4.

     Gospodin Krup i gospodin Vandemar nastanili su se u podrumu jedne viktorijanske bolnice, zatvorene pre deset godina zbog smanjenja budžeta za zdravstvo.
     Planeri, koji su objavili da nameravaju da pretvore bolnicu u blok jedinstvenih, luksuznih stanova, isparili su čim je bolnica bila zatvorena, i tako je ona ostala da stoji, iz godine u godinu, siva, prazna i neželjena, sa daskama preko prozora i katancima na vratima.
     Krov je istruleo i kiša se cedila kroz praznu unutrašnjost bolnice, šireći vlagu i trulež kroz zgradu.
     Bolnica se prostirala oko središnjeg svetlarnika koji je propuštao sivu i neprijateljsku svetlost.
     Podrumski prostor ispod praznih odeljenja sadržao je preko stotinu sobičaka, od kojih su neki bili prazni, a u drugima se nalazio napušten medicinski materijal. U jednoj prostoriji bila je smeštena zdepasta, džinovska metalna peć. U narednoj, kabine toaleta i tuševa bez vode. Većina podova u podrumu bili su prekriveni tankim slojem uljaste kišnice, koja je odražavala tamu i propadanje prema tavanicama koje su trulile.
     Ako krenete niz bolničke stepenice, sve do samog njihovog kraja, prođete kroz napuštene prostorije sa tuševima, pa pored toaleta za osoblje i pokraj prostorije ispunjene polomljenim staklom u kojoj se tavanica potpuno urušila, tako da je sada zjapila ka stepeništu iznad, stići ćete do jednog malog železnog stepeništa. Ako se spustite njime i pređete preko baruštine u podnožju stepenica, te se probijete kroz napola istrulela drvena vrata, obrešćete se u pod-podrumu, jednoj ogromnoj prostoriji, u kojoj se sto dvadeset godina gomilao bolnički otpad, ostavljan tu i zaboravljan; upravo tu su gospodin Krup i gospodin Vandemar, za sada, svili svoj dom.
     Zidovi su bili vlažni, i voda je kapala sa tavanice. Čudne neke stvari raspadale su se po uglovima: neke od njih nekada su bile žive.
     Gospodin Krup i gospodin Vandemar ubijali su vreme.
     Gospodin Vandemar je negde nabavio stonogu - crveno-narandžasto stvorenje, dugačko gotovo osam inča, sa opakim, otrovnim zubima na oba kraja - te ju je puštao da mu trči preko šaka, posmatrajući je kako se grči između njegovih prstiju, kako nestaje u jednom od rukava i kako se minut kasnije pojavljuje iz drugog.
     Gospodin Krup se igrao žiletima. Pronašao je celu jednu kutiju žileta starih pedeset godina, umotanih u masnu hartiju, u uglu, i pokušao je da smisli šta će s njima.
     "Ako biste mogli da mi malo posvetite svoju pažnju, gospodine Vandemare", poče on, uglađeno. "Usmerite svoje sitne i zrnaste oči na ovo."
     Gospodin Vandemar je pažljivo držao glavu stonoge između ogromnog palca i krupnog kažiprsta, kako bi je sprečio da se migolji, te je pogledao gospodina Krupa.
     Gospodin Krup je položio levu šaku na zid, raširivši prste. Uzeo je pet žileta u desnu šaku, pažljivo nanišanio i hitnuo ih prema zidu.
     Svi su se zarili u zid između prstiju gospodina Krupa. Ličilo je na tačku vrhunskog bacača noževa u minijaturi.
     Gospodin Krup je sklonio šaku, ostavivši žilete u zidu da obeleže mesto na kome su se nalazili njegovi prsti, pa se okrenuo prema svom partneru, iščekujući pohvalu.
     To na gospodina Vandemara nije ostavilo nikakav utisak.
     "Šta je u tome tako pametno?" upita on. "Nisi pogodio ni jedan jedini prst."
     Gospodin Krup uzdahnu. "Nisam?" reče on. "Prereži mi grkljan, u pravu si. Kako sam mogao da budem takva šeprtlja?" Izvukao je žilete iz zida, jedan po jedan, i spustio ih na drveni sto. "Zašto mi ti ne pokažeš kako je trebalo da to izvedem?"
     Gospodin Vandemar klimnu. Vratio je stonogu u praznu teglu od marmelade.
     Zatim je prislonio levu šaku uza zid.
     Podigao je desnu ruku: u desnoj je držao nož, opak, oštar i savršeno izbalansiran. Začkiljio je i hitnuo ga.
     Nož je poleteo kroz vazduh poput kakvog strašno velikog i oštrog noža za bacanje, i to zaista brzo. Zario se u zid oštricom koja je prethodno pogodila i probila nadlanicu gospodina Vandemara.
     Oglasilo se zvono.
     Gospodin Vandemar je podigao pogled, zadovoljan probijenom šakom. "Eto, ovako", reče on.
     U uglu prostorije nalazio se stari telefon. Veoma stari, dvodelni telefon, koji se u bolnici nije koristio od dvadesetih godina, napravljen od drveta i bakelita. Gospodin Krup je podigao slušalicu, na dugačkom gajtanu obmotanom tkaninom, i stao da govori u mikrifon pričvršćen za osnovu. "Krup i Vandemar", reče on uglađeno. "Stara firma. Prepreke uništene, napasti zbrisane, neugodni udovi uklonjeni. Vršimo zaštitnu popravku zuba."
     Osoba na drugoj strani veze nešto reče. Gospodin Krup se pogrbio.
     Gospodin Vandemar povuče levu šaku. Nož ju je čvrsto držao pričvršćenu za zid.
     "Oh. Da, gospodine. Da, svakako. Smem li da primetim da je vaše telefonsko čavrljanje osvežilo i razveselilo inače užasan dan bez ikakvih događaja?" Još jedna pauza. "Svakako da ću prestati sa laskanjem i puzanjem. Biću oduševljen. Čast mi je, i... šta znamo? Znamo da..." Prekid. Frknuo je nosem, zamišljeno, strpljivo. "Ne, ne znamo gde je baš u ovom trenutku. Ali ni ne moramo to da znamo. Biće večeras na pijaci i..." Usta mu se stisnuše. "Nemamo nameru da narušimo njihovo pijačno primirje. Više sam imao na umu da sačekamo da napusti pijacu, pa da je onda smotamo..." Ponovo je zaćutao i slušao, klimajući glavom s vremena na vreme.
     Gospodin Vandemar pokušao je slobodnom rukom da izvuče nož iz zida, ali nož se duboko zario.
     "To se može srediti, da", reče gospodin Krup u mikrofon. "Hoću da kažem, biće sređeno. Svakako. Da. Jasno mi je. Gospodine, možda bismo mogli da popričamo o...?"
     Onaj koji je zvao već je, međutim, bio spustio slušalicu. Gospodin Krup je zurio u slušalicu trenutak, a onda ju je ponovo obesio.
     "Misliš da si prokleto pametan", prošaputa on. A onda je primetio u kakvom se škripcu našao gospodin Vandemar i dodao: "Prekinite s tim." Nagnuo se napred i izvukao nož iz zida i šake gospodina Vandemara, te ga spustio na sto.
     Gospodin Vandemar protrese levu šaku i promrda prstima, a zatim obrisa deliće vlažnog gipsa sa oštrice noža. "Ko je to bio?"
     "Naš poslodavac", odvrati gospodin Krup. "Izgleda da sa drugom neće uspeti. Nije dovoljno stara. To će ipak morati da bude ta ženska Dor."
     "Znači da nam više nije dozvoljeno da je ubijemo?"
     "To bi, gospodine Vandemare, nadugačko i ukratko, bilo to, da. Izgleda da je mala gospođica Dor objavila da ima nameru da unajmi telohranitelja. Na pijaci. Večeras."
     "Pa?" Gospodin Vandemar pljunu na nadlanicu, na mestu gde je ušao nož, kao i na dlan, tamo gde je nož izišao.
     Gospodin Krup dohvati sa poda svoj kaput, težak, crn i sjajan usled izlizanosti. Zatim ga obuče.
     "Pa, gospodine Vandemare, zar nećemo i mi sebi unajmiti telohranitelja?"
     Gospodin Vandemar vrati nož u futrolu u rukavu. I on je obukao kaput, gurnuo šake duboko u džepove i bio prijatno iznenađen kada je u jednom od njih pronašao gotovo pola miša. Bio je gladan.
     Zatim je porazmislio o poslednjoj izjavi gospodina Krupa s usredsređenošću anatoma koji raščlanjuje ljubav svog života; shvativši da postoji nedoslednost u logici njegovog partnera, gospodin Vandemar reče: "Nama nije potreban telohranitelj, gospodine Krup. Mi povređujemo ljude. Ne povređuju oni nas."
     Gospodin Krup je isključio svetlo.
     "Oh, gospodine Vandemare", poče on, uživajući u zvuku reči, "ako nas posečeš, zar mi ne krvarimo?"
     Gospodin Vandemar je trenutak o ovom razmišljao, u mraku. Zatim je sasvim tačno primetio. "Ne."

     "Uhoda iz Gornjeg sveta", reče gospodar pacov-govornika. "Hej? Trebalo bi da te rasporim od grla do želuca i proreknem budućnost pomoću tvoje utrobe."
     "Slušajte", poče Ričard, leđima oslonjen uza zid, sa staklenim bodežom prislonjenim uz Adamovu jabučicu. "Mislim da grešite. Zovem se Ričard Mejhju. Mogu da dokažem ko sam. Imam kartice za biblioteku. Kreditne kartice. Stvari", dodade on u očajanju.
     Ričard je primetio, sa ravnodušnom jasnoćom koja se javlja u trenutku kada se kakav ludak sprema da vam prereže grkljan komadom slomljenog stakla, da se na suprotnom kraju dvorane ljudi ničice bacaju na tle, da se duboko klanjaju i ostaju na podu.
     Jedna mala crna prilika išla je prema njima po tlu.
     "Mislim da bi kratkotrajno razmišljanje moglo da pokaže kako smo se svi budalasto poneli", primeti Ričard. Nije imao pojma šta te reči znače, već samo da su doprle iz njegovih usta, i da sve dok bude govorio, nije mrtav. "Zašto to ne biste sklonili i... izvinite, to je moja torba", ove poslednje reči uputio je jednoj mršavoj, blatnjavoj devojci koja je uzela Ričardovu torbu i stala grubo da izbacuje njen sadržaj na tle.
     Ljudi u dvorani nastavili su da se klanjaju i da ostaju povijenih leđa, dok se malo obličje približavalo.
     Obličje je stiglo do skupine ljudi oko Ričarda. Niko od njih nije ga primetio. Svi su gledali u Ričarda.
     Bio je to pacov. Podigao je pogled prema njemu. Ričard je na trenutak imao bizaran utisak da mu je ovaj namignuo.
     A onda je glasno zacijukao.
     Čovek koji je držao stakleni bodež baci se na kolena. Isto učiniše i ljudi okupljeni oko njih. Isto učini, posle kraćeg oklevanja, i nekako čudnije, beskućnik, onaj koga su zvali Ilijaster.
     Ričard je bio jedini koji je još stajao. Mršava devojka povuče ga za lakat, te se i on spusti na jedno koleno.
     Gospodar pacov-govornika naklonio se tako duboko da mu je dugačka kosa očešala tle, i cijukanjem je uzvratio pacovu, mrdajući nosem, pokazujući zube, krešteći i sikćući, za sve okupljene poput kakvog ogromnog pacova.
     "Čujte, da li bi mi neko kazao..." promrmlja Ričard.
     "Tišina!" reče devojka.
     Pacov zakorači, pomalo oholo, u grubu šaku gospodara pacov-govornika, i čovek je s puno poštovanja prinese Ričardovom licu. Lenjo je mahao repom.
     "Ovo je poglavar Dugorep, iz klana Sivih", predstavi ga gospodar pacov-govornika. "Kaže da si mu strašno poznat. Želi da zna da li te je već sreo."
     Ričard se zagleda u pacova. Pacov se zagleda u Ričarda. "Pretpostavljam da je moguće", priznade on.
     "Kaže da je namirivao obavezu prema markizu de Karabasu."
     Ričard se još pomnije zagleda u njega. "To je onaj pacov? Da, sreli smo se. U stvari, gađao sam ga daljinskim upravljačem mog televizora."
     Neki ljudi koji su stajali unaokolo našli su se u šoku. Mršava devojka je čak zacvilela. Ričard to jedva da je i primetio; bar mu je nešto bilo poznato u ovom ludilu.
     "Zdravo, Pacovče", reče on. "Drago mi je što te ponovo vidim. Znaš li gde je Dor?"
     "Pacovče!" ponovi devojka glasom između skvičanja i užasnutosti. Mali, vodom umrljani, crveni bedž bio joj je prikačen za dronjavu odeću. Na njemu je, žutim slovima, pisalo Ja sam 11.
     Gospodar pacov-govornika zamahnu staklenim bodežom u znak upozorenja prema Ričardu. "Ne smeš se obraćati poglavaru Dugorepu neposredno, već samo preko mene", reče on.
     Pacov zaskviča naređenje. Čovekovo lice se smrknu.
     "On?" reče on, prezrivo gledajući Ričarda. "Čujte, nemam nikoga slobodnog. Kako bi bilo da mu jednostavno prerežem grkljan i pošaljem ga dole narodu iz kanalizacije..."
     Pacov ponovo zacijuka, odlučno, a zatim skoči sa čovekovog ramena na tle i nestade u jednoj od mnogobrojnih rupa koje su opasivale zid.
     Gospodar pacov-govornika ustade.
     Stotinu očiju bilo je uprto u njega. Okrenuo se prema dvorani i pogledao ostale, koji su čučali pored svojih masnih vatri.
     "Ne znam u šta ste se vi to zablenuli", povika on. "Ko okreće ražanj, a? Želite li da jelo izgori? Nema šta da se vidi. Hajde. Gubite se."
     Ričard nervozno ustade.
     Gospodar pacov-govornika pogleda Ilijastera. "Treba ga odvesti na pijacu. Naređenje poglavara Dugorepa."
     Ilijaster zavrte glavom i pljunu na tle. "E, pa, ja nemam nameru da ga vodim", reče on. "To putovanje je vrednije od mog života. Vi pacov-govornici uvek ste bili dobri prema meni, ali ja tamo ne mogu da idem. Ti to znaš."
     Gospodar pacov-govornika klimnu. Zatim skloni bodež.
     Osmehnu se Ričardu, pokazavši pokvarene zube. "Nisi ni svestan koliko si imao sreće, malopre", primeti on.
     "Jesam", odvrati Ričard. "Zaista jesam."
     "Ne", reče čovek, "nisi. Zaista nisi." A onda zavrte glavom i reče, onako za sebe. "'Pacovče!'"
     Gospodar pacov-govornika uhvati Ilijastera za ruku, i njih dvojica se odmakoše malo dalje kako ih Ričard ne bi mogao čuti, i počeše da razgovaraju, povremeno bacajući poglede ka njemu.
     Mršava devojka proždirala je jednu od Ričardovih banana, i to, pomisli Ričard, krajnje neerotski; nikada nije video da neko tako nezavodljivo jede bananu.
     "Znaš, to je trebalo da bude moj doručak", primeti Ričard.
     Pogledala ga je kao krivac.
     "Ja se zoven Ričard. A ti?"
     Devojka je, shvati on, uspela da pojede najveći deo voća koje je Ričard poneo sa sobom, i sada ga je nekako čudno pogledala. A onda je razvukla usta u nekakav poluosmeh i izgovorila nešto što je dosta ličilo na Anastazija.
     "Bila sam gladna", reče ona.
     "I ja sam", reče joj on.
     Pogledala je prema malim vatrama na drugom kraju sobe. A onda ponovo Ričarda.
     "Voliš li mačke?" upita ona.
     "Da", odvrati Ričard. "Veoma volim mačke."
     Anastaziji je laknulo. "Butinu?" upita ona. "Ili grudi?"

     Devojka po imenu Dor prešla je preko dvorišta, u pratnji markiza de Karabasa.
     Bilo je stotinu drugih malih dvorišta, staja pregrađenih u garaže i uličica u Londonu sličnih ovima, majušni ostaci starih dana, koji se nisu menjali tri stotine godina. Čak je i smrad mokraće ovde bio isti kao u Pepisovo vreme.
     Neće svanuti još čitav sat, ali nebo je već počelo da svetli, dobijajući čistu boju olova.
     Vrata su bila grubo zakucana daskama i prekrivena umrljanim posterima zaboravljenih grupa i odavno zatvorenih mesta za noćne izlaske.
     Zastali su pred vratima i markiz ih odmeri pogledom, sve daske, eksere i postere; nisu ostavili neki naročiti utisak na njega.
     "Znači, to je ulaz?" upita on.
     Ona klimnu. "Jedan od njih."
     Prekrstio je ruke. "Pa? Reci: 'Otvori se, Sezame, ili šta god da već radiš."
     "Ne želim to da uradim", odvrati ona. "Zaista nisam sigurna da činimo pravu stvar."
     "U redu", raširio je ruke i naklonio joj se. "Vidimo se, onda."
     Stao je da se vraća putem kojim su došli. Dor ga uhvati za ruku. "Ti bi me napustio?" upita ona. "Tek tako?"
     On se isceri, bez imalo humora. "Svakako. Imam strašno puno posla. Stvari koje treba videti. Ljude koje treba uraditi."
     "Stani." Pustila mu je rukav i stala da grize donju usnu. "Poslednji put kada sam bila ovde..." Glas joj je zamro.
     "Poslednji put kada si bila ovde, zatekla si mrtvu porodicu. Eto, vidiš. Ne moraš dalje da objašnjavaš. Ako ne uđemo, onda se naš poslovni odnos završava."
     Podigla je pogled prema njemu, lica bledog na svetlosti pred zoru. "I to je sve?"
     "Mogao bih da ti poželim sve najbolje u budućoj karijeri, ali čisto sumnjam da ćeš dovoljno dugo poživeti da je imaš."
     "Prava si mustra, zar ne?"
     Ništa nije odgovorio.
     Vratila se do vrata. "Pa", zausti ona. "Hajde. Uvešću nas unutra."
     Dor je spustila levu šaku na zamandaljena vrata, a u svoju desnu uzela je ogromnu smeđu šaku markiza de Karabasa. Njeni sićušni prsti prepleše se s njegovim velikim. Zatvorila je oči.
     ...nešto zašaputa, zatrese se i promeni...
     ...i vrata se urušiše u tamu...

     Sećanje je bilo sveže, staro svega nekoliko dana. Dor se kretala kroz Kuću Bez Vrata izvikujući 'Kod kuće sam!' i 'Zdravo?'. Skliznula je iz predvorja u trpezariju, biblioteku, u salon; niko joj nije odgovorio. Nigde nije bilo nikog. Prešla je u narednu prostoriju.
     Bazen je bio unutrašnji, viktorijanski, napravljen od mermera i kovanog gvožđa. Njen otac pronašao ga je u mlađim danima, napuštenog i pred uništenjem, i utkao ga je u tkanje Kuće Bez Vrata.
     Dor nije imala pojma gde se bilo koja od prostorija u njenoj kući fizički nalazila. Kuću je podigao njen deda, uzevši jednu sobu odavde, jednu odande, iz celog Londona, zasebno i bez vrata.
     Išla je ivicom starog bazena, zadovoljna što je kod kuće. A onda je spustila pogled.
     Neko je plutao u vodi, vukući za sobom dva istovetna oblačića krvi, jedan iz grla i jedan iz utrobe. Bio je to njen brat, Ark. Oči su mu bile širom otvorene i ukočene.
     Shvatila je da su joj usta otvorena. Čula je sebe kako vrišti.

     "To boli", rekao je markiz. Protrljao je čelo, snažno, zaokrenuo glavom na vratu, kao da pokušava da odagna iznenadnu ukočenost.
     "Sećanja", objasni ona. "Utisnuta su u zidove."
     On izvi obrvu. "Mogla si da me upozoriš."
     "Ah", izusti ona. "U pravu si."
     Nalazili su se u nekoj ogromnoj, beloj sobi. Svi zidovi bili su prekriveni slikama. Svaka slika predstavljala je drugačiju sobu.
     "Zanimljiv dekor", primeti markiz.
     "Ovo je ulazni hol. Odavde možemo u svaku sobu u Kući. Sve su povezane."
     "Gde su smeštene ostale prostorije?"
     Ona odmahnu glavom. "Ne znam. Miljama daleko, verovatno. Razbacane su po celom Podzemlju."
     Markiz je prešao celu prostoriju nestrpljivim koracima, povremeno zastajkujući. "Zaista izvanredno. Kuća na spajanje, čija se svaka prostorija nalazi negde drugde. Kakva mašta. Tvoj je deda bio čovek s vizijom, Dor."
     "Nisam ga upoznala." Progutala je knedlu, a zatim nastavila da razgovara sama sa sobom, a ujedno se i njemu obraćajući. "Trebalo bi ovde da budemo bezbedni. Niko ne bi trebalo da bude u stanju da nam naudi. Samo članovi moje porodice mogu po njoj da se kreću."
     "Nadajmo se da će nam dnevnik tvoga oca pružiti neki trag", reče on. "Odakle da počnemo da tražimo?"
     Ona slegnu ramenima.
     "Jesi li sigurna da je vodio dnevnik?"
     Ona klimnu. "Imao je običaj da ode u svoju radnu sobu i zauzme veze dok ne završi diktiranje."
     "Onda ćemo krenuti od radne sobe."
     "Ali tražila sam tamo. Jesam. Tražila sam tamo. Kada sam čistila telo..." I ona poče da plače, tihim, isprekidanim jecajima koji kao da su bili otkidani iz njene utrobe.
     "Hajde, hajde", poče markiz de Karabas, nespretno, tapšući je po ramenu. A zatim dodade: "Eto."
     Nije umeo baš da uteši.
     Dorine oči čudne boje bile su pune suza. "Daj mi... daj mi samo sekund? Biće sve u redu."
     On klimnu i ode na suprotni kraj prostorije. Kada se osvrnuo, ona je i dalje tamo stajala, sasvim sama - njen obris u beloj ulaznoj prostoriji ispunjenoj slikama soba - grleći samu sebe, podrhtavajući i plačući poput kakvog malog deteta.
     Ričard je još bio uznemiren usled gubitka torbe.
     To na gospodara pacov-govornika nije ostavilo nikakav utisak. Glatko je izjavio da pacov - poglavar Dugorep - baš ništa nije kazao o tome da treba da vrate Ričardove stvari. Već samo da ga treba odvesti na pijacu.
     Zatim je taj čovek kazao Anastaziji da će ona odvesti posetioca iz Gornjeg sveta na pijacu i da je to naređenje, da. Te da prestane da cmizdri i krene.
     Rekao je Ričardu da ako on, gospodar pacov-govornika, ikada ponovo vidi njega, Ričarda, da će on, Ričard, biti u velikoj nevolji.
     Stalno je ponavljao da Ričard ni ne zna koliko je srećan, i ne obazrevši se na Ričardov zahtev da mu vrati stvari - ili bar novčanik - otpratio ih je do vrata i zaključao ih za njima.
     Ričard i Anastazija uputiše se u tamu jedno pored drugog.
     Ona je nosila improvizovanu svetiljku, napravljenu od sveće, konzerve, malo žice i stare staklene boce. Ričard se iznenadio kako su mu se oči brzo privikle na gotovo potpunu tamu. Imao je utisak da idu kroz niz podzemnih komora. S vremena na vreme učinilo bi mu se da je video nekakvo kretanje, u dalekim uglovima komora, ali bez obzira na to da li je u pitanju bilo nekakvo ljudsko biće ili pacov, ili nešto sasvim drugo, uvek bi nestalo pre nego što bi oni stigli do mesta na kome se nalazilo.
     Kada je pokušao da porazgovara sa Anastazijom o tom kretanju, naredila mu je da ućuti.
     Osetio je promaju na licu. Pacov-devojka čučnula je bez ikakvog upozorenja, spustila svetiljku-sveću, dohvatila i snažno povukla metalnu rešetku u zidu. Iznenada se otvorila, tako da se ona prućila po tlu.
     Dala je Ričardu znak rukom da prođe kroz otvor.
     On kleknu i ukoso krenu kroz rupu u zidu. Posle otprilike jedne stope poda nestade.
     "Izvini", prošaputa Ričard. "Ovde je rupa."
     "Nije veliki nagib", reče mu ona. "Hajde, samo napred."
     Zatvorila je za sobom rešetku. Sada se nalazila neprijatno blizu Ričarda. Nastavio je nervozno da se ukoso kreće napred, kroz mrak. Zatim stade.
     "Evo ti", reče ona. Dodala mu je ručku svoje male svetiljke da je pridrži i spustila se u mrak.
     "Eto", primeti ona. "Nije bilo tako strašno, zar ne?" Lice joj se nalazilo na nekoliko stopa od Ričardovih stopala koja su se klatila. "Hajde. Dodaj nam svetiljku."
     Spustio ju je ka njoj. Morala je da skoči kako bi je preuzela od njega.
     "A sada", prošaputa ona. "Hajde."
     Prebacio se preko ivice, trenutak ostao da visi, a onda se pustio. Dočekao se na šake i stopala u meko, vlažno blato. Otro je blato sa šaka o džemper.
     Nekoliko stopa napred Anastazija je već otvarala nova vrata.
     Prošli su kroz njih, i ona ih zatvori za njima.
     "Sada možemo da pričamo", reče ona. "Ne glasno. Ali možemo. Ako želiš."
     "Oh. Hvala", reče Ričard. Nije mogao da smisli ništa drugo da kaže. "Tako. Hm. Ti si pacov, je li tako?" upita on.
     Ona se zakikota. "Nisam ja te sreće. Volela bih da jesam. Ne. Ja sam pacov-govornik. Mi pričamo sa pacovima."
     "Šta, samo čavrljate s njima?"
     "Oh ne. Obavljamo razne stvari za njih. Hoću da kažem", a ton njenog glasa stavljao je do znanja da je to bilo nešto što nikada ne bi Ričardu palo na pamet bez njene pomoći, "postoje neke stvari koje pacovi ne mogu da obave, znaš. Pošto nemaju prste, palčeve, i ostalo. Stani..."
     Pritisla ga je uza zid, iznenada, i prljavom šakom prekrila mu usta. Zatim je dunula i ugasila sveću.
     Ništa se nije dogodilo.
     A onda je u daljini začuo glasove.
     Čekali su.
     Ljudi su prolazili pored njih, tiho razgovarajući.
     Kada su svi zvuci zamrli, Anastazija je sklonila šaku sa Ričardovih usta, ponovo zapalila sveću, i oni nastaviše dalje.
     "Ko je to bio?" upita Ričard.
     Ona slegnu ramenima. "Nije bitno", reče ona.
     "Zbog čega si onda pomislila da im neće biti drago da nas sretnu?"
     Pogledala ga je nekako tužno, poput majke koja pokušava da objasni detetu da i ovaj plamen peče. Svi plamenovi peku. Veruj joj, molim te.
     "Hajdemo", reče ona. "Znam prečicu. Možemo malo štrpnuti od Londona Iznad."
     Popeli su se uz nekakave kamene stepenice, i devojka gurnu i otvori neka vrata. Prođoše kroz njih, i vrata se za njima zatvoriše.
     Ričard stade zbunjeno da se osvrće oko sebe.
     Stajali su na obali Temze. Još je bila noć - ili je ponovo bila noć. Nije bio siguran koliko dugo su hodali kroz podzemlje i tamu.
     Nije bilo mesečine, ali je zato nebo predstavljalo izobilje prhkih i svetlucavih jesenjih zvezda. Ulične svetiljke bile su upaljene kao i svetla na zgradama i mostovima, i ličila su na zvezde vezane za zemlju, i sijale su u odsjajima na vodi Temze.
     To je zemlja iz bajke, pomisli Ričard.
     Anastazija dunu i ugasi sveću.
     A on upita: "Jesi li sigurna da je ovo pravi put?"
     "Jesam", odvrati ona. "Sasvim sigurna."
     Približavali su se jednoj klupi, i onog trenutka kada ju je ugledao, Ričardu se učinilo da je ta klupa jedan od najpoželjnijih predmeta koje je ikada video. "Možemo li da sednemo?" upita on.
     Ona slegnu ramenima. Seli su na suprotne krajeve klupe.
     "U petak sam", poče Ričard, "imao posao u jednoj od najboljih firmi za analizu investicija u Londonu."
     "Šta su to investicije i ono drugo?"
     "To je vrsta posla."
     Ona zadovoljno klimnu. "U redu. I...?"
     "Samo podsećam sebe, zapravo. Juče... kao da više nisam postojao, ni za koga ovde gore."
     "To je zato što ne postojiš", objasni Anastazija.
     Jedan kasni par, koji je lagano išao duž obale ka njima, držeći se za ruke, sede na sredinu klupe, između Ričarda i Anastazije i stade da se strasno ljubi.
     "Izvinite", obrati im se Ričard.
     Muškarac je zavukao ruku ispod ženinog džempera željno je pomičući unaokolo, usamljeni putnik koji otkriva neistraženi kontinent.
     "Želim svoj život nazad", reče Ričard paru.
     "Volim te", reče muškarac ženi.
     "Ali tvoja žena..." primeti ona, ližući ga po obrazu.
     "Jebeš je", odvrati muškarac.
     "Ne želim nju da jebem", reče žena i zakikota se, pijano. "Već tebe..."Spustila mu je šaku na prepone i ponovo se zakikotala.
     "Hajdemo", reče Ričard Anastaziji, osetivši da klupa više nije poželjno susedstvo, i oni ustadoše i udaljiše se. Anastazija se osvrnula, znatiželjno pogledavši par na klupi, koji se postepeno spuštao u vodoravan položaj.
     Ričard ništa nije kazao.
     "Nešto nije u redu?" upita Anastazija.
     "Ništa osim svega", odvrati Ričard. "Da li oduvek živiš tamo dole?"
     "Ne. Rođena sam ovde gore", oklevala je. "Ne želiš da čuješ o meni."
     Ričard je shvatio, gotovo sa iznenađenjem, da zaista želi. "Želim da čujem."
     Stala je da premeće po prstima grube kvarcne perle iz ogrlice koja joj je visila oko vrata, i stala da priča, ne gledajući u njega.
     "Mama je imala mene i moje sestre, ali je postala nekako čudna u glavi. Došla je jedna gospođa i pobrinula se za moje sestre, a ja sam otišla kod tetke. Živela je s onim klipanom. Povređivao me je. Radio i druge stvari. Rekla sam tetki, a ona me je udarila. Rekla mi da lažem. Rekla je da će zvati policiju. Ali ja nisam lagala. I zato sam pobegla. Bio je moj rođendan."
     Stigli su do Albertovog mosta, kičerskog spomenika okićenog hiljadama sićušnih žutih svetiljki.
     "Bilo je tako hladno", reče Anastazija, pa zastade. "Spavala sam na ulici. Spavala sam danju kada je bilo nešto toplije, a hodala unaokolo noću, samo radi kretanja. Imala sam jedanaest godina. Krala sam hleb i mleko sa pragova da bih se prehranila. Mrzela sam što to moram da radim. Visila sam oko uličnih pijaca, uzimala trule jabuke i narandže i ostale stvari koje bi ljudi bacili. A onda sam se strašno razbolela. Živela sam ispod jednog nadvožnjaka u Noting Hilu. Kada sam se oporavila, nalazila sam se u Londonu Ispod. Pacovi su me našli."
     "Jesi li ikada pokušala da se vratiš svemu ovome?" upita on, pokazavši rukom unaokolo. Utihle, tople, naseljene kuće. Automobili koji se kreću kasno noću, stvarni svet...
     Ona odmahnu glavom. Svaka vatra peče, bebice. Već ćeš naučiti. "Ne možeš. Ili jedno ili drugo. Niko ne dobija oba."

     "Žao mi je", reče Dor, oklevajući. Oči su joj i dalje bile crvene.
     Markiz, koji se zabavljao premećući neke stare novčiće i kosti preko zglavaka prstiju, podiže pogled. "Stvarno?"
     Grizla je donju usnu. "Ne. Zapravo, nije. Nije mi žao. Bežala sam, skrivala se i toliko bežala... ovo je prva prilika koju sam imala..." Ućutala je.
     Markiz pokupi novčiće i kosti i vrati ih u jedan od svojih mnogobrojnih džepova.
     "Posle tebe", reče on.
     Sledio ju je nazad do zida sa slikama. Spustila je jednu šaku na sliku očeve radne sobe, a drugom prihvatila markizovu šaku.
     ...stvarnost se iskrivila...

     Nalazili su se u stakleniku i zalivali su biljke.
     Ingres je imala vlastitu kanticu za zalivanje. Bila je tako ponosna na nju. Bila je ista kao majčina.
     Počela je da se smeje, spontano, smeh male devojčice.
     I majka se smejala, dok je gospodin Krup lisac nije povukao za kosu, snažno i iznenada, i presekao joj grlo od uha do uha.

     "Zdravo, tata", tiho reče Dor.
     Dodirnula je očevo poprsje prstima, pomilovavši ga po obrazu. Mršavi asketa, gotovo ćelav. Cezar kao Prospero, pomisli markiz de Karabas. Osetio je mučninu. Ta poslednja slika bila je bolna.
     Ipak: nalazio se u radnoj sobi gospodara Portika. To je bilo najvažnije.
     Obuhvatio je pogledom sobu, prelazeći očima s jedne pojedinosti na drugu. Preparirani krokodil visio je sa tavanice; knjige, astrolab, ogledala, čudni naučnički uređaji; karte na zidovima; sto, prekriven pismima.
     Na belom zidu iza radnog stola nalazila se crvenkasto-smeđa mrlja.
     Na stolu mali portret Dorine porodice. Markiz se zagledao u njega.
     "Tvoja majka i sestra. Tvoj otac. I tvoj brat. Svi mrtvi. Kako si ti umakla?"
     Spustila je šaku. "Imala sam sreće. Otišla sam na nekoliko dana u istraživanje... da li znaš da još ima rimskih vojnika koji logoruju na reci Kilburn?"
     Markiz to nije znao, što ga je iznerviralo. "Hmmm. Koliko ih je?"
     Ona slegnu ramenima. "Nekoliko desetina. To su dezerteri iz Devetnaeste Legije, mislim. Moj latinski nije baš najbolji. U svakom slučaju, kada sam se vratila ovamo..."
     Zastala je, progutala knedlu, a njene oči čudne boje napuniše se suzama.
     "Saberi se", reče markiz kratko. "Potreban nam je dnevnik tvoga oca. Moramo otkriti ko je to učinio."
     Namrštila se na njega. "Znamo ko je to učinio. Bili su to Krup i Vandemar..."
     Otvorio je šaku i stao da miče prstima dok je govorio. "Oni su ruke. Šake. Prsti. Postoji glava koja je to naredila, koja želi i tebe da vidi mrtvu. Ta dvojica nisu jeftini."
     Osvrnuo se po natrpanoj kancelariji.
     "Njegov dnevnik?" reče markiz.
     "Nije ovde", odvrati ona. "Rekla sam ti. Tražila sam."
     "Izgleda da sam pogrešio misleći kako je tvoja porodica vešta u pronalaženju vrata, kako onih očiglednih tako i onih drugih."
     Ošinula ga je pogledom. Zatim je zatvorila oči i spustila prst i palac svaki s jedne strane mosta nosa.
     Markiz je proučavao predmete na Portikovom stolu. Mastionica; šahovska figura; koštana kocka, zlatni džepni sat; nekoliko guščijih pera i...
     Zanimljivo.
     Bio je to mali kip divljeg vepra, medveda koji čuči ili možda bika. Teško je bilo reći. Bio je veličine neke krupne šahovske figure, grubo izrezbaren od crnog opsidijana. Podsetio ga je na nešto, ali nije umeo da kaže na šta.
     Podigao ga je, okrenuo. Obavio prste oko njega.
     Dor je spustila šaku. Delovala je zbunjeno i zbrkano.
     "Šta je bilo?" upita on.
     "Ovde je", jednostavno je kazala. Krenula je kroz radnu sobu, okrenuvši glavu prvo na jednu pa na drugu stranu.
     Markiz je potajno spustio izrezbareni kip u unutrašnji džep.
     Dor je stajala ispred visokog kabineta. "Tamo", reče ona. Pružila je ruku: začulo se jedno klik, i mala daska u bočnoj strani kabineta se otvori. Dor posegnu u tamu i izvadi nešto otprilike veličine i oblika lopte za kriket. Predala ju je markizu.
     Bila je to kugla od starog mesinga i uglačanog drveta, u koje su bila umetnuta sočiva od uglačanog bakra i stakla.
     Uzeo ju je od nje.
     "To je to?"
     Ona klimnu.
     "Odlično obavljeno."
     Delovala je tužno. "Ne znam kako mi je ranije promakla."
     "Bila si uznemirena", odvrati markiz. "Bio sam siguran da je ovde. A ja veoma retko grešim. A sada..." Podigao je malu drvenu kuglu. Svetlost je prošla kroz staklo i odbila se od bakra i mesinga.
     Bilo mu je mrsko, ali je ipak upitao: "Kako ovo radi?"

     Anastazija je odvela Ričarda u jedan mali park s druge strane mosta, zatim su sišli niz neke stepenice, postavljene uza zid. Ponovo je upalila sveću. Otvorila je vrata za radnike i zatvorila ih kada su ušli.
     Spustili su se niz neke stepenice, obavijeni tamom.
     "Postoji devojka po imenu Dor", reče Ričard. "Nešto je mlađa od tebe. Poznaješ li je?"
     "Gospa Dor. Znam ko je ona."
     "Onda, kojoj, hm, baroniji ona pripada?"
     "Nikakvoj baroniji. Ona je od Kuće Luka. Njena porodica je nekada bila veoma važna."
     "Nekada? Zašto više nisu?"
     "Neko ih je pobio."
     Da, sećao se da je markiz pomenuo nešto slično.
     Pacov im pretrča preko puta. Anastazija zastade na stepenicama i duboko se nakloni. Pacov zastade.
     "Sire", oslovi ona pacova.
     "A", izusti Ričard.
     Pacov ih je posmatrao jedan otkucaj srca, a zatim je jurnuo niz stepenice.
     "Pa", poče Ričard. "Šta je to pokretna pijaca?"
     "Veoma je velika", reče ona. "Ali pacov-govornici skoro nikada ne idu na pijacu. Da ti kažem istinu..." Oklevala je. "Ne. Smejaćeš mi se."
     "Neću", iskreno reče Ričard.
     "Ovaj", izjavi mršava devojka. "Pomalo se plašim."
     "Plašiš? Pijace?"
     Stigli su u podnožje stepenica. Anastazija je oklevala, a potom je skrenula levo. "Oh. Ne. Na pijaci vlada primirje. Ako iko ikoga tamo povredi, ceo London Ispod obrušio bi se na njih poput tone blata."
     "Čega se onda plašiš?"
     "Odlaska tamo. Svaki put je održavaju na drugom mestu. Kreće se unaokolo. A da bismo stigli do mesta gde će se noćas održati..." Nervozno se poigravala kvarcnim perlama koje su joj visile oko vrata. "Moraćemo da prođemo kroz stvarno gadan kraj." Zaista je zvučala uplašeno.
     Ričard je potisnuo želju da joj prebaci ruku preko ramena.
     "A gde će to biti?" upita on.
     Okrenula se prema njemu, sklonila kosu sa čela i rekla: "Najts Bridž."
     "Najts Bridž", ponovi Ričard i stade tiho da se kikoće.
     Okrenula se od njega. "Eto, vidiš?" primeti ona. "Rekla sam da ćeš se smejati."

     Duboki tuneli bili su sagrađeni dvadesetih godina radi produžetka Severne Linije. Za vreme Drugog svetskog rata na hiljade vojnika bilo je tamo smešteno; njihove izlučevine morale su biti ispumpavane komprimovanim vazduhom do nivoa kanalizacije koja se nalazila daleko iznad: sa obe strane tunela bili su poređani metalni kreveti. Kada se rat završio, metalni kreveti su ostali i na njihovim žičanim osnovama gomilane su kartonske kutije, a svaka od njih bila je ispunjena pismima, dosjeima i hartijama: tajne, one najdosadnije, duboko uskladištene, da bi bile zaboravljene.
     Ekonomija je potpuno zatvorila duboke tunele početkom devedesetih godina. Kutije sa tajnama bile su uklonjene, da bi bile pohranjene u kompjutere, odnosno iscepane ili spaljene.
     Varni je stvorio sebi dom u najdubljem od dubokih tunela, daleko ispod Kamden Taunaa. Nagomilao je metalne krevete ispred jedinog ulaza. A onda se bacio na dekoraciju. Varni je voleo oružje. Sam ga je pravio, od bilo čega što je uspevao da nađe, ili uzme, ili ukrade. Delova kola i sačuvanih delova mašina, koje je pretvarao u kuke, bodeže, lukove i lukostrele, male mangonele i bacače kamena za lomljene zidova, palice, mačeve i nobkerije. Visili su po zidovima dubokog tunela ili počivali u uglovima, izgledajući opako.
     Varni bi ličio na bika, da su se bikovi brijali, da nisu imali rogove, da su bili tetovirani i da su patili od potpunog kraha zuba. Takođe je hrkao.
     Uljana svetiljka pored njegovog kreveta bila je prituljena. Varni je spavao na gomili krpa, hrkao i hunjkao, sa balčakom dvoseklog mača na tlu pored šake.
     Jedna ruka je pojačala plamen u uljanoj svetiljki.
     Varni je već držao dvosekli mač pre nego što je i otvorio oči. Zažmirkao je, zabuljio se unaokolo. Nije bilo nikoga: ništa nije poremetilo gomilu kreveta koji su blokirali vrata. Počeo je da spušta mač.
     Jedan glas reče: "Pssst."
     "Ha?" izusti Varni.
     "Iznenađenje!" izgovori gospodin Krup, izišavši na svetlo.
     Varni se povuče za korak: greška. Osetio je nož prislonjen uz slepoočnicu, vrh oštrice pored oka.
     "Ne preporučuju se daljnji pokreti", reče gospodin Krup, poučno. "Gospodin Vandemar bi mogao da ima malu nezgodu sa svojim starim ražnjem za žabe. Većina nesreća događa se kod kuće. Nije li tako, gospodine Vandemare?"
     "Ne verujem u statistiku", odvrati gospodin Vandemarov glas. Šaka u rukavici pojavi se iza Varnija, posegnu naniže, slomi mač, i ispusti izuvijanu stvar na pod.
     "Kako si, Varni?" upita gospodin Krup. "Dobro, pretpostavljamo? Da? U odličnoj formi, oran i čio za večerašnju pijacu? Znaš li ko smo?"
     Varni je klimnuo najpribližnije što je mogao, a da ne pokrene nijedan mišić. Znao je ko su Krup i Vandemar.
     Njegove oči pretraživale su zidove. Da, tamo: zvezda zornjača: drvena lopta sa šiljcima, načičkana ekserima, na lancu, u udaljenom uglu sobe...
     "Priča se da će izvesna mlada dama večeras prirediti audiciju za telohranitelja. Da li si razmišljao o tome da se prijaviš za taj zadatak?" Gospodin Krup je čačkao zube. "Izjasni se."
     Varni je podigao zvezdu zornjaču pomoću misli. Bio je to njegov trik. Lagano, sada... polako... Skinuo ju je sa kuke i povukao prema vrhu tunelskog zida...
     Ustima je izgovorio: "Varni je najbolji razbojnik i stražar u Podzemlju. Kažu da sam ja najbolji posle Lovca."
     Varni je pomoću uma smestio zvezdu zornjaču u senke iznad i iza glave gospodina Krupa.
     Prvo će smrskati Krupovu lobanju, a zatim će se pobrinuti za Vandemara...
     Zvezda zornjača porinula je prema glavi gospodina Krupa: Varni se bacio na pod, što dalje od noža uperenog u njegovo oko.
     Gospodin Krup nije podigao pogled. Nije se okrenuo. Samo je pomerio glavu, neverovatno brzo, i zvezda zornjača projurila je pored njega, udarivši u pod gde je otkinula komadiće cigle i betona.
     Gospodin Vandemar je podigao Varnija jednom rukom. "Da ga povredim?" upitao je svog partnera.
     Gospodin Krup je odmahnuo glavom: ne još. A Varniju je rekao: "Nije loše. Znači, 'najbolji razbojnik i čuvar'. Želimo da se večeras nađeš na pijaci. Želimo da uradiš sve što je potrebno da bi postao lični telohranitelj te izvesne mlade dame. A kada dobiješ posao, jednu stvar ne smeš da zaboraviš. Možeš je štititi od ostatka sveta, ali kada je mi poželimo, mi je uzimamo. Jesi li shvatio?"
     Varni pređe jezikom preko krša od zuba.
     "Da li vi to mene podmićujete?" upita on.
     Gospodin Vandemar podigao je zvezdu zornjaču. Zatim je stao da rastura lanac, kariku po kariku, ispuštajući komadiće iskrivljenog metala na pod. Čink.
     "Ne", odvrati gospodin Vandemar. Čink. "Želimo da te uplašimo." Čink. "A ako ne učiniš onako kako ti gospodin Krup kaže, mi ćemo da te..." čink "... povredimo..." čink "... veoma gadno, pre nego što te..." čink "... ubijemo. Još gore."
     "Ah", izusti Varni. "Znači, ja to onda radim za vas, je li tako?"
     "Da, tako je", reče gospodin Krup. "Bojim se da nemamo nijednu pozitivnu crtu."
     "Meni to ne smeta", reče Varni.
     "Odlično", uzvrati gospodin Krup. "Dobro došao."

     Bio je to elegantan mehanizam, napravljen od uglačane orahovine, mesinga, stakla, bakra i ogledala, u duborezu, sa intarzijama od slonovače, sazdan od kvarcnih prizmi, mesinganih prenosnika, opruga i zubaca. Cela stvar bila je mnogo veća od televizora, mada stvarni ekran nije imao više od šest inča po dijagonali. Uveličavajuće staklo preko ekrana povećavalo je sliku.
     Sa strane je izlazila velika mesingana truba, onakva kakvu ste mogli da nađete na starinskim gramofonima. Ceo mehanizam ličio je na kombinaciju televizora i video plejera, kako bi on izgledao da ga je pre tri stotine godina izmislio ser Isak Njutn. Što je, manje više, i bio slučaj.
     "Gledaj", reče Dor.
     Smestila je drvenu loptu na platformu. Svetla su zasijala kroz mašinu u loptu. Stala je be prestanka da se vrti.
     Na malom ekranu pojavilo se jedno plemićko lice, u živim bojama. Pomalo van vremena, iz trube dopre jedan glas, pucketajući usred govora.
     "...ta dva grada trebalo bi da su tako blizu, a opet u svim stvarima tako daleko; posednici iznad nas i rasposednuti, mi koji živimo ispod i između, koji živimo u pukotinama."
     Dor je zurila u ekran, bledog lica.
     "...pa ipak sam mišljenja da ono što nas obogaljuje, nas koji naseljavamo Podzemlje, jeste naše sitničavo frakcionašenje. Sistem baronija i lenskih dobara samo nas rascepkava i glup je." Gospodar Portiko imao je na sebi iznošen stari smoking i kapicu koja mu je prekrivala vrh lobanje. Njegov glas kao da je stizao do njih kroz vekove, a ne dane ili nedelje.
     Nakašljao se.
     "Nisam jedini koji u to veruje. Ima onih koji žele da vide stvari onakve kakve jesu. Ima i takvih koji žele da se situacija pogorša. Ima onih..."
     "Možeš li da ubrzaš?" upita markiz.
     Dor klimnu. Dodirnula je polugu od slonovače sa strane: slika je postala magličasta, iscepkana, preoblikovala se.
     Portiko je sada na sebi imao kaput. Kapica je nestala sa glave. Na glavi je imao posekotinu. Više nije sedeo za svojim stolom. Govorio je žurno, tiho. "Ne znam ko će ovo videti, ko će ovo pronaći. Ali ko god da si, molim te odnesi ovo mojoj kćeri, gospi Dor, ako preživi..." Statičko krčanje izbrisalo je sliku i zvuk.
     "Dor? Devojko, ovo je loše. Ne znam koliko mi je još vremena ostalo pre nego što pronađu ovu sobu. Mislim da su moja jadna Porcija, tvoj brat i sestra mrtvi."
     Zvuk i kvalitet slike počeše da se pogoršavaju.
     Markiz pogleda Dor. Lice joj je bilo vlažno: suze su joj se slivale iz očiju, sijajući niz obraze. Izgleda da uopšte nije bila svesna da plače, tako da nije ni pokušavala da obriše suze. Samo je zurila u sliku svoga oca, slušala njegove reči.
     Krčanje. Nestanak. Krčanje. "Čuj me, devojko", rekao je njen mrtvi otac. "Idi do Islingtona... u Islingtona možeš imati poverenja... Moraš mi poverovati... Islington..."
     Pretvarao se u duha. Krv mu je kapala sa čela u oči, i on je otra. "Dor? Osveti nas. Osveti svoju porodicu." Jedan reski pucanj dopre iz gramofonske trube. Portiko okrenu glavu od ekrana, zbunjen i uplašen. "Šta?"
     Iskoračio je iz okvira. Na trenutak, slika je ostala nepromenjena: sto, prazan beli zid iza njega. A onda luk jarko crvene krvi poprska zid.
     Dor je pomerila jednu ručicu sa strane, ispraznivši ekran, i okrenula se od njega.
     "Uzmi." Markiz joj dodade maramicu.
     "Hvala." Obrisala je lice i bučno izduvala nos. A onda se zagledala u prazno. Na kraju je izgovorila: "Islington."
     "Nikada nisam imao nikakva posla sa Islingtonom", reče markiz.
     "Mislila sam da je on samo legenda", primeti ona.
     "Nipošto."
     Posegnuo je preko stola, uzeo zlatni džepni sat i otvorio ga palcem. "Lep rad", primeti on.
     Ona klimnu. "Bio je očev."
     Zatvorio je poklopac, uz jedno klik. "Vreme je da pođemo na pijacu. Uskoro počinje. Gospodin Vreme nam nije prijatelj."
     Još jednom je izduvala nos, pa zavukla šake duboko u džepove kožne jakne. Zatim se okrenula prema njemu, namrštivši vilenjačko lice, sa sjajnim očima čudne boje. "Zar zaista misliš da možemo naći telohranitelja koji je u stanju da iziđe na kraj sa Krupom i Vandemarom?"
     Markiz se isceri, pokazavši svoje bele zube. "Nije se pojavio niko posle Lovca ko bi imao bilo kakve izglede. Ne, zadovoljiću se nekim ko je u stanju da ti obezbedi vreme koje će ti možda biti potrebno da utekneš."
     Pričvrstio je kraj lanca od sata za svoj prsluk i gurnuo sat u džepić predviđen za njega.
     "Šta to radiš?" upita Dor. "To je sat mog oca."
     "On ga više ne koristi, je li tako? Eto. Baš izgleda elegantno."
     Posmatrao je kako se osećanja smenjuju na njenom licu; bol, bes, pomirenost.
     "Hajdemo", reče ona.

     "Najts Bridž više nije daleko", primeti Anastazija.
     Ričard se nadao da je to tačno. Već su koristili treću sveću. Bio je zapanjen što se još nalaze ispod Londona: gotovo da je verovao da su prevalili najveći deo puta do Kraja Zemlje.
     "Zaista sam uplašena", nastavi ona. "Nikada pre nisam prešla preko mosta."
     "Mislio sam da si rekla da si ranije već bila na toj pijaci."
     "To je Pokretna pijaca, ludo. Rekla sam ti to. Seli se. Različita mesta. Poslednja na kojoj sam bila održana je u onoj velikoj kuli sa satom. Big... neko ime. A naredna je bila..."
     "Big Ben?"
     "Možda. Bili smo tamo unutra gde se okreću svi ti veliki točkovi, i tamo sam dobila ovo..."
     Podigla je ogrlicu. Svetlost sveće odbila se žutim svetlucanjem sa sjajnog kvarca. Osmehnula se poput deteta.
     "Da li ti se dopada?" upita ona.
     "Sjajna je. Je li bila skupa?"
     "Trampila sam neku robu za nju. Tako se ovde dole obavljaju stvari. Trampom."
     A onda su zavili za ugao i ugledali most.
     Mogao je to biti jedan od mostova preko Temze, pomisli Ričard; ogroman, kameni most koji se protezao preko provalije, u noć. Ali iznad njega nije bilo neba, niti vode ispod.
     Uzdizao se u tamu.
     Ričard se pitao ko li ga je sagradio i kada. Pitao se kako je nešto poput ovoga moglo da postoji, ispod grada Londona, a da to niko ne zna.
     Iza njega začuše se glasovi.
     Neko obori Ričarda na tle. On podiže pogled. Jedan ogroman čovek, grubo istetoviran, obučen u improvizovanu odeću od gume i kože koje su delovale kao da su isečene iz unutrašnjosti kola, zabulji se odozgo u njega. Iza njega se nalazilo još njih desetak, muškaraca i žena: ljudi koji su izgledali kao da su se uputili na maskenbal u kostimima koji se iznajmljuju po izrazito niskim cenama.
     "Neko", poče Varni koji nije bio dobro raspoložen, "mi se našao na putu. Neko bi trebalo da pazi kuda ide."
     Jednom, kao mali dečak na putu kući iz škole, Ričard je sreo pacova, u jarku pored puta. Kada je pacov ugledao Ričarda, propeo se na zadnje noge i zasiktao, zatim skočio, uplašivši Ričarda. On se povukao, diveći se tom sićušnom stvorenju koje je bilo u toj meri spremno da se suprotstavi nekome ko je bio toliko veći od njega.
     Anastazija se ispreči između Ričarda i Varnija. Zagledala se u tog krupnog čoveka i zasiktala poput ljutitog pacova koji se brani. Varni se povuče za korak.
     Varni pljunu na Ričardove cipele. Zatim se okrenu, a gomila ljudi pređe preko mosta i izgubi se u tami.
     "Jesi li dobro?" upita Anastazija, pomažući Ričardu da ustane.
     "Dobro sam", reče on. "To je bilo zaista hrabro od tebe."
     Ona stidljivo obori pogled. "Ja, zapravo, nisam hrabra", reče ona. "I dalje se plašim mosta. Čak je i ta gomila bila uplašena. Zato su ga prešli zajedno. Sigurnost je u brojnosti. Velike kavgadžije."
     "Ako idete preko mosta, i ja ću s vama", reče neki ženski glas.
     Ričard nikako nije mogao da odredi odakle potiče njen naglasak. U prvi mah je pomislio da je možda Kanađanka ili Amerikanka. Kasnije mu se činilo da bi mogla poticati iz Afrike, Australije, ili da je čak možda Indijka. Nikada nije bio u stanju da odredi.
     Bila je visoka i imala je dugačku, plavosmeđu kosu i tamnu kožu boje karamela. Na sebi je imala šarenu sivo-smeđu kožnu odeću. Preko ramena je nosila ofucanu kožnu vreću.
     U ruci je držala štap, za pojasom nosila nož, a baterijska svetiljka bila joj privezana za zglavak.
     Nema nikakve sumnje da je bila najlepša žena koju je Ričard ikada video.
     "Sigurnost je u brojnosti. Dobro ste došli da pređete s nama", reče on, posle trenutka oklevanja. "Zovem se Ričard Mejhju. Ovo je Anastazija. Od nas dvoje, ona je ta koja zna šta radi."
     Pacov-devojka rasla je poput kvasca.
     Žena u koži ga odmeri od glave do pete. "Ti si iz Londona Iznad", reče mu ona.
     "Jesam."
     "Putuješ s jednim pacov-govornikom. Tako mi svega."
     "Ja sam njegov čuvar", reče Anastazija, divlje. "Ko si ti? Kome duguješ odanost?"
     Žena se osmehnu. "Ne dugujem odanost nijednom čoveku, pacov-devojko. Da li je ijedno od vas ikada ranije prešlo Najts Bridž?"
     Anastazija odmahnu glavom.
     "Ovo će baš biti zabavno, ha?"
     Krenuše prema mostu.
     Anastazija dodade Ričardu svoju svetiljku sa svećom. "Drži", reče ona.
     "Hvala." Ričard pogleda ženu odevenu u kožu. "Postoji li stvarno išta čega bi se trebalo plašiti?"
     "Samo noći na mostu", odvrati ona.
     "Od one vrste u oklopu?"
     "Od one vrste koja dolazi kada se dan završi."
     Anastazijina šaka potraži Ričardovu. On čvrsto stegnu njenu sićušnu šaku u svojoj. Osmehnula mu se i uzvratila stisak.
     I tako zakoračiše na most, i Ričard poče da shvata tamu: tamu kao nešto čvrsto i stvarno.
     Ričard je osetio kako mu dodiruje kožu, ispituje, pokreće se, istražuje: klizi kroz njegov um. Skliznula mu je u pluća, iza očiju, u usta...
     Sa svakim korakom svetlost sveće postajala je slabija. Shvatio je da se ista stvar događa sa baterijom žene u koži.
     Tama, potpuna i konačna.
     Zvuci. Šuškanje, meškoljenje. Ričard trepnu, zaslepljen od noći.
     Zvuci su postajali sve opakiji, gladniji. Ričard je zamišljao da je u stanju da čuje glasove: hordu ogromnih, izobličenih trolova, ispod mosta...
     Nešto je nesigurno skliznulo pored njih u tami.
     "Šta je to?" zaskviča Anastazija. Njena šaka podrhtavala je u njegovoj.
     "Ćut!" prošaputa žena. "Ne privlači mu pažnju."
     "Šta se dešava?" prošaputa Ričard.
     "Tama", izjavi žena u koži, veoma tiho. "Svi košmari koji su izišli kada je sunce zašlo, još od vremena pećina, kada smo se zbijali u gomilu tražeći sigurnost i toplinu. Sada je trenutak za strah od tame."
     Ričard je znao da se nešto sprema da prepuzi preko njegovog lica. Zatvorio je oči: bilo je svejedno šta vidi ili oseća. Noć je bila potpuna.
     A onda su počele halucinacije.

     Ugledao je neku priliku kako pada prema njemu kroz noć, goreći, krila i kose u plamenu.
     Podigao je ruke: tamo nije bilo ničega.
     Džesika ga je gledala sa prezirom u očima.
     Hteo je da joj dovikne, da joj kaže da mu je žao.
     Korak po korak.
     Bio je dete, išao je kući iz škole, noću, putem koji nije bio osvetljen uličnim svetiljkama. Bez obzira na to koliko puta to činio, uopšte nije postajalo nimalo lakše, nikada nije postalo bolje.
     Nalazio se duboko u kanalizaciji, izgubljen u lavirintu. Zver ga je čekala.
     Mogao je da čuje lagano kapanje vode. Znao je da zver čeka. Ščepao je svoje koplje... A zatim krčanje, duboko u njegovom grlu, otpozadi. Okrenuo se. Sporo, bolno sporo, jurnula je na njega, kroz tamu.
     I nasrnula.
     Umro je.
     I nastavio da hoda.
     Sporo, bolno sporo, jurišala je na njega, iznova i iznova, kroz tamu...

     Začulo se prštanje; a onda plamen tako jak da je nanosio bol. Bio je to plamen sveće u njegovoj boci-svetiljki. Nikada nije video da jedna sveća može tako jarko da zaplamsa. Ponosno ju je podigao.
     "Izgleda da ćemo uspešno preći", primeti žena u koži.
     Ričard shvati da mu srce divljački lupa u grudima, da nije u stanju da govori. Naterao je sebe da uspori disanje, da se smiri.
     "Pretpostavljam", poče on, zastajkujući, "da i nismo bili ni u kakvoj stvarnoj opasnosti. Ličilo je na sablasni voz... malo buke u tami. Ostalo čini vlastita mašta. Ničega nije ni trebalo da se plašimo, je li tako?"
     Žena ga pogleda, gotovo sažaljivo; i Ričard shvati da ga niko ne drži za ruku.
     "Anastazija?"
     Iz tame na kraju mosta začu se neka neodređena buka, nalik na šuškanje ili uzdah. Šaka nepravilnih kvarcnih perli zadobova niz luk mosta, prema njima.
     Ričard podiže jednu. Poticala je iz devojčine ogrlice.
     "Biće bolje. Moramo se vratiti. Ona je..."
     Žena podiže bateriju i pređe njenim snopom preko mosta. Ričard je mogao da vidi ceo most. Bio je prazan.
     "Gde je ona?"
     "Otišla", odvrati ravnodušno žena. "Uzela ju je tama."
     "Moramo nešto učiniti", reče Ričard.
     "Kao, na primer?"
     On zinu. Zatim ponovo zatvori usta. Premeštao je komadić kvarca po prstima, zagledan u ostale na tlu. "Ne znam."
     "Nje više nema", reče žena. "Most naplaćuje prelazak. Budi zahvalan što nije i tebe uzeo. Ako želiš na pijacu, to je ovuda. Ideš li?"
     Ričard je ostao da stoji u tami još nekoliko snažnih otkucaja srca, zatim je gurnuo perlu od kvarca u džep farmerki i krenuo za ženom koja je bila nekoliko koraka ispred njega.
     Dok ju je sledio, pade mu na pamet da i dalje ne zna njeno ime.