5.

     Ljudi su odmicali i klizili kroz tamu oko njih, držeći svetiljke, baklje i sveće. To je Ričarda podsetilo na filmove o jatima riba koje svetlucaju i jure kroz okean... Duboka voda, naseljena stvorenjima koja su izgubila potrebu za očima. To je zaista dolazilo iz njegove dubine...
     Ričard je sledio ženu u koži uz neke stepenice. Kamene stepenice, oivičene metalom. Nalazili su se u nekoj stanici podzemne železnice.
     Pridružili su se redu ljudi koji su čekali da se provuku kroz rešetku, otvorenu otprilike jednu stopu da bi otkrili vrata koja su vodila napolje na pločnik.
     Neposredno ispred njih nalazila su se dva dečaka; obojica su imala po uzicu vezanu oko zglavka. Uzice je držao jedan bledunjavi, ćelavi čovek, koji je bazdio na formaldehid. Odmah iza njih čekao je čovek sede brade sa crno-belim mačetom na ramenu. Ono se uredno umivalo, liznulo čoveku uvo, a potom se sklupčalo na njegovom ramenu i zaspalo.
     Red se lagano pomerao jer su se prilike, jedna po jedna, na kraju provlačile kroz prostor između rešetke i zida i postrance nestajale u noći.
     "Zbog čega ideš na pijacu, Ričarde Mejhju?" tiho upita žena u koži.
     "Nadam se da ću tamo sresti neke prijatelje. U stvari, samo jednu prijateljicu. Ja, zapravo, ne poznajem mnogo ljudi u ovom svetu. Na neki način sam upoznao Anastaziju, ali..." zaćutao je. A onda je postavio pitanje. "Je li mrtva?"
     Žena slegnu ramenima. "Jeste. Ili kao da jeste. Nadam se da će tvoj odlazak na pijacu opravdati njen gubitak."
     Ričard se strese. "I ja se nadam", odvrati on.
     Približavali su se početku reda.
     "Čime se baviš?" upita on.
     Ona se osmehnu. "Prodajem lične fizičke usluge."
     "Oh", izusti on. A potom: "Koju vrstu ličnih fizičkih usluga?"
     "Iznajmljujem svoje telo."
     "Ah."
     I oni zakoračiše u noć.
     Ričard se osvrnu. Na stanici je bila tabla na kojoj je pisalo: Najts Bridž. Nije znao da li da se smeje ili da tuguje. Kao da je bilo vreme negde pred zoru. Ričard pogleda na sat, i uopšte se ne iznenadi kada vide da je brojčanik potpuno prazan. Možda su se baterije istrošile. Možda je vreme u Londonu Ispod bilo tek neznatno nalik na onu vrstu vremena na koju je bio navikao. Skinuo je sat i spustio ga u najbližu kantu za otpatke.
     Reka čudnih ljudi prelazila je preko puta i prolazila kroz dvostruka vrata ispred njih.
     "Tamo?" upita on zapanjeno.
     Žena klimnu. "Tamo."
     Zgrada je bila velika i prekrivena svetlima. Grbovi na vidnom mestu okrenutom prema njima objavljivali su da se tu prodaje svakovrsna roba sa odobrenjem raznih članova kraljevske porodice. Ričard koji je proveo mnoge sate tokom mnogih vikenda na bolnim nogama vukući se iza Džesike po svim istaknutim radnjama Londona, znao bi, i da nije bilo ogromnog znaka, da je to:
     "Harods?"
     Lovac klimnu. "Samo za večeras", reče ona. "Naredna pijaca može biti bilo gde."
     "Ali", zausti Ričard. "Harods."
     Ušli su kroz sporedna vrata. Prostorija je bila u mraku. Prošli su pored bureau de change i odeljenja za pakovanje poklona. Pa kroz narednu prostoriju u mraku u kojoj su se prodavale naočari za sunce i razne figurice. A onda su ušli u egipatsku sobu. Boje i svetlo udariše Ričarda poput udarca u grudi. Njegova saputnica se okrenu prema njemu: ona zevnu, poput mačke, zaklonivši jarkoružičastu boju svojih usta nadlanicom.
     "Evo. Tu si. Bezbedan i, manje više, čitav. Imam neka posla. Želim ti svako dobro." Kratko mu je klimnula i nestala u gomili.
     Ričard je ostao da stoji, sam u vrevi, upijajući je.
     Bilo je to čisto ludilo. U to nije bilo nikakve sumnje.
     Bilo je bučno. Ljudi su se prepirali, cenkali, vikali, pevali. Izlagali su i mamili kupce svojoj robi, naglas hvaleći ponuđene proizvode. Svirala je muzika - desetina različitih vrsta muzike svirana je na desetini različitih načina na mnogobrojnim različitim instrumentima, od kojih je većina bila improvizovana, doterana, neverovatna.
     Ričard je mogao da namiriše hranu. Sve vrste hrane.
     Kroz celu radnju bile su postavljene tezge. Pored pultova ili na onima na kojima su se tokom dana prodavali parfemi, satovi, ćilibar ili svileni šalovi, ljudi su podigli vlastite provizorne tezge.
     Svi su kupovali. Svi su prodavali.
     Lutao je kroz ogromne prostorije robne kuće, kao u transu. Nije čak bio u stanju ni da nagađa koliko je bilo ljudi na pijaci: hiljadu? Dve hiljade? Pet hiljada?
     Na jednoj tezgi bile su nagomilane boce, pune i prazne, raznih oblika i veličina; na drugoj su prodavane svetiljke i sveće; prošao je pored tezge na kojoj je bio izložen sjajan zlatni i srebrni nakit; na drugoj su prodavali nakit koji je, kako izgleda, bio napravljen od delova što kao da su poticali iz unutrašnjosti starih radio-aparata; bilo je tezgi na kojima su se prodavale sve vrste knjiga; na drugima se prodavala odeća - zakrpljena, nova, neobična; bili su tu i tetovatori, zubar, pogrbljen starac koji prodaje šešire; nešto što je veoma ličilo na kadu; čak i kovač...
     A na svakih nekoliko tezgi dolazio je neko ko je prodavao hranu. Neki od njih kuvali su hranu iznad zapaljenih vatri; kari i krompir, kestenje, pečurke i hleb.
     Ričard je uhvatio sebe kako se pita zašto dim od vatri nije aktivirao protivpožarni sistem u zgradi. Zatim je zatekao sebe kako se pita kako to da niko još nije krenuo u poharu robne kuće: zbog čega su podizali vlastite male tezge? Zašto nisu jednostavno uzeli stvari iz radnje?
     Bilo je nečeg duboko plemenskog u ovim ljudima, zaključi Ričard. Pokušao je da raspozna grupice: oni tamo izgledaju kao da su pobegli iz istorijskog igrokaza; pojedinci su ga podsećali na hipike; albino ljudi u sivoj odeći i sa tamnim naočarima; uglancani i opasni u šik odelima i sa crnim rukavicama; ogromne, gotovo istovetne žene koje su išle u parovima i trojkama i klimale glavama kada bi ugledale jedne druge; zatim oni sa zamršenim kosama koji su izgledali kao da žive u kanalizaciji i koji su strašno zaudarali; i na stotine drugih...
     Pitao se kako bi normalan London - njegov London - izgledao kakvom tuđincu. I to ga je ohrabrilo.
     Počeo je da se raspituje u prolazu:
     "Izvinite? Tražim čoveka po imenu de Karabas i devojku koju zovu Dor. Da li znate gde bih mogao da ih nađem?"
     Ljudi su odmahivali glavama, odvraćali poglede, odlazili dalje, izvinjavali se.
     Ričard zakorači unazad i nekoga nagazi.
     Taj neko imao je prilično povrh sedam stopa visine i bio je prekriven svetlom crvenkastoplavom dlakom skupljenom u bezbroj kikica. Zubi tog nekog bili su zašiljeni. Taj neko podiže Ričarda šakom veličine ovčje glave i prinese Ričardovu glavu ustima tog nekog tako da Ričard umalo nije povratio.
     "Zaista mi je žao", reče Ričard. "Ja... tražim devojku koju zovu Dor. Znate li..."
     Taj neko ga ispusti na pod i udalji se.
     Miris kuvane hrane povlačio se preko poda, i Ričard, koji je uspeo da zaboravi koliko je gladan (još od kada je odbio najbolji komad pečene mačke, ni sam nije znao pre koliko časova), oseti da mu curi pljuvačka iz usta i da uopšte više nije u stanju da razmišlja.
     Žena čelične kose koja je držala narednu tezgu sa hranom nije sezala Ričardu ni do struka. Kada je Ričard pokušao da razgovara sa njom, ona odmahnu glavom, prevuče prstom preko usana. Nije mogla da govori, ili nije govorila, ili nije želela da razgovara. Ričard zateče sebe kako pantomimom pregovara oko sendviča sa sirom i salatom, i šolje nečega što je ličilo i mirisalo na neku vrstu domaće limunade.
     Hrana ga je stajala flomastera i šibica na koje je potpuno zaboravio.
     Mala žena mora da je smatrala kako je daleko bolje prošla u ovoj razmeni jer, kada je uzeo hranu, ona ubaci i nekoliko kolačića od oraha.
     Ričard je stajao usred gungule, slušajući muziku - neko je, iz razloga koje Ričard nije mogao da shvati, pevao tekst iz pesme 'Zeleni rukavi' na muziku 'Jaketi-Jaka' - posmatrajući bizarni bazar koji se odvijao oko njega i jedući sendviče.
     Shvatio je kada je završio i poslednji sendvič da nema pojma kakvog je ukusa bilo ono što je upravo pojeo; rešio je stoga da uspori, tako da je kolačiće žvakao mnogo sporije. Pijuckao je limunadu, koju je ostavio za kraj.
     "Da li vam je potrebna ptica, gospodine?" upita nečiji veseli glas, u blizini. "Imam vrane grakuše i gavrane, čavke i čvorke. Fine, mudre ptice. Ukusne i mudre. Veličanstvene."
     Ričard odvrati: "Ne, hvala", i okrenu se.
     Na rukom ispisanoj tabli iznad tezge pisalo je
     'PTICE I OBAVEŠTENJA STAROG BEJLIJA'
     Unaokolo su bile raštrkane i druge, manje table: 'Vi to želite, mi to znamo!' i 'Nećete naći prostijeg čvorka!!!' i 'Kada dođe vreme za vranu grakušu, onda je vreme za starog Bejlija!!'. Ričard se setio čoveka koga je video kada je tek bio stigao u London, koji je stajao ispred stanice podzemne železnice na Lester Skveru sa drvenom reklamnom sendvič-tablom, opominjući svet se da Okane Požude Pomoću Manje Proteina, Jaja, Mesa, Pasulja, Sira i Sedenja. Ptice su skakutale i lepršale po malim kavezima koji su izgledali kao da su bili načinjeni od televizijskih antena.
     "Obaveštenja, onda?" nastavljao je Stari Bejli, uživljujući se u svoju ulogu. "Karte krovova? Istorija? Tajno i tajanstveno znanje? Ako ja nešto ne znam, onda je verovatno i bolje da je zaboravljeno. To vam ja kažem."
     Starac je i dalje nosio svoj kaput od perja, i dalje je bio obmotan konopcima i užadima. Zažmirkao je na Ričarda, a potom povukao cvikere koje su mu visile na uzici oko vrata i stao pažljivo da ga proučava kroz njih.
     "Stani malo. Znam ja tebe. Bio si sa markizom de Karabasom. Na krovovima. Sećaš se? A? Ja sam Stari Bejli. Sećaš li me se?" Ispružio je ruku i žestoko prodrmao Ričardovu.
     "Zapravo", reče Ričard, "ja tražim markiza. I mladu damu koju zovu Dor. Mislim da su verovatno zajedno."
     Starac se trgnuo, tako da mu je nekoliko pera otpalo sa kaputa; izazvavši bučno i razuzdano neslaganje među raznim pticama oko njih.
     "Obaveštenje! Obeveštenje!" objavi on prepunoj sobi. "Vidite. Rekao sam im. Proširite asortiman, rekoh. Proširite asortiman! ne možete doveka prodavati vrane grakuše za gulaš - ionako imaju ukus poput kuvane papuče. Ali oni su tako glupi. Kao panjevi. Jesi li ikada jeo vranu grakušu?" Ričard odmahnu glavom. U svakom slučaju, u to je mogao biti siguran.
     "Šta ćeš mi dati?" upita Stari Bejli.
     "Izvini?" izusti Ričard, nespretno skačući sa jedne ledene sante na drugu u struji starčeve svesti.
     "Ako ću ti dam obaveštenje. Šta ću dobijem?"
     "Novca nemam", reče Ričard. "A upravo sam dao flomaster."
     Počeo je da vadi sadržaj džepova.
     "Evo!" uzviknu Stari Bejli. "To!"
     "Moju maramicu?" upita Ričard. To nije bila baš naročito čista maramica; dobio ju je od tetke Mod, za poslednji rođendan.
     Stari Bejli je ščepa i stade srećno da maše njome iznad glave.
     "Ništa se ne plaši, momče!" poče on da peva, pobednički. "Tvoja potraga bliži se kraju! Siđi tamo dole, kroz vrata. Ne možeš ih promašiti. Imaju audiciju."
     Jedna vrana grakuša zlobno zagrakta.
     "To se ne tiče tvog kljuna", reče Stari Bejli vrani grakuši. A Ričardu: "Hvala ti na barjakčiću."
     Zaigrao je oko tezge, sav oduševljen, mašući tamo-amo Ričardovom maramicom.
     Audicija? - pomisli Ričard. A onda se osmehnu. Nije bilo važno. Njegova potraga, kako se izrazio ludi starac sa krova, bližila se kraju.
     Uputio se ka Pijaci Hrane.

     Telohranitelji su bili u modi. Svi su oni bili Stručnjaci za ovo ili ono i svi su očajnički želeli da prikažu svetu ono što znaju.
     U ovom trenutku Ruislip se suočio sa Fopom Bez Imena.
     Fop Bez Imena izgledao je pomalo poput razvratnika s početka osamnaestog veka, koji nije uspeo da pronađe pravu razvratničku odeću, te je morao da se zadovolji onim što je pronašao u nekoj 'Oksfam' radnji. Imao je belo napuderisano lice i nakarminisane usne.
     Ruislip, Fopov protivnik, ličio je na san koji ste mogli usniti ako biste zaspali gledajući sumo rvače na televiziji, dok u pozadini svira ploča Boba Marlija: ogromni Rastafarijan koji je najviše od svega ličio na debelu i ogromnu bebu.
     Stajali su jedan naspram drugog, na sredini raščišćenog kruga gledalaca, drugih telohranitelja i namernika.
     Nijedan nije pomerio nijedan mišić.
     Fop je bio za dobru glavu viši od Ruislipa. S druge, pak, strane, Ruislip je težio kao četiri ovakva fićfirića, od kojih svaki nosi veliki kožni kofer do vrha ispunjen salom.
     Zurili su jedan u drugoga bez prekida.
     Markiz de Karabaz kucnu Dor po ramenu i pokaza. Nešto se spremalo.
     Dva mušakarca koja se samo gledaju...
     A onda se Fopova glava zaljulja unazad, kao da ga je neko udario u lice. Na obrazu mu se pojavila mala purpurna modrica. Napućio je usne i zatreptao kapcima.
     "La!" izgovori on, a zatim široko razmaknu svoje narumenjene usne, u sablasnoj parodiji osmeha. Napravi pokret rukom.
     Ruislip se zatetura i uhvati se za stomak.
     Fop Bez Imena neobuzdano se zacereka, zamalatara prstima i otposla poljupce nekolicini gledalaca.
     Ruislip je ljutito zurio u Fopa, udvostručivši svoj mentalni napad.
     Krv poče da kaplje sa Fopovih usana. Levo oko stade da mu otiče. On se zatetura. Publika zamumlja sa odobravanjem.
     "Nije baš upečatljivo kao što izgleda", prošaputa Dori markiz.
     Fop Bez Imena iznenada se zatetura. Pao je na kolena, kao da ga je neko na to primorao, a zatim se prućio po podu. A onda se trgnuo, kao da ga je neko snažno šutnuo u stomak.
     Ruislip je likovao. Gledaoci su učtivo tapšali. Fop se previjao i pljuvao krv po piljevini na podu odeljenja ribe i mesa u Harodsu.
     "Sledeći", reče markiz.
     Fopa je nekolicina prijatelja odvukla u ugao, gde mu je strašno pozlilo.
     Sledeći mogući telohranitelj opet je bio mršaviji od Ruislipa (otprilike kao dva i po fićfirića koji zajednički nose jedan jedini kofer ispunjen salom). Bio je sav istetoviran i odeven u odeću koja je izgledala kao da je skrpljena od presvlaka iz kola i gumenih dušeka. Imao je obrijanu glavu i frktao je na svet kroz trule zube.
     "Ja sam Varni", reče on, hračnu i ispljunu zelenu pljuvačku na piljevinu. Zatim uđe u ring.
     "Kada budete spremni, gospodo", objavi markiz.
     Ruislip zatapka bosim stopalima po podu, jedan-dva, jedan-dva, i zagleda se u Varnija. Na Varnijevom čelu otvori se mala posekotina, i krv poče da curka iz nje u jedno oko. Varni se na to nije obazirao; izgleda da se usredsredio na svoju desnu ruku.
     Polako ju je podigao poput čoveka koji se suprotstavlja ogromnom pritisku. Zatim je zabio pesnicu u Ruislipovu Adamovu jabučicu. Ruislip je tresnuo o tle, proizvevši zvuk kao kada bi pola tone vlažne džigerice bilo ispušteno u kadu.
     Varni se zakikota.
     Ruislip se polako uspravio.
     Varni otra krv sa čela i razvuče ruševna usta u grozan osmeh upućen svetu. "Hajde", izgovori on. "Debeljko. Udari me ponovo."
     "Ovaj obećava", promrmlja markiz.
     Dor se strese. "Ne izgleda baš lepo."
     "Tražiti lepo kod telohranitelja", stade da joj popuje markiz, "isto je onoliko korisno kao i sposobnost da povratiš cele jastoge. Izgleda opasno."
     Začulo se odobravanje kada je Varni uradio nešto prilično bolno Ruislipu, nešto brzo, što je uključivalo iznenadni susret Varnijevog kožom povezanog kolena i Ruislipovih prepona. Mrmljanje je ličilo na prigušen i krajnje neoduševljen pljesak kakav se obično čuje samo tokom pospanog nedeljnog popodneva na seoskim utakmicama kriketa.
     Markiz je učtivo tapšao sa ostalima. "Odlično, gospodine", reče on.
     Varni pogleda Dor i namignu joj, gotovo posednički, pre nego što je pažnju ponovo usredsredio na Ruislipa.
     Dor se strese.

     Ričard je čuo tapšanje i krenuo ka njemu.
     Pet gotovo istovetno odevenih, veoma bledih žena prođe pored njega. Na sebi su imale dugačke haljine od somota, svaka od njih bila je tako tamna da su delovale gotovo crne: tamnozelena, tamnočokoladna, kraljevski plava, tamnokrvava i čisto crna.
     Sve su imale crne kose i nosile srebrni nakit; sve su imale savršene frizure i bile savršeno našminkane. Kratale su se nečujno; čulo se samo šuštanje teškog somota dok su prolazile, što je zvučalo gotovo kao uzdah.
     Poslednja, ona koja je bila odevena sva u crno, najbleđa i najlepša, osmehnu se Ričardu.
     On joj oprezno uzvrati osmeh.
     Zatim nastavi ka mestu gde se održavala audicija.
     Odražavala se u odeljenju ribe i mesa, u oblasti ispod Harodsove skulpture ribe.
     Publika mu je bila okrenuta leđima i stajala je u dva ili tri reda. Ričard se pitao hoće li lako moći da pronađe Dor i markiza: a onda se gomila razmakla i on ih oboje ugleda kako sede na staklenoj površini tezge gde su se prodavali dimljeni lososi. Zaustio je da poviče 'Dor!', i kada je to učinio, shvatio je zbog čega se gomila razmakla; jedan ogroman čovek groznog izgleda, gotovo nag osim što je imao zelenu, žutu i crvenu tkaninu obmotanu poput pelene oko trbuha, bio je izbačen kao iz katapulta i proleteo kroz okupljene, kao da je izleteo iz mangonele i sručio se koliko je dug i širok pravo na njega.

     "Ričarde?" oslovi ga ona.
     Otvorio je oči. Lice mu je ulazilo u žižu i izlazilo iz nje. Oči čudne boje zurile su u njegove, sa mladog, gotovo vilinskog, bledog lica.
     "Dor?" prozbori on.
     Bila je besna. Bila je više nego besna.
     "Tako mi Hrama i Luka, Ričarde. Ne mogu da poverujem. Šta ti radiš ovde?"
     "I meni je drago što te vidim", reče Ričard slabim glasom. Seo je i zapitao se nije li dobio potres mozga. Zatim se zapitao kako da sazna da li ga je dobio. I na kraju se zapitao zašto je uopšte mislio da će Dor biti drago da ga vidi.
     Uporno je zurila u svoje nokte, šireći i skupljajući nozdrve, kao da nije imala poverenja u sebe da išta više kaže.
     Krupni čovek sa veoma lošim zubima, koji ga je oborio na mostu, borio se sa patuljkom. Borili su se železnim polugama, i borba nije bila baš onoliko neravnopravna kao što se moglo činiti. Patuljak je bio neverovatno brz: kotrljao se, udarao, odskakao, zaranjao; svaki njegov pokret činio je da Varni u poređenju s njim izgleda nezgrapan i trapav.
     Ričard se okrenu ka markizu koji je napeto posmatrao borbu.
     "Šta se dešava?" upita on.
     Markiz ga udostoja jednog pogleda, a zatim se ponovo usredsredi na ono što se dešavalo ispred njega. "Ti si", reče on, "u velikoj nevolji, u gadnim govnima, i pretpostavljam na svega nekoliko časova od prevremenog i van svake sumnje gadnog kraja. Što se nas tiče, mi imamo audiciju za telohranitelje."
     Varni potkači svojom železnom motkom patuljka koji istog časa prestade da poskakuje i jurca, i umesto svega toga osta da leži, neosetljiv na sve ostalo.
     "Mislim da smo dovoljno videli", reče glasno markiz. "Hvala vam svima. Gospodine Varni, da li biste mogli da sačekate?"
     "Zašto si morao da dođeš ovamo?" ledenim glasom upita Dor.
     "Nisam imao baš neki izbor", odvrati Ričard.
     Ona uzdahnu.
     Markiz je koračao po perimetru, otpuštajući razne telohranitelje koji su već bili u audijenciji, deleći pohvale ovde, savete onde. Varni je strpljivo čekao, izdvojen po strani.
     Ričard se osmehnu Dor. Nije obraćala pažnju na njega.
     "Kako si stigao na pijacu?" upita ona.
     "Postoje ti ljudi pacovi..." poče Ričard.
     "Pacov-govornici", izusti ona. "I, vidiš, pacov koji nam je doneo markizovu poruku..."
     "Poglavar Dugorep", reče ona.
     "E, pa, on im je kazao da me moraju dovesti ovamo."
     Ona izvi obrvu, malo nakrivi glavu na jednu stranu. "Neki pacov-govornik te je doveo ovamo?"
     On klimnu. "Najvećim delom puta. Zvala se Anastazija. Ona... ovaj, nešto joj se dogodilo. Na mostu. Ta druga dama me je sprovela ostatak puta dovde. Mislim da je... Znaš već" Oklevao je, a potom izgovori. "Kurva."
     Markiz se vratio. Stajao je ispred Varnija, koji je delovao nepristojno zadovoljan samim sobom.
     "Stručnjak za oružje?" upita markiz.
     "Za neka", odvrati Varni. "Recimo to ovako. Ako nekoga možete njime poseći, nekom rascopati njime glavu, polomiti kost ili napraviti gadnu rupu u nekome, onda je Varni stručnjak za to oružje."
     "Prethodni zadovoljni poslodavci se podrazumevaju?"
     "Olimpija, Čobanska kraljica, Krouč Enders. Obavljao sam obezbeđenje na Majskom Sajmu izvesno vreme."
     "Pa", poče markiz de Karabas. "Na sve nas su tvoje veštine ostavile veliki utisak."
     "Čula sam", reče neki ženski glas, "da ste tražili telohranitelje. A ne amatere entuzijaste."
     Koža joj je bila boje toplog karamela, a osmehom bi mogla da zaustavi revoluciju. Od glave do pete bila je odevena u meku sivu i smeđu kožu.
     "To je ona", prošaputa Ričard Dor. "Kurva."
     "Varni", izusti Varni, stavši nasuprot nje, "jeste najbolji čuvar i razbojnik u Podzemlju. Svi to znaju."
     Žena pogleda markiza. "Jeste li završili provere?" upita ona.
     "Jesmo", odvrati Varni.
     "Ne nužno", reče markiz.
     "Onda bih volela da se prijavim", reče mu ona.
     Prošao je trenutak pre nego što je markiz de Karabas rekao: "Dobro", i povukao se unazad, skočio na tezgu za prodaju sušenog lososa i smestio se udobno da prati akciju.
     Varni je izvan svake sumnje bio opasan, da ne pominjemo da je bio napasnik, sadista i aktivno poguban po fizičko zdravlje onih oko njega. Ali zato nije naročito brzo razmišljao. Zurio je u markiza dok je novčić padao i padao i nastavljao da pada. Konačno je u neverici zapitao: "Moraću da se borim s njom?"
     "Da", odvrati žena u koži. "Osim ako ne bi voleo prethodno da malo prilegneš."
     Varni poče da se smeje: pomahnitalo da se kikoće.
     Trenutak kasnije prestao je da se smeje, kada ga je žena snažno šutnula u pleksus, i on se stropoštao poput drveta.
     U blizini njegove šake, na podu, našla se železna šipka koju je koristio u borbi sa patuljkom. On je ščepa, odalami njome ženu po licu - ili bi to učinio da se ona nije sagnula. Zatim mu je prilepila zauške po oba uveta, veoma brzo. Šipka je poletela preko prostorije.
     I dalje posrćući od bola u ušima, Varni izvuče nož iz čizme. Nije baš bio siguran šta se posle toga dogodilo: znao je samo toliko da mu se svet izmakao ispod nogu i da leži licem okrenut prema tlu, dok mu krv teče iz ušiju, sa vlastitim nožem uperenim u grlo, i da je markiz de Karabas rekao:
     "Dosta!"
     Žena je podigla pogled, i dalje držeći Varnijev nož prislonjen uz njegovo grlo. "Pa?" izusti ona.
     "Veoma upečatljivo", reče markiz.
     Dor klimnu.
     Ričarda kao da je pogodila munja: kao da je gledao Emu Pil, Brusa Lija i neki naročito opasan tornado, sve zajedno i začinjeno obilatim korišćenjem stopala kakvo je jednom video u programu o svetu divljine kada je mungos ubio kraljevsku kobru. Tako se ona kretala. Tako se ona borila.
     Žena pogleda Varnija. "Hvala vam, gospodine Varni", izgovori ona učtivo. "Bojim se da nam vaše usluge ipak neće biti potrebne."
     Ustala je sa njega i zadenula njegov nož za svoj pojas.
     "A vas zovu?" upita markiz.
     "Mene zovu Lovac", odvrati ona.
     Niko ništa ne reče. A onda Dor oklevajući progovori: "Onaj Lovac?"
     "Tako je", reče Lovac i otra podnu prašinu sa kožnih pantalona. "Vratila sam se."
     Odnekud se oglasi zvono, dva puta, dubok odzvanjajući zvuk od koga Ričardu zatreperiše zubi. "Pet minuta", prošaputa markiz. Zatim se obrati ostatku okupljenih: "Mislim da smo pronašli našeg telohranitelja. Svima vam mnogo hvala. Nema više šta da se vidi."
     Lovac ode do Dor i odmeri je.
     "Možete li sprečiti ljude da me ubiju?" upita Dor.
     Lovac nagnu glavu ka Ričardu. "Danas sam njemu tri puta spasla život, dok je prelazio preko mosta, na putu za pijacu." Varni, koji je uspeo da ustane, umom podiže šipku.
     Markiz ga je posmatrao kako to čini; i ništa nije rekao.
     Na Dorinim usnama zatitra osmeh. "Čudno", reče ona. "Ričard je mislio da si..."
     Lovac nikada nije otkrila šta je to Ričard mislio da je ona. Šipka je poletela ka njenoj glavi. Jednostavno je ispružila ruku, i uhvatila je: zadovljno se smestila na njenom dlanu.
     Zatim je otišla do Varnija.
     "Je li ovo tvoje?" upitala je.
     On joj se iskezi, pokazavši žute, crne i smeđe zube.
     "Trenutno nas obavezuje", reče Lovac, "Pijačno primirje. Ali ako ponovo pokušaš nešto slično, prekršiću primirje, polomiću ti obe ruke i nateraću te da ih odneseš kući u zubima. A sada", nastavi ona, zavrnuvši mu ruku iza leđa, "lepo se izvini."
     "Ou", procedi Varni.
     "Da?" stade ona da ga hrabri.
     Ispljunuo je reč kao da će da ga udavi. "Izvini."
     Pustila ga je.
     Varni je pohitao da se udalji, uplašen i besan, sve vreme se povlačeći unatraške, licem okrenut prema Lovcu. A kada je stigao do vrata odeljenja sa hranom, zastade, i povika: "Mrtva si! Mrtva skroz naskroz, jesi!" glasom na ivici suza.
     Zatim se okrenuo i istrčao iz prostorije.
     "Amateri", uzdahnu Lovac.

     Vratili su se istim putem kojim je Ričard došao.
     Zvono je sada bez prestanka potmulo odzvanjalo. Zvonio je krupni crnac, u crnoj odori dominikanskog sveštenika, a zvono je bilo postavljeno pored štanda sa Harodsovim pihtijama za sladokusce.
     Koliko god da je pijaca bila praznik za oko, po mnogo čemu je bio još veći praznik gledati kojom brzinom su je raščišćavali i sklanjali. Svi dokazi da je ikada tu bila nestajali su: tezge su rastavljane, tovarene na leđa, odnošene.
     Ričard je primetio Starog Bejlija, ruku punih neskladnih natpisa i kaveza sa pticama, kako posrćući napušta robnu kuću.
     Gomila se smanjivala. Pijaca je nestala. Prizemlje Harodsa izgledalo je kao i obično, isto tako dosadno, uredno, kao i svaki put kada je šetao njime sa Džesikom.
     "Lovče", zausti markiz. "Čuo sam za tebe, razume se. Gde si bila sve ovo vreme?"
     "U lovu", jednostavno je odgovorila. A zatim se obratila Dor. "Umeš li da primaš naređenja?"
     Dor klimnu. "Ako moram."
     "Dobro. Onda ću možda moći da te održim u životu", reče Lovac. "Ako prihvatim posao."
     Markiz zastade. Sevnu očima prema njoj, u neverici. "Rekla si, ako prihvatiš posao...?"
     Lovac otvori vrata, i oni kročiše na londonski noćni pločnik. Padala je kiša dok su bili na pijaci, i ulične svetiljke sada su se svetlucale na vlažnom asfaltu.
     "Prihvatila sam ga", reče Lovac.
     Ričarda je sve više obuzimalo osećanje da se vuče za njima. Dor nije htela da sretne njegov pogled, markiz ga je prenebregavao, a Lovac se odnosila prema njemu kao da joj je svejedno da li je tu ili ne.
     "Čujte", poče on. "Ne želim da budem na teretu ili bilo šta slično, ali šta je sa mnom?"
     Markiz se okrenu i zagleda u njega, ogromnim i belim očima na tamnom licu. "S tobom?" upita on. "Šta s tobom?"
     "Ovaj", poče Ričard. "Kako da se ponovo vratim u normalu? Imam utisak da sam se obreo u košmaru. Prošle nedelje sve je imalo smisla, a sada više ništa nema smisla..." Zaćutao je. Progutao knedlu. "Zanima me kako da povratim svoj život", objasni on.
     "Nećeš ga povratiti putujući s nama, Ričarde", reče Dor. "Ionako će ti biti veoma teško. Ja... zaista mi je žao."
     Lovac, koja je išla na čelu, kleknu na pločnik. Izvadila je mali metalni predmet iz pojasa i upotrebila ga da otključa poklopac kanalizacije. Povukla je poklopac, pogledala u šaht, oprezno, spustila se niz njega, a zatim stala da požuruje Dor da i ona siđe u kanalizaciju.
     Dor nije pogledala Ričarda pre nego što je sišla.
     Markiz se počeša po nosu. "Mladiću", poče on, "postoje dva Londona. Tu je London Iznad - u njemu ti živiš - a tu i London Ispod, Podzemlje, naseljeno ljudima koji su pali kroz pukotine u svetu. Sada si jedan od njih. Laku noć."
     Stao je da se spušta niz lestvice u šahtu. Ričard reče: "Stani!" i uhvati poklopac šahta pre nego što se ovaj spustio. Krenuo je da silazi za markizom.
     Zaudaralo je na vodu na vrhu kanalizacije - mrtav, sapunjav, kupusav miris. Očekivao je da će se pogoršati što bude dalje silazio, ali umesto toga mirisa je nestalo, i to veoma brzo.
     Proticala je siva voda, plitka, ali brza, po dnu tunela od cigala.
     Ričard zakorači u nju. Mogao je da vidi svetla ostalih ispred sebe, te potrča pljuskajući niz tunel da bi ih sustigao.
     "Odlazi", reče markiz.
     "Neću", odvrati on.
     Dor ga okrznu pogledom. "Zaista mi je žao, Ričarde", reče ona.
     Markiz se ispreči između njih. "Ne možeš se vratiti u svoj stari dom, na svoj stari posao, niti svom starom životu", reče on, gotovo nežno. "Ništa od toga više ne postoji. Tamo gore, ti ne postojiš." Stigli su do raskršća: mesta na kome su se spajala tri tunela. Dor i Lovac uputiše se jednim od njih, onim iz koga nije doticala nikakva voda, ni ne osvrnuvši se. Markiz se dvoumio.
     "Moraćeš ovde dole da izvučeš što najviše možeš", reče on Ričardu, "u kanalizaciji, magiji i tami." A onda se široko osmehnuo: "E pa - bilo mi je drago što smo se ponovo videli. Sve najbolje. Ako ti pođe za rukom da preživiš naredni dan ili dva možda izguraš i ceo mesec."
     Rekavši to, on se okrenu i ode niz kanalizaciju.
     Ričard se osloni o zid i stade da osluškuje njihove korake koji su se udaljavali odzvanjajući, proticanje vode na putu ka pumpnim stanicama u Istočnom Londonu i rad kanalizacije.
     "Sranje", reče on.
     A onda, na svoje iznenađenje, prvi put od kada mu je otac umro, sam, u tami, Ričard Mejhju zaplaka.
     Stanica podzemne železnice bila je sasvim prazna i u potpunom mraku. Varni prođe kroz nju, držeći se zidova, bacajući nervozne poglede ispred i iza sebe, i sa jedne na drugu stranu.
     Ovu stanicu izabrao je nasumce, uputio se ka njoj preko krovova i kroz senke, proveravajući da ga neko ne prati. Nije se uputio nazad u svoju jazbinu u tunelima Kamden Tauna duboko pod zemljom. To bi bilo suviše rizično. Postojala su i druga mesta na kojima je Varni pohranio oružje i hranu. Na izvesno vreme će se pritajiti. Dok se sve ovo ne završi.
     Zastao je pored mašine za karte i oslušnuo, u tami.
     Potpuna tišina. Uverivši se da je sam, dozvolio je sebi da se opusti. Zastao je na vrhu spiralnog stepeništa i duboko udahnuo vazduh.
     Jedan glas iza njega, mastan poput taloga ulja, razgovorljivo reče: "Varni je najbolji razbojnik i stražar u Podzemlju. Svi to znaju. Gospodin Varni nam je to sGm kazao."
     A glas s njegove druge strane odvrati, nežno: "Nije lepo lagati, gospodine Krup."
     U mrklom mraku, gospodin Krup se zagrejao za ovu temu. "Nije, gospodine Vandemare. Moram reći, ja na to gledam kao na ličnu izdaju, koja me je duboko povredila. I razočaran sam. Kada nemate u izgledu ništa čime biste se mogli iskupiti, ne gledate baš naročito ljubazno na razočaranje, je li tako, gospodine Vandemare?"
     "Nimalo ljubazno, gospodine Krup."
     Varni se bacio napred i potrčao, glavom bez obzira, u tamu, niz spiralno stepenište.
     Glas sa vrha stepeništa, glas gospodina Krupa, reče: "Zaista, trebalo bi na to da gledamo kao na ubistvo iz milosrđa."
     Varnijeva stopala kloparala su po metalnim prečagama, i taj zvuk odzvanjao je stepeništem. Duvao je i dahtao, češući ramenima zidove, naslepo se spoplićući nizbrdo u tamu.
     Stigao je do dna stepeništa i obreo se pored znaka upozorenja namenjenog putnicima, na kome je stajalo da ima 259 stepenika do vrha i da samo zdravim ljudima uopšte treba da padne na pamet da pokušaju. Svi ostali, upozoravao je znak, trebalo bi da koriste lift.
     Lift?
     Nešto je lupnulo, i vrata lifta se otvoriše, veličanstveno polako, preplavivši prolaz svetlošću.
     Varni stade da petlja, tražeći nož: opsova kada shvati da je ostao kod one kučke Lovca. Posegnuo je za mačetom u futroli koja mu je visila preko ramena.
     Nije je bilo.
     Začuo je učtivo nakašljavanje iza sebe i okrenuo se.
     Gospodin Vandemar sedeo je na stepenicama, u dnu spiralnog stepeništa.
     Čistio je nokte Varnijevom mačetom.
     A onda se gospodin Krup obrušio na njega, zubima, kandžama i sitnim oštricama; i Varni nije došao u priliku čak ni da vrisne.
     "Pa, pa", rede gospodin Vandemar, ravnodušno, i nastavi da sređuje nokte.
     A onda poteče krv. Vlažna, crvena krv u ogromnim količinama, jer Varni je bio krupan čovek i čuvao ju je svu unutra.
     Međutim, kada su gospodin Krup i gospodin Vandemar završili, teško da biste primetili makar i najmanju mrlju na podu u dnu spiralnog stepeništa.
     Posle narednog pranja podova sve je zauvek nestalo.

     Lovac je bila na čelu. Dor je išla u sredini. Markiz de Karabas bio je na začelju. Niko od njih ništa nije rekao od kada su ostavili Ričarda, pre pola sata.
     Dor iznenada stade. "Ne možemo to da uradimo", reče ona odlučno. "Ne možemo ga ostaviti tamo."
     "Svakako da možemo", reče markiz. "Upravo jesmo."
     Ona odmahnu glavom. Osećala se krivo i glupo još od kada je ugledala Ričarda, na leđima ispod Ruislipa, na audiciji. Umorila se od toga.
     "Ne budi blesava", reče markiz.
     "Spasao mi je život", reče mu ona. "Mogao me je ostaviti na pločniku. Nije."
     Markiz izvi obrvu: ravnodušan, dalek - ironično stvorenje. "Draga moja mlada damo", reče on. "Na ovaj pohod ne vodimo putnike."
     "Ne ponašaj se pokroviteljski, de Karabase", reče Dor. Zvučala je umorno. "Mislim da sam u stanju da odlučim ko ide sa nama. Ti radiš za mene, je li tako? Ili je možda obrnuto?"
     Zurio je u nju, hladno i ljutito. "On ne ide sa nama", izjavi on, odlučno. "Ionako je do sada sigurno već mrtav."

     Ričard nije bio mrtav. Sedeo je u mraku, na ivici, pored slivnika koji je služio da odvodi vodu za vreme oluja, pitajući se koliko još duboko može da zabrazdi.
     Život ga je do sada savršeno pripremio za posao u Osiguranju, za kupovinu u samoposluzi, za gledanje fudbalskih utakmica na televizoru subotom po podne, da uključi grejalicu ako je hladno. Ali je zato veličanstveno omanuo da ga pripremi za život kao ne-osobe po krovovima i u kanalizaciji Londona, za život na hladnom, vlažnom i u mračnom.
     Zasijala je nekakva svetlost. Koraci krenuše prema njemu. Ako je to, zaključi on, skupina ubica, kanibala ili čudovišta, neće se čak ni boriti. Pustiće ih da okončaju sve ovo za njega; bilo mu je dosta. Zagledao se u tamu, ka mestu gde je trebalo da se nalaze njegova stopala. Koraci su dolazili sve bliže.
     "Ričarde?" bio je to Dorin glas.
     Skočio je. A zatim ju je namerno prenebregao. Da nije bilo tebe, pomisli on...
     "Ričarde?"
     Nije podigao pogled. "Šta je?" upita on.
     "Slušaj", poče ona. "Zaista ne bi bio u ovoj gužvi da nije bilo mene. Takođe mislim da sa nama ne bi bio ništa bezbedniji. Ali. Ovaj." Ona slegnu remanima. Duboko uvuče vazduh. "Izvini. Ideš li?"
     "Ništa drugo trenutno ne radim", odvrati on, sa sračunatom ravnodušnošću koja se graničila sa histerijom. "Zašto da ne?"
     Snažno ga je zagrlila.
     "Pokušaćemo ponovo da te vratimo", reče ona. "Obećavam. Kada nađemo ono što tražim."
     Uputiše se niz tunel. Ričard je mogao da vidi Lovca i markiza koji su ih čekali na ulazu u tunel. Markiz je izgledao kao da je bio promoran da proguta sredinu limuna. "Šta ti to tražiš?" upita Ričard, malo se razveselivši.
     "Duga je to priča", odvrati ona, svečano. "Trenutno tragamo za anđelom po imenu Islington."
     Ričard poče da se smeje. Nije mogao da se obuzda. Nema sumnje da je bio histeričan, ali i iscrpljen, jer je, nekako, uspeo da poveruje u nekoliko desetina nemogućih stvari, a da nije valjano ni doručkovao. Njegov smeh odzvanjao je tunelima.
     "Anđelom?" ponovi on, tupo se kikoćući. "Po imenu Islington?"
     "Pred nama je dug put", reče Dor.
     A Ričard zavrte glavom, osetivši se isceđen, ispražnjen i kao odran.
     "Anđeo", prošapta on tunelima i tami. "Anđeo."

     Cela Velika Dvorana bila je preplavljena svećama. Sveće su se nalazile pored čeličnih stubova koji su držali krov. Sveće su čekale pored vodopada koji se slivao niz jedan zid u mali kameni bazen ispod njega. Sveće su bile nagomilane pored kamenog zida. Sveće su se skutrile na podu. Sveće su bile pobodene u držače pored ogromnih vrata koja su se nalazila između dva tamna čelična stuba. Vrata su bila od uglačanog crnog kamena, postavljena u srebrnu osnovu koja je tokom vekova izgubila sjaj i postala gotovo crna.
     Sveće nisu bile upaljene; ali dok je prolazio pored njih, one su se treperavo palile. Ničija ruka ih nije dodirnula; nikakav plamen nije dodirnuo njihove fitilje. Njegova je odora bila jednostavna i bela; ili više nego bela. Boja, ili odsustvo boje, tako svetla da je to bilo zapanjujuće. Stopala bosa na hladnom kamenom podu Velike Dvorane. Lice mu je delovalo bledo, mudro i nežno; i, možda, pomalo usamljeno.
     Bilo je prelepo.
     Uskoro su sve sveće u Dvorani gorele.
     Zastao je pored kamenog bazena; klekao je pored vode, spojio šake, spustio ih u čistu vodu, podigao ih i počeo da pije. Voda je bila hladna i veoma čista. Kada je završio, zatvorio je na trenutak oči, kao da blagosilja.
     Zatim je ustao i udaljio se nazad kroz Dvoranu, putem kojim je i došao; i sveće su se gasile s njegovim prolaskom, kao što su to činile već destinama hiljada godina.
     Nije imao krila; pa ipak, nema nikakve sumnje da je bio anđeo. Islington je izišao iz Velike Dvorane; i poslednje sveće su utrnule, i vratila se tama.