12.

     Morgana je znala da će se odvažiti na ovakvo putovanje samo ako bude išla korak po korak, milju po milju, dan po dan. Prema tome, prvi korak je bio da ode do Pelinorovog zamka; gorka ironija, jer prvi zadatak bio joj je da prenese Lanseletovu poruku njegovoj ženi i deci.
     Čitavog prvog dana pratila je stari rimski put, ka severu, preko ustalasanih bregova. Kevin se ponudio da je prati, i bila je u iskušenju da prihvati; zahvatio ju je stari strah, da neće ni ovog puta naći put do Avalona, da se neće usuditi da prizove barku; da će opet zalutati u vilinsku zemlju i zauvek ostati tamo. Nije se usuđivala da pođe u nju posle Vivijenine smrti...
     Ali sada mora da se okuša, kao kada je bila tek proizvedena za sveštenicu... odbačena iz Avalona, morala je dokazati da je u stanju da se vrati... svojom snagom, a ne Kevinovom, mora zaslužiti pristup.
     I dalje je bila uplašena; toliko je vremena prošlo.
     Četvrtog dana ugledala je Pelinorov dvorac, i u podne, jašući duž močvarnih obala jezera u kome sada nije bilo ni traga od zmaja koji je nekada tu vrebao (mada je posluga drhtala, držala se na okupu i šapatom pričala užasne priče o zmajevima), spazila je nešto manju kuću koju je Pelinor dao Eleni i Lanseletu kad su se venčali.
     Bila je to više vila nego dvorac; u danima mira bilo je mnogo manje utvrđenja nego ranije. Prostrani travnjaci spuštali su se od puta, i kako se Morgana približavala kući, jato gusaka je nadiglo strašnu galamu.
     Dočekao ju je lepo odeven komornik, pitajući je za ime i svrhu.
     "Ja sam gospa Morgana, žena kralja Urijensa od Severnog Velsa. Nosim poruku od gospodara Lanseleta."
     Odveli su je u sobu gde je mogla da se umije i osveži, a zatim u veliku salu, gde je gorela vatra i gde su joj posluženi pšenični kolači, sa medom i bocom dobrog vina. Morgana je umalo počela da zeva od tolikih formalnosti - ipak je ona rođaka, a ne državnik u poseti. Posle nekog vremena, u odaju je provirio dečačić, i kada je video da je sama, ušao je. Bio je plavokos, plavook i pegav, i smesta je znala čiji je to sin, mada uopšte nije ličio na oca.
     "Jesi li ti gospa Morgana koju zovu Morgana od vila?"
     "Jesam. Ja sam uz to tvoja rođaka, Galahade."
     "Kako znaš moje ime?" sumnjičavo je upitao. "Jesi li ti čarobnica? Zašto te zovu Morgana od vila?"
     "Zato što potičem od stare kraljevske loze Avalona i što sam tamo usvojena i odrasla. A tvoje ime sam saznala ne zbog čarolija nego zato što ličiš na svoju majku, koja mi je takođe rođaka."
     "I moj otac se zove Galahad", rekao je mališa, "ali Saksonci ga zovu Vilinska Strela."
     "Došla sam da ti donesem pozdrave od njega, kao i tvojoj majci i tvojim sestrama", rekla je Morgana.
     "Nimui je smešna devojčica", rekao je Galahad. "Već je velika, ima pet godina, ali plakala je kada je otac došao i nije dala da je podigne i poljubi, jer ga nije prepoznala. Da li ti poznaješ mog oca?"
     "Poznajem ga", rekla je Morgana. "Njegova majka, Gospa od Jezera, bila mi je tetka i usvojena mati."
     On se mrštio sa nevericom. "Moj mama mi je rekla da je Gospa od Jezera zla čarobnica."
     "Tvoja majka je..." Morgana je prekinula u pola reči; ipak je on samo dete. "Tvoja majka nije poznavala gospu kao ja. Ona je bila dobra i mudra žena, i velika sveštenica."
     "Oh!" Videla je da se Galahad trudi da to razume. "Otac Grifin kaže da samo muškarci mogu da budu sveštenici, zato što su muškarci stvoreni po liku Božjem, a žene nisu. Nimui je rekla da želi da bude sveštenica kad poraste, i da nauči da čita i piše i svira na harfi, a otac Grifin joj je rekao da žene ne smeju to da rade."
     "Onda otac Grifin greši", rekla je Morgana, "jer ja umem sve to, a još i više."
     "Ne verujem ti", rekao je Galahad, neprijateljski je odmeravajući. "Misliš da svi greše osim tebe, je li? Moja mama kaže da deca ne smeju da se raspravljaju sa odraslima, a ti ne izgledaš mnogo starija od mene. Koliko ti je godina?"
     Morgana se nasmejala ljutitom detetu. "Starija sam od tvojih roditelja, Galahade, iako nisam veoma visoka."
     Uto su se začuli koraci i ušla je Elena. Postala je punačka, krupnih grudi - doduše, pomislila je Morgana, rodila je dosad troje dece i najmlađe još doji. Ali i dalje je bila ljupka, sa blistavom, zlatnom kosom, i zagrlila je Morganu kao da su se videle koliko juče.
     "Vidim da si upoznala mog sina", rekla je. "Nimui je u njenoj sobi, kažnjena je - bila je drska prema ocu Grifinu - a Gveni, Bogu hvala, spava - ona je svojeglava beba i noćas me je držala budnu. Jesi li došla iz Kamelota? Zašto moj gospodar nije stigao sa tobom, Morgana?"
     "To sam i došla da ti kažem", rekla je Morgana. "Lanselet neće dolaziti kući još neko vreme. Izbio je rat u Donjoj Britaniji, a njegov brat Bors zarobljen je u svom zamku. Svi Arturovi vitezovi pošli su da mu pomognu i da zbace čoveka koji se proglasio za imperatora."
     Elenine oči su se ispunile suzama, ali mladi Galahad se sav uzbudio. "Da sam stariji", rekao je, "i ja bih bio vitez i moj otac bi me poveo sa sobom, i borio bih se protiv Saksonaca - i protiv svih imperatora!"
     Elena je saslušala Morganinu priču. "Taj Lucijus mi se čini kao ludak!"
     "Bio lud ili ne, ima vojsku i tvrdi da je vladar Rima", rekla je Morgana. "Lanselet me je poslao da te posetim, i naložio mi je da poljubim decu - mada verujem da je ovaj mladić prerastao ljubljenje, nije on beba", dodala je, smešeći se Galahadu. "Moj pastorak Uven smatrao je da je prerastao ljubljenje kad je bio otprilike kao ti, a pre nekoliko dana postao je Arturov vitez."
     "Koliko je njemu godina?" upitao je Glahad, a kada je Morgana odgovrila petnaest, ljutito se namrštio i počeo da računa na prste.
     "Kako je izgledao moj dragi gospodar?" upitala je Elena. "Galahade, idi kod učitelja. Hoću da razgovaram sa svojom rođakom." Nastavila je tek kad je mališa otiao. "Pred Duhove sam imala više vremena da razgovaram sa mužem nego tokom čitavog braka. Ovo je prvi put za sve ove godine da je bio kod kuće više od nedelju dana!"
     "Barem ti ovog puta nije napravio dete", reka je Morgana.
     "Nije", složila se Elena, "i bio je vrlo uviđavan i nije me pozvao u krevet poslednjih nedelja dok smo očekivali Gvenino rođenje - rekao je da sam toliko krupna da mu to ne bi činilo zadovoljstvo. Ne bih ga odbila, ali, iskreno rečeno, mislim da mu i nije bilo stalo... i eto ti jedan trač, Morgana."
     "Zaboravljaš", rekla je Morgana uz mračan osmeh, "da sam čitavog života poznavala Lanseleta."
     "Kaži mi", rekla je Elena, "jednom sam se zaklela da te nikada neću pitati - ali je li ti Lanselet bio ljubavnik, jesi li ikada legla sa njim?"
     Morgana se zagledala u njeno ispijeno lice. "Ne, Elena. Bilo je vreme kada sam mislila... ali nikada nije došlo do toga. Nisam ga volela, a ni on nije voleo mene." I sama se iznenadila kad je shvatila da govori istinu, mada nikada ranije nije to pomislila.
     Elena je zurila u pod, gde je padalo sunčevo svetlo kroz komadić bezbojnog stakla zaostalog još od Rimljana. "Morgana - dok je bio tamo na Duhove, je li video kraljicu?"
     "Pošto Lanselet nije slep i pošto je ona sedela kraj Artura, pretpostavljam da ju je video", suvo je rekla Morgana.
     Elena je načinila nestrpljiv pokret. "Znaš o čemu govorim!"
     Zar je još toliko ljubomorna? Zar još toliko mrzi Gvenvir? Dobila je Lanseleta, rodila mu je decu, zna da je on častan, šta još želi od njega? Ali pred mladom ženom koja je kršila ruke, na ivici suza, morala je da omekša. "Elena, on je razgovarao sa kraljicom i poljubio ju je na rastanku kada je pošao u rat. Ali kunem ti se da je razgovarao onako kako priliči dvorjaninu, a ne kao ljubavnik. Njih dvoje se znaju od mladosti i ne mogu zaboraviti da su se nekada voleli onako kako se ne dešava dvaput u životu, ali zašto mu to zameraš? Ti si mu žena, Elena, i po načinu na koji mi je saopštio šta da ti kažem, videla sam da te veoma voli."
     "A ja sam se zaklela da ću se time zadovoljiti, zar ne?"
     Elena je opet oborila glavu, i Morgana je videla kako užurbano trepće, ali nije zaplakala, i konačno je podigla pogled. "Ti koja si imala toliko ljubavnika, jesi li ikada saznala šta znači voleti?"
     Morgana je na trenutak osetila kako je obuzima stari vihor, ludilo ljubavi koje je zahvatilo nju i Lanseleta, na osunčanom bregu Avalona, i bacilo ih u naručje jedno drugom, spajajući ih ponovo i ponovo, dok se nije sve okončalo gorčinom... uložila je ogroman napor da odagna to sećanje i da misli na Akolona, koji je ponovo probudio ženu u njoj kada se osećala stara, mrtva, zanemarena... koji ju je vratio Boginji, koji ju je ponovo načinio sveštenicom... Osetila je da crveni. Polako je klimnula glavom. "Da, dete, znala sam - znam šta je to ljubav."
     Videla je da Elena želi da joj postavi još stotinu pitanja, i pomislila je kako bi rado sve podelila sa ženom koja joj je bila prijateljica još otkako je napustila Avalon, čiji je brak ona udesila - ali ne. Tajanstvenost je deo moći sveštenice, a ako bi govorila o sebi i Akolonu, to bi značilo pokvariti čaroliju i pretvoriti se u nezadovoljnu ženu koja se uvlači u krevet sopstvenog pastorka. "Hajde, Elena", rekla je, "treba da razgovaramo o još nečemu. Seti se, nekada si mi se zaklela - ako ti pomognem da dobiješ Lanseleta, daćeš mi ono što budem tražila od tebe. Nimui je napunila pet godina, dovoljno je velika za usvajanje. Sutra idem za Avalon. Spremi je da me prati."
     "Ne!" Uzvik je gotovo ličio na vrisak. "Ne, ne, Morgana - ne misliš to ozbiljno!"
     Morgana se toga i bojala. Pazila je da joj glas bude strog i ozbiljan.
     "Zaklela si se, Elena."
     "Kako mogu da obećam dete koje se nije ni rodilo? Nisam znala šta to znači - oh, ne, ne moju kćer - ne možeš mi je uzeti, ne tako malu!"
     "Zaklela si se", ponovila je Morgana.
     "A ako odbijem?" Elena je ličila na nakostrešenu mačku spremnu da brani mačiće od ogromnog, besnog psa.
     "Ako odbiješ", rekla je Morgana, tiho kao i uvek, "kada Lanselet dođe kući, ispričaću mu kako je udešen ovaj brak, kako si plakala i preklinjala me da bacim na njega čini kako bi zaboravio Gvenvir i zagledao se u tebe. On misli da si ti nedužna žrtva moje magije, Elena, i krivi mene, a ne tebe. Treba li da sazna istinu?"
     "Ne bi, valjda!" Elen je prebledela od užasa.
     "Iskušaj me", reka je Morgana. "Ne znam koliko hrišćani poštuju zakletve, ali sigurna sam da se među onima koji poštuju Boginju do nje veoma drži. Tako sam primila i tvoju. Čekala sam da rodiš drugu kćer, ali Nimui je moja, jer si mi je obećala."
     "Ali - ali šta će biti sa njom? Ona je hrišćansko dete - kako da je pošaljem u... u svet paganskih čarolija?"
     "Ja sam joj ipak rođaka", blago je rekla Morgana. "Koliko me već poznaješ, Elena? Jesi li ikada videla da sam učinila nešto nečasno ili pokvareno, pa da zato oklevaš da mu prepustiš svoje dete? Neću da je prinesem zmaju na žrtvu, i davno su prošla vremena kada su čak i zločinci spaljivani na žrtvenim lomačama."
     "Pa šta je onda čeka u Avalonu?" upitala je Elena, toliko uplašeno da se Morgana upitala nije li i Elena ipak obdarena Vidom.
     "Postaće sveštenica, steći će svu mudrost Avalona", rekla je Morgana. "Jednog dana će umeti da čita zvezde i poznavaće sve što postoji na nebu i zemlji." Uhvatila je sebe da se smeši. "Galahad mi je rekao da je poželela da nauči da čita, piše i svira na harfi - a u Avalonu joj to niko neće zabraniti. Život će joj biti manje težak nego da je pošalješ da uči u nekom manastiru. Svakako ćemo od nje zahtevati manje postova i pokajanja dok ne odraste."
     "Ali... šta da kažem Lanseletu?" mucala je Elena.
     "Šta god hoćeš", odgovorila je Morgana. "Bilo bi najbolje da mu kažeš istinu, da si je poslala da uči u Avalonu, kako bi popunila prazno mesto koje je tamo ostalo. Ali odaberi sama - možeš mu reći i da se udavila u jezeru, ili da ju je odneo duh Pelinorovog zmaja, što se mene tiče."
     "A sveštenik? Kad otac Grifin čuje da će moja kćer postati čarobnica u paganskoj zemlji..."
     "Još manje me je briga šta ćeš njemu reći", kazala je Morgana. "Ako hoćeš, reci mu da si prodala dušu mojim čarolijama kako bi stekla muža, i zauzvrat mi obećala svoju prvu kćer... ne? Tako sam i mislila."
     "Ti si užasna, Morgana", rekla je Elena, i iz očiju su joj linule suze. "Zar ne mogu da dobijem nekoliko dana da je pripremim za rastanak, da joj spakujem sve što će joj trebati..."
     "Ne treba joj mnogo", rekla je Morgana. "Jedna rezervna haljina, i topla odeća za put, debeo ogrtač i čvrste cipele, i to je sve. U Avalonu će dobiti haljinu učenice. Veruj mi", blago je dodala, "prema njoj će se svi ponašati sa ljubavlju i poštovanjem, kao prema unuci najveće od svih sveštenica. Neće biti primoravana na telesna iskušenja dok ne odraste dovoljno da ih lako istrpi. Mislim da će biti srećna."
     "Srećna? Na ostrvu punom zlih čarolija?"
     Duboka ubeđenost Morganinog odgovora pogodila je Elenu pravo u srce. "Zaklinjem ti se - ja sam bila srećna u Avalonu, i svakog dana otkako sam otišla, čeznula sam , od zore do mraka, da se vratim tamo. Jesi li me ikada čula da lažem? Hodi - hoću da vidim dete."
     "Naredila sam joj da ostane u svojoj sobi i prede do mraka. Bila je gruba prema svešteniku i to joj je kazna", rekla je Elena.
     "Ja ukidam tu kaznu", rekla je Morgana. "Sad sam joj ja zaštitnik i usvojena majka, i više nema nikakvog razloga da bude učtiva prema sveštenicima. Povedi me kod nje."

     Pošle su na put narednog dana u zoru. Nimui je plakala dok se opraštala od majke, ali nije prošao ni sat, a već je počela da ispod kapuljače radoznalo virka u Morganu. Bila je visoka za svoje godine, pre kao Morgoza ili Igrena nego kao Vivijen, plavokosa, ali sa dovoljno bakarnih odsjaja u zlatnim vlasima da je Morgana bila uverena da će kasnije imati riđu kosu. A oči su joj imale gotovo istu boju kao male šumske ljubičice koje rastu kraj potoka.
     Pre polaska samo su popile malo vina i vode. "Jesi li gladna, Nimui?" upitala je Morgana. "Možemo da stanemo i doručkujemo čim nađemo neku čistinu, ako želiš."
     "Da, tetka."
     "U redu." Uskoro je sjahala i podigla devojčicu sa ponija.
     "Moram da..." Devojčica je pocrvenela i oborila pogled.
     "Ako moraš da piškiš, idi sa služavkom iza onog drveta", rekla je Morgana, "i nikada se više nemoj stideti da govoriš o onome što je stvorio Bog."
     "Otac Grifin kaže da nije pristojno..."
     "I nikada mi više ne ponavljaj išta što ti je rekao otac Grifin", blago je rekla Morgana, ali iza tih reči krila se gvozdena odlučnost. "To je prošlo, Nimui."
     Kada se devojčica vratila, bila je razrogačena od čuda. "Videla sam kako iza drveta viri neko veoma mali. Galahad kaže da su tebe zvali Morgana od vila - je li to bila vila, tetka?"
     Morgana je odmahnula glavom. "Ne, to je bio neko od Drevnog naroda iz bregova - oni su stvarni koliko i ti ili ja. Bolje je da ne razgovaramo sa njima, Nimui, i da ih ne primećujemo. Oni su veoma stidljivi i boje se ljudi koji žive u selima i na farmama."
     "Pa gde onda oni žive?"
     "U bregovima i šumama", rekla je Morgana. "Ne mogu da gledaju kako zemlju, koja je njihova mati, paraju plugom i teraju da rađa, i zato ne žive u selima."
     "Ako ne oru i ne seju, tetka, šta onda jedu?"
     "Samo ono što im zemlja daje svojom voljom", rekla je Morgana. "Korenje, bobice i trave, voće i semenje - meso jedu samo na velikim svečanostima. Kao što sam ti rekla, bolje je da ne razgovaraš sa njima, ali možeš im ostaviti malo hleba na ivici proplanka, mi ga imamo i previše." Odlomila je komad vekne i sačekala da ga Nimui odnese do ivice šume. Elena im je zaista spakovala dovoljno hrane za deset dana puta, umesto za kratko jahanje do Avalona.
     Ona je malo jela, ali je pustila da se dete najede, i sama joj je mazala hleb medom; biće dovoljno vremena da se nauči uzdržljivosti, a i bila je u godinama kada se brzo raste.
     "Ti ne jedeš meso, tetka", rekla je Nimui. "Je li danas post?"
     Morgana se odjednom setila kako je ispitivala Vivijen. "Ne, nego i inače retko jedem meso."
     "Zar ga ne voliš? Ja ga veoma volim."
     "Onda jedi koliko god želiš. Sveštenice retko jedu meso, ali nije im zabranjeno, pogotovo kad su deca kao ti."
     "Jesu li one kao monahinje? Da li stalno poste? Otac Grifin kaže..." Prekinula je, setivši se da ne treba da ponavlja sveštenikove reči, i Morgana je bila zadovoljna; dete je brzo učilo.
     "Htela sam da kažem kako njegove reči više ne moraš uzimati kao pravilo ponašanja. Ali možeš mi reći šta ti je kazao, i jednog dana ćeš naučiti da sama razlikuješ šta je u njegovim rečima bilo istina, a šta glupost ili nešto još gore."
     "On kaže da muškarci i žene moraju da poste zbog svojih grehova. Je li to tačno?"
     Morgana je odmahnula glavom. "Narod Avalona ponekad posti kako bi naučili svoje telo da čini ono što mora, ne zahtevajući ono čega nema - postoji vreme kada čovek mora da bude bez hrane, ili vode, ili sna, i telo mora da bude sluga umu, a ne njegov gospodar. Um se ne može usmeriti na svete stvari, ili mudrost, ili se upustiti u dugu meditaciju koja otvara uvid u druge svetove, ako telo viče 'Nahrani me!' ili 'Vode!'. Zato učimo da ga ućutkamo. Da li razumeš?"
     "P-pa ne baš", nesigurno je rekla mala.
     "Razumećeš kad budeš starija. Za sada, pojedi taj hleb, i spremi se da nastavimo put."
     Nimui je pojela hleb sa medom i obrisala ruke o busen trave. "Ni oca Grifina nisam uvek mogla da razumem, ali on se tada ljutio. Kaznio me je kada sam ga upitala zašto moramo da postimo i molimo se za oproštaj grehova kada je Hrist već umro da bi nam bilo oprošteno, a on je rekao da je to paganstvo i naterao mamu da me pošalje na spavanje bez večere. Šta je paganstvo, tetka?"
     "To je sve ono što sveštenici ne vole", rekla je Morgana. "Otac Grifin je budala. Čak i najbolji hrišćanski sveštenici ne gnjave decu, koja ne mogu da greše, prčama o takvim stvarima. Ima dovoljno vremena za priče o grehu, Nimui, kada budeš bila u stanju da zgrešiš, ili da biraš između dobra i zla."
     Nimui se poslušno popela na ponija, ali posle nekog vremena ponovo se oglasila. "Tetka Morgana - ja nisam baš tako dobra devojčica. Stalno grešim. Uvek sam radila pokvarene stvari. Nimalo se ne čudim što je majka želela da me otera. Zato me je i poslala na to pokvareno mesto, što sam bila nevaljala."
     Morgana je osetila da joj se grlo steže. Upravo se spremala da i sama uzjaše, ali je sada žurno prišla Nimui i čvrsto je zagrlila, ljubeći je. "Nikada nemoj tako da govoirš, Nimui! Nikad! To nije tačno, kunem ti se da nije! Tvoja majka nije želela da te otera, uopšte nije želela, a da je mislila da je Avalon pokvareno mesto, ne bi te pustila tamo, ma kako da sam joj pretila!"
     "Pa zašto me je onda oterala?" šapnula je devojčica.
     Morgana ju je i dalje čvrsto grlila. "Dala mi te je zato što si obećana Avalonu još pre nego što si se rodila, dete moje. Tvoja baka bila je sveštenica tamo, a ja nisam rodila kćer Boginji, i ti sad ideš u Avalon kako bi naučila mudrost i služila Boginji." Primetila je da joj suze padaju u Nimuinu plavu kosu. "Ko ti je rekao da je to kazna?"
     "Jedna služavka - dok me je pakovala... Čula sam kako kaže da mama ne treba da me šalje na to pokvareno mesto - a otac Grifin mi je često govorio da sam pokvarena devojčica..."
     Morgana je sela na zemlju, držeći Nimui u krilu i njišući je u zagrljaju. "Ne, ne", blago je govorila, "ne, mila moja, ne. Ti si dobra devojčica. Ako si ponekad neposlušna ili lenja ili drska, to nije greh, to je samo zato što nisi dovljno odrasla da se bolje ponašaš, a kada naučiš da budeš bolja, onda ćeš takva i biti." Kad joj se učinilo da je razgovor odmakao predaleko za tako malo dete, požurila je da promeni temu. "Gledaj onog leptira! Nikada ranije nisam videla tako šarena krila! Hodi, podići ću te na ponija", rekla je, i pažljivo je slušala devojčicu koja je nastavila da priča o leptirima.
     Sama bi stigla do Avalona za jedan dan, ali Nimuin poni svojim kratkim nogama nije mogao da savlada toliku razdaljinu, pa su noć proveli na proplanku. Nimui nikada ranije nije spavala na otvorenom, a kada su ugasili vatru, uplašila se mraka, pa je Morgana pustila da joj se malena zavuče u naručje i ležala je pokazujući joj zvezde.
     Devojčica je bila umorna od jahanja i brzo je zaspala, ali Morgana je ostala budna. Nimuina glava teško joj je ležala na mišici, i osećala je kako je hvata strah. Toliko dugo je bila van Avalona. Korak po korak, polako je povratila sva stečena znanja, ili barem sve čega je mogla da se seti; ali da nije zaboravila nešto veoma važno?
     Konačno je zaspala, ali pred jutro joj se učinilo da čuje korake na proplanku, i pred njom se pojavila Ravena. Nosila je tamnu haljinu i tuniku od srneće kože, i progovorila je: "Morgana! Morgana, najdraža moja!" Njen glas, glas koji je Morgana čula jedan jedini put tokom svih godina u Avalonu, bio je tako pun iznenađenja, radosti i čuđenja da se Morgana naglo probudila i osvrnula se po čistini, napola očekujući da vidi Ravenu od krvi i mesa. Ali proplanak je bio prazan, osim pramička magle koji je zaklanjao zvezde, i Morgana je opet legla, ne znajući je li sanjala, ili je, uz pomoć Vida, Ravena saznala za njen dolazak. Srce joj je tuklo; osećala ga je gotovo kao bol u grudima.
     Nije trebalo da budem odsutna tako dugo, trebalo je da pokušam da se vratim kad je Vivijen ubijena. Čak i da sam umrla pokušavajući, trebalo je da probam... Hoće li me primiti sada, ovako staru, umornu, iskorišćenu, dok polako ostajem bez Vida, sad kad nemam šta da im pružim...?
     Dete kraj nje nešto je promrmljalo u snu i promeškoljilo se; malo se pomerila i uvukla se dublje u Morganino naručje. Morgana ju je zagrlila. Dovodim im Vivijeninu unuku, pomislila je. Ali ako me prime samo zbog nje, to će biti gore od smrti. Zar me je Boginja zauvek prognala?
     Najzad je opet zaspala, i probudila se kad je jutro već odmaklo, praćeno retkom kišom. Posle tako lošeg početka, čitav dan im je pošao naopako; oko podneva Nimuin poni izgubio je potkovicu, i mada je Morgana bila nestrpljiva i rado bi premestila devojčicu da jaše sa njom - i ona sama je bila lak teret za životinju koja bi lako nosila i dvostruko težu osobu - nije želela da obogalji ponija, pa su morali da potraže najbliže selo i kovača. Nije htela da se po zemlji govorka kako kraljeva sestra putuje za Avalon, ali sada se tu ništa nije moglo. U ovom kraju zemlje bilo je tako malo novosti da je svaki događaj bio prenošen brzinom vetra.
     Pa, tu nije mogla ništa; siroti konjić nije bio kriv. Jedva su našli selo, podalje od glavnog puta. Kiša je padala čitavog dana; mada je bila sredina leta, Morgana je drhtala, a devojčica je bila mokra i nemirna. Morgana nije obraćala mnogo pažnje na nju; bilo joj je žao male, pogotovo kad je počela tiho da plače za majkom, ali ni tu se ništa nije moglo, a jedan od prvih naika koje stiču buduće sveštenice jeste upravo trpljenje usamljenosti. Moraće da plače dok sama ne nađe utehu ili nauči da živi bez nje, kao i sve devojke u Kući.
     Podne je odavno prošlo, mada su oblaci bili toliko gusti da se sunce nije moglo ni nazreti. Ipak, u ovo doba godine dani su dugi, a Morgana nije želela da još jednom noće na otvorenom. Odlučila je da jašu dalje sve dok vide put, i bilo joj je milo što je, čim su krenuli dalje, Nimui prestala da cvili i počela da se raspituje za mesta kraj kojih su prolazili. Sada su već bili vrlo blizu Avalona. Nimui je bila toliko sanjiva da se njihala u sedlu, i Morgana ju je na kraju podigla sa ponija i stavila pred sebe. Kada su stigli na obalu Jezera, dete se probudilo.
     "Jesmo li stigli, tetka?" upitala je čim ju je spustila na zemlju.
     "Ne, ali sad više nije daleko", odgovorila je Morgana. "Za pola sata, ako sve bude kako treba, bićeš spremna za večeru i spavanje."
     A ako ne bude kako treba? Morgana je odbila da misli o tome. Sumnja ubija moć, a Vid... Provela je pet godina u napornom prisećanju svega, od samog početka; sada je opet na prvom koraku, izbačena iz Avalona, i ovo je bila proba...Imam li moći da se vratim...?
     "Ništa ne vidim", rekla je Nimui. "Je li to ovde? Pa ovde ničega nema, tetka." Uplašeno je gledala muljevitu obalu i trsku koja se povijala pod kišom.
     "Poslaće nam barku", rekla je Morgana.
     "Ali kako će znati da smo tu? Kako da nas vide po ovoj kiši?"
     "Ja ću ih pozvati", rekla je Morgana. "Sad budi tiha, Nimui." U sebi je ponavljala uplašeni dečji uzvik, ali sada, kada je konačno stajala na obali doma, osećala je kako u njoj izvire staro znanje, kako je ispunjava kao pehar i preliva se preko ivice. Na trenutak je pognula glavu u najgrozničavijoj molitvi koju je ikada izgovorila, a onda je duboko udahnula i podigla ruke, prizivajući.
     Za trenutak, uplašena od poraza, nije videla ništa; a onda, kao zrak svetlosti koji je polako obasjava, osetila je moć, i čula je kako je devojčica kraj nje dahnula od čuda; ali nije imala vremena za to, osećala je sopstveno telo kao munju, most imeđu Zemje i Neba. Nije svesno izgovorila reč moći, ali je osetila kako pulsira u njoj... tišina. Tišina, Nimui bleda i nema kraj nje. A onda se u tamnim, mračnim vodama Jezera osetio pokret, kao kad se magla kreće... potom se pojavila senka, a onda, duga, tamna i blistava, iz magle je izronila barka Avalona. Morgana je ispustila dah, dug, nalik na jecaj.
     Klizila je bešumno kao senka sve do obale, ali zvuk nasukavanja bio je čvrst i stvaran. Nekoliko malih, tamnih ljudi izišlo je da prihvati konje, duboko se klanjajući Morgani. "Oni će poći drugom stazom, gospo", rekli su i nestali u tami. Ostali su namestili čamac tako da Morgana uđe prva, potom su preneli zapanjenu devojčicu i pomogli uplašenoj posluzi. I dalje bešumno, osim nekoliko poluglasnih reči muškarca koji je preuzeo konje, barka se ponovo otisnula na Jezero.
     "Kakva je ono senka, tetka?" šapnula je Nimui kad su ih vesla odgurnula od obale.
     "To je crkva na Glastonberiju", rekla je Morgana, čudeći se koliko joj je glas miran. "To je na drugom ostrvu, onom koje se vidi odavde. Tvoja baka, majka tvog oca, sahranjena je tamo. Jednog dana ćeš možda videti njen grob."
     "Idemo li tamo?"
     "Ne danas."
     "Ali čamac ide pravo tamo... čula sam da na Galstonberiju postoji manastir..."
     "Ne", rekla je Morgana, "ne idemo tamo. Čekaj pa ćeš videti, i budi tiha."
     Sada je dolazila prava proba. Možda su je videli iz Avalona, Vidom, i poslali joj barku, ali ako bude mogla da raskrili maglu nad Avalonom... To će biti proba svega što je činila proteklih godina. Ne sme pokušati i rizikovati da ne uspe, mora jednostavno ustati i učiniti to, ne zaustavljajući se da razmišlja. Sada su bili u samom središtu Jezera, i još jedan zamah vesla uvešće ih u struju koja ide pravo ka ostrvu Glastonberi... Morgana je brzo ustala, odeća se njihala oko nje, i podigla je ruke. Opet se setila... baš kao prvi put kad je to učinila, šokirana i iznenađena što je ogromni tok moći nem, kada bi trebalo da odjekuje kao grmljavina... Nije se usudila da otvori oči dok nije čula Nimuin uzvik straha i čuđenja...
     Kiša je nestala, i pod poslednjim zracima zalazećeg sunca, ostrvo Avalon ležalo je pred njima, zeleno i divno, okruženo osunčanim Jezerom, sa osunčanim kamenjem na vrhu Tora, sa suncem na belim zidovima hrama koji je Morgana jedva videla od suza; zanjihala se u barci i svakako bi pala da je neko nije pridržao za rame.
     Dom, dom, tu sam, stigla sam kući...
     Osetila je kako je čamac zastrugao po pošljunčanoj obali i pribrala se. Činilo joj se neprikladno što ne nosi odeždu sveštenice, mada je pod haljinom, kao i uvek, imala mali Vivijenin nož čvrsto privezan oko pojasa. Činilo joj se neprikladno... njeni svileni velovi, prstenje na tankim prstima... kraljica Morgana od Severnog Velsa, a ne Morgana od Avalona... pa, to se nije moglo promeniti. Ponosno je podigla glavu, duboko udahnuvši, i uzela je devojčicu za ruku. Ma koliko se promeila, ma koliko godina prošlo, ona je Morgana od Avalona, sveštenica Velike Boginje. Iza Jezera magle i senki, ona je možda žena postarijeg, smešnog kralja, u nekoj dalekoj zemlji... ali ovde je sveštenica, potomak drevne kraljevske loze Avalona.
     Nije se iznenadila kad je, iskrcavši se, ugledala pred sobom postrojene sluge a iza njih tamne haljine sveštenica... znale su i došle su da joj požele dobrodošlicu. Iza svih njih primetila je lice i priliku koju je viđala samo u snovima, visoku ženu, plavokosu i kraljevskog držanja, sa zlatnom kosom spletenom nisko nad čelom. Žena je brzo prišla Moragni i zagrlila je.
     "Dobro došla, rođako", tiho je rekla. "Dobro došla kući, Morgana."
     I Morgana je izgovorila ime koje je čula samo u snovima dok joj ga Kevin nije rekao, potvrđujući ih. "Pozdravljam te, Ninijan, i dovodim ti Vivijeninu unuku. Ona će biti usvojena ovde, i zove se Nimui."
     Ninijan ju je radoznalo zagledala; šta li je slušala svih ovih godina, upitala se Morgana. Ali brzo je odvratila pogled i sagnula se da osmotri devojčicu.
     "Znači, ti si Galahadova kćer?"
     "Ne", rekla je Nimui, "Galahad je moj brat. Ja sam kćer plemenitog viteza Lanseleta."
     Ninijan se nasmešila. "Znam", rekla je, "ali mi ovde ne koristimo ime koje su tvom ocu dali Saksonci, nego ono koje je imao od početka, isto kao tvoj brat. Pa, Nimui, jesi li došla ovamo da postaneš sveštenica?"
     Nimui se osvrnula po osunčanom predelu. "Tako mi je rekla moja tetka Morgana. Ja bih volela da naučim da čitam i pišem, i da sviram na harfi, i da znam sve o zvezdama i svemu što ona zna. Jeste li vi ovde zaista zle čarobnice? Mislila sam da su čarobnice stare i ružne, a ti si veoma lepa." Ugrizla se za usnu. "Opet sam nepristojna."
     Ninijan se nasmejala. "Uvek govori istinu, dete. Da, ja sam čarobnica. Mislim da nisam ružna, ali sama moraš odlučiti jesam li dobra ili zla. Pokušavam da vršim volju Boginje, a to svi treba da rade."
     "Pokušaću i ja, ako mi objasnite kako", rekla je Nimui.
     Sunce se spustilo iza obzorja, i obalu je iznenada zahvatio sivkasti sumrak. Ninijan je dala znak; sluga koji je držao baklju zapalio je još jednu, i svetlost se brzo prenosila od ruke do ruke sve dok obala nije bila potpuno osvetljena. Ninijan je pogladila devojčicu po obrazu. "Dok ne budeš dovoljno odrasla da sama uvidiš njenu volju, hoćeš li se pokoravati našim pravilima i ženama koje ti budu nadređene?"
     "Pokušaću", rekla je Nimui, "ali ja stalno zaboravljam stvari. I postavljam previše pitanja."
     "Možeš da postavljaš sva pitanja koja ti padnu na pamet, kada je pravo vreme za takve stvari", rekla je Ninijan, "ali jahala si čitavog dana i već je kasno, pa ti za večeras dajem prvo naređenje - da budeš dobra devojčica i da odeš da večeraš, okupaš se i spavaš. Pozdavi se sa svojom rođakom i pođi sa Leanom u Kuću Devojaka." Dala je znak zdepastoj ženi u haljini sveštenice.
     Nimui je malo šmrcnula. "Moram li sada da se oprostim sa njom? Zar nećeš doći da se pozdravimo sutra, tetka Morgana? Mislila sam da ću ovde biti sa tobom."
     Morgana je odgovorila što je nežnije mogla. "Ne, moraš poći u Kuću Devojaka i raditi ono što ti budu rekli." Poljubila je malu u meki obraz. "Neka te Boginja blagoslovi, mila. Srešćemo se opet kada ona to odredi." Dok je govorila, videla je ovu istu Nimui odraslu i visoku, bledu i ozbiljnu, sa plavim polumesecom na čelu i sa senkom Smrti... zanjihala se, i Ninijan je pružila ruku da je pridrži.
     "Umorna si, gospo Morgana. Pošalji dete da se odmori i pođi sa mnom. Razgovaraćemo sura."
     Morgana je još jednom poljubila Nimui u čelo i devojčica je poslušno otišla sa Leanom. Morgana je osećala da se oko nje sklapa sve tamnija magla; Ninijan joj je pružila ruku. "Osloni se o mene", rekla je. "Idemo u moje odaje, da se odmoriš."
     Odvela ju je do kućice koja je nekada bila Vivijenina, u malu sobu u kojoj su spavale žene na koje je došao red da služe Gospu od Jezera. Kad je ostala sama, Morgana je pokušala da se pribere. Na trenutak se upitala da li ju je Ninijan dovela ovamo kako bi naglasila da je ona, a ne Morgana, Gospa od Jezera... a onda je to odbacila; takvo ponašanje odgovara dvoru, a ne Avalonu. Ninijan joj je jednostavno pružila najpogodniju i najizdvojeniju sobu. Nekada je ovde živela Ravena, u svom posvećenom ćutanju, kako bi Vivijen mogla da je poučava...
     Morgana se oprala, onako umorna, i uzela ogrtač od nebojene vune koji je našla preko kreveta; čak je i pojela nešto hrane koja je stigla, ali nije ni dodirnula toplo, začinjeno vino. Kraj ognjišta je stajala kamena zdela sa vodom, i zahvatila je punu čašu odatle, pijući je sa suzama u očima.
     Sveštenice Avalona piju samo vodu sa Svetog kladenca... opet je bila mlada Morgana, i spavala je u svom domu. Otišla je u krevet i zaspala kao dete.
     Nije shvatila šta ju je probudilo. Čula je korak u sobi, a onda je nastuplla tišina. Pri poslednjim plamsajima zgasle vatre ugledala je priliku u velovima, i na trenutak je pomislila da je to Ninijan došla da razgovara sa njom; ali kosa koja je padala preko ramena bila je dugačka i tamna, a tamnoputo lice bilo je divno i mirno. Na jednoj ruci se video taman, ogrubeo ožiljak davne opekotine... Ravena! Sela je u krevetu. "Ravena! Jesi li to ti?"
     Ravena je dodirnula usne prstima, u drevnom gestu ćutanja; prišla je Morgani, sagnula se i poljubila je. Bez reči je zbacila dugačak ogrtač i legla uz Morganu, zagrlivši je. U polutami, Morgana je mogla da razabere ostatak ožiljka na čitavoj ruci i preko jedne blede dojke... nijedna nije izgovorila ni reč, ni tada, ni kasnije. Izgledalo je da su i stvarni svet i Avalon nestali, i opet se nalazila u senkama vilinske zemlje, zagrljena sa jednom gospom... Morgana je začula duboko u umu reči drevnog blagoslova Avalona, dok ju je Ravena dodirivala, polako, u obrednoj tišini, i zvuk kao da je odjekivao u njoj. Neka su blagoslovene noge koje su te donele ovamo... blagoslovena kolena na koja ćeš pasti pred njenim oltarom... blagoslovena kapija Života...
     A onda je svet počeo da se menja i kreće oko nje, i na trenutak kraj nje nije bila nema Ravena, nego prilika oivičena svetlošću, koju je videla jednom, pre mnogo godina, u vreme kada je završila svoje veliko ćutanje... i Morgana je znala da i sama blista u svetlu... ali je i dalje ćutala. A onda je kraj nje opet bila samo Ravena, privijena uz nju, kose namirisane biljem koje se koristi samo u obredima, dodirujući joj obraz nemim usnama. Morgana je u njenoj tamnoj kosi primetila sede vlasi.
     Ravena se promeškoljila i ustala. I dalje nije govorila, ali je odnekud izvukla srebrni polumesec, obredni ukras sveštenice. Morgana je zadržala dah, svesna da je upravo taj polumesec ostavila ovde onog dana kad je pobegla iz Avalona noseći u utrobi Arturovo dete... nemo, uzdržavši se od gotovo izgovorenog protivljenja, pustila je da joj ga Ravena stavi oko vrata; pri tom joj je na trenutak, pod poslednjom svetlošću zalazećeg meseca, pokazala nož koji je nosila oko pojasa. Morgana je klimnla glavom, znajući da se, dok je živa, neće rastati od Vivijeninog obrednog noža; bila je zadovoljna što će Ravena nositi njen sve dok ga jednog dana ne preuzme Nimui.
     Ravena je uzela mali, vlo oštar nož, i Morgana ju je gledala, ukočena kao u snu. Neka bude tako, pomislila je, čak i ako želi da prolije moju krv pred Boginjom od koje sam pokušala da pobegnem... ali Ravena je okrenula nož ka sopstvenom grlu; ubola se u vrh grudne kosti kako bi ispustila jednu jedinu kap krvi, i Morgana, pognuvši glavu, takođe je uzela nož i načinila mali ubod nad srcem.
     Stare smo, i Ravena i ja, i više ne lijemo krv iz materice nego iz srca... Kasnije se pitala šta je to značilo. Ravena se nagnula nad nju i olizala kapljucu krvi koja se pojavila; na to se i Morgana sagnula i spustila usne na malu posekotinu na Raveninim grudima, znajući da je ova zakletva mogo ozbiljnija od one koju je položila kad je postala žena. Potom ju je Ravena opet zagrlila.
     Dala sam svoje devičanstvo Rogatom. Rodila sam dete Bogu. Plamtela sam od strasti prema Lanseletu, a Akolon me je ponovo učinio sveštenicom u uzoranim njivama koje je blagoslovila Prolećna Devica. Pa ipak, nikada nisam saznala kako izgleda biti prihvaćen iz obične ljubavi... Morgani se činilo, kao u snu, da leži u majčinom krilu... ne, ne kod Igrene, nego opet u naručju Velike Boginje...
     Kada se probudila, bila je sama. Otvorivši oči i ugledavši sunce Avalona, zaplakala je od sreće i na trenutak se upitala da nije sve to sanjala. No, pod dojkom je imala malu posekotinu, a na jastuku kraj nje ležao je srebrni polumesec, obredni nakit sveštenice, koji je ostavila ovde kad je pobegla iz Avalona. Ali bila je sigurna da joj ga je Ravena stavila oko vrata...
     Morgana ga je čvrsto vezala oko vrata. Nikada ga više neće ostaviti; kao i Vivijen, biće sahranjena sa njim oko vrata. Prsti su joj drhtali dok je vezivala čvor na kožnoj vrpci, znajući da je ovo iskupljenje. Na jastuku je bilo još nešto, i na trenutak se zatalasalo i izmenilo, neotvoreni ružin pupoljak, rascvetala ruža, a kada ga je Morgana uzela u ruke, ostao je plod, šipak, nabubreo, obao i purpuran, pun oporog života ruže. Dok ga je gledala, uvenuo je, smežurao se i ostao joj na dlanu, potpuno suv; i Morgana je iznenada shvatila.
     I cvet i plod su samo početak. U semenu leži život i budućnost.
     Duboko uzdahnuvši, Morgana je umotala seme u komadić svile, znajući da će morati da opet ode iz Avalona. Njen posao nije dovršen, sama je odabrala mesto gde će raditi još kad je pobegla iz Avalona. Jednog dana, možda, moći će da se vrati, ali to vreme još nije došlo.
     I moram kriti ko sam i šta sam, kao što ruža leži skrivena u semenu. Ustala je i obukla odeću kraljice. Haljina sveštenice jednog dana će joj opet pripadati, ali tek je morala da zasluži pravo da je nosi. Potom je sela i čekala da je Ninijan pozove.

     Kada je ušla u središnju odaju, gde je tako često gledala Vivijen, vreme se zanjihalo, okrenulo i ustalasalo, pa se Morgani na trenutak činilo da će svakako videti Vivijen kako sedi, kako je često činila, umanjena ogromnim sedištem, a ipak upečatljiva, ispunjavajući čitavu sobu... a onda je žmirnula, i pred njom je bila Ninijan, visoka, vitka i plavokosa; Morgani se učinilo da je Ninijan samo dete, koje je selo da se poigra na prestolu.
     A onda ju je zapljusnulo ono što joj je Vivijen rekla dok je stajala pred njom, pre mnogo godina: dostigla si trenutak kada se poslušnost mora meriti sopstvenom procenom... i na trenutak joj se učinilo da bi u ovom času bilo najbolje skloniti se u stranu, govoriti Ninijani samo ono što će je umiriti. A onda ju je zahvatio talas prezira prema ovom detetu, ovoj običnoj, glupoj devojci u odeći sveštenice, koja želi da sedi na Vivijeninom mestu i izdaje naređenja u ime Avalona. Ona je odabrana samo zato što je od Talesinove krvi... Kako se usuđuje da sedi tamo i da mi izdaje naređenja...?
     Pogledala je devojku, znajući, ko zna kako, da je poprimila stari sjaj i veličanstvenost, a onda je, u naglom naletu Vida, izgledalo da može da čita Ninijanine misli.
     Ona bi trebalo da bude ovde, na mom mestu, mislila je Ninijan, kako da izdajem naređenja kraljici Morgani od vila... i misao se zamaglila, napola od čuđenja pred neobičnom i moćnom sveštenicom koja je stajala pred njom, a napola od običnog prezira. Da nije pobegla od nas i odbacila svoje dužnosti, ja ne bih morala da se trudim da ispunim mesto za koje, kako obe znamo, ja nisam pogodna.
     Morgana je prišla, pruženih ruku, i Ninijan se iznenadila koliko je blagim glasom progovorila.
     "Žao mi je, siroto dete, dala bih život da mogu da se vratim ovamo i preuzmem teret od tebe. Ali ne mogu, ne usuđujem se. Ne mogu da se krijem ovde i izbegavam zadatak koji mi je dat, samo zato što čeznem za domom." Više nije osećala bes, niti prezir prema devojci koja je gurnuta, bez svoje volje, na mesto koje je pripadalo njoj; sada ju je samo žalila. "Počela sam na zapadu posao koji moram da dovršim - ako ga ostavim na pola, bolje da nisam ni počinjala. Ti ne možeš preuzeti moje mesto tamo, i stoga, neka nam Boginja obema pomogne, moraš da zadržiš moje mesto ovde." Sagnula se i zagrlila devojku, čvrsto je stežući. "Sirota moja rođako, takva nam je sudbina, i ne možemo uteći... da sam ostala ovde, Boginja bi radila sa mnom nešto drugo, ali čak i kada sam pokušala da pobegnem od dužnosti na koju sam se zaklela, ona mi je našla posla i tamo... niko ne može da pobegne. Obe smo u njenim rukama, i prekasno je da kažemo kako je moglo biti drugačije... ona će činiti sa nama po svojoj volji."
     Ninijan se na trenutak ukočeno držala, a onda se njeno neprijateljstvo istopilo, i privila se uz Morganu, gotovo kao Nimui. "Želela sam da te mrzim..." šapnula je, napola u suzama.
     "I ja tebe, možda. Ali ona je želela drugačije, a pred njom smo sestre..." Oklevala je, usne su joj se opirale da izgovore reči koje su u njoj bile tako dugo, i rekla je nešto drugo, a Ninijan je pognula glavu i promrmljala prikladan odgovor. "Pričaj mi o svom radu na zapadu, Morgana", zamolila je. "Ne, sedi kraj mene, mi smo jednake po položaju, to znaš..."
     Kada joj je Morgana ispričala sve što je mogla, Ninijan je klimnula glavom. "Čula sam ponešto od Merlina", rekla je. "U toj zemlji, znači, ljudi se opet okreću staroj veri... ali Urijens ima dva sina, a stariji je očev naslednik. Dakle, tvoj posao je da udesiš da Vels dobije kralja iz Avalona - što znači da Akolon mora da nasledi oca, Morgana."
     Morgana je zatvorila oči i sedela pognute glave. "Neću da ubijam, Ninijan", konačno je rekla. "Suviše sam se nagledala ratova i krvoprolića. Avalohova smrt ne bi ništa rešila - na dvoru se poštuju rimljanski običaji, otkako su došli sveštenici, a Avaloh ima sina."
     Ninijan je odmahnla rukom. "Sina koji može biti vaspitan u staroj veri - koliko mu je godina, četiri?"
     "Toliko je imao kada sam došla u Vels", rekla je Morgana, misleći na dete koje joj je sedelo u krilu, prljalo je masnim prstićima i zvalo je 'bako'. "Dosta, Ninijan. Učinila sam sve ostalo, ali čak ni za Avalon neću da ubijam."
     Ninijan ju je oštro pogledala. "Nikada ne imenuj izvor iz koga nećeš da piješ!" upozorila ju je.
     Morgana je iznenada shvatila da je žena kraj nje takođe sveštenica, a ne samo nespretno dete; ne bi mogla da bude tu gde jeste, nikada ne bi prošla probe i zadatke koje zahteva proglašenje Gospe od Avalona, da nije bila prihvatljiva za Boginju. Neočekivano ponizno, shvatila je zašto je poslata ovamo. Ninijan je i dalje upozoravala: "Činićeš onako kako Boginja želi kada položi ruku na tebe, i znam to po simbolu koji nosiš..." Uperila je pogled na Morganine grudi, kao da može da vidi kroz haljinu seme koje je nosila, ili srebrni polumesec na kožnoj vrpci. Morgana je pognula glavu. "Svi smo u njenim rukama", šapnula je.
     "Neka tako bude", rekla je Ninijan, i na trenutak je u sobi vladala takva tišina da je Morgana mogla da čuje pljuskanje ribe u Jezeru. "Šta ćemo sa Arturom, Morgana?" upitala je Ninijan. "On i dalje nosi mač koji je deo Posvećenih sudova Obreda. Hoće li konačno poštovati datu zakletvu? Možeš li ga naterati na to?"
     "Ne znam šta mu je u srcu", rekla je Morgana, i to je bilo teško priznati. Imala sam moć nad njim, a bila sam prevelika kukavica da je iskoristim. Odbacila sam je.
     "Moraće ponovo da se zarekne na verost Avalonu, ili ćeš ti morati da mu oduzmeš mač", rekla je Ninijan, "a ti si jedina osoba kojoj se može poveriti takav zadatak. Ekskalibur, posvećeni mač Obreda, ne sme ostati u rukama Hristovog sledbenika. Ti znaš da Arturu njegova kraljica nije rodila sina, pa je za naslednika proglasio Lanseletovog sina, mladog Galahada, jer kraljica je postala prestara."
     Gvenvir je mlađa od mene, pomislila je Morgana, a ja bih i dalje mogla da rodim dete da nisam imala onako težak porođaj sa Gvideonom. Zašto su svi tako sigurni da više nikada neće zaneti? Ali pred Ninijaninom uverenošću nije želela da postavlja pitanja. U Avalonu ima dovoljno magije, i svakako su imali i oči i ruke na Arturovom dvoru; i stvarno, najmanje im je trebalo da hrišćanka Gvenvir rodi Arturu sina... pogotovo sada.
     "Artur ima sina", rekla je Ninijan, "i dok ne dođe njegov dan, može da preuzme drugo kraljevstvo - mesto odakle će početi da ponovo osvaja zemlju za Avalon. U davna vremena biti kraljev sin nije značilo ništa, bilo je važno biti Gospin sin, a naslednik je bio sin kraljeve sestre... shvataš li na šta mislim, Morgana?"
     Akolon mora naslediti presto Velsa, ponovila je u sebi Morgna, a onda je čula i ono što Ninijan nije rekla: A moj sin je sin kralja Artura. Sada je sve imalo smisla. Čak i njena jalovost posle Gvideonovog rođenja. "Šta će biti sa Arturovim naslednikom - Lanseletovim sinom?" upitala je.
     Ninijan je slegnula ramenima i Morgana se na trenutak upitala, užasnuta, da li je Nimui namenjeno da bude Galahadova savest onako kako je ona postala Arturova.
     "Ne mogu sve da vidim", rekla je Ninijan. "Da si ti bila Gospa ovde... ali vreme je proteklo i moraju se praviti drugačiji planovi. Artur još može da održi zakletvu Avalonu i da zadrži mač Ekskalibur, i onda ćemo postupati na jedan način. A ako ne učini to, moramo se pripremiti za nešto drugo, jer za svaki kraj se moramo pripraviti. U svakom slučaju, Akolon mora da vlada na zapadu, i to je tvoj zadatak. A naredni kralj će vladati iz Avalona. Kada Artur padne - mada zvezde kažu da će doživeti starost - doći će kralj Avalona. Ili će, kažu zvezde, ovom zemljom zavladati takva tama da će biti kao da on nikada nije ni postojao. A kada presto preuzme naredni kralj, Avaon će se vratiti u glavni tok vremena i istorije... a tada će u zapadnim zemljama postojati podređeni kralj, koji će vladati svojim Plemenima. Akolon će visoko dospeti kao tvoj par - a na tebi je da pripremiš zemlju za velikog kralja iz Avalona."
     Morgana je opet pognula glavu. "U tvojim sam rukama."
     "Sada moraš da se vratiš", rekla je Ninijan, "ali prvo treba da upoznaš nekoga. Njegovo vreme još nije došlo... ali imaćeš još jedan zadatak." Podigla je ruku, i kao da je samo to čekao, jedan mladić je otvorio vrata i ušao u sobu.
     Kad ga je Morgan ugledala, stao joj je dah od bola koji ju je čitavu obuzeo. Kao da je ponovo videla mladog Lanseleta - vitkog i gipkog kao živa vatra, sa kovrdžama oko obraza, nasmešenog... Lanseleta, onakvog kakav je bio onog dana kad su zajedno ležali u senci kamenog prstena, kao da je vreme skliznulo i vratilo se unazad, kao u vilinskoj zemlji...
     A onda je shvatila ko to mora da bude. Prišao je i sagnuo se da joj poljubi ruku. I hodao je kao Lanselet, glatkim pokretima koji su gotovo ličili na ples. Ali nosio je odeću barda, i na čelu je imao istetoviran mali hrastov list, a oko ruku su mu se uvijale zmije Avalona. Vreme joj se zakovitlalo u glavi.
     Ako će Galahad biti kralj zemlje, hoće li onda moj sin biti Merlin, mračna polovina, spreman za žrtvovanje? Na trenutak joj se činilo da se kreće među senkama kralja i druida, i da vidi blistavu senku koja sedi kraj Arturovog prestola kao kraljica, ona, koja je rodila Arturu sina u senci... Tamna Gospa moći.
     Znala je da bi sve što kaže zvučalo glupo. "Gvideone. Nimalo ne ličiš na oca."
     On je odmahnuo glavom. "Ne", rekao je. "Ja nosim krv Avalona. Jednom sam video Artura, kada je hodočastio u Glastonberi sa sveštenicima - otišao sam tamo skriven pod svešteničkim haljinama. On se suviše klanja sveštenicima, taj naš kralj Artur." Osmeh mu je bio preteći, kao kod mačke.
     "Nemaš razloga da voliš svoje roditelje, Gvideone", rekla je Morgna, stežući ga za ruku, ali ju je iznenadila ledena mržnja u njegovom pogledu... a onda je sve nestalo i on je opet bio nasmešeni mladi druid.
     "Moji roditelji su mi poklonili najbolje što sam mogao dobiti", rekao je, "kraljevsku krv Avalona. Imam nešto da te zamolim, gospo Morgana." Potpuno besmisleno, poželela je da je oslovi kao majku, makar samo jednom.
     "Reci mi; ako je u mojoj moći, učiniću."
     "Nije to velika stvar", reko je Gvideon. "Za manje od pet godina, kraljice Morgana, povešćeš me da vidim Artura i da mu kažeš da sam njegov sin. Svestan sam" - kratak, uznemirujući osmeh - "da me on ne može priznati za naslednika. Ali želim da barem jednom pogleda svog sina u lice. Samo to tražim."
     Ona je pognula glavu. "Toliko ti svakako dugujem, Gvideone."
     Neka Gvenvir misli šta god želi - Artur je već okajao ovo. Ko bi mogao da se ne ponosi ovim ozbiljnim i dostojanstvenim mladim druidom. Ni ona... sad je znala, posle toliko godina... bilo ju je stid zbog onoga što mu je učinila, a postala je i svesta da se tako osećala još otkako je pobegla iz Avalona. Sada kad je videla svog sina odraslog, nemo se poklonila pred neizbežnošću Vivijeninog Vida.
     "Kunem ti se da će taj dan doći", rekla je, "kunem ti se Svetim Kladencem." Oči su joj se zamaglile, i ljutito je zatreptala da suzbije izdajničke suze. Ovo nije njen sin; možda je Uven njen sin, ali Gvideon nije. Ovaj tamnoputi, lepi pladić toliko nalik na Lanseleta koga je volela kao devojka, on nije njen sin koji prvi put gleda majku što ga je ostavila pre nego što je prohodao; on je sveštenik, a ona je sveštenica Velike Boginje, i ako nisu jedno drugom ništa više od toga, barem nisu ni manje.
     Položila je ruke na njegovu pognutu glavu. "Budi blagosloven", šapnula je.