3.

     Kada se Morgana probudila, zamak je svuda oko nje već bio budan, pun buke i zbrke svečanosti. Duhovi. U dvorištu su se vijorile zastave, reka ljudi je proticala kroz kapiju u oba smera, sluge su pravile spiskove za turnir, paviljoni su prekrili čitav Kamelot i padine oko njega nalik na neobično i divno cveće.
     Nije bilo vremena za snove i vizije. Gvenvir je poslala po nju da joj uredi kosu - nijedna žena u Kamelotu nije imala tako vešte prste kao Morgana, i Morgana je obećala da će tog jutra napraviti kraljici frizuru na poseban način, sa četiri pletenice, kakvu je i sama nosila za velike svečanosti. Dok je češljala Gvenvirinu lepu plavu kosi i razdvajala pramenove za uplitanje, Morgana je ispod oka pogledala krevet iz koga je njena snaha ustala. Artura su sluge već obukle i odavno je izišao. Paževi i komornici su nameštali postelju, odnoseći prljavo odelo na pranje i iznoseći čiste haljine da ih Gvenvir odabere.
     Delili su tu postelju, pomislila je Morgana, njih troje, Lanselet, Gvenvir i Artur - ne, tako nešto nije bilo potpuno nepoznato; sećala se nečega iz vilinske zemlje, nečega što nije uspevala da tačno prizove. Lanselet se mučio, a ona nije imala pojma šta Artur misli o svemu tome. Dok su se njene sitne, brze šake kretale kroz Gvenvirinu kosu, pitala se šta o tome misli njena zaova. Misli su joj se odjednom ispunile erotskim slikama, sećanjima na onaj dan sa Arturom na Ostrvu zmaja, kad se probudio i privukao je u zagrljaj, i na noć kada je ležala u polju, u Lanseletovom naručju. Oborila je pogled i nastavila da upliće svilastu kosu.
     "Suviše zatežeš", požalila se Gvenvir. Morgana se brzo izvinila i naterala šake da se opuste. Artur je tada bio samo dečak, a ona je bila devica. Lanselet - je li dao Gvenviri ono što je njoj uskratio, ili se kraljica zadovoljila onim detinjastim milovanjima? Ma koliko pokušavala, Morgana nije uspevala da izbaci iz uma strašne slike koje su je proganjale, ali nastavila je da upliće kosu, lica pretvorenog u masku.
     "Evo, to će držati - daj mi srebrnu šnalu", rekla je, pričvršćujući poslednje pramenove. Gvenvir se ogledala, oduševljena, u bakarnom ogledalu koje je bilo jedna od njenih dragocenosti. "Divna je, draga sestro - puno ti hvala", rekla je, okrenuvši se i zagrlivši Morganu, koja se ukočila u njenom zagrljaju.
     "Ne zahvaljuj se - lakše je napraviti frizuru drugome nego sebi", rekla je Morgana. "Čekaj, šnala će ispasti..." i brzo ju je ponovo namestila. Gvenvir je blistala, bila je divna - i Morgana joj je uzvratila zagrljaj, naslonivši na trenutak svoj obraz na njen. Tog časa joj se činilo dovoljno da samo dodirne tu lepotu, pa da i na nju pređe malo ljupkosti. A onda se opet setila šta joj je Lanselet rekao. Nisam ništa bolja od njega, pomislila je. I ja gajim čudne i naopake želje, i otkuda mi pravo da ikoga prezirem?
     Zavidela je kraljici, koja se srećno smejala dok je naređivala Eleni da u njenim sanducima potraži pehare za nagradu pobednicima turnira. Gvenvir je jednostavna i otvorena, nikada je ne muče takve mračne misli; Gvenvirine tuge su jednostavne, tuge i jadi svake žene, strah za muževljev život, tuga zbog toga što nema decu - jer i pored amajlije nije bilo ni traga od trudnoće. Ako jedan muškarac nije uspeo da joj napravi dete, sasvim verovatno nisu uspela ni dvojica, otrovno je pomislila Morgana.
     Gvenvir se smešila. "Da siđemo? Nisam pozdravila goste - kralj Urijens je došao iz Severnog Velsa, sa svojim odraslim sinom. Da li bi volela da budeš kraljica Velsa, Morgana? Čula sam da će Urijens zamoliti kralja da mu nađe ženu..."
     Morgana se nasmejala. "Misliš da bih mu bila dobra kraljica zato što najverovatnije ne bih mogla da mu rodim sina koji bi bio Avalohov konkurent za presto?"
     "Istina, verovatno si prestara da prvi put rađaš", rekla je Gvenvir, "ali ja se i dalje nadam da ću moći da podarim svom kralju i gospodaru naslednika." Gvenvir nije znala da Morgana već ima dete, i nikada to neće ni saznati.
     Ali to je smetalo Morgani.
     Artur bi trebalo da zna da ima sina. On krivi sebe što Gvenvir ne rađa - trebalo bi da zna makar svog mira radi. A ako se desi da Gvenvir uopšte ne rodi, onda kralj ipak ima naslednika. Niko ne mora znati da ga je rodila njegova sestra. A Gvideon je potomak kraljevske loze Avalona. Sada je dovoljno odrastao da pođe u Avalon i postane druid. Zaista je trebalo da odem i pogledam ga, davno pre ovog dana...
     "Slušajte", rekla je Elena, "čuju se fanfare u dvorištu - stigao je neko važan, i moramo da požurimo - jutros se u crkvi služi misa."
     "I Garet će postati vitez", rekla je Gvenvir. "Šteta što Lot nije doživeo da vidi svog najmlađeg sina kao viteza..."
     Morgana je slegnula ramenima. "On nije preterano uživao u Arturovom društvu, kao ni Artur u njegovom." Tako, pomislila je, Lanseletov štićenik postaće vitez; a onda se setila šta joj je Lanselet pričao o obrednom bdenju pred proglašenje - o podsmevanju Misterijama. Je li moje da razgovaram sa Arturom o njegovim dužnostima prema Avalonu? U bitku na planini Badon poneo je sliku Device Marije; odbacio je zastavu sa zmajem; a sada je jednu veliku Misteriju predao u ruke hrišćanskih sveštenika. Posavetovaću se sa Talesinom...
     "Moramo da siđemo", rekla je Gvenvir dok je oko pojasa pričvršćivala pojas sa džepovima, nameštajući ključeve. Delovala je fino i otmeno sa novom frizurom, u haljini boje šafrana; Elena je nosila zelenu haljinu, a Morgana crvenu. Sišle su niz stepenište i pridružile se skupu pred crkvom. Gaven je pozdravio Morganu kao rođaku, a potom se naklonio pred kraljicom. Iza njega je primetila poznato lice i malo se namrštila, pokušavajući da se seti gde je ranije srela tog viteza; bio je visok, krupan, bradat, plav gotovo kao Saksonac ili severnjak, a onda se setila: Balanov usvojeni brat, Balin. Hladno mu se naklonila. On je glupa, uskogruda budala, ali ipak je u srodničkim vezama sa Vivijen preko tog usvojenja, a Vivijen je njena najbliža i najdraža rođaka.
     "Pozdravljam vas, ser Baline."
     On se malo namrštio, ali setio se lepog ponašanja. Nosio je izbledeo i odrpan kaput; očito je doputovao izdaleka i nije imao vremena da se presvuče i osveži. "Idete li na misu, gospo Morgana? Jeste li odbacili varke Avalona i odrekli se tog zlog mesta, i prihvatili našeg Gospoda i spasitelja Hrista, gospo?"
     Morgani je to pitanje predstavljalo uvredu, ali nije to rekla. Oprezno se masmešila. "Idem na misu da vidim kako će našeg rođaka Gareta proizvesti u viteza." Kao što se i nadala, to je navelo Balina da promeni temu.
     "Gavenov mlađi brat. Balan i ja ga poznajemo slabije od ostalih", rekao je. "Teško je misliti na njega kao na odraslog - uvek mi se čini da je još onaj mališa koji je poplašio konje na dan Arturovog venčanja, pa je Galahad umalo poginuo." Morgana se setila da je to Lanseletovo pravo ime - pobožni Balin se svakako plašio da izgovori ono drugo. Naklonio joj se i ušao u crkvu; Morgana ga je gledala, idući za Gvenvir, i mrštila se. Na njegovom licu video se fanatizam, i bilo joj je sasvim milo što Vivijen nije ovde, mada su oba Gospina sina bila ovde - i Lanselet i Balan; oni bi svakako mogli da spreče neku ozbiljniju nevolju.
     Crkva je bila iskićena cvećem, a ljudi su odreda nosili blistave svečane odore, pa su i sami ličili na gomilu cveća. Garet je nosio belu lanenu tuniku, a Lanselet, odeven u purpur, klečao je kraj njega - i primetila je koliko su različiti u još nečemu: Garet je bio srećan i nedužan, a Lanselet žalostan i izmučen. No, dok je klečeći slušao sveštenika koji je čitao o Duhovima, delovao je smireno, potpuno različito od onog izmučenog čoveka koji joj je otvorio dušu.
     "...i kada dan Duhova bi okončan, okupiše se svi na jednom mestu; i tada sa neba dopre zvuk silnog vetra, koji ispuni čitavu kuću u kojoj su se našli. I pojaviše se jezici kao od vatre, koji se podeliše i opkoliše svakog od njih. I svi behu ispunjeni Svetim Dahom, i počeše da govore drugim jezicima, jer Sveti Duh im to dade. U to vreme živehu u Jerusalimu čisti Jevreji, od svih naroda pod kapom nebeskom; i kada se taj zvuk zbi, mnoštvo ih dođe, zbunjeno, jer svaki ih slušaše kako govore na njegovom jeziku. A delovahu kao da izgubiše razum, govoreći jedni drugima: ' Gle! Nisu li ti propovednici Galilejci? Kako to da ih svaki od nas čuje kao da govore našim jezikom? Parćani, Medi, Elamiti i ljudi iz Mesopotamije, iz Judeje i Kapadokije, Azije, Frigije i Pamfilije, i gosti iz Rima, Jevreji, Krićani i Arapi; a čujemo ih kao da govore našim jezikom.' I svi behu zapanjeni, pitajući se šta to znači. Tada apostol Petar podiže glas i reče im: 'Judejci, i svi vi ostali, čujte moje reči; ovi ljudi nisu pijanice kao što mislite, jer tek je treći čas; nego je ovo kao što prorok Isaija reče: Bog reče, u poslednjim danima sveta, poslaću svoj Duh u sva tela, i vaše će kćeri prorokovati, i vaši sinovi imaće vizije, a starci će sanjati snove.'
     Morgana je klečala i razmišljala. Pa, oni su, zapravo, stekli Vid i nisu ga shvatili. I nisu ni želeli da shvate; njima je to samo dokazivalo da je njihov Bog veći od ostalih. Sveštenik je sada pričao o poslednjim danima sveta, kako će Bog deliti darove vizija i prorokovanja, ali pitala se zna li iko od ovih hrišćana koliko su ti darovi obična stvarr. Svako može savladati te moći kada mu se valjano pokaže kako. Ali to bi značilo da ne bi želeli da zadivljuju mase svojim veštinama. Druidi koriste svoje moći da čine pojedinačna dobra, a ne da okupljaju publiku!
     Kada su vernici počeli da prilaze kako bi dobili hleb i vino u znak sećanja na mrtve, Morgana je odmahnula glavom i povukla se, mada je Gvenvir pokušala da je povuče napred; ona nije hrišćanka i nije htela da se pretvara.
     Kasnije, pred crkvom, posmatrala je svečanost kad je Lanselet isukao mač i dodirnuo njime Gareta, govoreći svojim čvrstim, melodičnim, ozbiljnim glasom: "Ustani sada, Garete, Arturov viteže, koji si sada postao brat svima nama ovde, i svakom vitezu iz naše družine. Ne zaboravi da braniš svog kralja, i da živiš u miru sa svim vitezovima Arturovim i svim miroljubivim svetom, i uvek se seti da ratuješ protiv zla i da braniš one kojima je potrebna zaštita."
     Morgana se setila kako je Artur primio Ekskalibur iz Gospinih ruku. Bacila je pogled na njega, pitajući se seća li se i on toga, i da li je zato ustanovio ovu ceremoniju, kako bi mladići, proizvedeni pred njim u vitezove, imali čega se de sećaju. Možda ovo ipak nije ismevanje svetih Misterija, nego pokušaj da se očuvaju što je bolje moguće... ali zašto da se to čini u crkvi? Hoće li doći dan kada neće primati one koji nisu pravi hrišćani? Tokom službe, Garet i njegov rođak i zaštitnik Lanselet prvi su primili hleb i vino, čak i pre kralja. Zar to ne znači da će primanje u vitezove postati crkveni obred? Lanselet nije imao prava da to čini; on nije ništa upućeniji u Misterije od ostalih. Da li je ovo kaljanje ili iskren pokušaj da se Misterije uvedu u srce i dušu čitavog dvora? Nije znala odgovor.
     Posle službe nastupila je pauza pre turnira. Morgana je pozdravila Gareta i predala mu svoj poklon, fini pojas od bojene kože, o kome je mogao da nosi mač i bodež. On se sagnuo da je poljubi.
     "Oh, kako si porastao, maleni - verujem da te majka ne bi prepoznala!"
     "Svima nam se to dešava, draga rođako", nasmešio se Garet. "Ne verujem da bi i ti prepoznala svog sina!" Utom su ga opkolili drugi vitezovi, gurajući se da ga pozdrave i čestitaju mu; Artur je sklopio ruke i obratio mu se takvim glasom da je Garet sav sinuo.
     Morgana je primetila da je Gvenvir oštro posmatra. "Morgana, šta je to Garet rekao - tvoj sin?"
     Morgana je oštro odgovorila. "Ako ti nikad nisam poverila da ga imam, snajo, to je zbog tvoje vere. Rodila sam sina Boginje, posle obreda kraj Beltanskih vatri. Usvojen je na Lotovom dvoru; nisam ga videla otkako je napunio godinu. Jesi li sad zadovoljna, ili ćeš svima ispričati moju tajnu?"
     "Ne", odgovorila je Gvenvir, prebledevši. "Kolika je to tuga sigurno bila, napustiti svoje dete! Žao mi je, Morgana; neću reći čak ni Arturu - i on je hrišćanin i zgrozio bi se."
     Nemaš pojma koliko bi se zgrozio, mračno je pomislila Morgana. Srce joj je ubrzano tuklo. Može li Gvenvir da čuva njenu tajnu? Sada ih je već suviše mnogo znalo za to!
     Fanfare su objavile početak turnira; Artur je pristao da se ne prijavljuje za borbe, jer niko nije želeo da napada svog kralja, ali jednu stranu u velikom boju vodiće Lanselet, kao kraljev miljenik, a druga je kockom pripala Urijensu od Severnog Velsa, krupnom čoveku odavno zašlom u srednje godine, ali i dalje snažnom i mišićavom. Kraj njega je bio njegov drugi sin, Akolon. Dok je Akolon navlačio rukavice, Morgana je primetila da je otkrio podlaktice; na njima je nosio plave tetovirane zmije. Znači, prošao je ispit na Ostrvu zmaja!
     Gvenvir se svakako šalila kada joj je predlagala udaju za kralja Urijensa. Ali Akolon - on bi bio sasvim prikladan muž; ne računajući Lanseleta, svakako je bio najprivlačniji muškarac na bojnom polju. Morgana je uhvatila sebe kako se divi njegovoj veštini sa oružjem. Hitar i dobro građen, kretao se sa priodnom lakoćom čoveka kome su takve vežbe sasvim obične i koji je od detinjstva rukovao oružjem. Ranije ili kasnije, Artur će odlučiti da je uda; ako je ponudi Akolonu, da li bi odbila?
     Posle nekog vremena pažnja joj je popustila. Većina žena je odavno prestala da gleda bitku; radije su ćaskale o spletkama i vestima koje su čule; neke su igrale kocke na svojim zaklonjenim sedištima; samo nekolicina je pažljivo gledala, jer su uložile trake, šnale ili novčiće u opkladu na svoje muževe, braću ili dragane.
     "Uopšte se ne vredi kladiti", nezadovoljno je rekla jedna od njih, "kad ionako znamo da će Lanselet pobediti; uvek je tako."
     "Hoćeš da kažeš da nepošteno pobeđuje?" upitala je Elena neprijateljski, a nepoznata žena je požurila da odgovori. "Nikako. Ali trebalo bi da u ovakvim prilikama ostane po strani, jer ionako niko ne može da ga pobedi."
     Morgana se nasmejala. "Videla sam onog mladog Gareta, Gavenovog brata, kako ga glavačke baca u prašinu", rekla je, "a on je to sasvim lepo primio. Ali ako hoćeš, ulažem u opkladu purpurnu vrpcu da će nagradu odneti Akolon, da će pobediti čak i Lanseleta."
     "Dogovoreno", rekla je žena, i Morgana je na to ustala. "Ne volim da gledam muškarce kako se mlate zabave radi - bilo je toliko pravih bitaka da se umorim kad samo čujem za njih." Klimnula je glavom Gvenviri. "Sestro, mogu li da odem u dvoranu i proverim je li sve spremno za gozbu?"
     Gvenvir je klimnula glavom u odgovor, i Morgana je zašla iza sedišta i uputila se ka glavnom dvorištu. Velika kapija bila je otvorena, a na straži je ostalo svega nekoliko vojnika koji nisu želeli da učestvuju na turniru. Morgana je pošla u zamak i nikada nije shvatila kakvo predosećanje ju je okrenulo ka kapiji, niti zašto je stajala i gledala dva jahača kako se približavaju, kad je bilo jasno da su to samo zakasneli učesnici slavlja. Ali kada su se primakli, naježila se od predosećanja, a onda se dala u trk, i kad su projahali kroz kapiju, već je glasno plakala. "Vivijen", kriknula je, a onda je zastala, plašeći se da se baci u zagrljaj svojoj rođaci; umesto toga, kleknula je u prašinu i pognula glavu.
     Blagi, poznati glas, nimalo promenjen, upravo onakav kakav je čula u snovima, nežno je rekao: "Morgana, drago moje dete, to si ti! Koliko sam godina želela da te vidim. Hajde, hajde, mila, nikada ne moraš da klečiš preda mnom."
     Morgana je podigla lice, ali suviše je drhtala da bi mogla da ustane. Vivijen, lica zaklonjenog sivim velovima, naginjala se nad njom; pružila joj je ruku, koju je Morgana poljubila, a onda ju je podigla u zagrljaj. "Mila, koliko dugo..." rekla je, a Morgana se bezuspešno trudila da ne plače.
     "Toliko sam brinula zbog tebe", rekla je Vivijen, čvrsto stežući Morganu za ruku dok su išle ka ulazu. "Povremeno bih te videla, tek jedva, u jezercu - ali sad sam stara, i vrlo retko mogu da koristim Vid. Ipak, znala sam da si živa, da nisi umrla na porođaju, niti daleko preko mora... Čeznula sam da te vidim, malena." Glas joj je bio nežan kao da nikada nije bilo svađe među njima, i Morganu su zapljusnula stara osećanja.
     "Čitav dvor je na turniru. Morgozin najmlađi sin je jutros proglašen za viteza", rekla je. "Mislim da sam morala znati da dolaziš..." A onda se setila sinoćnjeg trenutka Vida; zaista je znala. "Zašto si došla, Majko?"
     "Mislila sam da si čula kako je Artur izdao Avalon", rekla je Vivijen. "Kevin je razgovarao sa njim u moje ime, ali bez uspeha. I zato sam došla da se pojavim pred njegovim prestolom i da zahtevam pravdu. Niži kraljevi u Arturovo ime zabranjuju staru veru, sveti gajevi se uništavaju, čak i u zemlji kojom vlada Arturova žena po nasleđu, a Artur nije učinio ništa..."
     "Gvenvir je preterano pobožna", promrmljala je Morgana i osetila da joj se usne prezrivo grče; da, pobožna je, a ipak je primila u postelju muževljevog rođaka i miljenika, uz dozvolu svog pobožnog kralja! Ali sveštenica Avalona ne prenosi dalje tajne koje joj se povere.
     Vivijen kao da joj je pročitala misli. "Ne, Morgana", rekla je, "ali možda će doći ćas kada će neka tajna postati oružje kojim ću naterati Artura da se drži zakletve. Jednu takvu već imam, ali tebe radi, dete, neću je koristiti na ovom dvoru. Reci mi..." Osvrnula se. "Ne, ne ovde. Povedi me nekuda gde ćemo nasamo razgovarati, i gde mogu da se osvežim i uredim kako bih dostojno stala pred Artura na njegovoj velikoj gozbi."
     Morgana ju je povela u sobu koju je delila sa Gvenvirinim gospama, jer sve su bile na turniru; sluge su takođe otišle, pa je sama donela Vivijeni vodu za umivanje, i vino, i pomogla joj da promeni prašnjavu odeću, otrcanu od puta.
     "U Lotiji sam videla tvog sina", rekla je Vivijen.
     "Rekao mi je Kevin." U srcu je osetila stari bol - znači, Vivijen je ipak dobila od nje ono što je htela: sina iz dvostruke kraljevske loze, za Avalon. "Hoćeš li u Avalonu od njega načiniti druida?"
     "Prerano je da bi se znalo od čega je stvoren", rekla je Vivijen. "Bojim se da je predugo bio ostavljen Morgozi. No, svejedno mora da ostane u Avalonu, kako bi bio odan starim bogovima, pa ako Artur nastavi da krši svoj zavet, moći ćemo da ga podsetimo kako postoji sin Pendragonove krvi koji će preuzeti njegovo mesto - nećemo trpeti kralja tiranina, koji primorava narod da poštuje tog njihovog boga robovanja, greha i stida! Mi smo ga doveli na Uterov presto, mi ćemo ga i srušiti ako uzmoramo, i utoliko pre ako postoji neko iz drevne kraljevske loze Avalona, sin Boginje, koji će ga zamenti. Artur je dobar kralj, i nerado bih mu pretila time; ali ako budem morala, pretiću - Boginja će me voditi."
     Morgana se stresla; hoće li njeno dete dovesti do smrti rođenog oca? Odlučno je odvratila lice od Vida. "Mislim da Artur neće toliko izdati Avalon."
     "Neka Boginja učini da bude tako", rekla je Vivijen, "ali i tada hrišćani ne bi prihvatili sina začetog u obredima Beltana. Moramo čuvati Gvideonu mesto blizu prestola, kako bi mogao da bude naslednik svog oca, i jednog dana ćemo ponovo imati kralja rođenog preko Avalona. Pazi, Morgana, hrišćani bi smatrali da je tvoj sin rođen u grehu; ali pred Boginjom on je najvišeg mogućeg roda, jer i majka i otac potiču od nje - on je svet, a ne zao. I mora i sam početi da tako misli o sebi, a ne da ga zalude sveštenici koji bi mu rekli da je njegovo začeće i rođenje sramotno." Pogledala je Morganu pravo u oči. "Misliš li i dalje da je sramotno?"
     Morgana je pognula glavu. "Uvek si mogla da mi čitaš iz srca, rođako."
     "Igrena je kriva", rekla je Vivijen, "a i ja, što smo te ostavile sedam godina na Uterovom dvoru. Onog dana kad sam shvatila da si rođena za sveštenicu, trebalo je da te odvedem odande. Ti si sveštenica Avalona, drago dete, zašto se nikada nisi vratila?" Okrenula se sa češljem u ruci, a dugačka, seda kosa visila joj je preko lica.
     Morgana je odgovorila šapatom, dok su joj se suze slivale kroz čvrsto stegnute kapke. "Ne mogu, ne mogu, Vivijen. Pokušala sam - nisam mogla da nađem put." Obuzelo ju je poniženje i stid zbog toga, i glasno je zaplakala.
     Vivijen je spustila češalj i privila Morganu na grudi, držeći je i njišući kao dete. "Mila, mila moja devojčice, ne plači, ne plači... Da sam znala, dete, došla bih po tebe. Ne plači sada - sama ću te povesti nazad, poći ćemo zajedno kada predam Arturu svoju poruku. Povešću te sa sobom pre nego što mu padne na pamet da te uda za nekog tupoglavog hrišćanskog magarca... da, da, dete, vratićeš se u Avalon... poći ćemo zajedno..." Obrisala je Morganino vlažno lice svojim velom. "Hajde, sad mi pomozi da se obučem, tako da mogu da stanem pred svog rođaka, Vrhovnog kralja..."
     Morgana je duboko uzdahnula. "Da, hajde da ti upletem kosu, Majko." Pokušala je da se nasmeje. "Jutros sam očešljala i kraljicu."
     Vivijen ju je odvojila od sebe i ljutito je pogledala. "Zar je Artur odredio tebe, sveštenicu Avalona i princezu po rođenju, da budeš služavka njegove žene?"
     "Ne, ne", brzo je rekla Morgana, "poštuju me koliko i samu kraljicu - uredila sam Gvenviri kosu samo iz prijateljstva; i ona bi uredila moju, ili bi mi zakopčala haljinu, kao sestra sestri."
     Vivijen je odahnula sa olakšanjem. "Ne bih volela da te ne poštuju. Ti si majka Arturovog sina. On mora naučiti da te poštuje zbog toga, baš kao i Leodegrancova kćer..."
     "Ne!" uzviknula je Morgana. "Ne, preklinjem te - Artur ne sme da zna, ne sme da sazna pred čitavim dvorom - slušaj me, majko", molila je, "svi oni su hrišćani. Zar da me posramiš pred njima?"
     "Mora naučiti da ne misli ružno o svetim stvarima!" neumoljivo je uzvratila Vivijen.
     "Ali hrišćani vladaju ovom zemljom", rekla je Morgana, "a to ne možeš izmeniti sa svega nekoliko reči..." U sebi se pitala da li je Vivijen zbog poodmaklih godina izgubila mudrost. Nije bilo načina da se samo tako zatraži ponovno uspostavljanje starih prava Avalona, čime bi bilo izbrisano dvesta godina hrišćanstva. Sveštenici bi je oterali sa dvora kao ludakinju i nastavili kao i dosad. Vivijen se svakako dovoljno razume u vladanje da bi to znala! I zaista, Vivijen je klimnula glavom. "U pravu si, treba polako da radimo", rekla je. "Ali moramo makar podsetiti Artura na obećanje da će štititi Avalon, a o detetu ću razgovarati sa njim nasamo, jednog dana. Ne možemo ga glasno pomenuti pred neznalicama."
     Morgana je pomogla Vivijeni da uredi kosu i da se obuče u dostojanstvenu odeždu sveštenice Avalona, spremne za veliku svečanost. Ubrzo potom začule su zvuke koji su govorili da je turnirska bitka okončana. Ovog puta će nagrade svakako biti predate unutra, tokom gozbe; pitala se da li ih je opet Lanselet osvojio sve odreda u čast svog kralja. Ili možda kraljice, mračno je pomislila. I ko bi to nazvao čašću?
     Spremile su se da napuste odaju, i kad su prošle kroz vrata Vivijen joj se nežno obratila. "Hoćeš li se vratiti u Avalon sa mnom, drago dete?"
     "Ako me Artur pusti..."
     "Morgana, ti si sveštenica Avalona, i ne moraš tražiti dozvolu, čak ni od Vrhovnog kralja, da ideš kuda poželiš. Vrhovni kralj je vođa u boju - on ne poseduje živote svojih podanika, pa čak ni podređenih kraljeva, kao oni istočnjački tirani koji misle da im pripada čitav svet i životi svih muškaraca i žena u njemu. Reći ću mu da si mi potrebna u Avalonu, pa ćemo videti šta će odgovoriti na to."
     Morgana je osetila da je guše suze. Oh, vratiti se u Avalon, otići kući... ali čak i dok je držala Vivijen za ruku, nije mogla da poveruje da će se vratiti tamo. Kasnije će reći Znala sam, znala sam, i shvatiće očajanje i predosećanje koje ju je zahvatilo na te reči, ali ovog časa bila je sigurna da su to samo njeni strahovi, osećanje da nije dostojna onoga što je svojom voljom odbacila.
     A onda su sišle u Arturovu veliku salu, gde se održavala gozba na Duhove.
     Ovo je Kamelot, pomislila je Morgana, kao da ga ranije nije videla i kao da ga možda više nikada neće videti. Veliki Okrugli sto, Leodegrancov venčani dar, sada je bio postavljen u salu koja mu je odgovarala po veličanstvenosti; zidovi su bili prekriveni svilom i zastavama, a zbog veštog rasporeda, pogled je smesta skretao ka mestu gde je sedeo Artur, na prestolu u dnu sale. Danas je kraj njega i kraljice sedeo Garet, a svi ostali vitezovi su bili oko njih, u finoj odeći i sa blistavim oružjem, dok su gospe bile lepe kao cveće. Jedan za drugim prilazili su niži kraljevi, i svaki bi kleknuo pred Artura i izneo mu darove; Morgana je posmatrala Arturovo lice, ozbiljno i nežno. Bacila je pogled na Vivjnan - svakako i ona vidi da je Artur izrastao u dobrog kralja, da ga niko ne može potcenjivati, čak ni Avalon i druidi. Ali otkuda njoj pravo da presuđuje između Artura i Avalona? Osetila je poznati, stari nemir, kao u ono vreme kada je u Avalonu učila da otvori um pred Vidom kako bi ga koristila, i uhvatila sebe kako, ko zna zašto, želi da je Vivijen ostala stotinama milja odatle.
     Pogledala je okupljene vitezove - Gaven, plavook i snažan kao buldog, smešio se na svog najmlađeg brata; Garet je sijao kao tek prekovano zlato. Lanselet je bio mračan i divan, i kao da su mu musli odlutale na drugi kraj sveta. Pelinor, sed i nežan, a uz njega njegova kćer Elena, koja ga je posluživala.
     A onda je Arturovom prestolu prišao neko ko nije bio vitez. Morgana ga nije videla ranije, ali primetila je da ga je Gvenvir prepopznala i zgrčila se.
     "Ja sam jedini živi sin kralja Leodegranca", rekao je on, "i brat tvoje kraljice, Arture. Zahtevam da priznaš moje pravo na Letnju Zemlju."
     "Na ovom dvoru se ne zahteva, Meleagrante", mirno je rekao Artur. "Razmotriću tvoju molbu i posavetovaću se sa kraljicom, i može biti da ću pristati da te proglasim za njenog namesnika. Ali ne mogu sada da donesem odluku."
     "Onda možda neću ostati da je čekam!" povikao je Meleagrant. Bio je ogroman rastom, a na gozbu je došao ne samo sa mačem i bodežom, nego i sa ogromnom bronzanom bojnom sekirom; bio je odeven u loše uštavljene kože i krzno, i delovao je divlje i bezočno kao neki saksonski razbojnik. Njegova dvojica pratilaca izgledala su još gore. "Ja sam jedini živi Leodegrancov sin."
     Gvenvir se nagnula da nešto šapne Arturu. "Moja gospa mi kaže", rekao je on, "da je njen otac poricao da te je začeo. Budi siguran da ćemo pažljivo razmisliti o celoj stvari, i ako je tvoja molba valjana, uslišićemo je. Za sada, ser Meleagrante, molim te da imaš poverenja u moju odluku i da mi se pridružiš na gozbi. Razgovaraćemo sa mojim savetnicima i učiniti najpravednije što se može."
     "Do đavola sa gozbom!" ljutito je povikao Meleagrant. "Nisam došao ovamo da se gostim đakonijama, da gledam gospe i da se divim odraslim ljudima koji se zabavljaju kao dečaci! Kažem ti, Arture, ja sam kralj te zemlje, i ako se usudiš da me odbiješ, utoliko gore po tebe - i po tvoju gospu!"
     Položio je ruku na držalje svoje ogromne sekire, ali Kaj i Garet stvorili su se u trenu kraj njega i zavrnuli mu obe ruke iza leđa.
     "U kraljevoj sali se ne poteže oružje", grubo je rekao Kaj, a Garet mu je izbio sekiru iz ruke i položio je pred Arturov presto. "Idi na svoje mesto, čoveče, i jedi. Za Okruglim stolom mora da vlada red, i ako je kralj rekao da će postupiti pravedno, ti imaš da čekaš na to!"
     Grubo su ga okrenulli, ali Melagrant je uspeo da im se istrgne. "Dođavola sa vašom gozbom i do đavola sa vašom pravdom! I do đavola sa vašim Okruglim Stolom i svim vitezovima!" Ostavio je sekiru i okrenuo se, udaljivši se korakom od koga se čitava odaja tresla. Kaj je zakoračio za njim, a Gaven je napola ustao, ali Artur mu je dao znak da ponovo sedne.
     "Neka ga", rekao je. "Postaraću se za njega kad dođe vreme. Lanselete, pošto si ti miljenik moje žene, možda će tebi biti određeno da se obračunaš sa tim samoživim razbojnikom."
     "Sa zadovoljstvom, kralju moj", rekao je Lanselet, trgavši se kao da je bio zadremao, a Morgana je naslutila da on nema pojma na šta je to upravo pristao. Glasnici na vratima i dalje su objavljivali da svi mogu prići i tražiti pravdu od kralja; nastupila je kratka, smešna pauza, kada je došao neki seljak i ispričao kako se gloži sa susedom oko male vetrenjače na granici između njihovih imanja.
     "I nikako ne možemo da se složimo, ser", rekao je, gužvajući u rukama svoju vunenu kapu, "pa smo rešili, on i ja, da je naš kralj učinio našu zemlju dovoljno bezbednom da u njoj vredi imati vetrenjaču, pa sam rekao da ću doći ovamo, ser, da saslušam vaše mišljenje i da mu se obojica pokorimo."
     Usred dobroćudnog smeha, pitanje je bilo razrešeno; ali Morgana je primetila da se jedino Artur nije smejao, nego je ozbiljno saslušao seljaka, presudio, i da je tek kada mu se ovaj zahvalio i udaljio se, uz mnogo naklona i reči, dozvolio sebi da se nasmeje. "Kaje, postaraj se da mu u kuhinji daju nešto za jelo pre nego što pođe kući, nahodao se dovde." Uzdahnuo je. "Ko je sledeći? Daj Bože da je nešto dostojnije moje mudrosti - hoće li uskoro dolaziti da me pitaju za savete o gajenju konja ili nečem sličnom?"
     "To pokazuje šta oni misle o svom kralju, Arture", rekao je Talesin. "Ali treba da saznaju da se sa time mogu obratiti i lokalnom vlastelinu, i da se postaraš da ti ljudi umeju da dele pravdu u tvoje ime." Podigao je glavu da vidi narednog molioca. "Ali ovo je verovatno vrednije kraljeve pažnje, jer dolazi jedna žena, i to, izgleda, u ozbiljnoj nevolji."
     Artur joj je dao znak da priđe. Bila je mlada, samouverena, ponosna, očito upućena u ponašanje na dvoru. Nije imala pratioca, osim jednog malog, ružnog kepeca, jedva metar visokog, ali širokih ramena i mišićavog, koji je nosio kratku i čvrstu sekiru.
     Naklonila se pred kraljem i ispričala svoju priču. Služila je gospu koja je ostala, kao i mnogi tokom godina ratovanja, sama na svetu; njeno imanje je na severu, blizu drevnog rimljanskog zida koji se proteže miljama, sa propalim tvrđavama i osmatračnicama, sada uglavnom sklonim padu. No, banda petorice braće, pravih razbojnika, obnovila je pet tih utvrđenja i sada su postepeno uništavali čitavu oblast. Jjedan od njih, koji je sebe prozvao Crvenim vitezom od Crvene zemlje, stao je da opseda njenu gospu; a njegova braća su još gora od njega.
     "Crveni Vitez, ha!", rekao je Gaven. "Znam tog gospodina. Borio sam se sa njim kad sam silazio na jug posle poslednje posete Lotovoj zemlji, i jedva sam izvukao živu glavu. Arture, bilo bi dobro poslati vojsku da raščisti te momke - u tom kraju zemlje nema nikakvog zakona."
     Artur se namrštio i klimnuo glavom, ali uto je sa svog mesta ustao mladi Garet.
     "Gospodaru Arture, to je na granici zemlje moga oca. Obećao si mi zadatak - održi obećanje, kralju moj, i pošalji me da pomognem ovoj gospi u odbrani imanja od tih zlikovaca!"
     Mlada žena je pogledala Gareta, za bezbradim blistavim licem, odevenog u belu svilenu tuniku koju je obukao radi proglašenja za viteza, i prsnula je u smeh. "Ti? Pa ti si još dete. Nisam znala da je veliki Vrhovni kralj počeo da prima naprednu decu da ga služe za stolom!" Garet je pocrveneo kao dete. On je zaista dopunjavao kraljev pehar - to su radili mnogi dečaci plemenitog porekla, usvojeni na dvoru. Garet se još nije dosetio da mu to više nije dužnost, a Artur, koji je voleo mladića, nije mu prebacio zbog toga.
     Žena se uspravila. "Kralju i gospodaru moj, došla sam da zamolim da odredite jednog ili više svojih čuvenih vitezova kako bi pobedili tog Crvenog Viteza - Gavena, Lanseleta ili Balina, jednog od onih koji su čuveni kao borci protiv Saksonaca. Zar ćete pustiti da me vaša posluga ismeva?"
     "Vitez Garet nije više posluga, madam", rekao je Artur. "On je brat Gavenov, i obećava da će postati jednako dobar vitez kao i njegov brat, ako ne i bolji. Zaista sam mu obećao prvi pohod koji mogu da mu dodelim i poslaću ga sa vama. Garete", nežno je rekao, "naređujem ti da pođeš sa ovom gospom, da je čuvaš od opasnosti na putovanju, a kada stignete u njenu zemlju, da joj pomogneš da upriliči odbranu od tih razbojnika. Ako ti ustreba pomoć, pošalji mi glasnika, ali ona svakako ima dovoljno vojnika - treba im samo neko vešt i vičan strategiji, a to si naučio od Kaja i Gavena. Madam, dodelio sam dobrog čoveka da vam pomogne."
     Nije se usudila da odgovori samom kralju, ali se ljutito namrštila na Gareta. "Zahvaljujem se, gospodaru Arture", rekao je on. "Uteraću strah u kosti razbojnicima koji seju strah po našim granicama." Naklonio se Arturu i okrenuo se prema gospi, ali ona mu je okrenula leđa i žurno izišla iz sale.
     "On je premlad za ovo, ser", tiho je rekao Lanselet. "Zar nije trebalo da pošalješ Balana ili Balina, ili nekoga iskusnijeg?"
     Artur je odmahnuo glavom. "Zaista mislim da Garet može ovo da izvede, i više bih voleo da nijedan od mojih vitezova ne bude popularniji od drugih - ova gospa bi morala da bude zadovoljna što je dobila viteza koji će pomoći njenom narodu."
     Artur se zavalio u sedištu i dao Kaju znak da mu napuni tanjir. "Deljenje pravde izaziva glad. Zar nema više molilaca?"
     "Ima još jedan, gospodaru Arture", rekla je tiho Vivijen i ustala sa mesta gde je sedela, među kraljičinim gospama. Morgana je pokušala da ustane sa njom, ali Vivijen ju je jednim pokretom vratila na stolicu. Delovala je viša nego što je bila, jer se držala veoma uspravno. A u tome je učestvovao i sjaj - sjaj Avalona... njena kosa, potpuno seda, bila joj je upletena visoko nad čelom; na boku je nosila mali srpoliki nož, nož sveštenice, a na čelu joj je blistao znak Boginje, plavi polumesec.
     Artur ju je na trenutak gledao, iznenađen, a onda ju je prepoznao i dao joj znak da priđe.
     "Gospo od Avalona, odavno niste počastvovali ovaj dvor svojim prisustvom. Hodi da sedneš kraj mene, rođako, i reci mi kako ti mogu pomoći."
     "Ukazujući poštovanje Avalonu, kao što si se zakleo da ćeš činiti", rekla je Vivijen. Glas joj je bio vrlo jasan i dubok, a pošto je bio glas sveštenice, mogao se čuti i u najdaljim uglovima sale. "Kralju moj, tražim da pogledaš mač koji i sada nosiš i da se setiš onoga ko ti ga je predao u ruke, kao i onoga na šta si se zakleo..."
     Godinama potom, sve što se desilo tog dana bilo je nadugačko i naširoko prepričavano, ali ni dvoje od nekoliko stotina prisutnih nije moglo da se složi šta se prvo desilo. Morgana je videla kako Balin ustaje i juri napred, i videla ga je kako grabi veliku sekiru koju je Meleagrant ostavio pred prestolom, a potom je nastupila gužva i vika, i začula je sopstveni vrisak kada se sekira sručila naniže. Ali nije videla sam udarac, nego samo Vivijeninu sedu kosu iznenada obojenu krvlju, i Vivijen kako pada bez glasa.
     A onda su svi počeli da viču; Lanselet i Gaven su ščepali Balina, koji im se otimao; Morgana je izvuklaj bodež i jurnula, ali Kevin ju je čvrsto uhvatio svojim deformisanim prstima.
     "Morgana, Morgana, ne, prekasno je..." rekao je, glasa izobličenog od jecaja. "Ceridven! Majko Boginjo...! Ne, ne, ne gledaj je sada, Morgana..."
     Pokušao je da je okrene, ali Morgana je ukočeno stajala, kao da se skamenila, i slušala Balina kako urla.
     "Pogledajte gospodara Talesina!" iznenada je rekao Kaj. Starac je ležao skljokan na stolici. Kaj se sagnuo da ga pridigne, a onda se, uz tiho izvinjenje Arturu, mašio kraljevog pehara kako bi usuo malo vina starcu u usta. Kevin je ostavio Morganu i nespretno se probio do vremešnog druida, gde se nagnuo nad njim. Treba da mu priđem, pomislila je Morgana, ali noge kao da su joj srasle sa podom, nije mogla ni da se makne. Zurila je u onesvešćenog starca, kako ne bi morala da pogleda užasnu crvenu mrlju na podu, jer bile su natopljene i haljine i kosa i dugački ogrtač. U svom poslednjem času Vivijen je ščepala svoj mali srpoliki nož. I sada joj je ruka tu počivala, umrljana njenom sopstvenom krvlju - bilo je tako mnogo krvi, tako mnogo. Lobanja - lobanja joj je bila rascepljena, i svuda je bila krv - krv na prestolu, prolivena kao kad se žrtvuje životinja, tu u podnožju Arturovog prestola...
     Arturu se najzad povratio glas. "Ti, zločinče", promuklo je rekao, "šta si to učinio? To je ubistvo, hladnokrvno ubistvo pred samim prestolom tvog kralja..."
     "Ubistvo, kažeš?" odgovorio je Balin izobličenim glasom. "Da, ona je bila najgori ubica u ovom kraljevstvu, zaslužila je da umre deset puta - oslobodio sam tvoje kraljevstvo jedne pokvarene, zle čarobnice, kralju moj!"
     Artur je bio više ljut nego žalostan. "Gospa od Jezera mi je bila prijatelj i dobročinilac! Kako se usuđuješ da tako govoriš o mojoj rođaki, o onoj koja mi je pomogla da sednem na presto?"
     "Pozivam gospodara Lanseleta da posvedoči kako je ona izazvala smrt moje majke", rekao je Balin, "dobre i pobožne hrišćanke, po imenu Priscila, koja je usvojila i odgajila njegovog brata Balana! A ubila je moju majku, tvrdim da ju je ubila svojim zllim činima..." Lice mu se grčilo; iako ogroman rastom, počeo je da plače kao dete. "Ubila je moju majku, kažem vam, i osvetio sam joj se, kao što pristoji svakom vitezu!"
     Lanselet je užasnuto zatvorio oči, lice mu se grčilo, ali nije plakao. "Gospodaru Arture, život ovog čoveka pripada meni! Dozvoli mi da osvetim svoju majku..."
     "I sestru moje majke", rekao je Gaven.
     "I moje", dodao je Gaheris.
     Morgana se najzad trgla iz transa. "Ne, Arture!" povikala je. "Daj ga meni! Ubio je Gospu od Jezera pred tvojim prestolom, dozvoli da žena iz Avalona osveti krv Avalona - gledaj kako gospodar Talesin leži bez svesti, to je kao da je ubio i tvog dedu..."
     "Sestro, sestro..." Artur je pružio ruke ka Morgani. "Ne, ne, sestro... ne, daj mi taj bodež..."
     Morgana je stajala, odmahujući glavom i čvrsto držeći bodež. Talesin je iznenada ustao i uzeo ga od nje drhtavim staračkim prstima. "Ne, Morgana. Ne prolivajmo još krvi - Boginja zna, to je dovoljno - njena krv je prolivena kao žrtva za Avalon u ovoj sali..."
     "Žrtva! Da, žrtva Bogu, jer Bog će zgromiti sve ove zle čarobnice i njihove bogove!" drao se Balin kao opsednut. "Dozvoli da ubijem i nju, gospodaru Arture, da očistimo ovaj dvor od njihovih zlih čarolija..." Toliko se otimao da su Lanselet i Gaven jedva uspevali da ga zadrže, pa su dali znak Kaju, koji je prišao da im pomogne kako bi oborili Balina pred presto, a on se otimao i dalje.
     "Tišina!" uzviknuo je Lanselet, osvrćući se. "Upozoravam vas, ako iko dodirne Merlina ili Morganu, odrubiću mu glavu, ma šta Artur rekao na to - da, gospodaru Arture, i umreću od tvoje ruke odmah potom ako poželiš!" Lice mu je bilo izobličeno od gneva i očajanja.
     "Kralju, gospodaru", urlao je Balin, "preklinjem te, dozvoli da pobijem sve čarobnjake i veštice u ime Hrista koji ih sve mrzi..."
     Lanselet je snažno udario Balina preko usta; ovaj je jeknuo i zaćutao, a krv mu je linula iz rasečene usne.
     "S tvojom dozvolom, gospodaru", rekao je Lanselet; otkopčao je svoj bogati plašt i njime nežno pokrio užasno, isceđeno telo svoje majke.
     Artur kao da je lakše disao sad kad se leš više nije video. Samo je Morgana i dalje iskolačenih očiju zurila u beživotnu masu pokrivenu purpurnim ogrtačem koga je Lanselet nosio o praznicima.
     Krv. Krv u podnožju kraljevog prestola. Krv prolivena preko ognjišta... činilo joj se da odnekuda čuje Ravenin vrisak.
     "Postarajte se za gospu Morganu, inače će se onesvestiti", blago je rekao Artur. Morgana je osetila kako joj pomažu da sedne a neko joj je prineo usnama pehar. Pokušala je da ga odgurne, a onda joj se učinilo da čuje Vivijenin glas. Popij. Sveštenica mora čuvati svoju snagu i volju. Poslušno je pila, slušajući Arturov strogi i ozbiljni glas.
     "Baline, ma iz kojih razloga... ne, dosta je, čuo sam sve što si imao da kažeš - ni reč više - ti si ili ludak ili hladnokrvni ubica. Šta god da si rekao, ti si ubio moju rođaku i isukao oružje pred svojim Vrhovnim kraljem na same Duhove. Ipak, neću da te ubiju na mestu - Lanselete, vrati mač."
     Lanselet je vratio mač u kanije. "Učiniću po tvojoj volji, gospodaru. Ali ako ne kazniš ovo ubistvo, molim te za dozvolu da smesta napustim dvor."
     "Oh, kazniću ga." Arturovo lice bilo je mračno. "Baline, jesi li se dovoljno urazumio da me čuješ? Onda čuj svoju sudbinu: Zauvek si prognan sa ovog dvora. Neka telo ove gospe bude pripremljeno i stavljeno na dvokolice, i naređujem ti da ga otpratiš u Glastonberi, i da ispričaš tvoju priču nadbiskupu, i da izvršiš pokajanje koje ti on odredi. Stalno si pominjao Boga i Hrista, ali nijedan hrišćanski kralj ne dozvoljava ličnu osvetu oružjem pred sopstvenim prestolom. Da li si čuo moje reči, Baline, nekadašnji moj viteže?"
     Balin je pognuo glavu. Lanseletov udarac mu je slomio nos; iz usta mu je tekla krv, i govorio je s mukom zbog razbijenih zuba. "Čuo sam, kralju i gospodaru moj. Poći ću." Seo je, pognute glave.
     Artur je dao znak slugama. "Molim vas, pozovite nekoga da ukloni njeno telo..."
     Morgana se otrgla od onih koji su je držali i klekla je kraj Vivijen. "Gospodaru, preklinjem te, dozvoli mi da je pripremim za sahranu..." Trudila se da zadrži suze koje se nije usuđivala da prolije. Ovo nije bila Vivijen, ovo slomljeno, mrtvo telo, ruka nalik na usukanu kandžu koja je još stezala bodež sveštenice. Uzela je bodež, poljubila ga i premestila ga za svoj pojas. Samo će to zadržati.
     Velika, milostiva Majko, znala sam da nikada nećemo zajedno stići u Avalon...
     Neće plakati. Osetila je da Lanselet kleči kraj nje. "Srećom, Balan nije ovde", promrmljao je. "Strašno je izgubiti majku i usvojenog brata u jednom trenutku ludila - ali da je Balan bio ovde, možda se ovo ne bi desilo! Ima li Boga, ima li milosti?"
     Srce ju je bolelo zbog Lanseleta. On se plašio svoje majke i mrzeo ju je, ali i obožavao kao oličenje same Boginje. Poželela je da zagrli Lanseleta, da ga uteši, da ga navede da plače; ali osećala je i gnev. Poricao je vlast svoje majke - kako se sada usuđuje da je žali?
     Talesin je kleknuo kraj njih i progovorio drhtavim, staračkim glasom. "Dajte da vam pomognem, deco. Imam pravo..." Sklonili su se u stranu kada je pognuo glavu i počeo da mrmlja drevnu molitvu za mrtve.
     Artur je ustao. "Danas više neće biti svečanosti. Imali smo previše tragedija. Oni među vama koji su gladni neka završe sa jelom i tiho se udalje." Polako je prišao mestu gde je ležalo telo. Položio je ruku Morgani na rame; uprkos tupom jadu, osećala ju je na sebi. Čula je goste kako polako odlaze, jedan za drugim, a čula je i tih zvuk harfe; samo jedan par ruku u čitavoj Britaniji umeo je tako da svira. Konačno se slomila i suze su joj potekle dok je Kevinova harfa svirala tužbalicu za Gospom; uz te zvuke je Vivijen, sveštenica Avalona, polako izneta iz velike sale u Kamelotu. Morgana, koja je išla kraj nosila, samo jednom se osvrnula na veliku odaju i Okrugli sto, i na usamljenu, pognutu Arturovu priliku, jer on je jedini ostao kraj harfiste. Uprkos tuzi i očajanju, pomislila je: Vivijen nije stigla da preda Arturu poruku iz Avalona. Ovo je sala hrišćanskog kralja, i sada više niko ne može da tvrdi drugačije. Kako bi se Gvenvir radovala tome.
     Artur je držao pružene ruke; nije znala zašto, možda se molio. Primetila je zmije tetovirane na njegovim podlakticama i setila se mladog jelena i tek proglašenog kralja koji joj je prišao sa krvlju Kralja-Jelena na rukama i licu, i na trenutak joj se učinilo da čuje podrugljivi glas vilinske kraljice. A potom se čuo samo žalobni zvuk Kevinove harfe i Lanseletov plač kraj nje, dok su nosili Vivijen na večni počinak.

     Govori Morgana...
     Pratila sam Vivijenino telo iz velike sale Okruglog stola, plačući drugi put u životu koji pamtim.
     A kasnije te noći posvađala sam se sa Kevinom.
     Radeći sa kraljičinim ženama, pripremila sam Vivijenino telo za sahranu. Gvenvir je poslala svoje žene, kao i platno, trave i pokrov od baršuna, ali ona sama nije došla. To je bilo sasvim u redu. Sveštenicu Avalona za poslednji počinak treba da pripremaju druge sveštenice. Čeznula sam za svojim sestrama iz Kuće devojaka; ali barem je neće dodirivati hrišćanske ruke. Kada sam završila, došao je Kevin da bdi nad telom.
     "Poslao sam Talesina da se odmori. Sada imam toliku vlast, jer sam Merlin od Britanije; on je veoma star i osetljiv - čudo da ga danas nije izdalo srce. Plašim se da je neće dugo nadživeti. Balin se sada smirio", dodao je. "Mislim da je možda svestan šta je počinio - ali svakako je to učinio u naletu ludila. Spreman je da prati njeno telo do Glastonberija i da izvrši pokajanje kakvo mu odredi nadbiskup."
     Besno sam ga gledala. "I ti ćeš pristati na to? Da je predaš u ruke crkvi? Nije me briga šta će se desiti ubici", rekla sam, "ali Vivijen mora biti odneta u Avalon." Progutala sam knedlu da se ne bih ponovo rasplakala. Trebalo je da zajedno otputujemo u Avalon...
     "Artur je odredio", tiho je rekao Kevin, "da ona bude sahranjena tamo, pred crkvom u Glastonberiju, gde je svi mogu videti."
     U neverici sam odmahnula glavom. Zar su danas svi poludeli? "Vivijen mora počivati u Avalonu", rekla sam, "gde su sahranjene sve sveštenice Majke, od početka vremena. A ona je bila Gospa od Jezera!"
     "Takođe je bila Arturov prijatelj i dobročinilac", rekao je Kevin, "i on će se postarati da njen grob postane mesto hodočašća." Pružio je ruku kako bi me sprečio da progovorim. "Ne, slušaj me, Morgana - ima dobrih razloga za to. Nikada za Arturove vladavine nije počinjen tako ozbiljan zločin. On ne sme sakriti njen grob daleko od očiju i sećanja. Mora biti sahranjena negde gde će sve ljude podsećati na kraljevu pravdu i na pravdu crkve."
     "I ti ćeš to dozvoliti!"
     "Morgana, najdraža moja", nežno je rekao on, "nemam šta ja da dozvoljavam ili zabranjujem. Artur je Vrhovni kralj, i u njegovom kraljevstvu se izvršava njegova volja."
     "A Talesin je to mirno podneo? Ili si ga zato i poslao da se odmori, kako ti ne bi bio na putu dok pripremaš ovo svetogrđe? Hoćeš li da Vivijen bude sahranjena po hrišćanskim običajima, ona koja je bila Gospa od Jezera - da je sahrane isti oni koji svog Boga okružuju kamenim zidovima? Vivijen je mene odabrala da posle nje budem Gospa od Jezera, i ja ti zabranjujem, zabranjujem, čuješ li me?"
     Kevin je tiho odgovorio. "Morgana. Ne, saslušaj me, mila. Vivijen je umrla ne odredivši svoju naslednicu..."
     "Bio si tamo onog dana kada je rekla da je odabrala mene..."
     "Ali ti nisi bila u Avalonu kad je umrla, i odavno si napustila to mesto", rekao je Kevin, a njegove reči pale su mi na glavu kao ledena kiša, tako da sam se stresla. Zurio je u nosiljku i u Vivijenino telo koje je ležalo na njoj, pod pokrovom; nisam mogla da učinim ništa čime bi joj lice postalo prikladno da se vidi. "Vivijen je umrla ne odredivši naslednicu svog položaja, i zato ostaje meni, kao Merlinu od Britanije, da odredim šta treba činiti dalje. A ako je ovo Arturova volja, samo Gospa od Jezera - i oprosti mi, mila, što ću to reći, ali u Avalonu sada nema Gospe - samo ona može da porekne ono što ja kažem. Vidim da kralj ima dobre razloge za ono što želi. Vivijen je provela čitav život pokušavajući da u ovoj zemlji uvede vladavinu mira i zakona..."
     "Došla je da prebaci Arturu što je zanemario Avalon!" očajno sam povikala. "Umrla je, ne obavivši to, i sada ti pristaješ da je zakopaju u hrišćansko tle, gde se čuju crkvena zvona, kako bi mogli da je pokore u smrti kao i u životu?"
     "Morgana, Morgana, sitrotice moja!" Kevin je pružio ruke ka meni, one izobličene ruke koje su me tako često milovale. "I ja sam je voleo, veruj mi! Ali ona je umrla. Bila je velika žena, čitav život je posvetila ovoj zemlji - zar misliš da je važno gde će ležati njena prazna ljuska? Otišla je na mesto koje nas sve čeka posle smrti, a, koliko je poznajem, siguran sam da je tamo čeka sve najbolje. Zar misliš da bi zamerila što će njeno telo počivati tamo gde će najbolje poslužiti svrhama kojima je posvetila ceo svoj život - da kraljeva pravda pobedi sve zlo u ovoj zemlji?"
     Njegov bogat, nežan, melodičan glas bio je tako ubedljiv da sam na trenutak oklevala. Vivijen više nije bilo; upravo hrišćani prave veliku razliku između posvećene i neposvećene zemlje, kao da nije sveta sva zemlja, koja je deo naše Majke. Poželela sam da mu padnem u naručje i da zaplačem za jedinom majkom koju sam ikada imala, da plačem nad uništenjem poslednje nade da ću se sa njom vratiti u Avalon, da plačem za svime što sam odbacila i za svojim uništenim životom...
     Ali ono što je tada rekao nateralo me je da se povučem, užasnuta.
     "Vivijen je bila stara", rekao je, "i živela je u Avalonu, daleko od stvarnog sveta. Ja sam, uz Artura, morao da živim u svetu gde se vode bitke i donose odluke. Morgana, najdraža moja, slušaj me. Prekasno je zahtevati da Artur poštuje svoju zakletvu Avalonu u istom obliku u kome ju je dao. Vreme prolazi, zvuk crkvenih zvona pokriva zemlju, i narod je time zadovoljan. Ko smo mi da kažemo kako to nije volja Bogova? Želeli mi to ili ne, najdraža ljubavi moja, ovo je hrišćanska zemlja, i mi koji poštujemo sećanje na Vivijen nećemo joj pomoći time što bismo svima objavili da je došla da postavlja kralju nemguće zahteve."
     "Nemoguće zahteve?" Raširila sam ruke. "Kako se usuđuješ?"
     "Morgana, saslušaj moje razloge..."
     "Nisu to razlozi, to je izdaja! Kad bi Talesin čuo ovo..."
     "Govorim ono što sam čuo i Talesina da govori", nežno je rekao on. "Vivijeni nije bilo suđeno da učini ono što je želela, da stvori zemlju mira - nije bitno da li bi bila hrišćanska ili druidska; volja Boginje biće ipak izvršena, ma kojim imenom je ljudi zvali. Ko smo mi da kažemo kako nije bila volja Boginje da Vivijen pogine pre nego što ponovo pokrene sukobe u zemlji koja je konačno doživela mir i uspeh? Opet ti kažem, ne smemo opet pokrenuti borbe, i da Balin nije ubio Vivijen, ja bih podigao glas protiv onoga što bi zatražila - a mislim da bi to učinio i Talesin."
     "Kako se usuđuješ da govoriš u njegovo ime?"
     "Talesin me je proglasio Merlinom od Britanije", rekao je Kevin, "i svakako mi je verovao da ću govoriti u njegovo ime kada on to ne bude mogao da čini."
     "Sad ćeš još reći da si postao hrišćanin! Zašto ne nosiš brojanice i raspeće?"
     Odgovorio je tako blagim glasom da sam se umalo opet rasplakala. "Zar zaista misliš da bi to bila velika razlika, Morgana?"
     Kleknula sam pred njim, kao što sam učinila i pre godinu dana, i privila njegove ruke na grudi. "Kevine, ja sam te volela. Zato te i molim - budi veran Avalonu i sećanju na Vivijen! Hodi sa mnom, večeras. Ne čini ovo svetogrđe, nego me otprati do Avalona, gde Gospa od Jezera treba da počiva, zajedno sa ostalim sveštenicama Boginje..."
     Nagnuo se nad mene; osećala sam bes i nežnost u njegovim izobličenim šakama. "Ne mogu, Morgana. Najdraža, zar ne možeš da se smiriš i da osetiš mudrost u onome što govorim?"
     Ustala sam, stresavši njegov dodir, i podigla sam ruke, prizivajući moć Boginje. Čula sam u svom glasu grmljavinu moći sveštenice. "Kevine! U njeno ime, u ime one koja me je navela da ti priđem, u ime muškosti koju ti je dala, pozivam te na poslušnost! Ti nisi podređen Arturu niti Britaniji, nego samo Boginji i svojim zavetima! Hodi, napustimo ovo mesto! Pođi sa mnom u Avalon, da odnesemo tamo njeno telo!"
     U tami sam videla da me okružuje sjaj Boginje; Kervin je na trenutak klečao, drhteći, i znala sam da će me sledećeg trenutka poslušati. A tada, ne znam šta se desilo - možda mi je kroz um proletelo da nisam dostojna, da nemam prava... odbacila sam Avalon, svojom voljom, otkuda mi pravo da zapovedam Merlinu od Britanije? Čarolija se prekinula; Kevin je načinio nagao pokret i nespretno ustao.
     "Ne zapovedaj mi, ženo! Ti, koja si odbacila Avalon, kojim pravom pokušavaš da naređuješ jednom Merlinu? Trebalo bi ti da klečiš preda mnom!" Odgurnuo me je obema rukama. "Ne izazivaj me više!"
     Okrenuo mi je leđa i othramao, a na zidovima su lelujale senke njegovog izobličenog tela; gledala sam ga kako odlazi, suviše potresena da bih čak i plakala.
     I četiri dana kasnije Vivijen je sahranjena, uz sve crkvene počasti, na svetom ostrvu Glastonberi. Ali ja nisam otišla tamo.
     Nikada, zaklinjala sam se, nikada neću stupiti nogom na Ostrvo sveštenika.

     Artur ju je iskreno žalio, i izgradio joj je veliku grobnicu, zaklevši se da će jednog dana on i Gvenvir biti položeni kraj nje.
     Što se tiče Balina, nasbiskup Patricije naredio mu je da ode na hodočašće u Rim i u Svetu zemlju; ali pre nego što je pošao u izgnanstvo, Balan je čuo priču od Lanseleta, našao je Balina, i dva usvojena brata borila su se među sobom, i Balin je smesta poginuo, od prvog udarca; ali Balan je dobio groznicu od rana i nije ga nadživeo ni za čitav dan. I tako je Vivijen - kažu da je o tome ispevana i pesma - bila osvećena; ali čemu to, kad je ostavljena u hrišćanskoj grobnici?
     A ja... nisam znala čak ni ko je odabran da posle nje bude Gospa od Jezera, jer nisam mogla da se vratim u Avalon.
     ...Nisam bila dostojna Lanseleta, nisam bila dostojna čak ni Kevina... nisam uspela da ga navedem da izvrši svoju dužnost prema Avalonu...
     ...Trebalo je da odem kod Talesina i da ga molim, makar i na kolenima, da me odvede natrag u Avalon, kako bih tamo iskupila svoje greške i opet se vratila pod okrilje Boginje...
     Ali pre kraja tog leta, i Talesina više nije bilo; mislim da nikada nije zasigurno shvatio da je Vivijen mrtva, jer čak i pošto je sahranjena, govorio je o njoj kao da će uskoro doći da se zajedno vrate u Avalon; a i o mojoj majci je govorio kao da je živa, kao da je devojčica koja obitava u Kući devojaka. Krajem leta je umro mirno i sahranjen je u Kamelotu, a čak ga je i biskup ožalio kao mudrog i učenog čoveka.
     A te zime smo čuli da se Meleagrant proglasio za kralja Letnje zemlje. U proleće, Artur je otišao na pohod na jug, a Lanselet je pošao da obiđe kraljev zamak u Karleonu, kada je Meleagrant poslao glasnika pod zastavom primirja, moleći svoju sestru Gvenvir da dođe i razgovara sa njim o vladanju tom zemljom na koju su oboje polagali pravo.