28

PRIJENOSI

Unitedov 747-700 sletio je u moskovsku zračnu luku Šeremetjevo trideset minuta ranije. Zračne struje nad Atlantikom još su uvijek bile snažne. Prvi je izišao diplomatski teklić, kojem je pomogao jedan od domaćina. Na kraju prilaza pokazao je svoju diplomatsku putovnicu, a tada ga je carinski službenik uputio prema djelatniku američkog veleposlanstva s kojim se rukovao te pošao za njim niz hodnik.

„Dođite. Osigurali su nam pratnju do grada.” Čovjeku je potpuno bezumlje cijelog stanja izmamilo osmijeh na usne.

„Ja vas ne poznam”, sumnjičavo je odvratio teklič usporavajući korak. Njegova diplomatska torba kao i on osobno obično su bili nedodirljivi, ali je cijelo putovanje bilo dovoljno neobično da mu probudi sumnjičavost.

„U torbi imate prijenosno računalo. Omotano je žutom vrpcom. Ono je jedini predmet u torbi”, rekao je šef CIA-ine moskovske postaje, zbog čega ga teklič nije osobno poznavao. „Kodni naziv vašeg putovanja glasi Steamroller⁶⁹.”

„Dobro.” Teklič je kimnuo pošavši niz hodnik terminala. Vani ih je čekao službeni automobil veleposlanstva – produljena Lincolnova limuzina, koja je izgledala kao osobno veleposlanikovo vozilo. Nakon toga pred njima se smjestio automobil koji je, čim su izišli iz kruga zračne luke, uključio rotacijsku svjetiljku kako bi što brže stigli do gradskog središta. Sve se to tekliću činilo pogrešnim. Trebali su se poslužiti ruskim automobilom. Sve je to za sobom povuklo nekoliko složenijih pitanja. Zašto su ga bez najave natjerali na put samo da prenese nekakav blesavi prijenosnik sve do Moskve? Ako je sve to vrhunska tajna, zašto su se umiješali i Rusi? A ako je toliko važno, zašto su čekali redovni let? Dugogodišnji zaposlenik Ministarstva vanjskih poslova, znao je da je bespredmetno propitivati logičnost vladinih djelovanja. Bit stvari bila je u njegovu osobnu idealizmu.

Ostatak puta protekao je uobičajeno – odvezli su se ravno do veleposlanstva smještenog pokraj rijeke u zapadnom dijelu Moskve. Ušavši u zgradu, dvojica su muškaraca otišli u sobu za vezu u kojoj je teklić otvorio svoju torbu, predao njezin sadržaj te se otišao otuširati i leći u postelju, uvjeren da nikad nitko neće odgovoriti na njegova pitanja.

Ostatak posla Rusi su izveli brzinom vrijednom poštovanja. Telefonska veza iz Interfaksa vodila je do RVS-a, a od tamo vojnim optičkim vezama sve do Vladivostoka, gdje je tvrtka Nippon Telephone & Telegraph imala sličan kabel spojen s japanskim otokom Honshu. Laptop je imao ugrađeni modem kojeg su priključili na novu telefonsku liniju i zatim uključili. Tada je kao i obično došlo vrijeme za čekanje, iako su sve ostalo obavili najvećom mogućom brzinom.

Kada je Ryan stigao kući na Peregrine Cliff bilo je već pola dva. Svom službenom vozaču dao je slobodno, a umjesto njega dovezao ga je specijalni agent Robberton, kojemu je, prije nego što se uputio u postelju, pokazao gdje je soba za goste. Nije ga iznenadilo što je zatekao Cathy budnu.

„Jack, što se događa?”

„Što je, sutra imaš slobodan dan?” bilo je njegovo prvo izbjegavanje. Dolazak kući bio je, iako pogreška, potreban. Više od svega trebao je čistu odjeću. Kriza je bila već sasvim dovoljno teška. Iscrpljen i neuredan izgled viših dužnosnika nije nimalo poboljšavao situaciju, a mediji bi to zasigurno primijetili. I, najgore od svega, sve je bilo vidljivo. Prosječni Amerikanac vidjevši televizijske vijesti shvatio bi; uznemireni časnici uznemiruju postrojbe – tu je pouku Ryan pamtio još iz temeljne časničke obuke u Quanticu. Stoga je bilo neophodno provesti dva sata u automobilu, dva sata koja bi korisnije proveo spavajući na ležaju u uredu.

Cathy je u mraku protrljala oči. „Ujutro nemam ništa. Sutra popodne imam predavanje pred nekim stranim posjetiteljima, o radu s novim laserskim sustavima.”

„Otkuda su?”

„Japanci i Tajvanci. Licenciramo sustav za kalibraciju koji smo razvili i – što nije u redu?” upitala je kada je njezin suprug naglo okrenuo glavu.

To je samo paranoja, govorio si je Jack. Glupa slučajnost, ništa više. Ne može biti ništa drugo. Unatoč tome, bez riječi je izišao iz sobe. Kada je ušao u gostinjsku sobu Robberton se upravo svlačio, pištolj u navlaci objesio je o rub kreveta. Objašnjenje je trajalo samo nekoliko sekundi, a onda je Robberton nazvao operativni centar Tajne službe koji se nalazio dvije ulice od Bijele kuće. Ryan nije znao imaju li tajno ime za Cathy.

„Surgeon⁷⁰”, – u redu to je sasvim jasno, mislio je Ryan – „sutra treba prijateljicu... u Johns Hopkinsu... da, da, ona će biti u redu. Vidimo se.”

Robberton je spustio slušalicu. „Dobra agentica, Andrea Price. Neudana, nježnije građe, smeđa kosa, nedavno je ušla u Službu; provela je osam godina na cesti. Kao mladi agent radio sam s njezinim ocem. Hvala što ste javili.”

„Paule, vidimo se oko pola sedam.”

„Dobro.” Robberton je legao istog trenutka, jasno odajući da je sposoban zaspati samom snagom volje. Praktičan dar, pomislio je Ryan.

„Što se to događalo?” htjela je saznati Caroline Ryan kad se njezin suprug vratio u spavaonicu. Jack je sjeo na rub kreveta i počeo objašnjavati.

„Cathy, ovaj, sutra će u Hopkinsu netko biti s tobom. Ona se zove Andrea Price i agentica je Tajne službe. Pratit će te.”

„Zašto?”

„Cathy, suočili smo se s nekoliko problema. Japanci su napali američku Ratnu mornaricu i okupirali nekoliko otoka. Ti ne možeš...”

„Što!?”

„Ne smiješ reći nikome”, nastavio je njezin suprug. „Razumiješ? Ne možeš nikome reći, a budući da ćeš sutra biti u društvu s nekoliko Japanaca, i zbog mog posla, Tajna služba želi imati nekoga pored tebe. Žele biti sigurni da je sve u redu.” Zapravo bit će ih više. Tajna je služba patila od manjka ljudstva i nimalo nije oklijevala zatražiti pomoć od okružnih policijskih snaga. Baltimorska gradska policija, uvijek vidljivo nazočna u krugu bolnice Johns Hopkins – budući da se nalazila u prilično sumnjivom dijelu grada – vjerojatno će dodijeliti detektiva za ispomoć gospođici Price.

„Jack, jesmo li u opasnosti?” upitala je Cathy, prisjećajući se nekih davnih vremena i strahova, dok je nosila maloga Jacka, kada je Ulsterska oslobodilačka armija napala njihov dom. Sjećala se kako je bila zadovoljna, iako se i stidjela zbog toga, kada je i posljednji od njih pogubljen zbog višestrukog ubojstva – time okončavajući najgore i najstrašnije trenutke njezina života.

Sa svoje je strane Jack shvatio da je to još jedna pojedinost koju nisu dokraja osmislili. Ako je Amerika u ratu, a on je Predsjednikov savjetnik za nacionalnu sigurnost, u tom slučaju on je iznimno poželjna meta. Kao i njegova supruga. I njihovo troje djece. Je li to nerazumno? A što je razumno u vezi s ratom?

„Mislim da nismo”, odgovorio je kratko razmislivši, „ali, mislim da bismo mogli poželjeti – nekoliko gostiju u kući. Ne znam. Moram se raspitati.”

„Rekao si da su napali mornaricu.”

„Jesam, dušo, ali ti ne možeš...”

„To znači rat, je li tako?”

„Ne znam, dušo.” Bio je toliko iscrpljen da je zaspao pola minute pošto mu je glava pala na jastuk, a posljednje što je pomislio bilo je da zna jako malo od onoga što bi trebao znati da odgovori na ženina pitanja, pa i na ona koja je postavljao sam.

U donjem dijelu Manhattana nitko nije spavao, barem ne oni koje su neki drugi smatrali važnima. Nekolicini iscrpljenih upravitelja brokerskih kuća pala je na pamet misao da sad stvarno zarađuju svoje plaće, iako su, istini za volju, postizali vrlo malo. Svi redom ponosni upravitelji, osvrtali se su po uredima prepunim računala čiju je ukupnu vrijednost znao knjigovodstveni odjel, a čija je trenutačna korisnost bila jednaka ništici. Europske će se burze uskoro otvoriti. I što tada, pitali su se svi. U uobičajenim bi okolnostima bila dežurna noćna smjena koja bi trgovala europskim vrijednosnicama, pratila kretanja na eurodolarskom tržištu te tržištu robe široke potrošnje i vrijednih kovina – svim gospodarskim kretanjima koja su se odvijala na istočnoj kao i na zapadnoj atlantskoj obali. U većini bi slučajeva taj rad nalikovao pisanju predgovora knjizi. Bio je prethodnica prave akcije; zanimljiv iako ne i pretjerano bitan, osim za stjecanje uvida, budući da se pravi posao odvijao ovdje u New Yorku.

Danas ništa od toga nije vrijedilo. Nije bilo nagađanja o dnevnim događajima. Danas se moglo igrati samo u Europi, samo što je netko izbrisao sva pravila. Zaposlenike koji su tijekom te smjene nadzirali računala, oni koji su na posao dolazili u osam smatrali su drugorazrednima, što je istovremeno bilo i neistinito i nepošteno. Kao i u svakoj drugoj zajednici i u ovoj je postojalo unutarnje natjecanje. Kad su se, ove večeri, pojavili u svoje uobičajeno mrklo doba i zamijetili nazočnost glavnih igrača, osjetili su mješavinu nelagode i uzbuđenja. Došla je prilika da se pokažu. Ili prilika da zaseru sve, uživo i u boji.

Sve je počelo točno u četiri sata izjutra po istočnom standardnom vremenu.

„Državne obveznice.”

Te su riječi u istom trenutku izgovorili u dvadeset brokerskih kuća koje su još uvijek posjedovale goleme količine američkih državnih obveznica i njima se branili od napada europskih tržišta i njihovih valuta; sada su se, imajući ih, osjećali prilično nelagodno. Nekima se činilo neobičnim što su u petak vijesti tako sporo doprle do njihovih europskih kolega, ali je zapravo uvijek bilo tako, te su prvi potezi, a to su mišljenje dijelili svi u New Yorku, bili prilično oprezni. Ubrzo su saznali zašto. Bilo je mnogo ‘upita’, ali ne toliki broj ‘ponuda’. Svi su se pokušavali riješiti državnih obveznica, ali je zanimanje za njihov otkup bilo gotovo nikakvo. Zbog toga je njihova cijena padala brzinom jednakom brzini pada europskog povjerenja u dolar.

„Ovo je pljačka, padamo tristo trideset. Što možemo učiniti?” To se pitanje postavilo, naravno, na nekoliko mjesta, a na svakom od njih uslijedio je isti odgovor:

„Ništa.” Tu su riječ svaki put izgovorili s gađenjem. Nju je obično slijedilo još nekoliko riječi, obično inačice izraza Jebeni Europljani, oviseći o lingvističkim pojedinostima i pojedinom visokom dužnosniku. Dakle, napad na dolar počeo je iznova. A američko najmoćnije obrambeno oružje bilo je izbačeno iz stroja zbog računalnog programa kojem su vjerovali svi. Svi su zanemarili znakove zabrane pušenja u radnim prostorijama. Nije ih trebalo zabrinjavati malo pepela u opremi, točno? U stvari, danas te jebene kompjutere nisu mogli upotrijebiti nizašto. Sjajan dan za pregled i održavanje sustava, promrsio je jedan direktor drugome. Na sreću, nisu svi dijelili to mišljenje.

„Dobro, počelo je ovdje, točno?” upitao je George Winston. Mark Gant prstima je prelazio preko zaslona.

„Bank of China, Bank of Hong Kong, banka Imperial Cathay. Obveznice su pokupovali prije četiri mjeseca, suprotstavljajući se jenu; izveli su to prilično uspješno. Dakle, u petak su ih sve prebacili u gotovinska sredstva i pokupovali svu hrpu japanskih obveznica. Uz sva kretanja koja su se dogodila ovdje, čini se da su cijelom transakcijom pokupili dvadeset dva posto.”

To su bili prvi, primijetio je Winston, i budući da su bili prvi, masno su to unovčili. Takva zarada obično je uzrokovala nekoliko skupih večera u Hong Kongu, gradu dobro poznatom po užicima.

„To ti se čini nevinim?” upitao je Ganta, skrivajući zijevanje.

Inženjer je slegnuo ramenima. Bio je umoran, ali je šefov povratak na posao svima ulio novu energiju. „Nevino, malo sutra! To je sjajan potez. Vidjeli su da se nešto sprema, ili su, pretpostavljam, imali sreću.”

Sreća, pomislio je Winston, uvijek je o njoj riječ. Sreća je bila nešto stvarno, što su svi iskusniji brokeri priznavali nakon nekoliko pića, obično dva ili tri; već koliko im je trebalo da prestanu biti pristojni. Ponekad se jednostavno osjetilo, potez se povukao zbog osjećaja, i to je bilo sve. Ako si imao sreće, stvar je prošla, ako nisi, zajebao si.

„Nastavi”, naredio je.

„Dakle, onda su još neke banke počele raditi to isto.” Columbus grupacija imala je jedan od najboljih računalnih sustava na Streetu, sposoban da prati svaku pojedinu, kao i skupine istovremenih transakcija, a Gant je u srži bio računalni genije. Počeli su pratiti prodaju obveznica drugih azijskih banaka; japanske su s prodajom započele kasnije nego što je očekivao. Kasniti za Hong Kongom nije bila sramota. Kinezi su bili dobri, osobito oni koje su obučavali Britanci – koji su izumili suvremeni sustav centraliziranog bankarstva i bili prilično uspješni u poslu. Ipak, Japanci su bili brži od Tajlanda, pomislio je Winston, ili su barem trebali biti...

Ponovno je nanjušio nešto, bio je to titraj u utrobi čovjeka koji je znao kako raditi na Streetu: „Mark, provjeri japanske državne obveznice.”

Gant je unio naredbu, brz rast vrijednosti jena jasno se primjećivao – bio je tolik da ga gotovo nisu trebali pratiti računalom. „To želiš?”

Winston se sagnuo i zagledao u zaslon: „Pokaži mi što je Bank of China učinila kada su pokupili gotovinu.”

„Pa, prodali su sve na eurodolarskom tržištu i kupili jene. Mislim, to je očevidan potez...”

„Da, samo pogledaj od koga su kupili”, predložio je Winston.

„I što su platili...” Gant je okrenuo glavu i zagledao se u svog nadređenoga.

„Mark, znaš li zašto sam uvijek ovdje bio pošten? Znaš li zašto se nikad nisam zajebavao, nikad, nijednom, čak ni kada sam imao potpuno siguran dobitak?” upitao ga je George. Naravno, za to je postojalo više razloga, ali čemu komplicirati bit? Vršak prsta pritisnuo je na zaslon, na staklu ostavljajući otisak. Ta simbolika gotovo ga je nasmijala. „Upravo zato.”

„To zapravo ne znači ništa. Japanci su znali da mogu navući i...” Gant još nije shvaćao, uvidio je Winston. Trebalo mu je objasniti njemu jasnim pojmovima.

„Mark, pronađi trend. U ovome pronađi trend.” E sad, jebiga, rekao je sebi odlazeći u zahod. Kretnje ne stvaraju prijetnje. Tada mu je glavom proletjela nova misao:

Zajebavate se s mojim financijskim tržištem, tako?

To ga nije utješilo. Shvatio je da je posao predao grabežljivoj koji je počinio veliku i pravu štetu. Njegovi su mu ulagači vjerovali, a on ih je izdao. Perući ruke podigao je pogled i u zrcalu ugledao oči čovjeka koji je pobjegao s položaja, napustio je svoje ljude.

Sada si se vratio, i Boga mi, čeka te hrpa posla.

* * *

Pasadena je napokon isplovila, više zbog nelagode nego zbog ičeg drugog, mislio je Jones. Slušao je Mancusov telefonski razgovor s CINCPAC-om, objašnjenja da je podmornica do te mjere natovarena oružjem i zalihama, da su hodnici potpuno zakrčeni kutijama konzervirane hrane dovoljne za šezdeset dana na moru. To je bio znak onih ne tako dobrih starih vremena, mislio je Jones, sjećajući se kakva su bila ta dugotrajna dežurstva, a sada je podmornica Pasadena, ratni brod američke mornarice, isplovila na otvoreno prema zapadu brzinom dvadeset čvorova, služeći se nečujnim, a ne brzim vijkom. U suprotnom bi ih mogao čuti. Podmornica je maloprije prošla petnaest nautičkih milja od SOSUS-ove mreže, jedne od novijih kojima se moglo osluškivati otkucaje srca još nerođenih kitova. Pasadena još nije primila naredbe, ali kad one stignu bit će na pravom mjestu, s posadom koja je neprekidno vježbala, neprekidno se ljuljajući i budeći u sebi stari osjećaj bivanja na moru koji se budio kada je bio najpotrebniji. I to je bilo nešto.

Jednim svojim dijelom iskreno je želio biti s njima, ali je taj dio pripadao njegovoj prošlosti.

„Gospodine, ne vidim ništa.” Jones je trepnuo očima i ponovno se zagledao u složene papire koje je izdvojio.

„Moraš tražiti neke druge stvari”, rekao mu je Jones. Sada bi ga iz SOSUS-ova centra mogao izvući samo marinac s nabijenim pištoljem. To je jasno objavio admiralu Mancusu, koji je to objasnio ostalima. Nastala je kraća rasprava o posebnom ugovoru s Jonesom i njegovu promaknuću do čina zapovjednika palube, ali je Ron osobno odbacio sve te prijedloge. Iz Mornarice je izišao kao sonarni tehničar prve klase, i to je bilo najviše što je želio. Uostalom, to se ne bi svidjelo zapovjednicima koji su vodili centar, i već ga prihvatili kao jednog od svojih.

Mikea Boomera, oceanografskog tehničara druge klase dodijelili su Jonesu kao osobnog pomoćnika. Mali je pokazivao sve značajke dobrog učenika, mislio je doktor Jones, unatoč tome što je odustao od službe u zrakoplovima P-3 zbog kronične mučnine.

„Svi se oni tijekom uzimanja zraka služe sustavima Prairie-Masker. On zvuči poput kiše na površini, sjećaš se? Kiša na morskoj površini ostavlja trag od tisuću herca. Dakle, tražimo kišu”, Jones je na stol spustio meteorološku snimku, „tamo gdje je nema. Nakon toga tražimo oznake na šezdeset herca, one male, kratke, brze, koje bi u nekim drugim okolnostima zanemario, koje se obično nalaze na područjima gdje ima kiše. Oni upotrebljavaju generatore i motore s radnom frekvencijom šezdeset herca, točno? Nakon toga tražimo prijelaze, sićušne točke koje nalikuju pozadinskoj buci, koje se također nalaze u područjima s kišom. Poput ovih.” Crvenom je olovkom označio mjesto na ispisu, a tada se zagledao u višeg zapovjednika palube koji se, nalikujući nekakvom znatiželjnom bogu, naslonio na drugi kraj stola.

„Pričali su mi o vama dok sam bio na dodatnoj obuci, na Dam Necku. Mislio sam da su to samo mornarske priče.”

„Imate li cigaretu?” upitao je jedini civil u prostoriji. Zapovjednik palube ga je ponudio. Nestali su znakovi zabrane pušenja, pepeljara je bilo posvuda. SOSUS je ratovao, a njemu će se, vjerojatno, ubrzo pridružiti i ostatak Pacifičke flote. Isuse, vratio sam se, rekao je Jones sebi. „Znate li razliku između mornarskih priča i bajki?”

„Koja je, gospodine?” upitao je Boomer.

„Bajke uvijek počinju: ‘Bio jednom...”, rekao je Jones smiješeći se i označio još jedan šezdeset-hercni trag na ispisu.

„A mornarska priča počinje: ‘Evo, ovo je čista istina...’,” zaključio je šalu zapovjednik palube. Samo što je ovaj tip bio stvarno pravi jebač. „Mislim da imate dovoljno za proračun, doktore Jones.”

„Zapovjedniče, mislim da smo uhvatili trag japanske SSK.”

„Prava šteta što ne možemo nastaviti.”

Ron je polagano kimnuo. „Da, samo sad znamo da ih možemo uhvatiti. P-3 će imati čisti pakao dok ih ne pronađu. To su dobre podmornice, i to je činjenica.” Nisu se smjeli pretjerano zanositi. SOSUS je tragao za pravcima kretanja. Ako je isti izvor zvuka uhvatilo više hidrofona, moglo se pravac kretanja triangulacijom pretvoriti u položaj plovila, ali te su položaje označavali krugovi a ne točke, krugovi koji su obuhvaćali područje od dvadeset milja. Bila je to fizika, ni prijatelj ni neprijatelj. Zvukovi koji su najlakše prelazili velike udaljenosti pripadali su nižim frekvencijama, a za bilo kakve valove, visoke frekvencije davale su najbolju razlučivost.

„Znamo što trebamo tražiti kad sljedeći put izbaci šnorkl. Uostalom, nazovite operativnu upravu Flote i javite im da se nitko ne mota u blizini nosača. Ovdje, ovdje i ovdje su površinske skupine.” Obilježio je točke na ispisu. „Također prilično brzo plove prema zapadu, nimalo se ne skrivaju. Moguće ih je pratiti svim sustavima. Povlače se. Ne traže nevolje.”

„Možda je to dobro.”

Jones je zdrobio cigaretu. „Možda, zapovjedniče, samo ako u stožeru skupe pamet na hrpu.”

Gotovo smiješno bilo je primijetiti da se stanje u stvari smirilo. Jutarnja televizijska izvješća o slomu na Wall Streetu bila su klinički precizna, a analize doslovno izuzetne, vjerojatno bolje od onih koje su Amerikanci pratili kod kuće, mislio je Clark; uza sve profesore ekonomije i njihova razlaganja, koja su popratili komentarima viših bankovnih dužnosnika. Možda će, pisalo je u uvodniku, Amerika preispitati svoj stav prema Japanu. Nije li sada jasno da dvije države uistinu trebaju jedna drugu, osobito u ovom trenutku, te da snažan Japan može koristiti američkim interesima jednako kao i svojim vlastitim? Izjavu premijera Gotoa iznijeli su u pomirljivim tonovima, iako je nije dao izravno pred kamerama; sama izjava bila je primjetno neuobičajena i osjetno ublažena.

„Jebena Zona sumraka”, primijetio je Chavez u trenutku tišine, srušivši jezičnu zaštitu stoga što je to morao učiniti. Pa što, mislio je, sada su pod ruskim operativnim nadzorom. Kakva pravila vrijede sada?

„Po ruski”, pomirljivo se javio njegov nadređeni.

„Da, tovariš”, progunđao je. „Imaš li kakvog pojma što se događa? Jesmo li u ratu ili nismo?”

„Pravila su u svakom slučaju zabavna”, rekao je Clark, na engleskom, bljesnulo mu je. Uhvatilo je i mene.

Na ulici su se ponovno pojavili gaijini, većina njih očevidno Amerikanci; pogledi kojima su ih pratili odavali su uobičajenu sumnjičavost i radoznalost, dok se razina neprijateljstva od prošlog tjedna malo smanjila.

„Dakle, što činimo?”

„Iskušat ćemo Interfaksov broj koji nam je dao naš prijatelj.” Clark je napisao cijelo izvješće. To je, osim održavanja aktivnih veza i traganja za podacima, bilo jedino što je znao raditi. Sigurno u Washingtonu znaju što će im javiti, pomislio je, vraćajući se u hotel. Dok su išli prema dizalu, hotelski im se službenik nasmiješio i naklonio, ovaj put uljudnije. Dvije minute kasnije ušli su u sobu. Clark je iz torbe izvukao prijenosno računalo, kabelom ga spojio s telefonskom utičnicom i uključio ga. Još jedna minuta, i ugrađeni je modem pozvao broj kojeg je dobio za vrijeme doručka, uspostavljajući vezu koja je preko Japanskog mora i sibirskog područja vodila do Moskve. Začuo je elektronski zvuk zvonca, te je pričekao vezu.

Zapovjednik postaje već se priviknuo na nepotrebne uljudnosti koje su došle kao posljedica nazočnosti ruskog obavještajnog časnika u komunikacijskom središtu veleposlanstva, ali još uvijek nije došao do razine duhovitosti. Zvuk koji je dopro iz računala iznenadio ga je.

„Iznimno pametna tehnika”, rekao je posjetilac.

„Trudimo se.”

Svatko tko se služio modemom prepoznao bi zvuk koji je nalikovao oštrom padu mlaza vode, ili, možda, četki za poliranje podova; bilo je to zapravo digitalno siktanje dvaju elektroničkih uređaja koji se pokušavaju sinkronizirati kako bi mogli izmjenjivati podatke. Ponekad bi to trajalo samo sekundu-dvije, a ponekad čitavih pet do deset. U stvari, ovim je uređajima trebala samo sekunda, a zaostalo šištanje bilo je slučajno odabran digitalni kôd 19,200 djelića informacija koje su u jednoj sekundi prolazile optičkim kabelom – najprije u jednom, a onda u drugom pravcu. Kada je cijeli prijenos završio, te uspostavljena službena veza, tip s druge strane žice poslao je svoju dvadeset-inčnu kolumnu za taj dan. Kako bi se, za svaki slučaj osigurali, Rusi će se pobrinuti da izvješće iziđe u dvojim sutrašnjim novinama, u objema na trećoj stranici. Biti previše upadljiv nije imalo nekog smisla.

Tada je za CIA-ina agenta došao onaj teži dio. Sukladno naredbama isprintao je dva primjerka istog izvješća dajući jedan primjerak ruskom agentu. Koji je vrag s Mary Pat, valunzi ili takvo nešto?

„Ruski mu je iznimno dobar, gotovo književan. Tko ga je naučio mom jeziku?”

„To uistinu ne znam”, uspješno je slagao CIA-in agent. Ono najgore bilo je to što je Rus imao pravo. To ga je oneraspoložilo.

„Želite li moju pomoć pri prevođenju?”

Sranje. Osmjehnuo se. „Naravno, zašto ne?”

„Ryane.” Cijelih pet sati sna, progunđao je Jack, podigavši slušalicu zaštićenog mobitela. Pa, barem ne mora voziti.

„Mary Pat. Imamo nešto. Kad stigneš, čekat će te na stolu.”

„Je li dobro?”

„To je početak”, rekla je DDO. Veoma je štedljivo koristila riječi. U stvari, nitko nije imao povjerenja u radiotelefone, bili oni zaštićeni ili ne.

* * *

„Dobar dan, doktorice Ryan. Ja sam Andrea Price.” Agentica je već odjenula laboratorijsku kutu, a na suvratku joj se njihala propusnica s fotografijom; primila ju je prstima. „Ujak mi je liječnik opće prakse, radi u Wisconsinu. Mislim da bi mu se ovo svidjelo.”

„Trebam li zbog nečega brinuti?”

„Uistinu, mislim da ne”, odgovorila je agentica Price ne skidajući osmijeh s lica. Znala je da štićenici ne vole vidjeti zabrinute čuvare.

„Što mi je s djecom?”

„Pred školom dežuraju dva agenta, a treći je u kući nasuprot vrtića i nadzire vašu najmlađu”, objasnila joj je agentica. „Molim vas, ne brinite se. Nas plaćaju za paranoju, a gotovo smo uvijek u krivu. To je kao u vašem poslu. Uvijek želite pogriješiti tamo gdje nikome nećete nanijeti štetu, nije li tako?”

„Što je s mojim posjetiteljima?” upitala je Cathy.

„Mogu li vam nešto predložiti?”

„Da.”

„Svima podijelite laboratorijske kute iz Hopkinsa kao suvenire. Ja ću ih pregledati dok se presvlače.” Prilično pametno, pomislila je Catherine Ryan.

„Vi nosite oružje?”

„Uvijek”, potvrdila je Andrea Price. „Ipak, nikad ga nisam morala upotrijebiti, čak ga nisam vadila ni prilikom uhićenja. Mene gledajte kao neku muhu na zidu”, rekla je.

Više nalikuje sokolu, pomislila je profesorica Ryan, ali je barem pitoma.

„Johne, kako bismo to trebali izvesti?” upitao je na engleskom Chavez. Tuš je radio. Ding je sjedio na podu, John na zahodskoj školjci.

„Pa, već smo ih vidjeli, nismo?” podsjetio ga je stariji agent.

„Jesmo, u jebenoj tvornici!”

„Pa, moramo samo otkriti kamo su ih prebacili.” Sve u svemu, ta je izjava zvučala sasvim razumno. Morali su samo ustanoviti koliko i gdje, i više usput, imaju li rakete na vrhu klasične ili nuklearne bojeve glave. Ništa mudro. Sve što su znali bilo je da je riječ o usavršenoj inačici tipa SS-19, te da su ih iz tvornice odvezli vlakom. Naravno, Japan je imao više od dvadeset osam tisuća kilometara željezničkih pruga. To će malo pričekati. Obavještajni su časnici često radili od devet do pet, a to je bio i njihov slučaj. Clark se odlučio istuširati prije odlaska u krevet. Nije znao što učiniti, ili kako postupiti, ali razbijati glavu do smrti mu ni u kom slučaju neće poboljšati položaj; odavno je naučio da radi daleko bolje ako odspava osam sati; ponekad bi mu i pod tušem sinula poneka ideja. Prije ili kasnije i Ding će to naučiti, mislio je, promatrajući izraz na mladićevu licu.

* * *

„Zdravo Betsy”, pozdravio je Jack gospođu koja ga je čekala u predvorju njegova ureda. „Uranila si. A, vi ste?”

„Chris Scott. Betsy i ja radimo zajedno.”

Jack im je mahnuo da pođu za njim u ured; najprije je provjerio je li mu Mary Pat faksirala Clarkovo i Chavezovo izvješće; pregledavši ga odlučio je da može pričekati. Betsy Fleming poznavao je iz vremena koje je proveo u CIA-i, bila je samouki stručnjak za strateško naoružanje. Pretpostavljao je da je Chris Scott jedan od mladaca unovačenih s nekog sveučilišta na kojem je diplomirao ono što je Betsy naučila na onaj teži način. U najmanju je ruku malac bio uljudan izjavivši da radi s Betsy. To je i Ryan izjavio jednom davno, dok su se mučili sa sporazumom o nadzoru naoružanja. „Dobro, što imamo?”

„Dakle, ovo je potisni stupanj, H-11.” Scott je otvorio torbu i izvukao nekoliko fotografija. I to dobrih, primijetio je Ryan, načinjene su s pravim filmom, s male udaljenosti; nisu bile elektronička čuda koja je netko snimao kroz probušeni džep. Razliku nije bilo nimalo teško uočiti, te je Ryan istoga trenutka prepoznao starog prijatelja kojeg je smatrao pokojnim, vjerujući da ga je pokopao prije manje od tjedan dana.

„Ovo je sasvim sigurno: SS-19. Ovako je daleko ljepša.” Na sljedećoj se fotografiji vidio cijeli niz raketa u pogonu za sastavljanje. Jack ih je prebrojio i iskrivio lice. „Što još moram znati?”

„Pogledaj ovo”, rekla je Betsy. „Provjeri vrh s ležištem za tovar.”

„Izgleda sasvim u redu”, rekao je Ryan.

„To je to. Ležište na nosu i jest u redu”, upozorio ga je Scott. „U redu je za bojeve glave, a ne za komercijalne satelite. O tome smo već i prije izvještavali, ali nitko nije obraćao pozornost”, dodao je tehnički analitičar. „Ostatak rakete potpuno je prerađen. Imamo procjene poboljšanja učinkovitosti.”

„Ukratko?”

„Svaka može ponijeti šest do sedam MIRV-a, a dolet je veći od deset tisuća kilometara”, odgovorila je gospoda Fleming. „To je najgora, iako najstvarnija procjena.”

„I to je dosta. Jesu li provjerili i testirali raketu? Znamo li za neka ispitivanja glava?” upitao je savjetnik za nacionalnu sigurnost.

„Nema podataka. Imamo djelomične podatke o letnim ispitivanjima rakete koje su provodili na Tihom oceanu, uhvatio ih je Amber Ball, ali potvrđuje nekoliko dijelova”, rekao mu je Scott.

„Ukupna količina raketa?”

„Znamo za dvadeset pet. Od tih, tri su potrošene tijekom ispitivanja, a dvije su na lansirnim rampama, opremaju ih teretom za lansiranje u orbitu. Dakle, ostaje dvadeset.”

„Koja vrst tereta?” upitao je Ryan gotovo nagonski.

„NASA misli da su tragački sateliti. Sposobni za odašiljanje fotografija u realnom vremenu. Dakle, vjerojatno je točno”, mračno je odgovorila Betsy.

„Dakle, vjerojatno su odlučili prodrijeti na tržište satelitske špijunaže. Pa, to svakako ima smisla, ne?” Ryan je zabilježio nešto. „U redu, a sada ono loše: u najgorem slučaju imaju dvadeset raketa, svaka sa sedam bojevih glava, dakle, stotinu i četrdeset.”

„Točno, doktore Ryan.” Oboje su bili dovoljni profesionalci pa su preskočili uvodne napomene o stvarnoj opasnosti. Japan je imao teorijsku mogućnost raznijeti središta stotinu četrdeset američkih gradova. Amerika je za kratko vrijeme mogla povratiti sposobnost da Domovinsko otočje pretvori u dim i plamen, ali to i nije bila neka utjeha. Četrdesetak godina međusobnih prijetnji, za koje su svi vjerovali da su ih okončali prije manje od tjedan dana; sad sve ispočetka, razmišljao je Ryan. Nije li to upravo prekrasno?

„Znate li nešto o porijeklu ovih fotografija?”

„Jack”, rekla je Betsy mirnim glasom, „znaš da nikad ne pitam. Ipak, tko god ih je snimao, činio je to javno. To možeš vidjeti iz fotografija. Ove nisu snimane Minoxom⁷¹. Netko se predstavio kao novinar. Ne brini. Neću nikome reći.” Osmjehnula se svojim poznatim zlobnim osmijehom. Bila je već dovoljno dugo u poslu da zna sve štosove.

„Ovo su očevidno snimke visoke kakvoće”, nastavio je Chris Scott, pitajući se otkud Betsy pravo da tog čovjeka zove imenom. „Spora ekspozicija, sitnozrnati film kakvim se služe novinari. Također su pustili ljude iz NASA-e u tvornicu. Htjeli su da saznamo.”

„To svakako.” Gospođa Fleming kimnula je.

I još Rusi, podsjetio se Ryan. Zašto oni? „Još nešto?”

„Da, ovo.” Scott mu je pružio još dvije fotografije. Prikazivale su dvije prerađene željezničke platforme. Na jednoj je stajala dizalica. Na drugoj su se vidjela postolja za montažu. „Očito ih prevoze vlakom, a ne kamionima. Jedan od mojih pogledao je vagon. To je sigurno standardna širina.”

„Što želiš reći?” upitao je Ryan.

„Širina između tračnica. Standardnom se širinom služimo mi i veći dio svijeta. Veći dio japanskih pruga su uskotračne. Čudno da nisu proizveli cestovne transportere koje su Rusi imali za prijevoz ovih zvijeri”, rekao je Scott. „Možda su im ceste preuske, a možda im se vlak više sviđa. Odavde do Yoshinobua postoji pruga standardne širine. Sustav za pričvršćivanje malo me iznenadio. Ležajevi na platformama vagona otprilike su dimenzija jednakih transportnoj školjki koju su za raketu proizveli Rusi. Dakle, kopirali su sve osim transportera. I, to je sve što imamo, gospodine.”

„Što vam je sljedeći korak?”

„Idemo preko rijeke, sastati se s ljudima iz Državne uprave željeznica”, odgovorio je Chris Scott.

„Dobro”, rekao je Ryan. Pogledao ih je oboje. „I recite im da je ovo vruće kao sam vrag. Hoću da se to sve otkrije i to jučer.”

„Jack, znaš da će dati sve od sebe. Štoviše, ovi su nam možda učinili uslugu što su kante prevozili vlakom”, rekla je, ustajući, Betsy Fleming.

Jack je složio fotografije te zatražio još jedan komplet prije nego što se oprostio s posjetiteljima. Tada je pogledao koliko je sati i nazvao Moskvu. Pretpostavljao je da i Sergej radi prekovremeno.

„Koga ste im vraga”, počeo je bez uvoda, „prodali planove za SS-19?”

Odgovor je bio grub. Možda je i Golovku nedostajao san. „Za novce, za što. Zbog istog razloga ste im vi prodali Aegis klasu, F-15, i sve ostalo...”

Ryan je iskrivio lice, pogodila ga je iskrenost. „Hvala ti. Mislim da sam zaslužio ovo. Procjenjujemo da ih imaju dvadeset.”

„Vjerojatno ste u pravu, ali naši ljudi još nisu bili u njihovoj tvornici.”

„Naši su bili”, rekao mu je Ryan. „Želiš li fotografije?”

„Naravno, Ivane Emetoviču.”

„Imat ćeš ih sutra”, obećao mu je Jack. „Dobio sam neke procjene te bih želio čuti što tvoji misle.” Malo je zastao pa nastavio. „Naša najcrnja je sedam glava po raketi, znači sto četrdeset komada.”

„Dovoljno za sve”, primijetio je Golovko. „Sjećaš li se kada smo se prvi put sastali i pregovarali o uklanjanju tih prokletih stvari?” Čuo je kako Ryan frkće na drugom kraju veze. Iako, nije čuo što njegov prijatelj misli.

Prvi put sam bio blizu tim kantama, na vašoj raketnoj podmornici, na Crvenom Oktobru, naravno da se sjećam. Sjećam se kako mi se ježila koža, kao da sam vidio samog vraga. Nikad nije osjećao nimalo privrženosti za balističko oružje. Da, naravno, možda je ono tijekom četrdeset godina održavalo mir, možda je pomisao na njih odvraćala njihove vlasnike od neumjerenih primisli koje su okuživale državnike tijekom cijele ljudske povijesti. Ili je, čovječanstvo barem jednom imalo sreće.

„Jack, ovo postaje prilično ozbiljno”, rekao je Golovko. „Da ne zaboravim, naš se agent sastao s vašima. Njegovo izvješće je povoljno – i hvala ti za primjerak izvješća. U njemu je bilo podataka koje nismo imali. Ništa pretjerano važno, ali ipak zanimljivo. Dakle, znaju li tvoji pronaći te rakete?”

„Izdali smo naredbu”, uvjeravao ga je Ryan.

„I mi također, Ivane Emetoviču. Pronaći ćemo ih, ne boj se”, Golovko je osjetio potrebu da to izgovori. Mora da je i on mislio isto: jedini razlog zašto nitko nije nikad upotrijebio rakete je taj što su ih posjedovale obje strane, zato što je to bilo poput prijetnje upućene zrcalu. Samo, to više nije vrijedilo. I tada je Ryan upitao:

„A što tada?” upitao je mračno. „Što ćemo tada?”

„Nemate li vi izreku: ‘Sve u svoje vrijeme’.”

Ma, sjajno. Sada me ludi Rus pokušava oraspoložiti.

„Hvala ti, Sergeju Nikolajeviču. Vjerojatno sam i to zaslužio.”

* * *

„I, zašto smo prodali Citibank?” upitao je George Winston.

„Rekao nam je da tragamo za bankama osjetljivim na valutne nestabilnosti”, odgovorio je Gant. „Imao je pravo. Izvukli smo se u posljednjem trenutku. Evo, pogledaj sam.” Broker je upisao novu naredbu u terminal, te je na zaslonu bljesnuo grafikon poslovanja Citibanka u petak; naravno da su ispali iz igre u nekoliko sekundi, i to većinom zato što je Columbus, koji je proteklih pet tjedana kupovao njihove vrijednosnice u većim količinama i stvorio oveću zalihu, prodajom uistinu poljuljao povjerenje u vrijednost obveznica. „Dakle, to je u našem programu pokrenulo uzbunu...”

„Mark, vrijednosnice Citibanka su jedne od mjernih u modelu, nije li tako?” mirno je upitao Winston. Prevelikim pritiskom na Marka Ganta ne bi dobio ništa.

„O!” Gantu su se oči raširile. „Da, tako je!”

Winstonu se u tom trenutku upalila žaruljica. Samo su neki pojedinci znali da “ekspertni sustavi” prate kretanja na tržištu. Sustavi su djelovali na nekoliko povezanih načina, nadzirući tržište kao cjelinu, ali istovremeno i ponovno, s većom su pozornošću u model ubacivali signalne vrijednosnice kao opće pokazatelje stvaranja trendova na tržištu. Te su se vrijednosnice dugoročno ponašale sukladno sa svim ostalim kretanjima, no više bi se priklanjale modelu opće stabilnosti, s ujednačenim kretanjima čija je vrijednost padala i rasla sporije od rizičnijih paketa. Za to su postojala dva razloga, i jedna očevidna pogreška. Razlozi su bili u tome što usprkos svakodnevnim tržišnim kretanjima, čak i u najpovoljnijim okolnostima – cijela ideja tržišta nije bila da se s vremena na vrijeme pogodi Jackpot s nekom uspješnom dionicom, već da se novac zaštiti ulaganjem u sigurne obveznice – iako u trenucima tržišnih nemira, nijedna od njih nije bila uistinu sigurna što je petak jasno dokazao. Zbog toga, signalne vrijednosnice su bile one koje su neprekidno pružale sigurno utočište. Pogreška je bila sasvim uobičajena: kocke ne pamte. Signalna grupa sastavljena je od izabranih vrijednosnica tvrtki koje su neprekidno imale dobru upravu. Uprava se s vremenom mijenja. Stoga, nije u pitanju bila stabilnost dionica. U pitanju je bila stabilnost uprave, što je pripadalo prošlosti te se njihova pouzdanost morala povremeno preispitivati – no unatoč svemu tome, te su se obveznice i dalje koristile za određivanje trenda. A trend je postajao trendom samo zato što ljudi misle da jest – misleći na određen način – stvarali su trend. Winston je signalne vrijednosnice promatrao samo kao pokazatelje ljudskih djelovanja na burzi, za njega su trendovi uvijek bili psihološka predviđanja ljudskog praćenja umjetnog uzorka, a ne ostvarenje uzorka samog. Gant, shvatio je, ne gleda tako na stvari, kao ni većina ‘burzovnih tehničara’.

Prodajom Citibanka, Columbus grupa pokrenula je uzbunu u vlastitom računalnom sustavu. A netko pametan poput Marka previdio je da je Citibank dio prokletog uzorka!

„Pokaži mi dionice ostalih banaka”, naredio je Winston.

„Nakon ove otišla je i Chemical”, rekao mu je Gant, slijedeći niz. „Nakon nje Manhattan, a za njima i ostale. Ipak, primijetili smo i prebacili se na kovine i zlato. Znaš, kada se sve smiri, izići će da smo dobro postupili. Ne sjajno, ali prilično dobro”, rekao je Gant, pozivajući izvršni program za nadzor transakcija, želeći pokazati nešto što je učinio kako treba. „Izvukao sam novac brzim prijenosom Silicon Alchemija te dobitak prebacio na GM, i...”

Winston ga je potapšao po ramenu. „Mark, ostavi to za kasnije. Vidim da si izveo dobar potez.”

„Sve u svemu, cijelo smo vrijeme bili ispred trenda. Pretrpjeli smo malo štete kada smo dobili naredbe za prodaju sigurnih paketa, ali to se dogodilo svima...”

„Ti ne uviđaš, točno?”

„Što to, George?”

„Mi smo bili trend.”

Mark Gant zatreptao je očima; Winston je jasno vidio.

Ne, nije shvaćao.