2.

     'Ujutro moraš biti spreman za polazak...'
     Bilo je kao ružan san kad su otvoreno rekli ono što sam ja skrivala tolike godine, čak i tokom vremena kada niko nije ni pomislio da ću preživeti njegovo rođenje... Mogla sam da odem u smrt, a da niko ne sazna da sam rodila dete svog brata. Ali Morgoza je saznala moju tajnu, a Vivijen je znala... postoji stara izreka, troje mogu da sačuvaju tajnu samo ako dvoje od njih leže u grobu... Vivijen je planirala ovo, iskoristila me je kao što je iskoristila Igrenu!
     Ali san je sada počeo da se rastače, talasajući se i muteći kao da se sve dešava pod vodom. Borila sam se da ga zadržim, da čujem, ali činilo mi se da je tamo i Artur i da je isukao mač i krenuo na Gvideona, a dete je dohvatilo Ekskalibur i izvuklo ga iz kanija...
     Morgana je naglo sela u svom krevetu u Kamelotu, grčevito stežući ćebe. Ne, pomislila je, ne, to je samo san, samo san. Čak ne znam ni ko sedi uz Vivijen u Avalonu, verovatno Ravena, a ne ta plavokosa žena koja toliko liči na moju majku koju često viđam u snovima. A ko zna postoji li takva žena na ovom svetu ili u Avalonu, ili je to samo zbrkano sećanje na moju majku? Ne sećam se nikoga imalo nalik na nju iz Kuće Devojaka...
     Trebalo bi da sam tamo. Ja bi trebalo da sam uz Vivijen, a svojom voljom sam se odrekla toga...
     "Gledajte", doviknula je Elena od prozora. "Već dolaze jahači, a još su puna tri dana do Arturove velike svečanosti!"
     Ostale žene su se iskupile oko Elene, gledajući polje oko Kamelota; već je bilo prošarano šatorima i paviljonima. "Eno zastave mog oca", rekla je Elena. "Eno i njega, jaše sa mojim bratom, Lamorakom - on je dovoljno odrastao da postane Arturov vitez. Pitam se hoće li ga Artur primiti."
     "On nije bio dovoljno odrastao da se bori na planini Badon, zar ne?" upitala je Morgana.
     "Nije bio, ali se ipak borio, kao i svi muškarci dovoljno odrasli da drže mač, i svi dečaci", ponosno je odgovorila Elena.
     "Onda ne sumnjam da će ga Artur proglasiti za viteza, makar samo da bi ugodio Pelinoru", rekla je Mortgana. Velika bitka na planini Badon vodila se pre godinu dana, na Duhove, i Artur se zarekao da će na taj dan uvek održavati veliku svečanost i okupljati sve svoje vitezove; na Duhove će primati i sve molioce i deliti pravdu. I svi podređeni kraljevi iz malih zemalja dolaziće pred Vrhovnog kralja da obnove savezništvo.
     "Moraš otići kod kraljice da joj pomogneš da se obuče", rekla je Morgana Eleni, "a i ja moram da pođem. Čeka me mnogo posla, ako će velika svečanost početi za samo tri dana!"
     "Ser Kaj će se već postarati za sve", pobunila se Elena.
     "Da, on će se postarati za ishranu i smeštaj mnoštva gostiju", vedro je odvratila Morgana, "ali ja treba da obezbedim cveće za salu, i da se postaram da srebrni pehari budu uglačani, i najverovatnije ću ja morati da pravim kolače sa bademom i sve slatkiše - Gvenvir će imati druga posla."
     I zaista, Morgani je bilo drago što će imati toliko posla; tako neće misliti na onaj užasan san. U poslednje vreme, kada bi sanjala o Avalonu, očajnički ga je gonila od sebe... nije znala da je Kevin odjahao na sever, u Lotiju. Ne, pomislila je, a ne znam ni sada, jer to je bio samo san. Ali kasnije tokom dana, kada je u dvorištu srela starog Talesina, naklonila mu se, a kada je pružio ruku da je blagoslovi, stidljivo mu se obratila. "Oče..."
     "Da, drago dete?"
     Pre deset godina, pomislila je, naljutila bih se što mi se Talesin uvek obraća kao da sam dete od sedam godina, koje će mu se sledećeg časa popeti u krilo i početi da ga vuče za bradu. Sada ju je, začudo, to umirivalo. "Hoće li Kevin, Merlin, biti ovde za Duhove?"
     "Pa, ne znam, dete", rekao je Talesin uz prijatan osmeh. "Otišao je na sever, u Lotiju. Ali znam koliko te on voli i da će se vratiti čim uzmogne. Mislim da ga ništa ne može odvojiti od ovog dvora dok si ti tu, mala Morgana."
     Zna li čitav dvor da smo bili ljubavnici? Mislila sam da sam bila opreznija. Morgana je ljutito odgovorila starcu. "Da, svi na dvoru govorkaju kako Kevin harfista dolazi i odlazi kako mu ja naredim - a to uopšte nije tačno."
     Talesin se opet nasmešio. "Drago dete, nikada se nemoj stideti ljubavi. A to Kevinu mnogo znači, što neko tako ljubazan, ljubak i lep kao ti..."
     "Zar mi se podsmevaš, oče?"
     "Zašto bih, malena? Ti si kćer moje drage kćeri, i volim te; sigurno znaš da te smatram najlepšom i najnadarenijom od svih žena. A Kevin, nesumnjivo, misli o tebi još lepše, a ti si jedina na ovom dvoru sem mene, i svakako jedina žena, sa kojom može da razgovara o muzici. Ako ne znaš da za Kevina sunce izlazi i zalazi kad ti dođeš ili odeš, onda si jedina na dvoru koja to ne zna. Zaslužila si da budeš sjaj njegovih dana i noći. Merlinu od Britanije uopšte nije zabranjeno da se ženi, ukoliko to poželi. On nije kraljevske krvi, ali je plemenit u srcu, i jednog dana će biti Vrhovni druid, ukoliko ga hrabrost ne izda. A onog dana kada bude zatražio tvoju ruku, mislim da ga ni Artur ni ja nećemo odbiti."
     Morgana je pognula glavu i zagledala se u tle. Oh, pomislila je, kako bi to bilo dobro, samo kad bih mogla da volim Kevina onako kako on voli mene. Cenim ga, drag mi je, uživam i u krevetu sa njim, ali brak? Ne, pomislila je, ne, ma koliko mi bio odan. "Ne želim da se udajem, oče."
     "Pa, svakako ćeš učiniti po svojoj voji, dete", blago je rekao Talesin. "Ti si gospa i sveštenica. Ali nisi baš mlada, a pošto si napustila Avalon - ne, ne prebacujem ti, samo mi se čini da bi bilo dobro kad bi odlučila da se udaš i zasnuješ svoj dom. Ne bih voleo da čitavog života služiš Gvenvir. Što se tiče Kevina harfiste, on će svakako doći ovamo ako uzmogne, ali on ne jaše brzo kao drugi muškarci. Dobro je što ga ne prezireš zbog telesnih mana, drago dete."
     Kad je Talesin otišao, Morgana je pošla ka pivari, duboko zamišljena. Želela je da zaista voli Kevina onako kako je Talesin verovao da ga voli.
     Zašto sam prokleta osećanjima prema Lanseletu? Dok je pripremala mirisnu ružinu vodu kojom će gosti prati ruke i kojom će se zaslađivati slatkiši, razmišljala je o tome. Pa, kad je Kevin tu, barem neće imati razloga da čezne za Lanseletom - mada joj to ionako ne bi koristilo, mračno je pomislila. Želja mora biti obostrana ili je besmislena. Odlučila je da Kevina, kada ponovo stigne na dvor, dočeka toplo, kako bi samo mogao da poželi.
     Svakako neće smetati da pođem u krevet sa njim... Avalon sam zauvek izgubila... razmisliću o tome. Moj san se zasad pokazao tačan, on je u Lotiji... a mislila sam da me je Vid napustio...

     Kevin se vratio u Kamelot veče uoči Duhova; čitavog dana, reke naroda slivale su se u Kamelot i okolinu, kao da se istovremeno održavaju po dva prolećna i žetvena sajma. Bila je to najveća svečanost ikada održana u ovim krajevima. Morgana je dočekala Kevina zagrljajem i poljupcem od kojih su bardove oči sinule, i povela ga je u gostinske odaje, pomogla mu da skine ogrtač i putničke cipele, poslala ih po slugi da se očiste, i dala mu trake da ukrasi harfu.
     "Oh, Moja Gospa će biti lepša od kraljice", rekao je Kevin, smejući se. "Zar nisi ljubomorna na svoju jedinu suparnicu, Morgana, ljubavi?"
     Nikad ranije je nije tako nazvao, i Morgana je prišla tik kraj njega, pustivši ga da je zagrli oko struka. On je tiho nastavio. "Nedostajala si mi." Za trenutak joj je zagnjurio lice u grudi.
     "I ti meni, mili", rekla je, "i kada večeras svi odu na počinak, to ću ti i dokazati... šta misliš, zašto sam udesila da imaš sopstvenu gostinsku sobu, kad čak i Arturovi najdraži saputnici moraju da budu po dvojica u sobi, a ponegde i dvojica u krevetu?"
     "Mislio sam da je to zato što niko neće da deli sobu sa mnom."
     "Recimo da je to radi dostojanstva Avalona", rekla je Morgana, "mada čak i Talesin mora da deli sobu sa biskupom..."
     "Ne zavidim mu", rekao je Kevin. "Radije bih spavao u štali, sa ostalim magarcima!"
     "Ja bih najviše volela da Merlin od Britanije ima sopstvenu sobu, makar ne bila veća od pregrade za jednog od tih magaraca", rekla je Morgana. "Ali dovoljno je velika za tebe i Moju Gospu, i", nasmešila se i značajno pogledala postelju, "za mene, usuđujem se da kažem."
     "Uvek ćeš biti dobro došla, a ako Moja Gospa bude ljubomorna, okrenuću je licem prema zidu." Poljubio ju je i na trenutak čvrsto zagrlio svom snagom svojih žilavih ruku. Potom ju je pustio i nastavio. "Mislim da bi volela da znaš - putovao sam sa tvojim sinom u Avalon. On je napredan momak, bistar, i ima tvoj dar za muziku."
     "Sanjala sam ga pre neko veče", priznala je. "Sanjala sam ga kako svira u gajde, nalik na Gavenove."
     "Onda si sanjala istinu", rekao je Kevin. "Dopao mi se, a ima i Vid. U Avalonu će učiti za druida."
     "A potom?"
     "Potom? Oh, mila", rekao je Kevin, "stvari moraju da idu svojim tokom. Ali ne sumnjam da će od njega ispasti dobar bard i čuveni mudrac - ne brini za njega." Blago joj je dodirnuo rame. "Ima tvoje oči."
     Rado bi ga dalje ispitivala, ali žurno je potražila drugu temu. "Gozba će biti tek sutra", rekla je, "ali večeras će Arturovi najbliži prijatelji biti pozvani na večeru. Garet će sutra biti proglašen za viteza, a Artur, koji Gavena voli kao brata, odlučio je da mu priredi porodični prijem."
     "Garet je dobar čovek i dobar vitez", rekao je Kevin, "i rado ću mu ukazati počast. Ne volim previše kraljicu Morgozu, ali njeni sinovi su dobri ljudi i veliki Arturovi prijatelji."
     Iako je to bila porodična večera, za Arturovim stolom je bilo mnogo rodbine: Gvenvir i njena rođaka Elena, kao i Elenin otac, kralj Pelinor, i njen brat Lamorak; Talesin i Lanselet, i trojica Lanseletove polubraće - Balan, sin Gospe od Jezera, Bors i Lajonel, sinovi Bana od Donje Britanije. Bio je tu i Garet, a kao i uvek, Gaven je stajao iza Arturove stolice. Artur se bunio kad su ušli u salu. "Sedi bar večeras sa nama, Gavene - ti si mi rođak, i kralj Orknija, i ne volim što stojiš iza mene kao sluga!"
     Gaven je kratko odgovorio: "Ponosan sam što stojim i služim svog kralja i gospodara." Artur je na to pognuo glavu.
     "Osećam se kao jedan od onih drevnih imperatora", požalio se. "Zar mi treba danonoćna zaštita čak i u sopstvenom dvorcu?"
     "Zbog dostojanstva svog prestola, ser, vi ste jednaki tim imperatorima, pa i veći", bio je uporan Gaven, i Artur se bespomoćno nasmejao.
     "Svojim vitezovima ništa ne mogu da odbijem."
     "Znači", poluglasno je rekao Kevin Morgani, jer sedeli su jedno do drugog, "ne čini to iz uobraženosti ili ponosa, nego samo da bi udovoljio svojim vitezovima..."
     "Mislim da je zaista tako", tiho je odgovorila Morgana. "On upravo ovo najviše voli, da sedi u svojoj sali i posmatra mir koji je sam stvorio; ma koliko nedostataka imao, Artur zaista voli red i mir i vladavinu zakona."
     Kasnije je Artur zatražio tišinu i pozvao k sebi mladog Gareta. "Večeras ćeš bdeti u crkvi kraj svog oružja", rekao je, "a ujutro, pre mise, vitez koga sam odabereš proglasiće te za mog viteza. Dobro i časno si me služio, ma koliko da si mlad. Ako želiš, lično ću te proizvesti u viteza, ali razumeću ako poželiš da ti tu čast ukaže tvoj brat."
     Garet je nosio belu tuniku; kosa mu se kovrdžala oko lica kao zlatni oreol. Delovao je gotovo kao dete, visoko dete od gotovo metar i devedeset, sa ramenima poput mladog bika. Na obrazima je nosio meke zlataste malje, previše tanke da bi ih brijao. Kad je odgovorio, malo je mucao od žustrine. "Ser, molim vas - ne želim da uvredim ni vas ni mog brata, ali - ako se složi - može li me vitezom proglasiti ser Lanselet, kralju i gospodaru moj?"
     Artur se nasmešio. "Pa, ako Lanselet pristane, nemam ništa protiv."
     Morgana se setila dečačića koji je Lanseletom prozvao drvenu lutku što mu je ona izdeljala. Koliko malo ljudi, pomislila je, uspe da ostvari san svog detinjstva? "Biću počastvovan, rođače", ozbiljno je rekao Lanselet, i Garetovo lice je sinulo kao da ga je obasjala baklja. Potom se Lanselet naglašeno učtivo obratio Gavenu. "Ali i ti treba da mi daš dopuštenje, rođače - ti si ovom momku umesto oca, a ne želim da ti umanjim prava..."
     Gaven je u neprilici pogledao jednog, pa drugog, i Morgana je primetila da Garet grize usne - verovatno je tek sad shvatio da se njegova želja mogla shvatiti i kao uvreda brata; osim toga, sam kralj mu je ponudio da ga proizvede za viteza, a on je tu čast odbio. Ipak je on samo dete, uprkos svoj visini, snazi i veštini sa oružjem!
     "Ko bi želeo da ga ja proglasim vitezom", progunđao je Gaven, "kada je sam Lanselet pristao da to obavi?"
     Lanselet je zagrlio oba brata. "Učinili ste mi veliku čast, obojica. Hajde, momče, pođi", rekao je i pustio Gareta, "uzmi oružje i idi u crkvu, a ja ću posle ponoći doći da bdim sa tobom."
     Gaven je gledao mladića kako žurno odlazi, nespretnim dugim koracima. "Ti bi trebalo da si jedan od onih drevnih Grka", kazao je, "iz priča koje su nam pričali dok smo bili mali. Kako se ono zvao - Ahil, valjda - onaj koji je voleo samo mladog Patrokla, i nije mario za sve lepotice iz Troje - sam Bog zna da te svi mladići na dvoru obožavaju. Šteta što ne mariš mnogo za grčki način ljubavi!"
     Lanselet je strašno pocrveneo. "Ti si mi rođak, Gavene, i možeš to da mi kažeš - ne bih to otrpeo ni od koga dugog, čak ni kao šalu."
     Gaven se opet glasno nasmejao. "Da, šala - za nekoga ko priznaje odanost samo našoj čednoj kraljici..."
     "Kako se usuđuješ!" planuo je Lanselet, okomio se na njega i tako snažno ga ščepao za ruku da mu ju je mogao i slomiti. Gaven se otimao, ali Lanselet, mada je bio niži rastom, povukao je ruku unazad, režeći kao pobesneli vuk.
     "Mir! Bez svađe u kraljevskoj dvorani!" Kaj se ubaco između njih dvojice, i Morgana je požurila da pomogne. "Pa, Gavene, šta bi onda rekao svim onim sveštenicima koji tvrde da više od svega na svetu vole Devicu Mariju? Zar bi rekao da su na grčki način odani svom Hristu? Uostalom, kažu nam da se Isus nikada nije ženio i da je jednog od svoje dvanaestorice sledbenika zagrlio na poslednjoj večeri..."
     Gvenvir je tiho kriknula. "Morgana, molim te! Kakvo svetogrđe!" Lanselet je pustio Gavenovu ruku; Gaven je ostao da trlja modricu, a Artur ih je namršteno posmatrao.
     "Vas dvojica ste kao deca, bockate se i podbadate - zar da pošaljem Kaja da vas išiba u kuhinji? Hajde, lepo se pomirite! Nisam čuo kakva je šala bila u pitanju, ali ti, Lanse, svakako ne bi smeo da je tako ozbiljno primiš!"
     Gaven se nasmejao. "Samo sam se šalio, Lanse - znam da te juri toliko žena da ono što sam rekao ne može biti istina." Lanselet je na to slegnuo ramenima i nasmešio se, nalik na nakostrešenu pticu.
     Kaj se isto nasmejao. "Svi muškarci na dvoru zavide ti zbog lepote, Lanse." Protrljao je ožiljak koji mu je ružno izvijao gornju usnu. "Ali to možda i nije toliki blagoslov, a, rođače?"
     Sve se završilo dobroćudnim smehom, ali kasnije je Morgana u dvorištu videla Lanseleta kako šetka, još nakostrešen.
     "Šta je bilo, rođače, šta te muči?"
     Uzdahnuo je. "Voleo bih da odem sa dvora."
     "Kraljica te nikada neće pustiti."
     "Čak ni sa tobom, Morgana, neću da razgovaram o njoj", kruto je odvratio, i sad je na Morganu bio red da uzdahne.
     "Nisam je čuvar tvoje savesti, Lanselete. Ako ti Artur ne zamera, zašto bih ti ja prebacivala i jednom jedinom rečju?"
     "Ne razumeš!" planuo je on. "Ona je data Arturu kao roba sa pijace, kao deo pogodbe oko konja, jer njen otac je želeo da srodstvo sa kraljem uđe u cenu! A ona mu je suviše odana da bi se pobunila...
     "Nisam rekla ništa protiv nje, Lanselete", podsetila ga je Morgana. "Optužbe silaze sa tvojih, a ne sa mojih usana."
     Mogla bih ga navesti da me poželi, pomislila je, ali od toga joj je umalo pripala muka. Jednom je igrala tu igru, a on je se, uprkos želji, uplašio, kao što se plašio Vivijen; plašio je se toliko da ju je gotovo mrzeo, upravo zbog te želje. Ako mu kralj naredi, uzeće je, ali i to bi se uskoro pretvorilo u mržnju.
     Uspeo je da je pogleda u oči. "Proklela si me, i... i veruj mi, sad sam proklet."
     Stari bes i prezir iznenada su se istopili. On je takav kakav je. Uhvatila ga je za obe ruke. "Rođače, ne muči se zbog toga. To se desilo pre mnogo godina, i ne verujem da ijedan Bog ili Boginja slušaju ljutite reči mlade devojke koja misli da joj se neko podsmeva. A ja sam bila upravo to."
     On je duboko uzdahnuo i ponovo se ushodao. "Večeras sam mogao da ubijem Gavena. Drago mi je što si nas prekinula, makar i onom jeretičkom šalom. Ja... čitavog života sam morao to da trpim. Kao dečak, na Banovom dvoru, bio sam lepši nego Garet sada, a na dvoru Donje Britanije, kao i na mnogim drugim mestima, takav dečak mora više da se čuva od devojke. Ali nijedan muškarac to ne vidi niti razume ako nije sam doživeo, i misli da je to dobra stvar za prostačke šale. Nekada sam i ja tako mislio, a onda sam, neko vreme, čak smatrao da drugačije i ne može biti..."
     Nastupilo je dugo ćutanje dok je on mračno posmatrao popločano dvorište.
     "I zato sam počeo da se oprobavam sa ženama, bilo kakvim - Bože pomozi mi, čak i sa tobom, koja si mi rođaka i koja si zavetovala devičanstvo Boginji - ali malo koja je mogla makar malo da me uzbudi, sve dok nisam video... nju." Morgani je bilo milo što nije izgovorio Gvenvirino ime. "A od tog trenutka druge nisu postojale. S njom znam da sam muškarac."
     "Ali ona je Arturova žena..."
     "Bože! Bože!" Lanselet se naglo okrenuo i udario pesnicom o zid. "Zar misliš da me to ne muči? On mi je prijatelj; da je Gvenvir udata za bilo koga drugog na licu zemaljskom, oteo bih je i poveo sa sobom..." Po pokretima grla Morgana je videla da guta knedle. "Ne znam šta će biti sa nama. A Artur mora imati naslednika. Sudbina čitave Britanije važnija je od naše ljubavi. Volim ih oboje - i strašno se mučim, Morgana, strašno se mučim!"
     Kolutao je očima; Morgani se na trenutak učinilo da u njima nazire ludilo. Godinama kasnije se pitala. Jesam li mogla išta da kažem, išta da učinim te noći?
     "Sutra ću moliti Artura", rekao je Lanselet, "da me pošalje na nekakav težak pohod - da zauvek sredim Pelinorovog zmaja, da pokorim divlje severnjake iza Rimskog zida - svejedno šta, Morgana, bilo šta, bilo šta što će me odvesti odavde... " i na trenutak, pošto je u njegovom glasu naslutila tugu dublju od suza, Morgana je poželela da ga zagrli i njiše na grudima kao bebu.
     "Mislim da bih večeras umalo zaista ubio Gavena, da nas nisi prekinula", nastavio je Lanselet. "A on se samo šalio, mada bi umro od užasa da je samo znao..." Lanselet je odvratio pogled i nastavio šapatom. "Ne znam je li to što je on rekao istina. Poveo bih Gvenvir i otišao odavde, pre nego što se skandal pročuje po svim dvorovima sveta, da volim ženu svog kralja, pa ipak... zapravo ne mogu da ostavim Artura... ne znam da li je možda volim samo zato što sam se time približio njemu."
     Morgana je podigla ruku da ga prekine. Neke stvari nije želela da zna. Ali Lanselet je uopšte nije primećivao.
     "Ne, ne, moram nekome reći, inače ću umreti - Morgana, znaš li kako sam prvi put legao sa kraljicom? Odavno sam je voleo, još otkako sam je ugledao u Avalonu, ali mislio sam da ću provesti život, ne ostvarivši taj san - Artur mi je prijatelj i nisam hteo da ga izdam. A ona, ona - nemoj nikada pomisliti da me je izazivala! Ali... bilo je to po Arturovoj volji. Na sam Beltan..." I sve joj je ispričao, a Morgana je ukočeno stajala i mogla je da misli samo na jedno: Znači, tako je amajlija delovala... bolje da me je Boginja kaznila leprom umesto da sam to dala Gvenviri!
     "Ali još ne znaš sve", šaputao je on. "Dok smo ležali zajedno - nikad, nikad mi nije bilo tako, tako..." Mučio se da rečima izrazi ono što Morgana nije htela da zna. "Ja... ja sam dodirnuo Artura - dodirnuo sam ga. Volim je, o, Bože, volim je, nemoj me pogrešno shvatiti, ali da ona nije Arturova žena, da nije bilo toga... ne verujem da bi ona..." Zagrcnuo se i nije uspeo da završi rečenicu, a Morgana je nepokretno stajala, bez reči od užasa. Je li to osveta Boginje - da ona, koja beznadežno voli ovog čoveka, postane poverenica i njemu i ženi koju on voli, da joj budu povereni svi tajni strahovi koje on nikome drugome ne može reći, sve nerazumljive strasti koje se kovitlaju u njemu?
     "Lanselete, ne bi trebalo meni da govoriš sve to. Neki muškarac - možda Talesin, možda sveštenik..."
     "Šta sveštenik može znati o tome?" očajnički ju je upitao. "Mislim da se nijedan muškarac nikada nije ovako osećao - sam Bog zna da sam se naslušao muških želja, oni ne govore ni o čemu drugom, a ponekad neki muškarac otkrije neku svoju čudnu želju, ali nikada, nikada nešto ovako strašno i grešno! Ja sam proklet", kriknuo je. "To mi je kazna što želim ženu svog kralja, to što sam sapet tom strašnom vezom - čak i Artur, da zna, mrzeo bi me i prezirao. On zna da volim Gvenvir, ali ovo čak ni on ne bi mogao da mi oprosti, a Gvenvir - ko zna da me i ona, čak i ona, ne bi mrzela i prezirala..." Glas mu je zamro.
     Morgana je mogla da mu kaže samo ono što je naučila u Avalonu. "Boginja zna šta je u ljudskim srcima, Lanselete. Ona će ti pružiti utehu."
     "Ali od ovoga bi se čak i Boginja zgrozila", užasnuto je šaputao Lanselet. "I šta sa čovekom koji vidi lice Boginje čak i na ženi koja ga je rodila... ne mogu da se obratim njoj... Gotovo da sam u iskušenju da odem i bacim se Hristu pred noge. Njegovi sveštenici kažu da on oprašta svaki greh, ma koliko užasan, i da je izgovorio reči oproštaja čak i onima koji su ga razapeli..."
     Morgana je oštro odgovorila da ni po čemu nije primetila da su sveštenici tako meka srca prema grešnicima.
     "Da, svakako si u pravu", rekao je Lanselet, tupo zureći u prazno. "Nigde mi nema pomoći, sve dok ne padnem u bici ili odjašem i bacim se pred nekog zmaja..." Vrhom cipele je čačkao busen trave koja se probila kroz popločano dvorište. "A greh i dobro i zlo samo su laži koje koriste sveštenici i ljudi, dok je istina samo da rastemo i umiremo i venemo baš kao ova trava tu." Okrenuo se na peti. "Pa, idem da bdim uz Gareta, jer obećao sam mu... barem me on sasvim nedužno voli, kao da mi je mlađi brat ili sin. Trebalo bi da se plašim da kleknem pred oltar, kad bih verovao i jednu reč od onoga što njihovi sveštenici govore, jer proklet sam. Pa ipak - kako bih želeo da postoji Bog koji bi mi oprostio i dao mi do znanja da mi je oprošteno..."
     Već je pošao, ali Morgana ga je uhvatila za bogato izvezeni rukav svečane tunike. "Čekaj. Kakva je to priča o bdenju u crkvi? Nisam znala da su Arturovi vitezovi postali tako pobožni."
     "Artur često razmišlja o svom proglašenju za kralja na Ostrvu zmaja", rekao je Lanselet, "i jednom je rekao da su Rimljani, sa svojim mnogobrojnim bogovima, kao i drevni paganski narodi, imali nešto što je potrebno u životu, da muškarci, kada preuzimaju neku veliku obavezu, čine to uz molitve, pa im to usmerava misli na veliki cilj. I tako je razgovarao sa sveštenicima, i smislili su kao mali obred, da svaki mladi vitez koji se nije okušao u boju - gde bi bio iskušan suočavanjem sa smrću - kada se takav mladić proglašava za viteza, treba čitavu noć da bdi i moli se kraj svog oružja, a ujutro ispoveda sve svoje grehe, biva razrešen i tek tada proizveden u viteza."
     "Znači, to je neka vrsta uvođenja u Misterije. Ali on nije tvorac Misterija, nema nikakvog prava da koristi Misterije niti da nekoga posvećuje u njih, pogotovo ne u ime njihovog Hrista. Boginje mi, zar će nam i Misterije oduzeti?"
     Lanselet je odgovorio kao da se brani. "Savetovao se o tome sa Talesinom, koji je pristao." Morgana se zaprepastila što čak i jedan od najviših druida pristaje da okalja Misterije. No, postojalo je vreme, govorio je Talesin, kada su hrišćani i druidi zajedno služili bogovima.
     "U pitanju je ono što se dešava u čovekovoj duši", nastavio je Lanselet, "a nije bitno je li on hrišćanin, druid ili paganin. Ako se Garet suoči sa misterijama svog srca, i ako stoga postane bolji u duši, zar je bitno otkuda to potiče, od Boginje ili od Hrista ili od onog Imena koje druidi ne smeju da izgovore - ili možda iz njegove sopstvene dobrote?"
     "Pa, naučio si da ubeđuješ isto kao Talesin!" gorko je rekla Morgana.
     "Da, naučio sam da baratam rečima." Usne su mu se izvile u mračan osmeh. "Voleo bih da mi Bog - bilo koji Bog - pomogne da u svom srcu nađem nešto u šta bih verovao, i što bi mi pružilo utehu!"
     "I ja bih to volela, rođače. Moliću se za tebe."
     "Ali kome?" upitao je Lanselet i otišao, ostavljajući Morganu duboko uzmemirenu.
     Nije još bila ponoć. U crkvi se videlo svetlo, jer tamo su bdeli Garet i Lanselet. Pognula je glavu, setivši se noći kada je i sama bdela, i nagonski je rukom potražila na boku mali srpoliki nož koji je tu godinama visio.
     A ja sam ga odbacila. Kako smem da govorim o kaljanju Misterija?
     Utom se vazduh pred njom iznenada zatalasao i uskomešao kao u vrtlogu, i osetila je da će se onesvestiti, jer pred njom je na mesečini stajala Vivijen.
     Bila je starija i mršavija. Oči su joj gorele kao ugljevlje pod ravnim obrvama, a kosa joj je bila gotovo potpuno seda. Morgani se činilo da je gleda nežno i žalosno.
     "Majko..." zamucala je, ne znajući da li se obraća Vivijeni ili Boginji. A onda se slika zatalasala i Morgana je shvatila da Vivijen nije tu; bila je to samo Poruka.
     "Zašto si došla? Šta želiš od mene?" šapnula je Morgana, klečeći i osećajući njihanje Vivijeninih haljina na noćnom vetru. Oko čela je nosila venac vrbovog lišća, kao kraljica u vilinskoj zemlji. Priviđenje je pružilo ruku, i Morgana je osetila kako joj na čelu plamti izbledeli polumesec.
     Noćni stražar je prošao preko dvorišta, noseći upaljeni fenjer; Morgana je klečala, sama, zureći u prazno. Brzo je ustala pre nego što ju je čovek primetio.
     Odjednom je izgubia želju da pođe u Kevinov krevet. On će je čekati, ali ako se ne pojavi, neće ni pomisliti da joj prebaci zbog toga. Tiho se prokrala kroz hodnike do sobe koju je delila sa Gvenvirinim neudatim gospama, i uvukla se u krevet koji je delila sa mladom Elenom.
     Mislila sam da me je Vid zauvek napustio. No, Vivijen me je ipak našla i pružila mi ruku. Da li zato što sam potrebna Avalonu? Ili zato što, kao i Lanselet, polako ludim?