38

RIJEKA RUBIKON

„I?”

Ryan nije žurio s odgovorom. Adler je zaslužio da zna više. Pregovori su, ipak, do neke mjere trebali biti časni. U njima se nikad nije otkrivala cijela istina, ali se nije očekivala ni potpuna laž.

„Nastavite kao i dosad”, rekao je savjetnik za nacionalnu sigurnost.

„Spremamo nešto.” To nije bilo pitanje.

„Scotte, uglavnom, nismo besposleni. Oni neće popustiti, je li tako?”

Adler je odmahnuo glavom. „Najvjerojatnije neće.”

„Potaknite ih da ponovno razmotre svoja stajališta”, predložio je Jack. Što nije pretjerano pomagalo, ali je ipak vrijedilo reći.

„Cook smatra da tamo političari pokušavaju smiriti stanje. Njegov čovjek iz njihove delegacije daje mu ohrabrujuće obavijesti.”

„Scotte, u Japanu imamo dvojicu agenata CIA-e koji se predstavljaju kao ruski novinari. Bili su u dodiru s Kogom, a on nije ni najmanje zadovoljan razvojem događaja. Poručili smo mu da se ponaša normalno. Nema nikakva smisla nanijeti mu štetu, ali... najbolje što možete je reći Cooku da točno ispita koji su opozicijski elementi u njihovoj vladi, te koju bi moć oni mogli imati. On ne smije otkriti s kime smo u vezi.”

„Dobro, prenijet ću mu. Ostalo ostaje isto?” upitao je Adler.

„Ne dajte im ništa konkretno. Možete li još malo izmicati?”

„Mislim da će ići.” Adler je pogledao na sat. „Danas su kod nas. Moram prije početka popričati s Brettom.”

„Izvješćujte me.”

„Hoću”, obećao je Adler.

Na jezeru Groom još nije svanulo. Dva transportna zrakoplova C-5B odrulali su do kraja piste i poletjeli. Teret nije bio težak; samo tri helikoptera i dodatna oprema u svakom zrakoplovu – nimalo teško za zrakoplov načinjen da prevozi dva tenka. Ipak, pred jednim od njih bio je dug let, više od osam tisuća kilometara, a vjetrovi u nos zahtijevat će dva dotakanja goriva u zraku, što je, za svaki zrakoplov iziskivalo punu zamjensku posadu. Zamjenska je posada putnike potjerala u prostor iza krila, gdje su sjedišta bila tvrđa.

Richter je podigao ručke sa sjedišta i stavio čepove u uši. U trenutku kad se zrakoplov podigao, ruka mu je automatski pošla prema džepu na kombinezonu u kojem je držao cigarete – zapravo, držao ih je sve dok nije prije nekoliko mjeseci prestao pušiti. Vražju mater. Kako se može ići u rat i ne dimiti, upitao se, a potom glavu spustio na jastuk i zaspao. Čak nije osjetio ni turbulencije kroz koje je zrakoplov prolazio penjući se u zračnu struju iznad planina Nevade.

Pilot je skrenuo prema sjeveru. Nebo je bilo tamno i takvo će ostati većim dijelom leta. Ono najvažnije bilo je ostati budan i na oprezu. Automatski će sustavi nadzirati navigaciju, a doba dana bilo je takvo da su oni posljednji noćni zrakoplovi već bili na tlu, a prvi jutarnji letovi još nisu počeli. Nebo je pripadalo njima; čupavih oblaka i bolno hladnog zraka izvan aluminijske oplate zrakoplova, putem prema najluđem cilju kojeg je rezervistička posada ikad dobila. Posada drugog Galaxyja imala je više sreće. Skrenuli su jugozapadno, te za manje od sat vremena letjeli nad Tihim oceanom, na kraćem letu do zrakoplovne baze Hickam.

Tennessee je uplovila u Pearl Harbor sat vremena ranije, te vlastitim pogonom doplovila do vanjskog veza; za pomoć su imali jednog jedinog lučkog pilota i jedan mornarički remorker. Vez nije bio osvijetljen; cijeli postupak izveli su pod svjetlima drugih vezova u luci. Jedina neuobičajena pojedinost bila je prisutnost velikog kamiona cisterne na doku. Službeni automobil i admiral koji je stajao pokraj njega, to je sasvim normalno, pomislio je Claggett. Brzo su prebacili mostić, te je podmornički zapovjednik pacifičke skupine pretrčao preko njega, još prije nego što su drugi kraj mostića pričvrstili iza tornja. Na isti je način i pozdravio.

„Dobro došli na palubu, admirale,” doviknuo mu je zapovjednik, te se spustio ljestvama kako bi admirala Mancusoa dočekao u svojoj kabini.

„Dutch, drago mi je što si je uspio pokrenuti”, rekao je Mancuso, sa suzdržanim osmijehom koji je odgovarao situaciji.

„Sretan sam što sam curu konačno izveo van”, složio se Claggett. „Gospodine, imamo sasvim dovoljno nafte”, dodao je.

„Moramo vam isprazniti jedan spremnik.” Podmornica veličine Tennesseeja imala je više spremnika za dodatno dizelsko gorivo.

„Zbog čega, gospodine?”

„Unutra dolazi gorivo za mlažnjake.” Mancuso je otvorio torbu i izvukao naredbe. Tinta na papirima gotovo se nije stigla ni osušiti. „Ubacujemo vas u specijalne operacije.” Clagget je osjetio gotovo podsvjestan poriv da upita: Zašto mi, ali se suzdržao. Umjesto toga otvorio je omot i počeo provjeravati programirane položaje.

„Tu bi moglo biti pomalo gusto, gospodine,” primijetio je kapetan.

„Osnovno je ostati neotkriven, ali je u igri uobičajeno pravilo.” Što je značilo da Claggett ima punu slobodu odlučivanja o zapovijedima.

„Slušajte, slušajte”, oglasio se razglas. „Zabranjeno pušenje u čitavom brodu. Zabranjeno pušenje u čitavom brodu.”

„Dopuštaš pušenje u podmornici?” upitao je podmornički zapovjednik. A to je zabranjivala tek šačica zapovjednika.

„Slobodna procjena, sjećate se?”

Deset metara od njih, Ron Jones sjedio je u sonarnom centru, iz džepa izvukavši disketu.

„Već smo dobili poboljšanja”, rekao mu je zapovjednik odjela.

„Ovo je sasvim novo.” Jones je ubacio disketu u otvor na pomoćnom računalu.

„Ulovio sam vas prve večeri kad ste prelazili oregonsku SOSUS mrežu. Nešto je klepetalo na krmi.”

„Kutija s alatom. Nema je više. Kasnije smo naišli na još dvije”, rekao je zapovjednik.

„Koliko kasnije?” upitao je Jones.

„Druga je bila točno na boku, nanjušili smo je u skretanju.”

„Ulovio sam samo titraj, ništa više, a uređaji su imali program koji sam vam sad ubacio. Zapovjedniče, brod vam je stvarno tih. Obavili ste šetnju?”

„Jesmo, zapovjednik je oribao nekoliko glava, ali sad više nema nijedne slobodne stvari.” Zastao je. „Mislim, ako ne računate krajeve toalet papira.”

Jones se smjestio u sjedalicu i osvrnuo se po napučenom radnom prostoru. To je bio njegov svijet. Uspio je samo zaviriti u operativne naredbe – Mancuso ga je upitao za mišljenje o uvjetima u vodi, i razbijao glavu razmišljajući mogu li Japanci zauzeti američku SOSUS-ovu postaju na Honshuu neoštećenu, što bi im bilo sasvim dovoljno. Tennessee u svakom slučaju ide u susret opasnosti, možda prva podmornica Pacifičke flote koja to čini. Bože, i to još raketna, pomislio je. Velika i spora. Jedna se ruka ispružila i smjestila na radnu stanicu.

„Doktore Jones, znam tko ste vi”, rekao je sonarni zapovjednik, čitajući mu misli. „Znam svoj posao, u redu?”

„Japanci, kad izbace šnorkl...”

„Tražim crtu na tisuću herca. Imamo nečujni rep i sva poboljšanja. I ona vaša, vjerujem.” Zapovjednik je uzeo svoju šalicu, te je sjeo i natočio kavu i svojem gostu.

„Hvala.”

„A Asheville i Charlotte?”

Jones se zagledao u svoju kavu, samo je kimnuo. „Poznavali ste Frenchyja Lavala?”

„Bio mi je instruktor prije dosta godina.”

„Frenchy mi je bio zapovjednik na Dallasu dok sam plovio s admiralom Mancusom. Frenchyjev sin bio je na Ashevilleu. Poznavao sam i njega. Ovo je osobno.”

„Shvaćam.” Zapovjednik sonara trebao je reći samo to.

„Gospodine veleposlaniče, Sjedinjene Američke Države ne prihvaćaju trenutačno stanje. Mislim da smo to već razjasnili”, rekao je Adler dva sata nakon početka sastanka. Ustvari, on je to razjašnjavao najmanje osam puta na dan, svakodnevno otkako su počeli pregovori.

„Gospodine Adler, jedino u slučaju da vaša zemlja želi nastaviti ovaj, za obje strane potpuno besmislen, rat, sve što trebate učiniti je pristati na izbore koje se pripremamo provesti – uz potpun međunarodni nadzor.”

Negdje u Kaliforniji, prisjetio se Adler, postoji radiostanica koja je tjednima emitirala sve poznate snimke hita “Louie, Louie”. Možda bi Ministarstvo vanjskih moglo puštati taj program umjesto prigodne glazbe. Za ovakve bi pregovore to bio savršen trening. Japanski je veleposlanik čekao američki odgovor na velikodušnu ponudu njegove zemlje da vrati Guam – kao da ga Japan nije zauzeo vojnim snagama – te je otvoreno pokazivao nezadovoljstvo Adlerovim nepristajanjem da uzvrati njegovu prijateljsku gestu. Imaju li još koji as u rukavu? Ako je tako, neće uzmaknuti sve dok Adler ne otkrije karte.

„Naravno, zadovoljni smo što vaša država pristaje na međunarodni nadzor izbora, također smo sretni što ste se obvezali prihvatiti njihove rezultate, ali to nimalo ne mijenja činjenicu da pregovaramo o suverenom teritoriju čije je stanovništvo već jednom slobodno odabralo političku zajednicu sa Sjedinjenim Državama. Nažalost, naša mogućnost da prihvatimo vašu obvezu na razini usmene izjave, ugrožena je stanjem koje je dovelo do nje.”

Veleposlanik je podigao ruke, vidno uzdrman diplomatskim načinom kojim su ga proglasili lašcem: „Kako bismo mogli do kraja razjasniti to pitanje?”

„Odlaskom s otoka, naravno”, odvratio je Adler. Ipak, već je načinio neku vrstu ustupka. Izjavljujući da Amerika nije nezadovoljna japanskim obećanjem slobodnih izbora, veleposlaniku je dao nešto zauzvrat. Ne mnogo, sigurno ne onoliko koliko je veleposlanik želio – prihvaćanje prijedloga da se izborima odredi budućnost otočja – ipak je dao nešto. Zajedničke pozicije još su jedanput potvrđene prije jutarnje stanke koja je pregovaračima dala priliku da se malo protegnu.

Na terasi je bilo hladno i vjetovito, kao i prošli put. Adler i veleposlanik povukli su se na suprotne krajeve terase na katu, koja je ljeti služila kao otvorena blagovaonica, dok su se članovi njihovih poslanstava pomiješali, ispitujući prilike i mogućnosti, u što se časni predvodnici pregovaračkih ekipa nisu mogli izravno upustiti.

„Nije neki ustupak”, primijetio je Nagumo, pijuckajući čaj.

„Sretni ste što ste i toliko dobili, naime, znamo da se u vašoj vladi dio dužnosnika ne slaže s vašim djelima.”

„Točno”, odvratio je Seiji. „To sam ti ja rekao.”

Chris Cook pokušavao se savladati da se ne osvrće tražeći njuškala. To bi bilo previše dramatično. Umjesto toga, srkao je iz svoje šalice, zagledavši se prema Kennedyjevu centru, jugozapadno od njih. „Došlo je do neslužbenih razgovora.”

„S kim?”

„Koga”, tiho je rekao Cook. Ako Adler nije mogao igrati po pravilima, on je znao kako se igra.

„Ah. Da, on je logičan izbor sugovornika.”

„Seiji, ako sve dobro prođe, možda iz ovog izađemo kao junaci.” Što je, svakako, idealno rješenje za sve.

„Kakvi konakti?” upitao je Nagumo.

„Znam jedino da je sve potpuno izvan pravila. Moram te upitati, predvodi li Koga opozicijsku skupinu koju izvješćuješ?”

„On je među njima, naravno”, odgovorio je Nagumo. Savršena obavijest. Amerikanci su davali vrlo malo, sad mu je postalo jasno i zašto; nadali su se da će se Gotova krhka parlamentarna koalicija raspasti pod pritiskom vremena i nesigurnosti. Sad je samo morao Amerikancima slomiti duh i time svojoj zemlji ponovno vratiti prednost... otmjen potez. A Chrisovo predviđanje junačkog završetka – bio je napola u pravu, nije li?

„Ima li ih još?” upitao je Cook. Odgovor je bio savršeno predvidljiv; izišao je potpuno automatski.

„Naravno da ima, ali se ne usuđujem otkriti njihova imena.” Nagumo je razmišljao o tom scenariju. Ako su Amerikanci namjeravali izvesti politički udar u njegovoj zemlji, to sigurno znači da su im vojne sposobnosti na niskoj razini. Sjajne novosti.

* * *

Prvi leteći tanker KC-10 podigao se iz baze Elmendorf, povezavši se s transportnim zrakoplovom C-5 nedaleko od Nomea. Trebalo im je nekoliko minuta da pronađu dovoljno miran zrak za pretakanje, a čak je i tada cijeli postupak bio dovoljno zapetljan. Bio je to najneprirodniji čin poznat čovjeku; dva zrakoplova teška nekoliko stotina tona, u zraku slijepljeni poput muha u parenju. Opasnost je bila još veća jer je pilot transportera nazirao samo nos letećeg tankera, a morao je u tijesnoj formaciji letjeti cijelih dvadeset pet minuta. I, najgore od svega, motor na repu tromotornog letećeg tankera KC-10 svojom je izlaznom zračnom strujom izravno pogađao Galaxyjev rep u obliku slova “T”, stvarajući neprekidne i snažne turbulencije zbog kojih je pilot morao neprekidno ispravljati letnu putanju. Pa, pomislio je pilot, znojeći se u letačkom odijelu, zato imamo dobru plaću. Naposljetku su napunili spremnike, te su se zrakoplovi razdvojili; Galaxy je prešao u lagano poniranje, a tanker je skrenuo udesno. U transporteru su se želuci putnika smirili kad ih je kurs leta odnio zapadno, presijecajući Beringov tjesnac. Ubrzo će iz baze Šemja uzletjeti drugi tanker, a tada će ući u ruski zračni prostor. Ono što nisu znali bilo je da je još jedan američki zrakoplov učinio upravo to, prenoseći tajnu skupinu do mjesta koje je na američkim navigacijskim kartama nosilo ime Verino, a to je bio gradić na transsibirskoj pruzi koji je nastao na prijelazu stoljeća.

Napokon su namjestili novu osovinu; zapovjedniku se to činilo najdužim i najzamornijim popravkom stroja koji je ikad doživio. U unutrašnjosti trupa, ponovno su postavili nosače, te pričvrstili brtve cijelom dužinom osovine. Na tom je poslu radilo stotinjak muškaraca i žena. Tehnička je ekipa radila dvadeset sati na dan, nešto dulje od smjena koje su zahtijevali od civilnih radnika na poslovima prebacivanja teške opreme s vanjske strane suhog doka. Ubrzo će se prihvatiti i posljednje zadaće. Golemi je kran već počeo podizati blistavi nov vijak prema vrhu osovine. Deset metara u promjeru i precizno uravnotežen za dva će ga sata potpuno pričvrstiti za brod koji će ubrzo postati najskupocjeniji brod na svijetu s dva pogonska vijka.

CNN-ovo se izvješće poklopilo sa svitanjem u Pearlu. Snimali su s druge strane luke, a u prvom je planu stajala izvjestiteljica s mikrofonom; u donjem desnom kutu ekrana stajao je natpis “Uživo”. Iz Pearl Harbora nema novih vijesti, rekla je.

„Kao što i vidite, iza mene u suhim dokovima leže nosači zrakoplova Enterprise i John Stennis. Dva najskuplja bojna broda sad ovise o vojsci radnika koji će ih zaliječiti, a ti će napori trajati...”

„Mjesecima”, rekao je Ryan, dovršavajući njezinu rečenicu. „Samo im to ponavljaj.”

I druge će mreže na svojim vijestima ponoviti ta izvješća, ali se on oslanjao na CNN. Taj izvor obavijesti za cijeli svijet.

Tennessee je ronila, prije nekoliko minuta prošla je plutaču. Ispratila su je dva protupodmornička helikoptera, a u vidokrugu se nazirao i razarač klase Spruance, na kojem su na brzinu izvodili radove, te signalnom svjetiljkom zahtijevali da podmornica prođe u njihovoj blizini kako bi proveli vježbu traganja.

Prije isplovljavanja na podmornicu se ukrcalo pet pripadnika kopnene vojske. Prostor su im dodijelili u skladu s njihovim činovima. Časnik, potporučnik, dobio je ležaj koji bi inače pripao raketnom tehničaru, da je na podmornici kojim slučajem bilo raketa. Stariji dočasnik, klase E-7, po svojem je činu odgovarao časničkom namjesniku, te su mu ležaj dodijelili u “štali”. Ostale su smjestili s posadom. Pridošlicama su prvo dali nove cipele, s gumenim potplatima, uz kraće predavanje o važnosti tišine.

„Zašto? Čemu takva buka?” upitao je stariji dočasnik, promatrajući svoj ležaj u dočasničkom odjelu, te se pitajući bi li lijes možda bio udobniji, naravno, ako dovoljno dugo pozivi da ga stigne isprobati.

Bong!

„Zbog ovoga”, odvratio je zamjenik glavnog električara. Gotovo nije ni trepnuo, ali je dodao: „Nikad se nisam uspio naviknuti na taj zvuk.”

„Isuse blagi! Koji je to vrag?”

„To je zvuk sonara SQS-53 na metalnoj oplati. Ako je glasan, to znači da su nas oni drugi našli. Naredniče, imaju ga i Japanci.”

„Zanemari ovo”, rekao je zapovjednik sonarnog odjela, na svojem radnom mjestu. Stajao je iza mlađeg tehničara i promatrao zaslon. Dobro je, s novim programom lakše su hvatali sustav Prairie/Masker, osobito s podatkom da je nebo vedro i da nema ni najmanjeg razloga za kišu na površini.

„Glavni, ali on nas je prikovao.”

„Samo zato što je kapetan dopustio da nas neko vrijeme prate. Odsad nema više ništa besplatno.”

Verino je bila još samo jedna baza za MiG-ove, okružena desecima drugih. Raspravljalo se o tome čega su se Rusi uistinu bojali. S ovog su mjesta mogli napasti i Japan i Kinu ili se braniti od napada s oba ta mjesta, ovisno o tome tko je u određenom političkom trenutku bolovao od paranoje, a tko je popizdio, razmišljao je pilot. Nikad prije nije bio ni blizu ovoga mjesta i, usprkos promjenama u odnosima između dviju država, najviše što je očekivao bio je možebitni prijateljski posjet europskom dijelu Rusije, što je bio običaj američkog Ratnog zrakoplovstva. Tisuću metara od njega, na dva sata, letio je presretački zrakoplov Suhoi-27, naoružan bojevim raketama, i vjerojatno pilotom kojem su se po glavi motale svakakve misli. Bože, velike li mete, vjerojatno. Dva zrakoplova približili su se još prije sat vremena, budući da nisu imali vremena pronaći pilota sa znanjem ruskog jezika, a nisu htjeli riskirati služeći se engleskim na frekvenciji kontrole leta. Tako je transporter slijedio lovca nalikujući na ovčarskog psa koji se poslušno vuče za terijerom.

„Vidim pistu”, umorno je javio kopilot. Nisko nad zemljom dočekala ih je neočekivana turbulencija, koja se spuštanjem zakrilaca i stajnog trapa još samo pojačala, smanjujući letnu sposobnost. Osim toga, slijetanje je bilo uobičajeno, samo je pilot, trenutak prije nego što je dodirnuo tlo, ugledao dva transportna zrakoplova C-17 na pisti. Dakle, nije prvi Amerikanac tu u gostima. Možda će mu njihove posade otkriti gdje može malo ubiti oko.

JAL-ov je Boeing 747 poletio popunjen do posljednjeg mjesta, skrenuo nosom u vjetar koji je puhao nad Pacifikom, ostavljajući Kanadu iza sebe. Kapetan Sato nije bio potpuno siguran kako bi se trebao osjećati. Kao i uvijek bilo mu je drago da vraća kući tolik broj svojih sunarodnjaka, ali je također osjećao da oni, na neki način, bježe iz Amerike – nije bio dokraja uvjeren da mu se to sviđa. Sin mu je javio o rušenju bombardera B-1, pa ako je njegova domovina sposobna oštetiti dva američka nosača, uništiti njihove dvije, navodno nepobjedive, podmornice, a potom oboriti jedan ili dva, toliko hvaljena, strateška bombardera, zašto bi ih se morali plašiti? Sad su samo trebali čekati njihov sljedeći potez, pomislio je. Zdesna je spazio obrise još jedne 747-ice s oznakama tvrtke Northwest/KLM koja se vraćala iz Japana; nesumnjivo do posljednjeg mjesta popunjena američkim poslovnim ljudima koji su bježali. Ustvari, nisu se trebali plašiti ničega. Možda su se stidjeli, pomislio je. Ta mu je misao godila, te se Sato nasmiješio. Ostatak leta prošao je sasvim glatko. Četiri tisuće šesto nautičkih milja, devet i pol sati leta, naravno ako je ispravno pročitao vremensku prognozu; i njegovih će tristo šezdeset putnika stići u svoju, nanovo rođenu, domovinu koju štite njegov sin i njegov brat. Za neko će se vrijeme ponovno vratiti u sjevernu Ameriku, ali tada će stajati uspravnije i s više ponosa, kao što će i pristajati ljudima koji predstavljaju njegov narod, razmišljao je. Požalio je što ne pripada više vojsci koja je rodila taj novi ponos, ali tu je pogrešku počinio tako davno da je više nije mogao ispraviti. Stoga će dati svoj maleni prilog velikoj povijesnoj mijeni, upravljajući svojim zrakoplovom najbolje što može.

Yamata je vijesti primio rano ujutro, upravo kad se namjeravao vratiti na Saipan i početi kampanju za guvernerski položaj. On i njegovi suradnici izvješća su dobili iz vladinih službi. Sve što su primali Goto i Ministarstvo vanjskih poslova, primali su i oni. To im nije bilo teško izvesti – zemlja se mijenjala, te je došlo vrijeme da se prema ljudima koji u svojim rukama drže onu istinsku moć ponaša u skladu s njihovom pravom vrijednošću. Za neko će vrijeme to shvatiti i obični ljudi, a tada će im postati jasno tko je u njihovoj domovini uistinu važan – što su, s malim zakašnjenjem, sad priznavali i sami birokrati.

Koga, izdajniče, pomislio je industrijalac. Na neki je način i očekivao tako nešto. Bivši premijer gajio je nekakve sulude ideje o čistoći vlasti, o tome da se za mišljenje mora pitati i obične ljude – dakle, za takav svjetonazor sasvim uobičajeno da osjeti nostalgiju za nečim što nikad nije postojalo. Političarima, naravno, treba vodstvo i podrška ljudi kakav je on, Yamata. Naravno da se od njih očekivalo da pokažu ispravnu i dostojanstvenu poslušnost svojim gospodarima. Zapravo, nije li sav njihov rad posvećen očuvanju blagostanja koje su oni drugi, poput Yamate i njemu ravnih, stvorili svojim naporima? Da se Japan, u stvaranju sigurnosti za obične ljude, oslanjao samo na vladu, kamo bi ga to odvelo? Koga i njemu slični posjedovali su samo ideale koji nisu vodili nikamo. Obični ljudi – što oni znaju? Oni znaju i čine ono što im kažu njihovi nadređeni; te time, potvrđujući svoj položaj u svijetu i izvršavajući naredbe, sebi i svojoj domovini stvaraju bolji život. Nije li to jednostavno?

Ipak, to nije nalikovalo klasičnom razdoblju japanske povijesti, kad je zemljom vladalo nasljedno plemstvo. Taj je sustav dao svoje tijekom dvije tisuće godina – nije bio prikladan za industrijsko doba. Ne; njegovu su skupinu činili ljudi koji su svoje mjesto i svoju moć zaslužili, isprva na niskim položajima služeći drugima, da bi se potom vlastitim marom i pameću – i srećom, priznao je samome sebi – uzdigli do moći i vlasti dobivenih zaslugama. Oni su ti koji su malen otočki narod iz pepela i ruševina izdigli do vrhunca. Oni su ponizili jednu od svjetskih “velesila”, a ubrzo će poniziti i drugu, i time svoju domovinu uzdići u sam vrh svjetskog poretka, postižući sve pri čemu su pokleknule one tvrdoglave vojničine poput Toja.

Dakle, Kogi je ostalo samo maknuti se s puta ili se pokoriti što je naučio Goto. Usprkos tome, nije poslušao; sad je kovao urotu kojom je svojoj domovini pokušao oduzeti povijesnu priliku da dostigne svoju istinsku veličinu. Zašto? Jer se to kosilo s njegovom suludom estetikom pravde i nepravde – ili, možda, stoga što je to bilo pogibeljno, kao da se bez pogibelji moglo postići išta važno.

Dakle, to ne smijemo dopustiti, pomislio je Yamata, podigao telefonsku slušalicu te nazvao Kanedu. Goto bi se mogao pokolebati, stoga je bolje sve obaviti potiho. Još bi se mogao i naviknuti na ovakve iskaze osobne moći.

U tvornici Northrop zrakoplovu su nadjenuli nadimak armadillo. Glatkih ploha, kakve bi priroda mogla podariti nekoj ptici koja luta morima, B-2A skrivao je još ponešto. Škriljčano sivi kompozitni materijal bio je samo dio tehnoloških rješenja koja su zrakoplov činila nevidljivim. Unutarnja metalna oplata nalikovala je na mrežastu strukturu insektova oka, kako bi radarske signale skretala u smjeru suprotnom od prijemne antene. Oblik vanjske oplate svojim je glatkim linijama smanjivao trenje, time povećavajući dolet i smanjujući potrošnju goriva. I sve je radilo.

U zrakoplovnoj bazi Whiteman, u Missouriju, 509. bombarderska skupina nezamijećeno je postojala već godinama; njihove vježbovne letove gotovo nitko nije primjećivao. Osnovna namjena bombardera bila je proboj sovjetske protuzračne obrane te praćenje i selektivno uništavanje interkontinentalnih raketa – letači su bili svjesni da imaju prilično nestvarnu zadaću – ipak, bili su sposobni provući se neprimjetno kroz gotovo sve crte obrane. Barem su tako vjerovali, donedavno.

„Velik je, snažan i uhvatio je B-1”, rekao je jedan časnik operativnom časniku skupine. „Konačno smo ga prokljuvili. Fazirana mreža. Ima klizne frekvencije, dakle sposobni su i za kontrolu paljbe. Onaj koji se dovukao do Šemje...” – a taj je zrakoplov još stajao tamo kao ures na jedinoj otočkoj pisti dok su ga mehaničari pokušavali dovoljno zakrpati da bi se mogao odvući do Aljaske – „... raketu je dobio iz jednog pravca, dok su radarski signali stizali iz drugog.”

„Zgodno”, primijetio je brigadir Mike Zacharias. Bilo mu je jasno – Japanci su rusku tehnologiju podigli na višu razinu. Sovjeti su stvorili lovački zrakoplov koji je učinkovito navodila zemaljska kontrola – Japanci su razvili tehniku s pomoću koje su lovci mogli, u trenutku ispaljivanja raketa, ostati potpuno nevidljivi. To je bio priličan problem, čak i za B-2, čija je nevidljivost zavaravala dugovalne tragačke, kao i visokofrekventne tragačke i ciljne radare u zrakoplovima. Nevidljivost je ipak bila samo tehnologija – ne i magija. Radar u zrakoplovu, tolike snage i frekvencijske elastičnosti mogao bi uloviti dovoljan odraz da čitavu misiju dovede na rub samoubojstva. Unatoč svoj svojoj upravljivosti i brzini, B-2A ipak je bombarder, a ne lovac, a i prilično velika meta za bilo koji suvremeni lovački zrakoplov. „Ima li dobrih vijesti?” upitao je Zacharias.

„Još ćemo malo čačkati, probat ćemo bolje ispitati za što su sposobni.”

„To je moj tata u Vijetnamu izvodio s raketnim baterijama zemlja-zrak. I završio na poduljem odmoru u Sjevernom Vijetnamu.”

„Pa, mislim da rade i na pričuvnom planu”, tješio ga je obavještajni časnik.

„Ma, upravo krasno”, rekao je Chavez.

„Nisi li ti onaj koji mrzi biti špijun?” upitao je Clark, isključivši prijenosno računalo pošto je izbrisao primljene naredbe. „Mislio sam da ćeš uživati kad se vratiš paravojnim poslovima.”

„Moja jezičina.” Ding se meškoljio sjedeći na klupi u parku.

„Oprostite”, javio se treći glas. Oba agenta podigla su glave i ugledala policajca u uniformi, s pištoljem u koricama na kožnom pojasu.

„Dobar dan”, odvratio je John s osmijehom. „Lijepo jutro, nije li?”

„Upravo tako”, odgovorio je policajac. „Je li Tokio drugačiji od Amerike?”

„U ovo se doba godine uvelike razlikuje od Moskve.”

„Moskva?”

Clark je posegnuo rukom u džep kaputa i izvukao putovnicu. „Mi smo ruski novinari.”

Policajac je pregledao knjižicu i vratio mu je. „U Moskvi je sad puno hladnije, zar ne?”

„Puno hladnije”, potvrdio je Clark, kimnuvši glavom. Policajac se udaljio, za taj dan zadovoljivši svoju radoznalost.

„Ivane Sergejeviču, nisam tako siguran”, dobacio je Ding kad je policajac dovoljno odmakao. „I ovdje može biti prilično hladno.”

„Mislim da uvijek možeš naći drugi posao.”

„I propustiti sve ove krasote?” Obojica su ustala i pošla prema automobilu. U odjeljku za rukavice čekala ih je karta.

Osoblje ruskog Ratnog zrakoplovstva u bazi Verino bilo je, sasvim prirodno, znatiželjno, ali Amerikanci nisu htjeli surađivati. U bazi je bilo više od stotinu Amerikanaca koji su im zauzeli najbolje prostorije. Tri helikoptera i dvije prikolice smjestili su u hangare u kojima su prije stajali lovci MiG-25. Transportni zrakoplovi bili su preveliki; ipak ugurali su ih najbolje što su mogli – repovi su im stršali iz hangara, ali ih se lako moglo zamijeniti za ruske IL-86, koji su običavali slijetati i u tu bazu. Ruske zemaljske posade postavile su straže koje su branile svaki dodir između dviju vojnih posada, što je uvelike razočaralo Ruse.

Dvije prikolice u najistočnijem hangaru povezivao je debeli, crni koaksijalni kabel. Drugi je vodio izvan hangara do prijenosne satelitske antene, koju su, također, čuvali stražari.

„Dobro, rotiraj”, rekao je narednik. Ruski časnik promatrao je – protokol je iziskivao da Amerikanci puste barem nekoga, a taj je sigurno bio obavještajni časnik – dok se mrežasta slika na računalnom zaslonu zavrtjela poput gramofonske ploče. Zatim se slika zarotirala po okomitoj osi, kao da prelijeće pričvršćenu snimku. „To bi bilo to”, rekao je narednik zatvarajući prozore na zaslonu i prebacujući podatke u tri helikoptera.

„Mogu li upitati što ste sad učinili?” javio se Rus.

„Gospodine, upravo smo računalima javili što moraju tražiti.” Odgovor je, iako potpuno točan, Rusu zvučao posve besmisleno.

Aktivnosti u drugoj prikolici bile su ponešto lakše za razumijevanje. Fotografije nekoliko zgrada, visoke kakvoće, skenirali su i digitalizirali, položaje upisali s otklonom od samo nekoliko metara, a potom ih usporedili s drugim snimkama načinjenim pod iznimno velikim kutem, koji je odavao satelitske snimke. Ruski se časnik približio kako bi što bolje provjerio oštrinu snimaka, što je pomalo smetalo američkom časniku – unatoč naredbama da ničim, i ni na koji način, ne smije uvrijediti Ruse.

„Ovo nalikuje na stambenu zgradu, zar ne?” upitao je Rus, ne skrivajući svoju znatiželju.

„Točno”, odgovorio je Amerikanac, kojem se koža ježila unatoč gostoprimstvu kojim su ih ovdje obasipali. Imao on naredbe ili ne, pokazivati ovakve stvari osobi koja nije posjedovala propisna ovlaštenja, pa bila ta osoba Amerikanac ili bilo tko drugi, bio je težak federalni prekršaj.

„Tko tamo stanuje?”

„Ne znam.” Zašto već jednom ne ode.

Do večeri se pokrenuo i ostatak američke skupine. Neshvatljivo neuredne kose, ni najmanje ne nalikujući na vojnike počeli su trčati oko glavne piste. Pridružilo im se nekoliko Rusa, te je započela neka vrst natjecanja – obje su skupine trčale u formaciji. Ono što je počelo kao prijateljsko natjecanje ubrzo je postalo ozbiljno – svi su ubrzo shvatili da su Amerikanci pripadnici elitnih postrojbi i da nisu navikli na to da ih itko potuče. Rusi su imali prednost bolje prilagodbe na vremenske uvjete. Spetznaz, ubrzo su počeli dahtati Rusi iako su, budući da je u bazi bilo dosadno a zapovjednik bio prilično tvrdoglav, bili u dobroj formi, te uspjeli izdržati deset kilometara. Nakon toga skupine su se pomiješale i družile se dovoljno dugo da shvate kako im jezične prepreke ometaju gotovo svaki pokušaj razgovora; ipak, nisu trebale nikakve riječi da bi primijetili koliko su njihovi gosti napeti.

„Izgledaju čudno”, rekao je Chavez.

„Imamo sreće što su odabrali ovaj položaj.” Ponovno pitanje sigurnosti, pomislio je John; baš kao što su u Pearl Harboru nagurali sve lovce i bombardere na hrpu kako bi ih štitili od sabotaže ili sličnih gluposti – sve zbog pogrešne obavještajne procjene. Drugi razlog mogao bi biti lakše održavanje na samo jednom mjestu, samo, budući da zrakoplovima to nije bila njihova prava baza, hangari nisu bili dovoljno veliki. Posljedica svega toga bila je da šest zrakoplova E-767 stoji na otvorenom, tri kilometra od njih; lako su ih primijetili zbog njihova neobičnog oblika. A najbolje od svega bilo je to što je zemlja bila toliko gusto naseljena, da je bazu bilo gotovo nemoguće potpuno izolirati. Isti čimbenici zbog kojih su gradovi nikli u ravnicama, tamo su smjestili i zračne luke. Samo, gradovi su iznikli prvi. Bazu su sa sve četiri strane okruživali pogoni lake industrije i autoceste. Sljedeći, sasvim logičan korak bio je pogledati krošnje zbog smjera vjetra. Sjeverozapadnjak. Zrakoplovi će slijetati s jugoistoka. Saznavši to, ostalo im je samo da pronađu pogodan položaj.

Sad je sve ušlo u igru. Sateliti za elektronsko izviđanje hvatali su signale iz niske orbite, otkrivajući patrolne kursove radarskih zrakoplova; ne tako učinkovito kao što bi to činili zrakoplovi za elektronsko nadziranje, ali zato neizmjerno sigurnije. Sljedeće je bilo u igru ubaciti podmornice, ali su saznali da bi to moglo potrajati. Ostalo im je malo podmornica, a te preostale bile su na zadacima. Elektronički se bojni raspored sve više učvršćivao, pa iako elektroničari nisu javljali samo dobre vijesti, barem su dobili podatke s pomoću kojih su operativci mogli stvoriti barem nekakav plan. U tom trenutku imali su potvrđene pravce leta tri zrakoplova E-767. Tijekom više dana gotovo da se i nisu promijenili. Manje otklone vjerojatno je prouzročila promjena smjera vjetra; a to je značilo da sateliti podatke moraju dostaviti svojim zemaljskim kontrolnim postajama. Pa, i to su dobre vijesti.

Smještaj u hotelu srednje kategorije u tom je trenutku nadilazio njihove platežne mogućnosti, ali je hotel ležao točno pod prilaznim putom za slijetanje na pistu 32 lijevo, obližnje zrakoplovne baze. Možda je buka u toj zemlji nešto toliko obično da je ljudi jednostavno ne čuju, pomislio je Chavez, prisjećajući se neprekidne ulične vreve koja je vladala ispod njihova tokijskog hostela. Stražnja strana je tiša, uvjeravao ih je službenik, ali je najbolje što je mogao ponuditi bila soba na uglu. Ustvari, buka je vladala oko pročelja hotela – poletna pista je završavala petsto metara od ulaza. Slijetanja je lakše prespavati.

„Mislim da mi se ovo ne sviđa”, primijetio je Ding, ulazeći u sobu.

„Tko ti je rekao da ti se mora sviđati?” John je stolac postavio pokraj prozora, te preuzeo prvu smjenu straže.

„Johne, to je gotovo ubojstvo.”

„Vjerojatno je.” Najgore od svega bilo je što je Ding imao pravo; ipak, netko drugi rekao je da to nije tako – a to je bilo važno. Barem naizgled.

„I nemamo drugih mogućnosti?” upitao je predsjednik Durling.

„Ne, gospodine, barem ih ja ne vidim.” Ryanu je to bilo prvi put. Na neki je način uspio zaustaviti rat. Zaustavio je jednu tajnu operaciju koja bi njegovoj domovini nanijela veliku političku štetu. Upravo se spremao započeti drugu – pa nije baš tako, pomislio je. Unatoč tome što je rat započeo netko drugi, nije pretjerano uživao u tome što se spremao učiniti. „Oni se neće povući.”

„Nikad nismo predvidjeli nešto takvo”, tiho je rekao Durling, savršeno svjestan da je za takva razmišljanja prekasno.

„Vjerojatno sam ja pogriješio”, odvratio je Ryan, osjećajući da mu je dužnost preuzeti krivicu. Na kraju krajeva, nacionalna sigurnost mu je bila posao. Zbog njegovih će pogrešaka ginuti ljudi, ginut će i zbog svega što je propustio učiniti kako valja. Unatoč svoj moći skupljenoj u ovoj prostoriji, nisu imali izbora, zar ne?

„Hoćemo li uspjeti?”

„Gospodine, to moramo tek vidjeti.”

Ispalo je lakše nego što su očekivali. Tri nezgrapna dvomotorna zrakoplova odrulala su do kraja piste, okrenuli nosom u sjeverozapadni vjetar i zastali. Motorima su dali puni gas, zatim ga naglo smanjili provjeravajući hoće li se motori ugasiti, a kad je sve prošlo u redu, ponovno pojačali snagu, samo taj put otpustivši kočnice, ubrzavajući prema poletnoj stazi. Clark je pogledao na sat i rastvorio cestovnu kartu otoka Honshu.

Dostajao je samo jedan telefonski poziv. Boeingova podružnica za proizvodnju komercijalnih zrakoplova izdala je Upozorenje o letnoj ispravnosti, E-AD, koje se odnosilo na sustav za automatsko slijetanje na tipu zrakoplova 767. Kvar nepoznata uzroka otežao je konačni prilaz i slijetanje u zračnu luku St. Louis TWA-ova zrakoplova; i sve dok se ne otkrije priroda kvara, operaterima se savjetuje da isključe taj dio sustava nadzora leta, sve do nove obavijesti. Upozorenje su odaslali elektronskom poštom, teleksima kao i preporučenom poštom svim službama za održavanje zrakoplova tipa 767.