4.

     "Bolje bih se osećao, a mislim da bi i mome kralju bilo draže, kad bi Lanselet bio tu da te prati", ozbiljno je rekao Kaj. "Na Duhove je ta spodoba bila spremna da potegne oružje pred kraljevskim prestolom, i nije hteo da čeka kraljevu pravdu. Bio on tvoj brat ili ne, ne sviđa mi se što hoćeš da ideš sama, samo sa jednom pratiljom i komornikom."
     "Nije mi on brat", rekla je Gvenvir. "Njegova majka je neko vreme bila kraljeva naložnica, ali ju je oterao zato što ju je zatekao sa drugim. Ona je tvrdila, i možda je to rekla i sinu, da je Leodegranc njegov otac. Kralj ga ikada nije priznao. Da je častan čovek, čovek u koga se može imati poverenja, možda bi postao moj namesnik, i bio bi dobar kao i svako drugi. Ali neću mu dozvoliti da izvlači korist iz takvih laži."
     "Pa zar ćeš mu poći sa poverenjem, bez zaštite?" upitala je Morgana tiho.
     Gvenvir je pogledala Kaja, pa Morganu, odmahujući glavom. Zašto Morgana deluje tako smireno, kao da se ne plaši? Zar se Morgana nikada ničega ne plaši, zar ne postoje nikakva osećanja iza tog smirenog, neprozirnog lica? Znala je da Morgana, kao i svi od krvi i mesa, ponekad mora osetiti bol, strah, tugu, bes - ali samo dva puta ju je videla da ta osećanja i pokazuje, a i to je bilo davno; jednom kad je pala u trans i sanjala krv na ognjištu - tada je uplašeno kriknula - i jednom kad je Vivijen bila ubijena pred njenim očima i kada se umalo onesvestila.
     "Nimalo mu ne verujem", rekla je Gvenvir, "i smatram da je on pohlepni samozvanac. Ali, razmisli, Morgana. Njegov zahtev je zasnovan naj tvrdnji da mi je brat. Ako me ičim uvredi, ili ako se ne bude ponašao prema meni časno kao prema sestri, time će pokazati da je lagao. Stoga se neće usuditi da me ne dočeka kao svoju sestru i kraljicu, zar ne?"
     Morgana je slegnula ramenima. "Ja mu ne bih verovala ni toliko."
     "Ti, svakako, kao i Merlin, imaš čarolije koje su ti rekle šta će se desiti."
     Morgana je odgovorila gotovo ravnodušno. "Nisu mi potrebne čarolije da znam da je razbojnik uvek razbojnik, i nije natprirodno što ne dozvoljavam prvom nasilniku da me opljačka."
     Šta god da je Morgana govorila, Gvenvir je uvek osećala potrebu da joj protivureči; uvek joj se činilo da je Morgana smatra za glupaču bez dovoljno pameti i da se sama obuje. Zar Morgana misli da ona, Gvenvir, ne može srediti neki problem u Arturovom odsustvu? Ipak, još od onog zlosrećnog Beltana pre godinu dana, kada je molila Morganu da joj da nekakvu amajliju protiv jalovosti, retko se usuđivala da je gleda u oči. Morgana joj je rekla da amajlije često ne deluju onako kako želimo... a sada, kad god bi pogledala Morganu, pomislila bi da se možda njena zaova takođe seća tih reči.
     Bog me kažnjava; možda zbog petljanja sa čarolijama, možda zbog te naopake noći. Kao i uvek kad bi dozvolila sebi i najmanje sećanje na tu noć, osetila je da joj čitavo telo gori od mešavine oduševljenja i srama. Oh, lako je reći da su sve troje bii pijani, ili tvrditi da je sve što je činila te noći bilo uz Arturovu saglasnost, zapravo na njegovo navaljivanje. Ipak, to je bio strašan greh, preljuba.
     A od te noći je čeznula za Lanseletom, danju i noću; ipak, retko su bili u stanju da se pogledaju. Nije mogla da ga gleda u oči. Da li je mrzi kao grešnu ženu, preljubnicu? Mora da je prezire. A ipak, užasno, očajnički ga je želela.
     Posle tih Duhova, Lanselet je retko bivao na dvoru. Nikada nije ni pomislila da mu je stalo do majke, a još manje do brata, Balana, ali oboje ih je duboko ožalio. Sve to vreme je uglavnom bio van dvora.
     "Voleo bih da je Lanselet ovde", rekao je Kaj. "Ko da prati kraljicu na ovakav put, osim viteza koga je Artur proglasio za njenog miljenika i zaštitnika?"
     "Da je Lanselet ovde", rekla je Morgana, "mnoge naše nevolje bi se okončale, jer on bi umirio Meleagranta sa nekoliko reči. Ali nema svrhe pričati o onome što ne može biti. Gvenvir, da pođem sa tobom kao bih te štitila?"
     "Za ime Božje", rekla je Gvenvir, "nisam ja dete koje ne ume da načini ni korak bez dadilje! Povešću svog komornika, ser Lukana, kao i Braku da me češlja i oblači ako ostanem tamo duže od jedne noći, a ona će spavati kraj mog kreveta; zar mi je potrebno još nešto?"
     "Ipak, Gvenvir, moraš imati pratioca koji odgovara tvom položaju. Na dvoru ima još nekoliko Arturovih vitezova."
     "Povešću Ektorijusa", rekla je Gvenvir. "On je Arturov usvojeni otac, plemenitog je roda i veteran je iz mnogih Arturovih ratova."
     Morgana je nestrpljivo zatresla glavom. "Stari Ektorijus i Lukan koji je izgubio ruku na planini Badon - zašto ne povedeš i Kaja i Merlina, pa da okupiš oko sebe sve stare i kljaste? Treba ti pratilac vešt u borbi, koji može da te zaštiti, Gvenvir, u slučaju da je taj čvek smislio da te zarobi i traži otkup, ili i nešto još gore."
     Gvenvir je strpljivo ponovila. "Ako se ne bude ponašao prema meni kao prema sestri, njegov zahtev gubi snagu. A ko bi i čime ugrozio svoju sestru?"
     "Ne znam je li Meleagrant baš tako dobar hrišćanin", rekla je Morgana, "ali ako ga se ti ne bojiš, Gvenvir, znači da ga poznaješ bolje nego ja. Očito si rešena da u pratnju uzeš samo matore veterane - neka bude po tvome. Mogla bi da mu ponudiš da se oženi tvojom rođakom Elenom, kako bi njegov zahtev još dobio na težini, pa da ga postaviš za namesnika..."
     Gvenvir se stresla, setivši se ogromnog grubijana odevenog u loše štavljene kože i krzna. "Elena je otmena mlada gospa; nikad je ne bih dala nekom takvom", rekla je. "Razgovaraću sa njim - ako mi se učini da je pošten ratnik i da je u stanju da održava mir u kraljevstvu, onda će se zakleti na pokornost našem kralju Arturu, i neka vlada ostrvom - ni ja ne volim sve Arturove vitezove, ali čovek može da bude dobar kralj čak i ako ne voli da sedi sa gospama i čavrlja."
     "Čudno da to ti kažeš", rekla je Morgana. "Kad te čovek čuje kako hvališ mog rođaka Lanseleta, pomislio bi da veruješ kako dobar vitez mora biti lep i da se otmeno ponaša."
     Gvenvir nije htela da nastavlja svađu. "Hajde, sestro, ja volim i Gavena, a on je grubi severnjak koji se spotiče o samog sebe i ne ume da prozbori ni reč sa ženama. Koliko ja znam, Meleagrant je možda i dragulj u blatu, i zato i idem tamo - da ga lično procenim."
     I tako je narednog jutra Gvenvir pošla, u pratnji šestorice vitezova, sa Ektorijuson, Lukanom, služavkom i devetogodišnjim pažem. Nije posetila dom svog detinjstva od kako ga je napustila zajedno sa Igrenom, da bi se venčala sa Arturom. Nije bilo daleko; nekoliko milja niz brdo, pa do obala jezera, koje se u ovo doba godine pretvaralo u lepljivu močvaru, sa stokom koja se napasala po njemu i sa ostrvcima obraslim ljupkim cvećem. Na obali su čekala dva čamca, sa istaknutim zastavama njenog oca. Bilo je drsko od Meleagranta što ih koristi bez dozvole, ali na kraju krajeva, sasvim je moguće da on zaista veruje kako je Leodegrancov zakonti naslednik. Možda je to čak i istina; možda je njen otac lagao.
     Iskrcala se na ovoj istoj obali, na putu za Karleon, pre toliko godina... kako je mlada bila, i kako nevina! Lanselet je bio kraj nje, ali sudbina ju je dala Arturu - Bog zna da je pokušavala da mu bude dobra žena, mada joj Bog nije podario dece. A onda ju je opet obuzelo očajanje. Mogla je da rodi svom mužu trojicu ili petoricu ili sedmoricu sinova, a onda bi došla kuga, ili boginje, ili zaraza gnojnog grla, i svi njeni sinovi bi pomrli... to se dešavalo. I njena majka je rodila četiri sina, a nijedan nije napunio ni pet godina, a Alienorin sin je umro zajedno sa njom. Morgana... Morgana je rodila sina svom zlom, veštičjem bogu, i koliko je ona znala, taj sin je živeo i napredovao, a ona, verna hrišćanska supruga, nije mogla da rodi dete, a sada je možda bila i prestara za to.
     Na pristaništu ih je čekao lično Meleagrant, klanjajući se; pozdravio ju je kao sestru i pozvao je da uđe u njegov manji čamac. Gvenvir kasnije nije uspela da razabere kako se desilo da je čitava pratnja bila odvojena od nje, osim malog paža. "Sluge moje gospe mogu da pođu drugim čamcem, u ovom ću joj ja biti pratnja", rekao je Meleagrant, uzevši je za ruku sa preteranom prisnošću koja joj se nije dopala; no, morala je da se ponaša diplomatski i da ga ne ljuti. U poslednji čas, obuzeta trenutkom panike, dala je znak ser Ektorijusu.
     "Sa mnom će poći i moj komornik", zahtevala je, i Meleagrant se nasmešio, a njegovo ogromno, grubo lice je pocrvenelo.
     "Kako god želi moja sestra i kraljica", rekao je i pustio da Ektorijus i Lukan uđu sa njom u manji čamac. Počeo je da petlja oko prekrivača koji joj je raširio da sedne, a veslači su zaveslali na jezero. Bilo je plitko i gusto obraslo travom; ponekad je ovde bilo potpuno suvo. Iznenada, kad je Meleagrant seo kraj nje, Gvenvir je osetila kako je hvatra napad starog užasa; želudac joj se zgrčio, i na trenutak je pomislila da će povraćati. Obema rukama se uhvatila za sedište. Meleagrant joj je bio suviše blizu; odmakla se koliko je god mogla na uzanom sedištu. Bilo bi joj mnogo prijatnije da je Ektorijus blizu; njegovo prisustvo uvek ju je umirivalo, kao da joj je otac. Primetila je veliku sekiru koju je Meleagrant nosio za pojasom - ličila je na onu koju je ostavio kraj prestola, onu koju je Balin zgrabio kako bi ubio Vivijen... Meleagrant joj se obratio, nagnuvši se toliko blizu da joj se smučio od njegovog smrdljivog daha: "Je li mojoj sestri loše? Sigurno nemaš morsku bolest, jezero je tako mirno..."
     Opet se odmakla od njega, pokušavajući da se pribere. Bila je sama sa njim, ne računajući dvojicu staraca, i to nasred jezera, a svuda unaokolo bili su samo trava, voda i horizont zaklonjen trskom... zašto je došla ovamo? Zašto nije ostala u svojoj zidom zaklonjenoj bašti u Kamelotu? Ovde nije bilo bezbednosti, nalazila se napolju, pod ogromnim otvorenim nebom, i osećala se mučno, izloženo, kao da je naga...
     "Uskoro ćemo stići na obalu", rekao je Meleagrant, "i ako želiš da se odmoriš pre nego što pređemo na posao, sestro, naredio sam da se za tebe pripreme kraljičine odaje..."
     Čamac je zagrebao po plićaku obale. Stara staza još je bila tu, primetila je, uska i zavojita; vodila je naviše ka zamku i starom zidu sa koga je jednog popodneva gledala Lanseleta kako trči među konjima. Osetila je zbunjenost, kao da se to desilo koliko juče, kao da je ona još ona stidljiva devojčica. Stalno je pružala ruku da dodirne zid, da oseti njegovu čvrstinu, i sa olakšanjem je prošla kroz kapiju.
     Stara sala delovala je manja nego kada je živela tu; navikla se na ogromne prostorije u Karleonu i Kamelotu. Stari presto njenog oca bio je prekriven kožama kakve je nosio Meleagrant, a u podnožju se nalazilo veliko, crno medveđe krzno. Sve je izgledalo zapušteno, kože su bile izlizane i masne, sala nepočišćena, sa kiselkastim zadahom znoja; nabrala je nos, ali toliko joj je laknulo što je opet među zidovima da joj zadah i nije mnogo smetao.Upitala se kuda je nestala njena pratnja.
     "Hoćeš li da se odmoriš i osvežiš, sestro? Da te otpratim u tvoje odaje?"
     Nasmešila se. "Neću biti ovde dovoljno dugo da ih nazovem svojim, mada je istina da bih volela da se umijem i skinem ogrtač. Hoćeš li poslati nekoga da nađe moju služavku? Trebalo bi da imaš ženu ako nameravaš da postaneš namesnik ovde, Meleagrante."
     "Ima dovoljno vremena za to", odgovorio je, "ali pokazaću ti odaje koje sam pripremio za svoju kraljicu." Poveo ju je uz staro stepenište. I ono je bilo loše održavano i zapušteno; Gvenvir se mrštila i on joj se sve manje činio dobar za namesnika. Da se uselio u zamak i obnovio ga, da je doveo ženu i sluge da ga dobro održavaju, da je stavio nove tkanine i dobro ga očistio, da je doveo uredne stražare - ali njegovi vojnici su izgledali divljačnije čak i od njega, a nigde se nije videla ni jedna jedina žena. Počela je da je obuzima strepnja. Možda i nije bilo mudro što je došla ovamo, što nije zhtevala da pratnja svakog trenutka bude uz nju...
     Okrenula se na stepeništu. "Hoću da me prati moj komornik, ako nemaš ništa protiv, i hoću da odmah pošalješ po moju služavku!"
     "Kako god želiš", iskezio se on. Zubi su u bili vrlo duački, žuti i prljavi. Liči na divlju životinju, pomislila je i naslonila se na zid, užasnuta. No, odnekud je smogla snage da mu odlučno odgovori. "Odmah, molim te. Pozovi ser Ektorijusa, ili ću se vratiti u salu dok ne dođe služavka. Ne pristoji se Arturovoj kraljici da ide sama sa nepoznatim čvekom..."
     "Čak ni sa bratom?" upitao je Meleagrant, ali Gvenvir se sagla da izbegne njegovu pruženu ruku, ugledala ser Ektorijusa kako ulazi u salu i povikala: "Svekre! Pođi sa mnom, molim te! I pošalji ser Lukana da nađe moje sluge!"
     Starac se polako popeo uz stepenice do njih, obišavši Meleagranta, i Gvenvir je pružila ruku da se osloni o njega. Meleagrant je izgledao vrlo nezadovoljan. Stigli su na vrh stepeništa, do odaja u kojima je nekada obitavala Alienor; Gvenvir je imala malu sobu iza njene. Meleagrant je otvorio vrata. Iznutra ju je zapahnuo ustajao, vlažan vazduh, i Gvenvir je oklevala. Možda bi bilo bolje da odmah siđe dole i pređe na posao; teško da bi se mogla osvežiti i odmoriti u ovako zapuštenoj sobi...
     "Ne ti, starče", rekao je Meleagrant, naglo se okrenuvši i gurnuvši Ektorijusa niz stepenice. "Mojoj gospi tvoje usluge više nisu potrebne." Ektorijus se zateturao, izgubio ravnotežu, a u tom času Meleagrant ju je gurnuo u sobu i zalupio vrata za njom. Čula je kako pada reza i pala je na kolena; kad je uspela da ustane, bila je sama u sobi, i nikakva lupnjava o vrata nije dovela do odgovora s druge strane.
     Znači, Morgana je bila u pravu. Jesu li pobili njenu pratnju? I Ektorijusa i Lukana? Soba u kojoj je Alienor rađala decu, u kojoj je živela i umrla, sada je bila hladna i vlažna; na prostranom krevetu ostale su samo stare krpe, a slama je zaudarala na buđ. Alienorin stari rezbareni sanduk još je bio tu, ali drvo je delovalo masno i prljavo, a u njemu se ništa nije nalazilo. Ognjište je bilo zatrpano pepelom, kao da u njemu vatra nije paljena godinama. Gvenvir je lupala na vrata i vikala dok je nisu zaboleli i ruke i grlo; bila je gladna i premorena, bilo joj je muka od smrada i prljavštine. Ali nije mogla da razvali vrata, dok je prozor bio premali da bi prošla kroz njega - a sa druge strane je iponako bio ponor od pet metara. Bila je zatvorenik. Kroz prozor se videlo samo zapušteno dvorište sa jednom jedinom kravom koja je lunjala unaokolo i povremeno mukala.
     Sati su se vukli. Gvenvir je morala da prihvati dve činjenice: neće moći da sama iziđe iz sobe, a neće uspeti ni da privuče pažnju nekoga ko bi joj pomogao u tome. Pratnja joj je nestala - bili su mrtvi ili zatočeni, u svakom slučaju nisu mogli da joj pomognu. Sužavka i paž najverovatnije su ubijeni, a svakako neće moći da ih dozove. Bila je tu, sama, prepuštena čoveku koji će je verovatno iskoristiti kao taoca kako bi od Artura iskamčio nekakav ustupak.
     Ona lično je najverovatnije bila bezbedna. Kao što je objasnila Morgani, njegov zahtev zasnovan je na činjenici da je on jedini živi sin njenog oca; kopile, ali ipak od kraljevske krvi. No, kada se setila njegovog divljačkog osmeha i ogromnog tela, užasnula se; mogao bi lako da je prisili da ga prizna za namesnika ovog kraljevstva.
     Dan je polako odmicao; sunce je lagano ušlo u sobu kroz maleni prozor, a onda se povuklo, i konačno je počela da pada noć. Gvenvir je ušla u malu sobu iza ove, koja je pripadala njoj dok je bila dete; nekada je u Alienorinim odajama prebivala njena majka. Mračni, uzani prostor, jedva veći od ostave, delovao je utešno i bezbedno; ko bi joj tu naudio? Nije joj smetalo što je i tu bilo zagušljivo i prljavo, što je slama istrulila; uvukla se u krevet i umotala se u ogrtač. Potom se vratila u spoljašnju sobu i pokušala da odgura teški Alienorin sanduk na vrata. Utvrdila je da se strašno plaši Meleagranta, a još više njegovih razbojničkih vojnika.
     Svakako im ne bi dozvolio da je povrede - jedino čime može da se cenka jeste njena bezbednost. Artur bi ga ubio, ponavljala je u sebi, Artur bi ga ubio ukoliko joj nanese i najmanju povredu ili uvredu.
     Ali, upitala se, da li će Arturu uopšte biti stalo do toga? Mada je bio ljubazan i dobar prema njoj svih ovih godina, i ukazivao joj sve počasti, možda mu neće biti krivo da se otarasi žene koja ne može da mu rodi dete - žene koja je, osim toga, zaljubljena u drugog i ne ume to da sakrije od njega.
     Da sam ja na Arturovom mestu, ne bih preduzela ništa protiv Meleagranta; rekla bih mu da može slobodno da me zadrži, ukoliko smatra da bi mu to koristilo.
     A šta Meleagrant želi? Da je ona, Gvenvir, mrtva, niko drugi ne bi mogao da polaže pravo na presto Letnje zemlje; njene sestre su imale sitnu decu, ali su živele daleko i verovatno nisu marile za ovu zemlju. Možda je nameravao da je ubije ili da je ostavi da umre od gladi. Noć se vukla. Jednom je začula ljude i konje kako se muvaju u dvorištu; prišla je prozorčiću i provirila, ali videla je samo nekoliko baklji, i mada je vikala dok je grlo nije opet zabolelo, niko nije podigao pogled, kao da je nisu primetili.
     Jednom, usred noći, kada je zapala u kratak, košmaran dremež, trgla se, jer učinilo joj se da čuje Morganu kako je doziva; uspravila se na prljavoj slami, zureći u tamu, ali bila je sama.
     Morgana, Morgana, ako možeš da me vidiš svojim čarolijama, reci mom gospodaru kada stigne kući da je Meleagrant varalica, da je ovo bila zamka... a onda se upitala hoće li se Bog naljutiti na nju što priziva Morganine čarolije da je spasu. Počela je tiho da se moli sve dok je sopstveni jednolični glas nije ponovo uspavao.
     Ovog puta je duboko spavala, bez snova, i kada se probudila, suvih usta, shvatila je da je uveliko dan, a da je ona još zatvorenik u pustim i prljavim odajama. Bila je gladna i žedna, i bilo joj je muka od smrada, ne samo od trule slame i buđi, nego i od onog ugla koji je morala da upotrebi radi sebe. Koliko dugo će je ostaviti ovde samu? Jutro je odmicalo i Gvenvir više nije imala snage ni hrabrosti čak ni da se moli.
     Da li joj je ovo kazna što nije dovoljno cenila ono što je imala? Bila je verna Arturu, ali želela je i drugog muškarca. Petljala je sa Morganinim čarolijama. Ali ako je ovo kazna za neverstvo sa Lanseletom, očajno je mislila, za šta sam bila kažnjena dok sam još bila verna Arturu?
     Čak i da Morgana može da vidi, svojom magijom, da je Gvenvir zarobljena, hoće li se potruditi da joj pomogne? Morgana nije imala razloga da je voli; zapravo, Morgana je gotovo sigurno prezire.
     Je li ikome stalo do nje? Zašto bi iko mario šta joj se dešava?
     Prošlo je i podne kada je začula korake na stepeništu. Skočila je na noge, čvrsto se umotavši u ogrtač, i povukla se što dalje od vrata. Ušao je Meleagrant, i kad ga je videla, povukla se još dublje.
     "Zašto si mi ovo učinio?" upitala je. "Gde je moja služavka, gde su mi paž i komornik? Šta si učinio sa mojom pratnjom? Zar misliš da će ti Artur dozvoliti da vladaš ovom zemljom kad si tako uvredio njegovu kraljicu?"
     "Nisi više njegova kraljica", tiho je rekao Meleagrant. "Kada završim s tobom, neće te primiti nazad. U stara vremena, gospo, kraljičin ljubavnik bio je kralj zemlje, i ako te zadržim i ako mi rodiš sina, niko neće moći da mi porekne pravo da vladam."
     "Od mene nećeš dobiti sinove", rekla je Gvenvir, hladno se smejući. "Jalova sam."
     "Pih - bila si udata za bezbradog momka", rekao je on i dodao još nešto što Gvenvir nije sasvim razumela, ali bilo joj je jasno da je užasno prosto.
     "Artur će te ubiti", rekla je.
     "Neka proba. Napasti ostrvo mnogo je teže nego što misliš", rekao je Meleagrant, "a možda neće ni želeti da pokuša, pošto bi morao da te uzme nazad..."
     "Ne mogu da se udam za tebe. Već imam muža."
     "Niko u mom kraljevstvu neće mariti zbog toga", rekao je Meleagrant. "Ima ih mnogo koji preziru zakone sveštenika, a ja sam sve sveštenike prognao! Vladam ovde po drevnim zakonima i postaću kralj po tim zakonima, koji kažu da ovde vlada onaj ko spava sa tobom..."
     "Ne", šapnula je i ustuknula, ali on je skočio i privukao je sebi.
     "Nisi po mom ukusu", grubo je rekao. "Mršava, ružna, bleda - više volim žene koje imaju malo mesa na kostima! Ali ti si kćer starog Leodegranca, osim ako je tvoja majka imala vreliju krv nego što mislim! I zato..." Privio ju je uz sebe. Otimala se, uspela je da oslobodi jednu ruku i udarila ga je preko lica.
     On je kriknuo kad ga je pogodila laktom u nos, zgrabio ju je za ruku i grubo je protresao; potom ju je stegnutom pesnicom udario u bradu. Osetila je kako nešto puca i i kako joj u usta navire krv. Nastavio je da je udara pesnicama; podigla je ruke, užasnuta, da bi se zaštitila od udaraca, ali on je nastavio da je tuče. "Pazi", drao se, "ne pokušavaj to više, ima da znaš ko ti je gazda..." Opet ju je uhvatio za ruku i snažno je zavrnuo.
     "Oh, ne, ne - molim te, molim te, to me boli... Artur... Artur će te ubiti..."
     Odgovorio joj je psovkama, povukao je za ruku tako da se srušila na krevet, a onda je kleknuo kraj nje i počeo da se svlači. Otimala se i vrištala; opet ju je udario, pa se smirila, zgrčena u uglu kreveta.
     "Svuci haljinu!" naredio joj je.
     "Ne!" povikala je, obgrlivši se. On je ponovo pružio ruku, zavrnuo joj doručje i razderao joj haljinu do struka.
     "Hoćeš li sad da je skineš, ili da je pokidam na krpice?"
     Tresući se i jecajući, Gvenvir je drhtavim prstima skinula haljinu preko glave, svesna da bi trebalo da se opire, ali suviše užasnuta od njegovih pesnica i udaraca. Kada se svukla, cimnuo ju je da legne, pritisnuo je o prljavu slamu i grubo joj raširio noge. Otimala se sasvim malo, uplašena od batina, zgađena od njegovog smrdlivog daha, od njegovog dlakavog tela, od njegovog mesnatog uda koji se bolno zario u nju, upirući i upirući dok nije pomislila da će se raspasti od pritiska.
     "Ne povlači se od mene, prokleta bila!" proderao se on, upirući i dalje; kriknula je od bola i on ju je ponovo udario. Nepomično je ležala, jecajući, i pustila da čini sa njom šta želi. Činilo joj se da to večito traje, snažni ravnomerni trzaji, sve dok konačno nije osetila kako se on grči i zariva se još dublje u nju; onda se svalio sa nje, i ostavio je da se bori za dah, pokušavajući da prikupi odeću. Ustao je i pritegao pojas.
     "Zar me nećeš sad pustiti?" preklinjala je. "Obećavam ti... obećavam..."
     On se iskezio. "Zašto bih te pustio?" upitao je. "Ne, sad si tu i tu ćeš i ostati. Treba li ti nešto? Haljina umesto te?"
     Ustala je, plačući, posramljena i zgađena. Jedva je uspela da odgovori. "Mogu li... da dobijem malo vode... i nešto za jelo? I..." počela je još jače da plače, ovog puta od stida, "i noćnu posudu?"
     "Šta god želite, gospo", sarkastično je rekao Meleagrant i izišao, opet je zaključavši.
     Znatno kasnije, pojavila se neka grbava veštica i donela joj masno pečenje, komad heljdinog hleba, i vrčeve sa vodom i pivom. Donela je i ćebad i noćnu posudu.
     "Ako odneseš poruku mom gospodaru Arturu", rekla je Gvenvir, "daću ti ovo..." pokazala joj je zlatni češalj koji je imala u kosi. Staričino lice je sinulo pri pogledu na zlato, ali brzo je odvratila pogled, uplašena, i izgubila se iz sobe. Gvenvir se ponovo rasplakala.
     Konačno je uspela da se malo smiri, jela je i pila, i pokušala da se malo opere. Bilo joj je muka i sve ju je oblelo, ali najgore je bilo osećanje iskorišćenosti, stida, užasne prljavštine.
     Je li istina ono što je Meleagrant rekao - da je Artur neće primiti nazad, sad kad je neoprostivo ukaljana? Možda je tako... da je ona muškarac, ne bi želela da dodirne išta što je Meleagrant upotrebio...
     Ne, to nije pošteno; nije učinila ništa loše, uhvaćena je u zamku i prevarena, iskorišćena protiv svoje volje.
     Da, ali upravo to sam i zaslužila... ja nisam verna žena, volim drugoga... Bilo joj je muka od krivice i stida. Ali posle nekog vremena počela je da se smiruje i da razmišlja o svojoj sudbini.
     Nalazila se u Meleagrantovom zamku - starom zamku njenog oca. Bila je zarobljena i silovana, a Meleagrant je izjavio kako namerava da zadrži ostrvsko kraljevstvo u svojstvu njenog ljubavnika. Nije dolazilo u obzir da mu Artur to dozvoli; ma šta mislio o njoj lično, njegova čast Vrhovnog kralja zahtevaće da povede rat protiv Meleagranta. To neće biti lako, ali nije nemoguće osvojiti ostrvo. Nije znala kakav je Meleagrant u borbi - osim, pomislila je u retkom trenutku humora, osim protiv bespomoćne žene, koju je pretukao i naterao na pokornost. Ali ne dolazi u obzir da on može da se suprotstavi Vrhovnom kralju koji je porazio Saksonce na planini Badon.
     A onda će morati da ga pogleda u oči i kaže mu šta joj se desilo. Možda bi iblo jednostavnije da se ubije. Ma koliko pokušavala, nije mogla ni da zamisli sebe kako Arturu priča šta joj je Meleagrant učinio... Trebalo je da mu se više opirem; Artur se u bitkama suočavao sa smrću, jednom je ozbiljno ranjen i to ga je vezalo za krevet pola godine, a ja - ja sam prestala da se opirem posle nekoliko udaraca... Poželela je da ume da čara kao Morgana; pretvorila bi ga u svinju! Ali Morgana mu nikada ne bi pala u ruke, ona bi pogodila da je u pitanju zamka; i upotrebila bi onaj svoj mali bodež - možda ga ne bi ubila, ali bi izgubio želju, a možda i sposobnost da tako napada žene!
     Pojela je i popila koliko je mogla, oprala se i malo istresla prljavštrinu iz haljine.
     Opet je počelo da se smračuje. Nije imala čemu da se nada - niko neće posumnjati, niko neće poći po nju sve dok Meleagrant ne počne da se razmeće onim što je učinio, dok ne objavi da je on ljubavnik kćeri kralja Leodegranca. Pošla je svojom voljom, u odgovarajućoj pratnji dvojice Arturovih vitezova. Sve dok se Artur ne vrati sa južnih obala, a možda tek nedelju ili deset dana potom, pošto se ne vrati u dogovoreno vreme, on će početi da podozreva da nešto nije kako treba.
     Morgana, zašto te nisam poslušala? Ti si me upozorila da je on divljak... Na trenutak je gotovo mogla da vidi bledo, nepomično lice svoje zaove - mirno, pomalo podsmešljivo - i to toliko jasno da je morala da protrlja oči; Morgana joj se smeje? Ne, to je bila samo igra svetlosti i odmah je nestala.
     Kad bi mogla da me vidi svojom magijom... možda bi mogla da pošalje nekoga... ne, ne bi, ona me mrzi, smejala bi se mojoj nesreći... a onda se setila: Morgana se smejala i podsmevala, ali kada dođe do ozbiljne nevolje, niko nije ljubazniji od nje. Morgana ju je negovala posle pobačaja; pristala je, iako se bunila, da joj pomogne onom amajlijom. Možda je Morgana ipak ne mrzi. Možda je Morganina podsmešljivost samo odbrana od Gvenvirinog ponosa, od njenog mrštenja zbog magije Avalona.
     Nameštaj u sobi postao je teško vidljiv zbog sumraka. Trebalo je da traži nekakvu svetiljku. Sada joj je bio jasno da će provesti i drugu noć u zatočeništvu, a možda će se Meleagrant vratiti... od te pomisli joj je opet pripala muka; i dalje ju je sve bolelo od njegove grubosti, usne su joj otekle, i pojavile su joj se modrice na ramenima, i najverovatnije i na licu. I mada je, ovako sama, mogla sasvim smireno da razmišlja o načinima da mu se suprotstavi, možda i da ga otera, znala je, po užasu koji ju je od toga obuzeo, da će se, ako je on ponovo dodirne, samo zgrčiti od straha i da će ga pustiti da radi šta god želi, samo da bi izbegla nove udarce... toliko se bojala, toliko se bojala da će joj opet naneti bol...
     I kako Artur da joj oprosti, kad nije ozbiljno pretučena, nego se predala kao kukavica, posle svega par udaraca... kako da je primi nazad kao kraljicu, kako da je voli i poštuje, kada je dozvolila drugom čoveku da je ima...?
     Nije mu smetalo kada su ona i Lanselet... on je u tome učestvovao... ako je bilo greha, nije bio njen, učinila je ono što je želeo njen gospodar...
     Oh, da, ali Lanselet je njegov rođak i najbolji prijatelj...

     Začulo se kretanje u dvorištu; Gvenvir je prišla prozoru i provirila, ali videla je i dalje samo jedan ugao, i istu onu usamljenu kravu. Odnekuda se čula buka, vika i zveka oružja, ali nije mogla da vidi šta se dešava, a i zvuk je bio prigušen zidovima i stepeništem; možda se samo oni Meleagrantovi razbojici svađaju, ili možda - Oh, ne! Bože sačuvaj! - možda ubijaju njenu pratnju. Pokušala je da izvije vrat kako bi videla nešto više, ali nije videla ništa.
     Uto se spolja začuo zvuk. Vrata su se naglo otvorila i pojavio se Meleagrant, sa isukanim mačem u ruci. Mahnuo je na nju mačem. "Ulazi - u onu malu sobu", naredio je. "Smesta, i da nisam čuo ni glasa, gospo, ili ćeš gadno proći."
     Znači li to da je neko došao da me spase? Meleagrant je izgledao strašno, i znala je da od njega ništa neće saznati. Povukla se, polako, u malu unutrašnju sobu. On je pošao za njom, sa rukom na maču, i Gvenvir se zgrčila, drhteći čitavim telom u iščekivanju udarca... hoće li je sad ubiti, ili će je upotrebiti kao taoca kako bi uspeo da pobegne?
     Nikada nije saznala. Meleagrantova glava je iznenada eksplodirala u masu krvi i mozga; čudno, polako se skljokao, i Gvenvir za njim, upola onesvešćena, ali pre nego što je pala na pod, našla se u Lanseletovom naručju.
     "Gospo, kraljice moja... o, voljena..." Čvrsto ju je zagrlio, a potom je, tek napola svesna, Gvenvir shvatila da je on ljubi po čitavom licu. Nije se bunila; sve je bilo kao u snu. Meleagrant je ležao na podu u lokvi krvi, sa mačem kraj sebe. Lanselet je morao da je prenese preko leša pre nego što ju je postavio na noge.
     "Kako... kako si znao?" zamucala je.
     "Morgana", odgovorio je on. "Kada sam stigao u Kamelot, Morgana je rekla da je pokušala da te zadrži do mog dolaska. Osećala je da je u pitanju zamka - uzeo sam konja i pošao za tobom, sa desetak ljudi. Našao sam tvoju pratnju zarobljenu tu blizu, u šumi - bili su vezani i zapušenih usta - čim sam ih oslobodio, nije bilo teško - očito je smatrao da je sasvim bezbedan." Sada ju je Lanselet pustio koliko da vidi modrice, pocepanu haljinu, posečenu usnu. Dodirnuo ju je drhtavim prstima. "Sad mi je žao što je tako brzo umro", rekao je. "Rado bih ga naterao da pati tako kao ti - oh, sirota moja ljubavi, najdraža moja, tako si surovo iskorišćena..."
     "Ne znaš", šapnula je, "ne znaš ti..." i ponovo je zajecala, privijajući se uz njega. "Došao si, došao si, mislila sam da niko neće doći, da me niko više ne želi, da me više niko neće dodirnuti - sad kad sam tako okaljana..."
     On ju je čvrsto grlio, neprekidno je ljubeći sa zanesenom nežnošću. "Okaljana? Ti? Ne, to je on, on je, i platio je za to..." mrmljao je između poljubaca. "Mislio sam da sam te zauvek izgubio, mogao je da te ubije, ali Morgana je rekla da nije, da si živa..."
     Čak i u tom trenutku Gvenvir je osetila mešavinu straha i strepnje - zar Morgana zna kako je ona ponižena i napastvovana? Oh, Bože, kad samo Morgana ne bi znala! Ne bi mogla da podnese da Morgana zna za ovo!
     "A ser Ektorijus i ser Lukan?"
     "Lukan je dobro; Ektorijus nije mlad i pretrpeo je ozbiljan šok, ali nema razloga da ne preživi", rekao je Lanselet. "Moraš da siđeš, voljena, da bi te videli i znali da im je kraljica živa."
     Gvenvir je pogledala svoju pocepanu haljinu i dodirnula modrice na licu. Oklevala je. Jedva je progovorila kroz stegnuto grlo. "Mogu li samo malo da se upristojim? Neću da vide..." Nije mogla da nastavi.
     Lanselet je malo oklevao, a onda je klimnuo glavom. "Da. Neka misle da se nije usudio da te dodirne. Bolje je tako. Došao sam gore sam, jer znao sam da mogu sam protiv Meleagranta; ostali su dole. Hajde da pogledamo po drugim sobama - takav čovek ne bi živeo bez nekakve žene." Ostavio ju je na trenutak, i jedva je podnela njegovo odsustvo. Povukla se što dalje od Meleagrantovog tela na podu, gledajući u njega kao da je vuk koga je ubio neki pastir, čak i bez gađenja zbog krvi.
     Malo kasnije, Lanselet se vratio. "Našao sam jednu čistu sobu i sanduke sa haljinama kakve priliče gospi - mislim da je to soba starog kralja. Ima čak i ogledalo." Poveo ju je niz hodnik. Soba je bila počišćena, a slama u prostranom krevetu bila je sveža i čista, sa čaršavima, ćebadima i krznenim pokrivačima - ne suviše čistim, ali ni gadnim. Prepoznala je rezbareni sanduk, i u njemu je našla tri haljine; videla je Alienor u jednoj od njih, a ostale su bile sašivene za nekog višeg rastom. Dok ih je držala u rukama, oči su joj se ispunile suzama. Mora da su pripadale mojoj majci, pomislila je. Pitam se zašto ih otac nikada nije dao Alienori... Nikada nisam dobro upoznala oca. Nemam predstavu o tome kakav je čovek bio, bio mi je samo otac. To joj se učinilo tako tužno da umalo nije ponovo zaplakala.
     "Obući ću ovo", rekla je i bledo se nasmejala. "Ako uspem bez služavke..."
     Lanselet ju je nežno pogladio po licu. "Ja ću te obući, moja gospo." Počeo je da joj pomaže oko haljine. A onda mu se lice zgrčilo i podigao ju je u naručje, onako poluodevenu.
     "Kad samo pomislim na tu... tu životinju kako te dodiruje", rekao je, lica zagnjurenog u njene grudi, "a ja, koji te volim, jedva se usuđujem da te dodirnem..."
     Morala je da bude iskrena prema sebi: Bog ju je nagradio zbog vrline i obuzdavanja time što ju je predao Meleagrantu, da je siluje i zlostavlja! A Lanselet, koji je pun ljubavi i nežnosti, koji se pažljivo držao po strani kako ne bi izneverio svog rođaka - on je morao da bude svedok tome! Okrenula se da ga zagrli.
     "Lanselete", šapnula je, "najdraža ljubavi moja - ukloni mi sećanje na to što mi je on radio - hajde da još malo ostanemo ovde..."
     Oči su mu se ispunile suzama; nežno ju je spustio na postelju, milujući je drhtavim rukama.
     Bog me nije nagradio zbog vrlina. Zašto bih sad verovala da će me kazniti? A onda se uplašila: možda uopšte nema Boga, možda nema nijednog od svih bogova u koje veruju ljudi. Možda je to sve samo velika laž sveštenika, kako bi mogli da naređuju ljudima šta da rade, šta da ne rade, šta da veruju, pa čak i da naređuju kraljevima. Podigla se i povukla Lanseleta ka sebi, gladno ga ljubeći rasečenim usnama, milujući ga po čitavom telu, ovog puta bez straha i stida. Više nije marila, nije se uzdržavala. Artur? Artur je nije zaštitio od bezočnosti. Propatila je ono što je morala da propati, a sada, sad može makar ovo. Artur je kriv što je prvi put legla sa Lanseletom, a sada će raditi ono što sama želi.
     Napustili su Meleagrantov zamak dva sata kasnije, jedno uz drugo, ruku pruženih između konja kako bi se sve vreme dodirivali, i Gvenvir više nije pazila; gledala je pravo u Lanseleta, visoko podignute glave, radosna i zadovoljna. Ovo je njena prava ljubav, i više nikada se neće truditi da je skriva od bilo koga.