19.

     Na trenutak nije imao pojma ko je. To je bilo neverovatno oslobađajuće osećanje, kao da je bio slobodan da bude ko god je želeo: bilo ko - da se isproba u bilo kom identitetu. Mogao je biti muškarac ili žena, pacov ili ptica, čudovište ili bog.
     A onda je neko šušnuo, i on se do kraja razbudio. Bio je Ričard Mejhju, ko god da je to bio, šta god da je to značilo.
     Bio je Ričard Mejhju i nije znao gde se nalazi. Uz lice mu je prianjalo kruto platno. Sve ga je bolelo; neka mesta - mali prst leve šake, na primer - više nego ostala.
     Neko se nalazio u blizini. Čuo je disanje.
     Podigao je glavu i otkrio, tokom njenog podizanja, još mesta koja su ga bolela. Neka od njih strašno su bolela.
     Daleko - mnogo soba odatle - ljudi su pevali. Pesma je bila tako udaljena i tiha da je znao da će je izgubiti ako otvori oči: nedokučivo, melodično pojenje...
     Otvorio je oči. Prostorija je bila mala i slabo osvetljena. Nalazio se na niskom krevetu i šuštavi zvuk koji je malopre čuo poticao je od neke sklupčane prilike u crnoj odori, leđima okrenute Ričardu. Prilika u crnom brisala je prašinu jednom neprimerenom pajalicom od šarenog perja.
     "Gde sam to ja?" upita Ričard.
     Prilika u crnom se okrenu, otkrivši veoma nervozno, tamnoputo lice. "Da li biste želeli vode?" upita on kao da mu je prethodno bilo rečeno da pacijenta upita želi li vode ako se ovaj probudi i kao da je to neprestano ponavljao u sebi prethodnih dvadeset minuta kako bi bio siguran da neće zaboraviti.
     "Ja..." Ričard tada shvati da je strašno žedan. Uspravio se u krevetu. "Da, želim. Mnogo vam hvala."
     Redovnik nasu malo vode iz metalnog krčaga u ulubljenu metalnu šolju i dodade je Ričardu. Ričard je lagano pijuckao vodu, suzdržavajući se da je halapljivo odjednom ne ispije. Bila je kristalno hladna i bistra.
     Ričard spusti pogled. Nigde nije bilo njegove odeće. Na sebi je imao dugačku odoru, nalik na one koje su nosili Crni Redovnici, ali sive boje. Slomljeni prst bio mu je stavljen u udlagu i uredno prepovijen.
     Podigao je prst do uha; na njemu je osetio hanzaplast i napipao je konce ispod njega.
     "Ti si jedan od Crnih Redovnika", reče Ričard.
     "Da, gospodine."
     "Kako sam stigao ovamo? Gde su moji prijatelji?"
     Redovnik pokaza prema hodniku, bez reči i nervozno.
     Ričard ustade iz kreveta. Pogledao je ispod sive odore: bio je nag. Torzo i noge bili su mu prekriveni raznovrsnim modricama tamnopurpurne boje, i sve su one, izgleda, bile namazane nekom vrstom ulja: mirisalo je na sirup za kašalj i tost premazan maslacem. Koleno mu je bilo u zavojima. Pitao se gde mu je odeća. Pored kreveta su se nalazile sandale, i on ih navuče. Zatim iziđe u hodnik.
     Prema njemu je niz hodnik dolazio opat; njegove slepe oči bile su biserno bele u tami ispod kukuljice. Držao se za ruku brata Fuliginusa.
     "Znači, probudio si se, Ričarde Mejhju", reče opat. "Kako se osećaš?"
     Ričard napravi grimasu. "Moja šaka..."
     "Namestili smo ti prst. Bio je slomljen. Pobrinuli smo se za tvoje modrice i posekotine. I bio ti je potreban odmor koji smo ti omogućili."
     "Gde je Dor? Gde je markiz? Kako smo stigli ovamo?"
     "Naredio sam da vas donesu ovamo", reče opat. Dva fratra nastaviše hodnikom, i Ričard pođe sa njima.
     "Lovac", izusti Ričard. "Da li ste doneli njeno telo?"
     Opat odmahnu glavom. "Nije bilo tela. Samo Zver."
     "Ah, hm. Moja odeća..."
     Stigli su do vrata ćelije, veoma nalik na onu u kojoj se Ričard probudio. Dor je sedela na ivici kreveta, čitajući primerak Mensfild parka za koji je Ričard bio ubeđen da redovnici nisu ni znali da ga imaju. I ona je na sebi imala sivu kaluđersku odoru. Bila joj je prevelika, toliko velika da je u njoj izgledala gotovo komično. Podigla je pogled kada su ušli. "Zdravo", reče ona. "Spavao si vekovima. Kako se osećaš?"
     "Dobro, bar mislim. Kako si ti?"
     Osmehnula se. To baš nije bio ubedljiv osmeh. "Pomalo uzdrmana", reče ona.
     Iz hodnika se čula neka buka. Ričard se okrenuo i ugledao markiza de Karabasa koga su vozili u raštimovanim starim kolicima. Kolica je gurao jedan krupan Crni Redovnik. Ričard se pitao kako je markizu pošlo za rukom da izgleda romantično i razmetljivo čak i u kolicima.
     Markiz ih je počastvovao ogromnim osmehom.
     "'Bro veče svima", reče on.
     "Odlično", izusti opat. "Svi ste ovde. Moramo da porazgovaramo."
     Poveo ih je u jednu veliku prostoriju, u kojoj je gorela vatra od drvenih otpadaka i u kojoj je bilo toplo. Poređali su se oko okruglog stola. Opat im dade znak da sednu. Pipajući, pronašao je svoju stolicu i spustio se na nju. Zatim je otpustio brata Fuliginusa i brata Tenebraea (koji je gurao markizova kolica), i oni iziđoše.
     "Pa", poče opat. "Na posao. Gde je Islington?"
     Dor slegnu ramenima. "Onoliko daleko koliko sam mogla da ga pošaljem. Na pola puta preko prostorvremena."
     "Shvatam", reče opat. A zatim dodade. "Odlično."
     "Zašto nas niste upozorili na njega?" upita Ričard.
     "Nismo bili odgovorni za to."
     "Pa", zausti Ričard. "Šta sada?"
     Opat ništa ne reče.
     "Kako to misliš?" upita Dor.
     "Ti si želela da osvetiš svoju porodicu. I uspela si. Sve koji su u to bili umešani poslala si u neki udaljeni kutak nedođije. Hoću da kažem, niko više neće pokušati nikada da te ubije, je li tako?"
     "Ne odmah", ozbiljno odvrati Dor.
     "A ti?" obrati se Ričard markizu. "Da li si ti dobio ono što si želeo?"
     Markiz klimnu. "Verujem da jesam. Isplatio sam dug gospodaru Poritku, i gospa Dor mi duguje značajnu uslugu."
     Ričard pogleda Dor. Ona klimnu.
     "A šta je sa mnom?" upita on.
     "Pa", poče Dor. "Ne bismo uspeli bez tebe."
     "Nisam na to mislio. Šta je s mojim povratkom kući?"
     Markiz izvi obrvu. "Šta ti misliš da je ona - čarobnjak iz Oza? Ne možemo te poslati kući. Ovo je tvoj dom."
     Dor dodade: "Pokušala sam to već da ti kažem, Ričarde."
     "Mora postojati način!" reče Ričard i lupi levom šakom po stolu, snažno, kako bi pojačao svoje reči. A zatim izgovori jedno: "Auh", jer nije baš mudro udarati šakom po stolu radi naglašavanja kada imate slomljeni prst.
     "Odrasti", reče markiz.
     Ričard protrlja šaku. Ponestalo mu je želje da se bori.
     "Gde je ključ?" upita opat.
     Ričard nakrenu glavu. "Dor", izgovori on.
     Ona odmahnu glavom. "Nije kod mene", objasni ona. "Spustila sam ga u tvoj džep posle poslednje pijace."
     Ričard zinu, a potom ponovo zatvori usta. Opet ih je otvorio da bi rekao: "Hoćeš da kažeš da kada sam rekao Krupu i Vandemaru da je kod mene i da me slobodno pretraže... da je bio kod mene?"
     Ona klimnu. Setio se čvrstog predmeta u svom stražnjem džepu u Daun Stritu; setio se da ga je zagrlila kada se vratio sa karijem, tamo na brodu.
     "Prokletstvo", izgovori Ričard.
     Opat ispruži ruku. Savio je smeđe prste i podigao malo zvono sa stola; zatresao ga je, pozvavši brata Fuliginusa.
     "Donesi mi Ratnikove pantalone", reče on.
     Fuliginus klimnu i udalji se.
     "Nisam ja nikakav ratnik", reče Ričard.
     Opat se nežno osmehnu. "Ti si ubio Zver. Ti si Ratnik."
     Ričard u očajanju prekrsti ruke. "Znači, posle svega ovoga, ipak ne idem kući, ali kao utešnu nagradu stavljen sam na neku vrstu drevne podzemne liste počasti?"
     Markiz ga, kako se činilo, nimalo nije sažaljevao. "Ne možeš se vratiti u London Iznad. Nekoliko pojedinaca uspelo je da vodi neku vrstu polutanskog života - upoznao si Ilijastera i Lira. Ali to je najbolje čemu možeš da se nadaš."
     Dor ispruži šaku i dodirnu Ričardovu ruku. "Žao mi je", reče mu ona. "Ali seti se koliko si dobra učinio. Dobavio si nam ključ."
     "Ali čemu je to poslužilo?" upita on. "Ti si jednostavno dala da ti iskuju novi ključ..."
     Ponovo se pojavio brat Fuliginus, noseći Ričardove pantalone; bile su blatnjave i ukorele od krvi, i smrdele su. Redovnik predade pantalone opatu koji stade da pretura po džepovima.
     Dor se osmehnu. "Kovač ne bi mogao da ga iskuje bez originala."
     Opat pročisti grlo. "Svi ste vi veoma glupi", velikodušno im reče on, "i baš ništa ne znate."
     Podigao je srebrni ključ. Zasvetlucao je na svetlosti vatre. "Ričard je prošao kušnju ključa. On je njegov gospodar, sve dok ga ne vrati nama na čuvanje. Taj ključ poseduje moć."
     "To je ključ za raj..." reče Ričard, jer nije tačno znao na šta cilja opat.
     Starčev glas bio je dubok i melodičan. "To je ključ svekolike stvarnosti. Ako Ričard želi da se vrati u London Iznad, onda će ga ključ vratiti u London Iznad."
     "Tako jednostavno?" upita Ričard.
     Starac klimnu slepom glavom, ispod senki kukuljice.
     "Kada možemo to da izvedemo?" upita Ričard.
     "Čim budeš spreman", reče opat.

     Redovnici su oprali i zakrpili njegovu odeću i vratili mu je. Brat Fuliginus ga je sproveo kroz opatiju, uz vrtoglavi niz lestvica i stepenika, sve do zvonika. Na vrhu zvonika nalazila su se vratanca, i oni se proguraše kroz njih i obreše se u jednom uskom tunelu sa metalnim prečagama umetnutim u bočni zid. Popeli su se uz zid i izišli na platformu podzemne železnice u mraku.

     SLAVUJEVA ULIČICA

     Pisalo je na starim oznakama na zidu. Brat Fuliginus poželeo je Ričardu sve najbolje i rekao mu da tu sačeka, da će neko doći po njega. Sedeo je na platformi dvadeset minuta, pitajući se zbog čega se markiz nije sa njim oprostio.
     Kada je pitao Dor, odgovorila mu je da ne zna, ali da su opraštanja bila za markiza isto kao i tešenje drugih, u čemu on nije bio baš dobar.
     Onda mu je kazala da joj je nešto upalo u oko i dala mu list papira sa ispisanim uputstvima i otišla.
     Nešto je zalepršalo iz tame. Nešto belo.
     Bila je to maramica na štapu.
     "Zdravo?" doviknu Ričard.
     Iz tame zakorači u perje umotani okruglasti Stari Bejli. Videlo se da je zbunjen i da mu nije prijatno. Mahao je Ričardovom maramicom.
     "To je moja zastavica", reče on.
     "Drago mi je što je od koristi."
     Stari Bejli se nelagodno isceri. "Tako je. Samo sam hteo da kažem. Imam nešto za tebe. Evo."
     Zavukao je šaku u džep od kaputa i izvukao iz njega jedno dugačko crno pero koje se presijavalo plavo-purpurno-zelenim sjajem. Crvena traka bila je obmotana oko njegovog golog kraja.
     "Hm. Ovaj, hvala", reče Ričard, ne znajući šta bi trebalo da uradi s njim.
     "To je pero", objasni Stari Bejli. "I to dobro. Uspomena. Suvenir. I besplatno je. Poklon. Od mene. Tebi. Moje hvala."
     "Da. Ovaj. To je veoma ljubazno od tebe."
     Spustio ga je u džep.
     Topao vetar zaduvao je kroz tunel. Dolazio je voz.
     "To će biti tvoj voz", reče Stari Bejli. "Ja se ne vozim vozovima. Ali dobar krov, to je nešto drugo."
     Protresao je Ričardovu šaku i hitro se udaljio.
     Voz se zaustavio u stanici. Svi vagoni bili su u mraku, i nijedna vrata se nisu otvorila. Ričard pokuca na vrata ispred sebe u nadi da su to ona prava.
     Vrata se otvoriše, obasjavši napuštenu stanicu toplom, žutom svetlošću. Iz voza iziđoše dva postarija gospodina koji su držali dugačke lovačke rogove. Ričard ih je prepoznao: Dagvard i Halvard iz Erlovih dvora; mada više nije mogao da se seti koji je bio koji. Prineli su lovačke rogove usnama i isprekidano, ali od srca zatrubili.
     Ričard se pope u voz, a oni uđoše za njim.
     Erl je sedeo na kraju vagona, milujući svog vučjaka. Lakrdijaš - Tuli, pomisli Ričard, tako se zvao - stajao je pored njega. Osim njih i dvojice oklopnika, vagon je bio pust.
     "Ko je to?" upita Erl.
     "To je on, sire", odvrati lakrdijaš. "Ričard Mejhju. Onaj koji je ubio Zver."
     "Ratnik?" Erl se počeša po riđo-sedoj bradi. "Dovedi ga ovamo."
     Ričard ode do Erlove stolice. Erl ga odmeri od glave do pete zamišljeno i ničim ne pokaza da se seća da je već sreo Ričarda.
     "Mislio sam da si viši", polako izgovori Erl.
     "Žao mi je."
     "Pa, biće najbolje da završimo s tim." On ustade i obrati se praznom vagonu. "Dobro veče. Ovde smo da bismo odlikovali mladog Mejbarija. Kako ono bard reče?" Potom je odrecitovao, ritmično grmeći: "Grimizne posekotine na lešini, brzo pada zver, neustrašivi vrli branilac, najhrabriji od dečaka... Mada nije baš dečak, je li tako, Tuli?"
     "Ne baš, vaša visosti."
     Erl pruži šaku. "Daj mi tvoj mač, dečače."
     Ričard prinese šaku opasaču i izvuče nož koji mu je Lovac dala. "Hoće li ovo poslužiti?" upita on.
     "Da-da", odvrati starac, prihvatajući nož od njega.
     "Klekni!" reče Tuli, šapatom, pokazavši prema podu voza. Ričard se spusti na jedno koleno.
     Erl ga nežno lupnu po oba ramena nožem. "Ustani", zagrme on. "Ser Ričarde od Mejberija. Ovim nožem oslobađam te Podzemlja. Neka ti bude dozvoljeno da slobodno odeš bez ikakvih smetnji... i tako dalje, i tako dalje... et cetera... bla-bla-bla." Glas poče da mu se gubi.
     "Hvala", reče Ričard. "U stvari, prezivam se Mejhju."
     Voz se zaustavljao.
     "Ti ovde silaziš", reče Erl. Vratio je Ričardu nož i potapšao ga po leđima.

     Mesto na kome je Ričard izišao nije bila stanica u Podzemlju. Nalazilo se na površini. Podsetilo je Ričarda malo na stanicu Sveti Pankras - bilo je nečeg isto tako preterano velikog i lažno gotskog u pogledu arhitekture. Ali takođe je posedovala onu pogrešnost koja ju je na neki način obeležavala kao deo Londona Ispod.
     Svetlost je bila čudnovate sive boje koja se može videti neposredno pred svitanje i posle zalaska sunca, kada se svet ispira, tako da je nemoguće proceniti nijanse i udaljenosti.
     Na klupi je sedeo neki čovek; zurio je u njega, te mu Ričard priđe, oprezno, ne mogavši da raspozna, u tom sivilu, ko je to. Ričard je i dalje držao Lovčev nož - svoj nož - i sada je čvršće stegao dršku, reda radi.
     Čovek podiže pogled dok mu se Ričard približavao i skoči na noge. Bio je to gospodar pacov-govornika. Čupnuo je loknu na čelu; Ričard je to ranije viđao samo na BiBiSiju 2 u adaptacijama klasičnih romana. "Vidi-vidi. Da-da", srdito reče pacov-govornik. "Samo da kažem, devojka Anastazija. Nema ljutnje. Pacovi su i dalje tvoji prijatelji. Kao i pacov-govornici. Dođi kod nas. Lepo ćemo se brinuti o tebi."
     "Hvala", odvrati Ričard. Anastazija će ga povesti, pomisli on. Ona je potrošna roba.
     Gospodar pacov-govornika stade da petlja nešto po klupi i pruži Ričardu crnu sportsku torbu sa zipom, koja mu je bila strašno poznata.
     "Sve je tu. Sve. Proveri."
     Ričard otvori torbu. Sve njegove stvari nalazile su se unutra, uključujući i, povrh uredno presavijenih farmerki, njegov novčanik. Zatvorio je torbu, prebacio je preko ramena i udaljio se, nijednom se ne osvrnuvši.
     Izišao je sa stanice i popeo se nekoliko stepenika.
     Sve je bilo tiho. Sve je bilo prazno. Opalo jesenje lišće nošeno je preko spoljašnjeg dvorišta, kovitlac žutog, oker i smeđeg.
     Prešao je preko dvorišta i sišao niz nekoliko stepenika u podzemni prolaz. U polumraku se začulo nekakvo lepršanje.
     Ričard se zabrinuto okrenuo. Bilo ih je desetak, u hodniku iza njega, i klizile su prema njemu gotovo sasvim tiho, samo šušteći tamnim somotom, i tu i tamo odavši svoje prisustvo bleskom srebrnog nakita.
     Gledale su ga gladnim očima.
     Uplašio se. Istina, imao je nož. Ali nije mogao da se bori njime, kao što nije mogao ni da preskoči Temzu. Nadao se da bi ih mogao bar njime zaplašiti.
     Mogao je da namiriše pustikaru, poljske ljiljane i mošus.
     Lamija je izbila na čelo Somotki, iskoračila napred. Ričard podiže nož, setivši se hladnoće njenog zagrljaja.
     Osmehnula mu se i ljupko nagnula glavu. Zatim je namignula, poljubila vrhove svojih prstiju i oduvala poljubac prema Ričardu.
     Stresao se.
     Nešto je zalepršalo u tami podzemnog prolaza; kada je ponovo pogledao, nije bilo ničeg osim senki.

     Prošavši kroz podzemni prolaz, popeo se uz nekoliko stepenika i obreo se na vrhu malog travnatog brda, u svitanje. Svetlost je bila čudna i neprirodna, ali ipak je mogao da razabere pojedinosti predela oko sebe: hrastovi, pepeo i obala. Neka široka reka blago je krivudala kroz zeleni predeo. Kada se osvrnuo oko sebe, shvatio je da se nalazi na nekakvom ostrvu - dve manje reke ulivale su se u jednu veću, odsekavši ga od kopna.
     I tada mu bi jasno, mada nije znao kako, ali bio je sasvim ubeđen: nalazio se u Londonu - ali Londonu kakav je možda bio pre tri hiljade godina, pre nego što je bio postavljen kamen-temeljac prvog ljudskog naselja.
     Otvorio je torbu i sklonio nož u nju, pored novčanika. Zatim ju je ponovo zatvorio.
     Nebo je počelo da rudi, ali svetlost je bila čudna. Bila je nekako mlađa nego sunčeva svetlost koju je poznavao. Na istoku se izdizalo narandžasto-crveno sunce: tamo gde će se jednog dana nalaziti dokovi, i dalje napred, prema Griviču, Kentu i moru.
     "Zdravo", reče Dor. Nije je video kako se približava. Sada je imala drugačiju odeću ispod izlizane kožne jakne: odeća je i dalje bila u slojevima, iscepana i zakrpljena, mada od tafta, čipke, svile i brokata.
     "Zdravo", reče Ričard.
     Zastala je pored njega i gurnula sitne prste u njegovu desnu šaku, šaku u kojoj je držao sportsku torbu.
     "Gde smo to mi?" upita on.
     "Na strašnom i opakom ostrvu Vestminster", odgovori mu ona. Zvučalo je kao da navodi odnekud, ali činilo mu se da nikada ranije nije čuo ništa slično.
     Krenuli su kroz visoku travu, vlažnu od otopljenog mraza. Njihova stopala ostavljala su tamnozeleni trag, pokazujući kuda su prošli.
     "Čuj", poče Dor. "Pošto više nema anđela, treba mnogo stvari srediti u Londonu Ispod. A ostala sam samo ja da to obavim. Moj je otac želeo da ujedini London Ispod... pretpostavljam da bi trebalo da pokušam da završim ono što je on započeo."
     Išli su ka severu, udaljavajući se od Temze. Beli galebovi kružili su i glasali se na nebu iznad njih.
     "Čuo si šta je Islington kazao: da je zadržao u životu moju sestru, za svaki slučaj. Možda ja nisam jedina od mojih koja je ostala. Ti si mi spasao život." Zastala je, a onda je žurno izgovorila: "Bio si mi zaista dobar prijatelj, Ričarde. Na neki način sam zavolela da si u blizini. Molim te, nemoj da ideš."
     Ispružio je levu povređenu šaku i potapšao je nespretno po ruci.
     "Ovaj", poče on, "i ja sam na neki način zavoleo da si ti u blizini. Ali ja ne pripadam ovom svetu. U mom Londonu... ovaj, najopasnija stvar koje treba da se čuvaš jeste taksi koji žuri. I ti se meni dopadaš. Strašno mi se dopadaš. Ali želim da pođem kući."
     Podigla je pogled prema njemu i pogledala ga svojim očima čudne boje.
     "Znači, nikada se više nećemo videti", reče ona.
     "Pretpostavljam da nećemo."
     "Hvala ti za sve što si učinio", reče ona. Zatim ga je zagrlila, tako čvrsto da su ga zabolela izubijana rebra; on joj uzvrati stisak, isto tako snažano.
     Na kraju reče. "Drago mi je što sam te upoznao."
     Jako je žmirkala. Pitao se hoće li mu ponovo reći da joj je nešto upalo u oko. Umesto toga je upitala: "Jesi li spreman?"
     Klimnuo je.
     Spustio je torbu i stao da pretura po stražnjem džepu zdravom šakom. Izvadio je ključ i predao joj ga. Pružila ga je ispred sebe, kao da ga je gurnula u neka zamišljena vrata.
     "U redu", reče ona. "Samo kreni. Ne osvrći se."
     Krenuo je niz malo brdo. U blizini se obrušio galeb.
     U podnožju brda se osvrnuo. Stajala je na vrhu, oivičena izlazećim suncem. Obrazi su joj se sijali.
     Narandžasta svetlost se odbi o ključ.
     Dor ga okrenu, jednim odlučnim pokretom.

     Svet se zatamnio, i duboka grmljavina ispuni Ričardovu glavu, nalik na poludelu riku hiljadu pobesnelih zveri.