6.

     U Avalonu se uzdizao Tor, ovenčan kamenim prstenom, i u noći mladog meseca uz njega se polako pela procesija sa bakljama. Predvodila ih je žena svetle kose, upletene u krunu nad širokim, niskom čelom; bila je odevena u belo, sa srpolikim nožem o pojasu. Pod svetlošću baklji izgledalo je da traži Morganu, skrivenu u senkama oko kruga, i da je pogledom pita: Gde si ti koja bi trebalo da si na mom mestu? Zašto oklevaš? Tvoje mesto je ovde...
     Arturovo kraljevstvo se izmiče kontroli Gospe, i ti to dozvoljavaš. On se već za sve obraća sveštenicima, a ti, koja bi trebalo da za njega budeš Boginja, ti ne činiš ništa. On drži mač koji pripada posvećenim sudovima Obreda; hoćeš li ga primorati da živi dostojno njega, ili ćeš mu ga oduzeti i srušiti ga? Seti se, Artur ima sina, i njegov sin mora odrasti u Avalonu, kako bi Artur mogao da preda kraljevstvo Boginje svom sinu...
     A onda je izgledalo da je Avalon izbledeo, i ona je videla Artura u očajničkom boju, sa Ekskalibrom u ruci, i videla je kako pada, proboden drugim mačem, i kako baca Ekskalibur u Jezero kako ne bi pao u ruke njegovog sina...
     Gde je Morgana, koju je Gospa pripremala za ovaj dan? Gde je ona koja je u ovom času trebalo da zameni Boginju?
     Gde je Veliki Gavran? Odjednom mi se učinilo da jato gavranova kruži nada mnom, ponirući da mi kljuje oči, kružeći oko mene, dozivajući me Raveninim glasom. "Morgana! Morgana, zašto si nas napustila, zašto si me izdala?"
     "Ne mogu", uzviknula sam, "Ne mogu da nađem put..." Ali Ravenino lice se pretopilo u Vivijenino, a potom u lice same Smrti...
     Morgana se probudila, svesna da leži u osunčanoj sobi u Pelinorovoj kući; zidovi su bili okrečeni belo, na način starih Rimljana. Kroz prozore se čulo kako negde u daljini grakću gavranovi; uzdrhtala je od toga.
     Vivijen se nikada nije ustezala da se uplete u tuđe živote, ako je to bilo za dobro Avalona ili kraljevstva. Ne bi trebalo ni ona da se usteže. No, oklevala je tokom mnogih sunčanih dana. Lanselet je provodio dane po bregovima oko Jezera, tragajući za zmajem - kao da zmaj zaista postoji, pakosno je pomislila Morgana - a večeri kraj vatre, razmenjujući priče i pesme sa Pelinorom, pevajući Eleni dok je sedeo kraj njenih nogu. Elena je bila lepa i nevina, a i ličila je na svoju rođaku Gvenvir, mada je bila pet godina mlađa. Morgana je puštala da dani promiču, uverena da će svi postati svesni koliko je logično da se Lanselet i Elena venčaju.
     Ne, gorko je pomislila, da ijedno od njih ima dovoljno pameti, Lanselet bi se odavno oženio mnome. Sada je vreme da se deluje.
     Elena se okrenula u krevetu koji su delile i otvorila oči; nasmešila se i sklupčala uz Morganu. Ona mi veruje, pomislila je Morgana bolno; misli da joj iz prijateljstva pomažem da osvoji Lanseleta. Da je mrzim, ne bih mogla da joj nanesem veće zlo. "Sada je Lanselet imao dovoljno vremena da se uželi Gvenvir", tiho je rekla. "Kucnuo je tvoj čas, Elena."
     "Hoćeš li dati Lanseletu amajliju ili ljubavni napitak...?"
     Morgana se nasmejala. "Ne verujem mnogo u ljubavne napitke, mada ćemo mu večeras sipati u vino nešto od čega će biti spreman na svaku ženu. Večeras nećeš spavati ovde, nego u šatoru kraj šume, a Lanselet će dobiti poruku da je Gvenvir došla i poslala po njega. I tako će doći kod tebe, u tami. Mogu da učinim samo toliko - moraš biti spremna za njega..."
     "A on će misliti da sam ja Gvenvir..." Elena je progutala knedlu. "To znači da će..."
     "Neko kratko vreme će misliti da si ti Gvenvir", mirno je rekla Morgana, "ali brzo će se sabrati. Ti si devica, zar ne?"
     Devojka je strašno pocrvenela, ali je klimnula glavom.
     "Pa, posle napitka koji mu budem dala, on neće moći da se zaustavi", rekla je Morgana, "osim ako se ti upaničiš i pokušaš da se otmeš - upozoravam te, neće ti biti nimalo prijatno, pošto si devica. Kad jednom počnem neću moći da prekinem, zato mi bolje sada reci želiš li to."
     "Dobiću Lanseleta za muža, i Bože sačuvaj da odustanem dok se to ne ostvari."
     Morgana je uzdahnula. "Neka bude tako. A sad - znaš kakav miris Gvenvir koristi..."
     "Znam, ali meni se ne dopada, suviše je jak za moj ukus."
     Morgana je klimnula glavom. "Ja joj ga pravim - znaš da sam vešta u takvim stvarima. Kada budeš otišla da legneš u šator, moraš namirisati njime i sebe i postelju. To će ga podsetiti na Gvenvir i uzbudiće ga..."
     Devojka je nabrala nos. "Meni se čini nepošteno..."
     "I jeste nepošteno", rekla je Morgana. "Pomiri se sa tim. Ono što ćemo učiniti skroz je nepošteno, Elena, ali je u dobre svrhe. Arturovo kraljevstvo neće se dugo održati ukoliko se sazna da je kralj rogonja. Kada neko vreme budete venčani, pošto ti toliko ličiš na Gvenvir, svakako će se proneti glas da je Lanselet sve vreme zapravo voleo tebe." Pružila je Eleni bočicu sa mirisom. "A sad, ako imaš nekog od posluge kome veruješ, neka postave šator negde gde ga Lanselet neće videti do večeras..."
     "Verujem da bi čak i sveštenik odobrio ovo", rekla je Elena, "jer time spasavamo Lanseleta preljube sa udatom ženom. Ja sam slobodna za udaju..."
     Morgana je osećala da se neiskreno, napeto smeši. "Ako time možeš da umiriš savest, utoliko bolje... ima sveštenika koji kažu da je najvažnija posledica, i ma čime se koristili, da je opravdano ukoliko je u dobre svrhe..."
     Shvatila je da Elena još stoji pred njom, kao dete u školi. "Hajde sad, Elena", rekla je. "Idi i pošalji Lanseleta u još jedan dan potrage za zmajem. Moram da spremim čarolije."
     Gledala ih je kako za doručkom koriste isti pehar i tanjir. Lanseletu se Elena dopadala - onako kako bi mu se dopadalo umiljato kučence. Neće biti grub prema njoj kad se budu venčali.
     Vivijen je bila upravo ovako bezobzirna, nije se ustezala da pošalje brata u krevet rođene sestre... Morganu je sećanje zabolelo. Ovo je za dobro kraljevstva, pomislila je, i kad je pošla u potragu za travama, kako bi ih potopila u vino i dobila napitak koji će dati Lanseletu, pokušala je da izgovori molitvu Boginji koja spaja muškarce i žene u ljubavi, ili u običnoj požudi, kao životinje u žaru.
     Boginjo, dobro mi je poznata požuda... mislila je, pazeći da joj ruke budu mirne dok je lomila bilje i ubacivala ga u vino. Osetila sam njegovu želju, mada nije hteo da mi da ono što sam od njega želela...
     Sedela je i posmatrala lagano kuvanje bilja u vinu; podizali su se sitni mehurovi, polako se razbijali i ispuštali gorkoslatke pare oko nje. Svet je izgledao tako mali i dalek, boca je ličila na dečju igračku, svaki mehurić bio je dovoljno veliki da ponese i nju u sebi... čitavo telo ju je bolelo od želje za koju je znala da nikada neće biti utoljena. Osećala je da prelazi u stanje u kome se stvara moćna magija...
     Činilo joj se da se istovremeno nalazi i u zamku i napolju, da je deo nje napolju u bregovima, da prati Pendragonovu zastavu koju Lanselet povremeno nosi... uvijao se veliki crveni zmaj... ali zmajevi ne postoje, bar ne takvi, a Pelinorov zmaj je svakako samo šala, san, nestvaran koliko i zastava koja vijori negde, daleko na jugu, nad zidinama Kamelota, zmaj koga je neki umetnik izmislio za zastavu, kao što Elena pravi skice za tapiserije. A i Lanselet to svakako zna. Tragajući za zmajem, zapravo je uživao u prijatnom jahanju preko brda, prateći san ili maštu, što mu je davalo dovoljno vremena da sanjari o Gvenvirinom naručju... Morgana je spustila pogled na vino i bilje u malenoj boci, i dodavala je još vina, kap po kap, kako ne bi sve isparilo. On će sanjati o Gvenvir, a večeras će zagrliti ženu koja miriše kao Gvenvir. No, pre toga Morgana će mu dati napitak koji će u njemu probuditi divljaka, kako ne bi mogao da se zaustavi kada shvati da pred sobom nema iskusnu ženu, svoju ljubavnicu, nego zgrčenu devicu... Morgana je na trenutak počela da sažaljeva Elenu, jer ovo što joj sprema zapravo će biti obično silovanje. Ma koliko Elena želela Lanseleta, ona je devica i nema pojma kolika je razlika između romantičnih snova o njegovim poljupcima i onoga što je zaista čeka - uzeće je muškarac suviše opijen da bi znao šta radi. Ma koliko Elena to bude očekivala i ma koliko hrabro sve podnela, teško da će pamtiti događaj kao romantičan.
     Ja sam svoje devičanstvo dala Kralju-Jelenu... ali to je bilo drugačije. Od detinjstva sam znala šta me čeka i učila sam dok sam odrastala da obožavam Boginju koja spaja muškarce i žene u ljubavi ili požudi... Elena je odgajena kao hrišćanka, i naučili su je da misli kako je sama životna sila zapravo nekakav probitni greh zbog koga je čovečanstvo osuđeno na umiranje...
     Za trenutak je pomislila da potraži Elenu, da je pripremi, da je ohrabri da razmišlja o tome onako kako su mislile sveštenice: ogromna prirodna sila, čista i bezgrešna, koju treba dočekati dobrodošlicom kao strujanje života, koje ponese čoveka kao bujica... ali Elena bi mislila da je to još veći greh. E pa, neka se snađe kako ume; možda će zbog ljubavi prema Lanseletu uspeti da se izvuče bez mnogo patnje.
     Morgana se opet usmerila na tiho kuvanje bilja u vinu, ali u isto vreme joj se činilo i da jaše preko bregova... dan nije bio lep za jahanje; nebo je bilo tamno i oblačno, duvao je vetar, bregovi su bili goli i pusti. Ispod njih se videlo more, zapravo jezero, sivo i bezlično, kao sveže iskovani metal; i površina jezera kao da je polako ključala, ili je to bila samo tečnost u njenoj posudi? Tamni mehuri su se dizali i ispuštali grozan zadah, a onda se, polako, iz jezera promolio dug, tanak vrat sa konjskom glavom i grivom, dugo zmijoliko telo, koje se kretalo ka obali... raslo je, puzalo i presijavalo se, sve dok nije izišlo čitavom duživom na obalu.
     Lanseletovi psi jurnuli su ka njemu, zalećući se u vodu, panično lajući. Čula ga je kako ih doziva i videla ga je kako stoji, ukočen, zagledan u vodu, paralisan, nesposoban da poveruje sopstvenim očima. A onda je Pelinor dunuo u svoj lovački rog da dozove ostale, a Lanselet je obo konja, oslonivši koplje o sedlo, i vrtoglavom brzinom jurnuo niz brdo. Jedan od pasa je strašno zaskičao; potom je nastupila tišina, i Morgana je, sa svog udaljenog mesta, ugledala ljigavi trag od mesta gde je napola pojedeno telo psa ležalo u bari sluzi.
     Pelinor je takođe jurnuo, i čula je Lanseleta kako ga upozorava da ne krene pravo na zver... bila je crna, nalik na ogromnog crva, osim karikature konjske glave. Lanselet ju je napao, izbegavajući pokretljivu glavu, i zabio ogromno koplje pravo u njega. Obala se zatresla od divljeg urlika... ugledala je veliku glavu kako se njiše ogromnim pokretima, levo pa desno, levo pa desno... Lanselet je skočio sa propetog, preplašenog konja i potrčao ka čudovištu. Glava se spustila, i Morgana se trgla kad je videla ogromna otvorena usta. Lanseletov mač je pogodio zmaja u oko, i iz njega je linula masa krvi i neke crne, smrdljive tečnosti... a sve su to bili samo mehurići koji su se podizali iz vina...
     Morganino srce je divlje tuklo. Zavalila se u stolici i otpila malo nerazblaženog vina iz bočice. Je li to samo košmar, ili je zaista videla Lanseleta kako ubija zmja u koga niko nije istinski verovao? Sedela je neko vreme nepomično, ubeđujući sebe da je samo sanjala, a onda je naterala sebe da ustane, kako bi dodala malo slatkog sirupa u smešu, jer će slast prikriti ukus ostalog bilja. Za večeru će morati da bude slane govedine, kako bi svi ožedneli i popili mnogo vina, a pogotovo Lanselet. Pelinor je pobožan čovek - šta li će pomisliti kada svi po zamku počnu da se pare? Ne, bolje je da samo Lanselet pije začinjeno vino, a možda bi trebalo, iz sažaljenja, da da malo i Eleni...
     Usula je začinjeno vino u bočicu i sklonila ga. Istog časa se začuo uzvik, i u sobu je uletela Elena.
     "Oh, Morgana, dođi odmah, treba nam tvoje vidarsko umeće - otac i Lanselet su ubili zmaja, ali obojica su opečeni..."
     "Opečeni? Kakva je to glupost? Zar zaista veruješ da zmajevi lete i bljuju vatru?"
     "Ne, ne", nestrpljivo je rekla Elena, "ali to stvorenje je bacalo nekakvu sluz koja peče kao vatra - moraš doći da im previješ rane..."
     Morgana je u neverici pogledala u nebo. Sunce je zalazilo i bilo je tek za širinu dlana iznad zapadnog horizonta; provela je ovde skoro čitav dan. Brzo je pošla, dovikujući sluškinjama da donesu platno za zavoje.
     Pelinor je imao veliku opekotinu duž čitave ruke - da, zaista je ličila na opekotinu; prosto je progrizla kroz rukav, i kralj je zaurlao od bola kad je preko nje sunula melem. Lanselet je imao manju opekotinu na boku, a na jednoj nozi mu je sluz izjela čitavu čizmu, ostavljajući samo tanak sloj nečega nalik na pekmez. "Treba dobro da očistim mač", rekao je Lanselet. "Ako ovako deluje na kožu čizme, pomisli šta je moglo da mi uradi sa nogom..." Stresao se.
     "Toliko o onima koji su mislili da je moj zmaj samo mašta", rekao je Pelinor, podižući glavu da otpije vino koje mu je prinela kćer. "I hvala Bogu da sam imao dovoljno pameti da isperem ruku u jezeru, ili bi mi je ta sluz čitavu pojela kao što je pojela onog jadnog psa - jesi li video leš, Lanselete?"
     "Psa? Jesam", odgovorio je Lanselet, "i nadam se da više nikada neću videti takvu smrt... Najbolje ćeš ih uveriti ako postaviš glavu zmaja nad kapijom..."
     "Ne mogu", rekao je Pelinor i prekrstio se. "U toj zveri nije bilo nijedne poštene kosti, sva je bila meka i sluzava, kao kišna glista... i već se sva pretvorila u sluz. Pokušao sam da odsečem glavu, ali naprosto se rastvorila na vazduhu... Ne verujem da je to uopšte bila prava zver, nego nešto što je došlo pravo iz pakla!"
     "Ipak, mrtva je", rekla je Elena, "a ti si izvršio ono što ti je naredio kralj, jednom zauvek si dokrajčio očevog zmaja." Poljubila je oca. "Izvini, oče", nežno je rekla, "jer i ja sam mislila da je taj zmaj plod mašte..."
     "Daj Bože da je zaista bio", rekao je Pelinor i ponovo se prekrstio. "Više bih voleo da mi se smeju odavde do Kamelota nego da se ponovo suočim sa tako nečim! Nadam se da više nema takvih zveri... Gaven je pričao svašta o životinjama koje žive po jezerima." Dao je znak peharniku da mu naspe još vina. "Mislim da bi večeras trebalo da se napijemo, ili ću mesec dana sanjati to čudovište!"
     Da li bi to bilo najbolje? upitala se Morgana. Ne, ako svi u zamku budu pijani, to neće odgovarati njenom planu. "Ako se ja staram o vašim ranama, ser Pelinore, morate me poslušati. Ne smete više da pijete i morate pustiti da vas Elena odvede u krevet i da vam stavi vrele cigle kraj nogu. Izgubili ste dosta krvi, i morate piti supu i čaj, a ne vino."
     Gunđao je, ali je poslušao, i kada ga je Elena odvela uz pomoć slugu, Morgana je ostala sama sa Lanseletom.
     "Pa", rekla je, "kako ćeš proslaviti pobedu nad svojim prvim zmajem?"
     On je podigao pehar. "Molitvom da mi bude i poslednji. Zaista sam mislio da mi je kucnuo čas. Radije bih se suočio sa čitavom hordom Saksonaca, i to naoružan samo sekirom!"
     "Neka bi Boginja dala da takvih susreta više ne bude", složila se Morgana i napunila mu pehar začinjenim vinom. "Ovo sam napravila za tebe, lekovito je i zalečiće ti rane. Moram da odem i proverim je li Elena dobro smestila Pelinora..."
     "Ali vratićeš se, rođako?" upitao je, uhvativši je za ruku; videla je da vino već deluje. I ne samo vino, pomislila je. Susret sa smrću čini čoveka željnim žene...
     "Vratiću se, obećavam; a sad me pusti", rekla je, i obuzela ju je gorčina.
     Zar sam tako nisko pala da bih ga prihvatila i drogiranog i besvesnog? Elena će ga uzeti takvog... što bi ona bila bolja? Ali ona ga želi za muža, ma koliko je to koštalo. Ja neću to. Ja sam sveštenica, i znam da ovo što gori u meni nije od Boginje... jesam li toliko slaba da primam Gvenvirine odbačene haljine, a potom i odbačenog ljubavnika? I mada je um govorio ne, čitavo telo je vrištalo da, i obuzeo ju je prezir prema samoj sebi dok je išla hodnikom ka odajama kralja Pelinora.
     "Kako ti je otac, Elena?" Iznenadila se koliko joj je glas miran.
     "Sad se smirio, i mislim da će zaspati."
     Morgana je klimnula glavom. "Sada moraš da pođeš u šator, i tokom noći će ti doći Lanselet. Ne zaboravi Gvenvirin miris..."
     Elena je bila veoma bleda, a oči su joj gorele. Morgana ju je uhvatila za ruku i predala joj bočicu sa vinom. "Prvo popij ovo, dete", rekla je, a i njoj je drhtao glas.
     Elena je poslušno ispila vino. "Slatko je, i puno trava... je li to ljubavni napitak?"
     Morganin osmeh je ostao ukočen na usnama. "Veruj i tako, ako hoćeš."
     "Čudno, peče me u ustima, a nekako i iznutra... Morgana, da nije to otrov? Nećeš valjda... Morgana, da li me mrziš što ću postati Lanseletova žena?"
     Morgana je čvrsto zagrlila devojku i poljubila je; njeno toplo telo ju je nekako uzbudilo, i nije znala oseća li želju ili nežnost. "Da te mrzim? Ne, ne, rođako, kunem ti se, ne bih uzela Lanseleta za muža sve i da me moli na kolenima... hajde, popij do kraja, mila... namiriši se ovde i ovde... zapamti šta on želi od tebe. Ti ga možeš naterati da zaboravi kraljicu. Sad idi, dete, i čekaj ga u šatoru..." Još jednom je zagrlila i poljubila Elenu. "Neka te Boginja blagoslovi."
     Toliko liči na Gvenvir. Mislim da je Lanselet već napola zaljubljen u nju, a ja ću samo završiti posao...
     Duboko, drhtavo je uzdahnula, pripremajući se da se vrati u salu, kod Lanseleta. On se nije ustezao da nalije sebi još začinjenog vina, i podigao je zastakljen pogled kad je ona ušla.
     "Ah, Morgana... rođako..." povukao ju je uz sebe. "Pij sa mnom..."
     "Ne, ne sada. Slušaj me, Lanselete, nosim ti poruku..."
     "Poruku, Morgana?"
     "Da", rekla je. "Kraljica Gvenvir je došla ovamo da poseti svoju rođaku, i spavaće u šatoru kraj livade." Uhvatila ga je za ruku i povukla ga ka vratima. "I poslala ti je poruku: ne želi da uzmeniri svoju poslugu, pa moraš da odeš kod nje vrlo tiho, kad već bude u postelji. Hoćeš li učiniti to?"
     U njegovim tamnim očima jasno je videla izmaglicu od pića i strasti. "Nisam video glasnika - Morgana, nisam znao da mi želiš dobro..."
     "Ne znaš koliko ti želim baš dobro, rođače..."
     Želim da se oženiš i prekineš tu beznadežnu, strašnu ljubav sa ženom koja ti može doneti samo beščašće i očajanje...
     "Pođi", nežno je rekla, "tvoja kraljica te čeka. Ako sumnjaš u mene, poslala ti je ovaj znak." Pružila mu je maramicu; bila je Elenina, ali sve maramice su slične, a ova je bila natopljena mirisom koji je on povezivao sa Gvenvir.
     Pritisnuo ju je na usne. "Gvenvir", šapnuo je. "Gde je, Morgana, gde je?"
     "U šatoru. Popij vino..."
     "Hoćeš li da nazdraviš sa mnom?"
     "Kasnije", rekla je, smešeći se. On se pomalo teturao; uhvatio se za nju, i pri tom ju je zagrlio. Taj dodir ju je uzbudio, ma koliko lak bio. Požuda, čvrsto je pomislla, životinjska želja, to nema nikakve veze sa Boginjom... Trudila se da sačuva mir. On je drogiran, kao životinja, neće mariti, uzeo bi je bez razmišljanja, kao što bi uzeo Gvenvir, Elenu... "Pođi, Lanselete, kraljica ne sme da čeka."
     Videla ga je kako nestaje u senkama oko šatora. Tiho će se uvući unutra. Elena će ležati u krevetu, a svetlo će padati na njenu zlatnu kosu toliko nalik na kraljičinu - ali biće dovoljno mračno da joj ne bi razabrao lice, i čitavo telo i krevet odisaće joj Gvenvirinim mirisom. Mučila je sebe takvim mislima, i ushodala se po dugačkoj, praznoj odaji, zamišljajući kako će njegovo vitko, nago telo skliznuti pod pokrivače, kako će zagrliti Elenu i prekriti je poljupcima. Ako mala glupača bude dovoljno pametna da ćuti dok se sve ne završi...
     Boginjo! Uskrati mi Vid, ne daj da vidim Elenu u njegovom naručju... Nemirna i napeta, Morgana nije znala da li zbog Vida ili zbog sopstvene mašte vidi Lanseletovo nago telo, oseća dodir njegovih ruku... kako ih se jasno sećala... Vratila se u salu gde su sluge raspremale stolove. "Dajte mi vina", promuklo je rekla.
     Jedan sluga joj je, začuđen, napunio pehar. Sada će misliti da nisam samo veštica, nego i pijanica. Bilo joj je svejedno. Popila je vino i zatražila još. To joj je nekako preseklo Vid i oslobodilo je svesti o Eleni, preplašenoj i ushićenoj, pritisnutoj njegovim čvrstim, uzbuđenim telom...
     Nemirno, kao mačka, hodala je po sali, a treptaji Vida su dolazili i nestajali. Kada je procenila da je došlo vreme, duboko je uzdahnula, pripremajući se za ono što je znala da mora učiniti. Paž koji je spavao pred kraljevim vratima trgao se kad se Morgana sagnula nad njim.
     "Madam, ne možete uznemiriti kralja u ovo doba noći..."
     "Tiče se časti njegove kćeri." Morgana je uzela baklju iz držača na zidu i visoko je podigla; mogla je da oseti kako mu izgleda, visoka i strašna, jer osećala je da poprima zapovedničko obličje Boginje. Povukao se, užasnut, i prošla je kraj njega.
     Pelinor je ležao u visokoj postelji, nemirno se meškoljeći zbog bolova u opečenoj ruci. I on se trgao, zagledan u Morganino bledo lice pod svetlošću baklje.
     "Brzo dođite, gospodaru", rekla je, a glas joj je bio tih i napet od savladane strasti. "To je izdaja gostoprimstva... Smatrala sam da treba da znate. Elena..."
     "Elena? Šta..."
     "Nema je u našem krevetu", rekla je Morgana. "Hodite brzo, gospodaru." Bilo je mudro što mu nije dala da pije; da je zaspao od vina, ne bi se tako brzo pribrao. Pelinor je, iznenađen i pun neverice, navukao nešto od odela, vičući da dozove kćerkine služavke. Morgani se činilo da su išli za njom niz stepenice i kroz vrata brzo kao kad zmaj zamahne repom, pri čemu su ona i Pelinor bili glava zveri. Odgurnula je u stranu krilo svilenog šatora, visoko podigavši baklju i gledajući sa okrutnim likovanjem Pelinorovo gnevno lice. Elena je ležala zagrlivši Lanseleta oko vrata, nasmešena i blažena; Lanselet, koga je probudila svetlost, osvrtao se, šokiran i potpuno svestan, a lice mu je bilo puno neverice. Ali nije rekao ni reč.
     "Sada ćeš platiti", povikao je Pelinor, "ti požudni probisvete, što si obeščastio moju kćer..."
     Lanselet je zagnjurio lice u šake. "Iskupiću se... gospodaru Pelinore", rekao je. Potom je podigao glavu i pogledao Morganu pravo u oči. Nije skrenula pogled; ali osećala se kao da ju je proburazio mačem. Pre ovoga ju je barem voleo kao rođaku. Pa, možda je i bolje da je mrzi. Pokušaće i ona njega da mrzi. Ali pred Eleninim licem, posramljenim, ali i nasmešenim, poželela je da vrisne i da ga zamoli za oproštaj...

     Govori Morgana...
     Lanselet se oženio Elenom na Preobraženje; od čitave svečanosti sećam se samo Eleninog lica, radosnog i nasmejanog. Dok je Pelinor stigao da organizuje venčanje, već je znala da nosi u trbuhu Lenaseletovog sina, i mada je on delovao natmureno, mršav i bled od očajanja, bio je nežan prema njoj i ponosan na njen veliki trbuh. Sećam se i Gvenvir, lica upalog od silnog plača i izraza neverovatne mržnje kada mi se obratila.
     "Možeš li da mi se zakuneš da ovo nije tvoje delo, Morgana?"
     Pogledala sam je pravo u oči.
     "Zar zavidiš svojoj rođaci na mužu, kad već imaš svog?"
     Na to nije mogla da mi odgovori. A ja sam ponavljala u sebi: da je bila iskrena prema Arturu, da je pobegla sa Lanseletom sa dvora, da su otišli da žive van Arturovog kraljevstva, kako bi Artur mogao da uzme drugu ženu koja bi mu rodila naslednika, ja se ne bih uplitala.
     Ali od tog dana Gvenvir me je mrzela; i to mi je bilo najteže, jer sam je na neki čudan način ipak volela. Izgleda da nije mrzela svoju rođaku; poslala je Eleni bogat dar i srebrni pehar kad je rodila sina, i kada je Elena dečaka krstila Galahad, prema ocu, proglasila se za kumu i zarekla se da će on biti naslednik kraljevstva ukoliko ona ne rodi Arturu sina. Te godine je izgledalo da je opet zatrudnela, ali od toga nije ispalo ništa, i sve mislim da je zapravo posredi bila samo njena želja za detetom, kao i njena mašta.
     Brak nije ispao gori od većine drugih. Artura je te godine čekao rat na severnoj obali, i Lanselet je malo vremena bio kod kuće. Kao i većina muževa, provodio je vreme u ratu, dolazeći kući dva ili tri puta godišnje kako bi obišao imanje - Pelinor im je dao zamak blizu svog; tada bi uzeo nove košulje i ogrtače koje mu je Elena tkala i vezla (posle ženidbe sa Elenom, Lanselet se oblačio otmeno kao sam kralj), poljubio sina, kasnije i kćeri, jednom spavao sa ženom, ili možda dva puta, a potom opet odlazio.
     Elena je uvek izgledala srećna. Ne znam je li zaista i bila srećna, je li bila od onih žena koje sreću nalaze kod kuće, oko dece, ili je čeznula za nečim drugim i samo je junački trpela ono što je sama odabrala.
     Što se mene tiče, ostala sam na dvoru još dve godine. A onda, na Duhove druge godine, dok je Elena čekala drugo dete, Gvenvir je dočekala svoju osvetu.