30

ZAŠTO NE?

U ovom je dijelu svijeta zora svitala poput munje, ili su barem tako govorili stihovi. U svakom slučaju, sunce je pržilo, pomislio je admiral Dubro. Bilo je gotovo usijano kao i njegovo raspoloženje. Ponašao se uobičajeno uljudno, ali je u sebi ključao zbog tropske vrućine jednako kao i zbog birokratske ravnodušnosti koja se otegla preko svake mjere. Pretpostavljao je da politički genijalci, jednako kao i oni koji planiraju, na stvari gledaju jednako: on i njegova skupina mogu se do vječnosti vući naokolo nezamijećeni, glumeći duhove i plašeći Indijce bez ikakva izravna dodira. Igra je bila dobra, to svakako, ali nije mogla trajati u beskraj. Zapravo, plan je bio neprimjetno približiti svoju borbenu skupinu i tada, bez upozorenja, napasti. Nosač zrakoplova s atomskim pogonom bio je iznimno pogodan za to. To se moglo izvesti jednom, dvaput, čak i tri puta ako je zapovjednik skupine u glavi imao sve na broju, ali se to nije moglo ponavljati bezbroj puta, jer je i druga strana imala nešto pameti, te će, prije ili kasnije, stvari krenuti krivo.

U ovom slučaju nisu pogriješili glavonje. Zeznuo je mali od kuhinje, a ni to nije bila neka veća pogreška. Prema izvješću o događaju koji je dobio iz Operativnog, stvari su tekle ovako: jedan jedini indijski Sea Harrier, na samom završetku ophodnje imao je uključen donji radarski sustav i njime uhvatio jednog od Dubrovih tankera koji su u ovom trenutku jurili prema sjeveru da dopune zalihe pratećem brodovlju, u čijim je spremnicima ostala jedva trećina goriva nakon brze plovidbe južno od Šri Lanke. Sat vremena nakon toga, još jedan se Harrier, vjerojatno nenaoružan i opremljen samo spremnicima za gorivo, približio dovoljno za vizualno promatranje. Zapovjednik opskrbne skupine promijenio je kurs, ali je šteta već bila učinjena. Položaj dvaju tankera i dvije fregate u njihovoj pratnji mogao je značiti samo da je Dubro sada jugoistočno od Dondra Heada. Indijska je flota skrenula istog trenutka, što su pokazivale satelitske snimke, razdvojila se u dvije skupine te također zaplovila prema sjeverozapadu. Dubro nije mogao birati, morao je dopustiti da tankeri nastave svojim osnovnim kursom. Skriveni ili ne, njegovo prateće brodovlje s dizel-motorima gotovo je u potpunosti ispraznilo spremnike, a to je bio rizik kojeg nije mogao dopustiti. Dubro je ispijao svoju prvu jutarnju kavu pogledom bušeći rupe u potpornjima.

„Ede, koje su dobre vijesti?”

„Još uvijek smo jači od njih, gospodine”, odgovorio je operativni časnik skupine. „Možda bismo to trebali pokazati.”

Jači? upitao se Dubro. Pa, to je bila istina, ali je samo dvije trećine njegovih zrakoplova bilo u punoj borbenoj pripravnosti. Predugo su izbivali iz baze. Počeli su osjećati manjak dijelova za održavanje zrakoplova. Zrakoplovi su stajali u hangaru, s otvorenim inspekcijskim vratašcima, čekajući dijelove kojih na brodu već odavno nije bilo. Ovisio je o opskrbnim brodovima, budući da su u luku Diego Garcia rezervni dijelovi stizali zrakoplovom iz Amerike. Tri dana po isporuci bit će u punoj pripravnosti, ali su ljudi bili izmoreni. Jučer su mu se dvojica povrijedila na letnoj palubi. Ne zbog vlastite gluposti. Ni zbog neiskustva. Samo zato što svoj posao obavljaju previše dugo, a umor je za um bio daleko opasniji nego za tijelo, osobito u bezglavoj gužvi koja je vladala na nosačevoj gornjoj palubi. Isto je vrijedilo i za cijelu borbenu postrojbu, od najnižeg ročnika sve do... njega? Počeo je osjećati posljedice neprekidnog naporna odlučivanja. A sve što je mogao učiniti bilo je prijeći na kavu bez kofeina.

„U kakvom su stanju piloti?” upitao je Dubro.

„Gospodine, oni će učiniti ono što naredite.”

„Dobro, danas ih šaljem u laku ophodnju. Cijelo vrijeme želim dva Tomcata u zraku, još najmanje četiri u crvenoj uzbuni, potpuno opremljene za zrak-zrak. Kurs flote je jedan-osam-nula, brzina napredovanja dvadeset pet čvorova. Povezujemo se s opskrbnom skupinom i krcamo sve do vrha. Sve ostalo stoji. Želim da se ljudstvo što više odmara. Naši prijatelji sutra će poći u lov, a to će biti prilično zanimljivo.”

„Idemo u glavu?” upitao je operativni.

„Aha.” Dubro je kimnuo. Pogledao je na sat. U Washingtonu je noć. Oni imalo pametniji sada idu u postelju. Ubrzo će poslati još jedan zahtjev za operativnim napucima; želio je da zahtjev prenesu oni pametni, po mogućnosti koji shvaćaju težinu njegove situacije. Vrijeme za igru već je odavno isteklo, a jedino što je sigurno znao je da će se sve dogoditi neočekivano – a nakon svega toga, Japan? Harrison i njegovi već su više od polovice svog vremena trošili samo na to.

* * *

Cijela je operacija ponovno nalikovala na neku lošu televizijsku seriju, a jedina im je utjeha bila saznanje da su Rusi možda u pravu. Možda im je Šerenko rekao istinu. Možda im od PSID-a ne prijeti nikakva stvarna pogibelj. Ipak, sve se to Clarku činilo veoma mršavim, budući da nijedno njegovo iskustvo nije govorilo u prilog tvrdnji da bi Rusi mogli učiniti dobro djelo za Amerikance.

„Kotač je možda iskrivljen”, prošaptao je za sebe – na engleskom, budalo! U svakom slučaju, ono što su učinili bilo je upravo smiješno jednostavno. Nomuri je parkirao svoj automobil u istoj garaži koju je hotel održavao za potrebe svojih gostiju; Nomuri je imao ključ Clarkova unajmljena automobila, te je iznad lijevog retrovizora ostavio disketu. Clark ju je pokupio i predao Chavezu koji ju je strpao u njihovo prijenosno računalo. Elektronska je zvonjava najavila da je uređaj uključen otprilike u trenutku kada je Clark izvezao automobil na cestu. Ding je dokument kopirao na tvrdi disk, te je prebrisao disketu koju će ubrzo negdje baciti. Izvješće je bilo podulje. Chavez ga je šutke čitao prije nego što je uključio automobilski radio, te šaptom prenio najvažnije pojedinosti.

„Sjeverno sirovinsko područje?” upitao je John.

„Da. Zanimljiv naziv”, složio se Ding, razmišljajući. Palo mu je na pamet da ruski govori pravilnije od engleskog, vjerojatno zato što je engleski naučio na ulici, a ruski su ga u pravoj školi učili ljudi koji su taj jezik iskreno voljeli. Mladi je agent bijesno potisnuo tu misao.

Sjeverno sirovinsko područje, razmišljao je. Zašto mu to zvuči poznato? Ipak, čekali su ga drugi poslovi, i bio je sasvim dovoljno napet. Ding je otkrio da mu se više sviđaju paravojni zadaci; sva ta špijunaža nije mu bila po ukusu. Previše strašno, previše paranoično.

Ishamu Kimura čekao ih je na dogovorenu mjestu. Na sreću, posao mu je, kao nešto uobičajeno, dopuštao česta izbivanja, kao i susrete sa strancima. Jedna od prednosti bila je da je dobro birao sigurna mjesta. Sastali su se na dokovima, na kojima u tom trenutku nije bilo previše ljudi, a, istovremeno, na mjestu koje je potpuno odgovaralo toj svrsi. Također, bilo ga je teško ozvučiti. Neprekidni zvukovi koji su dopirali iz luke prikrit će tihi razgovor.

Clark je, ako je to bilo moguće, bio još nemirniji. Kao i pri svakom drugom tajnom novačenju, postojalo je razdoblje kada su otvoreni susreti bili sigurni, ali se sigurnost tijekom vremena pravocrtno smanjivala brzim iako njemu nepoznatim ritmom, a bilo je tu i drugih briga. Kimuru je pokretalo – što? Clark nije znao kako ga je Oleg Lyjalin uspio privući. Novac nije bio razlog. Rusi mu nikada ništa nisu platili. Također ni ideologija. Kimura po svom političkom opredjeljenju nije bio komunist. Ego? Je li vjerovao da zavređuje neko bolje mjesto koje je zauzeo netko drugi? Ili je, što je bilo najopasnije, bio domoljub, ekscentrični pojedinac koji je sam prosuđivao što je dobro za njegovu domovinu, a što nije. A možda je, kako je primijetio Ding, samo malo sjeban? Što nije bilo pretjerano uljudno reći, ali je Clark iskustveno znao da ni to nije nemoguće. Najjednostavnije rečeno, Clark nije imao pojma; i još gore, bilo koji motiv koji je ljude tjerao da svoju zemlju izdaju nekoj drugoj u njemu je izazivao nelagodu. Možda ni policajci ne vole imati posla sa svojim doušnicima, rekao je sebi. Ipak, nekakva utjeha.

„Što je tako važno?” upitao je Kimura, na polovici pustog doka. Brodovi na vezu u tokijskom zaljevu jasno su se vidjeli; pitao se je li mjesto sastanka izabrano upravo zbog toga.

„Vaša država posjeduje atomsko naoružanje”, jednostavno mu je priopćio Clark.

„Molim?” Prvo je okrenuo glavu, zatim se zaustavio, a nakon toga lice mu je sasvim problijedjelo.

„To je vaš veleposlanik u Washingtonu u subotu priopćio američkom Predsjedniku. Amerikance je zahvatila panika. Barem nam tako javlja moskovska centrala.” Clark se osmjehnuo poput pravog Rusa. „Moram reći da ste time priskrbili moje profesionalno divljenje, budući da ste sve izveli potpuno otvoreno, a osobito kupovinom naših raketa kao transportnih jedinica. Također, moram vas izvijestiti da je moja vlada izrazito nezadovoljna takvim razvojem događaja.”

„Rakete jednako tako možete usmjeriti na nas”, suho je dodao Chavez. „To ljude čini nervoznima.”

„Nisam imao pojma. Sigurni ste?” Kimura je ponovno počeo koračati, tek da probudi cirkulaciju.

„Naš izvor je na visokom položaju u američkoj vladi. Nije nikakva pogreška.” Ding je primijetio hladnu poslovnost u Clarkovu glasu: Gle, imate ogrebotinu na odbojniku. Znam dobrog limara.

„Dakle, zato su mislili da se mogu izvući.” Kimura nije trebao dodati ništa više; bilo je jasno da je jedan dio slagalice sjeo na svoje mjesto. Nekoliko je puta udahnuo prije nego što je nastavio: „To je ludilo.”

To su bile tri najljepše riječi koje je John čuo još od vremena kada je iz Berlina nazvao kući i saznao da mu je supruga bez poteškoća rodila drugo dijete. Sada je došao trenutak za grubu igru. Progovorio je bez osmijeha, do kraja u ulozi višeg ruskog obavještajnog časnika kojeg je KGB obučio da bude jedan od najboljih na svijetu.

„Tako je, prijatelju. Svaki put kad netko zaprijeti velesili, to jest ludilo. Tko god vodi ovu igru, nadam se da zna koliko je ona opasna. Gospodine Kimura, molim vas poslušajte me. Moja je zemlja veoma zabrinuta. Razumijete li? Veoma zabrinuta. Ispali smo budale pred Amerikancima i pred ostatkom svijeta. Pokrenuli ste napad na Sjedinjene Države, za koji ne vidimo jasan razlog te vas počinjemo sagledavati kao nepredvidljive, a politički nestabilna država s atomskim arsenalom ne pruža ugodan dojam. Kriza će postajati sve većom, osim ako razumni ljudi ne poduzmu prave korake. Nas ne zabrinjavaju vaša trgovinska neslaganja s Amerikom, ali kada postoji mogućnost otvorena sukoba, tada smo zabrinuti.” Nova saznanja nisu umanjila Kimurino bljedilo.

„Klerk-san, koji je vaš čin?”

„Ja sam pukovnik sedmog odjela, PR linije, Prvog glavnog direktorata uprave za državnu sigurnost.”

„Mislio sam...”

„Da, novo ime, nov zadatak, gluposti.” Prezirno je primijetio Clark. „Kimura-san, ja sam obavještajni časnik. Moja je zadaća štititi svoju domovinu. Očekivao sam da će mi posao biti jednostavan i ugodan, ali sam se našao usred – jesam li vam govorio o našem projektu RYAN?”

„Jednom ste ga spomenuli, ali...”

„Nakon izbora američkog predsjednika Reagana – tada sam bio kapetan, kao Čehov – naši su nadređeni proučili njegova ideološka uvjerenja te se pobojali da bi on mogao uistinu razmotriti nuklearni napad na našu zemlju. Istog smo trenutka počeli bjesomučno raditi pokušavajući ustanoviti mogućnosti za to. Naposljetku smo shvatili da smo pogriješili, jer Reagan, unatoč svojoj mržnji prema Sovjetskom Savezu, nije budala.”

„A, sada”, nastavio je pukovnik Klerk, „što moja domovina vidi? Naciju koja u tajnosti razvija svoj nuklearni arsenal. Naciju koja je bez ikakva vidljiva razloga odlučila napasti zemlju koja joj je trgovinski partner, a ne neprijatelj. Naciju, koja je više puta napala Rusiju. Zbog toga, naredbe koje sam dobio veoma nalikuju onima iz projekta RYAN. Shvaćate li sad?”

„Što želite?” upitao je Kimura iako je već znao odgovor.

„Želim saznati gdje su rakete smještene. Iz tvornice su ih prebacili željeznicom. Želim znati gdje su sada.”

„Kako ja uopće mogu...”

Clark ga je sasjekao pogledom. „To je vaša briga, prijatelju. Ja sam vam rekao što moram dobiti.” Zastao je radi efekta. „Isamu, razmislite o ovome: takvi događaji obično zažive vlastitim životom. U igri je nuklearno oružje, a moguće su posljedice – djelomično vama poznate, djelomično i ne. Ja ih znam”, nastavio je pukovnik Klerk. „Pregledavao sam izvješća o mogućim američkim djelovanjima na našem području i našim sposobnostima da uzvratimo. I to je bio dio projekta RYAN, shvaćate? Uplašiti jednu velesilu težak je i bezuman čin.”

„Ako ih pronađete, što tada?”

„To ne znam. Samo znam da se moja zemlja osjeća daleko sigurnijom znajući nego ne znajući. Takva su moja naređenja. Mogu li vas natjerati da nam pomognete? Ne, ne mogu. Ali, uskrativši nam pomoć, pomažete dovesti vlastitu domovinu u pogibelj. Razmislite”, izgovorio je hladnoćom mrtvozornika. Clark je s neskrivenim prijateljstvom odmahnuo glavom i udaljio se.

„Pet zarez sedam, pet zarez šest, pet zarez osam dao je istočnonjemački sudac...” Ding je duboko udahnuo tek kada su se dovoljno udaljili. „Isuse, Johne, ti jesi Rus.”

„I te kakav, mali moj.” Uspio se osmjehnuti.

Kimura je još nekoliko minuta ostao na doku zagledavši se u usnule brodove u zaljevu. Nekoliko ih je bilo prilagođeno za prijevoz vozila, ostali su bili uobičajeni kontejnerski brodovi, vitkih linija kojima su sjekli valove raznoseći svoj teret svim morima. Ta, naoko sasvim uobičajena značajka svakog naroda Kimuri je bila gotovo religija. Trgovina je narode privlačila jedne drugima, a ta ih je međusobna povezanost naposljetku tjerala otkriti dobar razlog za održavanje mira, unatoč svim lošim stranama njihovih međusobnih odnosa. Kimura je, ipak, dovoljno dobro poznavao povijest te znao da to pravilo nije uvijek djelovalo.

Kršiš zakon, rekao je sebi. Sramotiš svoje i ime svoje obitelji. Obeščastio si svoje prijatelje i suradnike. Izdaješ svoju domovinu.

Kvragu i s tim! Čiju to domovinu izdaje? Ljudi su birali članove parlamenta, a njihovi su izabrani predstavnici birali premijera – iako su ljudi u takvim trenucima u stvari imali jako malo za reći. Oni su, kao i ministri, kao i članovi parlamenta, bili samo promatrači. Njegova je domovina u ratu, a ljudi to ne znaju! Njegova se domovina mučila stvoriti vlastiti nuklearni arsenal, a ljudi ni to ne znaju. Tko je izdao naređenje? Vlada? Vlada se tek nedavno, ponovno promijenila; a vrijeme potrebno za to sve značilo je... što?

Kimura nije znao. Znao je samo da je Rus u pravu, barem do neke mjere. Opasnosti koje su vrebale nije mogao lako predvidjeti. Njegova je domovina bila u opasnosti u kakvoj se nije našla tijekom njegova života. Njegova nacija tone u ludilo, a nije bilo liječnika koji bi mogli prepoznati bolest; Kimura je mogao biti jedino siguran u činjenicu da sve to do te mjere nadilazi njegov djelokrug, da nije znao gdje i kako početi.

Ipak, mora učiniti nešto. U kojem trenutku, zapitao se Kimura, izdajica postaje domoljub, a domoljub izdajica?

Trebao je biti nezadovoljan, mislio je Cook, napokon legavši. Ipak, nije. Dan je, sve u svemu, prošao iznimno dobro. Svi ostali molili su se da se spotakne na nešto. Bilo je to sasvim očevidno, a osobito primjetno na dvojici obavještajaca. Misle da su tako pametni, rekao je sebi, široko se osmjehnuvši stropu. A nemaju blagog pojma. Znaju li da ne znaju? Vjerojatno ne. Uvijek su se postavljali superiorno, ali kad postane gusto i postavi se nekoliko pitanja – tada je uvijek sve završavalo s jedne strane, gospodine, za čim je slijedilo, a s druge strane, gospodine. Kako se na takvim temeljima mogla graditi politika?

Cook je, za razliku od njih, uistinu znao, a činjenica da je to Ryan primijetio i istog ga trenutka proglasio de facto vođom radne skupine, kod ostalih je izazvala istovremeno i prijezir i olakšanje. Dobro, mislili su, neka on preuzme rizik. Sve u svemu, mislio je, i nije tako loše prošlo. Ostali će ga podržati, istovremeno se ograđujući od njega svojim primjedbama na zaključke koje je izveo kako bi se time pokrili u slučaju da nešto krene loše, ali istovremeno ostajući unutar kruga skupine kako bi se okupali u sjaju uspjeha ako stvari pođu kako treba. Tome su se također nadali, ali ne previše budući da su birokrati takvi kakvi jesu.

Dakle, riješili su početne stavove. Postavili početni položaj. Adler će voditi pregovaračku skupinu. Cook će mu biti pomoćnik. Japanski veleposlanik vodit će drugu stranu, a Seiji Nagumo sjedit će pokraj njega. Pregovori će slijediti tijek, složen i stiliziran poput neke kabuki-drame. Obje će strane za stolom glumiti, a prave će se stvari događati uz kavu ili čaj, dok će članovi obiju skupina tiho razgovarati sa svojim protivnicima. To će Chrisu i Seijiu omogućiti izmjenu informacija, nadzor nad pregovorima, a možda i priliku da cijelu ovu glupost spriječe da ne postane još većim zlom.

Plaćat će ti podatke koje im daš, nije zamirao glas. Pa, tako je, ali će također i Seiji njemu davati podatke, a bit je smiriti stanje kako bi mogli spasiti živote! Prava i krajnja svrha diplomacije bila je očuvanje mira, a to je značilo spašavanje života u svjetskim razmjerima – kao što čine i doktori, samo daleko učinkovitije, a doktori dobro zarađuju, zar ne? Nitko ih nije optuživao zbog njihovih plaća. Pripadnici tog plemenitog poziva u svojim bijelim kutama bili su čista suprotnost ‘šljakerima’ iz Vanjskih poslova. Zašto bi oni bili tako posebni?

Riječ je o uspostavljanju mira, kvragu! Novac nije važan. On je popratna pojava. A budući da je novac samo popratna pojava, stoga, zaslužio ga je, nije li? Naravno da jest, odlučio je Cook, naposljetku sklapajući oči.

* * *

Tehničari su davali sve od sebe, Sanchez ih je promatrao sjedeći u naslonjaču u kontroli leta. Preradili su i ponovno izravnali dva nosača osovine, a zatim duboko udahnuli te motoru broj jedan malo pojačali snagu. Jedanaest čvorova, gotovo dvanaest, dovoljno da se nekoliko zrakoplova pošalje za Pearl Harbor, i dovoljno da na palubu sleti COD sa skupinom strojara koji će se zavući dolje, i zapovjedniku strojarnice pomoći u procjeni stanja. Kao jedan od viših brodskih časnika, Sanchez će izvješće dobiti tijekom ručka. Mogao je odletjeti na kopno s prvom skupinom zrakoplova, ali je njegovo mjesto bilo na nosaču. Enterprise su ostavili negdje u daljini, štitili su ga zrakoplovi P-3 iz baze na Midwayu, a obavještajna služba Flote sve je uvjerenije tvrdila da u blizini nema neprijatelja; Sanchez im je počeo vjerovati. Uostalom, protupodmornički su zrakoplovi izbacili toliku količinu sonarnih plutača da su one počele predstavljati navigacijsku opasnost.

Posada je, iako zbunjena i bijesna, bila potpuno budna. Budni su bili znajući da će u Pearl uploviti ranije, i što nije bilo nikakve sumnje da pogibelj koja im prijeti sve više nestaje. Bili su zbunjeni jer nisu znali što se događa. Bijesni, stoga što je njihov brod pretrpio oštećenja, a dosad su već sigurno saznali za gubitak dviju podmornica, i unatoč svim naporima da se prikrije uzrok toga gubitka, na brodovima su se tajne slabo čuvale. Radio-telegrafisti su ih primali, dočasnici su ih dostavljali, a posluga je načula što su časnici govorili. Na Johhnie Rebu bilo je gotovo šest tisuća ljudi, pa iako su se činjenice o kojima se govorilo ponekad gubile u glasinama i nagađanjima, na kraju bi istina uvijek izronila. Ishod je bilo lako predvidjeti: gnjev. I on je bio dio posla u oružanim snagama. Unatoč svom prijeziru koji su mornari s nosača osjećali prema onim glupanima s kopna, unatoč svom suparništvu, bili su braća (odnedavna i sestre), drugovi prema kojima se morala pokazati odanost.

Samo, kako? Kakva će naređenja dobiti? Neprekidni upiti upravljeni CINCPAC-u ostajali su bez odgovora. Dubrova nosačka skupina broj tri nije dobila naređenja za brzi premještaj u zapadni Pacifik, a to nije imalo nikakva smisla. Dobro, je li rat, ili nije, upitao je Sanchez sunce na zalasku.

„Kako ste to saznali?” upitao je Mogataru Koga. Neobično za njega, bivši je premijer odjenuo tradicionalni kimono, kada je već, prvi put u trideset godina bio na odmoru. Unatoč svemu, prihvatio je poziv te brzo ugovorio susret; deset minuta šutke je napregnuto slušao.

Kimura je spustio pogled: „Koga-san, imam brojne veze. U mojem poslu moram ih imati.”

„Kao i ja. Zašto mi nitko nije rekao?”

„Ti su podaci držani u strogoj tajnosti, čak i u vladinim krugovima.”

„Niste mi rekli sve.” Kimura se pitao kako to Koga može znati, ne shvaćajući da bi mu bilo dovoljno pogledati se u zrcalo. Sva ona popodneva koja je proveo za stolom pretvarajući se da radi, samo je gledao spise od kojih se nije mogao prisjetiti nijednoga. Samo pitanja. Što učiniti? Kome reći? Kome se obratiti za savjet?

„Koga-san, imam neke izvore podataka koje ne smijem otkriti.” To je njegov domaćin za trenutak prihvatio, kimnuvši glavom.

„Dakle, kažete, napali smo Ameriku, a također i proizveli nuklearno oružje, je li tako?”

Kimanje glavom. „Hai.”

„Znao sam da je Goto budala, ali ne i luđak.” Koga je nekoliko trenutaka razmišljao o svojim riječima. „Ne; nedostaje mu mašte da bi bio lud. Zapravo, oduvijek se Yamati motao za petama, nije li?”

„Raizo Yamata oduvijek mu je bio... njegov...”

„Gospodar?” zapitao je Koga sarkastično. „To je uljudno rečeno.” Tada je zafrktao i odvratio pogled; njegov je bijes otkrio novu metu. Upravo ono što sam pokušavao zaustaviti. Samo, nisam uspio.

„Goto često traži njegove savjete, tako je.”

„Tako. I što sad?” upitao je sugovornika izbacivši ga time iz ravnoteže. Odgovor je bilo lako predvidjeti.

„Ne znam. Cijeli slučaj nadilazi moje sposobnosti. Ja sam činovnik. Ja ne stvaram politiku. Plašim se za nas, i ne znam što da radim.”

Koga se uspio ironično osmjehnuti te svome gostu natočio još čaja. „Kimura-san, to u velikoj mjeri vrijedi i za mene. Samo, još uvijek mi niste odgovorili na pitanje. Meni su, također, preostale neke veze. Za prošlotjedni napad na američke brodove saznao sam čim se dogodio. Ali ništa nisam čuo o atomskom oružju.” Začuvši te dvije riječi obojica su zadrhtala, a Kimura se divio političaru koji je nastavio smireno govoriti.

„Naš veleposlanik u Washingtonu to je objavio Amerikancima, a prijatelj iz Ministarstva vanjskih...”

„I ja imam prijatelje u Vanjskim poslovima”, prekinuo ga je Koga ispijajući svoj čaj.

„Ne mogu vam reći ništa više.”

Pitanje je bilo iznenađujuće blago: „Jeste li razgovarali s Amerikancima?”

Kimura je odmahnuo glavom. „Nisam.”

Dan je obično započinjao u šest sati, ali to nimalo nije olakšavalo stvari, mislio je Jack. Paul Robberton pokupio je novine i pristavio kavu, Andrea Price također je ustala i pomagala Cathy oko djece. Ryanu je sve postalo jasno kada je ugledao još jedan automobil na prilaznom putu. Dakle, Tajna služba misli da smo u ratu. Nakon toga nazvao je ured, te je, minutu nakon toga, njegov telefaks putem zaštićene linije počeo primati jutarnje faksove. Europljani su se još uvijek pokušavali riješiti državnih obveznica, ali ih nitko nije kupovao. Jedan takav dan mogao bi se smatrati otklonom. Drugi takav dan, nikako. Buzz Fiedler i ravnatelj Rezervi ponovno će imati posla; broker u Ryanu bio je zabrinut. Sve je to nalikovalo priči o malom Nizozemcu koji je svoj palac zabio u rupu na brani. Što se dogodilo kada je ugledao još jednu pukotinu? A, ako je čak i uspio začepiti drugu, što je bilo s trećom?

Vijesti s Tihog oceana nisu se promijenile, samo je bilo više podataka. John Stennis stići će ranije u Pearl, ali će Enterpriseu trebati dulje nego što su očekivali. Nije bilo znakova japanske potjere. Dobro. Započela je potraga za japanskim raketama, iako bez rezultata što i nije bilo iznenađujuće. Sve znanje kojim je raspolagao potjecalo je od satelitskih snimaka. Tijekom zimskih mjeseci, kada bi nebo nad Japanom bilo neuobičajeno vedro, Nacionalna služba za nadziranje snimajući tu državu (kao i neke druge) podešavala je orbitalne kamere. Samo, koliko mu je to znanje vrijedilo? Povijest i gospodarstvo predstavljali su neobičan spoj.

Kao i obično izljubio je Cathy i djecu na odlasku, ubrzo sjeo u službeni automobil i krenuo prema Washingotnu. Jedino ga je tješilo što je taj put bio kraći od onog nekadašnjeg do Langleyja.

„Barem ste se vi trebali odmoriti”, primijetio je Robberton. Tako nikad nije razgovarao ni sa jednim političkim dužnosnikom, ali se s Ryanom osjećao nekako opuštenije. Nije bio nimalo napuhan.

„Vjerojatno. Ipak, problemi nisu nestali.”

„Wall Street je i dalje prvi na popisu?”

„Da.” Zaključavši u torbu povjerljive spise Ryan se zagledao u krajobraz. „Tek mi je to sad počelo sijevati – to može ujiištiti cijeli svijet. Europa pokušava rasprodati obveznice. Nitko ne kupuje. Panika na burzi lako bi mogla početi još danas. Naša likvidnost je blokirana, a velik dio njihove nalazi se u našim obveznicama.”

„Likvidnost, to znači gotovinu?” Robberton se prestrojio i ubrzao. Njegove registarske pločice prometnoj su policiji javljale da ga puste na miru.

„Točno. Gotovina je lijepa stvar. Jako ju je dobro imati u trenucima nemira – a ne moći je dobiti, time nemiri započinju.”

„Doktore Ryan, mislite na 1929.? Mislim, toliko je loše?”

Jack je pogledao svog čuvara. „Moguće. Kada bi im uspjelo razmrsiti newyorške podatke – sada su poput boksača koji su zapetljali ruke; sve je to kao kartanje bez novca, ne možeš igrati, pa samo sjediš za stolom. Kvragu.” Ryan je odmahnuo glavom. „Takvo nešto nikad se još nije dogodilo, a brokerima se to nimalo ne sviđa.”

„Kako se toliko pametni ljudi mogu uspaničiti?”

„Što time mislite?”

„Što je itko odnio? Nitko nije uništio tiskaru novca”, frknuoje, „jer bi to inače bio naš slučaj!”

Ryan se uspio nasmiješiti. „Želite li predavanje?”

Paul je na trenutak pustio upravljač. „Diplomirao sam psihologiju, a ne ekonomiju.” Odgovor ga je iznenadio.

„Savršeno. To će olakšati stvar.”

Iste su brige mučile i Europu. Malo poslije podneva telefonska konferencija predsjednika središnjih banaka Njemačke, Britanije i Francuske urodila je manje-više višejezičnom zbrkom prijedloga i mogućnosti. Godine obnove istočnoeuropskih zemalja na zapadnoeuropske su zemlje natovarile divovski teret; zapadna je Europa u biti plaćala ceh dvaju naraštaja gospodarskog kaosa. Kako bi se zaštitili od posljedičnog slabljenja vlastitih valuta, kupovali su američke obveznice. Neočekivani događaji u Americi za posljedicu su imali smanjenu aktivnost toga dana, djelomične padove, ali ništa opasno. To se sve promijenilo u trenutku kada je posljednji kupac po sniženoj cijeni otkupio posljednji paket američkih državnih obveznica – neki toj ponudi jednostavno nisu mogli odoljeti – novcem pribavljenim likvidacijom vrijednosnica. Kupac je već pomislio da je pogriješio, te se proklinjao što je ponovno zakasnio za trendom, umjesto da je bio na čelu. U deset i trideset ujutro po lokalnom vremenu, pariška burza počela je bilježiti nagli pad, a tijekom sljedećih sat vremena europski su ekonomski izvjestitelji počeli spominjati učinak domina; primjećujući da sve središnje banke pokušavaju izvesti isto što su američke Federalne rezerve učinile jučer. Zapravo, ta ideja nije bila nimalo loša. Samo, takve se ideje mogu upotrijebiti samo jednom – europski ulagači nisu povjerovali. Izvlačili su se. Trenutak olakšanja uslijedio je kada su ljudi počeli kupovati dionice po zastrašujuće niskim cijenama, a novo je olakšanje uslijedilo kada su transakcije izvršene u jenima, koji je ponovno dobio na snazi predstavljajući jedinu svijetlu točku međunarodne financijske scene.

„Hoćete reći”, rekao je Robberton otvarajući podrumski ulaz u Zapadno krilo, „da je sve do te mjere zasrano?”

„Paule, mislite li da ste pametni?” To je pitanje zateklo agenta Tajne službe.

„Mislim da jesam. I?”

„Pa zašto onda mislite da su svi drugi pametniji od vas? Nisu”, nastavio je Ryan. „Oni rade druge poslove, ali u pitanju nije pamet. Važni su obrazovanje i iskustvo. Ti ljudi nemaju pojma o vođenju kriminalističke istrage. Ni ja nemam. Paule, svaki težak posao zahtijeva pamet. Ali, nemoguće ih je znati raditi sve. Što je, uostalom bit stvari. Oni nisu pametniji od vas, možda čak nisu ni toliko pametni. Jednostavno, njihov je posao voditi financijsko tržište, a vaš je posao nešto drugo.”

„Isuse”, uzdahnuo je Robberton, doprativši Ryana do njegova ureda. Njegova mu je tajnica predala cijelu hrpu obavijesti o telefonskim pozivima. Jedna od njih nosila je oznaku Hitno!, te je Ryan nazvao.

„Ryane, vi ste?”

„Točno, gospodine Winston. Želite me vidjeti. Kada?” upitao je Jack, otvarajući torbu i vadeći iz nje povjerljive spise.

„Bilo kada, sat i pol od ovog trenutka. Dolje me čeka automobil, mlažnjak s ugrijanim motorima i automobil u zračnoj luci National.” Glas mu je odavao ostalo. Bilo je uistinu hitno, istinski ozbiljno. A nad svim tim nadvila se Winstonova slava.

„Pretpostavljam da je riječ o prošlome petku.”

„Točno.”

„Zasto ja, a ne ministar Fiedler?” upitao je Ryan.

„Vi ste radili tamo. On nije. Ako želite njegovu nazočnost, meni odgovara. On će shvatiti. Samo, mislim da ćete vi shvatiti brže. Jeste li jutros pogledali burzovna izvješća?”

„Čini se da se Europa pomalo uznemirila zbog nas.”

„A bit će i gore”, odgovorio je Winston. Jack je znao da je najvjerojatnije u pravu.

„Znate li kako sve dovesti u red?” Ryan je gotovo čuo kako njegov sugovornik bijesno i ogorčeno odmahuje glavom.

„Želio bih znati. Ipak, možda vam mogu reći što se uistinu dogodilo.”

„I to je dosta. Dođite najbrže što možete”, rekao mu je Jack. „Recite vozaču da vozi na zapadni glavni ulaz. Obavijestit ćemo stražare o vašem dolasku.”

„Doktore Ryan, hvala što ste me saslušali.” Veza se prekinula, a Jack se zapitao kada je George Winston nekome rekao te riječi. Nakon toga vratio se svom poslu.

Imali su sreću što su rakete-nosače ‘H-11’ iz pogona za sastavljanje prebacivali prugom standardne širine do njihova odredišta, ma gdje ono bilo. Samo je 8 posto pruga u Japanu odgovaralo tim mjerama, a štoviše, bilo ih je moguće razaznati i na satelitskim snimkama. CIA se bavila prikupljanjem podataka, kojih najveći dio nikad neće imati svoju praktičnu primjenu, a najveći dio njih, usprkos svim romanima i filmovima, potjecao je iz javnosti dostupnih izvora. Trebali su samo nabaviti željezničku kartu Japana te pogledati gdje se nalaze koloscijeci standardne širine te započeti potragu; ipak, tih je pruga bilo oko četiri tisuće kilometara, a vrijeme nad Japanom nije uvijek bilo vedro – kao što ni sateliti nisu uvijek nadlijetali u vrijeme pogodno za bolji pregled udolina koje su presijecale zemlju s planinama pretežito vulkanskog podrijetla.

Unatoč tome, Agenciji takvi zadaci nisu bili ništa novo. Rusi su, sa svojom genijalnom nadarenošću i manijakalnom potrebom za skrivanjem svega, na onaj teži način naučili CIA-ine analitičare da potragu započnu na najmanje vjerojatnim mjestima. Naprimjer, otvorena je ravnica bila vjerojatno mjesto: nudila je lak pristup, jednostavne uvjete gradnje, jednostavno održavanje, te je takav prostor bilo jednostavno štititi. Tako su Amerikanci razmišljali tijekom šezdesetih, pouzdavši se, potpuno pogrešno, u nadu da ciljni sustavi na raketama nikad neće postati toliko precizni da pogode tako malene i nepravilne ciljeve. Japanci su iz toga izvukli pouku. Stoga su analitičari morali tragati na težim mjestima. Šume, udoline, brda – sam izbor zadaće jamčio je da će posao potrajati. U orbiti su kružila dva obnovljena satelita KH-11, kao i jedan KH-12, za radarsko snimanje. Oprema za snimanje na ovim prvima mogla je jasno uhvatiti predmete veličine kutije cigareta. Snimke s onog potonjeg nisu imale toliku razinu razlučivosti, ali je mogao snimati kroz oblačni sloj, a, u pogodnim okolnostima, mogao je prodrijeti i u podzemlje do deset metara dubine; KH-12 razvili su za otkrivanje inače nevidljivih sovjetskih raketnih silosa, i slično skrivenih ostalih instalacija.

To su bile dobre vijesti. Loše su bile da je svaku pojedinu snimku morala pregledati skupina stručnjaka, i to svaki za sebe; da je svaku nepravilnost ili neobičnost trebalo iznova ispitati i ocijeniti; a da je to, unatoč, i upravo zbog važnosti cijele zadaće, trajalo doslovno u beskraj. Analitičari iz CIA-e, iz Nacionalne službe za nadziranje, kao i oni iz Centra za obavještajnu analizu prijetnji (I-TAC-a), okupili su se i tragali za dvadeset rupa u zemlji, znajući samo da pojedina rupa mora biti najmanje pet metara u promjeru. Moglo je biti dvadeset rupa u jednoj velikoj skupini, ili dvadeset pojedinačnih i nadaleko razdvojenih rupa. Prva im je zadaća, složili su se, nabaviti najnovije snimke čitave dužine pruge standardne širine. Vrijeme i kutovi kamera djelomice su im otežavali, te je trećeg dana potrage preostalo istražiti 20 posto preostalih pruga. Otkrili su već trideset mogućih točaka koje će pomnije istražiti nakon novih preleta i snimanja u drugačijim uvjetima osvjetljenja, kao i izmijenjenim kutom snimanja, što će im omogućiti stereoskopske snimke i dodatna računalna poboljšanja na njima. Ljudi iz analitičke skupine ponovno su govorili o 1991. i potrazi za Scudovima. Tog su se prisjećali s nelagodom. Iako su iz toga naučili mnogo, glavna je pouka bila: nije nimalo teško sakriti deset, dvadeset, čak i stotinu relativno malih predmeta unutar granica jedne države, čak i one veoma ravne i otvorene. A Japan nije bio ni ravan ni otvoren. U tim im je okolnostima pronaći sve rakete bio gotovo nemoguć zadatak. Unatoč tome, morali su pokušati.

* * *

Bilo je jedanaest uvečer, a on je ispunio sve obveze prema precima, barem u tom trenutku. Nikad ih neće ispuniti dokraja, ali je ispunio obećanja koja je njihovim dusima zadao prije toliko godina. Tlo koje je pripadalo Japanu u vrijeme njegova rođenja pripalo mu je ponovno. Zemlja koja je nekoć pripadala njegovoj obitelji, pripala joj je ponovno. A narod koji je ponizio njegov i pobio njegovu obitelj konačno je i sam ponižen, a takav će ostati još zadugo. Dovoljno dugo da njegova domovina konačno osigura svoje mjesto među velikim narodima svijeta.

U stvari, bit će još veći nego što je planirao, primijetio je. Morao je samo pogledati financijska izvješća koja su mu faksom stizala u hotel. Financijski udar kojeg je planirao i izveo sada se širio na drugu stranu Atlantika. Neobično kako to nije predvidio pomislio je. Složeni financijski potezi japanske su banke i tvrtke odjednom napunili novcem, a njegovi zaibatsui sada su iskorištavali priliku i otkupljivali europske vrijednosnice za sebe i svoje tvrtke. Povećat će nacionalno bogatstvo, ojačati položaj u nekoliko europskih nacionalnih ekonomija, u javnosti ostavljajući privid da im priskaču u pomoć. Yamata je procjenjivao da će Japan pojačati napore i pomoći Europi da se izvuče iz nevolja. Njegova je zemlja trebala tržišta, a s naglim povećanjem vlasničkog udjela u privatnim tvrtkama, možda će europski političari pozornije saslušati japanske prijedloge. U stvari, bez ikakve sumnje poslušat će moć. Japan se sukobio s Amerikom. Amerika se neće moći suprotstaviti njegovoj zemlji, ne s uzdrmanim gospodarstvom, ne s onesposobljenom vojskom i politički unakaženim Predsjednikom. Štoviše, ovo je izborna godina. Najbolja je strategija, razmišljao je Yamata, posijati neslogu u neprijateljev dom. Upravo je to i učinio, povukavši potez koji oni tvrdoglavci u vojsci, koji su 1941. njegovu domovinu povukli u propast, nikad ne bi mogli smisliti.

„Dakle”, obratio se svom domaćinu. „Kako vam mogu pomoći?”

„Yamata-san, kao što znate, održat ćemo izbore za lokalnog guvernera.” Birokrat si je u čašu ulio čisti škotski viski. „Vi ste zemljoposjednik, a to ste već nekoliko mjeseci. Ovdje imate poslovne interese. Mislim da biste vi bili savršen kandidat.”

Prvi je put, nakon mnogo godina, Raizo Yamata ostao bez riječi.

U drugoj su sobi, u istom hotelu, jedan admiral, bojnik i pilot tvrtke Japan Air Lines imali obiteljski susret.

„Pa, Yusuo, što će se sljedeće dogoditi?” upitao je Torajiro.

„Mislim da će se najprije dogoditi to da ćeš se vratiti u svoj uobičajeni red letenja prema Americi”, odvratio je admiral, ispijajući svoje treće piće. „Ako su inteligentni onoliko koliko vjerujem da jesu, uvidjet će da je rat gotov.”

„Ujače, koliko si dugo radio na ovome?” upitao je Shiro s dubokim poštovanjem. Znajući sada što je njegov ujak učinio, divio se njegovu junaštvu.

„Još otkad sam bio nisa i nadzirao izgradnju svojeg prvog zapovjednog broda u Yamatinim brodogradilištima. Koliko je tome? Već deset godina. Prišao mi je, otišli smo na večeru, te mi je postavio nekoliko teoretskih pitanja. Yamata, iako je civil, brzo uči”, izjavio je admiral. „Kažem vam, u njemu je više nego što se primjećuje.”

„Kako to?” upitao je Torajiro.

Yusuo si je nalio još jedno piće. Flota mu je bila zaštićena te se mogao opustiti, mislio je, osobito s bratom i nećakom, sada kada je napetost nestala. „Proteklih godina sve smo češće razgovarali, ali najviše smo pričali malo prije nego što je kupio onu američku financijsku tvrtku. Dakle? Svoja sam djelovanja započeo istog dana kada su doživjeli burzovni slom...? Zanimljiva podudarnost, zar ne?” Namignuo je. „To je bilo prvo čemu sam ga poučio. 1941. napali smo američku periferiju. Napali smo ruke, ali ne i glavu ili srce. Jedan narod može razviti nove ruke, ali srce, ili glavu, to je daleko teže. Mislim da je slušao.”

„Mnogo puta preletio sam preko glave”, primijetio je kapetan Torajiro Sato. Jedan od njegovih uobičajenih letova završavao je na međunarodnoj zračnoj luci Dulles. „Odvratan grad.”

„Sada ćeš nastaviti s time. Ako je Yamata učinio ono što mislim da jest, trebat će nas vrlo skoro”, s uvjerenjem je izjavio admiral Sato.

„Samo ga pustite”, rekao je Ryan na telefon.

„Ali...”

„Ako ćete se zbog toga osjećati bolje, otvorite i pogledajte; ako vam je rekao da ne pregledavate rendgenom, onda nemojte, u redu?”

„Samo, najavili su nam da dolazi jedan, a ovdje su dvojica.”

„Sve u redu”, rekao je Jack uniformiranom zapovjedniku straže na zapadnom ulazu. Nevolja s pojačanim osiguranjem bila je ta što je većim dijelom onemogućavalo izvršenje zadaća potrebnih za okončanje krize. „Propustite ih obojicu.” Po Jackovu satu to je potrajalo još četiri minute. Vjerojatno su skinuli donji poklopac računala i provjeravali je li unutra bomba. Jack je ustao od stola i dočekao ih u predvorju.

„Oprostite. Sami znate staru pjesmu ‘Tajna služba čini me nervoznim’?” Ryan im je mahnuo da ga slijede u ured. Pretpostavio je da je George Winston onaj stariji. Mutno se prisjećao njegova govora u klubu Harvard; nije zapamtio govornikovo lice.

„Ovo je Mark Gant. Moj najbolji tehničar, želio je donijeti svoj laptop.”

„Bit će nam lakše”, objasnio je Gant.

„Shvaćam. I sam ih upotrebljavam. Molim vas, sjednite.” Jack im je pokazao prema stolcima. Tajnica je unijela poslužavnik s kavom. Kada je natočila, nastavio je. „Jedan od mojih ljudi prati europske burze. Nije nimalo dobro.”

„Doktore Ryan, to je ublažavanje. Vjerojatno promatramo rađanje panike svjetskih razmjera”, započeo je Winston. „Samo, nisam siguran gdje je dno.”

„Zasad Buzz radi sasvim dobro”, oprezno je odgovorio Jack. Winston ga je pogledao preko šalice.

„Ryane, ako ste seronja onda sam pogriješio adresu. Vjerovao sam da poznajete Street. Potez koji ste izveli sa Silicon Alchemyjem bio je pametno izveden – dakle, jeste li ga povukli vi, ili ste pokupili tuđe zasluge?”

„Sa mnom tako razgovaraju samo dvije osobe. Za jednu sam oženjen. Ona druga sjedi u uredu trideset metara od nas”, izjavio je Jack. Tada se nasmijao. „Gospodine Winston, sve što sam čuo o vama izgleda da je istina. Posao sa Silicon Alchemyjem izveo sam sâm. U osobnom portfelju imam deset posto dionica. Toliko sam vjerovao u ishod. Uostalom, raspitajte se o meni i saznat ćete da nisam seronja.”

„U tom slučaju, znate da stvari treba obaviti danas”, odvratio je Winston, još uvijek mjerkajući svog domaćina.

Jack se ugrizao za usnu i kimnuo. „Da. To isto sam još u nedjelju rekao Buzzu. Ne znam koliko su napredovali u obnavljanju podataka. Ja sam radio neke druge poslove.”

„Dobro.” Winston se pitao na čemu bi to Ryan još mogao raditi, ali je to odbacio kao nevažno. „Ne mogu vam reći kako da to popravite, ali mislim da vam mogu pokazati kako je sve počelo.”

Ryan je na trenutak pogled skrenuo prema televizoru. Upravo su počele CNN-ove polusatne vijesti s izravnim javljanjem iz newyorške burze. Zvučnici nisu radili, ali je izvjestiteljica govorila brzo, a na licu joj nije bilo ni traga smiješku. Kada se okrenuo Gant je već izvukao i otvorio svoje prijenosno računalo i otvarao neke dokumente.

„Koliko vremena imamo?” upitao je Winston.

„To prepustite meni”, odvratio je Jack.