10.

     Sneg je počeo da se topi na bregovima, i prvo rano divlje cveće pojavilo se u retkim dolinama kada je Gospa od Jezera pozvana na obalu da pozdravi Merlina od Britanije. Kevin je delovao bled i izmožden, ispijenog lica, a iskrivljene udove vukao je teže nego ikada, i morao je da se pomaže štapom. Ninijan je primetila, pazeći da prikrije sažaljenje, da je morao da preda Moju Gospu u ruke slugi, i pretvarala se da ne vidi, znajući koliki je to udarac bio njegovom ponosu. Usporila je korake stazom ka svom obitavalištu, i tu mu je poželela dobrodošlicu, pozvala žene da založe vatru i poslala po vino, od koga je on samo malo otpio, ozbiljno se naklonivši u znak zahvalnosti.
     "Šta te dovodi ovamo na samom početku godine, Prečasni?" upitala ga je. "Dolaziš li iz Kamelota?"
     On je odmahnuo glavom. "Bio sam tamo deo zime", rekao je, "i mnogo sam razgovarao sa Arturovim saveticima, ali početkom proleća pošao sam na jug, do ugovornih trupa - sada bih, verovatno, trebalo da kažem u saksonska kraljevstva. A pretpostavljam da znaš koga sa video tamo, Ninijan. Pitam se je li to Morgozino ili tvoje delo."
     "Ni njeno ni moje", tiho je odgovorila. "Gvideon je tako odabrao. Znao je da mora da stekne vojno iskustvo, ma koliko ga poučavali duridi - bilo je i pre njega druida-ratnika. A rešio je da pođe na jug, u saksonska kraljevstva - oni su sad Arturovi saveznici, ali tamo ga Artur neće primetiti. Nije želeo - iz razloga koje i ti i ja dobro znamo - da ga Artur vidi." Zastala je pre nego što je nastavila. "Ne bih mogla da se zakunem da Morgoza nije učestvovala u njegovoj odluci. On se savetuje sa njom, ako ikada poželi da se posavetuje sa nekim."
     "Je li?" Kevin je podigao obrve. "Pa, valjda - ona je jedina majka koju je ikada imao. A vladala je Lotovim kraljevstvom dobro kao muškarac, i još vlada, čak i sa novim ljubavnikom."
     "Nisam čula da je našla novog ljubavnika", rekla je Ninijan. "Ne uspevam da dobro vidim događaje u drugim kraljevstvima, ne kao Vivijen."
     "Da, ona je imala Vid da joj pomogne", rekao je Kevin, "a kada ju je Vid napustio, pomagale su joj devojke koje su ga imale. Zar ga ti nemaš, Ninijan?"
     "Imam - malo", uzvratila je, oklevajući. "Ali povremeno me izneveri..." Na trenutak je zaćutala, zagledana u ploče na podu. "Mislim da... da se Avalon sve više udaljava od sveta ljudi, gospodaru Merline. Koje je godišnje doba u spoljašnjem svetu?"
     "Prošlo je deset dana od ravnodnevice, Gospo", rekao je Kevin.
     Ninijan je duboko uzdahnula. "A ja sam tu svečanost održala pre sedam dana. Baš kao što sam mislila - zemlje se razdvajaju. Za sada tek po koji dan svakog meseca, ali bojim se da ćemo uskoro biti daleko od sunčevih i mesečevih plima koliko i ono vilinsko kraljevstvo o kome se priča... sve je teže prizvati magle i izaći iz ove zemlje."
     "Znam", rekao je Kevin. "Šta misliš, zašto sam došao u doba najveće plime?" Nasmešio se. "Trebalo bi da se raduješ - nećeš stariti kao žene u spoljašnjem svetu."
     "To me ne teši", stresla se Ninijan. "Pa ipak, u spoljašnjem svetu nema nikoga do čijeg bi mi usuda stalo, osim..."
     "Osim Gvideona", rekao je Kevin. "Tako sam i mislio. Ali postoji neko za čiju sudbinu bi takođe trebalo da brineš..."
     "Za Artura u njegovom dvorcu? On nas je odbacio", odvratila je Ninijan, "i Avalon mu više ne pomaže..."
     "Nisam mislio na Artura", rekao je Kevin, "a on ni ne traži pomoć od Avalona, sada." Oklevao je. "Čuo sam od naroda u bregovima - u Velsu opet postoje kralj i kraljica."
     "Urijens?" Ninijan se podrugljivo nasmejala. "Pa on je stariji od tih bregova, Kevine! Šta on može da učini za mali narod?"
     "Nisam mislio ni na Urijensa", uzvratio je Kevin. "Zar si zaboravila? Morgana je tamo, a Drevni narod ju je prihvatio za svoju kraljicu. Ona će ih štititi, čak i od Urijensa, sve dok je živa. Zar si zaboravila da je Urijensov sin učio ovde, i da nosi zmije oko ruku?"
     Ninijan je na trenutak nempomično ćutala. "To zam zaboravila. On nije najstariji sin, pa sam mislila da nikada neće vladati..."
     "Najstariji sin je budala", rekao je Kevin, "mada sveštenici misle da je dobar naslednik svog oca, i što se njih tiče, zaista je tako - pobožan je i prost, i neće se petljati u njihovu crkvu. Sveštenici ne veruju drugom sinu - Akolonu - baš zato što nosi zmije. A otkako je Morgana otišla tamo, on se setio svega i služi je kao kraljicu. A za narod u brdima ona je kraljica, bez obzira na to ko sedeo na prestolu koga su ustanovili Rimljani. Za njih, kralj je onaj ko svake godine umire sa jelenima, ali kraljica je večna. A može biti da će Morgana na kraju učiniti ono što je Vivijen ostavila nedovršeno."
     Ninijan je, iznenađena, začula gorčinu u sopstvenom glasu. "Kevine, ni jednog jedinog dana otkako je Vivijen umrla, a ja preuzela njeno mesto, nije mi bilo dozvoljeno da zaboravim da ja nisam Vivijen, da u poređenju sa njom nisam ništa. Čak me i Ravena prati onim svojim ogromnim očima koje uvek govore: Ti nisi Vivijen, ne možeš raditi ono čemu je Vivijen posvetila čitav život. Znam to dobro - odabrana sam samo zato što sam poslednja od Talesinove krvi i što nije bilo nikoga drugog, jer ja nisam od kraljevske loze Avalona! Ne, ja nisam Vivijen, i nisam Morgana, ali odano sam služila na mestu koje nisam želela i koje mi je nametnuto zbog Talesinove krvi. Bila sam verna svojim zavetima - zar to nikome ništa ne znači?"
     "Gospo", blago je rekao Kevin, "Vivijen je bila sveštenica kakva se rađa jednom u mnogo stotina godina, čak i u Avalonu. A njena vladavina dugo je trajala - bila je Gospa trideset devet godina, i malo je nas koji se sećamo vremena pre nje. Svaka sveštenica koja bi morala da je nasledi osećala bi se mala u poređenju sa njom. Nemaš zbog čega da prebacuješ sebi. Bila si verna svojim zavetima."
     "A Morgana nije", rekla je Ninijan.
     "Tačno. Ali ona je od kraljevske loze Avalona i rodila je naslednika Kralju-Jelenu. Nije na nama da je osuđujemo."
     "Braniš je, jer si joj bio ljubavnik", planula je Ninijan, a Kevin je podigao ruku. Nije ranije primetila; duboko usađene u tamno i izobličeno lice, njegove oči bile su plave, kao samo središte ognja. "Hoćeš li da počneš svađu sa mnom, Gospo? To je završeno pre mnogo godina, a kada sam poslednji put video Morganu, nazvala me je izdajnikom i oterala me je od sebe tako grubim rečima kakve ne bi mogao da oprosti nijedan čovek čijim žilama teče krv. Zar misliš da je suviše volim? Ali nije moje da je osuđujem, kao ni tvoje. Ti si Gospa od Jezera. Morgana je moja kraljica i kraljica Avalona. Ona radi svoj posao u svetu, baš kao što ga ti radiš ovde - a ja tamo kuda me Bogovi odvedu. A ovog proleća su me odveli na jug, gde sam, na dvoru kralja koji sebe smatra Arturovim podanikom, video Gvideona."
     Ninijan je odavno naučila da joj lice bude neprozirno; ali znala je da Kevin, koji je učio isto što i ona, može da vidi koliko joj je za to potrebno napora, i osetila je da njegove oštre oči mogu da proniknu duboko u nju. Želela je da ga upita za vesti, ali se uzdržala. "Morgoza mi je rekla da je naučio strategiju i da u borbi nije kukavica. Zašto se onda uputio među te varvare koji radije razbijaju jedni drugima glave močugama umesto da ih iskoriste za razmišljanje? Znala sam da je pošao na jug, u saksonska kraljevstva, zato što je jedan od njih poslao po druida koji bi umeo da čita i piše i razumeo se u račun i mape. A rekao mi je da želi da okusi bitku bez Arturovog prisustva, pa pretpostavljam da mu se to i ispunilo. Iako u zemlji vlada mir, uvek ima borbi među nižim kraljevima - zar nije saksonski vrhovni bog oličenje rata i bitaka?"
     "Gvideona tamo zovu Mordred, što na njihovom jeziku znači Zli Savetnik. To je kompliment - to znači da je zao prema onima koji bi im naudili. Oni svakom gostu daju ime; Lanseleta su nazvali Vilinska Strela."
     "Među Saksoncima svaki druid, čak i vrlo mlad, izgleda mudriji nego što jeste, u poređenju sa njihovim tvrdim glavama! A Gvideon je bistar. Čak i kao dečak mogao je da smisli deset odgovora na svako pitanje!"
     "Bistar je", polako je rekao Kevin, "i dobro zna kako da postane voljen, to sam već video. Mene je dočekao kao da sam mu u detinjstvu bio omiljeni ujak, i rekao je da je divno videti poznato lice iz Avalona, grlio me je i hvalio - sve kao da me strašno voli."
     "Svakako je bio usamljen, a ti si bio glasnik doma", rekla je Ninijan, ali Kevin se namrštio i otpio malo vina, a onda je spustio pehar i opet ga zaboravio. "Koliko je Gvideon odmakao u učenju magije?"
     "Nosi zmije", rekla je Ninijan.
     "To može da znači i mnogo i malo", uzvratio je Kevin. "To bi trebalo da znaš..." I mada je to zvučalo nedužno, Ninijan je osetila ubod; sveštenica koja nosi polumesec na čelu mogla bi da bude kao Vivijen - ili kao ona sama.
     "Treba da se vrati na Dugodnevicu", kazala je ona, "da postane kralj Avalona, što je položaj koji je Artur izgubio. A sada je odrastao muškarac..."
     "On nije spreman da bude kralj", upozorio ju je Kevin.
     "Zar sumnjaš u njegovu hrabrost? Ili odanost?"
     "Oh, hrabrost", prezrivo je rekao Kevin. "I bistrina - ali ja ne verujem njegovom srcu, jer ne mogu da ga razumem. A on nije Artur."
     "Za Avalon je dobro što nije", planula je Ninijan. "Ne trebaju nam više izdajnici koji se zaklinju na odanost Avalonu i zaboravljaju na to! Sveštenici mogu da postave na presto pobožnog prevrtljivca, koji će služiti ma kog boga koji im se u tom času učini koristan..."
     Kevin je podigao izobličenu ruku, tako odlučnim pokretom da je Ninijan zaćutala. "Avalon nije svet! Mi nemamo ni snagu, ni vojsku, ni veštinu, a Artur je veoma voljen. Ne u Avalonu, to znam, nego širom i popreko ovih ostrva, gde je Artur ona ruka koja je stvorila toliko željeni mir. U ovom treutku, svaki glas protiv Artura bio bi ućutkan za par meseci, ako ne i dana. Artur je voljen - on je oličenje čitave Britanije. A čak i da je drugačije, ono što činimo mi u Avalonu od male je važnosti u spoljašnjem svetu. Kao što si primetila, nestajemo u magli."
     "Utoliko pre moramo brzo da delamo, kako bismo srušili Artura i postavili na presto Britanije kralja koji će vratiti Avalon u svet, a Boginju...
     "Ponekad se pitam može li se to izvesti", tiho je rekao Kevin. "Možda smo proveli čitav život u snu bez stvarnosti."
     "Ti to kažeš? Ti, Merlin od Britanije?"
     "Bio sam na Arturovom dvoru, a ne zaklonjen na ostrvu koje se sve više udaljava od spoljašnjeg sveta" blago je rekao Kevin. "Ovo je moj dom, i umreću ovde, kao što sam se zakleo... ali sa Britanijom sam sklopio Veliki Brak, Ninijan, a ne samo sa Avalonom."
     "Ako Avalon umre", rekla je Ninijan, "onda će i Britanije ostati bez srca i takođe umreti, jer Boginja je povukla svoju dušu iz te zemlje."
     "Misliš li, Ninijan?" Kevin je uzdahnuo. "Bio sam uzduž i popreko tih zemalja, po svim vremenima u i svako doba - Merlin od Britanije, soko Vida, glasnik Velikog Gavrana - i vidim da u zemlji postoji novo srce, i da sija iz Kamelota."
     Zaćutao je. Posle duge pauze, oglasila se Ninijan. "Znači, to si rekao Morgani kad te je nazvala izdajnikom."
     "Ne - rekao sam nešto drugo", odvratio je on. "Možda, Ninijan, mi ni ne znamo volju Boginje, onako kako mislimo da znamo. Kažem ti, ako pokušamo da srušimo Artura, ova zemlja će zapasti u haos gori od onog kad je Ambrozije umro i Uter morao da se bori za krunu. Zar misliš da Gvideon može da se bori kao Artur da bi preuzeo zemlju? Arturovi vitezovi smesta će se obrušiti na svakoga ko ustane protiv njihovog kralja i junaka - on je za njih kao bog i ne može da pogreši."
     "Nikada nismo želeli", rekla je Ninijan, "da se Gvideon suoči sa ocem i bori se sa njim za krunu - nego samo da jednog dana, kada Artur shvati da neće imati naslednika, mora da se okrene sinu koji potiče od kraljevske loze Avalona i zaklet je na odanost Avalonu i pravim bogovima. A da bi se to zbilo, on mora biti proglašen Kraljem-Jelenom u Avalonu, kako bi, kada Artur potraži naslednika, bilo glasova koji će govoriti za njega. Čula sam da je Artur odabrao za naslednika Lanseletovog sina, pošto je kraljica jalova. Ali Lanseletov sin je samo dete, a Gvideon je već odrastao čovek. Ako se sada išta desi Arturu, šta misliš, koga će odabrati - Gvideona, odraslog čoveka, ratnika i druida - ili dete?"
     "Arturovi vitezovi neće podržati nepoznatog čoveka, pa bio on i dvaput ratnik i druid. Njverovatnije bi proglasili Gavena namesnikom u ime Lanseletovog sina dok ovaj ne odraste. A vitezovi su hrišćani, uglavnom, i odbacili bi Gvideona zbog načina na koji je rođen - incest kod njih važi za težak greh."
     "Oni ne znaju ništa o svetim stvarima."
     "Svakako. Moraju imati vremena da se priviknu na novu ideju, a to vreme još nije došlo. Ali ako Gvideon sada ne može da bude priznat za Arturovog sina, treba da se zna kako sveštenica Morgana, koja je Arturova sestra, ima sina, i da je taj sin bliži prestolu od Lanseletovog deteta. A ovog leta će opet biti rata..."
     "Mislila sam da je Artur zaveo mir."
     "Ovde u Britaniji, da. Ali u Donjoj Britaniji postoji neko ko će proglasiti Britaniju svojim carstvom."
     "Ban?" zapanjeno je upitala Ninijan. "On se odavno zakleo - sklopio je Veliki Brak pre nego što je Lanselet i rođen. On je svakako prestar da ratuje protiv Artura."
     "Ban je star i slab", rekao je Kevin. "Njegov sin Lajonel vlada u njegovo ime, a Lajonelov brat Bors jedan je od Arturovih vitezova, i obožava Lanseleta. Nijedan od njih ne bi ugrozio Arturovu vladavinu. Ali postoji neko ko hoće. Naziva sebe Lucijus; nekako se dokopao drevnih rimljanskih orlova i proglasio sebe za imperatora. On će izazvati Artura..."
     Ninijan je osetila da se ježi. "Je li to Vid?"
     "Morgana mi je jednom rekla", nasmešio se Kevin, "kako nije potreban Vid da bi se znalo ko je razbojnik. I nije potreban Vid da bi se znalo kako će ambiciozan čovek izazvati nekoga ako to podstiče njegovu ambiciju. Ima onih koji misle da je Artur ostario, zato što mu kosa više ne sija kao zlato i zato što više ne nosi zmaja. Ali ne potcenjuj ga, Ninijan. Ja ga poznajem, a ti ne. On nije budala!"
     "Mislim da ga suviše voliš, s obzirom na to da si se zarekao da ga uništiš."
     "Da ga volim?" Kevin se hladno nasmešo. "Ja sam Merlin od Britanije, glasnik Velikog Gavrana, i sedim uz njega u savetu. Artura je lako zavoleti. Ali zakleo sam se Boginji." Opet se kratko nasmejao. "Mislim da mi razum zavisi od toga - što znam da ono što koristi Avalonu mora na kraju koristiti i Britaniji. Ti vidiš da je Artur neprijatelj, Ninijan. A za mene je on Kralj-Jelen, koji štiti svoje krdo i svoju zemlju."
     "A šta biva sa Kraljem-Jelenom kada odraste mladi jelen?" upitala je Ninijan drhtavim šapatom.
     Kevin je zagnjurio lice u šake. Izgledao je star, bolestan i umoran. "Taj dan još nije došao, Ninijan. Ne pokušavaj da previše guraš Gvideona, jer će biti uništen, bez obzira na to što ti je ljubavnik." Ustao je i othramao iz sobe bez osvrtanja, ostavljajući Ninijan besnu.
     Kako li je samo saznao?
     Ja nisam pod zavetom kao hrišćanske kaluđerice, rekla je u sebi. Ako odlučim da povedem muškarca u krevet, to je moja odluka... čak i ako mi je taj muškarac bio učenik, i ako je bio samo dečak kada je došao ovamo!
     Već tih prvih godina prirastao joj je srcu, usamljeni dečak, izgubljen i jadan, bez ikoga ko bi ga voleo, pazio i pitao se kako mu je... Morgoza je bila jedina majka za koju je znao, a sada je bio odvojen i od nje. Kako je Morgana imala srca da napusti tako dobrog sina, pametnog, lepog i mudrog, i nikada da ni ne upita kako je on, ili da dođe da ga vidi? Ninijan nikada nije rodila dete, mada je ponekad, posle Beltana, mislila da joj je materica puna i da će roditi kćer Boginji. Ali to se nikada nije desilo, i nije se bunila protiv takvog usuda.
     Ali u tim prvim godinama pustila je da joj Gvideon priraste srcu. A onda je otišao od njih, kao što moraju svi muškarci, kada postanu prestari da uče od sveštenica; prešao je kod druida da uči umetnost ratovanja. A vratio se na Beltan, i mislila je da je slučajno što se našao blizu nje tokom obreda oko vatre, pa su se izdvojili zajedno...
     Ali nisu se rastali kad je to doba prošlo; i kad god bi ga, potom, put naveo u Avalon, jasno mu je stavljala do znanja da ga želi, a on je nije odbijao. Ja sam najbliža njegovom srcu, pomislila je, ja ga najbolje poznajem - šta Kevin zna o njemu?
     A sada je došlo vreme da se on vrati u Avalon, i da bude iskušan kao Kralj-Jelen...
     Zamislila se: gde da mu nađe devicu? U Kući Devojaka jedva da ima nekoga ko je makar napola dostojan te velike uloge, pomislila je, i iznenada ju je obuzeo bol i užas.
     Kevin je u pravu. Avalon nestaje i umire; tako ih malo dolazi ovamo po drevna znanja, i nema nikoga ko bi održao obrede... a jednog dana neće uopšte biti nikoga... i opet je osetila ono gotovo bolno ježenje koje joj se javljalo, povremeno, kao nagoveštaj Vida.

     Gvideon se vratio u Avalon nekoliko dana pred Beltan. Ninijan ga je zvanično pozdravila u barci, a on joj se s poštovnjem naklonio pred devojkama i okupljenim narodom Ostrva, ali kada su ostali sami, zagrlio ju je i poljubio, smejući se, sve dok oboje nisu ostali bez daha.
     Ramena su mu postala šira, a na licu je nosio crveni ožiljak. Videlo se da se borio; više nije imao mirni izgled sveštenika i đaka.
     Moj ljbavnik i moje dete. Da li zato Velika Boginja nema muža, kao kod Rimljana, nego samo sinove, kao što smo svi mi njena deca? A ja, koja sedim na njenom mestu, moram osećati da mi je muž istovremeno i sin... jer svi koji vole Boginju su i njena deca...
     "U svim zemljama vlada nemir", rekao je on, "ovde u Avalonu i među Drevnim narodima u bregovima, jer na Ostrvu zmaja Drevni narod će ponovo birati kralja... Zato si me pozvala ovamo, zar ne?"
     Pomislila je kako on ponekad naprosto izaziva bes, kao uobraženo dete. "Ne znam, Gvideone. Vreme možda još nije zrelo, a plime možda nisu spremne. A nigde u našim kućama ne mogu da nađem devojku koja bi bila Prolećna Devica."
     "Ali to će ipak biti ovog proleća", tiho je rekao on, "i na ovaj Beltan, jer to sam video."
     Ona je malo iskrivila usne. "A jesi li onda video i sveštenicu koja će te primiti u obredu kada osvojiš rogovlje, pod pretpostavkom da te Vid nije zaveo i odveo te u smrt?"
     Kad ju je pogledao, pomislila je da je postao još lepši, hladnog i smirenog lica, mračnog od skrivene strasti. "Jesam, Ninijan. Zar nisi znala da si to ti?'
     Iznenada ju je obuzela jeza. "Ja nisam devica. Zašto mi se podsmevaš, Gvideone?"
     "Video sam te", rekao je on, "i ti to vrlo dobro znaš. U njoj se stapaju Devica, Majka i Smrt. Biće stara ili mlada, onako kako joj odgovara, Devica, Zver, Majka, lice Smrti u munji, i teći će i menjaće se i opet će steći devičanstvo..."
     Ninijan je oborila pogled. "Gvideone, ne, to je nemoguće..."
     "Ja sam njen ljubavnik", nastavio je on neumoljivo, "i to ću opet postati... nije ovo vreme za device - sveštenici mnogo drže do te gluposti. Ja je pozivam kao Majku da mi da ono što mi pripada u životu..."
     Ninijan se osećala kao da pokušava da se suprotstavi moćnoj plimi koja je nosi. "Oduvek je bilo ovako: kada pođe za jelenima, Majka ga ispraća, ali Devica ga dočekuje..."
     Ipak, u njegovim rečima bilo je logike. Svakako je bolje uzeti za obrede sveštenicu koja zna šta radi, umesto nekog napola osposobljenog deteta koje je tek stiglo u hram i kome u prilog ide jedino to što je suviše mlada da bi osetila zov Beltanskih vatri... Gvideon je govorio istinu: Majka se uvek obnavlja, Majka, pa Smrt, pa ponovo Devica, baš kao i mesec koji se krije na noćnom nebu.
     Pognula je glavu. "Neka bude tako. Sklopićeš Veliki Brak sa zemljom i sa mnom u njeno ime."
     Ali kada je ostala sama, osetila je strah. Kako je mogla da pristane na to? Kakva je to moć u Gvideonu, kada uspeva svakoga da natera da radi po njegovom?
     Je li to nasledio od Artura, sa krvlju Pendragona? Opet je osetila jezu.

     Šta biva sa Kraljem-Jelenom... Morgana je sanjala...
     Beltan, i jelen koji juri u brdima... i život šume joj teče kroz telo, kao da je svaki deo šume i deo života u njoj... našao se među jelenima, u punom trku, nag muškarac sa rogovljem privezanim oko čela, i drugo rogovlje se spušta, i njegova tamna kosa je oblivena krvlju... ali opet je na nogama, juriša, nož sija na suncu kroz drveće, i Kralj-Jelen se ruši i zvuk njegove rike potresa šumu kricima očaja.
     A ona se našla u mračnoj pećini, tela prekrivenog islikanim simbolima, i jedno je sa pećinom, a svuda oko nje plamte Beltanske vatre, iskre lete u nebo - oseća ukus sveže krvi na usnama, a na ulazu u pećinu pojavljuje se senka od rogovlja... ne može biti pun mesec, ne vidi baš jasno da njeno nago telo nije vitko telo device, nego su joj grudi meke, pune i ružičaste kao što su bile kada je rodila dete, i kao da će iz njih svakog časa poteći mleko, a pre obreda su svakako proverili je li još devica... šta će joj reći, kada nije dočekala Kralja-Jelena kao Prolećna Devica?
     Kleknuo je kraj nje i ona je podigla ruke, pružajući mu dobrodošlicu u obredu i u svom telu, ali njegove oči su mračne i očajne. Njegov dodir je nežan, izazivački, poigrava se sa zadovoljstvom, odbijajući obred moći... to nije Artur, ne, ovo je Lanselet, Kralj-Jelen, koji će zbaciti starog jelena, ljubavnika Prolećne Device, ali kada ju je pogledao, oči su mu i dalje bile obuzete onim bolom koji ju je svu prožeo, i rekao je, da ne ličiš toliko na moju majku, Morgana...
     Užasnuta, osećajući kako joj lupa srce, Morgana se probudila u svojoj sobi, sa Urijensom koji je hrkao kraj nje. I dalje obuzeta strašnom magijom sna, protresla je glavom da bi nekako odagnala užas.
     Ne, Beltan je prošao... održala je obrede sa Akolonom kao što je znala da treba, nije ležala u pećini i čekala Kralja-Jelena... i zašto ju je sada posetio san o Lanseletu, pitala se, zašto nije sanjala Akolona, kada ga je učinila svojim sveštenikom i gospodarem Beltana, i svojim ljubavnikom? Zašto je, posle toliko godina, sećanje na odbijanje i svetogrđe moralo da je pogodi pravo u dušu?
     Pokušala je da se smiri i ponovo zaspi, ali san nije dolazio, i ležala je budna, potresena, sve dok u njenu sobu nisu prodrli prvi zraci letnjeg sunca.