4.

     U predvečerje Duhova, Artur i njegova kraljca pozvali su na večeru samo one koji su im rod. Sutra će se održati ogroman banket, kao i obično, za sve Arturove podređene kraljeve i sve vitezove, ali Gvenvir je, dok se pažljivo oblačila, osećala da će ova večera biti napornija. Odavno je prihvatila neizbežno. Njen muž i gospodar učiniće sutrašnjim činom javnim i neporecivim ono što se odavno znalo. Sutra će Galahad biti proglašen za viteza Okruglog Stola. Oh, godinama je ona to znla, naravno, ali Galahad je tada bio samo plavokosi dečačić koji raste negde u zemljama kralja Pelinora. Kad bi pomislila na njega, bivalo bi joj čak i milo; Lanseletov sin, koga je rodila njena rođaka Elena - sada odavno pokojna, umrla je na porođaju - bio je sasvim prihvaljiv naslednik kralja. Ali sada ga je osećala kao ovaploćeno prebacivanje ostareloj kraljici koja nije donela ploda.
     "Uznemirena si", primetio je Artur, gledajući je dok je nameštala dijademu u kosu. "Izvini, Gvenvir - mislio sam da bi to bio dobar način da upoznamo dečka, što mora biti ako on treba da nasledi moj presto. Da im kažem da si bolesna? Ne moraš se pojaviti - upoznaćeš ga neki drugi put."
     Gvenvir je stegla usne. "Svejedno je, sad ili kasnije."
     On ju je uhvatio za ruku. "Više ne viđam često Lanseleta - biće mi milo da opet razgovaram sa njim."
     Izvila je usne, ali bila je svesna da je to daleko od osmeha. "Čudi me da to kažeš - zar ga ne mrziš?"
     Artur se nelagodno nasmešio. "Tada smo svi bili tako mladi. Kao da se sve desilo u nekom drugom svetu, a Lans mi je sada samo najbolji i najstariji prijatelj, gotovo brat, isto koliko i Kaj."
     "Kaj ti jeste brat", rekla je Gvenvir, "a njegov sin Artur je jedan od tvojih najodanijih vitezova. Sve mi se čini da bi on bio bolji naslednik od Galahada..."
     "Mladi Artur je dobar čovek i vitez na koga se može osloniti. Ali on nije od kraljevske krvi. Sam Bog zna koliko sam puta za sve ove godine poželeo da mi je stari Ektorijus zaista bio otac... ali nije, i tu je kraj priče, Gven." Trenutak kasnije, oklevajući - nikada nije govorio o tome, još od onih užasnih Duhova - nastavio je: "Čuo sam da je... drugi momak, Morganin sin - sad u Avalonu."
     Gvenvir je podigla ruke kao da bi da se zaštiti od udarca. "Ne!"
     "Udesiću stvari tako da ne moraš da ga sretneš", rekao je, ne gledajući je, "ali kraljevska krv je kraljevska krv i moram nešto da učinim za njega. Ne može preuzeti moj presto, sveštenici ne bi pristali na to..."
     "Oh", rekla je Gvenvir, "znači, kad bi sveštenici pristali, svakako bi proglasio Morganinog sina za svog naslednika..."
     "Sigurno će se mnogi pitati zašto to nisam učinio", rekao je Artur. "Hoćeš da pokušam da im objasnim?"
     "Moraš ga držati daleko od dvora", zamislila se Gvenvir. Nisam znala da mi je glas toliko grub kad sam besna. "Gde bi na dvoru mogao da smestiš osobu koja je odrasla u Avalonu i učila za druida?"
     "Merlin od Britanije je jedan od mojih savetnika", suvo je odvratio Artur, "i to je oduvek bio, Gven. Oni koji veruju u Avalon takođe su moji podanici. Rečeno je: Imam i druge ovce, koje nisu iz ovog stada..."
     "To je svetogrđe, a ne šala", primetila je Gvenvir, pazeći da joj glas bude blaži, "i teško da priliči u predvečerje Duhova."
     "Pre Duhova oduvek je bila Dugodnevica, ljubavi", rekao je Artur. "Sada bar više nemamo vatre Dugodnevice, čak ni na Ostrvu zmaja, a koliko ja znam, na tri dana jahanja oko Kamelota ne pale se vatre - osim u samom Avalonu."
     "Sveštenici su postavili straže na ostrvu Glastonberi, u to sam sigurna", rekla je Gvenvir, "tako da niko iz te zemlje neće moći da dođe ili ode..."
     "Biće veoma žalosno ako dođe dan kada ta zemlja bude potpuno izgubljena", rekao je Artur. "Kao što je žalosno što seljaci više nemaju svoje svečanosti... onima u gradu, možda, stari obredi nisu ni potrebni. Da, da, znam, samo je jedno ime koje nas može spasti, ali možda onima koji žive u tako bliskom odnosu sa zemljom treba i nešto više od spasenja..."
     Gvenvir je zaustila da odgovori, ali se uzdržala. Kevin je bio samo užasni stari bogalj, i druid, a vremena druida su se sada činila davna kao i vremena Rimljana. Čak su i Kevina na dvoru više znali kao odličnog harfistu nego kao Merlina čitave Britanije. Sveštenici ga nisu poštovali kao dobrog i ljubaznog čoveka, kao nekada Talesina; Kevinov jezik bio je brz i u raspravama vrlo oštar.. Ipak, Kevin je o staroj veri znao više čak i od Artura, i Artur je navikao da mu se obraća za savet kad god se pojavi pitanje koje uključuje stare zakone i običaje koji nisu mogli da se ukinu.
     "Da ovo nije isključivo porodična večera, naredila bih Merlinu da dođe da nam svira."
     Artur se nasmešio. "Mogu poslati nekoga da ga zamoli, ako želiš, ali ne može se nikome narediti da svira tako kako on čini, čak i kralju. Mogu mu naložiti da večera za našim stolom, ali za pesmu bih morao da ga zamolim."
     Uzvratila mu je osmeh. "Znači, kralj moli svog podanika, umesto da bude obrnuto?"
     "U svemu mora postojati ravnoteža", rekao je on. "To je jedna od stvari koju sam nučio vladajući - kralj u mnogo čemu ne može da naređuje, nego mora da ubeđuje. Možda su zato rimski imperatori pali, jer počeli su da veruju kako mogu naređivati sve i svakome... Pa, gospo moja, gosti nas čekaju. Jesi li sada dovloljno lepa?"
     "Opet mi se podsmevaš. Znaš koliko sam stara."
     "Jedva da si starija od mene", rekao je Artur, "a moj komornik mi kaže da sam i dalje naočit."
     "Da, ali to je drugo. Muškarci ne stare tako kao žene." Zagledala mu se u lice, na kome su se jedva primećivle bore - on je bio muškarac u naponu snage.
     Uhvatio ju je za ruku. "Ne bi mi pristajalo da imam za kraljicu neku devojčicu. Ti si ono što mi treba." Pošli su ka vratima; prišao im je komornik i tiho nešto rekao, a Artur je pogledao Gvenvir. "Imaćemo još gostiju za svojim stolom. Gaven je javio da mu je došla majka, a ne možemo izbeći da pozovemo i Lamoraka, jer on joj je par i saputnik", rekao je. "Nisam video Morgozu godinama, ali i ona mi je rod. A kralj Urijens i Morgana došli su sa svojim sinovima..."
     "Onda će ovo zaista biti porodični skup."
     "Da, jer tu su i Garet i Gaven - Gaheris je u Kornvolu, a Agraven nije mogao da napusti Lotiju", nabrajao je Artur, i Gvenvir je opet osetila nalet stare tuge... Lot od Lotije imao je tako mnogo sinova. "Pa, draga moja, naši gosti su okupjeni u maloj sali. Hoćemo li im se pridružiti?"
     Velika sala sa Okruglim Stolom bila je Arturovo mesto - muško sastajalište, gde su se okupljali kraljevi i ratnici. Ali mala sala, sa zavesama koje je naručila iz Galije, i sa uglačanim stolovima i klupama - tu se Gvenvir najviše osećala kao kraljica. Iz dana u dan postajala je sve kratkovidija; u pravi mah, uprkos jakom svetlu, videla je samo pruge boja na haljinama gospi i ogrtačima muškraraca. Ona ogromna prilika, mora da ima barem dva metra ispod te ćube od kose, to je svakako Gaven - prišao je da se nakloni pred svojim kraljem, a onda se uspravio i čvrsto ga zagrlio kao rođaka. Za njim je prišao Garet, nešto uzdržaniji, a potom je došao Kaj da potapše Gareta po ramenu, da ga podseti na to kako su ga nekada zvali Lepi, i da se raspita za njegovo jato dece, i dalje premlade da bi došla na dvor - gospa Lionors još je bila u postelji posle rođenja najmlađeg, pa je ostala u njihovom dvorcu, na severu tik kraj starog rimskog zida. Koliko ih sada ima, osam ili devet? Gvenvir je svega dva puta videla gospu Lionors, jer je, barem prema Garetu, uvek ili bila trudna ili je dojila najmlađe dete. Garet više nije bio lepotan, ali je bio pristao kao i uvek, i kako su Artur, Gaven i Garet starili, tako je sličnost između njih postajala sve jača. Sada je Gareta zagrlio vitak muškarac crne, prosede kose, i Gvenvir se ugrizla za usnu; Lanseleta godine uopšte nisu izmenile, osim što je postao još lepši.
     Urijens nije bio tako otporan na proticanje godina. Izgledao je veoma star, mada je i dalje bio uspravan i čvrst. Kosa mu je bila potpuno seda, i čula ga je kako govori Arturu da se tek nedavno oporavio od zapaljenja pluća i da je tog proleća sahanio najstarijeg sina, koga je usmrtila divlja svinja.
     "Znači, ser Akolone, jednog dana ćeš ti postati kralj Severnog Velsa? Pa, neka bude tako - Bog dao, Bog uzeo, tako kaže u Svetom pismu."
     Urijens je pošao da se sagne da poljubi kraljičinu ruku, ali Gvenvir ga je pretekla nagnuvši se da ga poljubi u obraz. Bio je bogato obučen, uglavnom u zeleno, sa lepim ogrtačem zeleno-smeđih šara.
     "Naša kraljica postaje sve mlađa", rekao je on, dobroćudno se smešeći. "Čovek bi pomislio da si obitavala u vilinskoj zemlji, rođako."
     Gvenvir se nasmejala. "Možda bi trebalo da nacrtam bore na licu, inače bi biskupi i sveštenici mislili da sam naučila čarolije kakve ne dolikuju hrišćanki - ali takve šale ne pristoje u predvečerje velikog praznika. Pa, Morgana" - barem jednom je mogla da šalom dočeka svoju zaovu - "ti izgledaš mlađa od mene, a znam da si starija. U čemu je tvoja magija?"
     "Nema magije", odgovorila je Morgana svojim melodičnim, dubokim glasom. "Samo imam toliko toga na umu, u zemlji na kraju sveta, da mi se čini kao da vreme tamo ne protiče, i zato, možda, ni ne starim."
     Kada ju je pažljivije pogledala, Gvenvir je ipak mogla da na Morganinom licu primeti tragove starenja; koža joj je još bila sveža i glatka, ali oko očiju je imala sitne bore, i kapci su joj bili pomalo opušteni. Ruka koju je pružila Gvenviri bila je mršava i koščata, tako da je prstenje visilo. Morgana je barem pet godina starija od mene, pomislila je Gvenvir. Tog časa joj se pričinilo da njih dve nisu žene u srednjim godinama, nego one dve devojčice koje su se srele u Avalonu.
     Lanselet je prišao i prvo je pozdravio Morganu. Gvenvir nije mogla da poveruje da će opet osetiti onu strašnu ljubomoru... sad kad Elene više nema... a Morganin muž je toliko star da svakako neće dočekati naredni Božić. Čula je Lanseleta kako laska kroz smeh i Morganu kako smehom odgovara.
     Ali ona ne gleda Lanseleta kao ljubavnika... stalno gleda princa Akolona - i on je vrlo lep... pa, muž joj je gotovo dvostruko stariji od nje... i Gvenvir je osetila pravedan prezir.
     "Hajdemo za sto", rekla je, davši znak Kaju. "Galahad mora u ponoć da ode i bdi kraj svog oružja; a možda bi, kao mnogi mladići, voleo da se pre toga malo odmori kako ne bi bio sanjiv..."
     "Neću biti sanjiv, gospo", odgovorio je mladić, i Gvenvir je opet osetila ljubomoru. Tako bi volela da je ovaj plavokosi mladić njen sin. Bio je visok, širokih ramena, krupniji nego što je Lanselet ikada bio. Lice mu se naprosto blistalo od mnogo sapuna i duboke unutrašnje sreće. "Ovde mi je sve tako novo - Kamelot je divan grad, naprosto ne mogu da poverujem da je stvaran! A doputovao sam ovamo sa svojim ocem - majka mi je čitavog života govorila o njemu kao da je kralj ili svetac, sasvim iznad svih ostalih smrtnika."
     "Oh, Lanselet je ipak smrtan, Galahade", rekla je Morgana. "Kada ga bolje upoznaš, i tebi će to biti jasno."
     Galahad joj se učtivo naklonio. "Vas se sećam", rekao je. "Vi ste došli i odveli Nimui od kuće, i majka je plakala - je li moja sestra dobro, gospo?"
     "Nisam je videla nekoliko godina", rekla je Morgana, "ali da joj se nešto desilo, svakako bih čula."
     "Sećam se samo da sam bio besan na vas, jer ste mi govorili kako u svemu grešim - vi ste delovali tako sigurno, a moja majka..."
     "Majka ti je svakako rekla da sam zla čarobnica." Nasmešila se - kao mačka, pomislila je Gvenvir - na Galahada crvenog kao rak. "Pa, Galahade, nisi ti prvi koji me smatra za takvu." Nasmešila se i Akolonu, koji joj je tako otvoreno uzvratio osmeh da se Gvenvir zapanjila.
     "Pa jeste li vi čarobnica, gospo?" upitao je otvoreno Galahad.
     "Pa", odgovorila je Morgana, opet sa onim mačkastim smeškom, "tvoja majka je svakako imala razloga da me smatra za čarobnicu. Pošto je ona sada pokojna, mogu ti reći istinu - Lanselete, je li ti Elena ikada pričala kako me je molila i preklinjala za amajliju koja bi skrenula tvoju pažnju na nju?"
     Lanselet se zagledao u Morganu, i Gvenviri se na trenutak učinilo da mu je lice puno bola. "Zašto zbijaš šalu sa davno prošlim danima, rođako?"
     "Oh, nije to šala", rekla je Morgana, i na trenutak je pogledala i Gvenvir u oči. "Mislila sam da je vreme da prestaneš da slamaš srca po čitavoj Britaniji i Galiji. I tako sam udesila vaš brak, i nisam požalila, jer sada imate dobrog sina koji je naslednik kraljevstva mog brata. Da se nisam uplela, ti bi zauvek ostao neženja, i još bi nam svima lomio srca - zar ne, Gven?" značajno je upitala.
     Znala sam. Samo nisam znala da će to Morgana tako otvoreno priznati... Gvenvir je iskoristila povlasticu kraljice da promeni temu. "Kako je moja imenjakinja, tvoja mala Gvenvir?"
     "Verena je sa Lajonelovim sinom", rekao je Lanselet, "i jednog dana biće kraljica Bretanje. Sveštenik je rekao da je srodstvo suviše blisko, ali da se to može srediti velikim prilogom - skupo sam platio crkvi da se ne buni, a platio je i Lajonel - maloj je svega devet godina i venčanje će se održati tek kroz šest godina, ili više."
     "A tvoja starija kćer?" upitao je Artur.
     "Ona je u manastiru, ser", odgovorio je Lanselet.
     "Elena ti je tako rekla?" upitala je Morgana, i u očima joj se opet pojavio blesak zlobe. "Ona zauzima mesto tvoje majke u Avalonu, Lanselete. Zar nisi znao?"
     "Sve je to isto", pomirljivo je rekao on. "Sveštenica iz Kuće Devojaka nalik je monahinji svete crkve, žive čedno i u molitvama, i služe Bogu svaka na svoj način." Brzo se obratio kraljici Morgozi, koja im je prilazila. "Pa, tetka, ne mogu reći da se godine ne vide na tebi, ali svakako su bile veoma ljubazne."
     Koliko liči na Igrenu! Naslušala sam se šala o njoj i smejala sam joj se, ali sada zaista verujem da je mladi Lamorak mogao da se zaljubi u nju! Morgoza je bila krupna i visoka, još guste riđe kose, raspuštene preko zelene haljine - na koju je utrošena ogromna količina svile, izvezene biserjem i zlatnim nitima. U kosi joj je svetlucala tanka kruna sa blistavim topazom u središtu. Gvenvir je pružila ruke da zagrli rođaku. "Koliko ličiš na Igrenu, kraljice Morgoza. Volela sam je i često je se sećam."
     "Dok sam bila mlađa, takva izjava bi u meni izazvala napad ljubomore, Gvenvir - bila sam besna što je moja sestra Igrena lepša od mene i što joj se klanja toliko kraljeva i velikaša. Sada se sećam samo da je bila lepa i dobra, i milo mi je što još ličim na nju." Okrenula se da zagrli Morganu, i Gvenvir je primetila da se njena zaova naprosto izgubila u naručju kupne kraljice... Zašto li sam se ikada plašila Morgane? Ona je tako sićušna i samo je kraljica beznačajnog kraljevstva... Morgana je nosila haljinu od obične tamne vune, a jedini ukrasi bili su joj srebrna traka oko vrata i po jedna srebrna narukvica na svakoj ruci. Njena kosa, gusta i crna kao i uvek, bila je jednostavno začešljana oko glave.
     Artur je prišao da zagrli sestru i tetku. Gvenvir je uhvatila Galahada za ruku. "Ti ćeš sedeti kraj mene, rođače." Da, to je sin kakvog je trebalo da rodim Lanseletu - ili Arturu... "Sad kad si upoznao svog oca", rekla je pošto su seli, "jesi li otkrio, kao što reče Morgana, da on nije svetac, već čovek vredan ljubavi?"
     "Da, ali zar nisu i sveci takvi?" upitao je Galahad blistavih očiju. "Ne mogu da ga smatram za običnog čoveka, gospo, jer on je svakako više od toga. I on je kraljevski sin, i siguran sam, kad bi se za naslednika uzimao najbolji sin umesto najstarijeg, da bi on vladao Donjom Britanijom. Mislim da su srećni ljudi kojima je otac najveći uzor", dodao je. "Imao sam vremena da porazgovaram sa Gavenom - on je svog oca prezirao, ali o mom ocu svi govore samo sa divljenjem!"
     "U tom slučaju, nadam se da se nikada nećeš razočarati u njega", rekla je Gvenvir. Posadila je Galahada između sebe i Artura, kao što dolikuje usvojenom nasledniku kraljevstva; Artur je odlučio da kraj njega sedi kraljica Morgoza, kraj nje Gaven i Uven, Gavenov prijatelj i štićenik, kao što je Garet bio Lanseletov dok su svi bili mladi.
     Kraj njih su sedeli Morgana i njen muž, a zatim ostali gosti; svi su bili rod, ali nije mogla da im jasno razabere lica. Nakrivila je vrat i začkiljila da bi bolje videla, prebacujući sebi - od čkiljenja će poružneti - i brzo je protrljala bore oko očiju. Iznenada se upitala da nije njen nekadašnji strah od otvorenog prostora poticao upravo od kratkovidosti. Možda se plašila sveta samo zato što nije mogla da ga vidi?
     Obratila se Arturu preko Galahada, koji je uništavao hranu sa zdravim apetitom dečaka koji još raste. "Jesi li poručio Kevinu da večera sa nama?"
     "Da, ali poslao je odgovor da ne može da dođe. Pošto nije u Avalonu, možda je odlučio da ovaj sveti dan provede na svoj način. Pozvao sam i biskupa Patricijusa, ali on bdi u crkvi - srešćeš ga tamo u ponoć, Galahade."
     "Mislim da je proglašenje za kralja svakako pomalo nalik proglašenju za sveštenika", rekao je Galahad; tog časa je nastupilo zatišje za stolom, i njegov mladićki glas čuo se sa kraja na kraj stola. "Obojica se zaklinju da će služiti Bogu i ljudima i da će postupati pravedno..."
     "I ja sam uvek tako mislio, momče", odgovorio je Garet. "Neka bi Bog dao da uvek bude tako."
     "Oduvek sam želeo da moji vitezovi budu potpuno pravedni", rekao je Artur. "Ne zahtevam da budu i vernici, Galahade, ali nadam se da će svi biti dobri ljudi."
     Javio se i Lanselet. "Možda će ovi mladići živeti u svetu gde je lakše biti dobar", rekao je, a Gvenviri se učinilo da je zvučao žalosno.
     "Ali ti jesi dobar, oče", rekao je Galahad. "Širom i popreko ove zemlje priča se da si ti najveći vitez kralja Artura."
     Lanselet se nasmejao, nekako postiđeno. "Da - kao onaj saksonski junak koji je iščupao ruku čudovištu iz jezera. Moja dela su stigla u pesmu zato što nisu dovoljno uzbudljiva za pričanje kraj vatre, zimi."
     "Ali ti jesi ubio zmaja, zar ne?" upitao je Galahad.
     "Oh, da - i zaista je bio užasna zver. Ali tvoj deda je učestvovao u tome isto koliko i ja", rekao je Lanselet. "Gvenvir, gospo moja, nikada nismo imali tako dobru večeru za tvojim stolom..."
     "Suviše je dobra", veselo je rekao Artur, trljajući se po trbuhu. "Kad bi ovakve svečanosti bile češće, postao ih debeo kao neki od onih pivopija, saksonskih kraljeva. A sutra su Duhovi, i čeka nas još jedna gozba, za još više sveta - ne znam kako moja gospa to uspeva!"
     Gvenvir je osetila ponos. "Ova gozba je moj ponos, a sutrašnja će biti ser Kajev - meso za nju već se peče po dvorištima. Gospodaru Urijense, pa ti nisi ni probao meso..."
     Urijens je odmahnuo glavom. "Uzeo sam krilce od neke ptice. Otkako mi je sin poginuo, zarekao sam se da više ne jedem svinjsko meso."
     "Da li i tvoja kraljica deli tvoj zavet?" upitao je Artur. "Kao i uvek, Morgana kao da posti - nikakvo čudo što si tako niska i mršava, sestro!"
     "Nije mi teško da ne jedem svinjetinu."
     "Je li ti glas umilan kao i ranije, sestro? Pošto Kevin nije mogao da nam se pridruži, možda bi ti mogla da nam pevaš ili sviraš..."
     "Da si mi ranije rekao, ne bih ovoliko jela. Sada ne mogu da pevam. Možda kasnije."
     "Hajde, onda, ti, Lanselete", rekao je Artur.
     Lanselet je slegnuo ramenima i dao znak posluzi da donesu harfu. "Kevin će sutra pevati ovo - ja mu nisam ni prineti. Zapisao sam reči od jednog saksonskog pesnika. Jednom sam rekao da bih mogao da živim sa Saksoncima, ali ne i sa onim što oni smatraju muzikom. Ipak, kad sam lane živeo među njima, čuo sam ovu pesmu i plakao sam dok sam je slušao, a onda sam pokušao da je, ma koliko trpavo, prevedem na naš jezik." Ustao je da bi uzeo malu harfu. "Posvećujem je tebi, kralju moj", rekao je, "jer govori o tuzi koju sam upoznao dok sam živeo daleko od dvora i od svog kralja - ali muzika je saksonska. Ranije sam mislio da su sve njihove pesme o ratovima i bitkama."
     Počeo je da svira tihu, žalosnu melodiju; prsti mu nisu bili vešti kao Kevinovi, ali tužbalica je imala svoju moć, koja je postepeno utišala sve prisutne. Lanselet je pevao promuklim glasom čoveka koji nije učio pevanje:

     Koja tuga je nalik na tugu onoga ko je usamljen?
     Jednom sam bio u društvu kralja koga sam voleo,
     i ruke su mi otežale od poklona koje mi je dao,
     a srce mi je otežalo od zlata njegove ljubavi.
     Kraljevo je lice kao sunce svima oko njega,
     ali sada mi je srce prazno
     i lutam sam po svetu.
     Gajevi cvetaju,
     drveće i livade bujaju,
     ali kukavica, najtužnija ptica,
     jeca od usamljeničke tuge izgnanstva,
     a sada i moje srce luta,
     u potrazi za onim što više nikada neće videti;
     sva lica su mi slična ako ne mogu da vidim lice svog kralja,
     i sve zemlje su mi slične kada ne mogu da vidim jedra polja i livade svog doma.
     I zato ću ustati i poći za svojim srcem u lutanje
     za onim što je za mene blistava livada doma
     kada ne mogu da vidim lice svog kralja
     i kada mi je ruka opterećena samo zlatnom narukvicom,
     a srce mi je prazno bez njegove ljubavi.
     I tako ću lutati
     ribarskim stazama
     i stazama velikih kitova
     i dalje, kroz zemlje talasa
     bez ikoga da mi pravi društvo
     osim sećanja na one koje sam voleo
     i na pesme koje sam pevao kad mi je srce bio puno,
     i na usamljeni doziv kukavice.

     Gvenvir je sagnula glavu da sakrije suze. I Artur je pognuo glavu, sakrivši oči rukom. Morgana je zurila u prazno i Gvenvir je na njenom licu ugledala tragove suza. Artur je ustao i obišao oko stola; zagrlio je Lanseleta i obratio mu se drhtaivm glasom. "Ali sada si opet sa svojim kraljem i prijateljem, Galahade."
     Gvenvir je osetila staru gorčinu u srcu.
     Pevao je o svom kralju, a ne o svojoj kraljici i ljubavi. Njegova ljubav prema meni nikada nije bila više nego deo ljubavi prema Arturu. Zatvorila je oči da ih ne bi videla kako se grle.
     "Bilo je divno", tiho je rekla Morgana. "Ko bi i pomislio da saksonski grubijani mogu da stvaraju takvu muziku - mora da je to ipak Lanseletovo delo..."
     Lanselet je odmahnuo glavom. "Muzika je njihova. Reči su samo jadan odjek njihovih..."
     Javio se glas koji kao da je bio tihi odjek Lanseletovog. "Ima među Saksoncima i muzičara i pesnika, a ne samo ratnika, gospo." Gvenvir se okrenula ka glasu. Mladić u tamnoj odeći, vitak, crnokos, ostalo nije mogla da vidi; samo je glas, uprkos blagom prizvuku severnjačkog naglaska, zvučao potpuno isto kao Lanseletov, imao je isti ton i visinu.
     Artur mu je dao znk da priđe. "Za mojim stolom sedi neko koga ne poznajem - a na poorodičnoj večeri to nije u redu. Kraljice Morgoza...?"
     Morgoza je odmah ustala. "Nameravala sam da ti ga predstavim pre nego što sednemo za sto, ali bio si suviše obuzet razgovorom sa starim prijateljima, kralju moj. Ovo je Morganin sin, koji je odrastao usvojen na mom dvoru - Gvideon."
     Mladić je prišao i naklonio se. "Kralju Arture", rekao je, i dalje glasom toliko nalik na Lanseletov. Gvenvir je na trenutak osetila vrtoglavu radost: ipak je ovo Lanseletov sin, a ne Arturov - a onda se setila da je Morganina tetka, Vivijen, bila Lanseletova mati.
     Artur je zagrlio mladića. Govorio je nešto, ali toliko tihim i drhtavim glasom da se na dva koraka odatle nije ništa čulo. "Sin moje voljene sestre biće primljen na mom dvoru kao rođeni sin, Gvideone. Hodi i sedi kraj mene, momče."
     Gvenvir je pogledala Morganu. Imala je crvene mrlje na obrazima, jake kao da su nacrtane, i grizla je donju usnu sitnim, oštrim zubima. Zar je moguće da je Morgoza nije upozorila da će predstaviti njenog sina ocu - ne, zapravo kralju, oštro je podsetila sebe Gvenvir; nema razloga da misli kako dečko ima ikakvog pojma ko mu je otac. Mada, ako se ikada pogledao u ogledalu, svakako je zaključio, kao i svi koji ga vide, da je Lanseletov sin.
     Ipak nije dečak. Mora da mu je najmanje dvadeset pet godina; odrastao je čovek.
     "Tvoj rođak, Galahad", rekao je Artur, i Galahad je smesta pružio ruku.
     "Ti si bliži rod kralju nego ja, rođače - ti imaš veće pravo da budeš na mom mestu", rekao je sa dečačkom otvorenošću. "Čudim se kako to da me ne mrziš!"
     Gvideon se nasmešio. "A otkuda znaš da te ne mrzim, rođače?" a Gvenvir se prepala, sve dok nije ugledala njegov osmeh. Da, on je zaista Morganin sin, ima isti onaj mačiji osmeh kao ona ponekad! Galahad je žmirnuo, ali brzo je zaključio da je u pitanju šala. Gvenvir je naprosto mogla da mu čita misli - je li ovo sin mog oca, je li Gvideon kopile mog oca i kraljice Morgane? Delovao je i povređeno, kao kuče koje je prišlo mašući repom i bilo oterano.
     "Ne, rođače", rekao je Gvideon, "to što misliš nije istina." Gvenvir je osetila da joj dah zastaje u grlu kad je zaključila da momak ima isti osmeh kao Lanselet, od koga se mračno i ozbiljno lice pretovrilo u oličenje veselosti, kao da ga je obasjao zrak sunca.
     "Nisam... nije..." pokušao je da se brani Galahad.
     "Ne", ljubazno je rekao Gvideon, "nisi ništa rekao, ali vrlo je jasno šta si pomislio, i šta sigurno misle svi ovde prisutni." Podigao je glas, tek malo, glas toliko nalik na Lanseletov, uprkos blagom severnjačkom naglasku: "U Avalonu, rođače, srodstvo se računa po ženskoj liniji. Ja potičem od kraljevske loze Avalona, i to mi je sasvim dovoljno. Bilo bi glupo da neki muškarac tvrdi kako je otac deteta jedne visoke sveštenice Avalona. Ali naravno, kao i većina ljudi, voleo bih da znam ko mi je otac, a ono što ti misliš već sam često čuo - da sam Lanseletov sin. Na sličnost sa njim često su mi skretali pažnju - pogotovo među Saksoncima, gde sam proveo tri godine učeći da budem ratnik", dodao je. "Tvoj ugled među njima, ser Lanselete, uopšte nije opao sa godinama! Ne mogu da nabrojim koliko mi je ljudi reklo da uopšte nije sramota biti kopile takvog čoveka, ser!" Nasmejao se, smehom koji je bio jezivi odjek smeha čoveka kome je govorio, i kao da je i Lanseletu bilo neprijatno. "Ali na kraju sam uvek morao da im kažem kako nisu u pravu. Od svih ljudi u ovom kraljevstvu koji su me mogli začeti, za samo jednog znam da mi nije otac. I eto, moram vas obavestiti da je u pitanju samo porodična sličnost. Ja sam ti rođak, Galahade, a ne brat." Mirno se zavalio u stolici. "Hoće li te biti veoma sramota što će svi koji nas vide misliti da jesam? Na kraju krajeva, ne možemo svakome koga sretnemo da objašnjavamo istinu."
     Galahad je delovao zbunjeno. "Ne bi mi smetalo ni da si mi zaista brat, Gvideone."
     "Ali onda bih bio sin tvog oca i verovatno bih ja bio naslednik prestola", rekao je Gvideon i nasmešio se - i Gvenviri je sinulo da on istinski uživa u nelagodnosti koju je izazvao u čitavom društvu; zaista je Morganin sin, makar po tom prizvuku zlobe.
     Progovorila je Morgana, onim svojim tihim glasom koji se ipak svuda čuo. "Ni meni ne bi bilo neprijatno da te je začeo Lanselet, Gvideone."
     "Verovatno ne bi, gospo", rekao je Gvideon. "Oprosti mi, gospo Morgana. Oduvek sam majkom zvao samo kraljicu Morgozu..."
     Morgana se nasmejala. "Ako ti ja ne ličim na majku, Gvideone, znaj da ni ti meni ne ličiš na sina. Drago mi je zbog ovog porodičnog skupa, Gvenvir", rekla je. "Moglo mi se desiti da se sretnem sa svojim sinom sutra, pri velikoj gozbi, bez ikakvog upozorenja."
     "Mislim da bi svaka žena bila ponosna na ovakvog sina", rekao je Urijens, "a što se tiče tvog oca, ko god da je on bio, mladi Gvideone, ne ide mu u prilog što se nije oglasio."
     "Oh, ne bih baš rekao", odvratio je Gvideon, i Gvenvir je primetila da je na trenutak pogledao ka Arturu. Ko zna zašto govori da ne zna ko mu je otac, ali svakako laže. Ko zna zašto, osetila je nelagodnost. Ali koliko bi još neprijatnije bilo kad bi upitao Artura zašto on, njegov sin, nije proglašen za naslednika.
     Avalon, to prokleto mesto! Poželela je da čitavo ostrvo potone u more, kao zemlja Is iz drevne priče, i da više nikad niko ne čuje za njega!
     "Ali ovo je Galahadovo veče", rekao je Gvideon, "A ja mu otimam pažnju. Hoćeš li bdeti kraj oružja noćas, rođače?"
     Galahad je klimnuo glavom. "To je običaj pred proglašenje za Arturovog viteza."
     "Ja sam bio prvi", rekao je Garet, "i to je dobar običaj. Čini mi se da je to najbliže što običan vernik može prići svešteniku - da se zakune kako će uvek služiti svom kralju i svojoj zemlji i svom Bogu." Nasmejao se. "Kako sam bio glup madić - gospodaru Arture, jesi li mi ikada oprostio što sam odbio tvoju ponudu da me lično proglasiš za viteza, nego sam tražio da to učini Lanselet?"
     "Da ti oprostim? Ja sam ti zavideo, momče", nasmešio se Artur. "Zar misliš da ne znam da je Lanselet mnogo veći ratnik nego ja?"
     Prvi put se oglasio Kaj, a lice puno ožiljaka iskrivilo mu se od osmeha. "Rekao sam mu tada da je dobar borac i da će biti dobar vitez, ali da dvoranin od njega nikada neće postati!"
     "Utoliko bolje", odmah je rekao Artur. "Sam Bog zna da mi je takvih dosta!" Nagnuo se da bi se obratio Galahadu. "Da li bi više voleo da te za viteza proglasi tvoj otac, Galahade? On je proglasio mnogo mojih vitezova..."
     Dečko je pognuo glavu. "Ser, to treba da odluči moj kralj. Ali meni se čini da viteštvo potiče od Boga i da nije važno ko ga dodeljuje. Ja... nisam mislio tako kako zvuči, ser - hoću da kažem, zavet se daje kralju, ali je upućen i Bogu..."
     Artur je polako klimnuo glavom. "Znam šta si mislio, momče. Vrlo slično je i sa kraljem - on se zaklinje da će vladati svojim narodom, ali zavet se ne daje narodu već Bogu..."
     "Ili Boginji", dodala je Morgana, "koja je simbol zemlje kojom će kralj vladati." Pogledala je pravo Artura i ovaj je oborio pogled. Gvenvir se ugrizla za usnu... Morgana podseća Artura na zavet koji je dao Avalonu - prokleta bila! Ali to je odavno prošlost i Artur je sada hrišćanski kralj... i vlast nad njima ima samo Bog.
     "Svi ćemo se moliti za tebe, Galahade, kako bi postao dobar vitez, a jednog dana i dobar kralj", rekla je Gvenvir.
     "Kad polažeš takvu zakletvu, Galahade", rekao je Gvideon, "ti na neki način sklapaš Veliki Brak sa zemljom, kao nekadašnji kraljevi. Ali verovatno nećeš biti na tako teškoj probi."
     Mladić je porumeneo. "Moj kralj Artur osvojio je svoj presto u boju, rođače, ali ja sada ne mogu da se tako dokažem."
     "Moglo bi se nešto i upriličiti", tiho je rekla Morgana, "a ako ćeš vladati i Avalonom kao i hrišćanskim zemljama, jednog dana te i to čeka, Galahade."
     Galahad je odlučno stegao usne. "Neka bi to vreme došlo što kasnije - ti ćeš, gospodaru moj, svakako živeti još mnogo godina - a do tad će svi stari narodi koji još veruju da moraju da poštuju pagansku veru svakako nestati."
     "Ne verujem", rekao je Akolon, i to je bilo prvi put da je progovorio te večeri. "Sveti gajevi još stoje, a u njima se stara vera poštuje jednako kao i na početku sveta. Mi ne ljutimo Boginju uskraćivanjem poštovanja, jer bi se inače okomila na ljude, uništila žetvu i pomračila i samo sunce koje nam daje život."
     Galahad je bio zapanjen. "Ali ovo je hrišćanska zemlja! Zar do vas nisu stigli sveštenici da vam pokažu kako zli, stari bogovi među kojima obitava i Đavo više nemaju moći? Biskup Patricije mi je rekao da su svi sveti gajevi posečeni!"
     "Nisu", rekao je Akolon, "i neće ni biti dok god je moj otac živ, i ja posle njega."
     Morgana je zaustila da progovori, ali Gvenvir je primetila da joj je Akolon položio ruku na nadlanicu. Nasmešila mu se i oćutala. Gvideon je nastavio razgovor. "A nisu ni u Avalonu, gde Boginja živi. Kraljevi dolaze i odlaze, ali Boginja će biti večna."
     Kakva šteta, pomislila je Gvenvir, što je ovaj lepi mladić paganin! Pa, Galahad je dobar i pobožan hrišćanski vitez, i biće hrišćanski kralj! No, dok je pokušavala da se uteši time, osetila je talas jeze.
     Kao da su ga Gvenvirine misli uznemirile, Artur se nagnuo ka Gvideonu, naizgled uznemiren. "Da li si došao na dvor da bi postao moj vitez, Gvideone? Ne moram da ti kažem kako je sin moje sestre uvek dobrodošao među vitezove."
     "Priznajem da sam ga zato dovela", rekla je Morgoza, "ali nisam znala da će ovo biti Galahadova velika svečanost. Ne bih htela da mu umanjimo slavlje. Neka druga prilika će nam sasvim odgovarati."
     Galahad je bio velikodušan. "Neće mi smetati da bdim i zakunem se sa svojim rođakom."
     Gvideon se nasmejao. "Suviše si velikodušan, rođače", rekao je, "ali vidi se da malo znaš o kraljevanju. Kraljev naslednik mora biti proglašen sam, bez ikoga ko bi delio pažnju sa njim. Ako bi nas Artur obojicu proglasio za vitezove, a ja sam dosta stariji i veoma ličim na Lanseleta - pa, ionako se dovoljno govorka o mom poreklu; ne bi valjalo da time bacimo senku na tvoje proglašenje. Ni na moje", dodao je, smejući se.
     Morgana je slegnula ramenima. "Ionako će se svašta pričati o kraljevom rođaku, Gvideone. Daj im malo svežeg mesa za žvakanje!"
     "Još nešto", vedro je rekao Gvideon. "Ni slučajno ne nameravam da bdim kraj svog oružja u hrišćanskoj crkvi. Ja potičem iz Avalona. Ako me Artur primi među svoje vitezove ovakvog kakav sam, dobro; ako me ne primi, i to je dobro."
     Urijens je podigao čvornovate staračke ruke kako bi pokazao izbledele zmije. "Ja sedim za Okruglim Stolom bez ikakvog hrišćanskog zaveta, pastorče."
     "I ja", rekao je Gaven. "Mi smo svoju vitešku titulu osvojili u vreme ratova, i nisu nam bile potrebne ovakve svečanosti. Ima nas dosta kojima bi teško palo kad bi nas primoravali na te dvorjanske kerefeke."
     "Čak i ja bih", dodao je Lanselet, "pomalo oklevao da polažem te hrišćanske zavete, jer ja sam grešan čovek. Ipak, ja sam Arturov do smrti, i on to zna."
     "Bože sačuvaj da ikada zaboravim", nasmešio mu se Artur. "Ti i Gaven ste stubovi mog kraljevstva. Ako bih izgubio i jednog od vas, mislim da bi mi se presto raspao i srušio sa sve Kamelotom!"
     Podigao je glavu, jer su se utom otvorila vrata na drugom kraju dvorane, i ušao je sveštenik u beloj odeždi sa dvojicom mladića takođe obučenih u belo. Galahad je spremno ustao. "Sa tvojim dopuštenjem, gospodaru moj..."
     I Artur je ustao, zagrlivši svog naslednika. "Blagosloven bio, Galahade. Idi na svoje bdenje."
     Dečko se naklonio i okrenuo se da zagrli i oca; Gvenvir nije čula šta mu je Lanselet rekao. Pružila je ruku i Galahad se sagnuo da je poljubi. "Dajte mi svoj blagoslov, gospo."
     "Uvek, Galahade", rekla je Gvenvir, a Artur je na to dodao: "Videćemo se u crkvi. Moraš bdeti sam, ali doći ćemo da te obiđemo."
     "Suviše me počastvuješ, kralju moj. Zar ti nisi bdeo pred krunisanje?"
     "Jeste, još kako", nasmešila se Morgana, "ali na sasvim drugačiji način."

     Kada je čitavo društvo pošlo ka crkvi, Gvideon je malo zaostao kako bi se našao kraj Morgane. Ona je podigla pogled ka svom sinu - nije bio visok kao Artur, koji se uvrgao na Pendragona, ali u poređenju sa njom izgledao je veoma visok.
     "Nisam očekivala da te sretnem ovde, Gvideone."
     "Ni ja nisam očekivao da ću biti tu, madam."
     "Čula sam da si se borio u poslednjem ratu, i to među Arturovim saksonskim saveznicima. Nisam znala da si i ratnik."
     On je slegnuo ramenima. "Nisi imala prilike da saznaš mnogo šta o meni, gospo."
     "Da li me mrziš što sam te napustila, sine moj?" upitala je Morgana potpuno neočekivano, ni sama ne znajući šta će reći sve dok nije začula svoj glas.
     Gvideon je oklevao sa odgovorom. "Možda - možda, dok sam bio mnogo mlađi", konačno je odgovorio. "Ali ja sam dete Boginje, i to što nisam imao ovozemaljske roditelje kraj sebe nateralo me je da stvarno postanem takav. Sada ti ništa ne zameram, Gospo od Jezera."
     Morgana se na trenutak izgubila u izmaglici; kao da je kraj nje stajao mladi Lanselet... sin ju je blago pridržao da ne padne.
     "Pazi, ovde je staza neravna..."
     "Kako su svi u Avalonu?" upitala je Morgana.
     "Ninijan je dobro", rekao je on. "Sada više nisam u dodiru ni sa kim drugim odande."
     "Jesi li sreo tamo Galahadovu sestru, devojku po imenu Nimui?" Namrštila se, pokušavajući da proceni koliko Nimui sada ima godina. Galahadu je šesnaest - Nimui sada ima najmanje četrnaest, gotovo je odrasla.
     "Ne znam je", rekao je Gvideon. "Stara sveštenica-prorok - Ravena, zar ne? - odvela ju je u ćutanje i samoću. Nijedan muškarac ne sme da joj vidi lice."
     Pitam se zašto je Ravena to učinila. Morgana se iznenada stresla, ali je to prikrila. "Kako je Ravena? Je li dobro?"
     "Nisam čuo ništa loše", rekao je Gvideon, "mada, kad sam je poslednji put video na svečanostima, izgledala je starija i od samih hrastova. Ipak, glas joj je bio mlad i umilan. Ali nikada nisam nasamo razgovarao sa njom."
     "Sa njom nije razgovarao nijedan živi muškarac, Gvideone, a veoma malo žena. Živela sam tamo dvanaest godina, a glas sam joj čula svega pet ili šest puta." Nije želela da priča ni da misli o Avalonu, i zato je promenila temu, trudeći se da joj glas deluje opušteno: "Znači, ratovao si rame uz rame sa Saksoncima?"
     "Da, u Bretanji - proveo sam neko vreme na Lajonelovom dvoru. Lajonel je mislio da sam Lanseletov sin i tražio je da ga oslovljavam sa 'striče', a ja ga nisam razuveravao. Lanseletu neće ništa škoditi da se misli kako je napravio jedno-dva kopileta. A Saksonci oko Ceardiga dali su mi svoje ime. Lanseleta su nazvali Vilinska Strela - oni daju ime svakome ko postigne nešto naročito. Mene su prozvali Mordred - to bi na našem jeziku značilo nešto kao 'Smrtonosan Savet' ili 'Zao Savet', i sve mi se čini da posredi nije neki kompliment!"
     "Nije potrebna velika mudrost da bi ispao pametniji od Saksonaca", rekla je Morgana, "ali reci mi, šta te je navelo da dođeš ovamo pre vremena koje sam ja odabrala?"
     Gvideon je slegnuo ramenima. "Mislio sam da bi trebalo da vidim svog suparnika."
     Morgana se uplašeno osvrnula. "Ne govori to naglas!"
     "Nemam razloga da se plašim Galahada", tiho je nastavio on. "Ne izgleda mi kao neko ko će poživeti dovoljno dugo da bi vladao."
     "Je li to Vid?"
     "Nije mi potreban Vid da bih znao da je neophodan neko jači od Galahada da bi seo na presto Pendragona", rekao je Gvideon. "Ali ako će te to umiriti, gospo, tako mi Svetog Kladenca, Galahad neće umreti od moje ruke. Ni od tvoje", dodao je kad je video kako se stresla. "Ako ga Boginja ne želi na prestolu novog Avalona, mislim da to treba da prepustimo njoj."
     Na trenutak je položio ruku Morgani na rame; ma koliko dodir bio nežan, ona se opet stresla.
     "Hodi", rekao je on, i Morgani se učinilo da mu je glas jednako saosećajan kao kod sveštenika koji daje razrešenje. "Hajde da odemo i vidimo mog rođaka kako bdi. Ne bi bilo pravo da mu išta pokvari ovako lep trenutak u životu. Možda ih neće imati još mnogo."