2.

     Nalazio se negde duboko ispod zemlje: u nekakvom tunelu, možda, ili u kanalizaciji. Svetlost se probijala na mahove, definišući tamu, ali je ne razgoneći.
     Nije bio sGm. Još je ljudi išlo pored njega.
     Sada je već trčao kroz unutrašnjost kanalizacije, pljuskajući kroz blato i kal. Kapi vode padale su lagano, kristalno jasne u tami.
     Zavio je za ugao, i ono ga je čekalo.
     Bilo je ogromno. Ispunjavalo je kanalizaciju: masivna glava spuštena, telo i dah puše se na hladnom vazduhu. Neka vrsta divljeg vepra, pomislio je u prvi mah, a onda je shvatio da je to bilo glupo: nema tog vepra koji bi mogao biti toliko veliki. Bilo je veliko poput bika, tigra, kola.
     Zurilo je u njega, i trebalo mu je stotinu godina da podigne koplje.
     A onda je jurnulo.
     Hitnuo je koplje, ali već je bilo suviše kasno, i on oseti kako mu zver odseca deo slabine kljovama oštrim poput brijača, oseti kako mu život otiče u blato: shvati da je pao licem u vodu, koja se crvenela od gustih vrtloga daveće krvi...

     Toliko se trudio da vrisne, pokušao je da se probudi, ali uspevao je jedino da udahne blato, krv i vodu, mogao je da oseti samo bol...
     "Ružni snovi?" upita devojka.
     Ričard se uspravi na kauču, boreći se da dođe do vazduha. Zavese su još bile navučene, ali znao je da je jutro. Dao se u potragu za daljinskim po kauču; ovaj je nekako uspeo da se uklješti ispod njegovih krsta i isključi televizor.
     "Da", odvrati on. "Tako nekako."
     Otrao je krmeljivost iz očiju i zainteresovano osmotrio samog sebe, primetivši sa zadovoljstvom da je izuo cipele i sako pre no što je zaspao. Košulja mu je spreda bila skorena od krvi i prljavštine.
     Devojka-beskućnica nije izustila ni reč. Izgledala je grozno: bleda, ispod prljavštine i smeđe skorele krvi, i sitna. Na sebi je imala ko zna koliko slojeva raznolike odeće: čudna odeća, prljavi somot, blatnjava čipka, rupe kroz koje su se mogli videti drugi slojevi i stilovi.
     Izgledala je, pomisli Ričard, kao da je u ponoć poharala odeljenje 'Istorija mode' u muzeju Viktorija i Albert, i kao da je još nosila sve što je pokupila odatle.
     Ričard je zaista mrzeo ljude koji govore očigledne stvari: ljude koji vam priđu i govore vam stvari koje i sami, hteli-ne hteli, morate da primetite: "Pada kiša", ili: "Pukla vam je kesa i hrana vam je upravo ispala u baru", ili čak: "Ooh. Kladim se da to boli."
     "Ustala si, znači", izgovori Ričard, mrzeći sGm sebe.
     "Čija je ovo baronija?" upita devojka. "Čije lensko dobro?"
     "Hm. Izvini?"
     Sumnjičavo se osvrnula oko sebe. "Gde sam ja to?"
     "Stan broj četiri, Njuton Mensons, ulica Litl Komden..."
     Zastao je. Razmakla je zavese. Zurila je napolje u sasvim običnu okolinu koja se videla sa Ričardovog prozora. Zurila je širom otvorenih očiju u automobile i autobuse, i mali niz radnji ispod njih - prodavnicu novina, pekaru, hemijsko čišćenje i prodavnicu alkoholnih pića.
     "Ja sam u Londonu Iznad", prozbori ona.
     "Da, u Londonu si", uzvrati Ričard. Iznad čega? - pitao se. "Mislim da si sinoć bila u šoku ili tako nečem. Zadobila si gadnu posekotinu na ruci." Čekao je da ona nešto kaže, da objasni. Pogledala ga je, a zatim vratila pogled na autobuse i radnje. Ričard je nastavio: "Ja, hm, našao sam te na pločniku. Bilo je dosta krvi."
     "Ne brini", reče ona ozbiljno. "Najveći deo te krvi nije bio moj."
     Pustila je zavesu da padne na mesto.
     Zatim se zagledala u posekotinu na ruci.
     "Moraćemo da se pobrinemo za ovo", izjavi ona. "Hoćeš li da mi pomogneš?"
     Ričard je počeo da se oseća pomalo nesigurno. "Zaista ne znam baš mnogo o ukazivanju prve pomoći", reče on.
     "Pa", poče ona, "ako si zaista gadljiv, mogao bi samo da držiš zavoje i povežeš krajeve koje ne mogu da dosegnem. Imaš zavoje, zar ne?"
     Ričard klimnu. "Oh, da", reče on. "U kutiji za prvu pomoć. Ispod lavaboa."
     Potom je otišao u spavaću sobu i presvukao se, pitajući se hoće li uopšte biti moguće oprati košulju (njegovu najbolju košulju, koju mu je kupila, oh bože, Džesika. Podilkaniće).

     Krvava voda podsetila ga je na nešto, na nekakav san koji je jednom sanjao, možda, ali ni da mu je život zavisio od toga, nije tačno mogao da ga se seti.
     Povukao je čep, pustio vodu da otekne iz lavaboa i ponovo ga napunio čistom, kojoj je dodao malo 'Detola': oštar antiseptički miris učinio mu se tako razuman i medicinski: lek za ovu čudnu situaciju u kojoj se našao i njegovu posetiteljku. Nagnula se, i on pljusnu toplu vodu preko njene ruke i ramena.
     Ričard nikada nije bio gadljiv koliko je mislio da jeste. To jest, bio je zastrašujuće gadljiv kada je u pitanju bila krv na ekranu: dobar zombi film ili drama iz oblasti medicine koja sve jasno prikazuje naterali bi ga da se skupi u uglu, ostane bez vazduha, sa šakama preko očiju, mrmljajući stvari kao što su 'Recite mi kada se završi'. Ali kada su u pitanju bili prava krv, pravi bol, on bi jednostavno produžio i preduzeo nešto praktično.
     Očistili su posekotinu - koja je bila manje gadna nego što je se Ričard sećao od sinoć - previli je, a devojka se zaista trudila da ni ne trepne za sve to vreme. Ričard uhvati sebe kako se pita koliko li joj je godina, i kako li izgleda ispod prljavštine, i zašto živi na ulici, i...
     "Kako se zoveš?" upita ona.
     "Ričard. Ričard Mejhju. Dik."
     Ona klimnu, kao da je upravo njegovo ime pohranila u sećanje. "Ričardmejhudik", ponovi ona.
     Oglasi se zvono na vratima.
     Ričard se zagleda u haos u kupatilu, u devojku, i zapita se kako li će to sve zajedno da izgleda nekom razumnom posmatraču ispred vrata. Kao što je, na primer... "Oh bože", izusti on, jer mu je upravo pala na pamet najgora mogućnost. "Kladim se da je to Džes. Ubiće me." Umanji štetu. Umanji šetetu. "Slušaj", reče on devojci. "Sačekaj ovde unutra."
     Zatvorio je vrata od kupatila za sobom i uputio se niz hodnik.
     Otvorio je ulazna vrata i s velikim olakšanjem odahnuo. Nije bila Džesika. Bili su to - šta? Mormoni? Jehovini svedoci? Policija? Nije bio siguran. U svakom slučaju, bila su dvojica.
     Na sebi su imali crna odela, pomalo umašćena, pomalo izlizana, i čak je i Ričard, koji je sebe smatrao potpunom neznalicom kada je posredi moda, osećao da je kroj njihovih odela nekako čudan. Bila su to odela kakva bi sašio neki krojač pre dve stotine godina, kome je neko objasnio kako izgleda moderno odelo, ali ga nikada nije video. Nabori su bili pogrešni, isto kao i masne mrlje.
     Lisica i vuk, pomisli nevoljno Ričard. A onda se zapita zašto mu je to palo na pamet.
     Čovek koji je stajao ispred, lisica, bio je niži od Ričarda. Imao je retku, masnu kosu i bledunjav ten; kada je Ričard otvorio vrata, razvukao je usta u osmeh, ali delić sekunde prekasno. "Dobar jutar želim vam, dobri gospodine", reče on, "na ovaj divan i prelep dan."
     "Ah. Zdravo", odvrati Ričard.
     "Sprovodimo ličnu istragu delikatne prirode, da tako kažem, od vrata do vrata. Da li biste imali nešto protiv da uđemo?"
     "Ovaj, sada baš nije zgodno", odvrati Ričard. Zatim upita. "Jeste li iz policije?"
     Drugi posetilac, onaj visoki, vuk, koji je stajao malo iza svoga prijatelja, držeći gomilu fotokopija na grudima, još ni reč nije izustio, samo je čekao, onako ogroman i nepomičan. Sada se nasmejao, jednom, duboko i prljavo. Bilo je nečeg nezdravog u tom smehu.
     "Avaj", izusti onaj manji, "ne možemo da se podičimo tom srećom. Karijera čuvara zakona i reda, iako nesumnjivo primamljiva, nije bila zapisana u kartama koje je Gospa Fortuna podelila mom bratu i meni. Ne, mi smo samo privatna lica. Dozvolite mi da nas predstavim. Ja sam gospodin Krup, a ovaj gospodin je moj brat, gospodin Vandemar."
     Nisu ličili na braću. Nisu ličili ni na šta što je Ričard do tada video.
     "Vaš brat?" upita Ričard. "Zar ne bi trebalo da nosite isto prezime?"
     "Zadivljen sam. Kakav mozak, gospodine Vandemare. Oštrouman i pronicljiv, a to nije ni polovina. Neki od nas su tako oštri", i on se nagnu bliže prema Ričardu, unese mu se u lice, izdigavši se na prste, "da se možemo poseči."
     Ričard ustuknu jedan korak.
     "Možemo li da uđemo?" upita gospodin Krup.
     "Šta želite?"
     Gospodin Krup uzdahnu, očigledno smatrajući da je to uradio krajnje setno. "Tražimo našu sestru", objasni on. "Svojeglavo dete, uporno i tvrdoglavo, koje samo što nije slomilo srce naše jadne majke udovice."
     "Pobegla je", objasni gospodin Vandemar, blago. Tutnuo je Ričardu u ruke fotokopiju. "Ona je pomalo... čudna", dodade on i zavrte prstom prislonjenim uz slepoočnicu, ne bi li pokazao da je devojka potpuno luda.
     Ričad spusti pogled na list hartije.
     Pisalo je:

     JESTE LI VIDELI OVU DEVOJKU?

     Ispod ovoga bila je fotokopirana fotografija devojke koja je Ričardu izgledala poput urednije, čistije verzije devojke, sa dužom kosom, koju je ostavio u svom kupatilu.
     Ispod nje je pisalo:
     'Odaziva se na ime Dorin. Ujeda i šutira. Pobegulja.
     Recite nam ako ste je videli. Želimo je nazad. Sledi nagrada.'
     A ispod toga, broj telefona.
     Ričard vrati pogled na fotografiju. Nema sumnje da je na njoj bila devojka iz njegovog kupatila.
     "Ne", reče on. "Bojim se da je nisam video. Žao mi je."
     Gospodin Vandemar ga, međutim, nije slušao. Podigao je glavu i stao da njuši vazduh, poput čoveka koji je namirisao nešto čudno ili neprijatno. Ričard ispruži ruku u želji da mu vrati list hartije, ali se krupni čovek jednostavno progura pored njega i uđe u stan, poput vuka u potrazi za plenom.
     Ričard potrča za njim.
     "Šta to radite? Hoćete li prestati? Izlazite. Slušajte, ne možete tamo unutra..." A gospodin Vandemar se uputio pravo ka kupatilu.
     Ričard se nadao da je devojka... Dorin?... bila toliko prisebna da zaključa vrata od kupatila. Ali ne; otvorila su se kada ih je gospodin Vandemar gurnuo. Ušao je unutra, a Ričard, koji se osećao poput malog i nesposobnog psa što kevče prateći poštara u stopu, uđe unutra za njim.
     Nije to bilo veliko kupatilo. U njemu su se nalazili kada, toalet šolja, umivaonik, nekoliko boca šampona, sapun i peškir. Kada je Ričar pre nekoliko minuta izišao iz njega, u njemu su se nalazili i jedna prilično prljava, krvava devojka, veoma krvav lavabo i otvorena kutija za prvu pomoć. Sada je sve bilo blistavo čisto.
     Nije bilo mesta na kome bi se devojka mogla sakriti.
     Gospodin Vandemar je izišao iz kupatila i otvorio vrata spavaće sobe, ušao unutra, pogledao unaokolo.
     "Ne znam šta umišljate da radite", reče Ričard. "Ali ako vas dvojica smesta ne iziđete iz mog stana, zvaću policiju."
     A onda se gospodin Vandemar, koji je upravo pretraživao Ričardovu trpezariju, ponovo okrenuo ka Ričardu, i Ričard je odjednom shvatio da je bio veoma, veoma uplašen, poput malog psa koji je upravo otkrio da je onaj za koga je mislio da je poštar u stvari vanzemaljac koji jede pse iz one vrste filmova za koje Džesika nije imala vremena.
     Ričard uhvati sebe kako se pita da li je gospodin Vandemar vrsta osobe kojoj kažete: "Nemojte me povrediti!" a ako jeste, da li će to biti od koristi.
     A onda je lisac gospodin Krup rekao: "Ovaj, da, šta vas je to spopalo, gospodine Vandemare? Kladim se da mu je tuga za našom slatkom sestricom pomutila pamet. Izvinite se gospodinu, gospodine Vandemare."
     Gospodin Vandemar klimnu i zamisli se na trenutak. "Mislio sam da mi se ide u toalet", reče on. "Ali nije. Izvinite."
     Gospodin Krup krenu hodnikom.
     "Eto. Verujem da ćete oprostiti mom grešnom bratu nedostatak društvene uglađenosti. Usled brige zbog naše jadne majke udovice i zbog naše sestre koja, dok mi ovde pričamo, luta ulicama Londona bez ikoga da je voli i da se brine o njoj, potpuno je otkačio, tako mi svega. Ali i pored toga, nije ga loše imati na svojoj strani. Nije li tako, krupno momče?"
     I tako su izišli i obreli se na stepeništu. Gospodin Vandemar ništa ne reče. Nije baš delovao kao da je potpuno otkačio od bola.
     Krup se ponovo okrenu prema Ričardu i uputi mu još jedan lisičji osmeh. "Obavestićete nas ako je budete videli", reče on.
     "Do viđenja", odvrati Ričard. Potom je zatvorio i zaključao vrata. I prvi put od kada je živeo tu stavio je i sigurnosni lanac.

     "Nisam debeo", primeti gospodin Vandemar.
     Gospodin Krup, koji je presekao Ričardov telefonski gajtan čim je ovaj prvi put pomenuo da će pozvati policiju, i koji se pitao da li je presekao pravi gajtan ili ne, tehnologija dvadesetog veka nije mu bila jača strana, uze letak od njega.
     "Nikada nisam rekao da jeste", odvrati on. "Pljunite!"
     Gospodin Vandemar hraknu usta puna sluzi, koju uredno ispljunu na poleđinu letka. Gospodin Krup snažno pritisnu letak na zid, pored Ričardovih vrata. Istog časa se zalepio, i to čvrsto.
     JESTE LI VIDELI OVU DEVOJKU? pisalo je.
     "Rekli ste 'krupno momče'. To znači debeo."
     "Krupan takođe znači snažan, čvrst, jedar, pouzdan, krepak, vitalan, hrabar, odlučan i neustrašiv", reče gospodin Krup. "Verujete li mu?"
     Počeše da silaze niz stepenice.
     "Da li bludničim?" odvrati gospodin Vandemar. "Mogao sam da je namirišem."

     Ričard je čekao kod vrata sve dok nije čuo kako su se ulazna vrata u zgradu zalupila, nekoliko spratova ispod. Vraćao se hodnikom ka kupatilu kada je telefon bučno zazvonio i prepao ga.
     Odjurio je nazad hodnikom i podigao slušalicu.
     "Da?" izgovori Ričard. "Da?"
     Iz slušalice ne dopre nikakav zvuk. Umesto toga, čulo se jedno klik, i Džesikin glas dopre sa sekretarice na stoliću pored telefona. Ona reče: "Ričarde? Ovde Džesika. Žao mi je što nisi tu, jer će ovo biti naš poslednji razgovor, i zato sam želela da ti ovo kažem u lice."
     Shvatio je da telefon uopšte ne radi. Iz slušalice se protezao gajtan još otprilike jednu stopu, a onda je bio uredno presečen. Ipak je viknuo u nju, izgovarajući stvari kao što su "Džesika!" i "Ovde sam!" i "Molim te, ne prekidaj!"
     "Strašno si me sinoć obrukao, Ričarde", nastavio je glas. "Što se mene tiče, mi više nismo vereni. Nemam nameru da ti vratim prsten, niti da te ikada više vidim. Nadam se da ćete ti i tvoja ćopava patka istrunuti u paklu. Zbogom."
     "Džesika!" povika Ričard, u nadi da će se pukom drekom probiti u telekomunikacionu mrežu.
     Traka je prestala da se okreće, čulo se još jedno klik, i crvena svetiljkica stade da trepče.
     "Loše vesti?" upita devojka.
     Stajala je neposredno iza njega, u minijaturnoj kuhinji, sa uredno prepovijenom rukom. Vadila je kesice sa čajem i stavljala ih u šolje. Voda u čajniku je vrila.
     "Da", odgovori Ričard. "Veoma loše." Prišao joj je i pružio joj poster na kome je pisalo JESTE LI VIDELI OVU DEVOJKU? "To si ti, zar ne?"
     Ona izvi obrvu. "Na fotografiji sam ja."
     "I ti si... Dorin."
     Ona odmahnu glavom. "Ja sam Dor, 'Door' - 'Vrata', neprevodiva igra reči; prim. prev. Ričardmejhjudik. Mleko i šećer?"
     Ričard je sada već bio potpuno van sebe, te reče: "Ričard. Samo Ričard. Bez šećera." A potom: "Slušaj, ako to nije lično pitanje, šta ti se dogodilo?"
     Dor usu kipuću vodu u šolje. "Ne želiš da znaš", odvrati ona jednostavno.
     "Oh, ovaj, izvini ako sam..."
     "Ne, Ričarde. Zaista, ne želiš da znaš. Nikakve koristi od toga ne bi imao. Već si učinio i više nego što je trebalo."
     Izvadila je kesice sa čajem i pružila mu šolju. Prihvatio ju je, shvativši da još vuče unaokolo telefonsku slušalicu.
     "Ovaj, hoću da kažem. Nisam tek tako mogao da te ostavim tamo."
     "Mogao si", reče ona. "Ali nisi."
     Priljubila se uza zid i provirila kroz prozor. Ričard ode do prozora i pogleda napolje. Gospodin Krup i gospodin Vandemar upravo su preko puta izlazili iz prodavnice novina: JESTE LI VIDELI OVU DEVOJKU? osvanulo je na vidnom mestu u izlogu novinarnice.
     "Jesu li oni zaista tvoja braća?" upita on.
     "Molim te", prozbori Dor ravnodušno. "O'ladi."
     Pijuckao je čaj i pretvarao se da je sve normalno.
     "Pa, gde si bila?" upita on. "Malopre?"
     "Bila sam ovde", reče ona. "Slušaj, pošto su ova dvojica još u blizini, moramo proslediti poruku..." Zastala je. "Nekome ko može da pomogne. Ne usuđujem se da iziđem odavde."
     "Zar ne postoji neko mesto na koje bi mogla da odeš? Neko kome bismo mogli da telefoniramo?"
     Ona mu iz ruke uze nemu slušalicu iz koje se vukla presečena žica i odmahnu glavom. "Moji prijatelji se ne služe telefonima", reče ona. Vratila je slušalicu na mesto, gde je ostala, beskorina i usamljena.
     Osmehnula se, hitro i vragolasto. "Mrvice hleba!" reče ona.
     "Molim?" upita Ričard.

     Otvorila je mali prozor u stražnjem delu spavaće sobe koji je gledao na predeo crepova i oluka, te razbacala unaokolo mrvice. Da biste doprli do tog malog prozora, morali ste da se popnete na Ričardov krevet.
     "Ne razumem", izusti Ričard.
     "Svakako da ne razumeš", složi se ona. "A sada, tiho."
     Začuo se lepet krila, i on ugleda purpurno-sivo-zeleni sjaj goluba. Stao je da kljuca mrvice, a Dor ispruži napolje šaku i pokupi ga. Znatiželjno ju je posmatrao, ali se nije bunio.
     Sedoše na krevet. Dor dade Ričardu da drži goluba, dok mu je ona pričvršćivala poruku za nogu, upotrebivši za to jarkoplavu gumicu kojom je Ričard pre toga povezao račune za struju.
     Ričard nije bio baš oduševljen što mora da drži goluba.
     "Ne shvatam svrhu ovoga", objasni on. "Hoću da kažem, to nije golub-pismonoša. Ovo je jedan sasvim obični londonski golub. Od onih koji pogane po Lordu Nelsonu."
     "U pravu si", složi se Dor. Obraz joj je bio ogreban, a kosa zamršena; zamršena, ali ne i čupava. Uzela je pticu od njega, nežno, podigla je i zagledala joj se u lice. Ova je nagnula glavu na jednu stranu i uzvratila joj pogled.
     "U redu", reče ona, a zatim ispusti zvuk koji je podsećao na tečno golubje gugutanje: "U redu crrrpllrr, tražiš markiza de Karabasa. Jesi li shvatila?"
     Golubica joj uzvrati tečnim gugutanjem.
     "Tako je, devojko. Ovo je važno, tako da bi ti bilo bolje da..."
     Golubica ju je prekinula prilično nestrpljivim gugutanjem. "Izvini", reče Dor. "Svakako da znaš šta radiš."
     Odnela je pticu do prozora i pustila je.
     Ričard je sve ovo posmatrao sa izvesnim čuđenjem. "Znaš li da je gotovo zvučalo kao da te je razumela?" primeti on, kada se ptica vinula put neba i nestala iza nekih krovova.
     "Stvarno", primeti Dor. "A sada čekamo."
     Otišla je do police sa knjigama u uglu spavaće sobe, pronašla primerak Mensfild parka za koji Ričard nije ni znao da ga ima, i uputila se u trpezariju.
     Ričard ju je sledio. Smestila se na sofu i otvorila knjigu.
     "Znači, to je skračenica od Dorin?" upita on.
     "Šta?"
     "Tvoje ime."
     "Nije."
     "Kako se piše?"
     "D-o-o-r. Kao ono kroz šta prolaziš."
     "Oh." Morao je nešto da kaže, te primeti: "Kakvo ti je onda to ime, Dor?"
     Pogledala ga je onim svojim očima čudne boje i rekla: "Moje ime." Zatim se ponovo udubila u Džejn Ostin.
     Ričard dohvati daljinski i uključi televizor. Zatim promeni kanal. Još jednom ga promeni. Uzdahnu. Ponovo ga promeni.
     "Šta mi to čekamo?"
     Dor okrenu stranicu. Nije podigla pogled. "Odgovor."
     "Kakav odgovor."
     Ona slegnu ramenima.
     "Oh. Dobro."
     Pade mu u oči tada da joj je koža veoma bela, sada kada je najveći deo prljavštine i krvi bio uklonjen. Pitao se da li je bleda usled bolesti ili je to posledica gubitka krvi. Ili jednostavno nije mnogo izlazila. Možda je bila u zatvoru. Mada mu je izgledala premlada za to. Možda je onaj veliki govorio istinu kada je rekao da je luda...
     "Slušaj, kada su oni ljudi došli..."
     "Ljudi?" Sevanje očiju čudne boje.
     "Krup i hm, Vanderbilt."
     "Vandemar." Na trenutak je mozgala, a potom klimnu. "Pretpostavljam da bi ih mogao nazvati ljudima, da. Dve noge, dve ruke, svaki po jednu glavu."
     Ričard nastavi. "Kada su ušli ovamo. Gde si ti bila?"
     Liznula je prst i okrenula stranicu. "Bila sam ovde."
     "Ali..."
     Zaćutao je, ostavši bez reči. U stanu nije bilo mesta na koje je mogla da se sakrije. A nije ni napustila stan. Ali...
     Začulo se neko grebanje i jedno tamno obličje izjuri iz gomile video traka ispod televizora.
     "Isuse!" izusti Ričard i hitnu daljinski na njega, zamahnuvši što je jače mogao. Resko je udario o video trake. Od tamne prilike nije bilo ni traga.
     "Ričarde!" oslovi ga Dor.
     "Sve je u redu", objasni on. "Mislim da je to bio samo pacov ili nešto slično."
     Zurila je u njega. "Svakako da je bio pacov! Prepao si jadnička." Osvrnula se po sobi, a zatim ispustila tihi zvižduk između prednjih zuba. "Zdravo?" pozva ona. Klekla je na pod, zaboravivši na Mensfild park. "Zdravo?"
     Ošinula je Ričarda pogledom. "Ako si ga povredio", zapreti ona, a zatim se nežno obrati sobi: "Izvini, on je idiot, zdravo?"
     "Nisam ja idiot", reče Ričard.
     "Šššš!" opomenu ga ona. "Zdravo?"
     Dva mala crna oka proviriše ispod sofe. Za njima usledi i ostatak glave, i životinjka stade sumnjičavo da gleda unaokolo. Bila je prevelika za miša, u to je Ričard bio sasvim siguran.
     "Zdravo!" pozdravi je Dor. "Jesi li dobro?"
     Ispružila je šaku. Životinjka se popela u nju, a zatim ustrčala uz podlakticu i ugnezdila se u pregibu. Dor ju je milovala prstom po boku. Bila je tamnosmeđa i imala dugačak, ružičast rep. Nešto poput smotanog komada hartije bilo joj je pričvršćeno uz bok.
     "To je pacov", izusti Ričard, sa osećanjem da ponekad iskrsne trenutak kada čoveku može biti oprošteno što govori ono što je očigledno.
     "Tako je. Hoćeš li se izviniti?"
     "Molim?"
     "Izviniti."
     Možda je nije dobro čuo. Možda je on bio taj koji je počeo da ludi. "Pacovu?"
     Dor ništa nije rekla, što je ipak bilo i te kako rečito.
     "Izvini", izusti Ričard, obrativši se pacovu, sa dostojanstvom, "ako sam te uplašio."
     Pacov podiže pogled prema Dor.
     "Ne, on to zaista misli", reče ona. "Ne kaže to tek tako. Šta to imaš za mene?"
     Stala je da petlja oko pacova, te izvukla mnogo puta presavijen komad smeđe hartije, koji je bio pričvršćen nečim što je Ričardu veoma ličilo na jarkoplavu gumicu.
     Rastvorila ga je: komad iskrzane smeđe hartije, ispisane paučinasto crnim rukopisom.
     Pričitala je i klimnula. "Hvala ti", reče ona pacovu. "Cenim sve što si uradio."
     Odskakutao je na kauč, na trenutak se zagledao u Ričarda, a potom nestao među senkama.
     Devojka po imenu Dor pruži hartiju Ričardu. "Evo", reče ona. "Pročitaj ovo."

     Bilo je pozno popodne u Centralnom Londonu, i pošto je na pragu bila jesen, već je gotovo pao mrak. Ričard je podzemnom stigao do Totenhem Kort Rouda, i sada je išao na zapad ulicom Oksford, držeći list hartije.
     "To je poruka", rekla je kada mu ju je dala. "Od markiza de Karabasa."
     Ričard je bio siguran da je i ranije čuo to ime. "Baš lepo", rekao je on. "Ponestalo mu razglednica?"
     "Ovako je brže."
     Prošao je pored osvetljene Virdžinove velike prodavnice i radnje sa suvenirima: šlemove londonskih policajaca i male crvene londonske autobuse; potom kraj mesta na kome se prodavala pica na komad, a onda je skrenuo desno...
     "Moraš slediti uputstva ovde ispisana. Pokušaj da te niko ne prati." Potom je uzdahnula i rekla: "Zaista ne bi trebalo toliko da te uplićem."
     "Ako sledim ova uputstva... hoće li to ubrzati tvoj odlazak odavde?"
     "Da."
     Ušao je u ulicu Henvej, usku i tamnu, ispunjenu mračnim radnjama sa pločama i zatvorenim restoranima, gde se jedina svetlost prolivala iz tajnih klubova u kojima se pilo na gornjim spratovima zgrada. Uputio se njome.
     "'...skreni u Ulicu Henvej, levo u Henvej Plejs, potom ponovo desno u Ormeov prolaz. Zastani kod prve ulične svetiljke na koju naiđeš...' Jesi li siguran da je ovo u redu?"
     "Jesam."
     Nije se sećao Ormeovog prolaza, iako mu ovo nije bilo prvi put da se našao na Hanvej Plejsu. Tamo se nalazio podzemni indijski restoran koji je voleo Geri sa posla. Koliko je Ričard mogao da se seti, Henvej Plejs je bio ćorsokak.
     Mandir: tako se zvao restoran. Prošao je pored ulaznih vrata, stepenice restorana primamljivo su vodile naniže, a potom je skrenuo levo...
     Pogrešio je. Postojao je Ormeov prolaz. Mogao je da vidi znak.
     ORMEOV PROLAZ W1
     Nije čudo što ga ranije nije primetio: jedva da je predstavljao nešto više od uličice između kuća, osvetljen cvrčećim petrolejkama.
     Više nema mnogo ovih, pomisli Ričard i podiže svoja uputstva ka svetlosti petrolejki, zagledavši se u njih.
     "'Zatim se okreni triput, porebarke'?"
     "Porebarke znači suprotno od kretanja kazaljke na satu, Ričarde."
     Okrenuo se tri puta, osećajući se glupo.
     "Slušaj, zašto moram sve to da radim, samo da bih se video sa tvojim prijateljem. Hoću da kažem, sve te gluposti..."
     "Nisu to gluposti. Zaista. Samo - učini mi ovaj put, važi?"
     I onda mu se osmehnula.
     Prestao je da se okreće. Zatim je otišao do kraja uličice. Ništa. Jedna metalna kanta za otpatke i pored nje nešto što je moglo predstavljati gomilu krpa.
     "Halo?" povika Ričard. "Ima li koga? Ja sam Dorin prijatelj. Halo?"
     Ne. Tamo nije bilo nikoga.
     Ričardu je i te kako laknulo. Sada će otići kući i objasniti devojci da se ništa nije dogodilo. Potom će pozvati nadležne organe i oni će sve razrešiti.
     Zgužvao je hartiju u čvrstu lopticu i bacio je prema kanti za otpatke.
     Ono šta je Ričard smatrao gomilom rita se razmota, raširi i ustade jednim tečnim pokretom i šaka uhvati zgužvanu hartiju u vazduhu.
     "Verujem da je ovo moje", reče markiz de Karabas.
     Na sebi je imao ogroman mantil, visoke crne čizme i dronjavu odeću. Oči su mu gorele belinom na tamnom licu. Na trenutak se osmehnuo, pokazavši bele zube, kao da je izrekao kakvu šalu, a potom se naklonio Ričardu i rekao: "De Karabas, vama na usluzi, a vi ste...?"
     "Hm", promuca Ričard. "E. Hmmm."
     "Vi ste Ričard Mejhju, čovek koji je spasao našu ranjenu Dor. Kako je ona sada?"
     "Eh. Dobro je. Ruka joj je još malo..."
     "Vreme njenog oporavka nesumnjivo će nas sve zapanjiti. Njena porodica poseduje izuzetne okrepljujuće moći. Pravo je čudo kako je neko uopšte uspeo da ih pobije, zar ne?" Čovek koji je sebe nazivao markiz de Karabas nemirno je koračao gore-dole po uličici. Sve vreme je bio u pokretu.
     "Neko je pobio Dorinu porodicu?" upita Ričard.
     "Nećemo daleko doterati ako budete ponavljali sve što ja kažem, nije li tako?" primeti markiz koji je sada stajao pred Ričardom. "Sedite", naredi on.
     Ričard se osvrnu po uličici ne bi li našao nešto na šta bi seo. Markiz spusti šaku na njegovo rame i on se prostre po kaldrmi.
     "Ona zna da nisam jeftin. Šta mi tačno nudi?"
     "Izvinite?"
     "Kakva je pogodba? Poslala vas je ovamo da pregovarate, mladiću. Nisam jeftin i nikada ništa ne dajem besplatno."
     Ričard sleže ramenima, koliko je to mogao da učini ležeći na kaldrmi. "Rekla mi je da vam kažem da želi da je otpratite kući - gde god da se to nalazi - i da joj obazbedite telohranitelja."
     Čak i kada je Markiz mirovao, njegove oči nikada nisu prestajale da se pokreću. Gore, dole, unaokolo, kao da traži nešto, kao da razmišlja o nečemu. Dodajući, oduzimajući, procenjujući.
     Ričard se pitao da li je taj čovek pri sebi.
     "A nudi mi?"
     "Ovaj. Ništa."
     Markiz dunu u nokte i stade da ih glanca o rever kaputa. Zatim se okrenu od njega. "Ona meni nudi Ništa." Zvučao je uvređeno.
     Ričard se nekako podiže na noge. "Ovaj, nije pomenula nikakav novac. Samo je rekla da će morati da vam duguje uslugu."
     Oči sevnuše. "Kakvu tačno vrstu usluge?"
     "Zaista veliku", odvrati Ričard. "Rekla je da će morati da vam duguje zaista veliku uslugu."
     De Karabas se isceri poput tigra koji je ugledao izgubljeno seljače. Zatim se okrenu ka Ričardu. "I ti si je ostavio samu?" upita on. "Dok su Krup i Vandemar tamo napolju? Šta čekaš?"
     On kleknu i izvadi mali metalni predmet iz džepa. Gurnu ga u rupu od šahta uz rub uličice i zavrnu. Poklopac šahta se podiže, lako; markiz skloni metalni predmet i izvuče nešto iz drugog džepa što je Ričarda pomalo podsetilo na dugački štapin za vatromet ili baklju.
     Prešao je šakom duž njega i on na jednom kraju planu skerletnim plamenom.
     "Smem li nešto da priupitam?" reče Ričard.
     "Svakako da ne", odvrati Markiz. "Ne postavljaš nikakva pitanja. Ne dobijaš nikakve odgovore. Ne skrećeš sa puta. Čak ni ne razmišljaš o tome šta ti se upravo događa. Jesi li ukapirao?"
     "Ali..."
     "I najvažnije od svega: bez ali. A sada: imamo damu u nevolji", reče de Karabas. "Najvažnije od svega jeste vreme. Kreći!"
     Ričard krenu, s mukom se spuštajući niz metalne lestvice ugrađene u zid ispod poklopca šahta; osećao je kako ponire u dubinu iz koje ga je na površinu mogla izbaviti samo podmornica.

     Ričard se pitao gde li se to nalaze. Ovo kao da nije bila kanalizacija. Možda je bio tunel za telefonske kablove, ili za veoma male vozove. Ili za... nešto. Shvatio je da ne zna baš mnogo o onome što se događalo ispod njegovih nogu.
     Koračao je nervozno, plašeći se da će zapeti za nešto, da će se spotaći u tami i slomiti zglob. De Karabas je grabio ispred njega, nonšalantno, očigledno uopšte ne vodeći računa o tome da li je Ričard još s njim ili nije.
     Crveni plamen bacao je ogromne senke po zidovima tunela.
     Ričard potrča ne bi li ga sustigao.
     "Da vidimo..." progovori de Karabas. "Moraću da je odvedem na pijacu. Naredna se održava, hmm, kroz dva dana, ako me pamćenje služi, što je nedvosmisleno slučaj. Mogu do tada da je skrivam."
     "Pijacu?" upita Ričard.
     "Pokretnu pijacu. Ali ti ne želiš ništa da znaš o tome. Dosta pitanja."
     Ričard se osvrnu oko sebe. "Ovaj, nameravao sam da vas priupitam gde se mi to sada nalazimo. I pretpostavljam da ćete odbiti to da mi kažete."
     Markiz se još jednom isceri. "Odlično!" reče on. "Već si se uvalio u dovoljno veliku nevolju."
     "Možete to i da ponovite", uzdahnu Ričard. "Verenica me je napustila i verovatno ću morati da nabavim novi telefon..."
     "Hrama mu i Luka! Telefon je tvoja najmanja briga."
     De Karabas spusti baklju na tle, gde je nastavila da cvrći i plamti, i stade da se penje uz neke metalne prstenove umetnute u zid.
     Ričard je oklevao, a potom krenu za njim.
     Prstenovi su bili hladni i zarđali. Mogao je da oseti kako se grubo krune pod njegovim šakama dok se peo, a delići rđe upadali su mu u oči i usta.
     Skerletna svetlost odozdo je treperila, a onda se ugasila. Peli su se u potpunom mraku.
     "Vraćamo li se kod Dor?"
     "Na kraju. Moram prvo nešto da organizujem. Osiguranje. Kada stignemo na svetlost dana, ne gledaj dole."
     "Zašto?" upita Ričard.
     A onda ga dnevna svetlost udari u lice; i on pogleda naniže.

     Bio je dan (Kako to da je dan? - upita neki glasić, u pozadini njegovog uma. Bila je već skoro noć kada je ušao u uličicu, pre koliko? Jedan sat?), i držao se za metalne lestvice koje su se pružale spoljašnjom stranom neke veoma visoke zgrade (ali pre nekoliko sekundi peo se tim istim lestvicama, i nalazio se unutra, zar ne?), a pod sobom, mogao je da vidi...
     London.
     Sićušna kola. Autobuse i taksije. Sićušne zgrade. Drveće. Minijaturne kamione. Sićušne, sićušne ljude. Uplivavali su u žižu i isplivavali iz nje ispod njega.
     Kada bismo rekli da Ričard nije baš voleo visinu, bilo bi tačno, ali ne bi pružalo pravu sliku. Bilo bi to kao da opisujete planetu Jupiter i kažete da je veća od patke. Istina, od početka do kraja; ali moglo se ići i dalje.
     Mrzeo je vrhove stenja i visoke zgrade: negde duboko u njemu nahodio se strah da će se jednog dana zateči kako ide ka ivici stene i jednostavno zakoračuje u prazan prostor.
     Ričard se sledio. Čvrsto se držao za prstenove. Oči su ga bolele, negde iza očnih jabučica. Stao je suviše brzo da diše, suviše duboko.
     "Neko", reče glas koji se zabavljao iznad njega, "nije poslušao, je li tako?"
     "Ja..." Ričardu grlo nije dejstvovalo. Progutao je knedlu, ovlaživši ga. "Ne mogu da se pomerim." Šake su mu se znojile. Šta ako počnu suviše da se znoje i on jednostavno sklizne u prazninu...
     "Svakako da možeš da se pomeriš. Ili, ako nećeš, možeš ostati ovde, držeći se za zid dok ti se šake ne smrznu i noge ne počnu da klecaju, i dok se ne strovališ u neurednu smrt hiljadu stopa ispod."
     Ričard podiže pogled prema markizu. Gledao je nadole u Ričarda, i dalje se smešeći. Kada je primetio da ga Ričard gleda on pusti prstenove i stade da mrda prstima.
     Ričard oseti vrtoglavicu.
     "Kopile", promumla Ričard; potom pusti prsten koji je držao desnom šakom i pomeri je osam inča, dok ne napipa naredni. Zatim podiže i desnu nogu za jedan prsten.
     Potom ponovi to isto levom šakom.
     Posle izvesnog vremena obreo se na ivici ravnog krova: prevalio se preko nje i srušio.
     Bio je svestan da markiz korača preko krova i da se udaljava. Ričard zagnjuri lice u šake i oseti čvrsto zdanje ispod sebe. Srce mu je u grudima lupalo kao ludo.
     Jedan čangrizavi glas reče: "Niko te ne želi ovde, de Karabase. Gubi se. Čistac!"
     "Stari Bejli", čuo je kako kaže de Karabas. "Izgledaš neverovatno zdravo."
     A onda neko stade da vuče noge prema njemu i nečiji prst ga nežno bocnu u rebra. "Jesi li dobro, momče? Kuvam gulaš. Hoćeš li? Od vrane je."
     Ričard otvori oči. "Ne, hvala", reče on.
     Prvo je ugledao pera. Nije bio siguran da li je to kaput, pelerina, ili nešto drugo, ali bez obzira na to o kakvoj vrsti ogrtača da je bila reč, bio je pokriven perjem. A iz sveg tog perja virilo je jedno lice. Izgledalo je ljubazno i izborano. Telo, tamo gde nije bilo prekriveno perjem, bilo je obmotano i uvezano konopcima. Ričard se priseti izvođenja Robinzona Krusoa na koje su ga odveli kao dete: ovo je bio Robinzon Kruso, koji se nasukao na krovu umesto na usamljenom ostrvu.
     "Zovu me Stari Bejli, momče", reče Robinzon Kruso. Stade da petlja oko naočara koje su mu visile na uzici oko vrata, stavi ih i zagleda se kroz njih u Ričarda. "Ne prepoznajem te. Kojoj baroniji si odan? Kako se zoveš?"
     Ričard se uspravi u sedeći položaj. Na drugom kraju krova nalazilo se nešto što je ličilo na šator. Stari smeđi šator, mnogo popravljan, poprskan belim ptičjim izmetom.
     "Zaveži!" reče markiz de Karabas. "Da nisam čuo više nijednu reč." Zatim se okrenu starom Bejliju. "Ljudi koji guraju noseve tamo gde im nije mesto ponekad..." on puknu prstima, bučno, starcu ispred nosa, nateravši ga da poskoči, "...izgube ih. A sada. Duguješ mi uslugu već dvadeset godina, Stari Bejli. Veliku uslugu. Sada se pozivam na to."
     Starac žmirnu. "Bio sam budala", izgovori on tiho.
     "Nema takve budale do stare budale", složi se markiz. On zavuče šaku u unutrašnji džep kaputa i izvuče iz njega srebrnu kutiju, veću od burmutice, manju od kutije cigara i mnogo ukrašeniju od obe. "Znaš li šta je ovo?"
     "Voleo bih da ne znam."
     "Čuvaćeš je za mene."
     "Ne želim je."
     "Nemaš izbora", odvrati markiz. Zatim gurnu Ričarda zatupastom crnom čizmom. "Tako je", reče on. "Biće bolje da krenemo dalje, zar ne?"
     I on se udalji duž krova; Ričard ga je sledio, pomno pazeći da bude što dalje od ivica. Markiz otvori neka vrata i oni siđoše slabo osvetljenim kružnim stepeništem.
     "Ko je bio taj čovek?"
     Koraci su odzvanjali po stepeništu pri prigušenoj svetlosti.
     "Nisi ni reč čuo od onoga što sam rekao? Već si u nevolji. Sve što uradiš, sve što kažeš, sve što čuješ, samo to još više pogoršava. Biće bolje da se pomoliš da nisi suviše zagazio."
     Ričard nagnu glavu na jednu stranu. "Izvinite", reče on. "Znam da je ovo lično pitanje. Ali jeste li vi pri zdravoj pameti?"
     "Možda, ali malo je verovatno. Zašto?"
     "Ovaj", prozbori Ričard. "Jedan od nas mora biti."
     Sada je već bilo potpuno mračno i Ričard se malo spoplitao dok nije stigao do poslednjih stepenika i stao da pipa tražeći naredni koga nije bilo.
     "Pazi glavu", reče markiz i otvori vrata u trenutku kada je Ričard udario čelom u nešto i izišao napolje, zaklanjajući oči od svetlosti.
     Ričard protrlja čelo. Zatim protrlja oči. Vrata kroz koja su upravo prošli bila su vrata ostave na njegovom stepeništu.
     Markiz je osmotrio poster sa natpisom JESTE LI VIDELI OVU DEVOJKU? zalepljen pored Ričardovih ulaznih vrata.
     "Nije njeno najbolje izdanje", primeti on.
     Ričard potom otključa ulazna vrata i obre se u svom domu. Bila je, laknulo mu je kada je video kroz prozore, ponovo noć.
     "Ričarde!" pozva ga Dor. "Uspeo si!"
     Oprala se dok ga nije bilo, a slojevi njene odeće delovali su kao da se bar potrudila da ukloni najveći deo prljavštine i krvi. Prljavština je nestala s njenog lica i šaka. Ričard se zapita koliko li joj je godina: petnaest? Šesnaest? Starija? I dalje nije umeo da proceni.
     Navukla je kožnu vetrovku koju je nosila kada ju je pronašao: ogromnu, smeđu stvar, nalik na staru pilotsku jaknu, u kojoj je izgledala nekako manja nego što je bila, i još ranjavija.
     "Ovaj, jesam", reče Ričard.
     Markiz de Karabas spusti se na jedno koleno pred devojkom i pognu glavu, te reče: "Gospo moja."
     Činilo se da joj je neprijatno.
     "Oh, ustani, de Karabase. Drago mi je što si došao."
     Ustao je jednim glatkim pokretom. "Koliko sam shvatio", poče on, "reči usluga, zaista, i velika bile su izrečene. Zajedno."
     "Kasnije." Otišla je do Ričarda i uzela njegove šake u svoje. "Ričarde. Hvala. Zaista cenim sve što si učinio. Promenila sam čaršave na krevetu. I volela bih da nekako mogu da ti uzvratim uslugu."
     "Odlaziš?"
     Ona klimnu. "Od sada sam bezbedna. Manje-više. Nadam se. Bar nakratko."
     "Kuda ćeš sada?"
     Nežno se osmehnula i odmahnula glavom. "Uh-uh. Odlazim iz tvog života. Bio si divan."
     Popela se na prste i poljubila ga u obraz.
     "Ako mi ikada bude potrebno da stupim s tobom u vezu...?"
     "Neće. Nikada. I...", a onda je zastala. "Slušaj, žao mi je, u redu?"
     Ričard se zagledao u svoja stopala, na neki čudan način. "Nema zbog čega da ti bude žao", reče on, pa dodade, sumnjičavo: "Bilo je zabavno."
     Potom podiže pogled.
     Tamo nije bilo nikoga.