12

FORMALNOSTI

Držat će se govori. Još gore, držat će se bezbrojni govori. Za ovako važan slučaj, svaki je od 435 predstavnika iz svih 435 izbornih okruga imao nešto reći pred kamerama.

Predstavnica iz Sjeverne Karoline dovela je Willa Snydera, ruku još uvijek u zavojima, osiguravši mu mjesto u prvom redu galerije. To joj je dalo mogućnost da rukom upire u svojeg birača, da slave njegovu bezgraničnu hrabrost, hvale sindikat vozača kamiona zbog plemenitosti njegova članstva, te službeno predlože da se Snyderu dodijeli kongresno odličje za njegov junački čin.

Slijedio je predstavnik iz istočnog dijela Tennesseeja, izgovorivši sličnu pohvalu državnoj prometnoj policiji i znanstvenim sposobnostima nacionalnog laboratorija Oak Ridge; ovaj zakonski prijedlog povući će za sobom izdašne priloge, a Oak Ridge će izvući nekoliko milijuna. Kongresni odbor za proračun već je procjenjivao porezne prihode koje će ostvariti povećanom proizvodnjom američkih automobila; članovi odbora slinili su nad tim poput Pavlovljevih pasa na zvuk zvonca.

Predstavnik iz Kentuckyja teškom je mukom objasnio da je Cresta svojim najvećim dijelom američki proizvod, da bi bila još i više s dodatnim američkim dijelovima koje će početi u nju ugrađivati (što je već uređeno očajničkim, iako neizbježno bezuspješnim pokušajem smirivanja situacije od strane uprave korporacije); nadao se da nitko radnike iz njegova okruga neće kriviti zbog te nesreće, koju su uostalom uzrokovali dijelovi koji nisu američki. Crestina tvornica u Kentuckyju, podsjetio ih je, najučinkovitija je tvornica automobila na svijetu, i pravi uzor kako bi Amerika i Japan trebali i morali surađivati! A ovaj će zakonski prijedlog podržati samo zato što je to način na koji će tu suradnju učiniti još vjerojatnijom. Lijep primjer sjedenja na dvije stolice, pomislili su ostali zastupnici.

I tako se nastavilo. Novinari koji su uređivali Roll Call lokalne novine koje su izvještavale s Hilla, pitali su se hoće li se itko usuditi glasovati protiv ZTR-a.

„Slušajte”, rekao je Roy Newton svom najvažnijem klijentu. „Morat ćete ovo otrpjeti, shvaćate? To se ne može promijeniti. Možete to smatrati nesrećom, ali se takva sranja događaju.”

Njegova sugovornika iznenadio je Newtonov ton. Zvučao je gotovo uvredljivo. Nije se ispričavao zbog svog velikog propusta što nije uspio ništa promijeniti; za to su ga plaćali otkad je izjavio da je sposoban za takve stvari, u ono vrijeme kada su ga unajmili da lobira za “Korporaciju Japan”. Bilo je neuljudno da se plaćenik takvim tonom obraća svom dobročinitelju, ali se Amerikance nije moglo razumjeti: plaćali bi ih da nešto učine, a oni...

„Ipak, događa se još nešto, i ako ste dovoljno strpljivi da te događaje sagledate dugoročnije...” dugoročnost su već iskušali, a Newton je bio zadovoljan što njegov klijent dovoljno dobro poznaje jezik da bi uočio razliku, „otvara se prilika za razmatranje drugih mogućnosti.”

„Koje bi to bile?” otrovno je upitao Binichi Murakami. Bio je dovoljno uznemiren da otvoreno pokaže svoj bijes. Što je previše, previše je. U Washington je došao nadajući se da će moći osobno govoriti protiv tog zastrašujućeg zakona; umjesto toga opsjeli su ga izvjestitelji čija su pitanja samo jasno ukazivala na uzaludnost njegove misije. A zbog toga je već tjednima izbivao iz kuće, unatoč svim pozivima da se vrati u Japan i hitno sastane sa svojim prijateljem Kozom Matsudom.

„Vlade se mijenjaju”, odvratio je Newton i ukratko objasnio.

„Nešto tako obično?”

„Znate, jednoga će se dana to ponoviti i u vašoj zemlji. Ako mislite drugačije, zavaravate se.” Newton nije mogao razumjeti kako su bili u stanju previdjeti nešto toliko očito. Njihovi su im marketinški stručnjaci sigurno govorili o tome koliki broj automobila u Americi kupuju žene. Ne spominjući najbolji ženski aparatić za brijanje na svijetu. Kvragu, pa nju je proizvodio jedan od Murakamijevih pogona. Toliko reklamnih napora koje su usmjeravali prema ženama potrošačima; a cijelo su vrijeme naizgled čvrsto vjerovali da ti čimbenici nikada neće prodrijeti na njihovo tržište. Prilično neobično sljepilo, pomislio je Newton.

„To bi uistinu moglo srušiti Durlinga?” Predsjednik je iz ZTR-a vukao sve moguće političke bodove.

„Ukoliko se pametno izvede. On zadržava važnu kriminalističku istragu, nije li tako?”

„Pa i ne, kako ste to izložili, on je samo zatražio odgodu zbog...”

„Binichi, zbog političkih razloga.” Newton se svom klijentu rijetko obraćao imenom. To ovaj nije volio. Napuhani skot. Ali je dobro plaćao, to svakako. „Binichi, nitko ne želi da ga uhvate kako se petlja u kriminalističke istrage, osobito zbog političkih razloga. A naročito kad je riječ o nasilju nad ženama. To su mušice američkog političkog sustava”, strpljivo je objašnjavao.

„Možemo li se u to umiješati?” Bilo je to nepromišljeno pitanje. Samo, nikada se prije nije umiješao ni u što na tako visokoj razini.

„Što mislite, zašto me plaćate?”

Murakami se zavalio u naslonjač i zapalio cigaretu. Samo je on smio pušiti u svom uredu. „I kako ćemo to izvesti?”

„Odobravate li mi nekoliko dana da se time pozabavim? Sada, prvim zrakoplovom idite kući. Ostajući ovdje samo štetite sebi.” Newton je zastao. „Također, morate shvatiti da je to najsloženiji zadatak kojeg sam se za vas prihvatio. Štoviše, i pogibeljan”, dodao je lobist.

Plaćenik! Murakami je ispod mirnog i zamišljenog pogleda bjesnio. Pa dobro, barem je bio uspješan u tome.

„Jedan moj suradnik je u New Yorku. Namjeravam se sastati s njim, i odonud krenuti kući.”

„Dobro. Samo, nemojte se previše pokazivati.”

Murakami je ustao i otišao u prednji ured gdje su ga čekali pomoćnik i tjelohranitelj. Bio je markantan muškarac: sa svojih sto sedamdeset pet centimetara bio je visok za Japanca, a mladenačko mu je lice skrivalo njegovih pedeset sedam godina. Također, u Americi je ostvarivao natprosječne poslovne rezultate, što mu je u sadašnjoj situaciji stvaralo još veće teškoće. Tijekom proteklih deset godina godišnje je kupovao američku robu u vrijednosti od najmanje sto milijuna dolara i često je, iako potiho, zagovarao veće otvaranje japanskog tržišta hranom američkim proizvodima. Ratareva sina i unuka prožimalo je jezom saznanje da se toliki njegovi sunarodnjaci žele baviti upravo tim poslom. Uzgajati nešto bilo je tako užasno neučinkovito, a Amerikanci su, unatoč svoj svojoj lijenosti, bili istinski umjetnici u tome. Kakva šteta da nisu znali načiniti pristojan vrt, što je bila Murakamijeva druga po redu životna strast.

Njegova poslovna zgrada nalazila se u Šesnaestoj ulici, samo nekoliko ulica dalje od Bijele kuće; kad bi izašao mogao je, spustivši pogled, vidjeti veliku građevinu. To nije bio carski dvorac u Osaki, ali je zračila moći.

„Ti pizdo japanska!”

Murakami se okrenuo i ugledao lice, gnjevno i bijelo, po izgledu bio je radnik; to ga je toliko zateklo da se nije stigao uvrijediti. Njegov se tjelohranitelj brzo postavio između svojeg šefa i Amerikanca.

„Dobit ćeš ti svoje, govno jedno!” izjavio je Amerikanac odlazeći.

„Čekajte. Što sam vam ja učinio nažao?” zapitao je Murakami, još uvijek previše iznenađen da bi se ljutio.

Da je malo bolje poznavao Ameriku, industrijalac bi shvatio da je susreo jednog od washingtonskih beskućnika, koji je, kao i svi oni, imao problema. Ovaj je bio alkoholičar koji je zbog pića izgubio i posao i obitelj, jedini dodir sa stvarnošću bili su isprekidani razgovori s ljudima u sličnu položaju. Zbog toga je sve svoje nevolje umjetno uvećao. Držao je čašu punu jeftina piva, i zato što se sjetio kako je nekoć radio na traci u Chryslerovoj tvornici u Newarku, odlučio je da mu je pivo manje potrebno od bijesa zbog izgubljena posla, bez obzira na to kada se sve to dogodilo... I tako, zaboravljajući da su ga vlastite nevolje bacile toliko nisko u životu, okrenuo se i pivom polio trojicu ljudi pred sobom; nakon toga udaljio se bez riječi, osjećajući se toliko dobro zbog svojeg djela da nije mario za prolivenim pićem.

Tjelohranitelj je krenuo za njim. U Japanu je mogao tog bakayara³⁸ sravniti sa zemljom. Nakon toga pozvao bi policiju koja bi uhitila tu budalu; samo, tjelohranitelj je znao da je sada na njemu nepoznatom području te je zastao, nakon toga okrenuo se da vidi je li to bila samo varka koja je trebala prikriti ozbiljniji napad. Ugledao je svog poslodavca, uspravnog, lica okamenjenog šokom kojeg je odmijenio bijes, dok je s njegova skupocjena, engleskog, po mjeri načinjena odijela curilo pola litre jeftinog i bljutavog američkog piva. Murakami je ušao u automobil koji ga je čekao, te se odvezao prema zračnoj luci Washington National. Tjelohranitelj, ponižen na sličan način, sjeo je pokraj vozača.

Čovjek koji je sve u životu postigao svojim zaslugama, koji je pamtio život na imanju veličine kutije za cipele, koji je učio više od svih ne bi li napredovao, ne bi li osvojio mjesto na Tokijskom sveučilištu, koji je počeo na dnu i svojim se radom uspeo do vrha, Murakami je često gajio sumnje i osuđivao Amerikance, ali je od sebe tražio poštenje i nepristranost u trgovačkim pitanjima. I kao što se u životu često događa, ovaj sasvim nevažni događaj potpuno mu je promijenio život.

Divljaci, rekao je sebi, ulazeći u iznajmljeni mlažnjak koji će ga prebaciti do New Yorka.

„Premijer pada”, rekao je Ryan Predsjedniku otprilike u isto vrijeme, samo nekoliko ulica dalje.

„Koliko smo sigurni u to?”

„Koliko možemo biti”, odgovorio je Jack sjedajući. „Naša dva agenta tamo su na zadatku, i to su načuli od nekoliko ljudi.”

„Vanjski poslovi to još nisu potvrdili”, usprotivio se Durling pomalo naivno.

„Gospodine Predsjedniče, molim vas”, odvratio je Ryan, u krilu držeći dosje. „Sami znate da će sve ovo imati prilično ozbiljne posljedice. Znate da Koga predsjeda koalicijom sastavljenom od šest različitih stranaka koja mu se s lakoćom može razbiti.” I nama, prešutio je Jack.

„U redu. I što s tim?” upitao je Durling, toga dana dobivši novo izvješće o postotku birača koji su ga podržavali.

„To da će ga najvjerojatnije zamijeniti tip imenom Hiroshi Goto. On nas ne voli previše. Nikada nije.”

„Govori puno i prostači”, odvratio je Predsjednik, „ali, jedini put kad sam ga sreo izgledao mi je kao tipičan hvalisavac. Slab, isprazan, bez ičega u sebi.”

„Ima još.” Ryan je izvijestio Predsjednika o nekim pojedinostima razvoja operacije Sandalwood.

U drugoj bi se prilici Roger Durling možda i osmjehnuo, ali je Ed Kealty sjedio u svom uredu samo trideset metara dalje od njega. „Jack, koliko je teško muškarcu ne šarati iza ženinih leđa?”

„U mom slučaju iznimno lako”, odgovorio je Jack. „Oženjen sam kirurginjom, sjećate se?” Predsjednik se nasmijao, a zatim se naglo uozbiljio.

„Je li to nešto što možemo iskoristiti protiv tog malog seronje?”

„Da, gospodine.” Ryan nije to trebao dodati, ali je postojala mogućnost da to saznanje, povrh nesreće u Oak Ridgeu, uistinu podjari sveopće gnušanje. Niccolo Macchiaveli osobno je upozoravao na pogibeljnost takvih poteza.

„Što ćemo učiniti s Nortonovom?” upitao je Durling.

„Clark i Chavez...”

„Ta su dvojica sredila Corpa, točno?”

„Točno. Trenutno su u Japanu. Želim da se sastanu s djevojkom i ponude joj besplatan povratak kući.”

„Ispitivanje po povratku?”

Ryan je kimnuo. „Da, gospodine.”

Durling se nasmiješio. „To mi se sviđa. Dobro obavljeno.”

„Gospodine Predsjedniče, dobit ćemo sve što želimo, ali možda i više od onoga što smo željeli”, upozorio je Jack. „Kineski je general Sun Tzu jednom napisao da se neprijatelju uvijek mora ostaviti mogući izlaz – poraženog protivnika ne smije se do kraja stjerati u kut.”

„U Sto prvoj rekli su nam da ih pobijemo sve i prebrojimo tijela.” Predsjednik se nacerio. Zapravo, bilo mu je drago što se Ryan osjećao sigurnim na svom položaju do te mjere da je davao dobronamjerne savjete. „Jack, ovo je izvan tvog djelokruga. To nije pitanje nacionalne sigurnosti.”

„Da, gospodine. Znam. Ipak, do prije nekoliko mjeseci bavio sam se novčarskim poslovima. Nešto znam o međunarodnom poslovanju.”

Durling je potvrdno kimnuo. „U pravu si, nastavi. Još mi nitko nije dao neki suprotan savjet, a mislim da bih trebao poslušati i takve.”

„Gospodine, mi ne želimo da Koga padne. S njim smo neizmjerno lakše pregovarali nego što ćemo moći s Gotom. Možda bi veleposlanik trebao prenijeti osobnu poruku; otprilike, da vas ZTR ovlašćuje da djelujete shodno vašoj odluci, ali...”

Predsjednik ga je prekinuo. „Ali to ja zapravo neću učiniti, zar ne?” Odmahnuo je glavom. „Znaš i sam da to ne mogu učiniti. Time bih potpuno uništio Ala Trenta, a to ne mogu učiniti. Izgledalo bi kao da sam radio sindikatima iza leđa, a ni to ne mogu učiniti.”

„Uistinu namjeravate u potpunosti primijeniti ZTR?”

„Da, namjeravam. Samo nekoliko mjeseci. Jack, trebam uzdrmati te seronje. Nakon dvadeset godina zajebancije uistinu ćemo dobiti pošten trgovinski sporazum, ali oni moraju shvatiti da konačno mislimo ozbiljno. Bit će im teško, ali će za nekoliko mjeseci povjerovati, izmijenit će neke zakonske odredbe, što ćemo učiniti i mi, a nakon toga sve će se svesti na sustav trgovanja koji će biti pošten za sve strane.”

„Uistinu želite moje mišljenje?”

Durling je ponovno kimnuo. „Za to te plaćam. Misliš da ih previše pritišćemo.”

„Da, tako mislim. Mi ne priželjkujemo Kogin pad; ako ga želimo spasiti moramo mu ponuditi nešto stvarno dobro. Ukoliko ovo želite dugoročno sagledati, morate odlučiti s kim želite poslovati.”

Durling je podigao memorandum sa stola. „To mi je rekao i Brett Hanson, ali on nije toliko zabrinut za Kogu kao ti.”

„Sutra u ovo vrijeme”, obećao je Ryan, „bit će.”

„Ovdje ne možeš ni hodati ulicom”, zafrktao je Murakami.

Yamata je za sebe i svoje suradnike zakupio cijeli kat u hotelu Plaza Athenee. Dva su industrijalca sjedila sama u salonu, svukli su sakoe i kravate; na stolu je stajala boca viskija.

„Nikada i nije bilo moguće”, odgovorio je Yamata. „Samo, ovdje mi smo gaijini. Čini se da to uvijek zaboravite.”

„Znate li koliki je opseg mog ovdašnjeg poslovanja, koliko ja ovdje kupujem?” zapitao je mlađi. Još uvijek je osjećao pivski vonj. Uvukao mu se u košulju, ali je bio previše bijesan da promijeni odjeću. Ni pod koju cijenu nije želio zaboraviti ono što je naučio prije samo nekoliko sati.

„A što je sa mnom?” upitao je Yamata. „Posljednjih nekoliko godina u ovdašnju sam trgovačku tvrtku uložio šest milijardi jena. To sam ulaganje zaključio nedavno, ako se sjećate. Sad se pitam hoću li ga uspjeti povratiti.”

„To oni neće učiniti.”

„Dirljivo je vaše povjerenje, štoviše, služi vam na čast”, primijetio je njegov domaćin. „Kad se uruši cijelo naše nacionalno gospodarstvo, mislite li da će mi dopustiti da se preselim ovamo i vodim svoje američke poslove? Godine 1941. zamrznuli su sve što smo ovdje posjedovali.”

„Ovo nije 1941.”

„Murakami-san, u pravu ste. Danas je neizmjerno gore. Tada nismo mogli tako duboko pasti.”

* * *

„Molim vas”, javio se Chavez, ispijajući preostalo pivo. „Godine 1941. moj se djed borio protiv fašista kod Sankt Petersburga...”

„Lenjingrada, balavče!” zarežao je Clark, sjedeći pokraj njega. „Današnja mladež; izgubili su svako poštovanje prema prošlosti”, objasnio je domaćinima.

Jedan je bio viši dužnosnik za odnose s javnošću u teškoj industriji Mitsubishi, drugi je vodio Mitsubishijev zrakoplovni odjel.

„Tako je”, složio se Seigo Ishii. „Znate li da su članovi moje obitelji pomagali pri stvaranju lovaca kojima se služila naša mornarica? Jednom sam prilikom sreo Sabura Sakaia i Minorua Gendu.”

Ding je otvorio nove boce i rastočio ih poput dobrog podređenog koji odano služi svom gospodaru, Ivanu Sergejeviču Klerku. Ovdašnje je pivo bilo prilično dobro, osobito zato što su ga plaćali domaćini, pomislio je Chavez smireno promatrajući majstora na djelu.

„Poznata su mi imena”, rekao je Clark. „Veliki ratnici, ali...” značajno je podigao prst, „borili su se protiv mojih sunarodnjaka. To također ne zaboravljam.”

„Pedeset godina”, istaknuo je službenik za odnose s javnošću. „Tada je i vaša domovina bila drugačija.”

„Istina, prijatelju moj, to je istina”, priznao je Clark; glava mu je pala na rame. Chavez je pomislio da je Clark pretjerao s pićem. „Ovdje ste prvi put, zar ne?”

„Točno.”

„I kakvi su vaši utisci?” zapitao je Ishii.

„Volim vašu poeziju. Drugačija je od naše. Znate, ja bih mogao o Puškinu napisati cijelu knjigu. Možda ću to jednoga dana i učiniti. Ipak, prije nekoliko godina počeo sam proučavati vašu poeziju. Vidite, naše pjesništvo pokušava prenijeti nizove misli, ponekad čak ispričati složenu priču; vaše je neizmjerno profinjenije i nježnije, poput... kako bih rekao? Poput slike koja u trenutku bljesne, recimo. Mislim da znam jednu koju biste mi mogli objasniti. Kako ono ide?” supijano se zapitao Clark. „Ah, da: ‘Cvjetaju cvjetovi šljive, dok žene za zabavu u sobi bordela kupuju nove marame.’ Dakle,” upitao je glasnogovornika, „koje je njezino značenje?”

Ding je gledao Ishiija u oči. To ga je na neki način zabavljalo. U prvom trenutku u njima je spazio zbunjenost, nakon toga mogao je gotovo čuti kako očne jabučice škripe kada je dogovorena rečenica zaparala njegovim umom poput ubojitog udarca rapirom. Sasaki nije skidao pogled s Clarka, nakon toga shvatio je da je Ding onaj koji ne prestaje gledati.

Vrlo dobro. Stari, upravo si se vratio na posao.

„Pa, ovako, to je suprotnost”, objašnjavao je glasnogovornik. „Pruža vam se ugodna slika privlačnih žena koje čine nešto... ženstveno, je li to točan izraz? Ali, na kraju shvaćate da su one prostitutke, zarobljene u...”

„Zatvoru”, javio se Ishii, odjednom trijezan. „To što čine, čine u zarobljeništvu. I u tom trenutku slika više nije onako ugodna kao što se čini.”

„Ah, tako”, s osmijehom je odgovorio Clark. „Savršeno jasno. Hvala vam.”

Prijateljskim kimanjem glavom pokazao je da je upravo naučio nešto važno.

‘Bem vam sve, gospodine Clark, to je bilo savršeno, pomislio je Chavez. Špijunski je život imao svoje trenutke. Ding je zamalo počeo suosjećati s Ishiijem, ali je to glupo kopile već jednom izdalo svoju domovinu, stoga, nije vrijedilo plakati nad njim. CIA-ino je pravilo bilo jednostavno, iako ponešto okrutno: jednom izdajnik, uvijek izdajnik. Sličan aforizam u FBI-u bio je još okrutniji što je bilo neobično. Tipovi iz FBI-a obično su bili savršeno pošteni i ispravni. Pizda jednom, pizda zauvijek.

„Je li to moguće?” upitao je Murakami.

„Moguće? Dječja igra.”

„Ali, posljedice...” Yamatina ideja bila je očevidno sjajna, ali...

„Posljedice su jednostavne. Šteta koju će njihova industrija pretrpjeti spriječit će ih da izgrade pogone za proizvode kojima bi zamijenili naše. Kada se njihovi potrošači oporave od tog udara trebat će proizvode koje njihove tvrtke ne mogu proizvesti, te će ponovno kupovati od nas.” Ako je Binichi vjerovao da će saznati sve, to je njegov problem.

„Mislim da griješite. Podcjenjujete bijes koji je u Amerikancima probudio ovaj nesretni slučaj. Također, ne smijete zanemariti ni političke posljedice...”

„Koga je gotov. To je već odlučeno”, hladno ga je prekinuo Yamata.

„Goto?” zapitao je Murakami. Zapravo, bila je to izjava. Kao i svi drugi, pratio je politička zbivanja u domovini.

„Naravno.”

Bijesan pokret rukom. „Goto je budala. Slijedi isključivo vlastiti penis. Ne bih mu povjerio ni očevo imanje.”

„To možete reći za sve njih. Tko uistinu vodi naše državne poslove? Binichi, što bismo više mogli tražiti od jednog premijera?” upitao je Raizo srdačno se smijući.

„I u njihovoj vladi sjedi jedan takav”, mračno se nadovezao Murakami, natočivši si obilnu količinu Chivasa, i pitajući se o čemu to Yamata zapravo govori. „Nikada ga nisam susreo, ali čini se da je prava svinja.”

„Tko je taj?”

„Kealty, potpredsjednik. Znate, onaj njihov napuhani Predsjednik drži sve to u tajnosti.”

Yamata se zavalio u naslonjaču. „Ne razumijem.”

Murakami ga je izvijestio. Viski nije nimalo utjecao na njegovo pamćenje, primijetio je domaćin. Unatoč pretjeranu oprezu i prečesto pretjeranoj darežljivosti u poslovanju sa stranim partnerima, bio je jedan od Yamatinih parnjaka; iako su se često razilazili u mišljenjima, međusobno su se istinski poštovali.

„Zanimljivo. Što će učiniti vaši ljudi?”

„Zasad samo razmišljaju”, odgovorio je Binichi, rječito podigavši obrve.

„Vjerujete Amerikancima u ovako važnim slučajevima? Njihovi najbolji ljudi su ronini³⁹, a sami znate kakvi su najgori...” Yamata-san je zašutio, tijekom nekoliko sekundi pokušavao je razmisliti o cjelini onoga što je čuo. „Prijatelju, ako Amerikanci mogu srušiti Kogu...”

Murakami je na trenutak spustio glavu. Pivski je zadah bio jači no ikada prije. Taj neodgojeni uličar! Zapravo, što s Predsjednikovom neodgojenošću? Svojom bi ispraznošću i očito hinjenim bijesom mogao oštetiti cijelu naciju. Zbog čega? Jedne jedine nesreće, i to je sve. Nije li korporacjja časno preuzela odgovornost? Nije li korporacija obećala skrbiti se o preživjelima?

„Prijatelju, to što predlažete opsežno je i pogibeljno.”

„Neizmjerno je pogibeljnije ne učiniti ništa.”

Murakami je nakratko razmislio o tome.

„Što želite da učinim?”

„Sve pojedinosti o Kealtyju i Durlingu bit će dobrodošle.”

Za to mu je trebalo samo nekoliko minuta. Murakami je nazvao, te su sve podatke poslali na zaštićeni telefaks u Yamatinu apartmanu. Možda će ih Raizo moći bolje iskoristiti, pomislio je. Sat vremena kasnije automobilom se odvezao do međunarodne zračne luke Kennedy, gdje se ukrcao u JAL-ov zrakoplov za Tokio.

Yamatin drugi poslovni mlažnjak također je bio G-IV. Čekalo ga je mnogo posla. Najprije će odletjeti u New Delhi. Prije novog polijetanja u pravcu istoka proveo je samo dva sata na čvrstom tlu.

„Ovo nalikuje promjeni kursa”, rekao je operativni časnik. „Isprva smo pomislili da izvode letne operacije širih razmjera, ali su podigli sve zrakoplove i...”

Admiral Dubro potvrdno je kimnuo pogledavši na zaslon Linka-11 u nosačevu borbeno-obavještajnom središtu. Signal je stizao sa zrakoplova za nadzor i osmatranje E-2C Hawkeye. Kružna formacija kretala se prema jugu brzinom od osamnaest čvorova. Nosače zrakoplova okružila su zaštitna plovila: raketni razarači i krstarice, a na zaslonu se, daleko ispred skupine, vidjela i skupina patrolnih razarača. Plovili su s uključenim radarskim sustavima, što je predstavljalo novost. Indijski su brodovi istovremeno najavljivali svoju nazočnost i stvarali “mjehur” koji nitko bez njihova znanja nije mogao probiti.

„Misliš da nas traže?” upitao je admiral.

„U najmanju ruku mogu nas natjerati da biramo na koju ćemo se operativnu zonu usredotočiti. Zasad mogu nagađati jesmo li jugoistočno ili jugozapadno od njih, ali ako nastave ovim pravcem, ubrzo će doznati sve, gospodine.”

Možda im je samo dojadilo da ih neprekidno netko prati, pomislio je Dubro. Razumljivo. Njihova mornarica bila je vrijedna poštovanja, u njoj su služili ljudi koji su tijekom posljednjih nekoliko mjeseci prošli iznimno napornu obuku. Nedavno su dopunili zalihe; zalihe goriva dostajat će im za... što?

„Obavještajni?”

„Ništa o njihovim namjerama”, odgovorio je zapovjednik Harrison. „Amfibije su još uvijek na vezu. O brigadi J-2, onoj koja nas je zabrinjavala nismo doznali ništa. Posljednjih nekoliko dana bilo je previše oblaka za satelitska snimanja.”

„Prokleti žbiri”, zarežao je Dubro. CIA se do te mjere oslanjala na izvješća sa satelita da su već svi povjerovali da njihove kamere prodiru kroz oblačni sloj. A samo su trebali poslati nekoliko ljudi na teren... je li on bio jedini koji je to uvidio?

Računalo je slike generiralo na ravnom staklenom zaslonu; bio je nov model, prošle godine ugrađen u brod. Slika je pokazivala neizmjerno veći broj pojedinosti i savršeno jasno davala stanje i položaj svih plovila i letjelica u dometu. Savršenost sustava bila je što je savršeno detaljno prikazivao ono što se već znalo. Nevolja je bila što nije pokazivao ništa više od toga, a Dubrou je za donošenje odluke trebalo više podataka.

„Tijekom osam sati podigli su najmanje četiri zrakoplova koji su počeli pretraživanje područja prema jugu. Prema operativnom radijusu procjenjujem da su ih opremili samo raketama zrak-zrak i dodatnim spremnicima za gorivo kako bi što dulje izdržali. Dakle, to možemo smatrati iznimno velikim naporima da se što podrobnije pretraži područje pred njima. Harrieri su im opremljeni novim niskopojasnim Black Fox radarima; naši Hummeri ulovili su nekoliko signala. Gospodine, radare su uključili na najveći domet. Tražim dopuštenje da Hummere povučem stotinjak milja južno, te da nastave raditi u potaji.” Mislio je dojaviti zrakoplovima da radare uključuju samo s vremena na vrijeme, te da napredovanje indijske flote prate pasivno, po zračenju njihovih radara.

„Ne.” Admiral Dubro odmahnuo je glavom. „Pravimo se glupi i pomirljivi, barem neko vrijeme.” Okrenuo se da provjeri stanje zrakoplova. Imao je veliku borbenu moć kojom se mogao suprotstaviti prijetnji, ali to nije bilo u pitanju. Njegov zadatak nije bio potući indijsku Ratnu mornaricu u otvorenoj borbi. Jednako tako, ni njegov protivnik nije imao zadaću sukobiti se s mornaricom Sjedinjenih Država – nije li tako? Ne, bilo bi to bezumno. Bilo je jedva zamislivo da bi iznimno dobar indijski zapovjednik flote s mnogo sreće nadjačao iznimno glupog i zlosretnog američkog protivnika; Dubro nije imao namjeru dopustiti ni to. Zapravo, kao što je njegov zadatak svojim većim dijelom bio čisti blef, jednako tako bilo je i s njima. Ako bi mogli natjerati američku flotu dalje prema jugu, tada bi... tada i ne bi bili tako glupi, ne? Jedino pitanje bilo je kako odigrati karte koje je imao uruči.

„Ede, tjeraju nas da se pokorimo. Mislim, pokušavaju.” Dubro se nagnuo naprijed, jednu ruku položio je na zaslon, prstom druge prateći kretanja na njemu. „Vjerojatno misle da smo jugoistočno. Ako je tako, kretanjem prema jugu mogu nas bolje zapriječiti, a znaju da ćemo najvjerojatnije održavati ovaj razmak kako bismo bili izvan njihova udarnog dometa. S druge strane, ako pretpostavljaju da smo tu gdje uistinu i jesmo, mogu postići to isto, ili nas suočiti s mogućnošću skretanja na sjeverozapad, prema Mannarskom zaljevu. To znači dolazak u domet njihovih zrakoplova smještenih na kopnu, ostavljajući nam otvorenim jedino zapadni izlaz. Nimalo loša operativna zamisao”, priznao je zapovjednik borbene skupine. „Zapovijeda im još uvijek Chandraskatta?”

Operativni časnik kimnuo je. „Tako je, gospodine. Vratio se s odmora. Britanci o njemu imaju podeblji dosje. Tvrde da nije nimalo glup.”

„Mislim da ću se za trenutak složiti s time. Što mislite, kakve podatke imaju o nama?”

Harrison je slegnuo ramenima. „Znaju koliko dugo smo već ovdje. Sigurno znaju koliko smo već izmoreni.” Operativni časnik time je obuhvatio i mornare i plovila. Svaki brod unutar skupine već je iskusio teškoće s opremom. Svi su nosili rezervne dijelove, ali nisu mogli na moru ostati predugo, a da im ne zatreba generalni servis. Korozija koju je izazivao slani zrak, neprekidno kretanje i udarci vjetra i valova zajedno s teškom opremom značili su da brodski sustavi nisu vječni. Bio je upitan i ljudski čimbenik. Njegovi ljudi bili su premoreni, predugo na moru. Povećani opseg održavanja plovila još ih je više izmorio. Trenutačni službeni vojni izraz koji je ujedinjavao sve teškoće glasio je “zapovjednički izazov”; uljudna fraza koja je značila da časnici koji su zapovijedali ljudima i brodovima povremeno nisu znali koga bi, zapravo, vraga oni tu trebali raditi.

„Ede, slušaj, Rusi su barem bili predvidljivi.” Dubro se uspravio, spustio pogled priželjkujući da još puši lulu. „Dobro, javite ovo. Izvijestite Washington o mogućnosti da su upravo krenuli na nas.”

* * *

„Dakle, prvi put se srećemo.”

„Gospodine, zadovoljstvo je moje.” Stručnjak za računala Chuck Searls znao je da su njegovo poslovno odijelo s prslukom i uredna kratka frizura iznenadili njegova sugovornika. Ispružio je ruku i spustio glavu pretpostavljajući da je to prikladan pozdrav njegovu dobročinitelju.

„Moji mi ljudi kažu da ste izniman znalac.”

„Veoma ste ljubazni. Nekoliko godina radio sam na tome, a vjerojatno sam i pomalo nadaren.” Searls je podosta pročitao o Japanu.

I iznimno pohlepan, pomislio je Yamata, ali i uljudan. S tim će se pomiriti. Sve u svemu, bila je to sretna slučajnost. Prije četiri godine otkupio je Searlsov posao, ostavio staru upravu, što je običavao činiti, nakon toga otkrivši da je sva pamet tvrtke sadržana u mozgu tog čovjeka. Njegov mu je direktor javio da je Searls osoba koja nalikuje čarobnjaku; nakon toga, ne mijenjajući njegov položaj u tvrtki, podigao mu je primanja. A tada je, prije nekoliko godina, Searls natuknuo da ga posao počinje zamarati...

„Sve je spremno?”

„Da, gospodine. Početno poboljšanje programa ubacili smo prije nekoliko mjeseci. Doslovno ga obožavaju.”

„A...”

„Uskrsno jaje, gospodine Yamata. Tako ga zovemo.”

Raizo još nikada nije čuo taj izraz. Zatražio je objašnjenje i dobio ga; iako mu to nije ništa značilo.

„Koliko je složeno primijeniti to?”

„To je ono genijalno”, odgovorio je Searls. „Otključavaju ga dvije vrijednosnice. Ako General Motors i Merck uđu u sustav s vrijednostima koje sam upisao dvaput u minuti jaje će se izleći, ali samo u petak, kako ste zatražili, i samo ako se to razdoblje od pet minuta nađe unutar uprogramiranog vremena.”

„Mislite reći da se to može dogoditi slučajno?” ponešto iznenađen upitao je Yamata.

„Teoretski je moguće, ali su vrijednosti dionica koje pokreću program daleko izvan uobičajenih vrijednosti trgovanja; mogućnost da se sve to dogodi sasvim slučajno iznosi trideset milijuna prema jedan. Upravo zato sam odabrao taj način za pokretanje jajeta. Načinio sam računalnu simulaciju uzoraka transakcija i...”

Druga nevolja s plaćenicima bila je da se nikako nisu mogli zaustaviti dokazujući vlastitu genijalnost. Iako je ovo bilo istinski genijalno izvedeno, Yamata je imao teškoća pratiti cijelo izlaganje. Unatoč tome, saslušao je sve. To je zahtijevala uljudnost.

„Vaši osobni poslovi?”

Searls je samo kimnuo. Let do Miamija. Presjedanje za Antiguu, zatim Dominikanska Republika, pa Grenada; sve karte nabavljene su na lažna imena, plaćene različitim kreditnim karticama. Imao je novu putovnicu, nov identitet. Na jednom karipskom otoku nalazilo se izvjesno imanje. Trebat će cijeli dan da do njega stigne, ali kada se jednom ondje nađe, tamo će i ostati.

Sa svoje strane, Yamata niti je znao, niti je želio znati što Searls namjerava. Da je ovo bila kazališna predstava, uredio bi da ga uklone, ali je to predstavljalo preveliku pogibelj. Uvijek je postojala mogućnost da je u gnijezdu još poneko jaje, nije li? Mora da je tako. Uostalom, bilo je to pitanje časti. Sav ovaj posao ticao se časti.

„Drugu trećinu iznosa prebacit ćemo vam ujutro. Kada to obavimo, savjetujem vam da učinite to što namjeravate.” Ronin, pomislio je Yarnata, ali je i poneki među njima gajio nekakvu vjernost.

„Članovi će”, objavio je predsjedavajući pošto je Al Trent završio svoj završni govor, „sada glasovati elektronskim putem.”

Na C-SPAN-u je mrmljanje ponavljanih riječi zamijenila klasična glazba: Bachov “Talijanski koncert”. Svaki je član posjedovao plastičnu karticu – zapravo, sve je to nalikovalo bankomatu. Rezultati su se na televizijskim zaslonima pomoću jednostavna računala prikazivali po cijelom svijetu. Za prolaz je trebalo dvjesto osamnaest glasova. Taj broj dostignut je za manje od deset minuta. Nakon toga uslijedila je plima dodatnih glasova “za” jer su članovi dojurili sa sjednica odbora i komisijskih sastanaka, upali u dvoranu, glasovali, te se vratili svojim poslovima.

Cijelo to vrijeme Al Trent je ostao stajati za govornicom, prijateljski razgovarajući s pripadnikom oporbene manjine, svojim prijateljem Samom Fellowsom. Bilo je doslovno zadivljujuće u koliko su se stvari njih dvojica slagali. Zapravo, teško su mogli biti različitiji: liberal homoseksualac iz Nove Engleske i konzervativni mormon iz Arizone.

„Ovo će pizdeke naučiti pameti”, primijetio je Al.

„Stvarno si progurao ovaj prijedlog”, složio se Sam. Obojica su razmišljali kakve će dugoročne učinke imati na zaposlenost u njihovim okruzima.

Daleko manje zadovoljni bili su zaposlenici japanskog veleposlanstva, koji su svom Ministarstvu vanjskih poslova dojavili ishod glasovanja u trenutku kada je glazba prestala, a predsjedavajući objavio: „HR-12313, Zakon o trgovinskim reformama, izglasan je.”

Sada će zakon uputiti u Senat, što je, prema njihovim saznanjima, bila čista formalnost. Jedini koji bi mogli glasovati protiv bili su oni bez ikakve nade u ponovni izbor. Ministar vanjskih poslova izvješće je dobio od svojih pomoćnika oko devet sati po tokijskom vremenu; nakon toga izvijestio je premijera Kogu, koji je već pripremio pismenu ostavku, naslovivši je na Cara. Netko drugi plakao bi zbog uništenih snova. Premijer nije plakao. Gledano unatrag, više je utjecaja imao kao član oporbe nego u ovom uredu. Promatrajući jutarnje sunce nad pomno njegovanom tratinom ispod svog prozora, shvatio je da ga čeka ugodniji život.

A s ovim neka se petlja Goto.

„Znaš da Japanci izrađuju stvarno sjajnu opremu kojom se koristimo u Wilmeru”, primijetila je za večerom Cathy Ryan. Nakon što je zakon napola prošao, došlo je vrijeme da ga i ona prokomentira.

„Da?”

„Na primjer, diodni laser koji upotrebljavamo prilikom operacije mrene. Oni su kupili američku tvrtku koja ga je izmislila. A njihovi inženjeri uistinu znaju kako treba pratiti proizvode. Svaki mjesec dolaze nam s poboljšanim inačicama programa.”

„Gdje je tvrtka smještena?” upitao je Jack.

„Negdje u Kaliforniji.”

„Cathy, u tom slučaju, to je američki proizvod.”

„Nisu svi njegovi dijelovi”, primijetila je njegova supruga.

„Slušaj, zakon predviđa iznimke za proizvode iznimne vrijednosti koje...”

„Vlada će postavljati pravila igre, je li tako?”

„Tako je”, potvrdio je Jack. „Samo malo. Sama si rekla da su njihovi liječnici...”

„Nikada nisam rekla da su glupi, samo da moraju razmišljati malo kreativnije. Znaš,” dodala je, „baš kao i vlada.”

„Predsjedniku sam rekao da ideja nije baš najbolja. Tvrdi da će zakon biti na snazi samo nekoliko mjeseci.”

„Vjerovat ću kada vidim.”