18.

     Gospa Serpentina, koja je bila najstarija od Sedam Sestara, posle Olimpije, stupala je lavirintom, gacajući kroz blato u belim čizmama. Ovo je bilo najdalje što je otišla od svoje kuće za sto godina. Ispred nje išla je njen majordomo osinjeg struka, od glave do pete odevena u crnu kožu, noseći veliki fenjer sa kočija. Dve druge žene, slično odevene, išle su iza nje, na pristojnoj udaljenosti.
     Iscepani čipkani porub Serpentinine haljine vukao se kroz glib, ali ona na to nije obraćala pažnju. Ugledala je nešto kako svetluca na svetlosti svetiljke ispred njih. I pored toga, neko kabasto obličje.
     "Eno ga", reče ona.
     Dve žene koje su išle iza nje pohitaše napred, kroz močvaru, i kada je žena sa svetiljkom prišla, obličja se pretvoriše u predmete. Svetlost se odbila o dugačko bronzano koplje. Lovčevo telo, hladno i jadno, ležalo je na leđima, napola pokopano ispod tela jedne ogromne životinje. Oči su joj bile zatvorene.
     Serpentinine žene izvukle su telo ispod Zveri i položile ga u blato.
     Serpentina je kleknula u vlažan kal i stala da prelazi jednim prstom niz Lovčev hladni obraz, dok nije stigla do njenih od krvi pocrnelih usana, gde ga je zadržala nekoliko trenutaka. Zatim je ustala.
     "Ponesite koplje", reče ona.
     Jedna od žena podiže Lovčevo telo. Druga izvuče koplje iz lešine Zveri i prebaci ga reko ramena.
     Zatim se četiri prilike okrenuše i vratiše putem kojim su došle; nema povorka duboko ispod sveta.
     Svetlost svetiljke poigravala je po opustošenom Serpentininom licu dok je išla; ali nije otkrivala nikakva osećanja, ni srećna ni tužna.