45

CRTA BOJIŠNICE

„Evo, ovdje su”, rekao je Jones. Olovkom je na papiru pokazao gotovo jednake ispise; jedva primjetne tragove na frekvenciji od tisuću herca, koje su otkrivale djelovanje sustava Prairie-Masker; jednako slabi signali na nižim frekvencijama odavali su i rad dizelskih strojeva. Bilo ih je ukupno sedam, pa iako se njihov pravac kretanja nije gotovo nimalo promijenio, ubrzo će doći i do toga. Sve japanske podmornice u tom su trenutku ronile na dubini šnorkla – tu nešto nije bilo u redu. Obično bi izranjale na puni sat, što je časnicima i dežurnoj posadi omogućavalo da se ubace u posao nakon odmora, a također i sonarnu provjeru prije ulaska u najopasniji dio plovidbe. Vrijeme je bilo dvadeset pet minuta nakon punog sata, a sve su podmornice počele uzimati zrak tijekom samo pet minuta – sve to je odavalo da su dobile naredbu za pokret. Jones je podigao slušalicu i nazvao podmorničko zapovjedništvo.

„Jones.”

„Rone, što se događa?”

„Ne znam kakav ste im mamac bacili, ali su se sve ulovile na njega. Imam sedam tragova”, izvijestio je. „Tko ih čeka?”

„O tome nećemo telefonski”, odvratio je Mancuso. „Kako je kod vas?”

„Manje-više sve pod kontrolom”, odgovorio je Jones, promatrajući zapovjednike odjela. Dobri muškarci i žene koje je svojim dodatnim treningom stavio u puni pogon.

„Pa onda, zašto ne dovučeš podatke ovamo? Zaslužio si.”

„Za deset minuta”, rekao je Jones.

* * *

„Sredili smo ih”, rekao je Ryan.

„Koliko je to sigurno?” upitao je Durling.

„Pogledajte sami.” Na predsjednikov je stol Jack položio tri fotografije koje su prije nekoliko minuta stigle iz NRO-a.

„Tako je mjesto izgledalo jučer.” Ustvari, nije se moglo ništa vidjeti, osim baterije raketa Patriot. Druga je fotografija otkrivala više toga, pa iako je bila radarska crno-bijela snimka, prerađena je s pomoću računala kako bi što točnije pokazala raketne položaje. „A ova je snimljena prije sedamdeset minuta”, rekao je Ryan, pokazujući treću.

„To je jezero.” Durling je iznenađeno podigao pogled, unatoč tome što je bio upućen u sve.

„Čitava je udolina prekrivena s oko trideset metara vode i tako će ostati još nekoliko sati”, objasnio mu je Jack. „Rakete su uništene...”

„Koliko ljudi?” upitao je Durling.

„Više od stotinu”, izvijestio je savjetnik za nacionalnu sigurnost, čije je zadovoljstvo uspješno izvedenom operacijom u trenutku isparilo. „Gospodine... to nismo mogli izbjeći.”

Predsjednik je kimnuo. „Znam. Koliko možemo biti sigurni da su rakete..?”

„Snimke prije poplave pokazuju sedam izravno pogođenih i uništenih silosa. Vjerojatno još jedan teže oštećen i dva u nepoznatom stanju, ali je sam udar sigurno nanio određena oštećenja. Zaštitni pokrovi na silosima ne mogu izdržati tolik pritisak vode, a rakete su same po sebi previše osjetljive. U to još morate uračunati i sav otpad koji je povodanj nanio u dolinu. Rakete su uništene u najvećoj mjeri koliko je bilo moguće bez uporabe atomskog oružja, a nama je uspjelo bez njega izvesti cijelu operaciju.” Jack je zastao. „Sve to je smislio Robby Jackson. Hvala vam što ste mi omogućili da ga nagradim za to.”

„On je na nosaču?”

„Da, gospodine.”

„Pa, čini se da je on pravi čovjek za taj posao, zar ne?” upitao je predsjednik, više retorički; bilo je sasvim očito da su mu večernje vijesti donijele olakšanje. „Što sad?”

„Sada, gospodine predsjedniče, sad ćemo pokušati jednom zauvijek riješiti sve to.”

U tom je trenutku zazvonio telefon. Javio se Durling: „Što je, Tish?”

„Japanska je vlada upravo iznijela priopćenje da Japan raspolaže nuklearnim arsenalom, te da se nadaju...”

„Više ne raspolažu”, presjekao ju je Durling, prekinuvši predstojnicu Službe za komunikaciju s javnošću. „Bilo bi bolje da izdamo vlastito priopćenje.”

„Tako znači”, rekao je Jones zagledan u kartu na zidu. „Barte, za ovo ste stvarno morali nagaziti na gas.”

Crta je ležala zapadno od Marijanskog lanca. Najsjeverniji položaj zauzimala je Nevada. Trideset milja južnije smjestila se West Virginia. Trideset milja od nje, Pennsylvania. Maryland je bila najjužnija podmornica na položaju. Crta se protezala devedeset milja u dužinu, zapravo, teoretski gledano, protezala se još trideset milja dalje, petnaest prema sjeveru i petnaest prema jugu od vršnih podmornica – položaj koji su zauzeli bio je dvjesto milja zapadnije od skupine japanskih SSK podmornica koje su plovile zapadno. Američke su podmornice svoje položaje zauzele nedugo nakon upozorenja iz Washingtona da je netko Japancima dao neke podatke.

„Ovako nešto već se jednom dogodilo”, zaključio je Jones, shvativši da sve podmornice nose imena bojnih brodova; ustvari, i više od toga – imena onih brodova koji su jednog prosinačkog jutra, davno prije nego što se rodio, stajali privezani uz dokove. Brodove, koji su prvi nosili ta imena, izvukli su s muljevitog dna i poslali da ponovno zauzmu otočje, podržavajući pješaštvo i marince pod zapovjedništvom Jessea Oldendorfa, a jedne mračne noći u tjesnacu Surigao... nije bilo vrijeme za sat povijesti.

„Što s razaračima?” upitao je Chambers.

„Izgubili smo ih iza Boninskog otočja, gospodine. Gotovo da i nisu mijenjali brzinu i kurs. Oko ponoći, po lokalnom vremenu, trebali bi proći pokraj Tennesseeja, ali dotad će naš nosač...”

„Kao što vidim, uspio si složiti cijelu operaciju”, dobacio je Mancuso.

„Gospodine, s vama sam pretražio čitav ocean. Što ste očekivali?”

„Dame i gospodo,” započeo je predsjednik, u sobi za tiskovne konferencije Bijele kuće. Ryanu je bilo sasvim jasno da predsjednik improvizira služeći se samo malobrojnim natuknicama, što prvom čovjeku države nikad nije bilo osobito ugodno. „Večeras ste čuli priopćenje japanske vlade kojim su izvijestili javnost da su proizveli i razmjestili interkontinentalne balističke projektile opremljene nuklearnim bojevim glavama.”

„Taj je podatak američkoj vladi poznat već nekoliko tjedana, a samo postojanje takvog oružja bio je razlog za oprezno i promišljeno postupanje naše vlade u rješavanju krize na Pacifiku. Kao što i sami možete zamisliti, razvoj događaja za nas je bio težak teret, te je izravno utjecao na naš odgovor na japansku okupaciju američkog teritorija i stanovništvo Marijanskih otoka.”

„Sad vas mogu izvijestiti da su te rakete uništene. One više ne postoje”, snažnim je glasom objavio Durling.

„Trenutačno je stanje ovakvo: japanske vojne snage još drže Marijansko otočje. Tako nešto Sjedinjene Američke Države ne mogu prihvatiti. Stanovnici tog otočja su američki državljani, te će američke snage učiniti sve što je potrebno da im vrate slobodu i njihova ljudska prava. Ponavljam; učinit ćemo sve što je potrebno da vratimo te otoke pod američku upravu.”

„Noćas ćemo pozvati japanskog premijera Gotoa da objavi svoju spremnost da neodgodivo povuče japanske vojne snage s Marijanskog otočja. Njegovo odbijanje prisilit će nas na uporabu svih sredstava potrebnih da ih uklonimo odande.”

„To je sve što vam zasad mogu reći. Na sva vaša pitanja o večerašnjim događajima odgovarat će moj savjetnik za nacionalnu sigurnost, doktor John Ryan.” Predsjednik je pošao prema izlazu, ne mareći za glasno izvikivana pitanja; istovremeno su pomoćnici postavili nekoliko tronožaca za fotografije i dijagrame. Ryan je stao za govornicu; svi su čekali dok se smirivao i pripremao za početak izlaganja.

„Dame i gospodo, ovu operaciju nazvali smo Tibbets. Najprije, dopustite mi da vam pokažem što su bili ciljevi.” Skinuo je zaštitni pokrov s prve fotografije i tada su, prvi put, Amerikanci vidjeli prave mogućnosti satelita za izviđanje. Ryan je uzeo svoj pokazivač i počeo svima objašnjavati prizor, snimateljima dajući vremena da iz što veće blizine obave svoj posao.

„‘Bemti”, javio se Manuel Oreza. „A zato.”

„Pa, meni se to čini kao sasvim dovoljan razlog”, primijetio je Pete Burroughs. U tom je trenutku nestalo slike.

„Ispričavamo se, ali smo zbog tehničkih problema privremeno prisiljeni prekinuti emitiranje CNN-a”, javio se glas.

„Malo sutra!” zarežao je Portagee.

„Znači, sad dolaze ovamo, zar ne?”

„Jebiga, bilo je i vrijeme”, razmišljao je Oreza.

„Manny, što je s onim raketama na drugom brdu?” htjela je znati njegova supruga.

„Za vas pripremamo kopije svih fotografija. Trebali biste ih dobiti za otprilike sat vremena. Ispričavamo se zbog zakašnjenja”, rekao im je Jack. „U zadnje smo vrijeme imali prilično posla.”

„Idemo dalje; zadatak su izveli bombarderi B-2 iz baze Ratnog zrakoplovstva u Whitemanu, u državi Missouri...”

„Otkud su polijetali?” upitala je izvjestiteljica.

„Dobro znate da o tome nećemo govoriti”, odgovorio je Jack.

„Taj je zrakoplov predviđen za nošenje atomskog oružja”, javio se drugi glas. „Jesmo li...”

„Ne. Udar smo izveli precizno navođenim klasičnim naoružanjem. Sljedeći prikaz molim”, obratio se Ryan pomoćniku pokraj panoa. „Kao što možete vidjeti, dolina je ostala većim dijelom neoštećena...” Bilo je lakše nego što je očekivao, a možda je i bolje da nije imao vremena razbijati glavu razmišljanjima; sjetio se svoje prve tiskovne konferencije u Bijeloj kući. Ta je bila teža od ove, unatoč svim reflektorima koji su mu blještali u lice.

„Uništili ste branu?”

„Točno. To je bilo neizbježno kako bismo bili potpuno sigurni da su rakete uništene i...”

„Ima li žrtava?”

„Svi naši zrakoplovi već su na putu u bazu... moguće je da su se već i vratili, ali nemam...”

„Kolike su žrtve na japanskoj strani?” nije se predavala.

„O tome ne znam ništa”, hladno je odgovorio Jack.

„Je li vam to važno?” upitala ga je, istovremeno se pitajući kakav će odgovor dobiti.

„Gospođo, zadatak je bio uništiti nuklearne rakete usmjerene na Sjedinjene Države, a država koja ih je posjedovala već je jednom napala američke snage. Jesmo li tijekom udara ubijali japanske državljane? Jesmo. Koliko? Ne znam. Naša glavna briga tijekom izvršenja zadatka bili su ugroženi životi Amerikanaca. Molio bih vas da nikako ne zaboravite da mi nismo započeli ovaj rat. Započeo ga je Japan. Ulazak u rat sa sobom nosi rizike. I oni su ih prihvatili – u ovom slučaju, izgubili su. Ja sam na dužnosti predsjednikova savjetnika za nacionalnu sigurnost, te opis mog posla glasi: pomoći predsjedniku Durlingu da kao prvo i najvažnije, sačuva sigurnost svoje domovine. Je li to jasno?” upitao je Ryan. U glasu mu se osjećao bijes, a uvrijeđen pogled izvjestiteljice nije spriječio njezine kolege da u znak slaganja s njim, kimnu glavama.

„A kad ste medije zamolili da iznesu neistine kako biste...”

„Dosta!” naredio je Ryan; lice mu je pocrvenjelo. „Želite li američke vojnike izložiti pogibelji? Zašto to želite? Koji vas vrag tjera na to?”

„Natjerali ste mreže da...”

„Ovaj prijenos ide u čitav svijet. To vi znate, zar ne?” Ryan je malo zastao kako bi došao do daha. „Dame i gospodo, podsjetio bih vas da su nazočni u ovoj prostoriji većinom američki državljani. Govoreći u svoje ime...” plašio se pogledati predsjednika, „... vi svakako razumijete da je predsjednik odgovoran za majke i očeve, za supružnike i djecu ljudi koji u odori štite našu sigurnost. Danas su na kocki životi stvarnih ljudi, pa bih zamolio predstavnike medija da to ne zaborave.”

„Isuse”, prošaptala je Tish Brown stojeći iza Durlinga. „Gospodine predsjedniče, ne bi bilo loše da...”

„Ne.” Samo je odmahnuo glavom. „Pustite ga.”

Prostorija je odjednom utihnula. Netko je novinarki nešto potiho zarežao u uho, nakon čega je sjela, zajapurena u licu.

„Doktore Ryan, Bob Holtzman iz Washington Posta”, predstavio se sasvim nepotrebno. „Kakve su šanse da ovaj sukob završi bez daljnjeg nasilja?”

„To u potpunosti ovisi o japanskoj vladi. Kao što je predsjednik već rekao, stanovnici Marijanskog otočja su američki državljani, a ova država ne dopušta drugim državama da promijene takvo stanje. Ako odbiju, doći će do novih djelovanja.”

„Hvala, doktore Ryan,” glasno je rekao Holtzman, time uspjevši završiti tiskovnu konferenciju. Jack se probijao prema vratima, ne mareći za zakašnjela pitanja.

„Lijepo izvedeno”, rekao mu je Durling. „A zašto sad ne odeš kući i malo odspavaš?”

* * *

„A što je ovo?” upitao je carinik.

„Fotografska oprema”, odvratio je Čehov. Torbu je otvorio bez naredbe. Na terminalu je bilo vruće; podnevno tropsko sunce tuklo je kroz staklenu stijenu, u tom trenutku uspijevajući pobijediti klima uređaje. Svoje su najnovije naredbe lako izvršili. Japanci su na otocima željeli novinare – kako bi pratili tijek izbora, a i kao dodatnu zaštitu od američkog napada koju je pružala njihova nazočnost.

Carinik je pregledao aparate; sa zadovoljstvom je ustanovio da su japanske proizvodnje. „A, ovo?”

„Rasvjetna oprema je ruska”, sporim je engleskim objašnjavao Ding. „Rusi proizvode iznimno dobru rasvjetu. Možda ćemo je jednog dana izvoziti i vama”, dodao je s osmijehom.

„Da, možda”, odvratio je carinik, zatvorivši torbu i označivši je kredom. „Gdje ćete odsjesti?”

„Nismo uspjeli rezervirati sobe”, odgovorio je Klerk. „Potražit ćemo po hotelima.”

Pa, sretno vam bilo, pomislio je carinik. Nisu dobro promislili; carinik je bio siguran da je i zadnja hotelska soba na Saipanu već odavno popunjena. Uostalom, to nije njegov problem.

„Možemo li unajmiti auto?”

„Naravno, tamo.” Carinik im je pokazao gdje. Stariji Rus izgleda pomalo nervozno, pomislio je.

„Kasnite.”

„Pa, žao nam je”, nervozno je odgovorio Oreza. „Ne događa se ništa novo. Dobro, lovci su se malo uznemirili, ali ne previše; ionako imaju prilično posla...”

„Ubrzo ćete dobiti društvo”, stigao je odgovor iz Nacionalnog zapovjednog središta.

„Tko dolazi?”

„Dva reportera. Postavit će vam nekoliko pitanja”, glasio je odgovor, budući da je stožer bio zabrinut za Orezinu sigurnost.

„Kad?”

„Ubrzo, vjerojatno još danas. Recite, noštromo, tamo je sve u redu?”

Stariji zapovjednik palube, progutao je Oreza. „Ma, sjajno. Pogledali smo dio predsjednikova govora, malo nas brine što je raketna baterija malo preblizu i...”

„Upozorit ćemo vas na vrijeme. Imate li podrum u kući?” upitao ga je glas.

„Ne, nemamo.”

„Pa, onda, u redu. Svakako ćemo vam se javiti.”

„Naravno, gospodine. Prekid.” Imate li podrum u kući? Ne. Pa, onda u redu. Pa, ako je sve u redu, koga se vraga raspituju za to? Oreza je isključio mobitel, izvukao antenu iz metalne posude i prišao prozoru. Dva Eaglea upravo su polijetala. Prizor je bio potpuno mehanički; ipak, nešto se događa. Samo nije znao što. Vjerojatno nisu znali ni piloti, ali on, promatrajući zrakoplove, nije mogao znati što oni misle.

Shiro Sato svojim je F-15J skrenuo udesno kako bi se izvukao iz civilnog koridora. Kad bi Amerikanci napali, učinili bi to kao da je napad na Domovinsko otočje već završen; dakle, napadali bi s otočnih baza, uz podršku letećih tankera na većoj udaljenosti. Vjerojatno bi napali s Wakea, a mogućnost je postojala da napadi dođu i s nekoliko drugih otoka. U tom bi se slučaju sukobio sa zrakoplovima uvelike sličnih njegovome. Oni bi imali zračnu podršku, kao i on. Borba bi mogla biti prilično ravnopravna, osim ako ti pokvarenjaci u sukob ne ubace nevidljive zrakoplove. Proklete kante; prokleti bili što su uspjeli poraziti Kamije. Ipak, Amerikanci su imali samo manji broj, a ako budu letjeli danju, tada će i on iskušati sreću. Barem neće biti većih iznenađenja. Na najvišem vrhu Saipana stajao je veliki radar protuzračnog sustava; a s eskadrilama smještenima na Guamu, borba će biti prilično oštra, razmišljao je, uspinjući se na visinu ophodnje.

„U čemu je kvaka?” upitao je Chavez, pregledavajući kartu.

„Da ti kažem, ne bi povjerovao.”

„Dobro, skreni u prvu lijevo, odmah poslije Liazama Mobila.” Chavez je podigao pogled s karte. Vojske je bilo posvuda – ukopavali su se; to su trebali prije učiniti, pomislio je. „Ono je baterija Patriota?” upitao je.

„Pa, izgleda tako.” A kako ću, molim lijepo, srediti to što me čeka? pomislio je Clark, skrenuvši autom u slijepu ulicu. Kućni broj je zapamtio. Zaustavio je auto na prilazu i izišao, te se uputio prema kućnim vratima.

Oreza je bio u kupaonici, tuširao se, dok je Burroughs nastavio brojiti zrakoplove koji su polijetali i slijetali na Kobler; u tom je trenutku zazvonilo zvono na vratima.

„Tko ste vi?”

„Nisu vam rekli?” upitao je Clark, razgledavajući prostor. Tko je, kvragu, ovaj tip?

„Vi ste reporteri, je li tako?”

„Točno.”

„Dobro.” Burroughs je otvorio vrata, bacivši pogled na ulicu.

„A tko ste, molim vas, vi? Mislio sam da ova kuća pripada...”

„Ti si mrtav!” Oreza je stajao u hodniku, samo u kratkim hlačama; dlake na prsima bile su mu guste poput prašume na Saipanu. Dlake su sada izgledale osobito tamno, budući da je Orezina koža brzo poprimala boju mlijeka. „Jebote, ti si mrtav!”

„Bok, Portagee,” pozdravio ga je Klerk/Clark/Kelly, smiješeći se. „Dugo se nismo vidjeli.”

Nije se mogao pomeriti. „Vidio sam kako umireš. Bio sam na pokopu. Bio sam tamo!”

„Samo malo, ja vas znam”, javio se Chavez. „Vi ste bili na brodu na koji je sletio naš helikopter. Što se ovdje događa? Vi ste iz Agencije?”

To je Orezi bilo previše. Onog manjeg nije se mogao sjetiti; ali onog većeg i starijeg, čije su godine bile – iako to nije bilo moguće – dobro je pamtio. Ipak, to nije moguće. Ili, jest?

„Johne?” upitao je, nakon nekoliko minuta potpune nevjerice.

Taj čovjek, koji se nekoć zvao John Kelly, nije više mogao izdržati. Spustio je torbu i zagrlio Orezu; iznenadile su ga suze u mornarovim očima. „Jesam, Portagee, to sam ja. Kako si?”

„Ali, kako...”

„Jesu li na pokopu izgovorili ono o “sigurnoj nadi da će more vratiti mrtve”? Clark je malo zastao; nacerio se, jednostavno nije izdržao. „Pa, more je vratilo.”

Oreza je sklopio oči, u sjećanju se vratio dvadeset godina u prošlost. „Ona dva admirala, je li tako?”

„Pametno, pametno.”

„Pa... gdje si bio...”

„CIA. Odlučili su da trebaju nekoga tko je u stanju...”

„Toga se sjećam.” Ustvari, i nije se toliko promijenio. Samo je malo ostario; kosa mu nije promijenila boju, a oči su ostale iste – promatrale su ga toplo i otvoreno kao i prije, mislio je Portagee, ali je ispod te topline uvijek drijemao tračak nečega... nalik na životinju u kavezu, ali životinju koja vrlo dobro zna kako otključati bravu kad god to poželi.

„Čuo sam da ti, za umirovljenog mornara, ide prilično dobro.”

„Za umirovljenog starijeg zapovjednika palube.” Oreza je odmahnuo glavom. Prošlost može pričekati. „Što se događa?”

„Slušaj, nekoliko smo sati bili izvan priče. Imaš li nekih novosti?”

„Predsjednik je održao govor; prekinuli su prijenos, ali...”

„Jesu li uistinu imali rakete?” upitao je Burroughs.

„Imali?!” upitao je Ding. „Znači, sredili smo ih?”

„Tako je rekao. A, oprosti, tko si sad ti?” želio je saznati Oreza.

„Domingo Chavez.” Mladić je pružio ruku. „Vidim da se gospodin C. i vi već poznajete.”

„Sad se zovem Clark”, objasnio je John. Osjetio je neko neobično zadovoljstvo razgovarajući s čovjekom koji je znao njegovo pravo ime.

„On zna?”

John je odmahnuo glavom. „Zna ih samo nekolicina, a većinom su pokojni. I admiral Maxwell i admiral Greer. Šteta, spasili su mi kožu.”

Oreza se okrenuo mlađem gostu. „Šteta što ne znaš, mali. Inače, priča je jedna od boljih. Johne, još si na pivu?”

„Osobito ako je besplatno”, potvrdio je Chavez.

„Ne uviđate? Sve je gotovo!”

„Koga su još pogodili?” upitao je Yamata.

„Matsudu, Itagakea... sredili su nadzornike svih ministara; sve osim vas i mene”, odgovorio je Murakami, prešutjevši da su umalo uhvatili i njega. „Raizo, vrijeme je da sve ovo završi. Nazovite Gotoa i naredite mu da započne mirovne pregovore.”

„Neću!” zarežao je Yamata.

„Još ne shvaćate? Uništili su rakete i...”

„Možemo uvijek načiniti nove. Sposobni smo premještati bojeve glave, a osim toga u pogonu u Yoshinobuu imamo još nekoliko raketa.”

„Ako učinimo to, dobro znate kako će Amerikanci uzvratiti, vi, budalo!”

„Neće se usuditi.”

„Kao što ste tvrdili da neće biti sposobni popraviti štetu koju ste nanijeli njihovom financijskom sustavu. Tvrdili ste da imamo nepobjedivu protuzračnu obranu. Tvrdili ste da oni nisu sposobni učinkovito uzvratiti.” Murakami je udahnuo. „Sve ste to tvrdili – i sve je bilo pogrešno. U ovom trenutku možete razgovarati još samo sa mnom, a ja vas više ne želim slušati! Naredit ćete Gotou da ugovori uvjete mira!”

„Oni nikad neće zauzeti te otoke. Nikad! Nisu sposobni za tako nešto!”

„Raizo-san, govorite što vas je volja. Ja izlazim iz igre.”

„U tom slučaju, pronađite jako dobro skrovište!” Yamata je želio tresnuti slušalicom, ali mobitel mu nije pružao tu mogućnost. „Ubojice”, promrmljao je. Najveći dio jutra potrošio je prikupljajući potrebne podatke. Amerikanci su nekako napali njegov savjet zaibatsua. Kako? Nitko to nije znao. Nekako su probili obrambene crte za koje su ga svi savjetnici uvjeravali da su neprobojne; čak su uspjeli uništiti i interkontinentalne rakete „Kako?” upitao je.

„Čini se da smo podcijenili moć njihovih preostalih zračnih snaga”, odvratio je general Arima slegnuvši ramenima. „Ipak, nije još kraj. Još postoje mogućnosti.”

„Da?” Dakle, ne predaju se svi?

„Oni neće napasti otoke. Njihova sposobnost za izvođenje invazije uvelike je smanjena nedostatkom amfibijskih jurišnih brodova; a čak i da uspiju iskrcati ljudstvo... otvoreni sukob uz tolik broj njihovih državljana? Nemoguće.” Arima je odmahnuo glavom. „Neće riskirati. Pokušat će se izvući pregovorima. Još postoji mogućnost... ako već ne za potpuni uspjeh, možemo ih pregovorima natjerati da naše snage ostanu tamo u gotovo punom broju.”

Yamata je to prihvatio zdravo za gotovo; zagledao se kroz prozor promatrajući otok koji je želio za sebe. Još mogu dobiti izbore, pomislio je. Trebam napasti političku volju Amerikanaca, a za to imam sredstava.

Priprema Boeinga 747 za povratni let nije dugo trajala, ali je kapetana Satoa iznenadilo to što je zrakoplov koji se vraćao u Tokio bio napola pun. Trideset minuta nakon polijetanja stjuardesa ga je telefonski izvijestila da se propitala kod jedanaest putnika, te da je njih devet izjavilo kako poslovne obveze traže njihovu neodgodivu nazočnost kod kuće. Kakve poslovne obveze? razmišljao je kapetan, u trenutku kad se međunarodna trgovina svela na brodski prijevoz između Japana i Kine.

„Ovo neće izaći na dobro”, primijetio je kopilot sat vremena prije slijetanja. „Pogledajte dolje. Tamo.”

Brodove je s deset tisuća metara visine bilo lako uočiti, a odnedavna su u zrakoplovima nosili i dalekozore kako bi identificirali površinska plovila. Sato je podigao dalekozor i ugledao jedinstvene obrise razarača klase Aegis koji su plovili prema sjeveru. Ne razmišljajući, prebacio je radio na drugu frekvenciju.

„Zrakoplov JAL 747 zove Mutsu, prijem.”

„Tko je to?” istog se trenutka javio glas. „Odmah oslobodite ovu frekvenciju!”

„Govori kapetan Torajiro Sato. Pozovite zapovjednika flote!” naredio je glasom pravog zapovjednika. To je potrajalo koju minutu.

„Brate, ovo ne bi smio raditi”, prekorio ga je Yusuo. Prekid radijskih komunikacija bio je istovremeno i formalnost, ali i vojna obveza. Admiral je znao da Amerikanci imaju izviđačke satelite, a osim toga, svi SPY radari njegove skupine bili su aktivni i zračili su signale. Ako su američka njuškala u blizini, lako će odrediti položaj njegove skupine. Taj podatak bi prije samo tjedan dana bez razmišljanja odbacio, ali se stanje promijenilo.

„Samo sam želio izraziti naše povjerenje tebi i tvojem ljudstvu. Iskoristi nas kao vježbovni cilj”, dodao je.

U razaračevu borbenom središtu tehničari su ga upravo tako i koristili, ali je admiral znao da takvo nešto ne bi bilo uljudno objaviti. „Lijepo je ponovno čuti tvoj glas. A sad se ispričavam. Imam posla.”

„Razumijem, Yusuo. Prekid.” Sato je isključio prijemnik. „Vidiš,” dodao je preko interkoma, „oni rade svoj posao; dakle, mi moramo učiniti svoje.”

Kopilot baš i nije bio previše uvjeren u to, ali je Sato zapovijedao 747-icom, pa kopilot nije ulazio u raspravu, usredotočivši se na navigaciju. Poput većine Japanaca, i njega su učili da o ratu razmišlja kao o nečem čega se treba kloniti poput kuge. Sinoćnji razvoj događaja u sukobu s Amerikom, za razliku od osjećaja da su, barem nakratko, te arogantne strance naučili pameti – što je bilo čisto maštanje, postajao je sve stvarnijim. Za tim je slijedilo potvrđeno priopćenje da njegova domovina posjeduje nuklearni arsenal – što je samo po sebi bilo dovoljno bezumlje – da bi nakon toga uslijedilo američko priopćenje o uništenju istog oružja. Štoviše, letio je u američkom zrakoplovu, Boeingu 747-400PIP, pet godina starom, ali vrhunski načinjenom do zadnje pojedinosti; zrakoplovu, pouzdanom i kvalitetnom. Amerika je malo toga još trebala naučiti o proizvodnji zrakoplova, pa ako proizvode ovakve civilne mlažnjake, kakvi su im tek vojni avioni? Zrakoplovi u kojima su letjeli japanski piloti bili su kopije američkih – osim AEW 767 o kojima je toliko slušao; prvo o njihovoj nepobjedivosti, a poslije o tome kako ih je ostalo samo nekoliko neoštećenih. To ludilo mora prestati. Zar to nitko ne uviđa? Valjda ipak netko shvaća, inače zašto bi njegov zrakoplov bio napola pun ljudi koji nisu željeli ostati na Saipanu, usprkos svom ranijem žaru?

Samo, njegov kapetan je također slijep, nije li? upitao se kopilot. Torajiro Sato sjedio je na svome mjestu, nepomičan poput nekakve litice; izgledao je kao da je sve u najboljem redu, unatoč tome što, ustvari, ništa nije bilo kako treba.

Trebao je samo pogledati dolje; u popodnevnom suncu blistali su razarači – što su tamo radili? Štitili su obalu svoje domovine od napada. I to bi trebalo biti normalno?

„Sonarni kontakt.”

„Primljeno.” Clagget je zapovijedao popodnevnom smjenom. Želio je da ga posada vidi kako radi, i nije htio zaboraviti kako se zapovijeda brodom.

„Mogući višestruki kontakti na jugu”, izvijestio je zapovjednik. „Pravac jedan-sedam-jedan. Kontakt nalikuje površinskom brodovlju u velikoj brzini; poskakuju na valovima i imaju visok broj okretaja elise.”

To se slaže, pomislio je zapovjednik, ponovno se uputivši u sonarni odjel. Upravo se spremao narediti da izračunaju kurs, ali su ga dva dočasnika već postavljala; analizator je već izbacivao prvu procjenu udaljenosti. Posada je bila potpuno pripremljena; sve se odvijalo automatski, i bolje od toga. Razmišljali su jednako dobro kao što su i djelovali.

„Po mojoj procjeni još su prilično daleko, ali pogledajte ovo”, rekao je glavni sonarni tehničar. Kontakt je bio čvrst. Podaci su se pojavljivali u četiri različita frekventna područja. Potom je tehničar skinuo slušalice. „Zvuči poput skupine elisa – gomila proklizavanja i kavitacije; sigurno je riječ o skupini brodova koji plove u nizu.”

„A naš drugi prijatelj?” upitao je Clagget.

„Podmornica? Ponovno je utihnula, vjerojatno se vuče samo na akumulatorima, i to na pet čvorova ili manje.” Taj je kontakt bio udaljen najmanje dvadeset milja od njih, na samoj granici sonarnog dohvata.

„Gospodine, prva procjena udaljenosti novog konakta je više od devedeset tisuća metara; kontakt u zoni konvergencije”, izvijestio je drugi tehničar.

„Pravac kretanja konstantan. Nisu skrenuli ni za dlaku. Idu ravno na nas ili će proći u blizini. Ne štede. Kakvo je stanje na površini?”

„Valovi dva i pol do tri metra.” Devedeset i nešto tisuća metara. Oko pedeset milja, pomislio je Claggett. A praše punom brzinom. Točno na njega, a on ne smije pucati. Kvragu. U tri koraka vratio se u kontrolnu sobu. „Kormilo deset stupnjeva udesno; novi kurs, dva-sedam-nula.”

Tennessee je skrenula zapadno, kako bi sonarni tehničari mogli točnije procijeniti udaljenost od razarača. Najnoviji operativni podaci predviđali su upravo to, a vremenska je usklađenost bila točna gotovo jednako koliko je bila neželjena.

U ponešto dramatičnijem okruženju, po mogućnosti pred kamerama, atmosfera bi bila drugačija, ali iako je postajala nekakva neodređena dramatika trenutka, bila je nekako više hladna i jadna. Iako su ti ljudi pripadali najelitnijim postrojbama, bilo je puno lakše boriti se protiv stvarnog protivnika nego s nemilosrdnim okruženjem prirode. Izviđači su se, u svojim bijelim kamuflažnim odorama, kretali najmanje moguće, a nedostatak tjelesnih aktivnosti činio ih je još osjetljivijima na hladnoću i dosadu – dva najljuća neprijatelja svih vojnika. Ipak, nije to ni tako loše, bio je mišljenja satnik Checa. U svakom slučaju, neizmjerno je bolje i sigurnije da se taj jedan jedini vod vojnika, šest tisuća kilometara udaljen od najbliže američke vojne baze – a ta je bila Fort Wainwright na Aljasci – dosađuje, nego da ih uzbudi zov borbe bez i najmanje mogućnosti za ikakvu podršku. Ili nešto slično. Checa se suočio s problemom s kojim su se časnici često suočavali; unatoč tome što je trpio iste nevolje i tegobe kao i njegovi ljudi, on se nije smio tužiti. Ipak, u okolini nije bilo nijednog drugog časnika koji bi se tužio, te bi takvo ponašanje bilo loš primjer za ljudstvo, unatoč tome što bi vojnici vjerojatno shvatili.

„Bit će lijepo vratiti se u Fort Stewart”, primijetio je stariji narednik Vega. „Izvaliti se na beton i malo se prosunčati na plaži.”

„Medo, i propustiti ovu ljepotu snijega i bljuzge?” Hajde, barem se nebo malo razvedrilo.

„Razumijem, satniče. Ipak, naužio sam se ovih divota provodeći djetinjstvo u Chicagu.” Zastao je, ponovno osluhnuo i osvrnuo se po okolini. Izviđači su imali savršenu disciplinu tišine; ustvari, trebalo je iznimno napregnuti vid da bi se primijetilo stražare.

„Spremni za večernju šetnju?”

„Naravno, samo ako nas prijatelj čeka na drugom kraju brda.”

„Siguran sam da će biti tamo”, slagao je Checa.

„I ja također, gospodine.” Ako može on, zašto ne bih i ja? pomislio je Vega. „Jesu li ove stvarce radile kako treba?”

Ubojice među njima spavale su u svojim vrećama – ležali su u rupama obloženim borovim grančicama, a specijalci su ih prekrili granama da bi održavali toplinu. Osim čuvanja pilota, specijalci su se morali skrbiti i za njihovo dobro zdravlje; sve je to sličilo brizi o djeci – neobična zadaća za elitne postrojbe, ali su specijalci ionako dobivali najčudnije poslove.

„Kažu da je sve bilo u redu.” Checa je pogledao na sat. „Budimo ih za dva sata.”

Vega je kimnuo, nadajući se da ga ukočeni mišići neće ometati prilikom hoda prema jugu.

Područje ophodnje odredili su tijekom priprema. Svaka od četiri podmornice pokrivala je područje od trideset milja, a svako se područje dijelilo u tri dijela od deset milja. Svaka je podmornica mogla nadzirati središnji odsječak, pokrivajući sjeverni i južni odsjek područja samo svojim naoružanjem. Pravce kretanja su određivali sami zapovjednici, ali je manje-više sve bilo isto. Pennsylvania je plovila sjevernim kursom, vukući se sa samo pet čvorova brzine, onako kako je činila tijekom sada ugašenih ophodnji na kojima je nosila rakete Trident. Bila je toliko tiha da je postojala mogućnost da na nju naleti neki kit, iako u ovo doba godine na Pacifiku nije bila sezona kitova. Podmornica je za sobom, na dugom kabelu vukla pasivni mrežni sonar; tijekom dvosatnog ciklusa ophodnje u pravcu sjever-jug, učinkovitost sonara opadala je samo tijekom desetak minuta okreta na kraju svake “staze”, da bi se potom vratila na punu operativnu razinu.

Pennsylvania je ronila na dvjesto metara dubine, što je, uzimajući u obzir stanje vode, bila gotovo idealna dubina. Kada su se na zaslonima sonara pojavili prvi signali, na morsku se površinu počeo spuštati sumrak. Sve je počelo s nizovima točkica žućkaste boje na zaslonima; s vremenom su nestajale sa zaslona, sasvim neznatno mijenjajući pravac prema jugu. Vođa smjene bio je mišljenja da cilj već nekoliko sati plovi na akumulatorski pogon, jer bi već ulovili glasnije zvukove dizelskih motora koji su ih punili – ipak, kontakt se pojavio na očekivanom položaju, na očekivanih šezdeset herca. Podatke je prenio u odjel za kontrolu paljbe.

Ovo je prava stvar, pomislio je sonarni tehničar. Cijelu karijeru proveo je u raketnim podmornicama, najčešće prateći brodove koje je njegova podmornica uvijek pokušavala izbjeći, unatoč tome što su raketne podmornice imale najbolje torpedne odjele u floti. Pennsylvania je na ovom zadatku nosila samo petnaest torpeda – nastao je manjak najnovijeg modela ADCAP torpeda, a u zapovjedništvu su odlučili da se, uzimajući u obzir okolnosti, neće opterećivati ničim lošijim od toga. Također je nosila i tri torpedima slična uređaja, LEMOSS-a, pokretnih podmorničkih simulatora dugog dometa. Zapovjednik je, koji je i sam cijeli radni staž proveo na raketnim podmornicama, objasnio posadi način napada s kojim su se svi složili. Zadatak im je bio gotovo savršen. Japanci su morali proći njihovu crtu ophodnje. A operativno djelovanje kojim su se služili činilo im je neprimjetan proboj crte bojišnice, kako ju je zapovjednik nazvao, gotovo nemogućim.

„Slušaj ovamo”, oglasio se kapetan preko razglasnog sustava, utišanog do te mjere da su se mornari naprezali pokušavajući uhvatiti šapat. „U zoni dometa imamo vjerojatni uronjeni kontakt. Napad ću provesti u skladu s izvješćem. Borbeni položaji”, zaključio je glasom kojim bi netko u restoranu naručio doručak.

Tada su se začuli zvukovi, toliko tihi da ih je samo iskusni sonarni tehničar mogao uloviti, i to samo zato što je sjedio neposredno ispred borbenog središta. Došlo je do promjene smjene, tako da su oni najiskusniji ljudi – među njima i jedna žena – zauzeli svoja mjesta za uređajima. Oni su bili premladi za prvu momčad koja je, raspoređena po čitavoj podmornici, nadzirala moguća oštećenja. U borbeno središte putem razglasa stizali su prijavci da je sve spremno, a potom je podmornica utihnula; postala je tiha poput groblja u ponoć.

„Signal se pojačava, ravnomjerno”, javio je tehničar sa sonara. „Skreće prema zapadu; novi pravac prema meti nula-sedam-pet. Hvatam broj okretaja, slabo; procjena brzine kontakta, deset čvorova.”

Time su potvrdili da je riječ o podmornici, iako u to ni prije gotovo nitko nije sumnjao. Dizelska podmornica vukla je vlastiti sonar, te je i ona, naglim promjenama brzine tragala za protivnicima; u trenutku ubrzavajući do najveće brzine, a potom usporavajući da otkrije sve što je zaglušila povećana buka.

„U cijevima jedan, tri i četiri imamo ADCAP-e”, javio je oružar. „U dvojci je LEMOSS.”

„Zakurblajte ih sve”, rekao je zapovjednik. Većina zapovjednika više je voljela “zagrijte oružje”, ali i ovo je prolazilo.

„Procjena udaljenosti dvije tisuće metara”, javio je zapovjednik tragačkog odjela.

Sonarni tehničar uhvatio je nov signal na zaslonu te je popravio slušalice.

„Kratkotrajni kontakt, mislim da je širenje oplate na Sierri-Deset. Kontakt mijenja dubinu.”

„Kladim se da izranja”, izjavio je zapovjednik nedaleko od njega. To bi otprilike bilo to, pomislio je tehničar, kimnuvši. „LEMOSS u vodu. Kurs na nula-nula nula. Prvih deset tisuća metara tišina, a zatim normalna razina buke.”

„Razumijem, gospodine.” Tehničarka je upisala vrijednosti u računalo, a oružar je provjerio naredbe i proglasio ih ispravnima.

„Dvojka spremna.”

„Kontakt Sierra-Deset slabi. Vjerojatno se popeo iznad termičkog sloja.”

„Potvrđen izravan pravac do Sierre-Deset”, javio je tehničar na analizatoru. „Potvrđujem, nije kontakt zone konvergencije.”

„Cijev dva spremna.”

„Pali, dva”, odmah je naredio zapovjednik. „Novi LEMOSS u cijev”, glasila je sljedeća naredba.

Pennsylvania je lagano zadrhtala kad je LEMOSS mamac izbacila u more. Sonar ga je odmah uhvatio u skretanju ulijevo; potom je mamac promijenio kurs, uputivši se prema sjeveru brzinom od samo deset čvorova. Ugrađen u oplatu zastarjelog modela torpeda Mark 48, LEMOSS je u biti bio spoj velikog spremnika benzina koji je pogonio američke “ribe”, malog pogonskog sustava i snažnog generatora zvuka koji je odašiljao zvukove podmorničkog pogona. Zvuk je bio unutar istog frekventnog pojasa kao i atomski reaktor, ali puno glasniji od reaktora koji je pokretao podmornice klase Ohio. Unatoč tome, snažniji zvuk nije izazivao nikakve sumnje. Jurišne podmornice uvijek su kretale za njim, čak i one američke, čije su posade trebale znati o čemu je riječ. Novi model mamca, s novim nazivom mogao je ploviti cijelih petnaest sati; prava šteta što su ga do kraja usavršili samo nekoliko mjeseci prije konačnog razoružanja i deaktiviranja raketnih podmornica.

Došlo je vrijeme čekanja. Japanska je podmornica još više usporila, bez sumnje su provodili sonarnu provjeru prije uključivanja dizelskih motora i ubrzavanja prema zapadu. Sonarni tehničar s Pennsylvanie pratio je LEMOSS na njegovu putu prema sjeveru. U trenutku kad je gotovo izgubio signal, uključio se generator zvuka, pet milja od njih. Dvije milje nakon toga, probio je termički sloj između hladne i tople vode; u tom je trenutku počela ona prava igra.

„Sonarni kontakt, Sierra-Deset mijenja brzinu, promjena broja okretaja; usporavaju.”

„Ima dobre sonare”, primijetio je zapovjednik koji je stajao iza glavnog tehničara. Pennsylvania se malo podigla, vučeni sonar lebdio je iznad plašta kako bi točnije odredili položaj kontakta, dok je podmornica ostala ispod. Okrenuo se i glasno upitao: „Naoružanje?”

„Jedan, tri i četiri spremni za ispaljivanje; proračuni završeni za sve oružje.”

„Pripremite četiri za zavaravanje, početni kurs nula-dva-nula.”

„Gotovo. Postavljeno po naredbi, gospodine. Cijev četiri potpuno spremna.”

„Provjerite udaljenost i pucajte”, naredio je zapovjednik stojeći na vratima sonarnog odjela. „I ubacite novi torpedo.”

Pennsylvania je ponovno zadrhtala kad je najnovija inačica slavnog torpeda Mark 48 izletjela u more i skrenula prema sjeveroistoku – navodili su ga s pomoću izoliranog kabela pričvršćenog za list kormila.

Kao na vježbi, samo još jednostavnije, pomislio je tehničar.

„Novi kontakti?” upitao je zapovjednik, ponovno se smjestivši iza njega.

„Ništa novo, gospodine.” Mornar je pokazao na zaslone. Hvatao je samo slučajne zvukove, a drugi je sustav provodio dijagnostičke testove svakih deset minuta, provjeravajući radi li sve kako treba. Ipak, sve ovo prilično se isplatilo – nakon gotovo četrdeset godina službe raketnih podmornica, nakon gotovo pedeset godina od prvih atomskih podmornica – prva američka podmornica koja će, nakon Drugoga svjetskog rata, uništiti protivnika bit će raketna podmornica osuđena na odlazak u staro željezo.

Uvelike brži, torpedo ADCAP iskočio je iznad plašta, s krmene strane kontakta. Istog se trenutka uključio njegov ultrazvučni sonar i počeo odašiljati podatke Pennsylvaniji.

„Kontakt potvrđen, udaljenost tri tisuće metara, roni blizu površine. Čini se u redu”, javili su iz sonarnog odjela. To je potvrdila i dočasnica iz sustava naoružanja; i ona je dobila jednaka očitanja.

„Jedi govna i crkni”, promrmljao je jedan član posade, promatrajući kako se kontakti na zaslonu sve više međusobno približavaju. Sierra-Deset odmah je zaplovila punom brzinom, prvo se spustivši ispod plašta, ali s gotovo praznim akumulatorima nije mogla razviti brzinu veću od petnaest čvorova, dok je torpedo prešao šezdeset čvorova. Taj je neravnopravan lov trajao tri i pol minute, završivši bljeskom na zaslonu i bukom u slušalicama koja je nakratko zaglušila tehničara. Slijedio je završetak, sa škripanjem i pucanjem čelika kojeg je drobio pritisak vode.

„Gospodine, pogodak; potvrđujem pogodak.” Dvije minute kasnije, u daljini su, sjeverno od njih, uhvatili zvukove u niskofrekventnom pojasu koji su im otkrili da je i Virginia učinila to isto.

„Christopher Cook?” upitao je Murray.

„Ja sam.”

Kuća je uistinu lijepa, pomislio je direktorov zamjenik, vadeći svoju iskaznicu. „FBI. Željeli bismo popričati o razgovorima koje ste vodili sa Seijiem Nagumom. Uzmite svoj kaput.”

Lanceri su izrulali nekoliko sati prije sumraka. Bijesni zbog nedavnog gubitka nekoliko zrakoplova, posade su smatrale da su na krivom mjestu i da rade sve pogrešno, ali ih ionako nitko nije pitao za mišljenje, a naredbe su bile napisane. Prostor za bombe zauzeli su spremnici za gorivo. Jedan po jedan bombarder ubrzavao je pistom i uzlijetao, a potom skrenuo i počeo se uspinjati na sedam tisuća metara visine, gdje se eskadrila okupila i poletjela prema sjeveroistoku.

Još jedna prokleta pouka, pomislio je Dubro i zapitao se kako je netko poput Robbyja Jacksona uspio sve to smisliti; ipak, i on je imao svoje naredbe, te su se njegovi nosači, pedeset milja jedan od drugoga, okrenuli u vjetar kako bi sa svakoga poletjelo četrdeset zrakoplova. Unatoč tome što su zrakoplovi bili naoružani, nisu smjeli djelovati, osim u slučaju izravne ugroženosti.