9.

     Džesika se nalazila pod izvesnim pritiskom. Bila je zabrinuta, nervozna i razdražljiva. Napravila je katalog zbirke, sredila sve da Britanski Muzej bude domaćin izložbe, organizovala restauraciju glavnog eksponata, pomagala pri vešanju i postavljanju eksponata i sačinila spisak zvanica za spektakularno otvaranje.
     Baš je bilo dobro što nije imala momka, reći će svojim prijateljima. Ne bi za njega imala vremena. Pa ipak, bilo bi lepo, pomisli ona, kada je ugrabila slobodan trenutak: imati nekog s kim bi obilazila galerije vikendom. Nekoga da...
     Ne. Nije zalazila na to mesto u svojoj glavi. Nije mogla da se veže za to, baš kao što ne bi mogla ni da spusti prst na kap žive, tako da je misli ponovo upravila prema izložbi.
     Čak i sada, u poslendjem trenutku, bilo je toliko stvari koje su mogle poći naopako. Mnogo konja posrnulo je kod poslednje prepreke. Mnogi samouvereni generali videli su kako se sigurna pobeda pretvara u poraz u poslednjim minutima bitke.
     Džesika je jednostavno želela da se obezbedi da ništa ne krene naopako.
     Na sebi je imala zelenu svilenu haljinu, general bez epoleta koji upravlja svojim trupama, i stoički se pretvarala da gospodin Stokton ne kasni već pola sata.
     Njene trupe sastojale su se od glavnog kelnera, desetak običnih kelnera, tri žene koje su poslali snabdevači, gudačkog kvarteta, i njenog pomoćnika, mladića po imenu Klarens. Džesika je bila ubeđena da je Klarens dobio ovaj posao samo zato što nije tajio da je a)peder i b) što isto tako nije tajio da je crnac; a i jedno i drugo tim ju je više strašno nerviralo što se ispostavilo da je Klarens daleko najdelotvorniji, najsposobniji i najbolji pomoćnik koga je do sada imala.
     Obišla je sto sa pićem. "Imamo dovoljno šampanjca? Da?"
     Glavni kelner pokaza na sanduk šampanjca ispod stola.
     "A gazirane kisele vode?"
     Ponovo je klimnuo. Još jedan sanduk.
     Džesika napući usne. "A šta je sa negaziranom kiselom vodom? Ne vole svi mehuriće, znate."
     Imali su dovoljno i negazirane kisele vode. Dobro.
     Gudački kvartet se zagrevao. Ipak nisu bili dovoljno glasni da bi prigušili buku koja je dopirala iz predvorja. Buku je stvarala mala, ali bogata skupina zvanica; žamor dama u bundama od nerca i muškaraca koji bi, da nije bilo natpisa na zidovima na kojima je izričito stajalo ZABRANJENO PUŠENJE - pušili cigare; žamor novinara i slavnih ličnosti koje su mogle da namirišu canapQs, vol-au-vents, razne grickalice i besplatan šampanjac.
     Klarens je razgovarao s nekim preko mobilnog, tankog aparata na rasklapanje pored koga bi komunikatori iz Zvezdanih staza izgledali kabasti i zastareli. Isključio ga je, uvukao antenu, spustio ga u džep svog 'Armani' odela, ne poremetivši mu pad. Ohrabrujuće se osmehnuo. "Džesika, vozač gospodina Stoktona javio se iz kola. Kasniće još nekoliko minuta. Nema razloga za brigu."
     "Nema razloga za brigu", kao odjek ponovi Džesika. Prokletstvo. Prokletstvo. Ovo će biti prava propast. Njena propast. Dohvatila je čašu šampanjca sa stola, ispraznila je i vratila praznu čašu kelneru.
     Klarens nakrenu glavu na stranu, osluškujući odjek žamora iz predvorja. Pogledao je na sat, a zatim je upitno pogledao Džesiku, kapetan koji pita svog generala. Hoćemo li u Dolinu Smrti, šefe?
     "Gospodin Stokton samo što nije stigao, Klarense", reče ona smireno. "Zahtevao je da sve lično pregleda pre početka."
     "Da iziđem da vidim kako su?"
     "Ne", reče Džesika, odlučno. A onda isto tako odlučno: "Da."
     Pošto se pobrinula za hranu i piće, Džesika se okrenula prema gudačkom kvartetu i upitala ih, po treći put te večeri, šta tačno planiraju da sviraju.
     Klarens otvori dvostruka vrata. Bilo je gore nego što je mislio: bilo je više od stotinu ljudi u predvorju. Nisu to bili samo ljudi. Bili su to Ljudi. Neki od njih bili su čak Ličnosti.
     "Izvinite", poče predsednik Umetničkog veća. "Na pozivnicama stoji tačno u osam. Već je osam i dvadeset."
     "Još samo nekoliko minuta", stade da ga uverava Klarens. "Mere bezbednosti."
     Jedna žena sa šeširom obruši se na njega. Imala je gromki glas, preteći i krajnje uljudan. "Mladiću", poče ona. "Znate li ko sam ja?"
     "Zapravo, ne znam", slaga Klarens, koji je tačno znao ko su svi oni ponaosob. "Samo trenutak. Da vidim da li iko ovde unutra zna."
     Zatvorio je vrata za sobom.
     "Džesika? Pobuniće se."
     "Ne preteruj, Klarense."
     Kretala se po prostoriji poput zelenog svilenog kovitlaca, raspoređujući osoblje sa poslužavnicima punim canapQe ili pića u strateške uglove dvorane; proveravajući razglas, podijum, zavesu i konopac za povlačenje. "Već mogu da vidim naslove", primeti Klarens, i otvori zamišljene novine. 'Bruka u Muzeju', 'CanapQe umesto izložbe', 'Nasankan džet-set'!
     Neko je zakucao na vrata. Žagor u predvorju se pojačao. Neko je govorio, veoma glasno: "Izvinite. Hm. Izvinite." Neko drugi je obaveštavao ostale da je to prava sramota, prava sramota, i da za to nema druge reči.
     "Izvršna odluka", iznenada reče Klarens. "Puštam ih unutra."
     Džesika povika: "Ne! Ako to..."
     Ali bilo je suviše kasno. Vrata su bila otvorena i horda se već probijala u dvoranu. Izraz na Džesikinom licu promenio se od užasa do oduševljenja. Blistajući, krenula je prema vratima. "Baroneso", izgovori ona sa srećnim osmehom. "Ne mogu vam reći koliko sam oduševljena što ste uspeli da dođete na našu malu izložbu večeras. Gospodina Stoktona su neodložno zadržali, ali on će uskoro stići. Molim vas, izvolite se poslužiti canapQsima..."
     Klarens joj veselo namignu preko baronesinog ramena u nercu. Džesika premetnu kroz glavu sva pogrdna imena koja je znala. Čim se baronesa uputila ka vol-au-vents, Džesika ode do Klarensa i šapatom ga nazva nekima od njih.

     Ričard se sledio. Stražar obezbeđenja išao je pravo prema njima, šarajući baterijskom svetiljkom s jednog na drugi kraj. Proveravao je nije li se ko sakrio.
     Suviše kasno. Još jedan stražar im se približavao, prolazeći pored ogromnih kipova mrtvih grčkih bogova sa razmahanom baterijskom svetiljkom.
     "Sve u redu?" doviknu prvi stražar.
     Drugi stražar mu priđe. Zaustavila se pored Ričarda i Dor.
     "Pretpostavljam da jeste", reče ona. "Već sam morala da sprečim nekoliko tikvana u smokinzima da urežu svoje inicijale u kamen iz Rozete. Mrzim te zvekane."
     Prvi stražar upre snop baterije pravo Ričardu u oči, a zatim ga skrenu, prelazeći preko senki. "Stalno ti govorim", reče on, sa nepatvorenim uživanjem svakog pravog proroka: "Opet imamo Masku crvene smrti. Prijemi dekadentne elite dok civilizacija oko njih propada." Pročačkao je nos i otro prst o kožni džon svojih uglancanih crnih čizama.
     Drugi stražar uzdahnu. "Hvala ti, Džeralde. Dobro, vratimo se patroliranju."
     Stražari zajedno iziđoše iz dvorane. "Još ćemo uhvatiti nekog od ovih kako povraća u sarkofag", reče jedno od njih, a onda se vrata za njima zatvoriše.
     "Ti si deo Londona Ispod", reče Dor Ričardu, tonom ćaskanja, dok su išli jedno pored drugog u narednu dvoranu. "Obično nas uopšte ne primećuju, osim ako se ne zaustaviš i ne započneš razgovor s njima. Čak i tada te veoma brzo zaborave."
     "A ja sam video tebe", primeti Ričard. To ga je mučilo već izvesno vreme.
     "Znam", odvrati Dor. "Zar to nije čudno?"
     "Sve je čudno", reče Ričard naglašeno. Gudači su postajali sve bučniji.
     "Angelus je ovuda", objavi Dor, pokazavši u pravcu iz koga je dopirala muzika.
     "Otkud znaš?"
     "Znam", reče ona s krajnjom sigurnošću. "Hajdemo." Iskoračiše iz tame u osvetljeni hodnik.
     Preko hodnika visio je ogromni natpis. Na njemu je pisalo:

     ANĐELI IZNAD ENGLESKE
     IZLOŽBA U BRITANSKOM MUZEJU
     Sponzor 'Stokton PLC'

     Prešli su preko hodnika i kroz otvorena vrata ušli u veliku prostoriju u kojoj se održavao prijem.
     Gudački kvartet je svirao i brojni poslužitelji opsluživali su hranom i pićem prostoriju punu lepo obučenih ljudi. U jednom uglu sale nalazila se pozornica na kojoj je pored visoke zavese stajao podijum.
     Prostorija je bila ispunjena anđelima.
     Bilo je kipova anđela na malim postoljima. Bilo je slika anđela po zidovima. Bilo je fresaka anđela. Bilo je ogromnih anđela i sićušnih anđela, ukrućenih anđela i prijatnih anđela, anđela sa krilima i oreolima i anđela koji nisu imali ni jedno ni drugo, anđela rata i anđela mira. Bilo je modernih anđela i klasičnih anđela. Stotine i stotine anđela svih veličina i oblika. Zapadnjačkih anđela, anđela sa Srednjeg Istoka, Istočnjačkih anđela. Mikelanđelovih anđela. Anđela Džoela Pitera Vitkina, Pikasovih anđela, Vorholovih anđela. Zbirka anđela gospodina Stoktona bila je ' krajnje nekritički sakupljena, ali izvan svake sumnje upečatljiva po svojoj eklektičnosti' (Tajm Aut.)
     "Da li bi me smatrala zanovetalom", upita Ričard, "ako bih primetio da će traženje nečega sa anđelom ovde biti slično traženju... Oh, blagi Bože! Pa to je Džesika."
     Ričard oseti kako je prebledeo kao krpa. Do tada je smatrao da je to samo metafora. Nije smatrao da se to i bukvalno događa.
     "Neko koga si poznavao?" upita Dor.
     Ričard klimnu. "Bila je moja... Ovaj... Trebalo je da se venčamo. Bili smo zajedno nekoliko godina. Bila je sa mnom kada sam te pronašao. Ona je bila na... Ostavila je poruku. Na sekretarici."
     Džesika je razgovarala sa Endrjuom Lojdom Veberom, Dženet Strit-Porter i nekim gospodinom sa naočarima za koga je i te kako podozrevala da je iz Sačija. Svakih nekoliko minuta bacala je pogled na sat i pogledavala prema vratima.
     "Ona?" upita Dor, prisetivši se. A onda, očigledno osetivši da bi trebalo da kaže nešto lepo o osobi do koje je Ričardu bilo stalo, reče: "Pa, vrlo je..." zastade i promisli, "... čista."
     Ričard je zurio preko prostorije. "Hoće li... da li će je uznemiriti naše prisustvo?"
     "Sumnjam", reče Dor. "Iskreno govoreći, osim ako ne učiniš nešto glupo, kao što bi bilo da joj se obratiš, neće te verovatno čak ni primetiti." A onda, sa mnogo više oduševljenja, dodade: "Hrana!"
     Obrušila se na canapQe poput devojčice čađavog nosa, zamršene kose, u prevelikoj, smeđoj, kožnoj jakni, devojčici koja nije jela kako treba ko zna od kada. Istog časa nagomilala je u usta ogromne količine hrane, sažvakala ih i progutala, dok je, istovremeno, konkretnije sendviče umotala u salvete i spustila u džepove.
     Zatim je sa papirnatim tanjirom pretrpanim batacima, kriškama dinje, pečurkama vol-au-vents, kavijarom i malim kobasicama od divljači stala da kruži po prostoriji, pomno zagledajući svakog anđela. Ričard se vukao za njom, jedući sendvič od sira brije i divlje mirođije i pijući sveže isceđen sok od pomorandže.

     Džesika je bila strašno zbunjena. Primetila je Ričarda, i pošto je primetila njega, primetila je i Dor. Bilo joj je nešto poznato u vezi sa njima: kao da ju je nešto golicalo pri potiljku, nije mogla nigde da ih smesti, a to ju je strašno nerviralo.
     Podsetilo je Džesiku na nešto što joj je majka jednom rekla, o tome kako je ona srela neku ženu koju je poznavala celog života - s kojom je išla u školu, služila u lokalnom administrativnom telu što je delilo milostinju sirotinji, vodila tombolu na seoskom vašaru - i kako je potom, na nekoj proslavi, iznenada shvatila da ne zna ženino ime, iako je znala da ta žena ima muža koji radi u izdavaštvu, po imenu Erik, kao i zlatnog ritrivera po imenu Major.
     To je Džesikinu majku krajnje oneraspoložilo.
     Na Džesiku je uticalo tako da je postala rastresena.
     "Ko su oni ljudi?" upitala je Klarensa.
     "Oni? Pa, on je novi urednik Voga, a ona umetnički dopisnik Njujork Tajmsa. Žena između njih je Ema Frejd, mislim..."
     "Ne, ne oni", reče Džesika. "Oni. Tamo."
     Klarens pogleda prema mestu ka kome je pokazivala. Hm? Oh. Oni. Nije mu bilo jasno kako ih do tada nije primetio. Starost, pomisli on. Uskoro će napuniti dvadeset tri. "Novinari?" primeti on, ne baš ubedljivo. "Deluju prilično trendovski. Uvrnuti šik? Molim te! Znam da sam pozvao Fejs..."
     "Ja njega znam", osujećeno reče Džesika. A onda je nazvao šofer gospodina Stoktona iz Holborna, rekavši da samo što nije stigao do Britanskog muzeja, i Ričard joj istog časa iskliznu iz pameti, kao tečna živa između prstiju.
     "Vidiš li išta?" upita Ričard.
     Dor odmahnu glavom i proguta usta puna na brzinu sažvakanog batka. "To ti je kao da se igraš 'pronađi goluba na Trafalgar Skveru'", reče ona. "Nema ničega što se oseća na Angelusa. U svitku stoji da ću ga prepoznati kada ga vidim."
     Odlutala je dalje, probivši se pored glavnog industrijalca, zamenika vođe opozicije i najskuplje kolgerle u južnom delu Engleske.
     Ričard se okrenu - i nađe se licem u lice sa Džesikom. Kosu je pokupila na vrh glave, i ona joj je savršeno uokvirivala lice, padajući u kestenjastim uvojcima koji kao da su bili izvađeni vadičepom. Bila je veoma lepa. Osmehivala mu se. Osmeh je bio kriv.
     "Zdravo, Džesika", reče on. "Kako si?"
     "Zdravo. Da ne poverujete", poče ona, "ali moj pomoćnik nije pribeležio iz kojih ste novina, gospodine..."
     "Novina?" ponovi Ričard.
     "Jesam li rekla novina?" poče Džesika, zasmejavši se zvonko, slatko i smerno. "Časopisa... televizijske stanice. Vi jeste iz medija?"
     "Veoma lepo izgledaš, Džesika", reče Ričard.
     "Vi ste u prednosti u odnosu na mene", reče ona vragolasto.
     "Ti si Džesika Bertram. Radiš kao šef marketinga kod Stoktona. Imaš dvadeset šest godina. Rođendan ti je dvadeset trećeg aprila i u trenucima najveće strasti imaš običaj da pevušiš Monkijevu pesmu 'Ja sam vernik'..."
     Džesika se više nije osmehivala.
     "Je li ovo neka šala?" upitala je hladno.
     "Oh, i bili smo vereni poslednjih osamnaest meseci", dodade Ričard.
     Džesika se nervozno nasmejala. Možda je ovo zaista bila nekakva šala: jedna od onih šala koje su, kako se činilo, svi sem nje razumeli.
     "Mislim da bih znala da sam bila s nekim verena osamnaest meseci, gospodine..." reče Džesika.
     "Mejhju", odvrati Ričard u želji da joj pomogne. "Ričard Mejhju. Šutnula si me i ja više ne postojim."
     Džesika žurno mahnu, nikome posebno, preko cele prostorije. "Dolazim odmah!" doviknu ona u očajanju i stade da se povlači.
     "Ja sam vernik", zapeva Ričard, veselo, "Ne bih mogao da je ostavim ni kada bih pokušao..."
     Džesika dohvati čašu šampanjca sa poslužavnika u prolazu i iskapi je u jednom gutljaju. Na suprotnom kraju prostorije ugledala je šofera gospodina Stoktona, a tamo gde je bio šofer gospodina Stoktona...
     Uputila se prema vratima.
     "I, ko je on?" upita Klarens, pridruživši joj se.
     "Ko?"
     "Tvoj tajanstveni muškarac."
     "Ne znam", priznade ona. A zatim reče: "Možda bi trebalo da pozoveš obezbeđenje."
     "U redu. Zašto?"
     "Samo... Samo ti pozovi obezbeđenje", a onda je gospodin Arnold Stokton ušao u predvorje i sve ostalo joj je iščilelo iz uma.

     Bio je skup, i te kako skup; pravi Hogar strašni, ogromnog obima struka, s mnogobrojnim podvaljcima i povećim stomakom. Imao je preko šezdeset godina; kosa mu je bila seda i srebrna; i suviše dugačka pozadi; ljudima je bilo neprijatno što je njegova kosa suviše dugačka, a gospodin Stokton je voleo što je ljudima neprijatno.
     U poređenju sa Arnoldom Stoktonom, Rupert Murdok bio je sumnjiva sitna duša, a počivši Robert Maksvel bio je nasukani kit. Arnold Stokton bio je pitbul, kako su ga često i prikazivali u karikaturama.
     Stokton je posedovao pomalo od svega: satelita, novina, kompanija za snimanje ploča, zabavnih parkova, knjiga, časopisa, stripova, televizijskih stanica, filmskih kompanija.
     "Sada ću održati govor", objavi gospodin Stokton Džesiki umesto pozdrava. "Zatim ću se izgubiti. Doći ću neki drugi put, kada ovde ne budu svi ovi uštirkani."
     "U redu", odvrati Džesika. "Da. A sada govor. Razume se."
     I ona ga povede do male pozornice i pope se s njim na podijum. Kvrcnula je noktom po staklu, tražeći tišinu. Niko je nije čuo, te ona reče u mikrofon: "Izvinite." Ovog puta razgovor je utihnuo. "Dame i gospodo. Počasni gosti. Želela bih svima da vam poželim dobrodošlicu u Britanski Muzej", reče, "na izložbu 'Anđeli iznad Engleske', koju je sponzorisala kompanija 'Stokton'; takođe bih želela da pozdravim čoveka koji stoji iza svega toga, našeg direktora i predsednika upravnog odbora, gospodina Arnolda Stoktona."
     Gosti zapljeskaše, niko od njih nije uopšte sumnjao u to ko je sakupio tu zbirku anđela niti, kad već o tome govorimo, ko je platio šampanjac koji su pili.
     Gospodin Stokton pročisti grlo. "U redu", poče on. "Ovo neće dugo trajati. Kao mali imao sam običaj da dolazim u Britanski muzej subotom, jer je ulaz bio slobodan, a mi nismo imali mnogo novca. Popeo bih se velikim stepenicama do muzeja, sišao bih u ovu prostoriju pozadi i zagledao se u ovog anđela. Imao sam utisak da on tačno zna o čemu razmišljam."
     (Klarens se vratio sa nekoliko stražara iz obezbeđenja. Pokazao je Ričarda koji je zastao da čuje govor gospodina Stoktona. Dor je i dalje razgledala izložene predmete. "Ne, onaj", Klarens je bez prestanka ponavljao stražarima, prigušenim glasom. "Ne, pogledajte, onaj tamo. Da? Onaj.")
     "Ali kao i sve o čemu se ne vodi računa", nastavio je gospodin Stokton, "i on je propao, raspao se usled stresa i napetosti modernih vremena. Istrulio. Pokvario se. I bila je potrebna gomila novca", zastao je, pustivši da reči legnu - ako je on, Arnold Stokton, smatrao da je to bila gomila novca, onda nema sumnje da je bila gomila novca - "i desetak stručnjaka utrošilo je dosta vremena da ga restauriraju i srede. Odavde izložba ide u Ameriku, a onda na put oko sveta, tako da će možda nadahnuti nekog drugog malog siromašnog jadnika da osnuje vlastito carstvo komunikacija."
     Osvrnuo se unaokolo. Okrenuo se Džesiki, promrmljao: "Šta sada?"
     Pokazala je prema konopcu, koji je visio pored draperije.
     Gospodin Stokton je povukao konopac. Zavesa se nadula i rastvorila, otkrivši jedna stara vrata.
     ("Ne. Onaj", reče Klarens. "Pobogu! Jeste li slepi?")
     Izgledala su kao da su nekada bila vrata katedrale. Bila su visoka kao dva čoveka i dovoljno široka da kroz njih prođe poni. Izrezbaren u drvetu vrata, obojen u crveno i belo i pozlaćen, nalazio se neobičan anđeo. Zurio je u svet ispraznim srednjevekovnim očima.
     Gosti su rečito zanemeli. A zatim su zapljeskali.
     "Angelus!" Dor povuče Ričarda za rukav. "To je on! Ričarde, dođi!"
     Potrčala je prema pozornici.
     "Izvinite, gospodine", obrati se jedan stražar Ričardu. "Da li biste bili ljubazni da nam pokažete svoju pozivnicu?" reče drugi, čvrsto, ali diskretno uhvativši Ričarda za ruku. "Imate li kakve isprave?"
     "Ne", odvrati Ričard.
     Dor je već bila na pozornici. Ričard je pokušao da se oslobodi i krene za njom, nadajući se da će stražari zaboraviti na njega. Ali nisu.
     Pošto su konačno uspeli da obrate pažnju na njega, nameravali su da se odnose prema njemu kao što bi se odnosili i prema svakom drugom otrcanom, neopranom, delimično neobrijanom padobrancu. Stražar koji je držao Ričarda pojača stisak, promrmljavši: "To neće proći."
     Dor je zastala na pozornici, pitajući se kako da natera stražare da puste Ričarda. A onda je učinila jedinu stvar koju je uspela da smisli. Otišla je do mikrofona, popela se na prste i vrisnula, što je glasnije mogla, u javni razglas.
     Neverovatno je snažno bila u stanju da vrišti: taj je vrisak mogao, bez ikakvih veštačkih pomagala, da vam prođe kroz glavu poput nove električne bušilice sa pridodatom testerom za kosti. A pojačan...
     Jedna kelnerica ispustila je poslužavnik sa pićima. Glave su se okrenule. Šake su prekrile uši. Zamro je svaki razgovor. Ljudi su se zablenuli u pozornicu, zbunjeni i užasnuti.
     Ričard je to iskoristio. "Izvini", reče on ošamućenom stražaru, kada se otrgnuo i umakao. "Pogrešan London." Stigao je do pozornice, ščepao Dorinu ispruženu levu šaku. Desnom je dodirnula Angelusa, ogromna vrata katedrale. Dodirnula ih je i otvorila.
     Ovog puta niko nije ispustio piće. Bili su sleđeni, izbuljeni, potpuno ošamućeni - i na trenutak zaslepljeni. Angelus se otvorio, i svetlost, s druge strane vrata, preplavila je prostoriju zračenjem. Ljudi su oklevajući prekrili oči, potom ih ponovo otvorili i jednostavno ostali da bulje. Kao da je u sobi bio vatromet. Ne vatromet koji se koristi unutra, one čudne puzeće stvarčice koje prskaju i grozno smrde; čak ni vatromet koji se koristi u stražnjem dvorištu; već onaj industrijski, snažan vatromet koji dopire dovoljno visoko da predstavlja potencijalnu opasnost za avione; vatromet kojim se završava dan u Diznilendu ili onaj koji zadaje glavobolje vatrogascima na koncertima Pinka Flojda. Bio je to trenutak čiste magije.
     Publika je zurila, kao u transu, zapanjena. Jedini zvuk koji se čuo bilo je dahtanje, gotovo stenjanje kojim izražavaju zaprepašćenje ljudi što posmatraju vatromet: strahopoštovanje.
     A onda su jedan neuredan mladić i jedna musava devojka u ogromnoj kožnoj jakni zakoračili u taj lajt-šou i nestali. Vrata su se zatvorila za njima. Lajt-šou je bio završen.
     I sve je opet bilo normalno. Gosti, stražari i poslužitelji su zatreptali, zatresli svojim uglednim glavama i pošto su imali posla s nečim što je u potpunosti prevazilazilo njihovo iskustvo, složili su se, na neki način, bez reči, da se to jednostavno nikada nije dogodilo.
     Gudački kvartet ponovo je počeo da svira.
     Gospodin Stokton je krenuo, otresito klimajući glavom raznim poznanicima u prolazu.
     Džesika ode do Klarensa. "Šta", upita ona tiho, "oni stražari obezbeđenja rade ovde?"
     Dotični stražari stajali su među gostima, osvrćući se unaokolo kao da ni sami nisu bili sigurni šta tu traže.
     Klarens je upravo počeo da objašnjava šta stražari rade tu; a onda je shvatio da nema pojma. "Pobrinuću se za to", reče delotvorno Klarens.
     Džesika klimnu. Osmotrila je okupljene i dobroćudno stala da se osmehuje. Sve se odvijalo prilično dobro.

     Ričard i Dor ušli su u svetlost. A onda, iznenada, nastao je mrak i postalo je hladno; Ričard je zatreptao, ugledavši na mrežnjači zaostalu sliku svetlosti koja ga je gotovo oslepela: sablasno narandžasto-zelena svetlost koja je lagano bledela, kako su mu se oči privikavale na tamu koja ih je okruživala.
     Nalazili su se u nekoj ogromnoj dvorani, izdubljenoj u steni. Čelični stubovi, pocrneli i zarđali, pridržavali su krov, protezali su se u udaljenu tamu, možda miljama. Odnekud je mogao da čuje tiho pljuskanje vode: možda kakva fontana ili izvor. Dor ga je i dalje čvrsto držala za ruku.
     A u daljini, treperio je neki mali plamen. I još jedan. I još jedan. Bilo je to mnoštvo sveća, shvati Ričard. Idući prema njima između sveća, približavala se jedna visoka prilika odevena u jednostavnu belu odoru.
     Ta se prilika naizgled kretala polako, ali mora da je išla veoma brzo, jer je prošlo svega nekoliko sekundi pre nego što se obrela pred njima. Imala je zlatastu kosu i bledo lice. Nije bila mnogo viša od Ričarda, ali se pored nje osećao poput deteta. To nije bio muškarac. Nije bila ni žena. Prilika je bila prelepa.
     Imala je tihi glas. Rekla je: "Gospa Dor, zar ne?"
     Dor odvrati: "Da."
     Blag osmeh. Klimnula je prema njoj, gotovo ponizno. "Čast mi je da konačno upoznam vas i vašeg saputnika. Ja sam anđeo Islington."
     Imao je jasne i širom otvorene oči. Odora mu nije bila bela, kao što je to Ričard u prvi mah pomislio: kao da je bila istkana od svetlosti.
     Ričard nije verovao u anđele. Nikada nije verovao u anđele. Neka je proklet ako sada počne da veruje. Pa ipak, mnogo je lakše u nešto ne verovati kada ne gleda pravo u vas i ne izgovara vaše ime.
     "Ričard Mejhju", reče. "I vi ste dobrodošli ovde, u moje dvorane."
     Okrenuo se. "Molim vas", reče. "Sledite me."
     Ričard i Dor krenuše za anđelom. Sveće su se gasile za njima.

     Markiz de Karabas išao je kroz praznu bolnicu; polomljeno staklo i stari špricevi krckali su pod njegovim četvrtastim, crnim, motorciklističkim čizmama.
     Zakoračio je kroz dvostruka vrata koja su vodila do crnog stepeništa. Spustio se niz stepenice.
     Prošao je kroz tunele ispod zgrade, gadljivo zaobilazeći gomile nagomilanog đubreta. Prošao je pored tuševa i toaleta, sišao niz staro čelično stepenište, kroz močvarni deo; a onda je povukao i otvorio napola istrulela drvena vrata i ušao.
     Osvrnuo se unaokolo, izvršio inspekciju, sa odvratnošću, napola pojedenog mačeta i gomile žileta.
     Zatim je uklonio šut sa stolice i seo, smestivši se udobno, luksuzno, u vlazi podruma, te zatvorio oči.
     Konačno su se vrata podruma otvorila i ljudi uđoše.
     Markiz de Karabas otvori oči i zevnu. A onda uputi gospodinu Krupu i gospodinu Vandemaru ogroman osmeh.
     "Zdravo, momci", reče de Karabas. "Smatrao sam da je krajnje vreme da dođem ovamo i lično s vama popričam."