43

PLEŠI KAKO SVIRAJU.

„Znam da niste Rusi”, javio se Koga, sjedeći pokraj Chaveza na stražnjem sjedištu. Clark je upravljao.

„Zašto tako mislite?” sasvim nevino upitao je Clark.

„Yamata vjeruje da sam imao veze s Amerikancima. Vas dvojica jedina ste dva gaijina s kojima sam govorio otkad je počelo sve ovo bezumlje. Što se ustvari događa?” želio je saznati političar.

„Gospodine, događa se da smo vas spasili od ljudi koji su željeli vašu smrt.”

„Yamata nije toliko glup”, odvratio je Koga, koji se još nije oporavio od šoka izazvanog nasiljem koje je buknulo u salonu.

„Koga-san, on je započeo rat. Što je vaš život u usporedbi s tim?” promišljeno je upitao muškarac za upravljačem automobila.

„Dakle, vi ste Amerikanci”, nije se predavao Koga.

Ma, kog vraga, pomislio je Clark. „Da, gospodine, jesmo.”

„Špijuni?”

„Obavještajni časnici.” Chavezu je taj naziv bio draži. „Čovjek kojeg smo zatekli s vama u sobi...”

„Mislite, onaj kojeg ste ubili? Kaneda.”

„Da, gospodine. On je ubio jednu američku državljanku, djevojku imenom Kimberly Norton; zapravo, prilično sam zadovoljan što sam ga skinuo.”

„Tko je ona bila?”

„Gotova ljubavnica”, objasnio je Clark. „A kad je postala prijetnjom novom premijeru, Raizo Yamata odlučio je da je ukloni. Ovamo smo došli samo da je odvedemo kući. I to je sve”, nastavio je Clark priču, samo djelomice neistinitu.

„Ništa od ovoga nije se trebalo dogoditi”, usprotivio se Koga. „Da mi je vaš Kongres samo dao priliku da...”

„Gospodine, možda ste u pravu. Ne znam je li tako; mogućnost postoji”, rekao je Chavez. „Ipak, to sad i nije previše važno, zar ne?”

„Pa, onda, što je važno?”

„Završiti ovaj pokolj prije nego što pogine previše ljudi”, javio se Clark. „Borio sam se u nekoliko ratova; nije nimalo zabavno. Tamo pogine gomila mladih ljudi prije nego što se uspiju vjenčati i imati vlastitu djecu, a to je već dovoljno loše, zar ne?” Clark je malo zastao. „Loše je za moju domovinu, za vašu osobito, a bit će i gore.”

„Yamata vjeruje...”

„Yamata je poslovni čovjek”, ubacio se Chavez. „Gospodine, bilo bi bolje da shvatite. On ne zna što je započeo.”

„Da, vi Amerikanci ste osobito nadareni za ubijanje. U to sam se osobno uvjerio prije četvrt sata.”

„U tom slučaju, gospodine Koga, također ste vidjeli da smo jednog čovjeka ostavili živoga.”

Clarkov gnjevni odgovor zamrznuo je razgovor na nekoliko minuta. Koga je shvaćao prilično sporo. Čuvar pred vratima bio je živ kad su pretrčali preko njega; drhtao je i stenjao kao da je preživio strujni udar, ali bio je živ.

„A zašto ga niste... ?”

„Nismo imali razloga”, rekao je Chavez. „Što se tiče onog smeća Kanede, neću se ispričavati nikome. Znao je što se sprema, a kad sam upao u sobu, potezao je oružje, a to je, gospodine, prilično gadan trenutak. Samo, ovo nije film. Mi ne ubijamo iz zabave, a vas smo došli izvući jer netko mora zaustaviti ovaj suludi rat... u redu?”

„Čak i... ipak... ono što je vaš Kongres učinio... kako moja domovina može gospodarski preživjeti...”

„A, ako se rat nastavi, hoće li ikome biti bolje?” upitao je Clark. „Ako Japan i Kina udare na Rusiju, što će tada biti s vama? Što mislite, tko će platiti punu cijenu te pogreške? Kina? Ne bih rekao.”

Prve su vijesti u Washington stigle satelitskim vezama. Jedan od satelita za elektronsko izviđanje Agencije za nacionalnu sigurnost našao se iznad područja i zabilježio prekid emitiranja signala – tako su to nazivali u NSA – s tri zrakoplova za elektroničko izviđanje. Druge prislušne postaje zabilježile su radijske emisije koje su trajale nekoliko minuta, te se prekinule. Analitičari pokušavaju razmrsiti cijelu tu zbrku, otkrilo je Ryanu izvješće koje je držao u rukama.

* * *

Samo sam jednog oborio, pomislio je pukovnik. Pa, mora biti zadovoljan i time. Njegov je pratilac oborio posljednjeg japanskog lovca. Južna je skupina skinula tri, a američki su Eagleovi srušili preostala četiri u trenutku kad su ostali bez podrške, što ih je učinilo neočekivano ranjivima. Vjerojatno je skupina Zorro skinula treći E-767. Sve u svemu, sasvim pristojna noćna smjena, iako prilično duga, pomislio je, ubacujući se u skupinu od četiri zrakoplova koje je čekalo dotakanje goriva u letu i trosatni let do Šemje. Svima je najteže padao prisilni prekid svih komunikacija. Neki njegovi ljudi uistinu su imali lovačkih priča, puni sebe onako kako su to bili lovački piloti koji su obavili svoj zadatak i uspjeli ga preživjeti – naravno, svi su željeli pričati. To će se ubrzo promijeniti, mislio je, ta prisilna šutnja koja ga tjera da razmišlja o prvom oborenom zrakoplovu. Trideset ljudi u njemu. U vražju mater, pa trebao bi se nakon toga osjećati dobro. Zašto se ne osjeća tako?

Dogodilo se nešto zanimljivo, pomislio je Dutch Claggett. Još su u svojem području hvatali japanske podmornice, ali tko god to bio, skrenuo je sjeverno i počeo se udaljavati od njih, što je Tennesseeju omogućilo da ostane na svom mjestu. Kako su to običavale činiti podmornice u ophodnjama, podići će se bliže površini, izbaciti ESM antenu i pratiti japanske zrakoplove za elektronsko izviđanje, loveći moguće podatke te ih prosljeđivati drugima. Skupljanje elektroničkih podataka podmornice su obavljale i prije njegova premještaja u Annapolis, te su njegovoj posadi pridodana dva elektroničara koji su pokazali istinsku nadarenost za takve zadatke. Svojim uređajima ulovili su dva zrakoplova koji su, nakon nekog vremena, jednostavno nestali. Nakon toga uhvatili su neke radijske signale; to ih je uzbudilo, a na to je jedan od glasova nestao iz etera, negdje sjeverno od njih.

„Kapetane, mislite li da smo malo popravili rezultat?” upitao je poručnik Shaw, uvjeren da kapetan to zna, budući da se od kapetana očekivalo da zna sve, iako to nije bilo tako.

„Čini mi se tako.”

„Sonarni kontakt.”

„Sonar, slušam.”

„Prijatelj opet diše, pravac nula-nula-devet, vjerojatno kontakt u zoni konvergencije”, javio se zapovjednik odjela.

„Počinjemo traganje”, rekao je Shaw, uputivši se prema navigacijskom stolu.

„Dakle, što se dogodilo?” upitao je Durling.

„Uništili smo im tri radarska zrakoplova, a udarna skupina potpuno je razvalila lovačku eskadrilu.” Ipak, još nije došlo vrijeme za slavlje.

„To je najgadniji dio?”

Ryan je kimnuo. „Da, gospodine. Moramo ih održavati zbunjenima još neko vrijeme, ali zasad znaju da se nešto događa. Znaju da...”

„Znaju da bi moglo doći do pravog rata. Ima li vijesti o Kogi?”

„Ne još.”

Bilo je četiri sata izjutra i to se primjećivalo na svoj trojici. Koga je preživio stresni period, te se, u tom trenutku, trudio uključiti mozak a isključiti emocije, dok su ga njegova dva “domaćina” – smatrao ih je svojim domaćinima, iako ga je i ta spoznaja iznenadila – vozila naokolo, razmišljajući koliko je uistinu bilo pametno stražara pred Yamatinim apartmanom ostaviti na životu. Je li se već oporavio? Možda će pozvati policiju. Ili nekog drugog. Kakve će posljedice stvoriti njihova noćna pustolovina?

„Kako da znam mogu li vam vjerovati?” upitao je Koga nakon podulje šutnje.

Clark je stegnuo upravljač toliko čvrsto da ga je zamalo zdrobio. Takva glupa pitanja proizvodili su filmovi i televizija. U njima su špijuni izvodili sve moguće najzapetljanije stvari, nadajući se da će njima nadmašiti podjednako briljantnog protivnika protiv kojeg su se borili. Stvarnost je bila posve drugačija. Budući da se i nešto najjednostavnije može okrenuti protiv tebe, zadaci su se izvršavali na najjednostavniji mogući način, a ako je protivnik toliko briljantan, nikad nećeš ni saznati tko je on. Navući ljude da rade baš ono što želiš, djeluje samo onda kad im se ponudi jedan jedini izlaz, iako su oni i tada u stanju izvesti nešto posve neočekivano.

„Gospodine, upravo smo za vas stavili živote na kocku, ali, u redu, nemojte nam vjerovati. Nisam toliki idiot da bih vam to ponavljao. Za takvo nešto ne poznajem dovoljno dobro vaše političke prilike. Ono što vam želim reći ustvari je vrlo jednostavno. Radit ćemo neke stvari – što sve, ne znam, pa vam ne mogu reći. Mi želimo ovaj rat završiti sa što manje nasilja, ali nasilja će biti. Vi također želite da se ovaj rat završi, nije li tako?”

„Naravno da želim”, odvratio je Koga, toliko umoran da mu više nije pomagao ni dobar odgoj.

„U tom slučaju, gospodine, učinit ćete ono što smatrate najboljim. Gospodine Koga, shvatite, ne morate vjerovati nama, ali nesumnjivo morate vjerovati u ono što je najbolje za vašu i našu zemlju.” Clarkova je primjedba, unatoč svoj njegovoj razdražljivosti, postigla neočekivano velik učinak.

„Da.” Političar je malo razmislio. „Da. Tako je, nije li?”

„Gdje vas možemo odvesti?”

„Do Kimure.”

„Dobro.” Clark je pronašao adresu te skrenuo na cestu 122. Tada je shvatio da je te noći saznao nešto veoma važno, a kad Kogu smjesti na neko, barem djelomično sigurno mjesto, njegova je najvažnija zadaća podatke dostaviti Washingtonu. Puste su mu ulice išle na ruku, pa iako je žudio za kavom koja bi ga razbudila, trebalo mu je samo četrdeset minuta vožnje iz napučene četvrti do mirnog dijela grada u kojem su stanovali dužnosnici MITI-ja. Kad su se zaustavili pred kućom, primijetili su upaljena svjetla, te su pustili Kogu da sam ode do vrata. Otvorio ih je Ishamu Kimura, te uveo gosta u kuću razjapivši usta u razmjerima ulaznih vrata.

Tko kaže da Japanci nikad ne pokazuju što osjećaju? upitao se Clark.

„Dakle, što misliš, tko nas je otkucao?” javio se Ding sa stražnjeg sjedišta.

„Pametan mali... i ti si shvatio.”

„Pa, gospodine C, ja sam ovdje onaj s fakultetom.” Ding je uključio računalo i počeo pisati izvješće za Langley, koje će, ponovno, ići preko Moskve.

„Što su učinili?” zaurlao je Yamata u slušalicu.

„Ovo je ozbiljno.” Na drugom je kraju bio general Arima, koji je tek malo prije saznao vijesti iz Tokija. „Uništili su nam zračnu obranu i jednostavno nestali.”

„Kako?” želio je znati industrijalac. Nisu li ga uvjeravali da su Kamiji nepobjedivi?

„Još nisu saznali, ali, kažem vam, ovo je veoma ozbiljno. Sad su u mogućnosti napasti Domovinsko otočje.”

Daj, misli, govorio si je Yamata, tresući glavom ne bi li se razbistrio. „Generale, oni ne mogu izvršiti invaziju na otočje, nije li tako? Mogu nas malo ubosti, ali nam ne mogu nanijeti nikakav teži poraz i sve dok posjedujemo nuklearno oružje...”

„Osim ako ne pokušaju nešto drugo. Amerikanci se ne ponašaju onako kako smo od njih očekivali.”

Ta je primjedba prilično uzdrmala budućeg guvernera Saipana. Danas je dan kad je trebao započeti svoju kampanju. Pa, možda je precijenio učinak koji će njegova akcija imati na američko financijsko tržište; ipak, oštetili su američku flotu, zauzeli su otočje, a Amerika nije bila sposobna napasti čak nijedan otok u Marijanima, štoviše, nije pokazivala ni najmanju političku volju da atomskim oružjem napadne njegovu domovinu. Dakle, još vodimo igru. Je li bilo moguće očekivati da Amerika ni u jednom trenutku neće uzvratiti? Naravno da ne. Yamata je podigao daljinski i uključio televizor; prebacio je na CNN – na vijestima je bila američka dopisnica, stajala je na doku, a iza nje su bila dva američka nosača, još u suhim dokovima, još nesposobni da učine bilo što.

„Kakva izvješća imamo iz Indijskog oceana?” upitao je generala.

„Oba američka nosača još su tamo”, uvjeravao ga je Arima. „Jučer su ih pratili vizualno i radarom; nalaze se četiristo kilometara od Šri Lanke.”

„Oni nam ne mogu ništa, je li tako?”

„Pa, oni, ne mogu”, priznao je general. „Ipak, moramo obaviti neke druge pripreme.”

„U tom slučaju, Arima-san, predlažem vam da ih obavite”, odvratio je Yamata toliko uljudno da se prijekor jasno čuo.

Najgore od svega bilo je ne znati što se dogodilo. Dotok podataka s tri uništena zrakoplova prekinut je u trenutku obaranja Kamija-dva. Do svih ostalih podataka došli su više nagađanjem nego potvrdama. Zemaljske radarske stanice primile su podatke s Četvorke i Šestice, primijetivši da je dotok podataka s oba zrakoplova prestao u gotovo istom trenutku. Nijedan od triju zrakoplova nije odaslao nikakav znak za uzbunu. Jednostavno su prestali odašiljati, ostavljajući za sobom samo komade koji su plutali po valovitom oceanu. Što se lovaca tiče, njihove su poruke imali na vrpcama. Za pregled materijala tehničari su utrošili manje od četiri minute. Prvo su se čule samouvjerene, profesionalno šture primjedbe lovačkih pilota koji su se približavali svojim metama, a nakon toga nekoliko puta začulo se: „Što?”, a potom su uslijedile užurbane naredbe za uključivanje radarskih sustava i još nekoliko poruka da netko nišani na njih. Jedan je pilot prijavio pogodak, da bi se veza prekinula u sljedećem trenutku – samo, što ga je pogodilo? Kako je isti zrakoplov mogao oboriti Kamije, a potom uništiti i lovce? Amerikanci su imali samo četiri nova i skupocjena lovca F-22. A njih su pratili Kamiji. Kakva je to zlokobna čarolija...? Cijeli problem bio je u tome što na to nisu znali odgovoriti.

Specijalisti za protuzrakoplovnu obranu, kao i tehničari koji su stvorili najsavršeniji leteći radarski sustav na svijetu, odmahivali su glavama, spuštali poglede, osjećajući se potpuno posramljenima; ni oni nisu znali. Od deset zrakoplova uništeno je pet; sposobnih za službu bilo je četiri, i svi su znali da više ne smiju riskirati i slati ih nad more. Nove su naredbe glasile da rasporede standardne izviđačke zrakoplove E-2C, one koje su zamijenili E-767; samo E-2C bili su slabiji zrakoplovi američke proizvodnje, te su časnici morali prihvatiti saznanje da je na neki način učinkovitost zračne obrane njihove domovine dovedena u ozbiljnu opasnost.

U sedam sati navečer Ryan se spremao poći kući, a tad se oglasio telefaks na zaštićenoj liniji. Telefon je zazvonio još prije nego je papir počeo izlaziti iz stroja.

„Možete li vi, ljudi, jednom nešto sačuvati u tajnosti?” upitao je bijesni glas s primjetnim naglaskom.

„Sergej? Što se dogodilo?”

„Koga je najbolja prilika za okončanje neprijateljstva, a netko od vaših Japancima je prenio da je u dodiru s vama!” Golovko je gotovo urlao iz svoje kuće, gdje je bilo tri sata izjutra. „Što vam je? Hoćete ga ubiti?”

„Sergej, za ime Božje, daj ohladi malo!” Jack se zavalio u naslonjač, a dotad je ispis iscurio iz faksa. Stigao je izravno iz odjela za veze američkog veleposlanstva u Moskvi, nesumnjivo proslijeđen iz ruske obavještajne službe. „A, jebiga.” Stanka. „Dobro, sad smo ga izvukli iz dreka, zar ne?”

„Ivane Emetoviču, procurilo vam je na prilično visokoj razini.”

„Pa, ti bi trebao najbolje znati kako je to lako učiniti.”

„Uvjeravam te da istražujemo tko je to bio.” U glasu se još nazirao bijes.

Ma, upravo sjajno! pomislio je Jack sklopivši oči koje su ga pekle. Međunarodni odjel ruske obavještajne službe svjedoči na federalnom okružnom sudu.

„To zna samo šačica ljudi. Nazvat ću te.”

„Jako mi je drago što tako osjetljive podatke ograničavate samo na osobe od povjerenja, Jack.” Veza se prekinula. Ryan je prebacio prekidač i nazvao drugi broj.

„Murray.”

„Dane, Ryan. Trebam te, i to brzo.” Potom je nazvao Scotta Adlera. Nakon toga se uputio do predsjednikova ureda. Dobre vijesti koje je nosio, barem je tako mislio, bile su da je protivnička strana nespretno iskoristila važne podatke. Bio je siguran da je u igri ponovno Yamata; ponovno razmišlja poput poslovnog čovjeka, a ne poput špijuna. Čak se nije potrudio sakriti podatke, ne mareći za to hoće li time također otkriti i njihov izvor. Taj tip stvarno nije znao vlastite granice. Prije ili kasnije skupo će platiti tu slabost.

U posljednjoj skupini naredbi koje je Jackson izdao prije isplovljavanja na Pacifik, nalazila se i naredba za polijetanje dvanaest B-1B bombardera iz njihove baze u južnom Kansasu; trebali su prvo sletjeti u bazu Lajes na Azorskom otočju, a potom se uputiti do baze Diego Garcia u Indijskom oceanu. Let dug više od osamnaest tisuća kilometara trajao je više od jednoga dana, a kad su zrakoplovi naposljetku sletjeli u bazu najudaljeniju od američkog kopna, posade su bile iscrpljene do srži. Ubrzo za njima sletjela su i tri KC-10 koja su prevezla cijelu zemaljsku posadu i opremu za održavanje; nedugo zatim cijela je skupina već tvrdo spavala.

„Što mislite reći?” želio je saznati Yamata. Čuvši novosti, osjetio je hladnoću. Netko je napao njegov vlastiti dom. Samo, tko?

„Samo to da je Koga nestao, i da je Kaneda mrtav. Jedan od vaših čuvara je preživio, ali tvrdi da je vidio dvojicu ili trojicu gaijina. Onesposobili su ga, ali ne zna na koji način.”

„I što dalje?”

„Cijeli slučaj istražuje se kao redovna policijska istraga”, izvijestio je Kazuo Taoka svog nadređenoga. „Naravno, nisam im rekao ni riječi o Kogi.”

„Morate ga pronaći, i to brzo.” Yamata se zagledao kroz prozor. Sreća ga je još pratila. Poziv ga je zatekao kod kuće.

„Ne znam...”

„Ja znam. Hvala što ste javili.” Yamata je prekinuo vezu i odmah nazvao drugi broj.

Murray je projurio kroz sigurnosnu provjeru u Bijeloj kući, službeni pištolj ostavivši u automobilu. Ovih mjesec dana za njega je bilo jednako teško kao i za sve ostale u vladi. Upropastio je istragu u slučaju Lindersove početničkom greškom. Konjak i lijek za prehladu, ponavljao je u sebi, pitajući se što će Ryan i predsjednik misliti o tome. Cijeli se slučaj raspao, a jedina mu je zadovoljština bila što vjerojatno nevinog čovjeka nije odvukao na sud i time još više osramotio Biro. Je li Ed Kealty uistinu kriv ili nije, FBI-evu direktoru nije bilo važno. Uostalom, Kealty će ubrzo zauvijek napustiti vladine službe. Pa, i to je nešto, uvjeravao je Murray samoga sebe dok ga je agent Tajne službe vodio do Ryanova ureda, ali ovaj put do onoga nasuprot Zapadnome krilu.

„Dane,” pozdravio ga je Jack, ustavši kad je Murray ušao.

„Gospodine predsjedniče,” bilo je prvo što je rekao Murray. Trećeg čovjeka u sobi nije poznavao.

„Ja sam Scott Adler.”

„Drago mi je, gospodine.” Murray se rukovao s njim. Tip vodi pregovore s Japancima, sinulo mu je.

Dio posla već su prije obavili. Ryan nije mogao vjerovati da Adler odaje podatke. Za to su još znali samo on, predsjednik, Brett Hanson, Ed i Mary Pat, možda nekoliko tajnika i naposljetku, Christopher Cook.

„Imate li dobre ljude na japanskim diplomatima?” upitao je Ryan.

„Ne mogu načiniti nijedan korak da im netko od naših ne visi na leđima”, uvjeravao ga je Murray. „Pričamo o špijunaži?”

„Vjerojatno. Procurili su neki iznimno važni podaci.”

„To je Cook”, rekao je Adler. „To mora biti on.”

„Dobro, ipak, morate znati neke stvari”, započeo je savjetnik za nacionalnu sigurnost. „Prije manje od tri sata razvalili smo im protuzračnu obranu. Mislim da smo im srušili deset ili jedanaest zrakoplova.” Mogao je iznijeti još pojedinosti, ali se zaustavio. Još je postojala mogućnost da Adler odaje podatke, a sljedeća je faza operacije Zorro morala biti potpuno neočekivana.

„To će ih uznemiriti, iako još posjeduju nuklearne rakete. Jack, to je gadan spoj”, primijetio je zamjenik državnog tajnika.

Nuklearne rakete? zazvonilo je Murrayu u glavi. Blagi Bože.

„Ima li kakvih promjena u pregovaračkim pozicijama?” upitao je predsjednik.

Adler je odmahnuo glavom. „Nema, gospodine. Ponudit će nam povratak Guama, ali žele zadržati ostatak Marijanskog lanca. Toga se drže kao pijani plota, a ništa što sam rekao nije ih ni najmanje uzdrmalo.”

„U redu.” Ryan se okrenuo. „Dane, ostvarili smo vezu s Mogataruom Kogom...”

„Njihovim bivšim premijerom?” upitao je Dan, želeći provjeriti je li u pravu. Jack je kimnuo.

„Točno. U Japanu se nalaze dva agenta CIA-e s lažnim ruskim identitetom, te su se Kogi tako predstavili. Samo, Kogu je oteo glavom čovjek za kojeg mislimo da vodi cijelu ovu operaciju. On sam rekao je Kogi da zna za njegove razgovore s Amerikancima.”

„To mora biti Cook”, ponovio je Adler. „Nitko drugi u našoj delegaciji ne zna za to, a Chris održava neslužbenu vezu s njihovim drugim čovjekom u delegaciji, Seijiem Nagumom.” Adler je zašutio, a tada je dao oduška gnjevu. „Upravo savršeno, nije li?”

„Istraga o špijunaži?” upitao je Murray. Nije mu izbjeglo što je predsjednik odgovor prepustio Ryanu.

„Dane, samo brzo i tiho.”

„A poslije?”

„Ako je on u pitanju, okretat ćemo ga na ražnju.” Murray je kimnuo, čuvši izraz koji je običavao koristiti FBI.

„Jack, što time misliš?” upitao je Durling.

„Imamo dobru priliku. Oni su uvjereni da imaju dobar izvor podataka i pokazali su spremnost koristiti se njima. To je dobro,” objašnjavao je Jack, „budući da ćemo to iskoristiti za sebe. Prvo ćemo im dati nešto sočno, a potom ćemo im to nabiti kroz guzicu sve do vrata.”

* * *

Najvažnija zadaća bila je ojačati protuzračnu obranu Domovinskog otočja. Ta spoznaja natjerala je japanski obrambeni stožer na pojačano razmišljanje; a najgore od svega bilo je što su se svi zaključci temeljili na nepotpunim podacima, a ne onim preciznim informacijama kojima su se služili pri izradi ukupnog operativnog plana kojeg se, sad, visoko vojno zapovjedništvo pokušavalo pridržavati. Najbolji radarski sustavi kojima je Japan raspolagao bili su na razaračima klase Kongo koji su plovili u blizini sjevernog Marijanskog otočja. Bili su to sjajni brodovi sa samodostatnim protuzračnim sustavima. Iako ne toliko pokretni kao što su bili E-767, bili su snažniji, i ono najvažnije, sposobni braniti se sami. Stoga su, još prije zore, sva četiri razarača dobili naredbe da isplove i uspostave zaštitnu radarsku crtu istočno od Domovinskog otočja. Američka mornarica ionako nije radila ništa, a ako uspiju ponovno vratiti obrambenu snagu Japanu, to je još uvijek davalo veće mogućnosti diplomatskom rješenju krize.

Na Mutsuu je admiral Sato shvatio logiku naredbe primivši signal, te naredivši ostatku brodovlja da zaplovi najvećom mogućom brzinom. Unatoč svemu tome, osjetio je zebnju. Znao je da njegovi SPY radarski sustavi mogu otkriti nevidljive zrakoplove; to su Amerikanci dokazali ispitujući vlastite sustave, znao je da su mu brodovi dovoljno snažni da ih američki zrakoplovi ne mogu olako napasti. Ono što ga je zabrinjavalo bila je spoznaja da njegova domovina prvi put ne vuče poteze, već odgovara na njih. Nadao se da je to samo privremeno.

„Zanimljivo”, odmah je primijetio Jones. Tragovi su bili stari samo nekoliko minuta; uhvatili su dva traga, iako se u njima vjerojatno skrivalo više brodova u zbijenoj formaciji, ploveći prema sjeveru.

„Površinska plovila, to je sigurno”, primijetio je podmornički promatrač. „Ovo zvuči kao udaranje...” Zastao je kad je Jones novi trag označio crvenom olovkom.

„Ovo je broj okretaja. Više od trideset čvorova, što znači, ratni brodovi u velikoj žurbi.” Jones je otišao do telefona i nazvao podmorničko zapovjedništvo. „Barte? Ron. Uhvatili smo nešto. Ona skupina brodova koja je plovila oko Pagana.”

„Što s njom?” upitao je Mancuso.

„Čini se da punom brzinom plove prema sjeveru. Čeka li ih tamo netko od naših?”

Tada se Jones prisjetio istraživanja svojstava vode oko otoka Honshu. Mancuso mu nije otkrivao sve, što se uostalom dalo očekivati u ovakvim operacijama. Način kojim je admiral izbjegao pitanje otkrivao je odgovor, pomislio je Jones.

„Možeš proračunati kurs?”

Imam te. „Samo malo, sat vremena, može? Podaci su još malo zbrkani.”

Taj ga odgovor nije previše razočarao, primijetio je Jones. „Razumijem, gospodine. Izvještavat ćemo vas.”

„Dobro obavljeno, Rone.”

Jones je spustio slušalicu i osvrnuo se oko sebe. „Gospodine? Idemo proračunati kurs tragova.” Netko ih čeka negdje sjeverno, pomislio je. Upitao se tko bi to mogao biti; odgovor je bio samo jedan.

U tom je trenutku vrijeme bilo na strani protivnika. Hiroshi Goto otpočeo je sastanak kabineta u deset sati izjutra po mjesnom vremenu; u Washingtonu, gdje su se održavali pregovori, bila je ponoć. Bilo je sasvim jasno da su Amerikanci ušli u sukob, ali su neki u dvorani i dalje mislili da bi sve to mogla biti pregovaračka varka; morali su pokazati snagu kako bi ih za stolom shvatili ozbiljno. Istina, prilično su teško pogodili zračnu obranu, ali to je bilo sve. Amerika nije sposobna, niti će otpočeti sustavno napadati Japan. Opasnost je bila prevelika. Najprije, Japan je raspolagao raketama s nuklearnim bojevim glavama. Nadalje, Japan je i dalje raspolagao suvremenim sustavom protuzračne obrane, unatoč sinoćnjim događajima, a uvijek im je ostajala i jednostavna matematika. S koliko bombardera raspolaže Amerika? Koliko ih može udariti na njihovu domovinu čak i ako im ništa ne bi stajalo na putu? Odgovori su išli u prilog njihovoj domovini, vjerovali su ministri, još usredotočeni na konačni cilj koji im je, poput velike nagrade, blistao pred očima; uostalom, svaki od njih imao je svojeg pokrovitelja koji se brinuo za njihove ispravne nazore. Svi osim Gotoa; njegov je gospodar u tom trenutku bio na drugom mjestu.

Zasad će veleposlanik u Washingtonu izraziti snažno negodovanje zbog američkog napada na Japan, primijetiti da taj čin nije nimalo poboljšao stanje, te da nisu spremni ni na kakve daljnje ustupke sve dok napadi ne prestanu. Nadalje, iznijet će stav da će se daljnji napadi na japanski teritorij smatrati iznimno ozbiljnim pitanjem, budući da Japan nije izravno napao američke vitalne interese... barem ne dosad. Ta će prijetnja, skrivena tankom koprenom uljudnosti, zasigurno unijeti malo razuma u cijelo stanje.

Goto je kimanjem glavom odobravao prijedloge, priželjkujući da je i njegov pokrovitelj nazočan i da ga podržava; znao je da ga je Yamata već jedanput preskočio te da je izravno govorio s ljudima iz Ministarstva obrane. O tome će morati popričati s Raizom.

„A što ako se vrate?” upitao je.

„Noćas obrambene sustave podižemo na najviši stupanj pripravnosti, a kad naši razarači stignu na svoje položaje, sve će biti kao i prije. Dobro, pokazali su snagu, ali još nisu uspjeli preletjeti naš teritorij.”

„Moramo učiniti više”, rekao je Goto, prisjećajući se svojih naputaka. „Možemo povećati pritisak na Amerikance, iznoseći u javnost podatke o našem atomskom oružju.”

„NE!” odmah se usprotivio ministar. „To će ovdje izazvati kaos!”

„Da, ali će ga izazvati i tamo”, odvratio je Goto, pomalo obeshrabreno, pomislili su ostali ministri. Jasno se vidjelo da izgovara tuđe misli i naredbe. Znali su čije. „To će ih prisiliti da promijene ton pregovora.”

„To bi ih također moglo prisiliti da razmotre mogućnost ozbiljnog napada na nas.”

„Izgubili bi previše toga”, ustrajao je Goto.

„A mi ne bismo?” odvratio je ministar, pitajući se gdje završava odanost gospodaru, a počinje odanost zemljacima. „Što ako nas odluče spriječiti?”

„Nisu sposobni za to. Nedostaje im oružje. Naše su rakete veoma pažljivo postavljene.”

„Da, a protuzračna obrana je svakako nepobjediva”, zarežao je drugi ministar.

„Možda je najpametnije da naš veleposlanik izjavi da bismo mogli otkriti da posjedujemo nuklearno oružje. Možda bi to bilo dovoljno”, predložio je treći ministar. Nekoliko je glava kimnulo u znak slaganja, te je Goto, unatoč napucima, prihvatio prijedlog.

Najteže je bilo održati toplinu, unatoč svoj zimskoj opremi koju su dovukli sa sobom. Richter se zavukao u vreću za spavanje i dopustio vlastitoj savjesti da ga pomalo grize zbog toga što su specijalci nadzirali prislušne postaje oko na brzinu podignutog uzletišta na hladnom planinskom obronku. Najveća briga bila mu je kvar na sustavima jednog helikoptera. Usprkos svim pomoćnim sustavima ugrađenima u njih, postojalo je nekoliko dijelova koje se nije dalo popraviti. Specijalci su znali kako natočiti gorivo i kako pripremiti naoružanje, ali je otprilike na tome završavalo sve njihovo znanje. Richter je već prije odlučio da njima prepusti svu brigu oko sigurnosti. Ako čak i čitav vod dođe do ovog proplanka, Richter je bio siguran da su uljezi osuđeni na smrt. Specijalci su bili u stanju ubiti svakog tko naiđe; iako bi se, samo jednim pozivom mogao za samo nekoliko sati ovamo dovući čitav bataljun, a takvoj se sili ne bi mogli oduprijeti. Specijalne operacije, pomislio je. Bilo je dobro dok je sve bilo u redu, uostalom kao i u svakom drugom vojničkom poslu, ali je sigurnost ovog posla imala poprilične rupe. Nadalje, ostajalo je pitanje izvlačenja, podsjetio se pilot. Možda je ipak trebao otići u Mornaricu.

„Lijepa kuća.”

Murray je ponavljao samome sebi da se, u ratnim vremenima, pravila mijenjaju. Činjenicu da računala olakšavaju posao, FBI je učio veoma sporo. Okupivši ekipu mladih agenata, prvi sljedeći zadatak bio je provjeriti kreditne kartice, čime su pronašli adresu. Kuća je bila prilično skupa, iako unutar razumnih granica za višeg državnog dužnosnika koji je, recimo, godinama marljivo štedio. Ipak, Cook je propustio učiniti nešto. Sve svoje bankovne transakcije obavljao je preko banke First Virginia, u kojoj je FBI imao čovjeka sposobnog da provali u banke podataka, time ustvrdivši da je Christopher Cook većinom živio od plaće do plaće, uspijevajući uštedjeti jedva četrnaest tisuća dolara, vjerojatno za obrazovanje djece, što je, Murray je to dobro znao, uz troškove američkog visokog obrazovanja, bilo prilično utopistički. Štoviše, prilikom preseljenja u novu kuću nije dirao ušteđeni novac. Imao je hipoteku, ali je iznosila manje od dvjesto tisuća dolara, od kojih je sto osamdeset tisuća pokrio prodajom stare kuće; to je ostavilo veliku prazninu koju računom u banci nije mogao pokriti. Otkuda je pristizao ostatak novca? Pozivom poreznoj upravi, izjavljujući da postoji mogućnost izbjegavanja naplate poreza, došao je do novih računalnih podataka koji nisu pokazivali nikakve dodatne obiteljske prihode kojima bi mogao opravdati razliku; provjera obiteljskog naslijeđa pokazala je da roditelji obaju Cookova, svi pokojni, nijednom bračnom drugu nisu ostavili ni prebijene pare. Provjerili su automobile; svi su bili isplaćeni – jedan, star četiri godine, dok je drugi, Buick, još vjerojatno mirisao na tvornicu. I njega je Cook platio gotovinom. Dakle, imali su čovjeka koji je živio iznad svojih mogućnosti, što su vladine službe često previđale prilikom istraga o špijunaži; Murray je i to spoznao malo prekasno.

„Dakle?” upitao je Murray svoje ljude.

„Slučaj još nije gotov, ali miriše na istragu”, rekao je najstariji među njima. „Trebamo obići još neke banke i pregledati neke podatake.” Za to im je trebala sudska ovlast, ali su već znali kojem će se sucu obratiti. FBI je dobro znao koje je suce ukrotio, a koje nije.

Na sličan su način provjerili i Scotta Adlera, koji je, otkrili su, razveden, živi sam u stanu u Georgetownu, plaća alimentaciju i dječji doplatak, vozi dobar automobil, ali je sve ostalo bilo posve uobičajeno. Državni tajnik Hanson svoj je imetak skupio u godinama odvjetničke prakse, te je bio posve neprikladan za pokušaj podmićivanja. Opširne provjere proveli su na svim vladinim dužnosnicima, te provjerili sve njihove sigurnosne ovlasti, ne pronašavši ništa neuobičajeno – stršili su samo Cookov novi auto i nova kuća. S vremenom će već otkriti poništen ček, ispisan u nekoj banci, te će njime lako objasniti jednostavnu nabavu kuće. Bilo je lijepo istraživati u bankama; tamo se uvijek sve bilježi, i to na nekakvom papiru, i tamo sve uvijek ostavlja trag.

„Dobro, nastavljamo pod pretpostavkom da je on čovjek kojeg tražimo.” Direktorov zamjenik pogledom je prešao preko skupine agenata, koji su, jednako kao i on, propustili istražiti mogućnost da je Barbara Linders uzimala lijek koji je, ako ga je uzela s konjakom koji je Kealty neprekidno imao u svojem ormariću, izazvao određene simptome. Stid koji su svi zajedno osjećali bio je gotovo jednak njegovome. Ipak, nije to ni tako loše, pomislio je Dan. Nakon sranja svi uvijek rade prekovremeno ne bi li time vratili izgubljeno povjerenje.

Jackson je osjetio udar u trenutku slijetanja na nosač, a potom ga je naglo zaustavljanje s pomoću kočionog kabla, stjeralo duboko u sjedište. I time završava još jedno gadno iskustvo, pomislio je. Uvijek je radije sam slijetao na nosač, a ne svoj život povjeravao nekom poručniku, još adolescentu – tako su mu izgledali svi njegovi piloti. Osjetio je kako zrakoplov skreće udesno, nakon toga su se otvorila vrata, te se izvukao van. Tamo ga je pozdravio član palubne posade, te mu pokazao prema otvorenim vratima nosačeva nadgrađa. Bilo je tu i brodsko zvono, pa kad je ušao unutra, pozdravio ga je jedan marinac, a noštromo, koji je dežurao pokraj zvona, najavio je preko razglasa: „Borbena skupina Sedamdeset sedam; zapovjednik stiže.”

„Dobro došli, gospodine,” s osmijehom ga je pozdravio Bud Sanchez. U svojem letačkom odijelu izgledao je poput manekena. „Kapetan je na mostu, gospodine.”

„U tom slučaju, na posao.”

„Robby, kako noga?” upitao ga je zapovjednik zrakoplovne skupine na polovici trećeg stubišta.

„Nakon tolikog sjedenja, ukočena kao sam vrag.” Sve je to trajalo; savjetovanje u Pearl Harboru, let do Eniwetoka i napokon čekanje na C-2A da ga preveze do zapovjednog mjesta. Jackson nije osjećao promjenu vremenskih zona; ali je već, sudeći po suncu, blizu podne, pomislio je.

„Jesu li popušili priču?” upitao ga je Sanchez.

„Bude, to nećemo znati sve dok ne stignemo.” Jackson je marincu prepustio otvaranje vrata kormilarnice. Noga mu se uistinu ukočila; još jedan podsjetnik da je za njega letenje zauvijek završilo.

„Dobro došli, gospodine,” pozdravio ga je prvi časnik palube, podigavši pogled s hrpe izvješća. Grmljavina mlaznica Jacksonu je dala do znanja da se na Johnnie Rebu izvode letne operacije; brzo je pogledao prema pramcu da ulovi Tomcata koji se podizao s lijevog pramčanog katapulta. Nosač se nalazio na otprilike pola puta između Karolinškog otočja i Wakea. Wake je bio nešto bliže Marijanskom lancu, te ga, upravo zbog toga, nisu ni za što koristili. Na otoku je bila dobra pista koju je Ratno zrakoplovstvo još održavalo. Na Eniwetoku se nalazilo samo pomoćno uzletište, i budući da su to znali svi, poslužilo je kao tajna baza za pripremu zrakoplova, unatoč tome što ih je tamo bilo mnogo teže održavati.

„Dobro, što se događalo otkad sam otišao iz Pearla?” upitao je Jackson.

„Pa, ima dobrih vijesti.” Zapovjednik mu je pružio poruku.

„Imamo konačnu potvrdu”, rekao je Jones, nadvijen nad ispisima sonarnih tragova.

„Uistinu im se žuri”, prihvatio je Mancuso, očima prateći brzinu i udaljenost; a budući da mu se to što je vidio nije pretjerano svidjelo, time je samo potvrdio Jonesove pretpostavke.

„Tko ih čeka?”

„Rone, ne možemo...”

„Gospodine, ako ne znam, ne mogu pomoći”, razumno je primijetio Jones. „Što mislite, da sam sigurnosni rizik?”

Prije odgovora, Mancuso je malo razmislio. „Tennessee leži točno na vrhu Eshunadaoki i otamo podržava specijalne operacije koje će početi tijekom sljedeća dvadeset četiri sata.”

„A ostatak klase Ohio?”

„Nedaleko od atola Ulithi, plove prema sjeveru, iako nešto sporije. SSN skupina navodit će nosač. Podmornice se trebaju uvući prije njega.” Sve je sasvim logično, pomislio je Jones. Raketne podmornice previše su spore da bi djelotvorno surađivale s nosačevom skupinom koju je također pratio na sonarnoj mreži, ali su bile savršene za uvlačenje unutar skupine japanskih SSK podmornica... sve dok su im zapovjednici dovoljno oprezni. To se nikad nije smjelo zanemariti.

„Japanski razarači bit će točno iznad Tennesseeja otprilike oko...”

„Znam.”

„Što još imate za mene?” kratko je upitao Mancuso.

Jones ga je poveo do zidne karte. Na njoj je sad stajalo sedam obrisa japanskih podmornica; od njih je na samo jednom stajao upitnik. Ta se nalazila u prolazu između najsjevernijeg otoka Marijanskog lanca, Mouga, Boninskog otočja, niza u kojem je najslavniji otok bio Iwo Jima.

„Pokušali smo se usredotočiti na ovaj prolaz”, rekao je Jones. „Tamo sam uhvatio nekoliko slabih signala, ali nedovoljno jakih za bilo kakve proračune. Da sam na njihovu mjestu, svakako bih pokrio to područje.”

„I ja također”, složio se Chambers. Jedan od mogućih poteza za Amerikance bio bi postaviti podmorničku ophodnju pokraj Luzonskog tjesnaca i time tankerima s naftom pokušati zatvoriti put prema Japanu. Ipak, to je morala biti politička odluka; Pacifička flota, naime, još nije dobila dopuštenje za napad na japansku trgovačku mornaricu, a obavještajna je služba javljala da najveći broj tankera plovi pod zastavama trećih zemalja, te da bi napadi na njih mogli izazvati najrazličitije političke posljedice. Nikako ne bismo smjeli uvrijediti Liberiju, pomislio je Mancuso, iskrivivši lice, nije li tako?

„A zašto razarači tako brzaju kući?” upitao je Jones. To mu se nije činilo pretjerano pametnim.

„Sinoć smo im sredili protuzračnu obranu.”

„Dobro, dakle, projurit će zapadno od Bonina... to znači da ću ih ubrzo izgubiti. Ipak, i dalje održavaju trideset dva čvora, kurs im je i dalje pomalo nejasan, ali, svakako, plove prema kući”, Jones je zastao. „Što je, počinjemo lov na glavonje?”

Mancuso se konačno osmjehnuo. „Kao i uvijek.”