12.

     Tokom mračnih dana posle Kevinove smrti, Morgana je često pomišljala na to da ju je Boginja zaista odabrala da uništi vitezove Okruglog stola. Ali zašto je odlučila da uništi i Avalon?
     Starim. Ravena je mrtva, i Nimui, koja je trebalo da bude Gospa podle mene. A Boginja nije položila ruku ni na koga drugog da joj bude proročica. Kevin leži sahranjen u hrastu. Šta će sada biti sa Avalonom?
     Činilo joj se da se svet talasa, da iza magle traje sve veće ubrzanje. Niko osim nje i nekoliko najstarijih sveštenica nije mogao da otvori prolaz kroz maglu, a i one su imale malo razloga da pokušavaju. Ponekad bi se desilo da iziđe na otvoreno i da ne vidi ni sunce ni mesec, i tada bi znala da je zalutala preko granica vilinske zemlje; ali mogla je samo ponekad da nasluti vilinski narod među drvećem, i nije ni pokušavala da potraži kraljicu.
     Pitala se da ih nije Boginja napustila, jer neke devojke iz Kuće Devojaka vratile su se u svet, a druge su zalutale u vilinsku zemlju i nikada se nisu vratile.
     Boginja se poslednji put pojavila na ovom svetu kada je nosila Gral kroz Arturovu dvoranu u Kamelotu, pomislila je Morgana, a onda se, zbunjena, upitala je li Boginja zaista nosila Gral, ili su to samo ona i Ravena stvorile priviđenje.
     Prizvala sam Boginju i našla je u sebi.
     Znala je da više nikada neće moći da se obrati za utehu ili savet nikom drugom doli sebi. Nije bilo sveštenica niti proročica, ni druida niti savetnika, niti Boginje da joj se obrati; niko nije postojao sem nje, a nju nije imao ko da vodi. Povremeno je, po navici koja je trajala čitavog života, pokušavala da prizove lik Boginje da je posavetuje, ali ne bi videla ništa, osim ponekad Igrenu - ne postariju, pobožnu Uterovu udovicu, nego mladu i lepu majku koja joj je prva natovarila ovaj teret, koja joj je naredila da se stara o Arturu, a kasnije je prepustila Vivijeni. Povremeno bi videla i Vivijen, koja ju je poslala u postelju Rogatom, ili Ravenu, koja ju je podržavala u velikom trenutku prizivanja.
     One su Boginja. I ja sam Boginja. Druga ne postoji.
     Nije joj više bilo stalo do gledanja u magijsko ogledalo, ali povremeno bi, po mladom mesecu, odlazila da pije sa izvora i da pogleda u vodu. Ali videla je samo nagoveštaje koji bi je mučili: vitezove Okruglog Stola kako jašu na sve strane, prateći snove i nagoveštaje vizije i Vida, ali niko nije našao pravi Gral. Neki su zaboravili pohod i pošli u potragu za pustolovinama; drugi su naišli na pustolovinu veću nego što im odgovara, pa su poginuli; treći su činili dobra dela, a neki zla. Jedan ili dvojica, u prodornoj viziji vere, sanjali su svoj Gral i tako su umrli. Drugi su, prateći poruke sopstvenih vizija, pošli na hodočašće u Svetu Zemlju; a neki su se, zahvaćeni vetrom koji je duvao širom zemlje, povukli u samoću i pustinjački život, tražeći, u grubim pećinama i kolibama, život ćutanja i pokajanja - ali kakve vizije su im dolazile, jesu li videli Gral ili nešto drugo, Morgana nije znala, niti ju je zanimalo.
     Nekoliko puta je na trenutak ugledala poznato lice. Videla je Mordreda u Kamelotu, kraj Artura. I Galahada je videla, kako traga za Gralom; ali potom ga više nije videla, i pitala se je li ga potraga odvela u smrt.
     A jednom je videla Lanseleta, polunagog, umotanog u životinjske kože, dugačke i čupave kose, bez oklopa i mača, kako trči kroz šumu, i u njegovim očima razabrala je sjaj ludila; pa, i pretpostavljala je da ovakva potraga može da dovede samo do ludila ili očajanja. Ipak, tražila ga je ponovo u ogledalu, svakog mladog meseca, ali dugo nije imala uspeha. Potom ga je videla kako spava, nag i izubijan, negde na slami, a oko njega su se dizali zidovi tamnice... a onda ga više nije videla.
     Oh, bogovi, i on je nestao... kao i toliki Arturovi vitezovi...
     Gral stvarno nije bio blagoslov za Arturov dvor, nego kletva...
     I to sa pravom, kletva izdajniku koji je hteo da ga ukalja...
     A sada je zauvek nestao iz Avalona.
     Morgana je dugo verovala da je Boginja uzela Gral i odnela ga u obitavališta Bogova, kako ljudi više ne bi mogli da ga ukaljaju, i bila je time zadovoljna; bio je uprljan hrišćanskim vinom, koje nije samo vino nego i krv, i ona ne bi imala predstavu kako da ga ponovo očisti.
     Iz spoljašnjeg sveta dopirao je šapat, preko starog bratstva sveštenika koji su navraćali u Avalon; neki od njih su bili hrišćani, od one stare vrste koja je nekada služila Bogu zajedno sa druidima, čvrsto uvereni da je Hrist nekada obitavao u Avalonu i da se tu učio mudrosti. Sada, bežeći pred sve većom snagom novih hrišćana, koji su želeli da unište sve vere sem svoje, dolazili su u Avalon, i Morgana je od njih čula ponešto o Gralu.
     Sveštenici su govorili da je to zaista pehar iz koga je Hrist pio na Poslednjoj Večeri, i da je pehar odnesen na nebesa, kako se više nikada ne bi pojavio na svetu. Ipak, govorkalo se i da je viđen na onom drugom ostrvu, Inis Vitrinu, kako svetluca u dubinama njihovog izvora, onog istog izvora koji je na Avalonu sveto ogledalo Boginje; i stoga su sveštenici na Inis Vitrinu počeli da ga zovu Izvor Pehara.
     A pošto su stari sveštenici proveli neko vreme u Avalonu, Morgani su počeli da dolaze glasovi kako je Gral viđan, povremeno, nad njihovim oltarom. To mora da je volja Boginje. Oni ga neće okaljati. Ali nije znala je li Gral zaista tamo, u drevnoj crkvi hrišćanskog bratstva... koja je sagrađena tačno na mestu crkve na drugom ostrvu, tako da se čak govorilo kako, kad se magla proredi, drevni bratstvenici Avalona mogu da čuju monahe kako pevaju u njihovoj crkvi na Inis Vitrinu. Morgana se setila onog dana kada se magla istanjila i propustila Gvenvir u Avalon.
     Vreme je na Avalonu sada čudno teklo. Morgana nije znala je li prošla godina i jedan dan, koliko su se vitezovi zarekli da tragaju, i ponekad joj se činilo da su u spoljašnjem svetu morale proteći godine...
     Dugo je mislila na reči koje je izgovorio Kevin: ...magle se sklapaju nad Avalonom.
     A onda, jednog dana, bila je pozvana na obalu Jezera, ali nije joj trebao Vid da bi znala ko stoji u barci. Avalon je nekada bio i njegov dom. Lanseletova kosa sada je bila potpuno seda, a lice mršavo i izmoždeno, ali kada je iskočio iz čamca, uz jedva primetan trag one nekadašnje plesačke lakoće, prišla mu je i uhvatila ga za ruke, a na licu mu nije videla nikakav trag ludila.
     Pogledao ju je u oči, i odjednom je izgledalo kao da je ona nekadašnja Morgana, kada je Avalon bio hram pun sveštenica i druida, a ne usamljena zemlja skrivena u magli sa jedva šačicom ostarelih sveštenica, nekoliko matorih druida i gripicom napola zaboravljenih drevnih hrišćana.
     "Kako to da vreme ne utiče na tebe, Morgana?" upitao je on. "Sve se promenilo, čak i ovde, u Avalonu - pogledaj, čak je i kameni prsten skriven u magli!"
     "Oh, još je on tamo", rekla je Morgana, "mada bi neke od nas mogle i da se izgube ukoliko bi pošle ka njemu." I uz bol u srcu setila se dana - kako je to bilo davno! - kada je ležala sa Lanseletom u senci tog kamenja. "Mislim da će ipak jednog dana potpuno nestati u magli, kako ga nikada ne bi uništila ljudska ruka niti zub vremena. Nema više ko da služi kraj njega... čak se ni Beltanske vatre više ne pale u Avalonu, mada sam čula da se stari obredi održavaju u divljini Severnog Velsa i u Kornvolu. Mali narod neće dopustiti da stara vera umre dok su oni u životu. Čudi me da si uspeo da dođeš ovamo, rođače."
     On se nasmešio - i sada je mogla da vidi tragove bola i jada - da, čak i ludila - oko njegovih očiju. "Pa, jedva da sam znao kuda dolazim, rođako. Sećanje me sve češće izdaje. Bio sam lud, Morgana. Bacio sam mač i živeo sam kao životinja u šumi, a onda sam neko vreme, ne znam koliko dugo, bio zarobljen u nekakvoj tamnici."
     "To sam videla", šapnula je. "Nisam znala šta to znači."
     "Nisam ni ja, a ne znam ni sad", rekao je Lanselet. "Sasvim malo se sećam tog vremena - to je Božji blagoslov, čini mi se, jer ne pamtim šta sam sve činio. Mislim da to nije bilo prvi put - bilo je prilika, tokom onih godina sa Elenom, kada nisam bio svestan šta činim..."
     "Ali sada ti je dobro", žurno ga je prekinula. "Hodi da doručkuješ sa mnom, rođače - prerano je za bilo šta drugo, ma iz kojih razloga da si došao."
     Pošao je za njom, i Morgana ga je povela u svoju kućicu; osim sveštenica koje su je služile, on je bio prva osoba koja je ušla u nju posle više godina. Čekala ih je riba iz Jezera, i lično ga je poslužila.
     "Ah, ovo je dobro", rekao je i bacio se na jelo - upitala se kada li se poslednji put setio da jede. Kosa mu je bila uredno očešljana kao i uvek, njegova kovrdžava kosa - sada potpuno seda, a imao je dosta sedih i u bradi - i bila je pažljivo podšišana, a ogrtač, mada istanjen i ofucan od putovanja, bio je iščetkan i čist. Video ju je kako gleda ogrtač i malo se nasmejao.
     "U stara vremena ne bih upotrebio ovaj ogrtač ni kao podlogu za sedlo", rekao je. "Izgubio sam svoj ogrtač, mač i oklop, ne znam gde - možda su mi ih oteli u nekoj rđavoj pustolovini, ili sam ih bacio obuzet ludilom. Znam samo da sam jednog dana čuo nekoga kako izgovara moje ime; bio je to jedan vitez - možda Lamorak, mada mi je sve još nejasno u sećanju. Bio sam preslab za put, ali, iako je on odjahao sutradan, počeo sam polako da se prisećam ko sam, a oni su mi dali odeću i pustili me da sedim za stolom i jedem nožem, umesto da mi bacaju otpatke u drvenom čanku..." Drhtavo, nervozno se nasmejao. "Čak i kada nisam znao da sam Lanselet, imao sam svoju prokletu snagu, i mislim da sam nekima od njih naudio. Čini mi se da sam izgubio veći deo te godine... sećam se samo sitnica, a uvek mi je bilo na umu da se ne odam da sam Lanselet, jer bih time osramotio i vitezove i Artura..." Zaćutao je, i Morgana je po onome što je prećutao nagađala koliko je izmučen. "Pa, polako sam dovoljno ojačao za put, a Lamorak je ostavio novac za konja i opremu. Ali veći deo te godine je tama..."
     Uzeo je još malo hleba i odlučno pokupio sa tanjira ostatke ribe. "Šta je bilo sa pohodom?" upitala je Morgana.
     "Stvarno, šta? Čuo sam ponešto", rekao je, "tu i tamo, tu i tamo, dok sam jahao po zemlji. Gaven se prvi vratio u Kamelot."
     Morgana je morala da se nasmeši. "On je uvek bio podložan promeni mišljenja, svakom veruje."
     "Osim kad je u pitanju Artur", rekao je Lanselet. "On je odaniji Arturu od bilo kog psa! A na putu ovamo sreo sam Gareta."
     "Dragi Garet, on je najbolji od svih Morgozinih sinova! Šta ti je rekao?"
     "Rekao je da je imao viziju", polako je kazao Lanselet, "koja mu je naložila da se vrati na dvor, da vrši dužnost prema kralju i zemlji i da ne gubi vreme u potrazi za priviđenjima svetih stvari. I dugo smo razgovarali, nagovarao me je da prekinem potragu za Gralom i da se vratim sa njim u Kamelot."
     "Čudi me da nisi pristao", rekla je Morgana.
     On se nasmešio. "I ja se čudim, rođako. A obećao sam da ću se vratiti čim budem mogao." Lice mu je iznenada postalo ozbiljno. "Garet mi je rekao da je Mordred sada uvek u kraljevoj blizini. A kada nisam hteo da se sa njim vratim na dvor, kazao mi je da bi za Artura bilo najbolje da pronađem Galahada i da ga smesta pošaljem u Kamelot, jer on ne veruje Mordredu i njegovom uticaju na Artura... izvini što loše govorim o tvom sinu, Morgana."
     "On mi je jednom rekao da Galahad neće doživeti da vlada... ali zakleo mi se, zavetom za koji ne verujem da bi ga pogazio, kako on neće imati udela u njegovoj smrti."
     Lanselet je delovao uznemireno. "Video sam mnogo loših pustolovina koje se mogu desiti na ovom ukletom pohodu. Daj Bože da pronađem Galahada pre nego što upadne u neku od njih!" Nastupila je tišina. Znala sam duboko u srcu - zato je Mordred odbio da ide u potragu, pomislila je Morgana. Iznenada je shvatila da je odavno prestala da veruje kako će njen sin, Gvideon - Mordred - ikada biti kralj. Pitala se kada je počela da se navikava na tu pomisao. Možda još onda kada je Akolon poginuo, a Boginja nije pružila ruku da zaštiti svog izabranika.
     Galahad će biti kralj, i biće hrišćanski kralj.
     A to bi moglo da znači da će ubiti Gvideona. Šta biva sa Kraljem Jelenom kada doraste mladi jelen? Ali ako su dani Avalona okončani, možda će Galahad moći mirno da sedne na presto, bez potrbe da ubija suparnike.
     Lanselet je spustio ostatak hleba sa medom i pogledao u ugao sobe. "Je li ono Vivijenina harfa?"
     "Da. Moju sam ostavila u Tintagelu. Ali pretpostavljam da ova pripada tebi po pravu nasleđa, ako je želiš."
     "Ja više ne sviram, niti imam volje za to, Morgana. Sa pravom pripada tebi, kao i sve ostalo što je pripadalo mojoj majci."
     Morgana se setila reči koje su joj se zarile u srce - pre koliko vremena! - 'Voleo bih da ne ličiš toliko na moju majku, Morgana!' Sada u tom sećanju nije bilo bola, nego topline; Vivijen nije sasvim nestala sa sveta ako je nešto ostalo u njoj. "Sada nas je tako malo ostalo", nespretno je rekao Lanselet, "tako nas je malo koji se sećamo starih dana u Karleonu - čak i u Kamelotu..."
     "Artur je tamo", rekla je Morgana, "i Gaven, i Garet, i Kaj, i još mnogi drugi, dragi moj. I svakako se svakog dana pitaju gde je Lanselet. Zašto si ovde, a ne tamo?"
     "Rekao sam da me pamćenje izdaje - jedva sam i bio svestan da sam dospeo ovamo", rekao je Lanselet. "Ali sad kad sam tu, da te pitam - čuo sam da je Nimui bila ovde." Morgana se setila: sama mu je to rekla, jednom, kada je kazao kako je njegova kćer u manstiru gde je nekada bila i Gvenvir. "Hteo bih da znam šta je bilo sa njom - je li dobro, je li postala sveštenica?"
     "Žao mi je", rekla je Morgana. "Izgleda da za tebe imam samo loše vesti - Nimui je umrla, pre godinu dana."
     Nije htela da mu kaže ništa više. Lanselet nije znao ništa o Merlinovoj izdaji, niti o Nimuinoj poseti dvoru. Samo bi ga ražalostilo kad bi saznao. Nije postavljao pitanja; jedino je duboko uzdahnuo i oborio pogled. "A beba, mala Gvenvir, ona se udala, u Bretanji je, a Galahad je nestao u pohodu. Nikada nisam upoznao svoju decu. Nisam ni pokušavao - činilo mi se da su oni jedino što mogu da dam Eleni, i zato sam joj ih potpuno prepustio, čak i dečaka. Putovao sam sa Galahadom kada je prvi put pošao u Kamelot, i za tih deset dana puta upoznao sam ga bolje nego za prethodnih šesnaest godina. Mislim da bi od njega bio dobar kralj, ako to doživi..."
     Pogledao je Morganu, gotovo molećivo; znala je da čezne za umirenjem, ali nije imala čime da ga teši. "Ako poživi, biće dobar kralj", rekla je, "ali mislim da će biti hrišćanski kralj." Na trenutak joj se učinilo da su zvuci Avalona oko nje zamrli, kao da su čak i talasi na Jezeru i šaputanje trske zaćutali kako bi je bolje čuli. "Ako preživi potragu za Gralom - ili je napusti - ipak će sveštenici imati najviše uticaja na njega, i u čitavoj zemlji postojaće samo jedan Bog i jedna vera."
     "Zar bi to bilo tako strašno, Morgana?" tiho je upitao Lanselet. "Hrišćanski Bog donosi duhovnu obnovu - zar je to loše, kad je čovečanstvo već zaboravilo Misterije?"
     "Nisu ih zaboravili, nego su im bile suviše složene. Želeli su Boga koji će se starati o njima, koji neće zahtevati od njih da se prosvećuju, koji će ih prihvatiti takve kakvi jesu, sa svim gresima, i koji će ih osloboditi grehova ako se pokaju. On nije takav, nikada neće biti, ali to je, izgleda, jedini način na koji neprosvetljeni mogu da pojme Boga."
     Lanselet se gorko osmehnuo. "Možda je vera koja zahteva da svaki čovek iz života u život radi na svom spasenju zaista suviše zahtevna za ljude. Oni ne žele da čekaju Božju pravdu, nego da je vide odmah. A taj mamac su im obećali ovi novi sveštenici."
     Morgana je znala da je to tačno i ljutito je pognula glavu. "A pošto njihovo viđenje Boga oblikuje njihovu stvarnost, tako će i biti - Boginja je bila stvarna dok su je ljudi poštovali i stvarali je u sebi. Sada će stvarati u sebi Boga kakvog misle da žele - onakvog kakvog, možda, i zaslužuju."
     Pa, tako mora biti, jer kako čovek vidi stvarnost, ona takva i postaje. Dok su drevni Bogovi, i Boginja, smatrani za davaoce života i pomagače, takva je bila i priroda; a kada su sveštneici naučili ljude da prirodu smatraju za zlu, tuđinsku, neprijateljsku, a stare Bogove za demone, svi će i postati takvi, napajajući se iz onog dela čoveka koga žele da se odreknu, umesto da puste da ih vodi.
     Slučajno se setila nečega što je pročitala u knjigama Urijensovog kućnog sveštenika u Velsu. "I tako će svi ljudi postati baš onakvi kao što je rekao neki apostol. Kazao je da će u Kraljevstvu Božjem svi biti evnusi... mislim da ne bih želela da živim u takvom svetu, Lanselete."
     Umorni vitez je uzdahnuo i odmahnuo glavom. "Ne bih ni ja, Morgana. Ali možda će takav svet biti jednostavniji od našeg i biće lakše znati šta treba da se radi. Zato sam i došao da tražim Galahada, jer mada će biti hrišćanski kralj, mislim da će biti bolji od Mordreda..."
     Morgana je stegla pesnice, skrivene rukavima. "Nisam ja Boginja! Nije - nije na meni da odlučujem! Došao si da ga tražiš ovde, Lanselete? On nikada nije bio jedan od nas. Moj sin, Gvideon - Mordred - odrastao je u Avalonu. Ako bi napustio Arturov dvor, možda bi došao ovamo. Ali Galahad? On je pobožan kao i Elena - gadilo bi mu se da stupi nogom na ovaj svet veštica i vila!"
     "Ali rekao sam ti da nisam ni znao da sam stigao ovamo", odvratio je Lanselet. "Hteo sam da odem na Inis Vitrin i Ostrvo sveštenika, jer sam čuo glasine o magijskom svetlu koje se pojavljuje u njihovoj crkvi, i da su dali novo ime svom izvoru. Čuo sam da se sada zove Izvor Pehara - mislio sam da je Galahad možda pošao tamo. Ovamo me je dovela samo davna navika."
     Pogledala ga je u oči i ozbiljno upitala: "Šta ti misliš o ovoj potrazi, Lanselete?"
     "Zaista ne znam, rođako. Kada sam pošao, bilo je kao i kada sam krenuo da ubijem Pelinorovog zmaja - sećaš li se toga, Morgana? Niko od nas nije verovao u njega, ali na kraju sam ga ipak pronašao i ubio. A stvarno znam da je nešto veoma sveto došlo u Kamelot onoga dana kad smo videli Gral." Kada je zaustila da nešto kaže, silovito ju je prekinuo. "Nemoj mi reći da mi se pričinilo, Morgana - nisi bila tamo i ne znaš kako je izgledalo! Prvi put sam osetio da negde postoji Misterija koja je iznad života. I zato sam pošao u potragu, mada je deo mene mislio da je to ludilo - i neko vreme sam jahao sa Galahadom, i činilo mi se da je njegova vera podsmevanje mojoj, jer on je bio tako čist i njegova vera tako lepa i jednostavna, a ja sam bio star i nečist..." Lanselet se zagledao u pod, i primetila je da guta knedlu. "Zato smo se, na kraju, i rastali, da ne bih uništio tu blistavu veru... a onda ne znam kuda sam išao, jer su mi se na um spustile magla i tama, i činilo mi se da Galahad svakako... mora znati sve moje grehe i da me sigurno prezire."
     Uzbuđeno je podigao glas, i Morgana je na trenutak u njegovim očima primetila nezdravi sjaj, baš kao kod onog nagog čoveka koji je jurio šumom. "Nemoj misliti na to, mili", brzo je rekla. "To je završeno."
     On je duboko, drhtavo uzdahnuo i videla je da mu se oči smiruju. "Moj pohod je sada da nađem Galahada. Ne znam šta je on video - možda anđela - niti zašto je zov Grala u nekome odjeknuo tako snažno, a u nekome jedva. Od svih prisutnih vitezova, mislim da jedino Mordred nije video ništa, ili je ćutao o onome što je video."
     Moj sin je odrastao u Avalonu; njega ne može da zavara magija Boginje, pomislila je Morgana i već je zaustila da objasni Lanseletu šta je video - i on je u ranoj mladosti učio u Avalonu i ne bi smeo da misli o tome kao o nekoj hrišćanskoj misteriji. No, kad je opet čula onaj neobični prizvuk u Lanseletovom glasu, pognula je glavu i oćutala. Boginja mu je dala utešnu viziju; ne bi bilo pravedno uništiti je objašnjenjima.
     To je želela, na tome je radila. Artur je izdao Boginju, a Boginja je rasula njegovo bratstvo na vetru koji duva iz njenog svetilišta. A najcrnja ironija tek je usledila: njena najsvetija vizija podstakla je najdublju legendu hrišćanske vere. Na kraju mu je ipak pružila ruku. "Lanselete, ponekad verujem da nije važno šta činimo. Bogovi nas pokreću po svojoj volji, bez obzira na to šta mi mislimo da činimo. Mi smo samo njihove igračke."
     "Da sam to verovao", odvratio je Lanselet, "poludeo bih jednom zauvek."
     Morgana se tužno nasmešila. "A je bih poludela da nisam verovala u to. Ja moram da verujem da nisam imala moć da postupim drugačije."
     ...Moram verovati da nikada nisam imala mogućnost izbora... mogućnost da odbijem proglašenje za kralja, mogućnost da ubijem nerođenog Mordreda, mogućnost da odbijem kada me je Artur dao Urijensu, mogućnost da se ne upletem u Avalohovu smrt, mogućnost da zadržim Akolona... mogućnost da poštedim Kevina Harfistu izdajničke smrti, i Nimui...
     "A ja moram da verujem", rekao je Lanselet, "da čovek ima moć da upozna ono što je ispravno, da odabere između dobra i zla i da zna da je taj izbor važan..."
     "Oh, da, ako zna šta je dobro. Ali zar ti se ne čini, rođače, da na ovom svetu zlo uvek ima masku dobrog? Ponekad mi se čini da Boginja udešava da sve loše izgleda ispravno, i da jedino što možemo..."
     "Pa, u tom slučaju Boginja je zla baš koliko sveštenici tvrde!"
     "Lanselete", nagnula se prema njemu, "nikada nemoj kriviti sebe. Radio si ono što si morao! Veruj samo da ti je to bila određena sudbina..."
     "Ne, jer bih se smesta ubio, kako Boginja više ne bi mogla da me koristi za novo zlo", silovito je rekao Lanselet. "Morgana, ti imaš Vid, a ja ne mogu... ne mogu da verujem da je volja Božja da Artur i njegov dvor padnu Mordredu u ruke! Rekao sam ti da sam došao ovamo zato što me pamćenje izdaje. Ne razmišljajući, pozvao sam barku Avalona i došao ovamo, ali, znaš, mislim da sam možda postupio bolje nego što sam bio svestan. Ti, koja imaš Vid, možeš da pogledaš u ogledalo i da mi kažeš kuda je Galahad otišao! Spreman sam i da izazovem njegov gnev i da mu naredim na napusti pohod i vrati se u Kamelot..."
     Zemlja kao da je zadrhtala pod Morganinim nogama. Jednom je neoprezno stala u baricu živog peska i osetila je kako blato podrhtava i klizi u stranu; i ovo je bilo tako, i znala je da mora smesta da se baci na sigurno tle... čula je sebe da govori, kao iz veike daljine. "Zaista ćeš se vratiti u Kamelot sa svojim sinom, Lanselete..." i istovremeno se pitala otkuda hladnoća koja kao da joj isisava život iz tela. "Pogledaću u ogledalo tebe radi, rođače. Ali ja ne poznajem Galahada i možda neću videti ništa što bi ti pomoglo."
     "Ipak, reci mi da ćeš učiniti ono što možeš", molio je Lanselet.
     "Kazala sam da ću pogledati u ogledalo. Ali sve će biti po volji Boginje. Hodi."
     Sunce je već bilo visoko, i dok su išli niz breg prema Svetom Kladencu, nad glavama im je graknuo gavran. Lanselet se prekrstio zbog lošeg predznaka, a Morgana je podigla glavu. "Šta veliš, sestro?"
     U umu je začula Ravenin glas. Nemoj se bojati. Mordred neće ubiti Galahada. A Artur će ubiti Mordreda.
     "Znači, Artur će još biti Kralj Jelen..."
     Lanselet se okrenuo i zapiljio u nju. "Šta si rekla, Morgana?"
     Ne na Sveti Kladenac, rekla je Ravena u njenom umu. Idi u kapelu, i to odmah. Vreme je.
     "Kuda idemo?" upitao je Lanselet. "Jesam li zaboravio put do Svetog Kladenca?" Morgana je podigla glavu i shvatila da su ih koraci odveli ne do Svetog Kladenca nego do male kapele gde je drevno hrišćansko bratstvo držalo svoje službe. Pričali su da je izgrađena kada je drevni Josif pobo svoj štap u zemlju na bregu zvanom Verial. Pružila je ruku i uzela jedan izdanak Svetog Trna; ubo ju je do kosti. Ne znajući tačno šta čini, pružila je ruku i označlila Lanseletovo čelo mrljom krvi.
     On ju je zapanjeno pogledao. Čula je sveštenike kao tiho pevaju: Kyrie eleison, Christe eleison. Tiho je ušla i samu sebe začudila kad je kleknula. Kapela je bila puna magle, i Morgani se činilo da kroz nju nazire onu drugu kapelu, onu na Inis Vitrinu, i da čuje i njihove glasove kako pevaju Kyrie eleison, a čuli su se i ženski glasovi; da, to mora da je na Inis Vitrinu, jer u kapeli na Avalonu nema žena, ovo mora da su monahinje iz njihovog manastira. Na trenutak joj se učinilo da kraj nje kleči Igrena i da čuje njen glas, jasan i blag, kako peva Christe eleison. Sveštenik je bio za oltarom, a onda joj se učinilo da je i Nimui tamo, sa zlatnom kosom puštenom niz leđa, lepa i ljuka kao Gvenvir dok je bila mlada devojka u manastiru. No, umesto stare, divlje ljubomore, Morgana ju je sad posmatrala puna ljubavi prema toj lepoti... magla se zgusnula; jedva je videla Lanseleta koji je klečao kraj nje, ali pred njom je, pred oltarom one druge kapele, klečao Galahad, podignutog blistavog lica, a na njemu se odražavao sjaj... i znala je da i on vidi kroz maglu, da vidi kapelu u Avalonu, u kojoj se nalazi Gral...
     Čula je iz druge kapele zvonjavu malih zvona, i čula je... nikada nije utvrdila koga sveštenika, ovog ovde u Avalonu, ili onog na Inis Vitrinu... ali u njenom umu to je bio blagi Talesinov glas... i mrmljao je: "Jer te noći u kojoj je Hrist izdat, naš Gospod uze pehar i blagoslovi ga, i reče: Svi pijte odavde, jer ovo je moja krv koju ću proliti vas radi. Kad god pijete iz njega, uvek me se sećajte."
     Videla je senku sveštenika koji je podigao pehar za misu, ali to je bila i Devica Grala, Nimui... ili je to ona sama prinosila pehar njegovim usnama? Lanselet je jurnuo napred, vičući: "Ah, svetlost! Svetlost!" i pao je na kolena, zaklanjajući oči rukama, a onda se nagnuo još napred i pao ničice na pod.
     Pod dodirom Grala, lice mladića u senci postalo je jasno, čvrsto, stvarno, i magla je nestala; Galahad je klečao i pio iz pehara.
     "Jer kao što grožđe sa mnogog čokota biva ceđeno da bi dalo jedno vino, tako se mi spajamo u ovoj žrtvi i postajemo Jedno sa Velikom Svetlošću koja je beskonačna..."
     I dok je blistao od zanosa, osvetljen nezemaljskim svetlom, on je duboko udahnuo u potpunoj radosti i pogledao pravo u svetlo. Pružio je ruke da uzme pehar... i pao napred, skljokavši se na pod kapele, i ostao je tamo, ne mičući se.
     Dodirnuti svete stvari bez pripreme donosi smrt...
     Morgana je videla Nimui - ili je to bila ona sama? - kako pokriva Galahadovo lice belim velom. A onda je Nimui nestala, a pehar je ostao na oltaru, običan zlatni pehar Misterija, bez nezemaljskog svetla... nije bila sigurna da je svetla uopšte i bilo... sve je bilo optočeno maglom. A Galahad je ležao mrtav na podu kapele u Avalonu, hladan i nepomičan kraj Lanseleta.

     Dugo je prošlo dok se Lanselet nije promeškoljio, i kada je podigao hlavu, Morgana je videla da mu je lice osenčeno tragedijom. "A ja nisam bio dostojan da ga pratim", šapnuo je.
     "Moraš ga vratiti u Kamelot", blago je rekla Morgana. "On je okončao potragu za Gralom - ali to je bila njegova poslednja potraga. Nije mogao da podnese tu svetlost."
     "Nisam mogao ni ja", šapnuo je Lanselet. "Gledaj, svetlost mu je još na licu. Šta li je video?"
     Polako je odmahnula glavom, osećajući kako joj se ruke ježe. "Ni ti ni ja nikada to nećemo saznati, Lanselete. Znam samo da je umro sa Gralom na usnama."
     Lanselet je pogledao oltar. Sveštenici su se tiho udaljili, ostavljaući Morganu samu sa mrtvim i živim vitezom; a pehar, optočen maglom još je blistao.
     Lanselet je ustao. "Da. A ovo će se vratiti sa mnom u Kamelot, kako bi svi znali da je potraga okončana... i da vitezovi više ne bi ginuli i ludeli u potrazi za nepoznatim."
     Zakoračio je ka oltaru gde je Gral blistao, ali Morgana ga je čvrsto obgrlila i zadržala.
     "Ne! Ne! To nije za tebe! Oborio te je i jedan pogled na njega! Dodirnuti svete stvari bez pripreme donosi smrt..."
     "Onda ću umreti", rekao je on, ali čvrsto ga je držala, i uskoro je ostetila da se on predaje. "Zašto, Morgana? Zašto mora da se nastavi potraga koja donosi smrt?"
     "To ne", rekla je Morgana. "Potraga za Gralom je završena. Ti si pošteđen da bi se vratio u Kamelot i rekao im to. Ali ne možeš ga vratiti u Kamelot. Nijedan čovek ne može ga zadržati. Oni koji ga traže iz vere..." Slušala je sopstveni glas, mada nije znala šta će reći sledeće, "oni će ga naći, ovde, van sveta smrtnika. Ali ako bi se vratio sa tobom u Kamelot, pao bi u ruke sveštenicima i postao bi im oruđe..." Osećala je da joj je glas pun suza. "Preklinjem te, Lanselete. Ostavi ga ovde, u Avalonu. Neka na ovom novom svetu, bez magije, ostane makar jedna Misterija koju sveštenici ne mogu da opišu i objasne jednom zauvek, koju ne mogu da uguraju u svoju uskogrudu dogmu o onome što jeste i što nije..." Glas joj se slomio. "U danima koji dolaze, sveštenici će govoriti ljudima šta je dobro, a šta loše, šta da misle, za šta da se mole, šta da veruju. Ne vidim sve do kraja - možda je čovečanstvu potrebno razdoblje tame kako bi umeli da jednog dana cene blagoslov svetla. Ali u toj tami, Lanselete, neka bude makar jedna iskra nade. Gral je jednom bio u Kamelotu. Neka sećanje na taj događaj nikada ne bude pokvareno njegovim zarobljavanjem na nekom ovozemaljskom oltaru. Ostavi jednu Misteriju i jedan izvor vizija koji će ljudi moći da prate..." Čula je kako joj glas postaje promukao sve dok nije ličio na kreštanje poslednjeg gavrana.
     Lanselet se duboko naklonio pred njom. "Morgana, ili jesi li ti zaista Morgana? Mislim da ne znam ko si ni šta si. Ali to što govoriš je istina. Neka Gral ostane zauvek u Avalonu."
     Morgana je podigla ruku, i mali narod Avalona prišao je da podigne Galahadovo telo, ćutke ga ponevši ka barci Avalona. Držeći i dalje Lanseleta za ruku, Morgana je sišla na obalu i pogledala telo položeno u čamac. Na trenutak joj se učinilo da tamo leži Artur, a onda se vizija zatalasala i nestala, i to je bio samo Galahad, sa onim nezemaljskim mirom i ozarenošću na licu.
     "Poći ćeš sada u Kamelot sa svojim sinom", tiho je rekla Lanseletu, "ali ne onako kako sam prorekla. Mislim da nam je Vid dat da nam se podsmeva - vidimo ono što Bogovi žele da vidimo, ali nikada ne znamo šta to znači. Mislim da više nikada neću koristiti Vid, rođače."
     "Daj Bože." Lanselet ju je uhvatio za obe ruke i sagnuo se da ih poljubi.
     "I tako se konačno rastajemo", tiho je rekao. I tog časa, iako je rekla da više ne želi Vid, videla je u njegovim očima ono što je on video dok ju je gledao - devicu sa kojom je ležao u kamenom prstenu i koju je odbio iz straha pred Boginjom; ženu kod koje je otišao kada je poludeo od želje, pokušavajući da izbriše krivicu zbog ljubavi prema Gvenvir i Arturu; ženu koju je video, bledu i strašnu, kako bakljom osvetljava njega i Elenu u krevetu; a sada mračnu, tihu Gospu, tamnu i pod svetlošću, koja je podigla njegovog sina od Grala i zamolila ga da ostavi pehar zauvek van sveta.
     Nagnula se da ga poljubi u čelo. Reči nisu bile potrebne; oboje su znali da je to konačni oproštaj i blagoslov.
     Dok se on polako okretao i ulazio u magijsku barku, Morgana je gledala njegova opuštena ramena i sjaj zalazećeg sunca u njegovoj kosi. Sada je bila potpuno seda; Morgana se setila kako je izgledala u njegovim očima. I ja sam stara, pomislila je.
     I sada je znala da više nikada neće videti kraljicu u vilinskoj zemlji.
     Sada sam ja kraljica.
     Nema Boginje do te, a ja sam ona...
     A ipak, van svega postoji ona, i ona je u Igreni, i u Vivijen, i u Morgozi, i u Nimui, i u kraljici. A one žive u meni, kao i ona...
     I u Avalonu će živeti zauvek.