41

CTF-77⁷⁸

„Vratili ste se!” zadovoljno je rekao vlasnik motocikala.

Nomuri se nasmiješio i kimnuo. „Jesam. Jučer sam u uredu imao osobito uspješan dan. Stoga, ne moram vam govoriti koliko stresan može biti tako “dobar” dan, zar ne?”

Sugovornik je nešto progunđao slažući se s njim. „Ljeti su moji najbolji dani oni kad ne stignem spavati. Oprostite mi što sam tako neuredan”, dodao je. Cijelo je jutro, što je značilo od pet sati, radio na motociklima. I Nomuriju je dan počeo u otprilike isto vrijeme.

„Razumijem. I ja vodim vlastiti posao, a tko radi napornije od onoga tko radi za sebe, zar ne?”

„Mislite li da zaibatsui to razumiju?”

„Oni koje sam upoznao, ne. Unatoč tome, sretni ste što živite u ovako mirnom kraju.”

„Nije uvijek miran. Sinoć su se oni tipovi iz Ratnog zrakoplovstva opet nešto igrali. Nedaleko od kuće proletio je mlažnjak, i to vrlo nisko. To me probudilo i nakon toga nisam više uspio zaspati.” Obrisao je ruke i natočio čaj u šalice, pruživši jednu svome gostu.

„Dozo”, uljudno je zahvalio Nomuri. „Oni sad igraju veoma opasne igre”, nastavio je, pitajući se kakav će odgovor uslijediti.

„Sve je to ludilo, ali tko mari za ono što ja mislim? Vlada sigurno ne. Oni samo slušaju ‘glavonje’.” Vlasnik motocikala pijuckao je čaj i razgledao vlastiti dućan.

„U pravu ste, i mene to zabrinjava. Nadam se da je Goto sposoban pronaći neki izlaz prije nego što se sve otme nadzoru.” Nomuri je pogledao van. Vrijeme se kvarilo; nebo je potamnjelo prijetećim oblacima. Začuo je bijesno gunđanje.

„Goto? On je isti kao i drugi. Vuku ga za nos – ili za nešto drugo, ako je točno ono što se o njemu govori.”

Nomuri se zacerekao. „Da. I ja sam načuo te priče. Ipak, čovjek je muževan, ne?” Stanka. „Dakle, mogu li i danas unajmiti jedan vaš motocikl?”

„Uzmite broj šest.” Trgovac je pokazao. „Upravo sam ga pregledao. Samo, pripazite na vrijeme”, upozorio ga je. „Noćas bi moglo sniježiti.”

Nomuri je podigao svoj ranac. „Želim snimiti nekoliko fotografija planine u oblacima za svoju zbirku. Tu je tako prekrasno mirno, sjajno za razmišljanje.”

„Samo zimi”, odvratio je vlasnik, vraćajući se poslu.

Nomuri je znao put, te je krenuo uzbrdo uz rijeku Taki, držeći se smrznutih tragova. Bilo bi mu draže da taj prokleti terenski motocikl ima bolji prigušivač. Ipak, nadao se da će gusti zrak ipak malo utišati zvukove, koje je proizvodio vozeći se stazom koju je prošao prije nekoliko dana. Nešto kasnije zaustavio se i razgledao planinski pašnjak ne primjećujući ništa neuobičajeno, te se zapitao – ustvari, počeo si je postavljati mnoga pitanja. Što ako su vojnici naletjeli na zasjedu? U tom slučaju, gotov sam, pomislio je Nomuri. Ipak, povratka nije bilo. Ponovno je sjeo na motor te se počeo spuštati niz obrodak, nasred čistine kako su se dogovorili, i spustio kapuljaču svoje crvene jakne. Pozornije promatrajući uočio je da je netko kopao, te da prema šumi vodi nekakav trag. U tom se trenutku pojavio jedan čovjek i mahnuo mu. CIA-in agent pokrenuo je motor i uputio se prema njemu.

Dva vojnika koja su ga dočekala nisu podigla oružje. Nisu trebala. Lica im je prekrivala kamuflažna boja, a njihove odore rekle su mu sve što je trebao znati.

„Ja sam Nomuri”, rekao je. „Lozinka je Foxtrot.”

„Satnik Checa”, odgovorio je časnik, pružajući ruku. „Već smo radili za Agenciju. Vi ste odabrali mjesto?”

„Ne, ali sam ga provjerio prije nekoliko dana.”

„Lijepo mjesto za kolibu”, glasno je razmišljao Checa. „Vidjeli smo i nekoliko malih jelena. Nadam se da nije lovna sezona.” Ta je primjedba ulovila Nomurija nespremnog. O toj mogućnosti nije razmišljao, a o lovu u Japanu nije znao ništa. „Što imate za mene?”

„Ovo.” Nomuri je otvorio ranac i izvukao mobitele.

„Vi to ozbiljno?”

„Japanska vojska ima dobre uređaje za nadziranje vojnih komunikacija. Kvragu, izmislili su gomilu tehnologije kojom se služimo. A ove stvarce”, Nomuri se nacerio, „ima svatko, digitalno su kriptirani, a pokrivaju cijeli Japan. Čak i ovdje imate signal. Malo niže na planini je repetitorska antena. Sve u svemu, sigurniji su od vaših uobičajenih komunikacija. Račun je plaćen unaprijed do kraja mjeseca”, dodao je.

„Bilo bi lijepo nazvati ženu i reći joj da je sve u redu”, naglas je razmišljao Checa.

„O tom bih ipak malo bolje razmislio. Ovo su brojevi koje možete zvati.” Nomuri mu je predao list papira. „Ovaj je moj. Na ovaj će se javiti tip imenom Clark. Ovo je broj drugog agenta, Chaveza...”

„Ding je tu?” upitao je viši narednik Vega.

„Poznajete ih?”

„Jesenas smo u Africi obavili jedan poslić”, odgovorio je Checa. „Dosta smo često na ‘specijalnim’ zadacima. Sigurni ste da nam možete reći njihova imena?”

„Imaju lažna. Da, i bilo bi bolje da govorite španjolski. Ovdje tek ponetko zna taj jezik. I, ne moram vam govoriti da razgovore skratite što više možete”, dodao je Nomuri. To je bilo suvišno; Checa je samo kimnuo, a potom postavio ono najvažnije pitanje.

„Izvlačenje?”

Nomuri je želio pokazati pravac, ali su to područje zakrili oblaci. „Tamo je prolaz. Slijedite ga i spustite se do grada koji se zove Hirose. Tamo ću vas pokupiti, strpati u vlak za Nagoyu, a od tamo letite u Tajvan ili u Koreju.”

„Samo tako?” Nije bilo lako odrediti je li riječ o pitanju ili komentaru, ali je odgovor bilo lako predvidjeti.

„Po Japanu se mota nekoliko stotina tisuća stranih poslovnih ljudi. Vi ste jedanaest trgovaca iz Španjolske koji pokušavaju prodati vino, jasno?”

„Mislim da bi mi dobro došla koja boca crnjaka.” Checa je osjetio olakšanje shvativši da CIA-in agent i on razgovaraju o istoj misiji – što nije uvijek bio slučaj. „Što sad?”

„Sad čekate da stignu ostali. Ako nešto krene izvan plana, zovete me i izvlačite se. Ako ispadnem iz mreže, zovete ostale. Ako sve ode u vražju mater, tražite drugi put za izlaz. Trebali biste imati putovnice, odjeću i...”

„Imamo sve.”

„Onda dobro.” Nomuri je izvukao fotoaparat i počeo snimati oblacima prekrivenu planinu.

„Za CNN, uživo iz Pearl Harbora”, završio je izvjestitelj, a zatim su pustili reklame. Obavještajni analitičar premotao je vrpcu na početak da bi je ponovno pregledao. Na tako lak način doći do toliko važnih podataka bilo je istovremeno i zadivljujuće i potpuno obično. Tijekom godina naučio je da Sjedinjenim Državama ustvari vladaju mediji, što je bilo prilično žalosno. Način kojim su napuhali onu nesreću s požarom u Tennesseeju zapalio je čitavu zemlju, a potom pokrenuo i Japan – jedine dobre vijesti bile su one na televiziji; dva nosača još u suhim dokovima, a prema posljednjim izvješćima iz tog dijela svijeta, druga dva bila su još u Indijskom oceanu. Druga dva nosača Pacifičke flote nalazila su se u Long Beachu, također u suhim dokovima, nespremni za djelovanje – i to je otprilike bilo sve što je imalo neke veze s Marijanskim otočjem. Svojoj obavještajnoj procjeni morao je dati službeno obličje dodavši nekoliko stranica analitičke proze, ali se sve svodilo na zaključak da Amerika još može naškoditi njegovoj domovini, iako je njezina istinska moć nešto što pripada prošlosti. Takav zaključak značio je da u bliskoj budućnosti gotovo i ne postoji mogućnost za bilo kakve ozbiljnije sukobe.

Jacksonu nije smetalo što je jedini putnik u VC-20B. Na to bi se mogao lako priviknuti, štoviše, morao je priznati da Ratno zrakoplovstvo ima neizmjerno udobnije ptice od onih mornaričkih – ustvari, Mornarica je imala samo nekoliko prerađenih Oriona P-3, čiji su turboelisni motori razvijali jedva polovicu brzine od ove kojom je letio poslovni mlažnjak. S kraćim zastajanjem u zrakoplovnoj bazi Travis nedaleko od San Francisca, gdje su uzeli gorivo, do Havaja je stigao za manje od devet sati zbog čega se osjećao dobro sve do priprema za slijetanje u bazu Hickam, kada je ugledao Enterprise u suhom doku. Prvi nosač američke Ratne mornarice na atomski pogon, brod koji je nosio najponosnije ime u cijeloj mornarici, morat će propustiti ovu bitku. Estetski gledano, bilo je to nešto jedva podnošljivo. Štoviše, bilo bi neizmjerno bolje imati dvije palube, a ne samo jednu.

„Mali, dobio si flotu”, prošaptao je sebi. Tako nešto priželjkivao je svaki mornarički pilot. Borbena skupina 77, službeno glavna zračna snaga Pacifičke flote, našla se pod njegovim zapovjedništvom i isplovit će u susret opasnosti i s posljednjim nosačem. Možda su se, u vrijeme kad je flota plovila pod zapovjedništvom Billa Halseyja ili Raya Spruancea, zapovjednici radovali tome. Tako su tvrdili ratni filmovi, kao i službeni zapisi u dnevnicima, ali je Jackson sad razmišljao, misleći o vlastitome zapovjedništvu, koliko je to bila samo poza. Je li Spruanceu ili Halseyju spoznaja da šalju ljude u smrt kvarila san, ili je svijet tada jednostavno bio drugačiji, je li se tada rat smatrao nečim prirodnim poput epidemije dječje paralize – još jedne pošasti koja je također nepovratno nestala. Biti zapovjednikom 77. borbene skupine bio mu je životni san, ali da je ikad želio ratovati – naravno, prisjećao se, u doba kad je bio novak, čak još dok je bio poručnik; uživao je u pomisli na zračnu borbu, znajući da su američki mornarički piloti najbolji letači na svijetu, najbolje uvježbani, najbolje opremljeni; sve to želio je jednoga dana i dokazati. Ipak, tijekom godina gledao je kako mu previše prijatelja pogiba u nesrećama. Oborio je zrakoplov tijekom Zaljevskog rata, oborio je još četiri nad Sredozemnim morem jedne vedre zvjezdane noći, ali je četvrti zrakoplov bio pogreška; ubio je ljude bez ikakva razloga, te iako o tome nikome nije govorio, čak ni svojoj supruzi, izjedala ga je spoznaja da su ga navukli da ubija druge ljude. Pogreška nije bila njegova; više se radilo o prisiljenoj pogrešci. Doduše, tako su se ratnici osjećali najvećim dijelom života – sve je to bila jedna velika pogreška, a sad mora odigrati svoju ulogu u još jednoj. Mora se koristiti 77. borbenom na način na koji se ne bi trebalo koristiti njom; ona bi jednostavno trebala postojati, i samim tim sprečavati takve događaje. U tom trenutku jedinu mu je utjehu pružala spoznaja da tu pogrešku, taj udes, nije izazvao on.

Kad bi želje bile konji, pomislio je dok je zrakoplov rulao i zaustavljao se. Stjuard je otvorio vrata i Jacksonovu torbu predao drugom zrakoplovnom naredniku, koji je admirala otpratio do helikoptera koji će ga prebaciti do samog CINCPAC-a, admirala Davea Seatona. Došao je trenutak za predstavljanje vlastite profesionalne osobnosti. Bez obzira na to jesu li ga zloupotrebljavali ili ne, Robby Jackson pripremao se preuzeti zapovjedništvo nad drugim ljudima. Preispitao je vlastite sumnje, te je došlo vrijeme da se oprosti s njima.

„Ovo ćemo im skupo platiti”, primijetio je Durling, daljinskim upravljačem isključivši televizor.

Tehnologiju su ustvari razvili za emitiranje propagandnih poruka tijekom utakmica baseballa. Prerađen sustav modre pozadine koja se koristi u snimanju filmova, potpomognut suvremenim računalima, omogućavao je korištenje uobičajeno zelene pozadine iza udaraca, boje kakva se koristi na igralištima, za oglašavanje lokalnih banaka ili prodavača automobila. U ovom je slučaju reporter mogao izvještavati uživo iz Pearl Harbora – naravno, izvan kruga mornaričke baze – s pozadinom u kojoj su se nazirala dva nosača, ptice u letu i sićušne prilike radnika koje su se kretale u daljini; cijeli prizor izgledao je savršeno stvaran na televizijskom zaslonu koji je, ionako bio samo hrpa raznobojnih točaka.

„Oni su Amerikanci”, odvratio je Jack. Štoviše, upravo ih je on natjerao na to, još jedanput spasivši predsjednika od politički opasnih poteza. „Oni su, pretpostavljamo, na našoj strani. Trebalo ih je samo na to podsjetiti.”

„Hoćemo li uspjeti?” To je bilo ono teže pitanje.

„Ne zadugo, ali će možda biti dovoljno. Načinili smo dobar plan. Trebamo samo nekoliko sretnih slučajnosti, a dvije već imamo. Važno je da im pokazujemo upravo ono što žele vidjeti. Oni očekuju da su oba nosača tamo i očekuju da će mediji to objaviti cijelome svijetu. Gospodine, obavještajci su sasvim obični ljudi. I oni pate od predrasuda, a kad ih vide u stvarnosti, one samo učvršćuju njihovo uvjerenje o vlastitom savršenstvu.”

„Koliko ćemo ljudi morati pobiti?” To je bilo sljedeće što je predsjednik želio saznati.

„Dosta. Ne znamo točan broj, dat ćemo sve od sebe da bude što manji... ali, gospodine... zadatak je...”

„Znam. Znam ponešto o zadacima, nisi zaboravio?” Durling je sklopio oči i prisjetio se pješačke obuke u Fort Benningu, koju je prošao prije pola životnog vijeka. Zadatak je uvijek prvi. Poručnik je mogao razmišljati samo i jedino na taj način, a sad je, prvi put, shvatio da mu jedino taj način preostaje i kao predsjedniku. Nije mu se činilo nimalo poštenim.

Daleko na sjeveru u ovo doba godine nisu vidjeli previše sunca, ali je to brigadiru Zachariasu savršeno odgovaralo. Let od Whitemana do Elmendorfa trajao je samo pet sati, i to pod okriljem tame, jer su B-2A po danu letjeli samo da se pokažu pred ljudima, za što taj zrakoplov ni u kom slučaju nije bio načinjen. Zrakoplov je letio gotovo savršeno glatko, zakašnjelo potvrđujući zamisao koju je Jack Northrop gajio još tridesetih godina; zrakoplov sastavljen gotovo isključivo od krilnih površina najdjelotvorniji je mogući aerodinamički oblik. Samo, što su sustavi kontrole letenja u takvom zrakoplovu iziskivali računalne sustave nadzora stabilnosti, što je postalo stvarnost tek nakon inženjerove smrti. Pa, barem je vidio model.

Gotovo je sve u njemu bilo savršeno učinkovito. Njegov oblik omogućavao je lako spremanje; tri zrakoplova mogla su se smjestiti u hangar predviđen za samo jedan klasični zrakoplov. Penjao se poput dizala, te je, sposoban za let na velikim visinama gorivo trošio više na šalice nego na litre, kako su voljeli izjavljivati zapovjednici eskadrile.

Oštećeni B-1B bio je spreman za povratak u Elmendorf. Tamo će odletjeti s tri motora, što zrakoplovu nije bila neka veća teškoća, budući da će mu jedini teret biti posada i gorivo. U Šemju je stiglo još zrakoplova. Dva E-3B AWACS-a doletjela su iz baze Tinker u Oklahomi, te letjeli u izviđačkoj ophodnji, unatoč tome što je na otoku stajao snažan radarski sustav, u kojem je najsnažniji bio sustav za otkrivanje raketa Cobra Dane, izgrađen tijekom sedamdesetih. Postojala je teoretska mogućnost da Japanci, uz pomoć letećih tankera, napadnu otok, time na izvjestan način oponašajući izraelski napad na stožer PLO-a u sjevernoj Africi, pa iako je mogućnost bila mala, nije se smjela zanemariti.

Jedinu obranu protiv takvog napada osiguravala su četiri lovca F-22A Rapier; prvi uistinu nevidljivi lovački zrakoplovi na svijetu, koje su izvukli iz baze Nellis, te zajedno s četiri iskusna pilota i posadama za održavanje iz njihove baze prebacili otprilike na mjesto gdje je Bog rekao laku noć. Ipak Rapier – pilotima poznatiji pod izvornim nazivom koji je dobio od svojeg proizvođača, tvrtke Lockheed, “Lightning-II”, nije bio načinjen za obranu, te se, dok mu je zalazeće sunce obasjavalo kratak i nepravilan obris, spremao vratiti svojoj izvornoj namjeni. Kao i uvijek, prvi je poletio tanker, i to još prije nego što su piloti izišli iz barake za sastanke i uputili se prema skloništima za zrakoplove, kako bi počeli svoju noćnu smjenu.

* * *

„Ako je otputovao sinoć, zašto gore svjetla?” upitao je Chavez, promatrajući apartman na vrhu zgrade.

„Programirano paljenje svjetala radi odvraćanja provalnika?” pomalo neozbiljno upitao je John.

„Samo malo, ovo nije Los Angeles.”

„U tom slučaju, Jevgenije Pavloviču, pretpostavljam da tamo ima nekoga.” Automobilom je skrenuo u pokrajnju ulicu.

Dobro, znamo da Kogu nije uhitila policija. Znamo da cijelu predstavu vodi Yamata. Znamo da je njegov šef osiguranja, Kaneda, vjerojatno ubio Kimberly Norton. Znamo da Yamata nije u gradu. I saznali smo da mu u apartmanu gori svjetlo...

Clark je pronašao mjesto za parkiranje. Tada su Chavez i on krenuli pješice, prvo obišavši čitav ulični blok, istražujući mogućnosti i prilike u procesu, poznatom kao izviđanje, započevši ga u prizemlju zgrade i barem naizgled strpljivo.

„Slušaj, još mnogo toga ne znamo”, javio se Chavez.

„Domingo, a ja sam mislio da nekoga želiš pogledati u oči”, podsjetio je John svog partnera.

Jedinstveno beživotne oči, pomislio je Koga, nimalo slične ljudskima. Velike i tamne, ali naizgled suhe; netremice su ga promatrale ili su samo skrenule u tom pravcu i zadržale se na njemu, razmišljao je bivši premijer. Kakve god bile, nisu odavale ništa što se iza njih skrivalo. Čuo je priče o Kiyoshiju Kanedi, a pojam kojim su ga najčešće opisivale bio je ronin, povijesno prisjećanje na samurajske ratnike koji su ostali bez gospodara, ne uspijevajući pronaći novoga, što se u tom razdoblju smatralo velikom sramotom. Takvi su ljudi postajali razbojnici, ili nešto još gore, izgubivši dodir s kodeksom bushido koji je tijekom tisuću godina oblikovao dio japanskog življa koji je imao pravo nositi i koristiti oružje. Koga je znao da su se takvi ljudi, uspjevši pronaći novog gospodara, obično pretvarali u fanatike, smrtno se plašeći povratka u svoje prijašnje stanje, te su bili u stanju učiniti sve kako bi izbjegli tom usudu.

Promatrajući čuvareva leđa dok je gledao televiziju, Koga je bio potpuno svjestan da su sve to samo besmislena snatrenja. Doba samuraja pripadalo je prošlosti zajedno s feudalnim gospodarima koji su njima upravljali; ipak, čovjek koji je sjedio pred njim, gledajući samurajsku dramu na nacionalnoj televiziji, bio je potpuno očaran visoko stiliziranom pričom. Ustvari, japanskom inačicom američkih vesterna pedesetih godina, iznimno pojednostavljenom melodramom o dobru i zlu, s jedinom razlikom što se glavni junak, uvijek škrt na riječima, vječno nepobjediv, uvijek tajnovit, umjesto revolverom služio mačem. A ova budala Kaneda bio je potpuno ovisan o takvim pričama; to je saznao u ovih dan i pol.

Koga je ustao i pošao prema polici s knjigama; taj njegov pokret bio je dovoljan da čuvar okrene glavu. Pas čuvar, pomislio je Koga ne osvrćući se dok je birao novu knjigu. I to savršen čuvar, osobito s još četvoricom u blizini, od kojih su dvojica spavala, jedan bio u kuhinji, a četvrti stražario pred vratima. Nije imao priliku za bijeg, to je dobro znao. Možda su oni i budale, ali takvih se budala mudar čovjek čuva.

Tko je ustvari Kaneda, pitao se. Vjerojatno bivši Yakuza. Na njemu nije primjećivao one groteskne tetovaže kojima su ljudi iz te skupine bili toliko skloni, namjerno ističući vlastitu različitost u civilizaciji koja je zahtijevala jednakost – njome se izjednačujući i utapajući u društvu izopćenih. S druge strane, Kaneda je samo sjedio, u klasičnom odijelu, otkapčanjem puceta na sakou učinivši jedini ustupak udobnosti. Ronin se, sjedeći uspravno, ipak držao ukočeno, primijetio je Koga, dok je sjedio držeći knjigu i promatrajući svog uzničara. Znao je da mu se ne može suprotstaviti i pobijediti – Koga se nikad nije trudio učiti borbene vještine čijem je razvitku pridonijela i njegova domovina, a njegov čuvar bio je odlično razvijen. Štoviše, nije bio sam.

Uistinu, pravi pas čuvar. Naizgled nezainteresiran, naizgled spokojan, ustvari je nalikovao na stisnutu oprugu; spreman na skok i napad, uljudan samo dok okolina nije činila ništa što bi ga razljutilo – sve to bilo je toliko očigledno da je bilo sasvim jasno da bi napad bio potpuno bezuman čin. Političar se stidio što se dao tako lako pokoriti, ali to se dogodilo jer je mudar i misaon čovjek, nespreman svoju jedinu priliku, ako je ona uopće i postojala, nepromišljenim potezom staviti na kocku.

Mnogi industrijalci držali su uza se ovakve ljude. Neki od njih čak su nosili i pištolje, što je u Japanu bilo gotovo nezamislivo, ali je prava osoba mogla na pravi način pristupiti pravom dužnosniku, te je bilo moguće doći do specijalne dozvole; ta mogućnost Kogu nije toliko plašila, više je u njemu raspirivala gorčinu. Roninov mač bio je dovoljno strašan, iako bi u situaciji predstavljao gotovo kazališni rekvizit. Za Kogu je pištolj bio čisto zlo, nešto što nije pripadalo njegovoj civilizaciji, oružje kukavica. U biti, suočio se upravo s tim. Kaneda je nesumnjivo kukavica, nesposoban ovladati vlastitim životom, sposoban kršiti zakon samo po naredbi; ipak, s tim je naredbama bio u stanju učiniti gotovo sve. Kakva strašna značajka njegove domovine. Takvim su se ljudima služili kao sredstvom prisile protiv sindikata i poslovnih suparnika. Ljudi poput Kanede nasrtali su na prosvjednike, ponekad čak i u javnosti, izvlačeći se nekažnjeno jer je policija odvraćala pogled ili nekako uspijevala ne biti nazočna, čak i kad bi snimatelji ili izvjestitelji taj događaj stavili na naslovnice. Ljudi poput njega, i njihovi gospodari, oduzimali su istinsku demokraciju njegovoj zemlji; to je shvaćanje Kogi padalo još teže, jer je sve to znao već godinama. Posvetio je život pokušaju da to promijeni, ali je pokušaj propao – sad je sjedio u Yamatinu apartmanu, pod stražom koja će ga jednog dana vjerojatno pustiti kao politički nevažnu osobu kakvom je već postao, ili će ubrzo postati, samo da promatra kako mu se domovina do kraja raspada pod vlašću gospodara novoga kova – ili staroga, pomislio je. A on nije mogao učiniti ništa, pa je samo sjedio s knjigom u rukama, dok je Kaneda sjedio pred televizorom gledajući glumca kako igra u drami čiji su početak, sredina i kraj odigrani već tisuću puta, samoga sebe uvjeravao da gleda nešto novo i stvarno, od čega ništa nije bilo istina.

Borbe poput ove dosad su se vodile samo u simulatorima, ili možda u rimskim arenama, ali to je bilo drugo doba. Na obje su strane letjeli izviđački zrakoplovi za rano uzbunjivanje, s japanske E-767, s američke E-3B; bili su toliko udaljeni da se nisu međusobno “vidjeli” ni na bezbrojnim radarskim zaslonima ugrađenima u utrobe, iako je svaki zrakoplov nekim drugim sustavima nadzirao emisije onog drugog. Između njih našli su se gladijatori, budući da su treći put Amerikanci iskušavali japansku zračnu obranu, i treći put propadali.

Američki AWACS-i letjeli su šesto milja od Hokkaida; stotinu milja ispred njih bili su lovci F-22A, “panulali”, kako je to lijepo izjavio vođa skupine, a njima su se približavali japanski F-15, ulazeći u radarski domet američkih zrakoplova, ali ne izlazeći iz svojeg područja pokrivenosti.

Na znak, američki su se lovci razdvojili u dvije skupine po dva zrakoplova. Vodeća je skupina pojurila prema jugu, koristeći se sposobnošću krstarenja brzinom većom od devetsto milja na sat, u blagom luku približavajući se granici japanskog prostora.

„Brzi su”, primijetio je japanski kontrolor leta. Imao je teškoća u održavanju kontakta. Američki je zrakoplov bio djelomično nevidljiv, ali su veličina i snaga Kamijeva sustava ponovno potukli tehnologiju nevidljivosti, te je kontrolor počeo upućivati svoje Eagleove južno kako bi pokrili prodor. Da bi Amerikancima nedvojbeno dao do znanja da ih prati, svojim je elektroničkim pokazivačem odabrao određene signale, te radarskom sustavu izdao naredbu da zrakom prati zrakoplove i zadržava je na njima svakih nekoliko sekundi. Amerikanci moraju saznati da se prati svaki njihov pokret, da navodno nevidljivi zrakoplovi nisu dovoljno dobri za tako nov i radikalan radarski sustav. Kako bi situaciju još više zakuhao, prebacio je frekvenciju odašiljača na kontrolu paljbe. Ustvari, Amerikanci su bili previše udaljeni da bi do njih mogao dovesti raketu, ali to će im biti još jedan dokaz da ih može dovoljno precizno uhvatiti, te ih naučiti pameti. Signal je isprva malo oslabio, gotovo nestao, ali su računalni programi uhvatili zrakoplove u šumovima i učvrstili signal dok je on smanjivao snagu radara koji je pratio američke lovce, što su oni nesumnjivo bili. Unatoč brzini B-1 nije bio toliko spretan. I to je bio najjači američki as u rukavu; nedovoljno, ali ako oni sami to shvate, možda će tada diplomati jednom zauvijek promijeniti stanje stvari, a sjevernim će Pacifikom ponovno zavladati mir.

„Gledaj kako se Eagleovi prebacuju u zaklon”, primijetio je viši američki kontrolor promatrajući kontrolni zaslon.

„Kao da su žicom pričvršćeni na Sedmicu”, odvratio je njegov kolega. On je bio lovački pilot, svježe pristigao iz zrakoplovne baze Langley, stožera Zrakoplovnog borbenog zapovjedništva, gdje je radio na razvoju lovačke taktike.

Na ploči se pokazalo da su u zraku tri zrakoplova E-767. Dva su letjela na vanjskom rubu, dok se treći držao bliže obali, nedaleko od otoka Honshu. To se moglo očekivati. Ustvari, bilo je to nešto sasvim predvidljivo, jer je to bilo mudro; sva tri zrakoplova za motrenje sustave su uključili na najveću snagu, budući da su morali pratiti nevidljive zrakoplove.

„Sad znamo zašto su srušili oba Lancera”, primijetio je čovjek iz Virginije. „Mogu se prebaciti u visokofrekventno područje i pratiti umjesto lovaca. Naši dečki nisu ni pomislili da netko puca po njima. Zgodno”, zaključio je.

„Bilo bi lijepo imati nekoliko takvih radara”, složio se i viši kontrolor.

„Ipak, sad znamo kako ih potući.” Časnik iz Langleyja vjerovao je da je shvatio bit. Kontrolor nije dijelio njegovo uvjerenje.

„Znat ćemo za nekoliko sati.”

Sandy Richter letio je niže, čak niže nego što se i C-17 usuđivao letjeti. Također bio je i sporiji; išao je samo sto pedeset čvorova, te je već osjećao umor od neobične mješavine napetosti i dosade izazvanih letom preko mora. Sinoć su njegova i druge dvije letjelice prenoćile u bazi Petrovka Zapad, još jednoj zastarjeloj bazi za MiG-ove, u blizini Vladivostoka. Tamo su uhvatili posljednje pristojno spavanje za nekoliko sljedećih dana, a u 22 sata poletjeli su da započnu svoj dio operacije Zorro. Svaka letjelica na sebi je imala dodatna zakrilca, na svakome dva pomoćna spremnika za gorivo, koji su, iako potrebni za povećanje radijusa leta, nedvojbeno upropaštavali nevidljivost letjelice, unatoč tome što su sami spremnici bili načinjeni od, za radare, nevidljiva fiberglasa čime se stanje pokušavalo barem malo poboljšati. Pilot je na sebi imao uobičajenu letačku opremu, a uz nju i sigurnosni prsluk. Prsluk sam nije bio pretjerano koristan, više je služio kao ustupak pravilima preleta nad vodom, koja je, petnaest metara ispod njega, bila previše hladna da bi se u njoj moglo dugo izdržati. S naporom se otresao takvih primisli, smjestio se u sjedištu i usredotočio na let, dok je mitraljezac iza njega nadzirao instrumente.

„Sandy, još uvijek sve u redu.” Dok su skretali istočno prema otoku Honshu, zaslon za uzbunu bio je najcrnji od svih uređaja.

„Primljeno.” Iza njih, međusobno udaljeni deset milja, još su se dva helikoptera Comanche približavala obali.

Iako malen i neugledan, RAH-66A bio je, na neki način, najsavršenija letjelica na svijetu. U svojoj je kompozitnoj oplati nosio dva najsnažnija računala ikad ugrađena u bilo koji zrakoplov; drugo računalo služilo je samo kao pričuva. Njegova osnovna zadaća bila je proračunavati radarsku pokrivenost koju su morali probiti; što je značilo izračunati prosječni radarski odraz njihove oplate, uzevši u obzir mogućnosti elektronskih očiju koje su u tom trenutku pretraživale područje. Što su se više približavali japanskom kopnu, sve su se više povećavala žuta područja mogućeg i crvena područja sigurnog otkrivanja letjelice.

„Druga faza”, tiho je javio časnik iz Zrakoplovnog borbenog zapovjedništva, sjedeći u AWACS-u. Lovci F-22, svi opremljeni uređajima za ometanje signala kojima su poboljšavali svoju nevidljivost, uključili su ih u tom trenutku.

„Nisu previše pametni”, zaključio je japanski kontrolor. Dobro. Ipak, sigurno znaju da ih možemo pratiti. U tom su mu trenutku zaslon prekrile crte, točke i bljeskovi dok je elektronska buka koju su američki lovci proizvodili zagušivala sliku. Tome se mogao suprotstaviti na dva načina. Prvo je pojačao snagu odašiljača; time će se probiti kroz većinu američkih smetnji. Nadalje, radarskom je sustavu izdao naredbu da počne nasumce pretraživati frekvencije. Prvi potez bio je djelotvorniji od drugoga, primijetio je, budući da su američki sustavi za ometanje imali također promjenjive frekvencije. Nesavršeno, ali ipak stvara teškoće. Računalni programi su, ustvari, zrakoplove pratili na temelju vlastitih pretpostavki. Praćenje je započelo procjenom ili poznatim položajem američkih zrakoplova, te su uz poznatu brzinu, računala tragala za odrazima koji bi se poklapali s osnovnim kursevima i brzinama, upravo onako kao kad su bombarderi pokušali ispitati njegove crte obrane. Nevolja je bila u tome što je pri tolikoj izlaznoj snazi sustav hvatao i ptice kao i zračne struje, što je uvelike otežalo traganje za pravim kontaktima, i to je trajalo sve dok nije pritisnuo prekidač i njime naredio sustavu da traga za izvorima smetnji, koje su bile snažnije od pravih povratnih signala. S tom dodatnom provjerom uspio je uspostaviti čvrst signal na oba para zrakoplova. Kako bi Amerikancima pokazao da ga nisu uspjeli zavarati, snagu je podigao do maksimuma, nakratko prebacio sustav na kontrolu vatre, te osvijetlio sva četiri američka lovca snagom dovoljnom da uništi neke elektroničke uređaje u slučaju da nisu dovoljno dobro zaštićeni. To bi bilo zanimljivo obaranje, pomislio je sjetivši se kako su se dva njemačka zrakoplova Tornado srušila proletjevši previše blizu najobičnijoj kratkovalnoj anteni. Razočaralo ga je što su se Amerikanci jednostavno udaljili.

„Sjeveroistočno od nas, netko je raspalio stvarno gadno ometanje.”

„Dobro, točno na vrijeme”, odgovorio je Richter. Brz pogled na zaslon za uzbunu otkrio mu je da je samo nekoliko minuta leta udaljen od žutog područja. Osjetio je potrebu da protrlja lice, ali su mu obje ruke bile u punom pogonu. Pokazivač goriva javljao je da su dodatni spremnici gotovo prazni. „Odbacujemo krila.”

„Primljeno – to će nam pomoći.”

Richter je podigao sigurnosni poklopac s prekidača za odbacivanje. Taj je dodatak na helikopter ugrađen sa zakašnjenjem, budući da je nekom konačno sijevnulo da bi, ako već žele da helikopter bude nevidljiv, bilo mudro osposobiti ga za odbacivanje svih suvišnih dijelova tijekom leta. Richter je nakratko usporio letjelicu i prebacio prekidač kojim je aktivirao eksplozivne naboje, odbacujući krila i spremnike u Japansko more.

„Odbacivanje u redu”, javio je navigator. Stanje na zaslonu za uzbunu promijenilo se čim su odbacili zakrilca. Računalo je pozorno provjeravalo nevidljivost letjelice. Comanche je ponovno spustio nos, te je letjelica ubrzala vraćajući se na svoju uobičajenu letnu brzinu.

„Predvidljivi su, zar ne?” obratio se japanski kontrolor svojem prvom podređenom.

„Mislim da ste to upravo dokazali. Štoviše, upravo ste im pokazali što smo mi u stanju.” Dva su se časnika pogledala. Obojicu su zabrinjavale sposobnosti američkog lovca Rapier, ali su sad obojica pomislila da se, što se toga tiče, mogu opustiti. Sjajan zrakoplov prema kojem su se čak i piloti Eagleova morali odnositi s poštovanjem, iako ne i nevidljiv.

„Predvidljiva reakcija”, rekao je američki kontrolor. „I upravo su nam nešto otkrili. Deset sekundi, može?”

„Malo tanko, ali dovoljno. Bit će u redu”, odvratio je brigadir iz Langleyja, podižući šalicu s kavom. „A sad idemo srediti cijelu zamisao.” Na glavnom zaslonu vidjelo se da lovci F-22 skreću sjeverno, što su učinili i japanski F-15J na samom rubu radarskog dometa AWACS-a, oponašajući američki manevar poput jedrilica u regatnom dvoboju, pokušavajući se postaviti između američkih zrakoplova i svojih dragocjenih E-767, koje su strašni nedavni udesi učinili doslovno neprocjenjivo vrijednima.

* * *

Padina im je uistinu dobro došla. Neizmjerno spretniji od transportnog zrakoplova koji je sinoć proletio tim putem, Comanche je izabrao mjesto na koje još nikad nije kročila ljudska noga, te počeo letjeti niz usjeke u planinama; od izviđačkih zrakoplova štitio se živom stijenom koju ni njihovi snažni radari nisu mogli probiti.

„Nad kopnom”, s olakšanjem je prijavio Richterov navigator. „Goriva za još četrdeset minuta.”

„Koliko dobro mašeš rukama?” upitao ga je pilot, također opušteniji, iako samo malo, zbog toga što se našao nad čvrstim tlom. Ako sad nešto pođe po zlu, riža i nije tako loša hrana, zar ne? Na zaslonu kacige tlo se ocrtavalo zelenim sjenama; nije nazirao nikakva ulična svjetla ni automobilske farove, štoviše, najgori dio puta ostao je iza njih. Nekako je uspio ne razmišljati o zadatku koji ga je tek očekivao. Više je volio brige rješavati jednu po jednu. Tako se živjelo duže.

Posljednji greben pojavio se točno po planu. Richter je usporio let, načinio krug kako bi procijenio smjerove vjetra, istovremeno pogledom po tlu tražeći ljude koji su tamo, prema uputama, trebali biti. Netko je na tlo bacio zelenu kemijsku baklju, čija je svjetlost u njegovim noćnim vizorima bliještala poput punog mjeseca.

„Vođa Zorro zove bazu Zorro. Prijem.”

„Vođo, govori baza. Potvrda Golf-Mike-Zulu, prijem”, začuo je glas koji mu je izdiktirao potvrdnu šifru koju je i očekivao čuti. Richter se nadao da njegovu sugovorniku nitko ne drži puščanu cijev na zatiljku.

„Prijem, gotovo.” Spustio se brzo u spirali, prizemljivši helikopter na dijelu proplanka nedaleko od šume koji je izgledao gotovo ravan. Čim je letjelica dotakla tlo, između stabala izronile su tri prilike. Bili su odjeveni u američke vojne odore, pa si je Richter dopustio uzdah olakšanja dok je hladio motore prije gašenja. Elisa se još nije dokraja zaustavila, a već su na helikopter priključili crijevo za dovod goriva.

„Dobro došli u Japan. Ja sam satnik Checa.”

„Sandy Richter”, predstavio se pilot, izvlačeći se iz kabine.

„Problemi pri dolasku?”

„Bilo pa prošlo.” Pa, stigao sam, zar ne, poželio je izgovoriti, još napet od trosatnog maratona kojim je izvršio invaziju na ovu zemlju. Invazija? Jedanaest specijalaca i šest zrakoplovaca. Stoj, gotovo je začuo u glavi, svi ste uhićeni!

„Stiže i broj dva...”, primijetio je Checa. „Tihe ptičice, svaka čast.”

„Pa, ne volimo se pretjerano nametati.” Ta je osobina kod helikoptera Comanche najviše iznenađivala. Inženjeri u tvrtki Sikorsky već su dugo znali da najveći dio buke koju stvara helikopter dolazi iz sukoba repne i glavne elise. Repna elisa na RAH-66 bila je pokrivena, a glavni je rotor imao pet prilično debelih kompozitnih krila, što je rezultiralo samo trećinom od uobičajene količine zvuka kakav bi proizvodila takva letjelica. Štoviše, i područje nam ide na ruku, pomislio je Richter, ogledavajući se oko sebe. Drveće, planinski zrak. Nimalo loše mjesto za zadatak, zaključio je dok se drugi Comanche smirivao na svome sletištu, pedeset metara od njega. Ljudstvo koje je njegovu letjelicu opskrbilo gorivom, već je namještalo maskirnu mrežu pomažući se kolcima odrezanima u borovoj šumi.

„Dođite, idemo vas nahraniti.”

„Prava hrana ili smrzotine?” upitao je stariji časnički namjesnik.

„Gospodine Richter, ne možete imati sve”, odvratio je Checa.

Pilot se prisjećao vremena kad su vojnički C-obroci sadržavali i cigarete. Njih je nestalo s dolaskom nove i zdrave Vojske, a specijalce žicati cigarete nije imalo smisla. Prokleti bilderi.

Rapieri su okrenuli sat vremena kasnije, uvjereni, a u to je osoblje japanske protuzračne obrane bilo posve sigurno, da nisu sposobni probiti obrambenu crtu Kami-Eagle koja je branila sjeveroistočne prilaze Domovinskome otočju. Ni najbolji američki zrakoplovi, ni najbolji sustavi nisu mogli potući ono s čime su se suočili, i to je dobro. Na zaslonima su pratili odraze lovaca koji su postajali sve slabiji, a ubrzo je nestalo i signala E-3B koji su se vraćali u Šemju, otkuda će svoje gospodare izvijestiti o neuspjehu.

Amerikanci su realisti. Hrabri ratnici, to svakako – osoblje zrakoplova E-767 nije ponovilo pogrešku svojih predaka koji su Amerikance smatrali previše mlakima da bi imali snage za ona prava borbena djelovanja. Skupo su platili tu pogrešku. Rat je tehnička vježba, a Amerikanci su dopustili da im snaga opadne ispod one granice na kojoj je oporavak bio tehnički moguć. I time su nepovratno pogriješili.

Rapieri su na povratku morali dotočiti gorivo, ali nisu letjeli nadzvučnim brzinama, budući da bi takvo rasipanje goriva bilo besmisleno. U Šemji je vrijeme ponovno bilo loše, te su lovci slijetali navođeni zemaljskom kontrolom leta, i zatim odrulali u hangare koji su u međuvremenu postali tijesni zbog dolaska još četiriju lovaca F-15E Strike Eagle iz zrakoplovne baze Mountain Home u Idahou. I oni su zadatak ocjenjivali uspješnim.