25

SVI KRALJEVI KONJI

Vijest još nije doprla do medija, ali će se to ubrzo promijeniti. FBI je već tragao za Chuckom Searlsom. Znali su da to neće biti lako, štoviše, sve što su mogli učiniti na temelju prikupljenih saznanja, bilo je ispitati ga. Već su ispitali svih šest programera koji su većim ili manjim dijelom radili na programu Electra-Clerk 2.4.0, koji su poricali da išta znaju o nečemu što su nazivali “Uskrsnim jajem”, uvijek izražavajući mješavinu ogorčenja zbog toga što je učinjeno, i divljenja načinu kojim je sve izvedeno. Da bi otkrili samo tri nadaleko raspoređene kôdne linije, njih šestorica morali su raditi sedamdeset dva sata. Tada su došle uistinu loše vijesti: sva šestorica, kao i Searls, imali su pristup osnovnoj inačici programa. Bili su šest viših programera u tvrtki, i kao i svi drugi pojedinci s izjednačenim ovlaštenjima pristupa, svaki pojedini od njih mogao je ući u program kad god bi to poželio, sve do trenutka kada je iz tvrtke izišao kopiran na disku. Unatoč tome što su postojale zabilješke o pristupu programu, svaki je od njih bio sposoban “uštimati” kodiranje na glavnom računalu, te ili izbrisati zabilješku o pristupu, ili je pomiješati s ostalima. Zbog toga je “uskrsno jaje” u računalu moglo sjediti mjesecima potrebnima za usavršavanje tog, majstorski načinjenog programa. I konačno, kako je jedan od šestorice otvoreno izjavio, to je mogao učiniti bilo tko od njih. Na računalnim programima nije bilo otisaka prstiju. Ipak, ono najvažnije u tom je trenutku bilo saznanje da nije bilo moguće poništiti posljedice koje je za sobom ostavio Electra-Clerk 2.4.0.

Ono što je program učinio bilo je dovoljno odvratno da su FBI-evi agenti zaduženi za istragu pričali mračne viceve o tome kako su neprobojna prozorska stakla na Wall Streetu vjerojatno spasila tisuće života. Posljednja prepoznatljiva transakcija zabilježena je u 12:00:00 sati; počevši od 12:00:01 sve zabilješke bile su čista zbrka. Doslovno milijarde – zapravo, stotine milijardi dolara nestalo je u transakcijama, iščeznuvši u računalnim zapisima na magnetskim vrpcama Depository Trust Company.

Ipak, vijest još nije procurila. Cijeli događaj i dalje je bio tajna; to su predložili viši dužnosnici Uprave, a odobrili ga ravnatelji Ureda za vrijednosnice i transakcije i newyorške burze. Svoje su razloge morali objasniti FBI-u. Uz sav novac izgubljen tijekom sloma kakav se dogodio u petak, moguć je bio priličan odljev novca putem “putova”⁶⁷, derivativnih transakcija kojima su se služili mnogi brokeri kao načinom zaštite, ali i načinom koji je omogućivao zaradu na tržištu koje je gubilo na vrijednosti. Štoviše, svaka je kuća imala vlastite bilješke transakcija, i stoga je, teorijski gledano, postojala mogućnost da se vremenom obnove svi podaci koje je obrisalo “uskrsno jaje”. Ipak, ako vijesti o katastrofi u DTC-u procure u javnost, bilo je moguće da će beskrupulozni, ili jednostavno očajni brokeri preinačiti vlastite bilješke. To je u velikim kućama bilo gotovo nevjerojatno, ali doslovno neizbježno u manjim, čije bi manipulacije bilo gotovo nemoguće dokazati – bio bi to klasičan slučaj “moja riječ protiv tvoje”, najgora vrsta kriminalističkih dokaza. Čak su i u najvećim i najčasnijim brokerskim kućama postojali mračnjaci – izmišljeni i stvarni. U igri je bilo previše novca, a sve je još više otežavala moralna obveza brokera da štite novac svojih stranaka.

Zbog toga je više od dvije stotine agenata obišlo urede i domove direktora i ravnatelja svih brokerskih tvrtki u radijusu od sto pedeset kilometara oko New Yorka. Ta se zadaća pokazala lakšom nego što su se mnogi pribojavali, budući da je najveći dio direktora tijekom vikenda radio doslovno luđačkim tempom; najveći dio njih pristao je surađivati i predao svoje računalne bilješke. Procjenjivalo se da je 80 posto svih transakcija provedenih u petak popodne već u posjedu federalnih vlasti. To je bio onaj lakši dio. Teži dio, što su agenti upravo shvatili, bila je analiza i međusobno povezivanje svake pojedine transakcije između dvije kuće. Najveća je ironija bila u tome što je programer iz Searesove tvrtke, bez pitanja, načinio popis minimalnih tehničkih zahtjeva za tu zadaću: brzo i snažno računalo za svaki pojedini zapis, umreženo na još snažniji server ne manji od Cravevog Y-MP računala (agentima je rekao da jedno takvo posjeduje CIA, a još tri se nalaze u NASA-i), uz iznimno pametan program za obradu. Postojalo je na tisuće brokera i tvrtki, od kojih su neki proveli milijune transakcija. Permutacije dosižu, objašnjavao je dvojici agenata sposobnih da prate njegovo ubrzano predavanje, vrijednost od nekih deset na šesnaestu... možda i osamnaestu. Taj drugi broj, morao je objasniti, bio je milijun na treću – milijun puta milijun puta milijun. Vrlo velik broj. Ah, da, još jedna sitnica: moraju biti uistinu sigurni da su pokupili sve podatke za sve transakcije iz svih kuća, inače se cijela stvar raspada. Vrijeme potrebno za pregled svih transakcija? Nije bio voljan iznositi svoje pretpostavke, što nije pretjerano usrećilo agente koji su se morali vratiti u ured u Javitsovoj zgradi federalne uprave i sve to objasniti svojem nadređenom, koji je odbijao čak i svoja pisma pisati na računalu. Tijekom kraće vožnje do ureda prisjetili su se starog-novog naslova TV serije i filma: Nemoguća misija.

Ipak, to se moralo učiniti. U pitanju nisu bili samo prijenosi obveznica. Svaka transakcija posjedovala je svoju monetarnu vrijednost, pravi novac prelazio je iz jedne elektroničke ruke u drugu, prebacivao se s jednog računa na drugi, pa iako je to sve bila čista elektronika, nije se smjelo zanemariti složen protok novca. Sve dok se ne razriješe sve transakcije, količine novca na računima svih brokerskih kuća, svih ureda, svih banaka, čak i privatni računi američkih građana – štoviše i onih koji nisu špekulirali na burzi – nisu se mogle znati. Osim paraliziranog Wall Streeta, zamrznuo se i sav američki bankarski sustav – do tog su zaključka došli otprilike u trenutku kada je predsjednički zrakoplov slijetao u bazu Andrews.

„Sranje, sranje”, prokomentirao je zamjenik direktora newyorškog istražnog odjela FBI-a. Time je bio daleko jasniji od ostalih istražitelja iz drugih federalnih agencija koji su se njegovim sjeverozapadnim uredom koristili kao prostorijom za sastanke. Oni su se većinom zagledali u jeftini sag i gutali knedle.

Čitavo se stanje moralo pogoršati, pa je došlo i do toga. Jedan DTC-ov zaposlenik sve je ispričao susjedu, pravniku, koji je to prenio nekom drugom, izvjestitelju, a taj je obavio nekoliko telefonskih razgovora i sastavio izvješće za New York Times. Te vodeće novine nazvale su ministra financija koji se upravo vratio iz Moskve, te ga još nitko nije izvijestio o veličini krize; odbio je komentirati, ali je zaboravio zamoliti Times da odgodi objavljivanje. Prije nego što je stigao ispraviti svoju pogrešku, cijela priča bila je spremna za tisak.

Ministar financija Bosley Fiedler doslovno je trčao kroz tunel koji povezuje Ministarstvo financija s Bijelom kućom. Nenaviknut na veće napore, teško dašćući stigao je do Rooseveltove sobe, iz koje je prije nekoliko trenutaka izišao japanski veleposlanik.

„Buzze, što je?” upitao je predsjednik Durling.

Fiedler je došao do daha te je u sljedećih pet minuta iznio ono što je saznao tijekom telekonferencije s New Yorkom. „Ne možemo dopustiti otvaranje burzi”, zaključio je. „Mislim reći, one se ne mogu otvoriti. Nitko ne može trgovati. Nitko ne zna koliko novca ima. Nitko nema pojma što posjeduje. A, banke... gospodine Predsjedniče, imamo velik problem. Nešto ovakvo još se nikada nije dogodilo.”

„Buzze, to je samo novac, točno?” upitao je Arnie van Damm, razmišljajući zašto se sve to moralo dogoditi u jednom danu, nakon nekoliko prilično ugodnih mjeseci.

„Ne, nije samo novac.” Glave su se okrenule, jer je na to pitanje odgovorio Ryan. „U pitanju je povjerenje. Buzz je o tome napisao knjigu u doba dok sam radio za Merrill Lynch.” Možda će ga to podsjećanje na bolja vremena malo umiriti, mislio je.

„Hvala ti, Jack.” Fiedler je sjeo i otpio gutljaj vode. „Za primjer uzmimo slom 1929. godine. Što je zapravo bilo izgubljeno? Monetarno sagledavajući stanje, ništa. Velik broj ulagača izgubio je i gaće, sigurnosni depoziti pogoršali su stanje, ali ono što ljudi često previđaju je činjenica da su novac koji su izgubili, već prije dali drugima u ruke.”

„Ne razumijem”, javio se Arnie.

„Zapravo, nitko ne razumije. Sve to jedna je od onih previše jednostavnih stvari. Na tržištu svi očekuju složenost, zaboravljajući da šumu sačinjavaju pojedinačna stabla. Svaki ulagač koji je izgubio novac, prije toga ga je predao drugom ulagaču i zazvrat dobio paket dionica. Mijenjao je novac za nešto vrijedno, ali je to izgubilo vrijednost i to je uzrok nastanka sloma. Samo, onaj prvi, tip koji je izdao potvrdu o vrijednosnicama i preuzeo novac prije sloma – u biti je povukao pametan potez, i nije izgubio ništa, zar ne? Zbog toga, količina novca u optjecaju tijekom 1929. godine nije se nimalo promijenila.”

„Arnie, novac ne može tek tako ispariti”, objašnjavao mu je Ryan. „On prelazi s jednog mjesta na drugo. On ne nestaje. To nadziru Federalne rezerve.” Unatoč svemu, bilo je sasvim očevidno da van Damm ne shvaća.

„Samo malo, za kojeg je vraga onda došlo do velike krize?”

„Zbog povjerenja”, odgovorio je Fiedler. „Velik broj ljudi 1929. godine propao je zbog sigurnosnih pologa. Kupovali su vrijednosnice unoseći u optjecaj svotu manju od stvarne vrijednosti transakcije. Danas to nazivamo lihvarenjem. U trenutku kada su morali prodavati ispod cijene, bili su nesposobni platiti svoja ulaganja. Banke i druge ustanove otrpjele su teške udarce jer su morale platiti osigurane premije. Tako se sve svelo na gomilu prezaduženih ljudi s dugovima koje nisu mogli početi otplaćivati, i banaka s nedostatkom gotovine. U tim okolnostima ljudi su prestali obavljati poslove. Plašili su se ono što im je preostalo izložiti riziku. Oni koji su se na vrijeme izvukli i imali novac – oni koji nisu pretrpjeli štete – vidjeli su kakvo je ekonomsko stanje, te također nisu činili ništa; sjedili su nepomično jer im se svijet činio strašnim. I u tome je bit problema, Arnie.”

„Ekonomiju ne čini bogatstvo, već njegovo korištenje, sve transakcije provedene tijekom dana, od klinca koji ti šiša travnjak do preuzimanja velikih korporacija. Ako to stane, staje sve.” Ryan je kimnuo Fiedleru. Sjajno malo predavanje.

„Još uvijek nisam siguran razumijem li”, javio se šef kabineta. Predsjednik je još uvijek samo slušao.

Moj red. Ryan je odmahnuo glavom. „Sve to razumije jako malo ljudi. Kao što je Buzz rekao, previše je jednostavno. Uvijek svi, kao pokazatelj kretanja, traže aktivnost, a ne neaktivnost; samo, neaktivnost je prava opasnost. Ako odlučim ne činiti ništa, tada moj novac nije u optjecaju. Ne kupujem ništa, tako da ljudi koji proizvode ono što kupujem ostaju bez posla. To u njima rađa strah, te počinje plašiti i njihove susjede. Susjedi se prestrave do te mjere i drže novac po strani – zašto ga trošiti kada će morati jesti i kad izgube posao, točno? I tako dalje, i tako dalje. Gospodo, ovo je težak problem”, zaključio je Jack. „U ponedjeljak ujutro bankari će otkriti da nemaju pojma čime raspolažu. Bankovna kriza započela je tek 1932., kada je burza već odavno isplivala. Samo ne i ovaj put.”

„Koliko je loše?” to je upitao Predsjednik.

„Ne znam”, odgovorio je Fiedler. „Ovo se nikad prije nije dogodilo.”

„’Ne znam’ neće spasiti stvar, Buzze”, odvratio je Durling.

„Više volite laž?” upitao ga je ministar financija. „Ovdje trebamo ravnatelja Federalnih rezervi. Imamo bezbroj problema. Prvi veliki je kriza likvidnosti nezamislivih proporcija.”

„Da ne spominjemo rat”, podsjetio je Ryan one koji su možda to smetnuli s uma.

„Što je ozbiljnije?” upitao je Durling.

Ryan je nekoliko trenutaka razmišljao. „Sagledavajući čistu štetu koju trpi naša zemlja? Imamo dvije potopljene podmornice, otprilike dvjesto pedeset mrtvih. Dva oštećena nosača zrakoplova. Njih je moguće popraviti. Marijansko otočje dobilo je novu upravu. To je ono loše”, govorio je Jack odmjerenim glasom, razmišljajući cijelo vrijeme. „Ipak, sve to izravno ne ugrožava nacionalnu sigurnost budući da one ne utječu na istinsku snagu naše države. Amerika je zajednička misao. Mi smo skupina ljudi koji razmišljaju na određen način, vjerujući da su sposobni učiniti ono što žele. Sve drugo proistječe iz toga. Uvjerenje, optimizam, ona naša osobina koju druge države smatraju čudnom. Ako ostanemo bez toga, kvragu, isti smo kao i svi drugi. Ukratko, odgovor na vaše pitanje, gospodine Predsjedniče, glasi da je ekonomska kriza neizmjerno opasnija od onoga što su nam Japanci učinili.”

„Jack, iznenađuješ me”, rekao je Durling.

„Gospodine, kao što je rekao Buzz, više volite laž?”

* * *

„Dobro, koji im je vrag?” upitao je Ron Jones. Sunce je već izišlo, te je podmornica USS Pasadena bila vidljiva, još uvijek vezana uz pristan; zastava je mrtvo visjela u nepomičnom zraku. Borbeno plovilo Ratne mornarice Sjedinjenih Država nije činilo ništa, a sin njegova mentora poginuo je od neprijateljske ruke. Dakle, zašto nitko ne čini ništa?

„Nemaju naredbe”, odvratio je Mancuso, „zato što ja nemam naredbe, a ni CINCPAC nije dobio naredbe, sve zato što Nacionalni zapovjedni stožer nije izdao nikakve naredbe.”

„Što, tamo spavaju?”

„Ministar obrane trebao bi biti u Bijeloj kući. Predsjednik je do ovog trenutka vjerojatno primio izvješća”, pretpostavljao je podmornički zapovjednik.

„Da, samo što se ne može odlučiti”, primijetio je Jones.

„Rone, on je Predsjednik. Mi radimo što on kaže.”

„Da, kao što je Johnson poslao mog tatu u Vijetnam.” Jones se okrenuo i zagledao u zemljovid na zidu. Do večeri japanska površinska plovila izići će iz dometa nosača, koji ionako nisu bili sposobni za pokretanje zračnih udara. Gary je prekinuo potragu za preživjelima, najvećim dijelom plašeći se japanskih podmornica u području, ali je svima izgledalo kao da ih je s mjesta nesreće otjerao japanski kuter Obalne straže. Obavještajni podaci kojima su raspolagali temeljili su se na satelitskim izvješćima budući da nitko nije smatrao osobito pametnim odaslati P-3C u nadzor površinskih snaga, a još manje poslati zrakoplov u potjeru za podmornicama. „Što brže i što dalje od opasnosti, ha?”

Mancuso je odlučio ne ljutiti se. Bio je stožerni časnik, te su ga plaćali da tako razmišlja. „Jedno po jedno. Naši najvažniji ugroženi brodovi su ta dva nosača. Moramo ih dovući u luku i moramo ih popraviti. Wally upravo smišlja cijelu operaciju. Moramo prikupiti podatke, razmisliti i tada odlučiti što možemo.”

„I onda provjeriti hoće li nam to dopustiti?”

Mancuso je kimnuo. „Tako sustav radi.”

„Upravo sjajno.”

Svitanje je bilo uistinu lijepo. Sjedeći na gornjoj palubi Boeinga 747, Yamata je zauzeo sjedalo na lijevoj strani, zagledao se kroz okno, gluh za zujanje razgovora oko njega. U protekla tri dana jedva je sklopio oči, ali ga je i dalje, poput plime, preplavljivala bujica moći i snage. Ovo je bio posljednji planirani dolazni let. U zrakoplovu su većinom sjedili činovnici te nekoliko inženjera i građanskih osoba koje će pomoći pri uspostavi nove vlasti. Birokrati zaduženi za taj posao bili su prilično pametni. Naravno da će svi na Saipanu imati pravo glasa, a izbori će se odvijati pod nadzorom međunarodnih promatrača što je bila politička neizbježnost. Na otoku je živjelo nekih dvadeset devet tisuća ljudi, ne ubrajajući Japance koji su većinom posjedovali zemlju, kuće i tvrtke, kao što brojka nije obuhvaćala ni vojnike, kao ni druge osobe smještene po hotelima. Hotele – one najveće, naravno, posjedovali su Japanci – će smatrati stambenim naseljima, a sve nazočne u hotelu, stanarima. Japanski državljani također su imali pravo glasa. Vojnici su također bili građani, te su i oni imali pravo, a budući da su se u vojarne smjestili na neodređeno vrijeme i njih će se smatrati stalno naseljenim osobama. Vojnici i građanske osobe davali su ukupno trideset jednu tisuću japanskih državljana na otoku, te kada se održe izbori, njegovi će sunarodnjaci s iskrenim žarom iskoristiti svoje građansko pravo, zar ne? Međunarodni nadzor, pomislio je zagledavši se prema istoku, kvragu i on.

Osobito je lijepo bilo, s dvanaest tisuća metara, promatrati prvi mutan bljesak na obzoru koji je nalikovao uresu na kitici još vidljivih zvijezda. Sjaj je jačao i širio se, iz purpura prelazeći u tamnocrveno, pa narančasto, i tada se pokazao prvi djelić sunčeve ploče, još uvijek nevidljiv na tamnome moru pod njim; kao da se ovaj izlazak događa samo za mene, pomislio je Yamata, daleko prije nego što oni dolje uzmognu uživati u njemu. Zrakoplov je skrenuo blago udesno, započevši spuštanje. Put slijetanja kroz ranojutarnji zrak bio je vremenski savršeno usklađen – činilo se da sunce cijelo vrijeme stoji nepomično, samo taj žutobijeli komadić, produljivši taj čarobni trenutak za još nekoliko minuta. Ta čista ljepota Yamati je umalo natjerala suze u oči. Još uvijek se sjećao lica svojih roditelja, njihova skromna doma na Saipanu. Otac mu je bio manji i ne pretjerano uspješan trgovac, većinom prodajući sitne potrepštine vojnicima iz otočkih vojarni. Otac se s njima uvijek uljudno odnosio, sjećao se Raizo, smiješio se, klanjao, prihvaćao njihove grube šale na račun svoje poliomijelitisom deformirane noge. Dječak koji je promatrao pokornost prema naoružanim ljudima u odori svoje domovine, smatrao je to nečim prirodnim. Kasnije će shvatiti da je bio u krivu. Oni su bili samo sluge. Čuvali oni samurajsku tradiciju ili ne – sama riječ samuraj potjecala je iz glagola “služiti”, podsjetio se, što je nedvojbeno zahtijevalo postojanje gospodara, nije li? – oni su bili ti koji su skrbili i štitili svoje nadređene, a njihovi su ih gospodari unajmljivali, plaćali i govorili im što da čine. Odnositi se prema njima s većim poštovanjem nego što su zasluživali bilo je neophodno; ipak, bilo je tu nešto neobično, što im je položaj bio viši, to su bolje razumijevali kamo pripadaju i gdje im je mjesto.

„Slijećemo za pet minuta”, rekao mu je pukovnik.

„Dozo.” Kimanje glavom umjesto naklona budući da je sjedio, ali je čak i to kimanje bilo odmjereno, točno one vrste kojom se podređenima zahvaljivalo na uslugama, istom ljubaznom gestom pokazujući uljudnost i nadmoć. Ako se pukovnik pokaže dobrim, možda će za neko vrijeme doprijeti do generalskog položaja, a tada će se kimanje glavom izmijeniti; ako uznapreduje još i više, tada će ga, jednoga dana, ako će imati sreće, Yamata-san prijateljski nazvati njegovim imenom, izdvojiti ga svojim osmijehom i šalom, pozvati ga na piće, te će svojim napredovanjem sve do vrhovnog zapovjedništva, pukovnik naučiti tko je uistinu njegov gospodar. Pukovnik se, vjerojatno, svim srcem nadao ostvariti taj cilj. Yamata je zakopčao sigurnosni pojas i popravio kosu.

Kapetan Sato bio je iscrpljen. U zraku je proveo previše vremena, ne samo kršeći, već doslovno uništavajući pravilnik o odmoru zrakoplovnog osoblja; ipak, nije mogao odbiti izvršiti svoju dužnost. Pogledao je ulijevo, na jutarnjem nebu spazivši odbljeske sunca na dva lovačka zrakoplova, vjerojatno F-15; jednim je, možda upravljao njegov sin, štiteći tlo koje je ponovno postalo dijelom njihove domovine. Nježno, rekao je samom sebi. Bio je odgovoran za vojnike svoje domovine, a oni zaslužuju najbolje. Jedna ruka na ručicu potisnika, druga na upravljač; vodio je Boeingov zrakoplov niz nevidljivu crtu u zraku prema točki koju je već pogledom odabrao. Na njegovu zapovijed kopilot je do kraja izbacio zakrilca. Sato je pustio gas, podigavši nos, dodao gas, puštajući ga da se umiri, i tada ga gotovo lebdeći spustio, tako da su tek, začuvši škripu guma, shvatili da su dodirnuli tlo.

„Vi ste pjesnik”, rekao je kopilot, još jednom zadivljen Satovim umijećem.

Sato se osmjehnuo promijenivši smjer potiska motora. „Vi ga dovezite.” Tada je uključio razglas.

„Dobro došli u Japan”, obratio se putnicima.

Yamata nije uskliknuo samo zato što su ga riječi potpuno zatekle. Otkopčao je sigurnosni pojas prije nego što se zrakoplov zaustavio. Vrata pilotske kabine bila su otvorena; morao im je nešto reći.

„Kapetane?”

„Molim, Yamata-san?”

„Vi razumijete, zar ne?”

Kapetan je kimnuo ponosno, profesionalno; u tom trenutku kao netko iznimno blizak zaibatsuu. „Hai.” Za nagradu je dobio najuljudniji i najiskreniji naklon; Yamatin izraz štovanja ugrijao je pilotovo srce.

Poslovnom se čovjeku više nije žurilo. Činovnici i vojna administracija gurali su se izlazeći iz zrakoplova te se smještali u autobuse koji će ih odvesti do hotela Nikko Saipan, velike moderne zgrade smještene u središtu zapadne obale otoka, koja će poslužiti kao privremeni administrativni stožer okupac... – novih vlasti, ispravio se Yamata. Pet minuta kasnije svi su već izišli iz zrakoplova, a tada se on uputio prema Toyotinom Land Cruiseru čiji je vozač, ovaj put, bio njegov zaposlenik koji je znao što treba raditi, znajući da Yamata želi šutke uživati u ovom trenutku.

Jedva je zamjećivao užurbanost. Iako je on sve to prouzročio, sve to bilo je manje važno od očekivanja da se sve dogodi. Oh, možda samo kratak osmijeh kada je ugledao vojna vozila, ali je sada osjetio stvaran umor; oči su mu se sklapale usprkos željeznoj volji koja im je zapovijedala da ostanu budne i otvorene. Vozač se pažljivo pripremio za put, te je uspio izbjeći najveće čepove. Ubrzo su prošli pokraj Marianas Country Cluba, te unatoč tome što je sunce izišlo, nisu primijetili nijednog igrača golfa. Od vojnih su vozila tamo, na parkiralištu, stajala smo dva kamiona sa satelitskim antenama, svježe obojena u zeleno nakon što su ih oduzeli NHK-u. Ne, ne smijemo oštetiti terene za golf, sada nesumnjivo najskuplji komad zemljišta na otoku.

Da, to je bilo otprilike ovdje, mislio je Yamata, prisjećajući se oblika brda. Očeva radnjica stajala je nedaleko sjevernog uzletišta; pamtio je lovačke zrakoplove A6M Zero, letače koji su koračali puni sebe, i, često, nadmene vojnike. Tamo dalje stajao je pogon za preradu šećerne trske, vlasnik se zvao Nanyo Kohatsu Kaisha; sjećao se da je krao komadiće trske i žvakao ih. A tek kako je lijep bio jutarnji povjetarac. Ubrzo su stigli do njegova zemljišta. Yamata je snagom volje otjerao drijemež, izišao iz kola te se zaputio prema sjeveru.

Tim su putem sigurno prošli njegovi otac i majka, brat i sestra; zamišljao je svog oca kako šepa na kljastoj nozi, boreći se za malo dostojanstva koje mu je ta dječja bolest zauvijek uskratila. Je li posluživao vojnike i tih posljednjih dana, donoseći im sve upotrebljivo što je imao? Jesu li vojnici, tih posljednjih dana, prestali grubo vrijeđati njegov izgled, te mu zahvalili s iskrenošću ljudi koji primjećuju i osjećaju dolazak smrti? Yamata je odlučio povjerovati da je bilo tako. Spuštali su se ovom vododerinom, njihov uzmak u smrt štitila je posljednja pozadinska postrojba; njihovim posljednjim trenutkom savršenstva.

Ovdašnje stanovništvo stijenu je nazivalo hrid Banzai, oni manje rasistički raspoloženi zvali su je hrid Samoubojica. Yamatini ljudi iz odjela za odnose s javnošću pobrinut će se da izmijene taj naziv u nešto dostojnije. 9. Srpnja 1944. godine, dan kada je skončao organizirani otpor. Dan kada su Amerikanci otok Saipan proglasili “sigurnim”.

U stvari, postojale su dvije litice, zakrivljene prema unutra poput nekakva amfiteatra; viša od dvije izdizala se dvjesto četrdeset metara iznad mora koje je mamilo. To mjesto označavala su dva mramorna stupa koja su prije nekoliko godina podigli japanski studenti. Oblikom su podsjećala na dijete koje kleči u molitvi. To je bilo ovdje: približili su se rubu držeći se za ruke. Dobro se sjećao očevih snažnih ruku. Jesu li se njegovi brat i sestra bojali? Vjerojatno su više bili smeteni nego preplašeni, mislio je, nakon tri tjedna buke, užasa i neshvaćanja. Majka je vjerojatno gledala oca. Topla, niska, okrugla žena čiji je melodiozan smijeh ponovno zvonio u sinovim ušima. Vojnici su ponekad bili grubi prema ocu, ali nikad prema njoj. I nikad prema djeci. Posljednja dužnost koju su vojnici izvršili bila je zadržati Amerikance podalje od njih u tom konačnom trenutku, u kojem su zakoračili preko ruba. Držali su se za ruke, odlučio je vjerovati Yamata, svatko držeći jedno dijete u posljednjem, ljubavi prepunom zagrljaju, ponosno odbivši prihvatiti pasti divljacima u zarobljeništvo, i time iz drugog sina načinivši siroče. Yamata je sklopio oči i vidio sve to; prvi su put sjećanja i zamišljene slike natjerale njegovo tijelo da zadršće pod navalom osjećaja. Prije si je, u svim prilikama kada bi prošlih godina dolazio na ovo mjesto, dopuštao osjećati samo gnjev, ali sada je mogao osloboditi osjećaje i zaplakati ispunjen ponosom, jer je on platio svoj dug časti onima koji su ga rodili i dug časti onima koji su ih otjerali u smrt. Do kraja.

Vozač ga je promatrao ne znajući, ali s razumijevanjem, jer je poznavao povijest ovog mjesta; kada je drhtavi šezdesetogodišnjak pljeskajući dlanovima dozvao pozornost usnulih rođaka, bio je na rubu suza. Gotovo stotinu metara udaljen jasno je vidio kako se Yamatina ramena tresu u jecajima, a nakon nekog vremena Yamata je, ne svukavši svoje poslovno odijelo, legao na bok i zaspao. Možda će sanjati o njima. Možda će ga neki dusi, razmišljao je vozač, posjetiti u snu i reći mu sve ono što treba čuti. Ipak, najveće je iznenađenje, mislio je dalje, to što stari kujin sin ipak ima dušu. Možda je pogrešno procijenio svog šefa.

„Proklet bio ako nisu organizirani”, rekao je Oreza za sebe, promatrajući kroz dalekozor, onaj jeftini koji je držao u kući.

Prozor dnevne sobe pružao je pogled na zračne luke, a iz kuhinje se vidjelo pristanište. Orchid Ace već je odavno isplovio, na njegovu je vezu stajao drugi brod s automobilima, zvao se Century Highway No 5., a iz njega su iskrcavali terenska vozila i kamione. Portagee je bio prilično napet tjerajući se da probdije cijelu noć. Nije spavao već dvadeset sedam sati, nekoliko ih je proveo naporno radeći na moru zapadno od otoka. Bio je prestar za takve poslove, to je dobro znao. Burroughs, mlađi i pametniji, smotao se na sagu u dnevnoj sobi i blaženo hrkao.

Nakon mnogih godina Oreza je ponovno poželio zapaliti. Cigarete su bile dobre za održavanje budnosti. U ovakvim trenucima bile su istinski potrebne. Njima su se služili ratnici – barem su tako tvrdili u filmovima o Drugom svjetskom ratu. Samo, ovo nije bio Drugi svjetski rat, a on nije ratnik. Tijekom svih trideset godina koje je odradio u američkoj Obalnoj straži, nije nikad ispalio hitac u bijesu, čak ni za vrijeme roka u Vijetnamu. Oružje je držao uvijek netko drugi. On se nije znao boriti.

„Budan si cijelu noć?” upitala je Isabel, odjevena za posao. Na ovoj strani međunarodne datumske granice bio je ponedjeljak, prema tome, radni dan. Spustila je pogled i ugledala blok koji su obično držali pokraj telefona; papir je bio prekriven bilješkama i brojkama. „Je li ovo važno?”

„Ne znam, Izz.”

„Hoćeš doručak?”

„Štetiti ne može”, oglasio se Pete Burroughs, protežući se dok je ulazio u kuhinju. „Mislim da sam se obeznanio oko tri.” Malo je razmišljao. „Osjećam se kao... proklet”, izjavio je, iz poštovanja prema nazočnoj dami.

„Moram biti na poslu za nekih sat vremena”, primijetila je gospođa Oreza, otvarajući vrata hladnjaka. Burroughs je zamijetio da su u ovoj kući doručak sačinjavale žitarice i obrano mlijeko, zajedno s pržencem od kruha načinjena od integralnog žita. Još malo voća i kao da je doma u San Joseu. Namirisao je kavu. Pronašao je šalicu i natočio si.

„Netko stvarno zna skuhati.”

„Manni”, rekla je Isabel.

Oreza se osmjehnuo, prvi put nakon dugih sati. „Naučio me moj prvi noštromo. Pravilan izbor mješavine, točni odnosi i malo soli.”

Da, vjerojatno u noći bez mjesečine, nakon žrtvovanja jarca, pomislio je Burroughs. Pa dobro, jarac nije umro uzalud. Povukao je dobar gutljaj i prišao Orezinim bilješkama.

„Toliko mnogo?”

„To je umjerena procjena. Dva sata leta odavde do Japana. Znači četiri sata tamo-natrag. Bit ćemo velikodušni i reći da na svakom uzletištu provodi devedeset minuta. To znači da cijeli krug traje sedam sati. U svakom zrakoplovu, tristo, možda tristo pedeset vojnika. To znači da je svaki zrakoplov dovezao oko tisuću ljudi. Petnaest zrakoplova tijekom dana, to znači cijela divizija. Misliš li da Japanci imaju više od petnaest 747-ica?” upitao je Portagee. „Dakle, kao što sam rekao, umjerena procjena. Sada je samo pitanje dovući pokretnu opremu.”

„Koliko brodova?”

Oreza se namrštio. „Nisam siguran. Tijekom Zaljevskog rata – tamo sam radio na lučkom osiguranju... a, jebiga. Ovisi koje brodove koristiš i kako ih se tovari. Ponovno ću biti umjeren. Dvadeset većih trgovačkih samo za dovoz opreme. Kamioni, terenska vozila, sve gluposti koje ti nikad ne padnu na pamet. To je kao seliti cijeli grad. Moraju dopremiti zalihe goriva. Na ovoj hridi nema dovoljno hrane, dakle i nju moraju dopremati brodovima; štoviše, broj stanovnika upravo se udvostručio. Što znači da možda dođe i do manjka vode.” Oreza je i to zabilježio. „Sve u svemu, namjeravaju ostati. I to je sasvim sigurno”, izjavio je, uputivši se prema stolu na kojem su ga čekale njegove žitarice; u stvari, žudio je za tri jaja na oko, slaninom, preprženim bijelim kruhom s maslacem, smeđim kolačićima i kolesterolom kojeg su te namirnice sadržavale. Jebo te pedeseti rođendan!

„Što ću ja?” upitao je inženjer. „Ti ovdje prolaziš kao ovdašnji. Ja to sigurno ne mogu.”

„Pete, ti si moj putnik, a ja sam zapovjednik, u redu? Ja odgovaram za tvoju sigurnost. Takav je zakon mora, gospodine.”

„Više nismo na moru”, primijetio je Burroughs.

Orezu je iznervirala točnost primjedbe. „Za cijepanje dlaka imam kćer koja je odvjetnica. Ja s druge strane pokušavam rješavati stvari što je jednostavnije moguće. Doručkuj. Ja moram spavati, a ti preuzmi prijepodnevnu stražu.”

„Što ću ja?” upitala je gospođa Oreza.

„Ako se ne pojaviš na poslu...”

„... netko će se upitati zašto.”

„Bit će lijepo saznati je li istina što su izjavili o dva ranjena policajca”, nastavio je njezin suprug. „Izz, cijelu noć sam budan. Nisam čuo nijedan pucanj. Na svakom raskrižju stoji ophodnja, ali ne diraju nikoga.” Zastao je. „Slušaj, ni meni se ne sviđa. Ipak, moramo se suočiti s time.”

* * *

„Ede, jesi li to učinio?” otvoreno je upitao Durling, pogledom strijeljajući svog potpredsjednika. Proklinjao ga je što ga je natjerao suočiti se s još jednom teškoćom uz višestruku krizu koja mu je visjela nad predsjednikovanjem. Ipak, članak u Postu nije mu davao izbor.

„Zašto si me pustio da izvisim? Zašto me barem nisi upozorio na sve?”

Predsjednik je rukom opisao krug po Ovalnu uredu. „Postoje mnoge stvari koje ovdje možeš činiti, i postoje one koje ne možeš. Jedna od njih je umiješati se u kriminalističku istragu.”

„Nemoj mi to prodavati! Mnogi su...”

„Jesu, i to su platili.” Ja ne moram pokrivati svoja leđa, prešutio je Durling. Samo što svoja izlažem za tebe. „Nisi mi odgovorio.”

„Slušaj, Rogere!” frknuo je Kealty. Predsjednik ga je prekinuo podignutom rukom; progovorio je tiho.

„Ede, cijelo gospodarstvo se raspada. Na Tihom oceanu imamo poginule mornare. Na tebe ne mogu rasipati svoju energiju. Kao ni svoj politički kapital. Nemam vremena. Odgovori mi na pitanje”, zapovjedio je Durling.

Potpredsjednik je pocrvenio, prije nego što je progovorio glavu je okrenuo udesno. „Dobro, volim žene. I to nikad nisam skrivao. Moja supruga i ja smo se dogovorili.” Izravnao je glavu. „Ali, nikad, nikad, nisam zlostavljao, napao, silovao ili se nametao ikome u cijelom svom glupom životu. Nikad. To ne moram činiti.”

„Lisa Beringer?” upitao je Durling, provjerivši ime u bilješkama.

„Bila je slatka, pametna, ozbiljna, molila me – što, to i sam možeš pogoditi. Objasnio sam joj da je to nemoguće. Te godine čekao me reizbor, a, uostalom, bila je premlada. Zaslužila je nekoga svojih godina, da se uda, dobije djecu i dobar život. Teško je to podnijela, počela je piti – možda i nešto drugo, ali ne vjerujem. I tako, jedne se noći odvezla na zaobilaznicu i gotovo. Bio sam na sprovodu. Još se uvijek javljam njezinim roditeljima. Dobro”, rekao je Kealty, „ne baš u posljednje vrijeme.”

„Ostavila je poruku.”

„Ostavila ih je nekoliko.” Kealty je iz džepa sakoa izvukao dvije omotnice. „Iznenađuje me što nitko nije zamijetio nadnevak na pismu koje je u posjedu FBI-a. Deset dana prije smrti. Ovo je datirano tjedan dana kasnije, a ovo je napisala onog dana kad je poginula. Pronašli su ih moji ljudi. Vjerojatno je Barbara Linders pronašla treće. Nije poslala nijedno. Mislim da ćeš uočiti da su sva tri međusobno različita.”

„Lindersova tvrdi da si je...”

„Drogirao?” Kealty je odmahnuo glavom. „Ti znaš da imam problema s pićem, to si znao i kada si me pozvao na dužnost. Jesam, ja sam alkoholičar, ali sam svoje posljednje piće popio prije dvije godine.” Nesiguran osmijeh. „Seksualni mi se život poboljšao. No, vratimo se Barbari. Tog je dana bila prehlađena, imala je gripu. Otišla je u ljekarnu na Hillu, dobila lijek, i...”

„Kako sve to znaš?”

„Možda vodim dnevnik. Možda samo imam dobro pamćenje. Bez obzira, znam kojeg se dana to dogodilo. Možda je netko od mojih provjerio bilješke u ljekarni, te je možda na kutiji lijeka koji je uzimala stajalo upozorenje da ga se ne smije uzimati s alkoholom. Rogere, to ne znam. Kad se prehladim – dobro, u to doba, liječio sam se konjakom. Kvragu”, priznao je Kealty, „liječio sam pićem mnogo toga. Tako sam joj malo natočio, a ona je postala veoma srdačna. Možda malo i previše, ali sam već bio napola skuhan, i pripisao to svojem općepoznatom šarmu.”

„Što mi hoćeš reći? Da nisi kriv?”

„Hoćeš li reći da sam jebežljiv i da ga ne mogu držati u hlačama? Vjerojatno jesam. Razgovarao sam sa svećenicima, s liječnicima, bio na klinici – to je bilo teško prikriti. Konačno sam otišao predstojniku neurologije na Harvard. Oni misle da to uzrokuje dio mozga koji upravlja nagonima, mislim, to je samo teorija, ali mislim da stoji. To ide uz hiperaktivnost. Bio sam hiperaktivno dijete. Još uvijek spavam najviše šest sati. Rogere, sve to priznajem, ali nisam silovatelj.”

Dakle, to je to, mislio je Durling. Iako nije bio odvjetnik, imenovao je, savjetovao se i slušao dovoljno njih da shvati što je upravo čuo. Kealty je mogao razviti dvostruku obranu: dokazi protiv njega slabiji su nego što su istražitelji vjerovali – te da to uopće nije bila njegova pogreška. Predsjednik se pitao koja bi obrana mogla biti ona istinita. Nijedna? Jedna? Obje?

„I što ćeš učiniti”, upitao je potpredsjednika, služeći se istim glasom koji je upotrijebio tijekom razgovora s japanskim veleposlanikom. Usprkos sebi, sve je više suosjećao s čovjekom koji je sjedio sučelice njemu. Što ako stvarno govori istinu? To on ne može znati – uostalom, taj će pravorijek donijeti porota ako sve ode tako daleko; ako porota bude tako mislila, kakva će tek biti saslušanja pred Pravosudnim odborom? Kealty je na Hillu imao još podosta aduta.

„Nekako nagađam da ovog ljeta nitko neće tiskati naljepnice s natpisom Durling/Kealty.” To je popratio nategnutim osmijehom.

„Ne, ako ja budem imao što za reći”, potvrdio je predsjednik, ponovno hladan. Nije bio trenutak za šalu.

„Rogere, ne želim ti nanijeti štetu. To sam učinio prekjučer. Da si me upozorio, sve bih ti rekao još prije, i svima uštedio gomilu vremena i gnjavaže. Također i Barbari. Nju sam izgubio iz vida. Bila je nadarena za građansko pravo, pametna, i dobra srca. Bili smo zajedno samo jednom. A nakon toga nije otišla iz ureda”, istaknuo je Kealty.

„Ede, to smo riješili. Reci, što želiš.”

„Odlazim. Podnosim ostavku. Optužba se odbacuje.”

„Nije dovoljno”, hladno je odvratio Durling.

„Naravno, priznat ću svoje slabosti. Ispričat ću se i tebi, časnom javnom djelatniku kakav uistinu jesi, za sve štete koje sam mogao nanijeti tvom predsjedničkom mandatu. Moji će se odvjetnici sastati s njihovima, dogovorit ćemo se o odšteti. Povlačim se iz javnog života.”

„A, ako i to još nije dovoljno?”

„Dostajat će”, uvjereno je odgovorio Kealty. „Ne mogu izići pred sud sve dok se ne riješe ustavna pitanja. Rogere, to traje mjesecima. Vjerojatno sve do ljeta, možda sve do konvencije. To si ne možeš dopustiti. Mislim da je najgore moguće što ti se može dogoditi to da Pravosudni odbor pošalje prijedlog o smjenjivanju u Kongres, a oni ga odbiju, možda ga i prihvate s tijesnom većinom, a nakon toga senatsko suđenje završava s neodlučnom porotom. Imaš li ti blagog pojma kolike sam usluge učinio njima i Senatu?” Kealty je odmahnuo glavom. „To je politički rizik koji ne zavrjeđuješ, a osim toga cijeli slučaj odvraća tvoju i pozornost Kongresa na probleme upravljanja. Potreban ti je svaki trenutak. Još i više od toga.” Kealty je ustao i pošao prema vratima Predsjedniku zdesna, onim savršeno uklopljenim u zavojit žućkastobijeli zid sa zlatnim štukaturama. Posljednje riječi izgovorio je ne okrećući se: „Uostalom, sve ovisi o tebi.”

Predsjednika je razbjesnilo saznanje da je, na kraju, onaj najlakši put, upravo onaj pravi – ali to nitko neće nikada saznati. Znat će se da je njegov konačni potez bio politički prikladan u povijesnom trenutku koji je zahtijevao upravo takvo ponašanje. Moguć gospodarski krah, rat koji je upravo započeo – nije imao vremena natezati se još i s tim. Mlada žena je poginula. Druge tvrde da ih je napastovao. Ipak, što ako je mrtva djevojka poginula zbog nekih drugih razloga, a što ako su one druge – proklet bio, opsovao je u sebi. To je trebala odlučiti porota. Ipak, moralo se proći tri odvojena pravna postupka prije nego što bi porota dobila priliku da odluči, a tada bi bilo koji branitelj s imalo pameti mogao izjaviti da je pošteno suđenje ionako nemoguće nakon televizijskog izvješća na C-SPAN-u koji se svojski potrudio cijelom svijetu otkriti svaki i najmanji dokaz, upropastivši sve, i time odrekavši Kealtyju njegovo ustavno pravo na pošteno i nepristrano suđenje pred nepristranom porotom. Takvu presudu lako bi mogao donijeti federalni okružni sud, a još vjerojatnije i prizivni... žrtve time ne bi dobile ništa. Što ako je taj kurviš, stvarno, tehnički gledano, nevin? Jebežljivost, ma koliko neugodna bila, još uvijek nije predstavljala zločin.

A ni on, ni njegova zemlja u ovom trenutku nisu trebali takve smetnje. Roger Durling pozvao je tajnicu.

„Molim, gospodine Predsjedniče?”

„Pozovite mi državnog tužitelja.”

Cijelo vrijeme sam u krivu, mislio je Durling. Naravno da se mogu umiješati u kriminalističku istragu. I moram. I uopće mi nije teško. U vražju mater.