srebrne i zlatne niti ne potamne i izobliče se, i dok i poslednja čarolija utkana u njih ne nestane potpuno sa ovog sveta.
     Artur ju je gonio jašući, sa Ekskaliburom u ruci... ali ona i njena pratnja su nestali. Morgana se povukla u tišinu, pretvorila se u senku i drvo, kao da se deo nje preselio u zemlju vila; dok je nepomično stajala, pokrivena ćutanjem sveštenice, nijedan smrtnik ne bi video ni njenu senku...
     Artur ju je zvao po imenu.
     "Morgana! Morgana!" Pozvao je i treći put, glasno i besno; ali i same senke su bile nepomične, i konačlo, zbunjen od jahanja u krug - jednom je prošao tako blizu da je Morgana osetila dah njegovog konja - umorio se i pozvao pratnju, i kada su došli zatekli su ga kako se njiše u sedlu, zavoja natopljenih krvlju, i poveli su ga putem kojim su i došli.
     Tada je Morgana podigla ruku, i opet se na svet vratio uobičajeni zvuk ptica, vetra i drveća.

     Govori Morgana...
     Godinama kasnije, slušala sam kako se priča da sam kanije uzela čarolijama, i da me je Artur gonio sa stotinom vitezova, i da sam i ja imala oko sebe stotinu vilinskih vitezova; i kada nam se Arturova potera primakla, ja sam i sebe i svoje vitezove pretvorila u kameno prstenje... Jednog dana će svakako dodati kako sam, kad je sve bilo gotovo, prizvala kočije sa upregnutim krilatim zmajevima, i kako sam na njima odletela u vilinsku zemlju.
     Ali nije bilo tako. Bilo je samo ovako, jer mali narod ume da se krije u šumi i da postane jedno sa drvećem i senkama, a tog dana ja sam bila jedna od njih, kao što su me naučili u Avalonu; i kada je pratnja odvela Artura, gotovo onesvešćenog od duge potere i krvarenja, oprostila sam se sa ljudima iz Avalona i odjahala sam za Tintagel. Ali kada sam tamo stigla, više mi nije bilo važno šta se dešava u Kamelotu, jer sam bila veoma bolesna, neko vreme čak i na samrti.
     Ni danas ne znam šta mi je bilo; znam samo da je leto polako prešlo u jesen dok sam ležala u postelji, a negovale su me sluge koje sam tamo zatekla, i nije im bilo važno hoću li uopšte preživeti. Znam da sam imala blagu groznicu, da sam bila toliko umorna da nisam imala snage ni da sednem zbog jela, da sam bila toliko bezvoljna da mi je čak bilo svejedno i hoću li preživeti. Moje sluge - nekih sam se sećala još iz vremena kada sam živela tamo kao dete, sa Igrenom - mislile su da sam začarana; možda je čak i bilo tačno.
     Markus od Kornvola primio me je sa svim počastima, i pomislila sam kako, eto, Arturova zvezda doseže visoko, i Markus svakako veruje da sam došla po Arturovoj volji, i zato neće - zasad - izazivati Artura čak ni zbog zemalja za koje veruje da su njegove. Pre godinu dana možda bih se tome smejala ili bih se čak nagodila sa Markusom, obećala bih mu te zemlje ukoliko okupi i povede vojsku protiv Artura. I sada mi je to palo na um; ali Akolon je bio mrtav, i činilo mi se da ništa više nije važno. Artur je imao Ekskalibur... ako Boginja želi da mu oduzme mač, moraće sama to da učini, jer ja nisam uspela, i više nisam bila njena sveštenica...
     ...Mislim da me je to najviše bolelo, što nisam uspela, što sam izneverila Avalon, što ona nije pružila ruku kako bi mi pomogla da izvršim njenu volju. Artur, sveštenici i izdajnik Kevin bili su jači od magije Avalona, i više nije ostao niko.
     Niko nije ostao. Niko. Neprekidno sam žalila za Akolonom, i za detetom čiji je život završen skoro pre nego što je počeo, koje je odbačeno kao smeće. Žalila sam i za Arturom, koji mi je ostao neprijatelj; i neverovatno, žalila sam čak i za Urijensom, i za životom u Velsu, jer to je bio jedini mir koji sam ikada upoznala.
     Ubila sam ili odbacila ili su umrli svi na ovom svetu koje sam ikada volela. Igrene više nije iblo, a Vivijen je poginula i sahranjena je među sveštenicima njihovog Boga smrti i osvete. Akolon je umro, sveštenik koga sam ja posvetila da se upusti u poslednju bitku protiv hrišćanskih sveštenika. Artur mi je postao neprijatelj; Lanselet me odavno mrzi i plaši me se, i to ne bez razloga. Gvenvir me se boji i prezire me, i čak ni Elene više nema... a Uven, koji mi je bio kao rođeni sin, sad me takođe mrzi. Nikome više nije stalo hoću li živeti ili umreti; i zato nije bilo stalo ni meni...
     I poslednje lišće je opalo i počele su strašne zimske oluje, kad je jednog dana služavka došla da mi kaže kako je došao neki muškarac da me poseti.
     "U ovo doba godine?" Pogledala sam kroz prozor, u kišu koja je neprekidno lila sa neba sivog i praznog kao moj um. Koji bi se putnik probijao po ovakvom vremenu, boreći se protiv oluje i tame? Ne; ko god da je, ne zanima me. "Reci mu da vojvotkinja od Kornvola ne prima nikoga i otpravi ga odavde."
     "Po kiši, sad kad samo što nije pala noć, gospo?" Iznenadila sam se što se žena pobunila; posluga me se uglavnom plašila, smatrajući me za čarobnicu, i to mi je sasvim odgovaralo. Ali žena je bila u pravu; Tintagel je uvek bio gostoljubiv, još od vremena mog davno pokojnog oca i Igrene... neka bude tako. "Pružite putniku gostoprimstvo koje odgovara njegovom položaju", rekla sam, "dajte mu hranu i postelju; ali recite da sam bolesna i ne mogu da ga primim."
     Otišla je, a ja sam ležala zagledana u kišu i tamu, osećajući hladoću kako prodire kroz uski prozor i pokušavajući da se vratim u smirenu prazninu gde sam se najprijatnije osećala. Ali ubrzo su se vrata opet otvorila i pojavila se ista žena, i ja sam naglo sela u postelji, drhteći od besa, prvog osećanja koje me je obuzelo posle mnogo nedelja.
     "Nisam te pozvala i nisam ti rekla da se vratiš! Kako se usuđuješ?"
     "Nosim poruku za vas, gospo", rekla je ona, "poruku koju nisam smela da odbijem, jer govorio je jedan od velikih... Rekao je: 'Ne obraćam se vojvotkinji od Kornvola nego Gospi od Avalona, a ona ne može da odbije Glasnika Bogova kada Merlin traži da ga primi i razgovara sa njim'..." Žena je tu zastala. "Nadam se da sam dobro ponovila... naterao me je da ponovim dva puta pred njim, kako bi bio siguran da sam sve zapamtila."
     Sada sam, uprkos svemu, osetila radoznalost. Merlin? Ali Kevin je Arturov čovek, svakako ne bi došao tek tako. Zar nije sklopio savez sa Arturom i hrišćanima, i izdao Avalon? Ali možda je sada neko drugi na tom položaju. Glasnik Bogova, Merlin od Britanije... i pomislila sam na svog sina Gvideona, ili Mordreda, sad su ga verovatno tako zvali; možda je to bio on, jer samo on bi me sada smatrao za Gospu od Avalona... Dugo sam ćutala pre nego što sam odgovorila. "Reci mu da ću doći... ali ne ovakva. Pošalji nekoga da me obuče." Jer znala sam da sam preslaba da bih se sama obukla. A nisam htela nikoga da primim ovakva, slaba, bolesna, u spavaćoj sobi; ja, koja sam bila sveštenica Avalona, uspeću da stojim na svojim nogama pred Merlinom, makar mi donosio smrtnu presudu zbog neuspeha... ja sam još Morgana!
     Uspela sam da ustanem, obukli su mu haljinu i cipele, i upleli mi kosu i pokrili je velom sveštenice; pošto je služavka dvaput zabrljala, sama sam obojila simbol meseca na čelu. Moje ruke - primetila sam to sasvim ravnodušno, kao da pripadaju nekome drugom - ruke su mi drhtale, i bila sam toliko slaba da sam pustila da me služavka uhvati za ruku dok sam milela niz strme stepenice. Ali Merlin ne sme videti koliko sam slaba.
     U sali je gorela vatra; pomalo se dimila, kao i uvek kad pada kiša, i kroz dim sam mogla da razaberem samo obrise čoveka koji je sedeo kraj vatre, okrennut leđima, umotan u sivi ogrtač - ali kraj njega je stajala visoka harfa koju sam morala da prepoznam; po Mojoj Gospi sam poznala čoveka. Kevinova kosa bila je sada potpuno seda, ali ustao je i ispravio se koliko je mogao kad sam ušla u odaju.
     "Tako", rekla sam, "i dalje zoveš sebe Merlinom od Britanije, iako služiš samo Arturu i izdao si Avalon?"
     "Ni sam ne znam kako da nazovem sebe", tiho je rekao Kevin, "osim možda slugom onih koji služe Bogove, koji su svi Jedan."
     "Zašto si onda došao?"
     "Ni to ne znam", rekao je melodični glas koji sam toliko volela, "osim možda zato da bih vratio dug zadužen pre nego što su nastale ove planine, draga moja." Onda je podigao glas i obratio se služavci. "Gospodarica ti je bolesna! Odvedi je do stolice!"
     Vrtelo mi se u glavi, i kao da se oko mene skupljala siva izmaglica; kad sam se pribrala, sedela sam kraj vatre sa Kevinom, a služavke nije bilo.
     "Sirota Morgana, sirota devojčice", rekao je on, i prvi put od Akolonove smrti koja me je skamenila, učinilo mi se da bih mogla da zaplačem; ali stegla sam zube, jer ako prolijem i jednu jedinu suzu, znala sam da će se sve u meni istopiti, i onda ću plakati i plakati bez kraja i konca sve dok se ne pretvorim u jezero suza...
     "Nisam ja devojčica, Kevine Harfisto", rekla sam kroz stegnute zube, "a ti si slagao da bih te primila. Sada reci šta imaš i idi."
     "Gospo od Avalona..."
     "Nisam ja to", rekla sam i setila sam se kako sam, kad smo se poslednji put videli, oterala ovog čoveka od sebe, kako sam vikala na njega i nazvala ga izdajnikom. To kao da nije bilo važno; možda je sudbina htela da dvoje izdajnika Avalona lepo sede ovde kraj vatre, jer i ja sam izdala svoj zavet Avalonu... kako sam se samo usudila da sudim Kevinu?
     "Pa, šta si onda?" tiho je upitao on. "Ravena je stara i ćuti već godinama. Ninijan nikada neće imati moći da vlada. Ti si potrebna..."
     "Kada smo poslednji put razgovarali", prekinula sam ga, "rekao si da su dani Avalona okončani. Zašto bi na Vivijeninom mestu sedeo iko drugi, do deteta tek napola spremnog za taj posao, jer ionako svi samo čekaju dan kada će Avalon zauvek nestati u magli?" Osećala sam da mi se grlo steže od gorčine. "Pošto si izdao Avalon i odabrao Arturovu zastavu, zar ti neće biti lakše da obaviš svoj posao ukoliko u Avalonu nema nikog sem matore proročice i nedozrele sveštenice...?"
     "Ninijan je Gvideonova ljubav, telom i dušom", rekao je Kevin. "I čini mi se da su tamo potrebni tvoj glas i tvoja ruka. Čak i ako je Avalonu suđeno da nestane u magli, zar ćeš odbiti da nestaneš sa njim? Nikada nisam mislio da si kukavica, Morgana." Pogledao me je pravo uoči. "Umrećeš ovde, Morgana, umrećeš od bola i izgnanstva..."
     Okrenula sam lice u stranu. "Zato sam i došla ovamo..." i prvi put mi je bilo jasno da sam zaista došla ovamo da umrem. "Sve što sam pokušala da učinim, propalo je. Nisam uspela... trebalo bi da budeš srećan, Merline, što je Artur pobedio."
     On je odmahnuo glavom. "A, ne, draga moja, nisam srećan", rekao je. "Ja činim ono što mi Bogovi narede, ništa više, a ti činiš isto to. A ako ti je suđeno da vidiš kraj sveta kakav smo poznavali, najdraža ljubavi moja, neka nas sudbina nađe na pravom mestu, kako služimo onako kako nam je naš Bog odredio da služimo... Meni je pripalo da te pozovem u Avalon, Morgana, ne znam zašto. Bilo bi mi lakše da je tamo samo Ninijan, ali, Morgana, tvoje mesto je u Avalonu, a moje tamo gde odrede Bogovi. A u Avalonu se možeš izlečiti."
     "Izlečiti", prezrivo sam rekla. Nije mi bilo važno.
     Kevin me je tužno gledao. "Najdraža ljubavi moja", ponovio je. Sada mi se činilo da je on jedina živa osoba koja me poznaje onakvu kakva sam zaista; pred svima drugima, čak i pred Arturom, nosila sam drugačije lice, uvek pokušavajući da izgledam drugačija i bolja nego što jesam; čak i pred Vivijen, kako bi me smatrala dostojnijom da budem sveštenica... Za Kevina sam bila Morgana, takva i nikakva drugačija. Shvatila sam da bi, čak i da pružim ruku prema njemu kao Smrt, on video samo moje lice, Morganu... Uvek sam osećala da je ljubav nešto drugo, da je to onaj plamen koji sam osećala prema Lanseletu, prema Akolonu. Prema Kevinu sam osećala malo šta osim smirenog saučešća, prijateljstva, ljubaznosti; ono što sam mu dala meni je malo značilo, pa ipak... pa ipak je samo on rešio da dođe do mene, samo je njemu bilo važno hoću li umreti ovde od tuge ili neću.
     Ali kako se usudio da ugrozi moj mir, kada sam gotovo uspela da prođem u tu konačnu prazninu koja vlada posle života? Odvratila sam lice od njega i rekla: "Ne". Nisam mogla da se ponovo vratim u život, nisam moga da se borim i patim, da živim sa mržnjom onih koji su me nekada voleli... ako preživim, ako se vratim u Avalon, moraću opet da se upustim u bitku protiv Artura koga sam volela, moraću da gledam Lanseleta još zarobljenog Gvenvirinom ljubavlju. Prestala sam da marim, više ne bih mogla da otrpim bol koji mi je u srcu...
     Ne, ja sam ovde, u miru i tišini, a uskoro ću, sad sam znala, poći još dalje u mir... ošamućenost toliko nalik na smrt sve se više približavala, a ovaj Kevin, ovaj izdajnik, hoće da me vrati nazad? "Ne", rekla sam opet i okrenula se, pokrivajući lice rukama. "Ostavi me na miru, Kevine Harfisto. Došla sam ovamo da umrem. Ostavi me sada."
     Nije se pokrenuo, nije progovorio, a ja sam sedela sasvim mirno, sa velom preko lica. Posle nekog vremena on će svakako ustati i ostaviti me, jer ja nisam imala snage da odem. I sedeću tu dok me služavke ne vrate u postelju, iz koje više neću ustati.
     A onda sam u tišini začula tihe zvuke harfe. Kevin je svirao, a potom je i zapevao.
     Čula sam deo te balade, jer često ju je pevao na Arturovom dvoru. Bila je to pesma o drevnom bardu, ser Orfeju, koji je navodio drveće da pleše i kamenje da se poređa u krug i igra, i sve životinje iz šume da dođu i legnu mu kraj nogu umesto da ga raspore kandžama. Ali potom je, samo danas, otpevao i drugi deo balade, koji je bio Misterija i koji nikada ranije nisam čula. Pevao je kako je posvećenik, Orfej, izgubio svoju voljenu i kako je sišao u Zagrobni svet i tamo govorio sa Gospodarima Smrti, i molio za nju, i kako je dobio dozvolu da siđe u predele tame, i izvede je napolje, i kako ju je našao u Ravnicama Neumirućih...
     A onda mu je glas progovorio pravo iz duše... i čula sam ono što je mogao da bude i moj glas i moje reči.
     "Ne pokušavaj da me izvedeš, jer rešena sam da ostanem ovde, u smrti. Ovde, u ovim večitim zemljama sve počiva, i nema bola ni borbe; ovde mogu da zaboravim i ljubav i tugu."
     Soba oko mene je nestala; više nisam osećala dim sa ognjišta, niti ledenu kišu iza prozora. Nisam više bila zarobljenik sopstvenog tela, bolesna, ošamućena i nepokretna. Kao da sam stajala u bašti punoj bezmirisnog cveća i večitog mira, i samo se daleki zvuk harfe probijao kroz tišinu. A ta harfa je, bez moje želje, svirala upravo meni.
     Pevala je o vetrovima Avalona, dahom jabukovih pupoljaka i mirisom zrelih jabuka; donosila mi je hladnu svežinu magle nad Jezerom, i zvuke trke jelena duboko u šumi gde još živi mali narod, i osunčano leto kada sam ležala na suncu u kamenom prstenu, sa Lanseletovim rukama oko sebe, dok se krv života prvi put dizala u meni kao sok mlade biljke. Potom sam opet osetila u naručju tešku mekoću svog malog sina, njegovu mekanu kosu na svom licu, njegov dah pun mleka, sladak i mek... ili je to u mom krilu bio Artur, koji se privija uz mene i tapka me po obrazu punačkom ručicom... opet je Vivijenina ruka dodirnula moje čelo, blagosiljajući, i osetila sam da sam postala most između zemlje i neba dok sam pružala ruke, prizivajući... vetrovi su hujali visoko u gaju gde sam ležala sa mladim jelenom u pomračenju sunca, i Akolonov glas je izgovorio moje ime...
     A sada više nije bila samo harfa, nego i glasovi, mrtvih i živih, koji su me dozivali: "Vrati se opet, vrati se, sam život te doziva zadovoljstvom i bolom..." A onda se u glasu hrfe pojavio novi ton.
     "Ja te zovem, Morgano od Avalona... sveštenice Majke..."
     Podigla sam glavu i nisam videla Kevinovo izobločeno telo i žalosno lice, nego je umesto njega stajao Neko, visok i sjajan, sa sunčevim odsjajem oko lica i sa harfom i lukom u rukama. Dah mi je zastao pred Bogom, a glas je pevao dalje... "Vrati se u život, vrati se opet meni... ti koja si se zaklela... život te čeka iza ove tame smrti..."
     Pokušavala sam da skrenem pogled. "Meni ne naređuje Bog, nego Boginja..."
     "Da", rekao je poznati glas u tišini večnosti, "ali ti si Boginja i ja te pozivam..." i na trenutak, kao u mirnim vodama ogledala u Avalonu, ugledala sam sebe u odeždi i sa krunom Gospe Života...
     "Ali ja sam stara, stara, sada pripadam smrti, a ne životu..." šaputala sam, a u tišini su se sa usana Boga čule reči koje se ponavljaju u obredu.
     "...biće ona stara i mlada, onako kako sama odluči..." I pred mojim očima pojavilo se moje sopstveno lice, opet mlado i sveže kao kod device koja je poslala mladog jelena da se bori sa Kraljem Jelenom... da, a bila sam stara kada mi je došao Akolon, a ipak sam ga poslala da izazove kralja, a bila sam noseća... iako i stara i jalova, jer život je pulsirao u meni kao večiti život zemlje i Gospe... a Bog je stajao preda mnom, večiti Jedan koji me poziva nazad u život... zakoračila sam, jednom, pa još jednom, i već sam počela da se penjem, uvis iz tame, prateći daleke tonove harfe koja mi je pevala o zelenim bregovima Avalona i o vodama života... a onda sam shvatila da stojim, da pružam ruke ka Kevinu... a on je polako odložio harfu i uspeo da me uhvati u naručje, poluonesvešćenu. Na trenutak su me opekle blistave ruke Boga... a onda je to bio samo Kevinov mio, melodičan, polupodsmešljiv glas. "Ne mogu da te držim, Morgana, to svakako znaš." Nežno me je vratio u stolicu. "Kada si poslednji put pojela nešto, Morgana?"
     "Ne sećam se", priznala sam i odjednom sam postala svesna strašne slabosti; on je pozvao služavku i obratio joj se blagim, zapovedničkim glasom druida i iscelitelja. "Donesi svojoj gospodarici hleba i toplog mleka sa medom."
     Podigla sam ruku da se pobunim, a služavka kao da je negodovala, i setila sam se da je već dva puta pokušala da me nagovori da pojedem baš isto to. Ali otišla je da ga posluša, i kada se vraitla, Kevin je uzeo hleb i potopio ga u mleko i dao mi, polako, nekoliko zalogaja.
     "Dosta", rekao je. "Predugo si gladovala. Ali pre nego što zaspiš, moraš popiti još malo mleka, sa umućenim jajetom... pokazaću im kako da ga spreme. Prekosutra ćeš, verovatno, biti dovoljno snažna za put."
     I tu sam počela da plačem. Plakala sam, konačno, za Akolonom koji je ležao mrtav na svom plaštu, i za Arturom koji me sada mrzi, i za Elenom koja mi je bila prijatelj... i za Vivijen, koja je ležala mrtva u hrišćanskom grobu, i za Igrenom, i za sobom, za sobom koja sam preživela sve to... "Sirota Morgana, sirota devojčice", rekao je opet Kevin i privio me na svoje koščate grudi, i ja sam plakala i plakala dok konačno nisam zaćutala, a on je pozvao služavke da me odnesu u krevet.
     I prvi put posle mnogo dana, zaspala sam. A dva dana kasnije sam pošla za Avalon.

     Malo se sećam tog putovanja na sever, jer bili su mi bolesni i telo i um. Čak se nisam ni začudila što me je Kevin napustio pre nego što smo stigli do Jezera. Stigla sam na obalu u sumrak, kada vode Jezera izgledaju purpurne, a nebo kao da je u plamenu; i iz tog plamena pojavila se barka, obojena u crno i obmotana crnim, sa toliko tihim veslima da je ličila na san. Na trenutak mi je izgledalo da je to Sveti Čamac onog bezobalnog mora koje se ne sme pominjati, a od tamne prilike na pramcu učinilo mi se da je Ona, i da sam nekako premostila jaz između zemlje i neba... ali ne znam je li to bila stvarnost ili san. A kada su magle pale preko nas, osetila sam u duši pomeranje koje mi je pokazalo da sam opet dospela na svoje mesto.
     Ninijan me je dočekala na obali i zagrlila me, ne kao nepoznatu ženu koju je videla samo dva puta, nego onako kako kćer pozdravlja majku koju nije godinama videla; onda me je odvela do kuće u kojoj je nekada obitavala Vivijen. Ovog puta nije poslala mladu sveštenicu da me služi, nego se sama starala o meni, smestila me u krevet u unutrašnjoj odaji, donela mi vode sa Svetog Kladenca; a kada sam je okusila, znala sam da će lečenje dugo potrajati, ali da je ipak moguće.
     Dovoljno sam znala o moći. Bilo mi je dovoljno da skinem sa pleća teret sveta; bilo je vreme da to prepustim drugima i da pustim da me moje kćeri neguju. Polako, polako, u tišini Avalona, vraćala mi se snaga. Konačno sam mogla da ožalim Akolona - a ne uništenje mojih planova i nada... sada sam videla da je to ipak bilo samo ludilo; ja sam sveštenica Avalona, a ne kraljica. Ali mogla sam da ožalim i kratko i gorko leto naše ljubavi; mogla sam da ožalim i dete koje nije doživelo da se rodi, i da opet otpatim što ga je moja sopstvena ruka poslala u senke.
     Bilo je to dugo žaljenje, i ponekad sam se pitala treba li da žalim čitavog života i da se nikada više ne oslobodim toga; ali na kraju sam mogla da se sećam bez plakanja i da prizovem u um dane ljubavi bez beskrajne tuge koja bi izvirala iz srži mog bića. Nema tuge veće od sećanja na ljubav i saznanje da je zauvek nestala; čak ni u snovima mu više nisam videla lice, i mada sam čeznula za tim, na kraju sam zaključila da je i tako dobro, inače bih ostatak života provela u snovima... ali konačno je došao i dan kada sam mogla da se osvrnem i da znam kako su dani žalosti prošli; moj ljubavnik i moje dete bili su na drugoj obali, i čak i ako ih ikada budem srela iza kapija smrti, niko od nas to neće znati... ali ja sam bila živa, i bila sam u Avalonu, i trebalo je da postanem Gospa od Jezera.
     Ne znam koliko godina sam provela u Avalonu pre kraja. Sećam se samo da sam lebdela u ogromnom, bezimenom miru, van radosti i tuge, svesna samo ozbiljnosti i sitnih, svakodnevnih poslova. Ninijan je uvek bila uz mene; upoznala sam i Nimui, koja je izrasla u visoku, ćutljivu, plavokosu devojku, plavu kao Elena kad sam je tek upoznala. Postala mi je kao kćer koju nikada nisam imala, i dolazila je kod mene dan za danom, i učila sam je svemu onome što sam naučila od Vivijen, tokom mojih prvih godina u Avalonu.
     Tokom tih poslednjih dana bilo je onih koji su videli drvo Svetog Trna kako prvi put cveta sledbenicima Hristovim, u vreme kada su oni mirno poštovali svog Boga, ne pokušvajući da oteraju lepotu iz sveta, nego voleći ga onakvog kakvim ga je Bog načinio. Sve više ih je dolazilo u Avalon da izbegne strašne vetrove proganjanja. Patricije je ustanovio nove oblike vere, pogled na svet u kome nije bilo mesta za pravu lepotu i misterije prirode. Zbog onih hrišćana koji su dolazili kod nas da izbegnu uskogrudost svojih, konačno sam nešto i naučila o Nazarećaninu, drvodeljinom sinu koji je razgovarao s Bogom i koji je propovedao trpeljivost; i tako sam utvrdila da nikada nisam bila u svađi sa Hristom, nego sa njegovim glupim i uskogrudim sveštenicima koji su od svoje uskogrudosti mislili da je njegova.
     Nisam znala je li to trajalo tri godine, ili pet, ili deset. Čula sam šapate spoljašnjeg sveta nalik na senke, kao odjek crkvenih zvona koja smo ponekad čuli čak i na našoj obali. Znala sam kada je Urijens umro, ali nisam žalila za njim; već godinama je bio mrtav za mene, ali mogla sam se nadati da je na kraju našao nekog leka svojim tugama. Bio je dobar prema meni, što je bolje umeo, i neka počiva u miru.
     Povremeno bi do mene doprle glasine o Arturu i o delima njegovim i njegovih vitezova, ali u smirenosti Avalona to kao da nije bilo važno; njihova dela ličila su na drevne priče i legende, pa nikada nisam znala govore li o Arturu, Kaju i Lanseletu, ili o Liru i deci Dajaninoj; a kada se šapatom pričalo o ljubavi između Lanseleta i Gvenvir, ili kasnije, o Markusovoj ženi, Izoti, i mladom Drustanu, to je ipak prilično ličilo na staru priču o Diarmidi i Greni iz drevnih vremena. Kao da nije bilo važno, kao da sam još davno, u detinjstvu, čula sve te priče.
     A onda, jednog proleća kada je zemlja ležala divna pred nama i kada se prvo jabukovo drveće okitilo belim cvetovima, Ravena je prekinula ćutanje i kriknula, i time je naterala moj um da se vrati ovozemaljskim stvarima za koje sam verovala da sam ih zauvek ostavila za sobom.