8.

     Kad je ostavila Artura i Gvenvir u njihovim odajama, Morgana je dograbila ogrtač i izletela napolje, ne mareći za kišu. Otišla je do visokih grudobrana i pošla da šeta po njima, sama; šatori Arturovih sledbenika i vitezova, nižih kraljeva i gostiju, prekrili su podnožje brega na čijem vrhu se nalazio Kamelot, i čak su se i po kiši videle žive boje na zastavama. Ali nebo je bilo mračno, a niski, gusti oblaci gotovo su dodirivali brdo; nemirno koračajući, Morgana je pomislila kako je Sveti Duh mogao da odabere i lepši dan da se spusti na svoj narod - pogotovo na Artura.
     Oh, da, Gvenvir mu neće dati mira sve dok ne ode sveštenicima na milost i nemilost. A šta je sa njegovim zavetom Avalonu?
     Pa ipak, ako je Gvideonova sudbina da jednog dana sedne na očev presto, ako je to ono što je Merlin planirao... niko ne može da umakne od svoje sudbine. Čak ni žene, mračno je pomislila. Talesin, koji je poznavao stare pesme i priče, jednom joj je ispričao drevnu pripovest o narodu koji je obitavao na jugu, u Svetoj zemlji ili blizu nje, i o čoveku kome je na rođenju rečeno da će ubiti svog oca i oženiti se svojom majkom. Roditelji su se užasnuli i ostavili ga u planini da umre, pa su ga našli i odgajili pastiri, i jednog dana, kad je sreo svog oca, ne znajući ko je to, sporečkao se sa njim, ubio ga, i oženio se njegovom udovicom; prema tome, upravo ono što su roditelji preduzeli da bi sprečili ispunjenje kletve omogućilo je da se ona ostvari - da je odastao u roditeljskoj kući, ne bi učinio ono što je učinio iz neznanja...
     I ona i Artur su učinili to što su učinili iz neznanja, ali vilinska žena je proklela njenog sina: Odrekni se svoje bebe, ili je ubij čim se rodi; šta biva sa Kraljem-Jelenom kada odraste novi mladi jelen? Činilo joj se da je svet oko nje siv i čudan, kao da je zalutala u magle Avalona, i u glavi joj je odzvanjalo čudno brujanje.
     Svuda oko nje začula se strašna buka... ne, to su crkvena zvona, zvoni za misu. Čula je da ni vilinski narod ne trpi zvuk crkvenih zvona, i da su se zato povukli u daleka brda... znala je da ne može da ode i mirno je odsluša, kao obično, iz učtivosti prema kraljici, kako bi dala primer ostalima. Zidovi bi je gušili, a mrmljanje sveštenika i tamjan bi je izludeli; bolje da ostane ovde, na čistoj kiši. Tek sad se setila da navuče kapuljaču; trake u kosi bile su joj potpuno mokre, mora da joj je frizura upropašćena. Kad je pokušala da ih namesti, na prstima joj je ostala crvena boja; tako skupa tkanina, a tako loše obojena.
     Utom je kiša malo oslabila, i među šatorima su počeli da se kreću ljudi.
     "Danas neće biti turnira", rekao je neki glas iza nje, "inače bih zatražio jednu od tih traka koje nameštaš, pa bih je poneo kao zastavu, gospo Morgana."
     Morgana je zažmirkala, pokušavajući da se pribere. Mladić, vitak i tamnokos, sa crnim očima; delovao joj je poznat, ali nije mogla da se seti...
     "Ne sećaš me se, gospo?" upitao je sa prebacivanjem. "A čuo sam da si uložila traku u opkladu na moj uspeh na turniru pre dve godine - ili možda tri?"
     Sad ga se setila; bio je to sin kralja Urijensa od Severnog Velsa. Akolon mu je ime; kladila se sa jednom od kraljičinih gospi koja je tvrdila da niko ne može da u boju pobedi Lanseleta... Nikada nije saznala ko je dobio opkladu; na te Duhove je ubijena Vivijen.
     "Sećam te se, ser Akolone, ali na te Duhove, ako se možda sećaš, desilo se strašno ubistvo, i stradala je moja usvojena majka..."
     On se smesta uozbiljio. "Izvinjavam se što sam te podsetio na taj žalosni događaj. Pretpostavljam da će, dok smo ovde, biti još mnogo turnira, pošto u zemlji vlada mir - moj gospodar Artur želi da se uveri je li njegova vojska još sposobna da nas sve brani."
     "Verovatno neće biti potrebe za tim", rekla je, "jer čak i divlji Severnjaci idu da osvajaju neke druge zemlje. Da li ti nedostaju dani ratova i slave?"
     Ima lep osmeh, pomislila je. "Borio sam se na planini Badon", rekao je on. "To mi je bila prva bitka, i umalo da postane i poslednja. Sve mi se čini da mnogo više volim turnire. Boriću se ako moram, ali bolje je takmičiti se u veštinama sa prijateljima koji ne žele da te ubiju, dok nas gledaju lepe gospe i dive nam se - u pravom boju, gospo, nema nikoga da se divi viteštvu, a i viteštva ima vrlo malo, uprkos svim pričama o hrabrosti..."
     Dok su razgovarali, približili su se crkvi; zvonjava mu je gotovo prigušila glas - vrlo prijatan, melodičan glas. Upitala se da li mladić svira na harfi. Naglo se okrenula da se udalji od zvonjave.
     "Zar nećeš poći na svetu misu, gospo Morgana?"
     Nasmešila se i pogledala njegova doručja, gde su se preplitale zmije. Prevukla je prstom preko jedne od njih. "A ti?"
     "Ne znam. Mislio sam da pođem i vidim prijatelje - ne, mislim da ipak neću", rekao je, smešeći se, "kad mogu da umesto toga razgovaram sa gospom..."
     "Zar se ne bojiš za svoju dušu?" ironično je upitala.
     "Oh, moj otac je dovojno pobožan za obojicu... on sada nema ženu i svakako želi da prouči teren i vidi kakvi su izgledi za još jedno osvajanje. Naslušao se priča o apostolima i zna da je bolje oženiti se nego goreti u paklu, a on je prilično zagoreo - mnogo više nego što bih rekao da priliči čoveku u njegovim godinama..."
     "Ostao si bez majke, ser Akolone?"
     "Da, još pre nego što sam prohodao; a ostao sam i bez maćehe broj jedan, dva i tri", rekao je Akolon. "Moj otac ima tri živa sina, svakako mu ne treba još naslednika, ali suviše je pobožan da bi poveo neku ženu pravo u krevet, pa zato mora da se opet oženi. Čak je i moj najstariji brat već oženjen i ima i sina."
     "Tebe je dobio u poodmaklim godinama?"
     "U srednjim godinama", reko je Akolon. "Nisam baš toliko mlad. Da nije bilo ratova dok sam bio mlađi, možda bih otišao na Avalon i posvetio se svešteničkom zvanju. Ali moj otac je pod stare dane postao hrišćanin."
     "Ali ti ipak nosiš zmije."
     Klimnuo je glavom. "A imam i pomalo njihove mudrosti, mada ne dovoljno da bih bio zadovoljan. U ovakva vremena mlađi sinovi nemaju mnogo posla. Otac mi je rekao da će na ovom skupu potražiti ženu i za mene", rekao je uz osmeh. "Voleo bih da si kćer nekog manje važnog, gospo."
     Morgana je osetila da je pocrvenela kao devojčica. "Oh, ja sam prestara za tebe", rekla je, "i kralju sam samo polusestra po majci. Moj otac je bio vojvoda Gorloas, prvi koga je Uter Pendragon ubio kao izdajnika..."
     Akolon je zastao pre nego što je odgovorio. "U ova vremena možda je opasno nositi zmije - ili će postati opasno, ako sveštenici postanu još moćniji. Kada je Artur došao na presto, čuo sam da ga Avalon podržava, da mu je Merlin dao mač koji pripada Posvećenim sudovima Obreda. Ali sada je njegov dvor tako hrišćanski... otac mi je pričao da se plašio da će Artur vladati zemljom na druidski način, ali izgleda da nije ispalo tako..."
     "Istina", ljutito je rekla Morgana. "Ali on i dalje nosi druidski mač..."
     Akolon ju je pažljivo pogledao. "A ti nosiš polumesec Avalona." Morgana je pocrvenela. Sada su svi ušli u crkvu, i vrata su bila zatvorena. "Kiša se pojačala - gospo Morgana, sva ćeš pokisnuti i prehladićeš se. Moraš da uđeš. Ali hoćeš li doći da sediš kraj mene na današnjoj gozbi?"
     Oklevala je, smešeći se. Artur i Gvenvir svakako neće tražiti njeno društvo posle ovoga što se danas desilo.
     Ona, koja se sigurno seća kako izgleda postati žrtva Meleagrantove požude... zar može da me krivi, ona koja se tešila u naručju muževljevog najboljeg prijatelja? Oh, ne, nje to bilo silovanje, ni slučajno, ali ja sam data Rogatom bez pitanja da li to želim... nije me želja dovela bratu u postelju, nego poslušnost prema volji Boginje...
     Akolon je i dalje čekao na njen odgovor, željno je gledajući u lice. Ako poželim, poljubiće me, preklinjaće me da ga makar dodirnem. Znala je to i to joj je malo zacelilo ponos. Nasmešila mu se, i videla je da ga je to ushitilo.
     "Vrlo rado, ako možemo da sedimo dalje od tvog oca."
     Iznenada joj je sinulo: tako ju je gledao i Artur. Toga se Gvenvir boji. Ona zna ono što ja nisam znala: kad bih samo pružila ruku Arturu, navela bih ga da prestane da je sluša; Artur mene više voli. Ne želim Artura, drag mi je samo kao brat, ali ona to ne zna. Boji se da bih, uz pomoć tajnih znanja Avalona, jednim pokretom mogla ponovo da ga dovedem u svoju postelju.
     "Molim te, uđi i presvuci haljinu", rekao je Akolon, a Morgana mu se opet nasmešila i uhvatila ga za ruku.
     "Vidimo se na gozbi."

     Tokom čitave mise, Gvenvir je sedela sama, trudeći se da se pribere. Nadbiskup je održao uobičajenu propoved za Duhove, pričajući o spuštanju Svetog Duha, a ona je razmišljala. Ako se Artur istinski pokajao zbog svojih grehova i postao hrišćanin, moraću da se zahvalim Svetom Duhu što se danas spustio na nas dvoje. Osetila je da nesvesno dodiruje stomak; danas su legli zajedno, i kroz devet meseci možda će držati u naručju naslednika kraljevstva... Bacila je pogled ka Lanseletu, koji je klečao kraj Elene. Primetila je, ljubomorno, da je Elenin stomak opet narastao. Još jedan sin ili kćer. I sad Elena uživa, uz muškarca koga sam tako dugo i duboko volela, i ima sina koga je ja trebalo ja da rodim... pa, moram pognuti glavu i biti ponizna još neko vreme, neće mi smetati da se pretvaram kako verujem da će njen sin naslediti Arturov presto... o, kakva sam ja grešnica, govorim Arturu o odricanju od ponosa, a ja sam puna ponosa.
     Crkva je bila prepuna, kao i uvek na ovaj dan. Artur je delovao bledo i iscrpljeno; razgovarao je sa biskupom, ali nije bilo vremena da njih dvoje popričaju pre mise. Klečala je kraj njega kao kraj stranca, kao pre nego što su prvi put legli u postelju, užasnuta od nepoznatih stvari koje je očekuju.
     Treba da se pomirim sa Morganom...
     Zašto se osećam kriva? Morgana je grešna... ja sam okajala svoje grehe, ispovedila sam ih i razrešena sam...
     Morgana nije došla u crkvu; svakako nije imala drskosti da dođe kad se pokazalo kakva je istinski - veštica, čarobnica, paganka, počniteljka rodoskrvnuća.
     Misa se otegla, ali konačno se začuo blagoslov i ljudi su počeli da izlaze. Na trenutak se našla tik uz Elenu i Lanseleta; on je zaštitnički obgrlio svoju ženu, kako je neko ne bi gurnuo. Gvenvir je podigla pogled ka njima, kako ne bi morala da gleda Elenin poveliki trbuh.
     "Odavno vas nismo videli na dvoru", rekla je.
     "Oh, na severu ima mnogo posla", odgovorio je Lanselet.
     "Zmajeva više nema, nadam se", primetio je Artur.
     "Bogu hvala, nema ih", nasmešio se Lanselet. "Moj prvi zmaj umalo da mi bude i poslednji... Bože, oprosti mi što sam se podsmevao Pelinoru kada je govorio o toj zveri! Sad kad više nema Saksonaca za ratovanje, pretpostavljam da će naši vitezovi morati da se bave zmajevima, razbojnicima i svim drugim problemima koji more narod."
     Elena se stidljivo osmehnula Gvenviri. "Moj muž je kao i svi muškarci - radije bi išao u bitku, makar i protiv zmajeva, nego da ostane kod kuće i uživa u miru za koji se toliko borio! Je li i Artur takav?"
     "Mislim da ima sasvim dovojno bitaka i ovde, jer ljudi dolaze kod njega da im udeli pravdu", odgovorila je Gvenvir. "Kada se ovo očekuje?" upitala je, gledajući Elenin trbuh. "Šta misliš, hoće li biti opet sin, ili kćer?"
     "Nadam se da će biti sin, ne želim kćerku", rekla je Elena, "ali neka bude po Božjoj volji. Gde je Morgana? Zar nije došla u crkvu? Je li bolesna?"
     Gvenvir se pakosno nasmešila. "Verovatno znaš koliko je Morgana dobra hrišćanka."
     "Ali ona mi je prijateljica", rekla je Elena, "i ma koliko bila loša hrišćanka, ja je volim i moliću se za nju."
     Naravno, gorko je pomislila Gvenvir. Udesila je da se udaš samo da bi meni napakostila. Elenine mile plave oči kao da su se zamaglile, a glas joj je delovao lažno. Ako bude još malo ostala da sluša Elenu, morće da je zadavi. Izvinila se i udaljila, a malo kasnije za njom je pošao i Artur.
     "Nadao sam se da će Lanselet ostati sa nama nekoliko nedelja, ali on se ponovo sprema na Sever", rekao je. "Ali kazao je da Elena može da ostane, ako ti želiš. Toliko je blizu porođaja da ne bi želeo da putuje kući sama. Možda se i Morgana uželela svoje prijateljice. Pa, sredite vi to između sebe..." Okrenuo se i pogledao je praznim očima. "Moram da odem kod nadbiskupa. Rekao je da hoće da razgovaramo odmah posle mise."
     Poželela je da ga zgrabi, da ga zadrži, da ga obgrli obema rukama, ali sve je već predaleko otišlo.
     "Morgana nije bila u crkvi", rekao je on. "Kaži mi, Gvenvir, jesi li joj išta rekla..."
     "Ni jednu jedinu reč, ni dobru ni lošu", piskavo je odvratila Gvenvir. "Ne tiče me se gde je ona - volela bih da je u paklu!"
     Učinilo joj se da je zaustio da je izgrdi, i zbog nečeg je to čak i želela. Ali on je samo uzdahnuo i oborio glavu. Nije mogla podneti da ga gleda tako poraženog, nalik na prebijenog psa. "Gven, molim te, ne svađaj se više sa Morganom. Ona je već dovoljno povređena..." Kao da se postideo zbog molbe, naglo se okrenuo i udaljio se od nje, uputivši se prema nadbiskupu koji se još pozdravljao sa svojom pastvom. Kad mu je Artur prišao, sveštenik se naklonio, izvinio se ostalima i izgubio se u gužvi zajedno sa kraljem.
     U zamku je bilo mnogo posla: trebalo je dočekati goste na ulazu u salu, razgovarati sa Arturovim nekadašnjnim vitezovima, objašnjavati da je Artur zauzet sa jednim od svojih savetnika - to nije bila laž, jer Particije je stvarno bio Arturov savetnik - i da će stoga kasniti. Neko vreme su svi bili zauzeti pozdravljanjem sa starim prijateljima, pričom o događajima u svojim domovima i selima, o sklopljenim brakovima, zadevojčenim kćerima i odraslim sinovima, novorođenim bebama, pohvatanim razbojnicima i izgrađenim putevima, pa je Arturovo odsustvo jedva i primećeno. No, na kraju su i uspomene presušile, i ljudi u sali su počeli da mrmljaju. Gvenvir je znala da će se hrana ohladiti; ali kraljevska gozba ne može početi u odsustvu samog kralja. Naredila je da se posluže pivo, vino i medovina, znajući da će, do trenutka kad jelo stigne na stolove, većina gostiju biti suviše pijana da primeti da je hladno. Uočila je Morganu daleko niz sto, kako se smeje i priča sa mladićem koga nije poznavala, mada je videla da oko ruku ima istetovirane zmije Avalona; hoće li iskoristiti svoje kurvinske čini da i njega zavede, kao što je pre njega zavela Lanseleta i Merlina? Morgana je toliko pokvarena da nije mogla da ostavi nijednog muškarca na miru.
     Kad je Artur konačno stigao, polako i teško koračajući, obuzeo ju je nemir; nikada ga nije videla takvog, sem kad je bio gotovo smrtno ranjen. Iznenada je osetila da mu je nanela ranu dublju nego što je mislila, do same duše, i na trenutak se upitala nije li Morgana bila u pravu što mu ništa nije rekla. Ne. Kao njegova odana žena, učinila je što je trebalo da bi obezbedila mir njegovoj duši i konačno spasenje; šta u poređenju sa tim znači malo poniženja?
     Skinuo je svoju prazničnu odeću i ostao je u običnoj, neukrašenoj tunici; nije nosio čak ni tanku zlatnu krunu, kao obično u sličnim prilikama. Njegova zlatna kosa delovala je mračno, kao da je osedeo. Kad su ga videli da ulazi, svi vitezovi su počeli da tapšu i viču; on je ozbiljno stajao, primajući pozdrav, smešeći se, i na kraju je podigao ruku.
     "Izvinjavam se što ste morali toliko da me čekate", rekao je. "Molim vas da mi oprostite i da se posvetite mesu." Seo je i uzdahnuo. Sluge su počele da kruže sa velikim činijama i tanjirima, a oni zaduženi za sečenje već su oštrili noževe. Gvenvir je pustila da joj sluga stavi na tanjir parče pačetine, ali samo se igrala hranom. Posle nekog vremena se odvažila da podigne pogled ka Arturu. Uprkos izobilju jela, na tanjiru je imao samo komad hleba, čak i bez maslaca, a u peharu mu je bila voda.
     "Ali ti ništa ne jedeš", pobunila se.
     On se mračno nasmešio. "Ne znači da mi se ne sviđa gozba. Siguran sam da je hrana divna kao i uvek, ljubavi."
     "Nije dobro postiti na dan svečanosti..."
     Iskrivio je lice. "Pa, ako baš moraš da znaš", nestrpljivo je rekao, "biskup smatra da je moj greh toliko strašan da se ne može iskupiti uobičajenim pokajanjem, a pošto si ti to želela, eto..." Umorno je raširio ruke. "Došao sam na gozbu za Duhove u košulji i bez ukrasa, i postiću i moliću se sve dok se ne iskupim - ali biće po tvome, Gvenvir." Podigao je pehar i otpio malo vode, tako odlučno da je znala da ne treba više da mu kaže ni reč.
     Ali nije htela da ispadne ovako... Gvenvir se sva ukočila da se ne bi rasplakala; svi su ih gledali, i svakako je bilo dovoljno strašno što kralj na gozbi posti. Napolju je padala kiša, čulo se kako udara o krov. U sali je vladala neobična tišina. Konačno je Artur podigao glavu i zatražio muziku.
     "Neka nam Morgana peva - ona je bolja od svih minstrela!"
     Morgana! Morgana! Uvek Morgana! Ali šta je mogla da učini? Primetila je da je Morgana skinula jarku haljinu koju je jutros nosila i zamenila je grubljom, tamnom, nalik na kaluđeričku. Sada nije toliko ličila na kurvu, bez onih jarkih traka u kosi; prišla je, uzela harfu i sela je kraj kraljevog stola da peva.
     Pošto je izgledalo da Artur to želi, začulo se malo smeha i šala, a kada je Morgana završila, harfu je uzeo neko drugi, pa još neko. Nastupilo je šetkanje između stolova, razgovor, smeh, pesma.
     Prišao im je Lanselet i Artur mu je dao znak da sedne kraj njih, kao u stara vremena. Sluge su iznosile velike tanjire sa slatkišima i voćem, jabukama pečenim u mleku i vinu, i najrazličitijim pecivom. Sedeli su i pričali ni o čemu naročitom, i Gvenvir je na trenutak bila srećna; kao u stara vremena, kad su svi bili prijatelji, kada su se svi voleli... zašto nije uvek ostalo tako?
     Posle nekog vremena Artur je ustao. "Mislim da ću poći da malo razgovaram sa svojim starim vitezovima... moje noge su mlade, a neki od njih su postali stari i sedi. Pelinor više ne izgleda kao da bi mogao da se bori sa zmajem. Kao da bi mu bitka sa Eleninim kučetom-mezimcem bila sasvim po meri!"
     "Otkako se Elena udala", rekao je Lanselet, "on kao da više ništa nema od života. Takvi ljudi umiru ubrzo pošto to uvide. Nadam se da sa njim neće biti tako - volim Pelinora i nadam se da će još dugo biti sa nama." Stidljivo se nasmešio. "Nikada se nisam osećao kao da imam oca - mada je Ban bio dobar prema meni, na neki svoj način - a sada, prvi put u životu, imam rođaka koji se prema meni ponaša kao prema sinu. Nisam imao ni braću, sve dok nisam odrastao i upoznao Banove sinove, Lajonela i Borsa. Odrastao sam, a da nisam valjano naučio njihov jezik. A Balan je imao drugog posla."
     Artur se jedva nasmešio otkako je došao iz biskupovih odaja, ali sada se osmehivao. "Da li se u tom slučaju dalji rođak može računati kao brat, Galahade?"
     Lanselet ga je stegao za ruku. "Neka me Bog ubije ako to ikada zaboravim, Gvideone..." podigao je pogled ka Arturu, i Gvenvir je na trenutak pomislila da će ga Artur zagrliti; ali on se brzo povukao i spustio ruke. Lanselet je zbunjeno zurio u njega, ali Artur je brzo ustao.
     "Eno Urijensa i Markusa od Kornvola - i on je ostario... Videće da njihov kralj nije toliko uobražen da ne bi došao da popriča sa njima na ovaj dan. Ostani kraj Gvenvir, Lanse, neka sve bude kao u stara vremena."
     Lanselet ga je poslušao i ostao je da sedi kraj Gvenvir. "Je li Artur bolestan?" upitao je.
     Gvenvir je odmahnula glavom. "Izgleda da mora da okaje neki greh, pa se duri zbog toga."
     "Pa, Artur sigurno nema na duši neki veliki greh", rekao je Lanselet na to. "On je jedan od najbesprekornijih ljudi koje znam. Ponosan sam što smo još prijatelji - ja to ne zaslužujem, Gven, znam." Tako žalosno ju je pogledao da je Gvenvir opet umalo briznula u plač. Zašto nije mogla da ih voli obojicu bez greha, zašto je Bog odredio da žena sme da ima samo jednog muža? Postala je gora od Morgane, kad može sebi da postavlja takva pitanja!
     Dodirnula mu je ruku. "Jesi li srećan sa Elenom, Lanselete?"
     "Srećan? Koji je živ čovek srećan? Snalazim se koliko mogu."
     Pogledala je svoje ruke. Na trenutak je zaboravila da joj je ovaj čovek bio ljubavnik i sećala se samo da joj je bio prijatelj. "Volela bih da budeš srećan. Zaista."
     Na trenutak ju je uhvatio za obe ruke. "Znam, mila. Nisam želeo da danas dođem. Volim te i volim Artura - ali prošla su vremena kada sam mogao da budem zadovoljan kao njegov zapovednik konjice i..." glas mu se slomio. "I kraljičin miljenik."
     Ona je naglo podigla pogled, ruku još u njegovim. "Da li ti se ponekad čini da više nismo mladi, Lanselete?"
     Klimnuo je glavom i uzdahnuo. "Da - često."
     Morgana je ponovo uzela harfu i počela da peva. "Glas joj je milozvučan kao i ranije", rekao je Lanselet. "Sećam se kako je pevala moja majka - nije pevala tako dobro kao Morgana, ali je imala isti mek, dubok glas..."
     "Morgana je mlada kao i ranije", ljubomorno je rekla Gvenvir.
     "Tako je sa onima od stare krvi, izgledaju uvek mladi sve dok jednog dana iznenada ne ostare", rekao je Lanselet; potom se naglo sagnuo da je poljubi u obraz, sasvim ovlaš. "Nikad nemoj misliti da si manje lepa od Morgane, moja Gven. Ti imaš sasvim drugačiju lepotu."
     "Zašto mi to govoriš?"
     "Ljubavi, ne mogu da podnesem da te vidim nesrećnu..."
     "Mislim da ne znam kao izgleda biti srećan", odgovorila mu je.
     Kako je moguće da se Morgana ne menja? Ona je veštica koja je uništila moj i Arturov život; njoj je sve lako, sedi, peva i smeje se, a onaj vitez sa zmijama oko doručja joj se divi.
     Uskoro je Lanselet rekao da mora da se vrati Eleni, pa ju je ostavio; kada se Artur vratio, prilazili su mu vitezovi da ga pozdrave, da mu predaju poklone i pričaju o starim vremenima. Posle nekog vremena došao je i Urijens od Severnog Velsa, mršav i sed, ali još je imao sve zube i vodio je vojsku u boj kad bi trebalo.
     "Došao sam da te zamolim nešto, Arture", rekao je. "Želim da se opet oženim, i voleo bih da se orodim sa tvojom kućom. Čuo sam da je Lot od Lotije mrtav, i stoga molim tvoju dozvolu da se oženim njegovom udovicom, Morgozom."
     Artur je morao da savlada smeh. "E, za to ćeš, prijatelju, morati da tražiš dozvolu od Gavena. Lotija je sada njegova, i ne sumnjam da bi rado udao majku, ali gospa je svakako dovoljno odrasla da ima i svoje mišljenje o tome. Ne mogu joj narediti da se uda - to bi bilo kao da naređujem sopstvenoj majci..."
     Gvenviri je iznenada sinula ideja. To bi bilo savršeno rešenje - i sam Artur je rekao da bi, ako se raščuje po dvoru, Morgana mogla da se nađe u nevolji. Pružila je ruku da dodirne Arturov rukav i tiho mu se obratila. "Arture, Urijens je važan saveznik. Govorio si mi da su velški rudnici vredni nama koliko i Rimljanima, zbog gvožđa i olova... a imaš rođaku čija je udaja tvoja briga."
     Iznenađeno ju je pogledao. "Urijens je suviše star!"
     "Morgana je starija od tebe", odgovorila u je, "a pošto on već ima sinove i unuke, neće mu smetati ako mu Morgana ne podari decu."
     "To je istina", rekao je Artur, mršteći se, "i to mi se čini kao dobra ideja." Ponovo se obratio Urijensu. "Ne mogu narediti gospi Morgozi da se ponovo uda, ali moja sestra, vojvotkinja od Kornvola, nije udata."
     Urijens se naklonio. "Nisam ni pomislio da ciljam tako visoko, kralju moj, ali ako bi tvoja sestra pristala da bude kraljica moje zemlje..."
     "Nijednu ženu ne bih terao na brak protiv njene volje", rekao je Artur, "ali pitaćemo je." Dao je znak pažu da se približi. "Upitaj gospu Morganu da li bi došla ovamo kad završi pesmu."
     Urijens je posmatrao Morganu, čija je tamna haljina naglašavala bledu kožu. "Tvoja sestra je veoma lepa. Svaki muškarac bi bio srećan da dobije takvu ženu."
     Kad se Urijens vratio za svoje mesto za stolom, Artur je zamišljeno pogledao Morganu koja im je prilazila. "Dugo je neudata - svakako želi da ima dom u kome bi bila gospodarica, umesto da uvek služi druge žene. A i suviše je učena za nekog mladića. Urijensu će biti drago što je ljupka i što će dobro upravljati njegovim domom. Ipak, voleo bih da on nije baš toliko star..."
     "A ja mislim da će ona biti srećnija sa starijim čovekom", rekla je Gvenvir. "Morgana nije praznoglava curica."
     Morgana je prišla i naklonila im se. Kao i uvek na javnom mestu, bila je nasmešena i mirna, i Gvenviri je prvi put bilo milo zbog toga.
     "Sestro", rekao je Artur, "imam prosca za tebe. A posle ovoga jutros", spustio je glas, "mislim da bi bilo dobro da se neko vreme udaljiš sa dvora."
     "I meni bi bilo drago da odem, brate."
     "Pa onda, da li bi volela da živiš u Severnom Velsu? Čujem da je tamo prilično pusto, ali sigurno nije kao u Tintagelu..."
     Na Gvenvirino iznenađenje, Morgana je pocrvenela kao da joj je petnaest godina. "Neću pokušavati da se pravim iznenađena, brate."
     Artur se nasmejao. "Pa, nije mi rekao da je već razgovarao sa tobom, prepredenjak jedan."
     Morgana je porumenela i počela da se poigrava šalom. Uopšte ne izgleda kao da joj je toliko godina, pomislila je Gvenvir. "Možeš mu reći da ću rado živeti u Severnom Velsu."
     "Zar ti ne smeta razlika u godinama?" blago je upitao Artur.
     Ona je opet porumenela. "Ako njemu ne smeta, ne smeta ni meni."
     "Neka bude tako", rekao je Artur i dao znak Urijensu, koji je prišao, sav sijajući. "Moja sestra mi je rekla da bi rado postala kraljica Severnog Velsa, prijatelju. Ne vidim razloga da se venčanje odlaže, možemo da održati već u nedelju." Podigao je pehar i obratio se čitavom skupu. "Pijmo za venčanje, prijatelji moji - za venčanje moje sestre i mog dobrog prijatelja, kralja Urijensa od Severnog Velsa!"
     Prvi put je današnja gozba počela da liči na svečanost za Duhove, jer su pljesak, uzvici čestitanja i buka naprosto uzavreli. Morgana je stajala nepomično, kao okamenjena.
     Ali pristala je, rekla je da je razgovarao sa njom... pomislila je Gvenvir, a onda se setila mladića koji je pričao s Morganom. Zar nije to bio Urijensov sin - Akolon, jeste, Akolon. Pa nije valjda očekivala da će je on zaprositi; Morgana je starija od njega! Mora da je bio Akolon - hoće li ona napraviti scenu?
     A onda ju je zapljusnula mržnja. Neka sad Morgana vidi kako je to biti udata za čoveka koga ne voliš!
     "Znači, postaćeš i ti kraljica, sestro", rekla je i uzela Morganu za ruku. "Ja ću ti biti deveruša."
     Uprkos slatkim rečima, Morgana ju je pogledala pravo u oči, i Gvenvir je znala da nije uspela da je zavara.
     Neka bude tako. Barem ćemo se osloboditi jedna druge. I više se nećemo pretvarati da smo prijateljice...

     Govori Morgana...
     Za brak osuđen da se završi onako kao moj, počeo je sasvim dobro. Gvenvir mi je priredila lepo venčanje, s obzirom na to koliko me je mrzela; imala sam sedam deveruša, od kojih su četiri bile kraljice. Artur mi je dao lep i skup nakit - nikada nisam mnogo marila za nakit, pošto nisam navikla da ga nosim u Avalonu, a ni kasnije, mada sam imala nekoliko komada koji su pripadali Igreni. Sada mi je dao još mnogo dragulja naše majke, a deo je bio plen od Saksonaca. Bunila bih se, ali Gvenvir me je podsetila na to da će Urijens očekivati da njegova žena bude lepo odevena i ukrašena kao kraljica, pa sam slegnula ramenima i pustila da me okiti kao dečiju lutku. Setila sam se jedne ogrlice, od ćilibara; viđala sam je na Igreni kad sam bila dete, ali ne i kasnije. Jednom sam je našla u njenoj kutiji za nakit, a ona mi je rekla da ju je dobila od Gorloasa i da će jednog dana pripasti meni, ali pre nego što sam dorasla da je nosim, postala sam sveštenica Avalona i nakit mi nije bio potreban. Sada je ipak bila moja, uz toliko drugog nakita da sam se bunila kako nikad neću stići da sve nosim.
     Jedino što sam ih molila - da odgode venčanje kako bih mogla da pozovem Morgozu da dođe, jer ona mi je jedina živa rođaka - nisu pristali da učine. Možda su mislili da bih tako imala vremena da se opametim i kažem kako sam, pristajući da se pođem u Severni Vels, imala na umu Akolona, a ne starog kralja. Sigurna sam da je Gvenvir to znala. Pitala sam se šta će Akolon misliti o meni; gotovo sam mu se obećala, a isto veče sam se javno verila sa njegovim ocem! Nisam imala prilike da ga pitam.
     No, na kraju krajeva, pretpostavila sam da bi Akolon više voleo nevestu od petnaest godina, a ne od trideset četiri. Žena od preko trideset godina - žene uglavnom tako kažu - mora se zadovoljiti muškarcem koji je već bio ženjen, pa je uzima zbog porodičnih veza, ili zbog lepote, ili imanja, ili da bude majka njegovoj deci. Pa, moje porodične veze su stvarno bile odlične. Što se tiče ostatka - imala sam dovoljno dragulja, ali jedva sam mogla zamisliti sebe kao majku Akolonu i ostaloj deci koju starac možda ima. Možda treba da budem i baka njegovim unucima. Ponavljala sam sebi da je Vivijenina majka postala baka kad je bila mlađa nego ja sada; rodila je Vivijen sa trinaest godina, a Vivijen je rodila svoju kćer pre nego što je sama napunila četrnaest.
     Tokom tri dana od Duhova do venčanja, samo jednom sam nasamo razgovarala sa Urijensom. Možda sam se nadala da će on, kao hrišćanski kralj, odbiti da me uzme kada sazna; a moglo se desiti da želi mlađu ženu, koja bi mogla da mu rodi još dece. Ni ja nisam želela da me uzme ne znajući i da mi kasnije zamera, a znala sam koliko hrišćani drže do nevinosti neveste; to su valjda nasledili od Rimljana, koji su se ponosili porodicom i obožavali nevinost.
     "Odavno sam prešla tridesetu, Urijense", rekla sam, "i nisam devica." Nisam umela da to kažem na prijatan ili učtiv način.
     On je pružio ruku da dodirne plavi polumesec na mom čelu. Sada je bio izbledeo; primetila sam to u ogledalu, koje je bilo jedan od Gvenvirinih darova. Vivijenin je takođe bio izbledeo još kad sam došla u Avalon, ali ona ga je osvežavala plavom bojom.
     "Bila si sveštenica Avalona, jedna od devojaka Gospe od Jezera, što je isto kao da si kaluđerica, zar ne?"
     Potvrdila sam.
     "Deo mog naroda još veruje u to, i ja se trudim da to suzbijem. Seljaci misle da hrišćanstvo odgovara kraljevima i bogatašima, koji mogu da plaćaju sveštenike da ih molitvama izbave od pakla, ali teško bi im palo kada Drevni, koji su obitavali na našim bregovima od nezapamćenih vremena, ne bi nastavili po svome. Akolon misli isto tako, ali sada je sveštenicima pripalo mnogo vlasti, i moram paziti da ih ne vređam. Što se mene tiče, svejedno mi je koji Bog sedi na nebeskom prestolu i koga poštuje moj narod, sve dok u mom kraljevstvu vlada mir. Ali nekada sam i ja nosio rogove. Kunem se da ti nikada neću prebaciti zbog toga, gospo Morgana."
     Oh, Majko Boginjo, pomislila sam, ovo je smešno, ovo je ludilo, mora da mi se podsmevaš... mogla sam imati srećan brak sa Akolonom. I Akolon je mlad i verovatno bi želeo mladu ženu... "Još nešto moraš da znaš", rekla sam Urijensu. "Rodila sam dete Rogatog..."
     "Rekao sam da ti neću prebacivati zbog onoga što je davno prošlo, gospo Morgana..."
     "Ne razumeš. Ispalo je tako da posle muka koje sam imala rađajući to dete, više ne mogu da začnem." Jedan kralj bi svakako želeo plodnu nevestu, mislila sam, voleo bi je isto koliko i njegov mladi sin...
     Potapšao me je po ruci. I sad mi se čini da je zaista hteo da me uteši. "Imam dovoljno sinova", rekao je. "Ne trebaju mi novi. Deca su lepa stvar, ali ja ih imam sasvim dovoljno."
     Glup je i star, pomislila sam... ali je ljubazan. Da je tvrdio da me ludački voli, sigurno bi mi se smučio, ali ljubaznost će biti lako trpeti.
     "Da li žališ za svojim sinom, Morgana? Ako želiš, možemo poslati po njega, pa da bude usvojen na mom dvoru, i kunem se da ni on ni iko drugi neće čuti od mene neljubaznu reč, a on će biti vaspitan onako kako priliči sinu vojvotkinje od Korvola i kraljice od Severnog Velsa."
     Od te ljubaznosti oči su mi se ispunile suzama. "Veoma si ljubazan", rekla sam, "ali njemu je dobro tamo gde je, u Avalonu."
     "Pa, ako se predomislš, svakako mi reci", kazao je on. "Rado bih primio još jednog dečaka u kuću, a pretpostavljam da bi on po godinama odgovarao da se druži sa mojim najmlađim sinom, Uvenom."
     "Mislila sam da je Akolon tvoj najmlađi sin."
     "Ne, ne. Uvenu je samo devet godina. Njegova majka je umrla rađajući ga... ne bi verovala da neko u mojim godinama može da ima tako malog sina, zar ne?"
     Oh, verovala bih, pomislila sam ironično, jer muškarci su tako ponosni na svoju sposobnost da začinju sinove, kao da je to neka velika veština. Kao da to ne može svaki mačor! Žena mora da nosi dete u sebi skoro godinu dana i da pati rađajući ga, pa ona i ima razloga za ponos; ali muškarci svoj deo posla obave bez ikakvog truda!
     Ali kad sam odgovorila, pokušala sam da to zvuči kao šala: "Još kao devojčica sam čula izreku u mom kraju: muž od četrdeset godina možda neće postati otac, ali muž od šezdeset sigurno hoće."
     Namerno sam to učinila. Da je prebledeo i uvredio se, znala bih kako ubuduće da se ponašam prema njemu i uvek bih pazila da mu se obraćam tiho i pokorno. No, on se od srca nasmejao. "Izgleda da ćemo se dobro slagati, draga moja", rekao je. "Dosta sam se ženio mladim devojkama koje ne umeju da se smeju. Nadam se da ćeš biti zadovoljna udajom za ovakvog starca. Moji sinovi mi se smeju što sam se oženio ponovo posle Uvenovog rođenja, ali iskreno rečeno, gospo Morgana, muškarac se navikne na brak i ne voli da posle toga živi sam. A kada je moja poslednja žena umrla od letnje groznice - pa, istina je da sam pomislio da se orodim sa tvojim bratom, ali isto tako sam bio i usamljen. A čini mi se da ti, pošto si ostala tako dugo neudata, nećeš imati ništa protiv da stekneš dom i muža, makar da nije mlad i lep. Znam da te nisu pitali - ali nadam se da nećeš biti previše nesrećna."
     Barem ne očekuje da poludim od sreće zbog velike časti što ću se udati za njega, pomislila sam. Mogla sam mu reći da to neće biti neka velika promena - nisam bila srećna još otkako sam napustila Avalon, i pošto sam uvek bila nesrećna, prijalo bi mi da se sklonim od Gvenvirine zlobe. Nisam više mogla da izigravam njenu odanu rođaku i prijateljicu, i povremeno bih se rastužila zbog toga, jer nekada smo stvarno svi bili drugovi, a nisam ja to izmenila. Svakako nisam želela da joj otmem Lanseleta; ali kako da joj objasnim da ga, iako sam ga nekada želela, sada prezirem i da ga ne bih primila za muža ni na poklon. Oh, da, da me je Artur udao za njega pre nego što je on i video Gvenvir - ali i tada je već bilo prekasno. Bilo je prekasno još od onog popodneva u kamenom prstenu. Da sam mu tada dozvolila da me uzme, ne bi se desilo ništa od ovoga... ali što je učinjeno, učinjeno je, a ja nisam znala šta Vivijen planira za mene; a na kraju tih planova ležala je moja udaja za Urijensa.
     Kad smo prvi put legli zajedno, bilo je onako kako sam očekivala. On me je gladio, petljao po meni, neko vreme je ležao na meni i trudio se, frkćući i dahćući, a onda je sve bilo gotovo, i on se svalio sa mene i zaspao. Pošto nisam očekivala ništa bolje, nisam se razočarala, i nije mi bilo krivo da se sklupčam uz njega; to mu se dopalo, i mada je posle prvih par nedelja retko legao sa mnom, uvek je voleo da spavam u njegovom krevetu, i ponekad bi me satima držao u naručju, pričajći o svemu i svačemu, i čak slušajući ono što bih ja imala da kažem. Za razliku od Rimljana, pripadnici Plemena nikada se nisu libili da poslušaju savet žene, i barem zbog toga mi je bilo drago - što je pristajao da me sasluša i što nikada nije odbacivao moje reči zato što ih je izgovorila jedna žena.
     Severni Vels je lepa zemlja, sa velikim bregovima i planinama koje su me podsećale na Lotiju. Ali dok je Lotija bila visoka i gola, Urijensova zemlja bila je zelena i plodna, puna drveća i cveća, a tlo je bilo bogato i usevi dobri. Urijens je svoj zamak sagradio u veoma lepoj dolini. Njegov sin Avaloh, i Avalohova žena i deca, slušali su me u svemu, a njegov najmlađi sin zvao me je 'majko'. Počela sam da shvatam kako izgleda podizati sina, starati se o detetu iz dana u dan, gledati ga kako se pentra na drveće i dere ruke i noge, kako izrasta iz odeće ili je cepa po šumi, kako je drzak prema učiteljima ili beži u lov u vreme kad bi trebalo da je nad knjigom; sveštenik koji je Uvena učio slovima bio je očajan, ali se zato učitelj ratovanja ponosio njime. Ma koliko bio nemiran, volela sam ga; služio me je za stolom i često je sedeo u sali i slušao me dok sam svirala na harfi - kao i svi u toj zemlji, imao je sluha i jasan glas; i kao i svi na dvoru, Urijensova porodica je više volela da sama svira nego da sluša plaćene minstrele. Posle godinu-dve počela sam da smatram Uvena svojim sinom, a on se, naravno, nije sećao svoje majke. Ma koliko divalj, sa mnom je uvek bio nežan; dečake u tim godinama teško je zauzdavati, ali bilo je divnih trenutaka, posle više dana grubosti ili durenja, kada bi se iznenada pojavio da sedne kraj mene u sali i da peva uz moju harfu, ili da mi donese divlje cveće ili loše štavljenu zečju kožu, a nekoliko puta, plašljiv i nespretan kao mlada roda, sagnuo bi se da me ovlaš poljubi u obraz. U to vreme bih često požalila što nisam imala svoju decu da ih podižem. Na tom mirnom dvoru bilo je malo šta drugo da se radi, jer bio je daleko od ratova i nevolja na jugu.
     A onda, godinu dana posle moje udaje za Urijensa, Akolon se vratio kući.