11.
Gvenvir je počela da mrzi praznik
Duhova, od kada je Artur redovno stao da upućuje pozive starim
vitezovima da dođu u Kamelot i obnove prijateljstvo. Kako je mir u
zemlji jačao, a stari vitezovi se rasuli, svake godine ih je
dolazilo sve manje, jer mnogi su bili vezani za porodicu i imanje.
A Gvenviri je to bilo milo, jer sastanci na Duhove suviše su je
podsećali da dane kada Artur nije bio hrišćanski kralj, nego je
nosio omrznutu zastavu Pendragona. Na Duhove, dvor je pripadao
njegovim vitezovima i ona uopšte nije učestvovala u njegovom
životu.
Sada je stajala iza njega dok je
pečatom zatvarao dvadesetak poziva koje su načinili njegovi pisari,
za svakog podređenog kralja i za mnoge stare vitezove. "Zašto
šalješ poseban poziv ove godine? Oni koji nemaju druga posla
svakako bi došli i bez toga."
"Ali ove godine to nije dovoljno",
rekao je Artur, okrenuvši se da joj se nasmeši. Shvatila je da je
osedeo, mada je bio toliko plavokos da se to nije videlo osim ako
se priđe sasvim blizu. "Hoću da znaju da će biti toliko turnira da
će svi shvatiti kako je Arturova legija još u stanju da se dobro
bori."
"Zar misliš da iko sumnja u to?"
"Možda i ne. Ali tu je onaj Lucijus
iz Donje Britanije - Bors me je obavestio, i kao što su svi
podređeni kraljevi došli da mi pomognu kad su Saksonci i severnjaci
napali naše ostrvo, tako sam i ja obavezan da pomognem njima.
Zamisli, naziva sebe rimskim imperatorom!"
"A ima li ikakvog prava na to?"
upitala je Gvenvir.
"Zar moraš da pitaš? Svakako ga ima
mnogo manje od mene", rekao je Artur. "Ženo moja, već više od
stotinu godina nema rimskog imperatora. Konstantin je bio imperator
i nosio je purpur, a posle njega Magnus Maksimus, koji je došao
preko Kanala kako bi pokušao da postane imperator; ali nikada se
nije vratio u Britaniju, i sam Bog zna šta mu se desilo i gde je
umro. A posle njega, Ambrozije Aurelijanus podigao je narod protiv
Saksonaca, pa potom Uter, i pretpostavljam da je svako od njih
mogao da se proglasi za imperatora, kao i ja, ali ja sam zadovoljan
što sam Vrhovni kralj Britanije. Kada sam bio dečak, čitao sam malo
istorije Rima, i nije ništa novo što poneki nikogović stekne
odanost par legija, pa prisvoji pravo da nosi purpur. Ali ovde, u
Britaniji, simbol orla nije dovoljan da bi neko postao imperator.
Inače bi Urijens to već bio! Pozvao sam ga da dođe - odavno nisam
video sestru."
Gvenvir nije odgovorila na to, bar ne
direktno. Stresla se. "Ne želim da ponovo vidim rat u zemlji i da
slušam o ubistvima..."
"Ne želim ni ja. Mislim da svi
kraljevi više žele mir."
"Ja nisam tako sigurna. Među tvojim
ljudima ima ih mnogo onih koji stalno govore o starim vremenima,
kada su se neprekidno borili protiv Saksonaca. A sada zameraju
Saksoncima što su postali hrišćani, bez obzir na to što kaže
biskup..."
"Ja mislim da oni ne žale za ratom",
rekao je Artur, smešeći se svojoj kraljici. "Mislim da žale za
vremenom kada su bili mladi i kada su svi bili bliski. Zar ti
nikada ne čezneš za tim godinama, ženo moja?"
Gvenvir je osetila da crveni, jer
dobro se sećala... onih dana kada je Lanselet bio njen zaštitnik i
kada su se voleli... hrišćanska kraljica ne bi smela tako da
razmišlja, pa ipak nije mogla da se obuzda. "Zaista žalim, mužu
moj. A, kao što kažeš, možda je to samo žal za madošću... nisam
više mlada", uzdahnula je, a on ju je uhvatio za ruku. "Najdraža
moja", rekao je, "za mene si jednako lepa kao i prvog dana kad smo
legli zajedno." Znala je da govori istinu.
Ali primorala je sebe da ostane
mirna, da ne pocrveni. Nisam mlada, pomislila je, i ne pristoji se
da mislim na te dane i da žalim, jer sam tada bila grešnica i
preljubinca. Sada sam to okajala i pomirila se sa Bogom, a čak je i
Artur okajao svoj greh sa Morganom. Primorala je sebe da misli na
praktične stvari, kao što priliči kraljici čitave Britanije.
"Pretpostavljam da ćemo imati više gostiju nego ikada - moram da se
posavetujem sa Kajem i ser Lukanom gde da ih sve smestimo i kako da
ih ugostimo. Hoće li doći i Bors iz Donje Britanije?"
"Doći će, ako bude mogao", rekao je
Artur, "mada mi je Lanselet poslao poruku - tražio je dozvolu da
ode i pomogne svom bratu Borsu ukoliko je opsednut. Javio sam mu da
dođe ovamo, jer može se desiti da svi pođemo.. Sad, kad Pelinora
više nema, Lanselet je postao kralj kao Elenin muž, jer sin im je
još mali. A Agraven će doći u ime Morgoze iz Lotije, i Urijens -
ili možda neki od njegovih sinova. Urijens se sjajno drži za svoje
godine, ali nije besmrtan. Njegov najstariji sin prilična je
budala, ali Akolon je jedan od mojih starih vitezova, a Urijens ima
Morganu da ga savetuje."
"Meni se to ne čini pravo", rekla je
Gvenvir. "Sveti apostol je rekao da žene treba da se pokoravaju
mužu, a Morgoza ipak vlada Lotijom, dok je Morgana desna ruka svom
kralju u Severnom Velsu."
"Moraš se setiti, gospo moja, da ja
potičem od kraljevske loze Avalona. Nisam kralj samo zato što sam
sin Utera Pendragona, nego zato što sam Igrenin sin, a ona je kćer
stare Gospe od Jezera. Gvenvir, od pamtiveka je Gospa vladala
zemljom, a kralj je bio samo vojskovođa u vreme ratova. Čak i u
doba Rimljana, legije su imale posla sa onima koje su nazvali
podređenim kraljicama, koje su vladale plemenima, a neke od njih su
bile sjajni ratnici. Zar nikada nisi čula za kraljicu Boadiceu? Ona
je, pošto su joj legije silovale kćeri i pošto je i sama premlaćena
kao pobunjenik protiv Rima, podigla vojsku i gotovo oterala
Rimljane sa naših obala."
"Nadam se da su je ubili", gorko je
rekla Gvenvir.
"Oh, jesu, i rastrgli je... ali to je
bio znak da Rimljani ne mogu pobediti ukoliko ne prihvate činjenicu
da u ovim zemljama vlada Gospa... Svaki vladar Britanije, sve do
mog oca, Utera, nosio je titulu koju su Rimljani skovali za
vojskovođu podređenog kraljici: dux bellorum, ratni vojvoda. Uter,
i ja posle njega, držimo presto Britanije kao dux bellorum Gospe od
Avalona, Gvenvir. Nemoj to da zaboraviš."
"Mislila sam da si raskrstio sa
time", nestrpljivo je rekla ona, "da si postao hrišćanski kralj i
da si se pokajao zbog službe vilinskom narodu tog zlog
ostrva..."
Artur je odvratio jednako
nestrpljivo. "Moj lični život i moja vera su jedno, Gvenvir, ali
Plemena me podržavaju zato što nosim ovo!" Udario je po balčaku
Ekskalibura, koji je nosio o pojasu, u starim purpurnim kanijama.
"Preživeo sam ratove zbog magije ovog sečiva..."
"Preživeo si ratove zato što te je
Bog poštedeo da bi preveo ovu zemlju u hrišćanstvo", rekla je
Gvenvir.
"Jednog dana, možda. To vreme još
nije došlo, gospo. U Lotiji je narod sasvim zadovoljan što živi pod
Morgozinom vladavinom, a Morgana je kraljica u Kornvolu i u
Severnom Velsu. Ako dođe vreme da sve ove zemlje priđu Hristu,
zahtevaće da dobiju kralja umesto kraljice. Ja vladam ovom zemljom
takvom kakva je, Gvenvir, a ne onakvom kakva bi biskupi želeli da
bude."
Gvenvir bi rado rapravljala dalje,
ali primetila je u njegovom pogledu nestrpljenje i brzo se povukla.
"Možda će jednom čak i Saksonci i Plemena prići krstu. Doći će dan,
kao što je rekao biskup Patricije, kada će Hrist biti jedini kralj
nad svim hrišćanima i kada će kraljevi i kraljice biti njegove
sluge. Daj Bože da to bude što pre", rekla je i prekrstila se.
Artur se nasmejao.
"Rado ću biti Hristov sluga", rekao
je, "ali ne i biskupov. Mada će biskup Patricije svakako biti među
gostima, i ti ćeš ga ugostiti što bolje možeš."
"A doći će i Urijens iz Severnog
Velsa", rekla je Gvenvir, "a sa njim svakako i Morgana. A iz
Pelinorove zemlje? Lanselet?"
"Doći će", rekao je Artur, "mada se
bojim, ako želiš da ponovo vidiš svoju rođaku Elenu, da ćeš morati
da putuješ kod nje; Lanselet je javio da ona opet očekuje
porođaj."
Gvenvir se trgla. Znala je da
Lanselet provodi malo vremena kod kuće za ženom, ali Elena je
podarila Lanseletu ono što ona nije mogla - sinove i kćeri.
"Koliko je godina Eleninom sinu? On
treba da mi bude naslednik, treba da ga usvojimo na dvoru", rekao
je Artur.
"Ponudila sam to čim se rodio",
odvratila je Gvenvir, "ali Elena je rekla da, bez obzira na to što
će jednog dana biti kralj, treba da bude vaspitan jednostavno i
skromno. Tebe je usvojio običan čovek, i to ti nije naudilo."
"Pa, možda je u pravu", rekao je
Artur. "Voleo bih bar jednom da vidim Morganinog sina. On je sada
već odrastao - sedamnaest godina je prošlo. Znam da ne može da me
nasledi, sveštenici to ne bi dozvolili, ali on je ipak jedini moj
sin i voleo bih da ga jednom vidim i da mu kažem... ne znam šta bih
mu rekao. Ali rado bih ga jednom video."
Gvenvir se uzdržala od gnevnog
odgovora koji joj je bio na vrh jezika; nova rasprava na ovu temu
ne bi donela ništa. "Dobro mu je tamo gde je", mirno je rekla.
Govorila je istinu, i kad je izgovorila reči, znala je da su tačne;
bilo joj je milo što Morganin sin odrasta na čarobnjačkom ostrvu,
gde hrišćani ne zalaze. S obzirom na to, bilo je još sigurnije da
nikakav preokret neće moći da ga dovede na Arturov presto -
sveštenici i narod sve su manje verovali magiji Avalona. Da je
odrastao na dvoru, možda bi neka sitna duša i poverovala da je
Morganin sin dostojniji naslednik od Lanseletovog.
Artur je uzdahnuo. "Ipak, teško je
kad znaš da imaš sina koga nikada nisi video", rekao je. "Možda
jednog dana." Ali ipak je slegnuo ramenima. "Svakako si u pravu,
draga. Šta ćemo sa gozbom? Znam da ćeš ti učiniti da bude
nezaboravna, kao i uvek."
Tako je i bilo, pomislila je Gvenvir
tog jutra, gledajući mnoštvo šatora i paviljona. Veliko turnirsko
polje bilo je raščišćeno i oivičeno konopcima i zastavama, a na
letnjem vetru je lepršalo pedesetak zastava podređenih kraljeva i
preko stotinu vitezova. Kao da se ulogorila čitava vojska.
Potražila je Pelinorovu zastavu,
belog zmaja koga je uzeo pošto je ubio zmaja iz jezera. Lanselet će
biti tu... prošlo je više od godinu dana otkako ga je videla, a i
to je bilo zvanično, pred dvorom. Prošle su godine otkako je ostala
nasamo sa njim makar i na trenutak; dan pre no što će se oženiti
Elenom, došao je da je potraži i oprosti se.
I on je bio Morganina žrtva; nije je
izdao, oboje su bili žrtva okrutnog Morganinog trika. Kada joj je
ispričao, plakao je, a ona je čuvala uspomenu na njegove suze kao
najveći kompliment koji joj je ikada dao... ko je još video
Lanseleta da plače?
"Kunem ti se, Gvenvir, uhvatila me je
u zamku - Morgana mi je prenela lažnu poruku i maramicu sa tvojim
mirisom. A mislm da me je i opila, ili je bacila neku čaroliju na
mene." Pogledao ju je u oči, plačući, pa se i ona rasplakala. "A i
Eleni je ispričala nekakvu laž, kako sam bolestan od ljubavi prema
njoj... i bili smo zajedno. Isprva sam mislio da si to ti, jer bio
sam kao opčinjen. A onda, kad sam shvatio da u naručju držim Elenu,
ipak nisam mogao da se zaustavim. Tada su došli sa bakljama... šta
sam mogao da učinim, Gven? Oduzeo sam devičanstvo kćeri svog
domaćina. Pelinor je imao prava da me istog časa ubije..." Glas mu
se slomio. "Bože, više bih voleo da sam se bacio na njegov
mač..."
Upitala ga je da li to znači da onda
uopšte ne mari za Elenu. Znala je da je neoprostivo postaviti takvo
pitanje, ali nije mogla da živi bez tog odgovora... ali iako je
Lanselet bio spreman da joj govori o svom jadu, nije hteo da govori
o Eleni; samo je kruto rekao da to nije Elenina krivica i da je
vezan čašću da pokuša da je usreći koliko god može.
Pa, to je bilo to. Morgana je učnila
kako je želela. Ona će samo videti Lanseleta i dočekaće ga kao
muževljevog rođaka, i ništa više. Ludilo je davno prošlo, ali ipak
će ga videti i to je bolje nego ništa. Pokušala je da se umesto
toga pozabavi mislima o gozbi. Ispečena su dva vola, hoće li to
biti dosta? Pre nekoliko dana ulovljen je veliki divlji vepar, a sa
okolnih imanja su donesene dve svinje, i sve je ispečeno pod žarom;
već je tako dobro mirisalo da se grupa gladne dece motala okolo,
udišući fine mirise. Bile su spremne stotine heljdinih hlebova, od
kojih je dobar deo podeljen narodu koji je došao da se okupi po
ivicama polja i gleda zabavu gospode, kraljeva i vitezova; bile su
tu i jabuke pečene u pavlaci, puna vedra oraha, slatkiši za dame,
kolači sa medom, zečevi i male ptice ukuvane u vinu... ako gozba ne
ispadne uspešna, to svakako neće biti zbod nedostatka fine i obilne
hrane!
Okupili su se nešto iza podneva; duga
kolona bogato odevenih plemića i gospi ulazila je u veliku salu i
bivala odvedena na unapred određena mesta. Vitezovi su, kao i
obično, smešteni oko velikog Okruglog stola; ma koliko veliki bio,
za njime više nije bilo mesta za sve zvanice.
Gaven, koji je uvek bio najbliži
Arturu, predstavio je svoju majku, Morgozu. Oslanjala se o ruku
mladića koga Gvenvir u prvi mah nije prepoznala; Morgoza je bila
vitka kao i uvek, kose još tamne i guste, okićene draguljima.
Naklonila se pred Arturom, koji joj je dao znak da ustane, a potom
je zagrlio.
"Dobro došla na moj dvor, tetka."
"Čula sam da jašeš samo bele konje",
rekla je Morgoza, "pa sam ti dovela jednog iz saksonskih zemalja.
Tamo imam jednog usvojenog sina, koji ti ga je poslao na
poklon."
Gvenvir je primetila da Artur steže
zube i mogla je da pogodi ko bi bio taj usvojeni sin. Ipak, Artur
se uzdržao. "Zaista kraljevski dar, tetka", rekao je.
"Nisam htela da uvedem konja u salu,
kao što čujem da je običaj među Saksoncima", vedro je rekla
Morgoza. "Ne verujem da bi gospa od Kamelota volela da njena sala,
spremna za goste, postane staja! A tvoje sluge svakako već imaju
puno posla, Gvenvir!" Zagrlila je kraljicu; obujmljena toplotom,
Gvenvir je stigla da primeti da je Morgozino lice prekriveno
debelim slojem šminke i da su joj blistave oči oivičene ugljem; ali
ipak je bila veoma lepa.
"Hvala na uviđavnosti, gospo
Morgoza", rekla je Gvenvir. "Ne bi bilo prvi put da mom gospodaru
dovedu ovamo poklonjenog konja ili psa, i znam da je to samo
učtivost, ali ne sumjam da će konj biti sasvim zadovoljan da čeka
napolju - gostoprimstvo Kamelota svakako ne znači mnogo čak ni
najboljim konjima. On će radije jesti u štali! Mada nam je Lanselet
pričao o nekom Rimljaninu koji je naredio da njegovog konja poje
vinom iz zlatnog vedra i proglasio ga za plemića i ovenčao ga
lovorom..."
Mladić koji je pratio Morgozu se
nasmejao. "Sećam se, Lanselet je pričao tu priču na venčanju moje
sestre. Bio je to imperator Gaj Bogoliki, koji je proglasio svog
omiljenog konja za senatora, a kada je umro, naredni imperator je
rekao nešto u smislu da konj barem nije davao pogrešne savete i
nije počinio ubistvo. Ali ne čini ništa slično, gospodaru Arture -
mi nemamo sedišta dovoljno prostrana za takvog viteza, ukoliko
odlučiš da unaprediš svog pastuva!"
Artur se od srca nasmejao i uhvatio
mladića za ruku. "Neću, Lamorače", rekao je, i Gvenvir se trgla kad
je shvatila ko mora biti mladić kraj Morgoze: Pelinorov sin. Da,
čula je govorkanja - da je Morgoza odabrala za miljenika mladića i
da to ne krije pred dvorom - kako žena može deliti postelju sa
muškarcem dovoljno mladim da joj bude sin? Lamoraku je i sada jedva
dvadeset pet godina! Pogledala je Morgozu sa mešavinom divljenja,
užasa i zavisti. Izgleda tako mlada, veoma je lepa uprkos tolikim
bojama, i čini šta želi, nimalo ne marećii ako je zbog toga svi
kritikuju! Kad je progovorila, glas joj je bio leden. "Hoćeš li da
dođeš i sedneš kraj mene, rođako, a muškarci neka pričaju svoje
priče?"
Morgoza je uhvatila Gvenvir za ruku.
"Hvala ti, rođako. Tako retko dolazim na dvor, da mi je strašno
milo što ću barem jednom sedeti među gospama i ćaskati o tome ko se
udao, ko je našao ljubavnika i kakva je nova moda! Toliko sam
zauzeta vladanjem Lotijom da imam vrlo malo vremena za ženske
stvari, i to mi je pravi lukrsuz i zadovoljstvo." Pogladila je
Lamoraka po ruci, i kad je mislila da je niko ne gleda, poljubila
ga je u slepoočnicu. "Ostavljam te sa vitezovima, mili."
Njen teški miris, kojim su odisale i
haljine i ukrasi, umalo da ošamuti Gvenvir kada je kraljica Lotije
sela kraj nje na klupu. "Ako si toliko zauzeta državnim poslovima,
rođako, zašto ne oženiš Agravena, pa neka on vlada umesto oca, a ti
da se odrekneš tereta? Tvoj narod je svakako nesrećan što nema
kralja..."
Morgoza se veselo, toplo nasmejala.
"Pa, onda bih morala da živim neudata, pošto je u toj zemlji kralj
onaj koji se oženi kraljicom, a to mi, draga moja, uopšte ne bi
odgovaralo! A Lamorak je premlad za kralja, mada ima druge
dužnosti, i sasvim sam zadovoljna njime..."
Gvenvir je slušala, zadivljena i
zgađena; kako može žena Morgozinih godina da pravi od sebe budalu
sa tako mladim čovekom? Pa ipak, on je pratio Morgozu pogledom kao
da je najlepša i najdivnija žena na svetu. Jedva da je pogledao
Izotu od Kornvola, koja se upravo klanjala pred prestolom uz svog
matorog muža, vojvodu Markusa od Kornvola. Izota je bila tako lepa
da se dvoranom proneo žamor; visoka i vitka, sa kosom boje tek
iskovanog bakarnog novčića. Ali Makrus je svakako više cenio irsko
zlato koje je nosila oko vrata i na kopči ogrtača, i irske bisere
koje je uplela u kosu, nego blago njene lepote. Gvenvir je
pomislila da je Izota najlepša žena koju je ikada videla. U
poređenju sa njom, Morgoza je delovala isprano i naduvano, ali
Lamorak ju je ipak netremice gledao.
"Da, Izota je veoma lepa", rekla je
Morgoza, "ali na dvoru vojvode Markusa priča se da je bacila oko na
njegovog naslednika, mladog Drustana, više nego na samog Markusa, i
ako bude imala dovoljno pameti da rodi dete starcu... mada, samo
nebesa znaju da bi u tome bolje uspela sa mladim Drustanom."
Nasmejala se. "Ne izgleda kao da je preterano srećna u bračnoj
postelji. Ipak, ne verujem da Markus želi od nje mnogo više doli
sina za Kornvol. Markus čeka samo sina, pa da objavi kako Kornvol
pripada onome ko ga drži, a ne Morgani, koja ga je nasledila od
Gorloasa - gde je moja rođaka Morgana? Jedva čekam da je
zagrlim!"
"Eno je sa Urijensom", rekla je
Gvenvir, gledajući kralja Severnog Velsa koji se približavao
prestolu.
"Artur bi bolje postupio da je udao
Morganu u Kornvol", rekla je Morgoza. "Ali verovatno je smatrao da
je Markus suviše star za nju. Mada je lepo mogao da je uda za
mladog Drustana - njegova majka je rođaka kralja Bana od Donje
Britanije, i stoga je daleki rod i Lanseletu, i lepa je gotovo kao
sam Lanselet, zar ne, Gvenvir?" Veselo se nasmešila. "Oh, gotovo
sam zaboravila, ti si veoma pobožna, ti nikada ne gledaš nijednog
muškarca osim svog muža. Pa, tebi je lako da budeš čedna, jer udata
si za lepog, mladog i otmenog Artura!"
Gvenvir je osetila da će poludeti od
Morgozinog brbljanja. Zar žene ne misle ni na šta drugo? Morgoza je
nastavljala. "Pretpostavjam da moraš malo popričati sa Izotom - ona
je nova u Britaniji. Čula sam da slabo govori naš jezik, da mnogo
bolje razume irski. Ali čula sam i da je u svojoj zemlji bila
poznata po umeću sa magijom i biljem, i kada se Drustan borio sa
irskim vitezom Marhausom, izlečila ga je kada su svi mislili da će
umreti, i sada je on njen odani vitez i zaštinik - ili se barem
priča da je to razlog. Mada, ona je tako lepa da se ne može
znati... možda treba da je upoznam sa Morganom, i ona je vrlo vešta
sa biljem i isceljivanjem. Imale bi o čemu da razgovaraju, a čini
mi se da Morgana zna malo irski. I Morgana je udata za čoveka
dovoljno starog da joj bude otac - stvarno mislim da je Artur tu
pogrešio!"
"Morgana se udala za Urijensa po
svojoj volji", kruto je rekla Morgoza. "Zar misliš da bi Artur udao
svoju dragu sestru bez njenog pristanka?"
Morgoza je gotovo frknula. "Morgana
je dovoljno puna života da bude nezadovoljna u krevetu jednog
starca", rekla je, "a da ja imam posinka tako lepog kao Akolon,
znam da se ne bih zadržala na tome!"
"Hajde, pozovi gospu od Kornvola da
sedne sa nama", rekla je Gvenvir, kako bi prekinula Morgozino
ogovaranje. "I Morganu, ako hoćeš." Morgana je bila bezbedno udata
za Urijensa; šta se tiče Gvenvir ako poželi da napravi od sebe
budalu ili izloži besmrtnu dušu opasnosti, ležući sa nekim drugim
muškarcem?
Sa Morganom i dvojicom mlađih sinova,
Urijens je prišao da pozdravi Artura, koji je uzeo starog kralja za
obe ruke, pozdravio ga kao zeta i poljubio Morganu u oba
obraza.
"Nisi mi valjda doneo poklone,
Urijense? Od rođaka mi nisu potrebni pokloni, dovoljna mi je
njihova ljubav", rekao je.
"Ne nosim ti samo poklon, želim i da
te molim za nešto", rekao je Urijens. "Hoćeš li da primiš mog sina
Uvena za viteza Okruglog stola?"
Artur se nasmešio vitkom, tamnoputom
mladiću koji je klečao pred njim. "Koliko ti je godina, mladi
Uvene?"
"Petnaest, kralju i gospodaru
moj."
"E pa, ustani, ser Uvene",
veličanstveno je rekao Artur. "Noćas ćeš bdeti kraj svog oružja, a
sutra ćeš biti proglašen za viteza."
"S tvojom dozvolom", javio se Gaven,
"mogu li ja da ukažem tu čast svom rođaku Uvenu, gospodaru
Arture?"
"Ko bi bio bolji za to od tebe,
prijatelju i rođače moj?" odgovorio je Artur. "Ako ti to odgovara,
Uvene, neka bude tako. Rado te primam za viteza tebe radi, i zato
što si posinak moje drage sestre. Dajte mu mesta tamo za stolom,
ljudi, a ti, Uvene, možeš sutra da učestvuješ na turniru u mojoj
grupi."
"H-hvala, gospodaru", zamucnuo je
Uven.
Artur se nasmešio Morgani. "Hvala ti
na ovom poklonu, sestro."
"To je poklon i meni, Arture",
odgovorila je Morgana. "Uven mi je kao pravi sin."
Gvenvir je okrutno pomislila kako
Morgana konačno izgleda saobrazno svojim godinama; na licu su joj
se primećivale bore, a u vranoj kosi imala je sede vlasi, mada su
joj tamne oči bile duboke kao i uvek. A govorila je o Uvenu kao o
rođenom sinu, i gledala ga je sa ponosom i ljubavlju. A njen rođeni
sin mora da je još stariji od ovog...
I tako Morgana, prokleta bila, ima
dva sina, a ja nemam ni usvojenog!
Morgana je, sedeći sa Urijensom malo
dalje za stolom, bila svesna Gvenvirinog pogleda na sebi. Koliko me
mrzi! Čak i sada, kada ne mogu da joj naudim! Ona, pak, nije mrzela
Gvenvir; čak je prestala da se gnuša braka sa Urijensom, znajući da
ju je upravo to na neki okolišan način vratilo onome što je nekada
bila - sveštenica Avalona. Ipak, da nije Gvenvir, mogla sam se
udati za Akolona, a ovako smo prepušteni na milost slugama koje nas
uhode i koji bi nas izdali Urijensu samo radi nagrade... Ovde, u
Kamelotu, moraju biti posebno oprezni. Gvenvir ni od čega ne bi
prezala da je uvali u nevolje.
Nije trebalo da dođe. No, Uven je
želeo da ona prisustvuje njegovom proglašenju za viteza, a ona mu
je bila jedina mati koju je ikada imao.
Urijens ipak neće večito živeti -
mada je ponekad, tokom ovih godina, pomišljala da je rešio da se
takmiči sa drevnim kraljem Metuzalemom - a sumnjala je da bi čak i
najgluplji svinjari Severnog Velsa prihvatili Avaloha za kralja.
Kad bi mogla da rodi Akolonu dete, onda niko ne bi dovodio u
pitanje njegovo pravo da vlada uz nju.
Bila je spremna da rizikuje - Vivijen
je, na kraju krajeva, bila starija od nje kada je rodila Lanseleta,
a dočekala je da ga vidi odraslog. Ali Boginja joj nije poslala ni
nagoveštaj nade u začeće, i iskreno rečeno, nije to mnogo ni
želela. Uven joj je bio dovoljan kao sin, a Akolon joj nije
prebacivao zbog toga što nema dece - svakako je smatrao da niko ne
bi ni pomislio da je rodila Urijensovo dete, mada je Morgana bila
uverena da bi lako ubedila matorog muža da prizna dete za svoje;
verovao joj je u svemu, i dovoljno često je ležala u njegovoj
postelji - čak i suviše često, za svoj ukus.
Sada se obratila Urijensu. "Hajde da
ti ja napunim tanjir. Ona pečena svinja preteška je za tebe, biće
ti muka. Da uzmeš ovaj raženi hleb, recimo, pa ga umačeš u sok od
pečenja, a evo i divnih, debelih zečijih leđa." Pozvala je slugu
koji je nosio poslužavnik sa ranim voćem i odabrala svom mužu
nekoliko jagoda i trešanja. "Evo, znam da ovo voliš."
"Suviše si dobra prema meni,
Morgana", rekao je on, a ona ga je potapšala po mišici. Vredelo je
truda - sve vreme koje je provodila starajući se o njemu, pazeći na
njegovo zdravlje, vezući mu košulje i ogrtače, pa čak povremeno
nalazeći mlade žene za njega i dajući mu biljne napitke koji su mu
makar nakratko vraćali pravu muškost; Urijens je ubeđen da ga ona
obožava i nikada nije dovodio u pitanje njenu odanost niti joj je
odbio išta što je tražila.
Gozba je odmicala svojim tokom -
ljudi su se kretali salom, grickali kolače i slatkiše, uzimali još
vina i piva, razgovarali sa prijateljima i rođacima koje su viđali
samo jednom ili dvaput godišnje. Urijens je još jeo jagode; Morgana
je zamolila za dozvolu da ode i razgovara sa rođakama.
"Kako god želiš, najdraža",
promrmljao je on. "Trebalo je da mi podšišaš kosu, sada svi
vitezovi nose kratku..."
Pogladila ga je po ono malo
preostalih kovrdža. "Oh, ne, mili. Mislim da ova dužina bolje
odgovara tvojim godinama. Sigurno ne bi voleo da izledaš kao đačić
ili kao monah." A osim toga, pomislila je, imaš toliko malo kose da
bi, kad bih je skratila, ćela na temenu sijala kao svetionik!
"Pogledaj, plemeniti Lanselet još nosi dugačku kosu, kao i Gaven i
Garet - a njih niko ne bi proglasio starim."
"U pravu si, kao i uvek", smesta je
priznao Urijens. "Pretpostavljam da duža kosa pristaje zrelim
ljudima. U redu je da dečak kao Uven ostriže grivu." Uven je,
zaista, veoma skratio kosu, po novoj modi, tako da mu je vrat ostao
go. "Vidim da i Lanselet ima sede u kosi - očito niko od nas ne
postaje mlađi, mila."
Kad se Lanselet rodio, ti si već bio
deda, ljutito je pomislila Morgana, ali je samo promrmljala da su
svi svakako stariji nego pre deset godina - istina sa kojim se
svakako niko ne bi raspravljao - i udaljila se.
Lanselet je i dalje, pomislila je,
najlepši čovek koga je ikada videla; u poređenju sa njim čak je i
Akolon delovao suviše savršeno, suviše preciznih crta lica. Imao je
sede u kosi, to da, kao i u kratko podšišanoj bradi; ali u očima mu
je svetlucao onaj stari osmeh. "Dobar ti dan, rođako."
Začudila se njegovoj veselosti. Pa
ipak, Urijens je rekao istinu, više nismo tako mladi, pomislila je,
i malo ko se seća vremena kada smo svi bili dobri prijatelji.
Zagrlio ju je, i osetila je svilasti doditr njegove brade po
obrazima.
"Zar Elena nije ovde?" upitala
je.
"Ne, pre tri dana mi je rodila drugu
kćer. Nadala se da će roditi dete ranije, kako bi se dovoljno
oporavila da dođe na Duhove, ali devojčica je lepa i krupna i
potrajalo je dok se rodila. Očekivali smo je još pre tri
nedelje!"
"Koliko dece sad imate, Lanse?"
"Troje. Galahad je velik momak, ima
sedam godina, a Nimui je peta. Ne viđam ih baš često, ali dadilje
kažu da su bistri i spretni za svoje godine, a Elena je odlučila da
novu devojčicu krsti Gvenvir, prema kraljici."
"Mislim da ću otići na sever da je
posetim", rekla je Morgana.
"Siguran sam da će ti se obradovati.
Pomalo je usamljena", rekao je Lanselet. Morgana je bila sigurna da
joj se Elena uopšte neće obradovari, ali to se ticalo samo njih
dve. Lasnelet je pogledao ka podijumu, gde je Gvenvir dovela Izotu
od Kornvola da sedi kraj nje, dok je Artur razgovarao sa vojvodom
Markusom i njegovim nećakom. "Poznaješ li mladog Drustana? Čujem da
je dobar harfista, mada ni prineti Kevinu, naravno."
Morgana je odmahnula glavom. "Hoće li
Kevin svirati na gozbi?"
"Nisam ga video", rekao je Lanselet.
"Kraljica ga ne voli - dvor je postao suviše hrišćanski za to, mada
ga Artur ceni kao savetnika koliko i kao muzičara."
"Jesi li i ti postao hrišćanin?"
"Voleo bih da jesam", odgovorio je,
duboko uzdahnuvši. "Ta vera mi se čini tako jednostavna - navodno,
svi treba samo da verujemo da je Hrist umro radi naših grehova,
jednom zauvek. Ali suviše dobro mi je poznata istina... o načinu na
koji dejstvuje život, kako živimo živote jedan za drugim i kako
samo sami možemo da pokrenemo uzroke i popravimo štetu koju smo
načinili. Nije u moći jednog čoveka, ma koliko bio svet i
blagosloven, da iskupi sve grehove svih ljudi, koji su ih
pokolenjima stvarali. Kako drugačije da objasniš zašto neki ljudi
imaju sve, a drugi tako malo? Ne, ja mislim da se sveštenici
okrutno poigravaju ljudima, ubeđujući ih da oni u ime Boga mogu da
saslušaju njihove grehove i da im oproste u njegovo ime - oh, voleo
bih da je to istina. A neki njihovi sveštenici su dobri i pošteni
ljudi."
"Nikada nisam srela nijednog ni upola
dobrog i učenog kao što je bio Talesin", rekla je Morgana.
"Talesin je bio velika duša", rekao
je Lanselet. "Možda jedan život služenja bogovima ne može stvoriti
toliko mudrosti, a on je jedan od velikana koji su ih služili
stotinama godina. U poređenju sa njim, Kevin je jednako nedostojan
da bude Merlin kao što je moj sinčić nedostojan da sedne na Arturov
presto i povede njegovu vojsku u boj. A Talesin je bio dovoljno
veliki da se ne svađa sa sveštenicima, jer znao je da oni služe
svom Bogu najbolje što umeju, a možda će, posle mnogo života,
shvatiti da je njihov Bog veći nego što oni zamišljaju. A znam da
je poštovao snagu volje koju ulažu u čedan život."
"Meni se to čini kao svetogrđe i
odbijanje života", rekla je Morgana, "a znam da je i Vivijen tako
mislila." Zašto stojim ovde i raspravljam o veri sa Lanseletom,
pomislila je, baš sa njim od svih ljudi na svetu?
"Vivijen je, kao i Talesin, došla iz
drugog sveta i iz drugog vremena", rekao je Lanselet. "Oni su u
svoje vreme bili divovi, a mi sada moramo da se zadovoljimo onim
što imamo. Ti toliko ličiš na nju, Morgana." Nasmešio se kao
krivac, a njoj se zgrčilo srce; setila se kada joj je jednom već
rekao nešto slično... ne, i to sam sanjala, ali ne mogu da se svega
setim... On je nastavio: "Vidim da si došla sa mužem i dobrim
pastorkom - on će biti dika među vitezovima. Oduvek sam ti želeo
sreću, Morgana, a ti si mi se godinama činila nesrećna, ali sada si
kraljica u svojoj zemlji i imaš dobrog sina..."
Naravno, pomislila je, šta bi jedna
žena još mogla da poželi?
"Moram da odem i pozdravim
kraljicu..."
"Da", rekla je, i nije uspela da
prikrije gorčinu u glasu. "To sigurno jedva čekaš da učiniš."
"Oh, Morgana", žalosno je reko on,
"toliko dugo se znamo, svi smo rođaci, zar ne možemo ostaviti
prošlost na miru? Zar me toliko prezireš, zar je još toliko
mrziš?"
Morgana je odmahnula glavom. "Ne
mrzim ni tebe ni nju", rekla je. "Zašto bih? Ali mislila sam, sad
si oženjen - a i Gvenvir zaslužuje da je ostaviš na miru."
"Nikada je nisi razumela", uspalio se
Lanselet. "Siguran sam da je mrziš još od kako ste obe bile
devojčice! To nije lepo od tebe, Morgana! Ona je okajala svoj greh,
a ja - pa, oženjen sam, kao što kažeš, drugom. Ali neću je se
kloniti kao da je gubava. Ako želi moje prijateljstvo, kao
muževljevog rođaka, imaće ga!"
Morgana je znala da je iskren; pa,
njoj to ništa nije značilo. Sada joj je Akolon pružao ono što je
tako dugo želela od Lanseleta... a, začudo, i to je bilo bolno, kao
mesto odakle je izvađen bolan zub; toliko dugo ga je volela da je
sada, kada je mogla da ga pogleda bez želje, osećala prazninu
duboko u sebi. "Izvini, Lanse", tiho je rekla. "Nisam želela da te
naljutim. Kao što si rekao, to je sve davno prošlo."
On, izgleda, stvarno veruje da on i
Gvenvir mogu da budu obični prijatelji... možda bi to i mogao, a
Gvenvir je postala tako pobožna da za nju uopšte ne sumnjam...
"Tako, dakle, Lanselete, kao i uvek,
ćaskaš sa najlepšim gospama na dvoru", rekao je nečiji veseli glas,
i Lanselet se okrenuo i čvrsto zagrlio pridošilcu.
"Garete! Kako ti je, tamo na severu?
Znači, sad si i ti oženjen i glava porodice... koliko ti je žena
rodila dece, dvoje ili troje? Lepi, sad izgledaš bolje nego ikada -
čak ni Kaj ne bi mogao da ti se podsmeva!"
"Voleo bih da ga imam u kuhinji",
nasmejao se Kaj, prilazeći da potapše Gareta po ramenu. "Četiri
sina, je li tako? Gospa Lionors rađa blizance, kao divlje mačke u
tvojoj domaji, zar ne? Morgana, ti kao da se podmlađuješ sa
godinama", dodao je, sagavši se da joj poljubi ruku; oduvek ju je
voleo.
"Ali kada vidim Gareta odraslog, i to
tako lepog, osećam se starija od planina", namejala se i Morgana.
"Žena zna da je ostarila kada zagleda svakog visokog mladića i
govori sebi, znala sam ga pre no što je prohodao..."
"Avaj, u mom slučaju to je istina,
rođako." Garet se sagnuo da je zagrli. "Sećam se kako si mi deljala
drvene vitezove kad sam bio obična beba..."
"Još se sećaš tih lutaka?" Morgani je
bilo milo.
"Naravno - jednog od njih Lionors još
čuva", rekao je Garet. "Divno je obojen, crveno i plavo, i moj
najstariji sin bi ga se rado dočepao, ali meni je suviše drag. Znaš
li da sam ga, kao mališa, nazivao Lanseletom, rođače?"
I Lanselet se nasmejao, a Morgana je
pomislila kako ga nikada nije videla tako bezbrižnog i vedrog kao
sada, među prijateljima. "Tvoj sin je otprilike kao moj Galahad,
čini mi se. Video sam ga pre nekoliko dana, prvi put otkako je
prohodao. A curice su lepe, ili mi se barem učinilo tako."
Garet se opet obratio Morgani. "Kako
je moj usvojeni brat Gvideon, gospo Morgana?"
"Čula sam da je u Avalonu. Nisam ga
viđala", kratko je odgovorila i požurila da se udalji, ostavivši
Lanseleta okruženog prijateljima. Ali uto im se pridružio Gaven i
sagnuo se da čvrsto zagrli Morganu.
Gaven je bio ogroman, čudovišno
težak, sa ramenima koja su izgledala - a verovatno su i bila -
dovoljno široka da bi mogao da obori i bika; lice mu je bilo
prekrivneo brojnim ožiljcima. "Tvoj sin Uven izgleda kao dobar
momak. Mislim da će postati dobar vitez, a takvi će nam možda
trebati - jesi li video svog brata Lajonela, Lanse?"
"Ne - je li on ovde?" upitao je
Lanselet, osvrćući se, i brzo je našao visokog, dežmekastog čoveka
u pomalo neobičnom ogrtaču. "Lajonele! Kako stoje stvari u tvom
maglovitom kraljevstvu sa one strane mora, brate?"
Lajonel je prišao da ih pozdravi,
govoreći sa tako neobičnim naglaskom da je Morgani bilo teško da ga
razume. "Šteta što nisi tamo, Lanselete - možda ćemo imati
ozbiljnih problema, jesi li čuo? Jesi li čuo šta javlja Bors?"
Lanselet je odmahnuo glavom.
"Poslednje što sam čuo o njemu bilo je da će se oženiti kćerkom
kralja Hoela", rekao je. "Zaboravio sam joj ime..."
"Izota - isto kao i kraljica
Kornvola", rekao je Lajonel. "Ali do sada se još nisu venčali.
Hoel, to sigurno znaš, spada u one koji nikada ne kažu ni da ni ne,
nego beskrajno mozgaju o tome je li veća prednost imati za
saveznika Donju Britaniju ili Kornvol..."
"Markus nikome ne može predati
Kornvol", suvo je rekao Gaven. "Kornvol je tvoj, zar ne, gospo
Morgana? Koliko se sećam, Uter ga je dao gospi Igreni kada je došao
na presto, pa si ga ti nasledila i od Igrene i od Gorloasa, mada ga
je Gorloas izgubio zbog izdaje prema Uteru, ako dobro pamtim
pripovest - sve se to desilo pre neo što sam se rodio, a ti si bila
još dete."
"Vojvoda Markus upravlja zemljom
umesto mene", rekla je Morgana. "Nisam čula da polaže pravo na nju,
mada sam jednom čula priču kako bi trebalo da se udam za vojvodu
Markusa, ili za njegovog nećaka, Drustana..."
"Bilo bi dobro da jesi", rekao je
Lajonel, "jer Markus je pohlepan čovek - dobio je veliko blago uz
svoju irsku gospu, a ne sumnjam da će pokušati da prisvoji i
Kornvol i Tintagel, ako pomisli da bi mu to moglo uspeti, kao što
lisici uspeva da pobegne sa kokoškom."
"Više mi se dopadalo kada smo svi
bili samo Arturovi vitezovi", rekao je Lanselet. "Ja sada vladam u
Pelinorovoj zemlji, Morgana je kraljica u Severnom Velsu, a ti,
Gavene, trebalo bi da si kralj u Londonu, kad bi se pozvao na svoja
prava..."
Gaven se na to iskezio. "Nemam ni
dara ni volje za kraljevanje, rođače. Ja sam ratik, a život na
jednom mestu i na dvoru ubio bi me od dosade! Sasvim sam srećan što
će Agraven vladati uz moju majku. Mislim da su Plemena u tom
pogledu u pravu - žene ostaju kod kuće i vladaju, a muškarci
lunjaju okolo i vode ratove. Ne bih da se odvajam od Artura, ali
priznajem da mi je dojadio život na dvoru. Ipak, turnirska bitka je
bolja od nikakve."
"Sigurna sam da ćeš ti biti
pobednik", rekla je Morgana, smešeći se svom rođaku. "Kako ti je
majka, Gavene? Nisam još razgovarala sa njom. Čula sam da joj osim
Agravena još neko pomaže u vladanju", dodala je pomalo zlobno.
Gaven se široko nasmešio. "Da, to je
sad nova moda - i to je tvoje delo, Lanselete. Pošto si se ti
oženio Pelinorovom kćerkom, pretpostavljam da je Lamorak pomislio
da nijedan vitez ne može da bude čuven i galantan ukoliko nije
postao ljub..." Brzo je prekinuo kad je video Lanseletovo lice i
požurio da se ispravi, "miljenik i zaštitnik velike i lepe
kraljice. Mislim da to nije samo poza - Lamorak, izgleda, zaista
voli moju majku, i ne zameram mu zbog toga. Ona se udala za starog
kralja Lota kad joj je bilo jedva petnaest godina, i čak i kad sam
bio dečačić pitao sam se kako uspeva da živi sa njim, a da ipak
uvek bude mila i dobra."
"Morgoza je zaista mila i dobra",
rekla je Morgana, "mada nije imala lak život uz Lota. On ju je,
doduše, u svemu pitao za savet, ali dvor je bio toliko pun njegove
kopiladi da uopšte nije morao da unajmljuje vojsku, i svaka žena
koja bi se pojavila na dvoru bila je plen za njega, čak i ja,
nećaka njegove žene. Smatra se da je takvo ponašanje u redu kod
kralja, a ako neko zamera Morgozi zbog istih stvari, imaću šta da
mu kažem!"
"Znam da si ti prijatelj moje majke,
Morgana", rekao je Gaven. "Znam i da je Gvenvir ne voli.
Gvenvir..." Pogledao je Lanseleta, slegnuo ramenima i zaćutao.
Umesto njega nastavio je Garet. "Gvenvir je toliko pobožna, a
nikada nijedna žena nije morala da se požali na Arturovo ponašanje
- možda je Gvenviri zato teško da razume kako žena može poželeti
nešto više u životu od onoga što može da nađe u braku. Što se mene
tiče, srećan sam što me je Lionors odabrala svojom slobodnom voljom
i što je uvek zauzeta trudnoćama ili dojenjem, pa nema vremena da
pogleda nekog drugog muškarca sve i kad bi to želela. Mada", dodao
je, smešeći se, "nadam se da to i ne želi, jer ako bi poželela,
misim da ništa ne bih mogao da joj odbijem."
Lanselet se malo razvedrio. "Ne mogu
da zamislim kako bi gospa udata za tebe, Garete, mogla da poželi
još nekoga."
"Sada moraš da misliš na druge
stvari, rođače", rekao je Gaven, "jer, eno, kraljica te gleda, i
treba da odeš i da joj izraziš poštovanje kao njen miljenik."
I zaista, tog trenutka je jedna od
Gvenvirinih gospi prišla da im se obrati gotovo dečijim lasom. "Vi
ste ser Lanselet, zar ne? Kraljica vas je zamolila da dođete da
razgovarate sa njom." Lanselet se na to naklonio Morgani.
"Nastavićemo kasnije, Gavene i Garete", rekao je i udaljio se.
Garet je namršteno gledao za njim. "Potrčao je čim mu je pružila
ruku", promrmljao je.
"Zar si očekivao nešto drugo, brate?"
vedro je rekao Gaven. "On joj je miljenik otkako se udala za
Artura, a da je bilo drugačije - znaš kako Morgana kaže: takve
stvari se smatraju da pristoje kralju, pa zašto bi kritikovali
kraljicu zbog sličnog ponašanja? Ne, sad je takva moda - zar nisi
čuo priče o ovoj mladoj irskoj kraljici, udatoj za matorog vojvodu
Markusa, i o tome kako joj Drustan peva pesme i sledi je u stopu...
on je harfista, kažu, dobar koliko i Kevin! Jesi li ga čula kako
svira, Morgana?"
Odmahnula je glavom. "Nemoj nazivati
Izotu kraljicom Kornvola", rekla je. "Ja sam jedina kraljica
Kornvola. Markus je tamo samo moj namesnik, a ako je to zaboravio,
vreme je da se podseti."
"Mislim da je Izoti svejedno kako
Markus naziva sebe", rekao je Gaven, okrenuvši se da pogleda dugi
sto za kojim su sedele gospe. Morgoza se pridružila Gvenviri i
irskoj krajici, a i Lanselet je razgovarao sa njima; Gvenvir mu se
smešila, a Morgoza je rekla neku šalu na koju su se svi nasmejali,
samo je Izota od Kronvola zurila u prazno, bleda i povučena.
"Nikada nisam video tako nesrećnu ženu kao što je ova irska
kraljica."
"Da sam ja udata za starog vojvodu
Markusa, sumnjam da bih bila srećna", rekla je Morgana, a Gaven ju
je na to grubo zagrlio.
"Artur je pogrešio što te je udao za
matorog Urijensa, Morgana - sigurno si i ti nesrećna."
Morgana je osetila da joj se grlo
steže, kao da će se rasplakati od Gavenove ljubaznosti. "Možda
nijedna žena ne može da nađe mnogo sreće u braku..."
"Ne bih rekao", odvratio je Garet.
"Lionors mi se čini sasvim srećna."
"Da, ali Lionors je udata za tebe",
nasmejala se Morgana. "A ja nisam bila te sreće, ja sam samo tvoja
matora rođaka."
"Svejedno", rekao je Gaven, "ne
zameram ništa svojoj majci. Ona je bila odana Lotu sve dok je bio
živ, i nikada se nije pred njim razmetala svojim ljubavnicima. Ona
je dobra žena, a Lamorak je dobar čovek i dobar vitez. Što se tiče
Gvenvir..." Iskrivio je lice. "Šteta što je Lanselet nije odveo
nekuda daleko dok je još bilo vremena da Artur nađe sebi drugu ženu
- mada mislim da će mladi Galahad biti dobar vladar, kada to vreme
dođe. Lanselet potiče od stare kraljevske loze Avalona, a kralj je
i po očevoj liniji, preko Bana od Donje Britanije."
"Ipak", rekao je Garet, "ja mislim da
je tvoj sin bliži prestolu od njegovog, Morgana". Tek sad se setila
da je on bio dovoljno odrastao da se seća Gvideonovog rođenja. "A
Plemena bi radije poklonila poverenje Arturovoj sestri - u davna
vremena, sestrin sin bio je prirodan naslednik, u doba kada se
vladavina prenosila ženskom krvlju." Namrštio se i zamislio na
trenutak. "Morgana, je li on Lanseletov sin?" upitao je.
Pretpostavljala je da je pitanje
sasvim logično - njih dvoje su prijatelji od detinjstva. Ali
odmahnula je glavom, pokušavajući da prikrije nervozu tako što će
odgovoriti šalom. "Ne, Garete, da je tako, odavno bih ti rekla. Sve
u vezi sa Lanseletom tebe je oduševljavalo. Oprostite mi, rođaci,
moram da odem kod vaše majke - ona je uvek bila dobra prema meni."
Okrenula se i polako pošla ka uzvišenju na kome su se nalazile
gospe; odaja je bila sve zakrčenija kako su svi pozdravljali
poznanike i stvarali grupice.
Nikada nije volela pretrpane
prostore, a u poslednje vreme je provodila toliko vremena na
zelenim bregovima Velsa da se odvikla od zadaha zbijenih tela i
dima sa ognjišta. Pokušavajući da se drži po strani, sudarila se sa
čovekom koji se zateturao čak i od njenog lakog tela, pa je morao
da se pridrži za zid, i tako se našla licem u lice sa Merlinom.
Nije govorila sa Kevinom još od dana
Vivijenine smrti. Hladno ga je pogledala u oči i okrenula se
dalje.
"Morgana..."
Pravila se da ga ne čuje, ali Kevin
je nastavio, glasom hladnim koliko i njen pogled. "Hoće li kćer
Avalona odvratiti pogled kada joj se obraća Merlin?"
Duboko je uzdahnula. "Ako mi
naređuješ da te slušam u ime Avalona, tu sam. Ali to ne pristaje
tebi, koji si predao Vivijenino telo hrišćanima. To je za mene
izdaja."
"A ko si ti da govoriš o izdaji,
gospo, ti koja si kraljica u Velsu, dok je Vivijenin presto u
Avalonu prazan?"
Planula je. "Jednom sam pokušala da
govorim u ime Avalona, a ti si mi naredio da ćutim." Pognula je
glavu, ne čekajući njegov odgovor. Ne, on je u pravu. Kako se
usuđujem da govorim o izdaji kada sam pobegla iz Avalona, suviše
mlada i glupa da shvatim šta je Vivijen planirala? Tek sada
počinjem da shvatam da mi je ona omogućila da vladam kraljevom
savešću. A ja sam to odbacila i pustila da ga Gvenvir odvede u ruke
sveštenicima. "Govori, Merline. Kćer Avalona te sluša."
On je na trenutak ćutao, zagledan u
nju, i ona se sa žaljenjem setila godina kad joj je on bio prijatej
i saveznik na dvoru. "Tvoja lepota, kao i Vivijenina, raste sa
godinama, Morgana", konačno je rekao. "U poređenju sa tobom svaka
žena na ovom dvoru, uključujući i onu Irkinju koju nazivaju
lepoticom, izgleda kao šarena lutka."
Bledo se nasmešila. "Nisi me
zaustavio imenom Avalona da bi sad sipao komplimente, Kevine."
"Nisam? Loše sam se izrazio, Morgana
- potrebna si u Avalonu. Ona koja sada tamo vlada..." Na trenutak
je zbunjeno zaćutao. "Zar si toliko zaljubljena u svog postarijeg
muža da ne možeš da se odvojiš od njega?"
"Ne", rekla je, "nego tamo delam i u
ime Boginje."
"To znam", odgovorio je, "i to sam i
rekao Ninijani. A ako Akolon bude nasledio oca, poštovanje Boginje
tamo će rasti... ali Akolon nije naslednik prestola, a stariji sin
je hrišćanska budala."
"Akolon nije kralj, nego druid",
rekla je Morgana, "a Avalohova smrt ne bi donela ništa - u Velsu
sada poštuju rimljanske običaje, a Avaloh ima sina. Malog Kona,
pomislila je, koji mi sedi u krilu i zove me bakom.
Kevin je odgovorio na njene
neizgovorene reči. "Život deteta nije siguran, Morgana. Mnoga ne
dočekaju zrelost."
"Neću da ubijam", rekla je, "čak ni u
ime Avalona, i to im možeš slobodno preneti."
"Kaži im to sama", rekao je Kevin,
"Ninijan mi je kazala da ćeš ići tamo posle Duhova." Morgana je na
to osetila praznu, hladnu mučninu i bilo joj je milo što je na
bogatoj gozbi tek ponešto okusila.
Znaju li onda sve? Da li me
posmatraju i prosuđuju, dok varam starog muža koji mi veruje, i to
sa Akolonom? Pomislila je na Elenu, uzdrhtalu i posramljenu pod
svetlošću baklji koje su je zatekle nagu u Lanseletovom naručju.
Znaju li šta planiram pre nego što i ja postanem sigurna u to? Ali
radila je samo ono što joj je Boginja odredila.
"Šta si došao da mi kažeš,
Merline?"
"Samo da je tvoje mesto u Avalonu još
upražnjeno, i da Ninijan to zna jednako dobro kao i ja. Volim te,
Morgana, i nisam izdajnik - boli me što tako misliš o meni, ti koja
si mi toliko pružila." Pružio je izobličene ruke. "Vlada li mir
među nama, Morgana?"
"U ime Gospe, neka bude mir", rekla
je i poljubila ga pravo u usta.
Za njega Boginja ima moje lice... i
prožeo ju je bol. Boginja daje život i muškost... i smrt. Kad su im
se usne dodirnule, Merlin se trgao i povukao, a na licu mu se
odražavao strah.
"Zar me se gnušaš, Kevine? Kunem ti
se životom, neću da činim ubistva. Nemaš čega da se plašiš", rekla
je, ali on je pružio zgrčenu šaku da bi je prekinuo.
"Ne zaklinji se, Morgana, jer ćeš
platiti kaznu za krivokletstvo... niko od nas ne zna šta će Boginja
zahtevati od njega. I ja sam sklopio Veliki Brak, i moj život je
tog dana izgubljen. Živim samo po volji Boginje, i moj život nije
tako sladak da bih odbio da ga žrtvujem", rekao je. Mnogo godina
kasnije, Morgana će se setiti tih reči i one će joj olakšati
najteži posao u čitavom životu. Nagnuo se ka njoj, u pozdravu koji
pripada samo Gospi od Avalona ili Vrhovnom druidu, a onda se brzo
okrenuo. Morgana je stajala, drhteći, i gledala ga kako odlazi.
Zašto je to učinio? I zašto je se uplašio?
Pošla je dalje kroz gomilu; kada je
stigla do platforme, Gvenvir joj se ledeno osmehnula, ali Morgoza
je ustala i primila je u topao, mirišljav zagrljaj.
"Drago moje dete, izgledaš umorna -
znam da ne voliš okupljenu masu!" Pružila joj je srebrni pehar, i
Morgana je otpila malo vina, a onda je odmahnula glavom. "Ti kao da
postaješ sve mlađa, tetka!"
Morgoza se veselo nasmejala. "To je
zato što se družim sa mladima - jesi li videla Lamoraka? Dok on
misli da sam divna, i ja tako mislim, pa i izgledam tako... to je
jedina čarolija koja mi treba!" Prešla je prstom preko bora koje je
Morgana imala na slepoočnici. "Preporučujem ti to, mila, ili ćeš
ubrzo postati stara i preka... zar nema lepih mladića na
Urijensovom dvoru?"
Morgana je preko ramena primetila
kako se Gvenvir gadljivo mršti, mada je svakako mislila da se
Morgoza šali. Barem moja veza sa Akolonom nije opšte poznata. A
onda se naljutila. Za ime Boginje, neću se valjda stideti onoga što
radim! Nisam ja Gvenvir!
Lanselet je razgovarao sa Izotom od
Kornvola. Da, on je uvek umeo da uoči najlepše gospe, i Morgana je
videla da se to Gvenviri ne dopada; kraljica je progovorila sa
nervoznom žurbom. "Gospo Izota, poznaješ li sestru mog muža,
Morganu?"
Irska lepotica je pogledala Morganu
praznim pogledom i nasmešila se. Bila je veoma lepa, plavozelenih
očiju i oštro srezanog lica. Mada je bila visoka, Morgana je
primetila da su joj kosti tako sitne da izgleda kao dete okićeno
draguljima, biserom i zlatom, koji su na njoj delovali preteški.
Odjednom se sažalila na devojku i prećutala prve reči koje su joj
pale na pamet: Znači, sada tebe zovu kraljica Kornvola? Moraću da
porazgovaram sa vojvodom Markusom! Umesto toga, učtivo joj se
obratila. "Rođaci mi kažu da si vešta sa biljem i lečenjem, gospo.
Uskoro, ako budem imala vremena pre povratka u Vels, rado bih
razgovarala sa tobom o tome."
"Vrlo rado", učtivo je odvratila
Izota. Lanselet je podigao pogled. "Rekao sam joj i da umeš da
sviraš, Morgana. Hoćemo li te čuti danas?"
"Kad je Kevin tu? Moja muzika nije
ništa u poređenju sa njegovom", rekla je Morgana, ali Gvenvir se
stresla i prekinula je.
"Volela bih da me Artur posluša i
otpravi tog čoveka sa dvora. Nimalo mi se ne sviđa da ovde borave
čarobnjaci i veštice, a to strašno lice mora da pripada zloj duši!
Ne znam kako možeš podneti da ga dodirneš, Morgana - ja bih
pomislila da će se svaka pristojna žena razboleti od njegovog
dodira, ali ti si ga ipak zagrlila i poljubila kao da ste
rođaci..."
"Sasvim je jasno", rekla je Morgana,
"da mi potpuno nedostaje osećanje za pristojnost - i radujem se
tome."
Izota od Kornvola progovorila je
tihim, umilnim glasom. "Ako spoljašnjost odaje stanje duše, znači
da bi Kevinova muzika trebalo da nam bude znak, gospo Gvenvir, da
je njegova duša ravna najvećim anđelima. Zao čovek ne bi mogao tako
da svira."
Uto im je prišao Artur, i čuo je
poslednje reči. "Pa ipak", rekao je, "neću da vređam svoju kraljicu
prisustvom nekoga ko joj je tako neprijatan - niti ću biti drzak da
naredim jednom takvom umetniku da svira, kako bi ga slušali i oni
koji ga ne poštuju." Zvučao je nezadovoljno. "Morgana, bi li nam ti
svirala?"
"Moja harfa je ostala u Velsu",
odgovorila je. "Možda bih mogla da pozajmim jednu, malo kasnije.
Sada je sala tako pretrpana i bučna da bi se muzika izgubila...
Lanselet je jednako dobar u muzici kao i ja."
Lanselet, koji je stajao iza njih,
odmahnuo je glavom. "Oh, ne, rođako. Ja umem da razlikujem strune,
jer sam odrastao u Avalonu i majka mi je dala harfu da učim čim sam
mogao da je držim. Ali ja nemam dar za muziku kao ti, ili kao
Markusov nećak - jesi li čula kako Drustan svira, Morgana?"
Odmahnula je glavom. "Zamoliću ga da
dođe da nam svira", rekla je na to Izota.
Poslala je paža da ga dovede, i
Drustan je brzo stigao, vitak i mlad, crne kose i očiju; zaista
pomalo liči na Lanseleta, pomislila je Morgana. Izota ga je
zamolila da svira, a on je poslao po harfu i seo na stepenik
platforme, svirajući neke bretonske melodije. Bile su žalobne, u
vrlo starim skalama, i navele su Morganu da razmišlja o drevnoj
zemlji Lioneza, dalekoj i potonuloj negde iza obala Tintagela. On
je zaista bio nadareniji od Lanseleta; čak i od nje, pomislila je.
Mada nije bio ni prineti Kevinu, ipak je bio sjajan svirač. I glas
mu je bio melodičan i umilan.
Pod zaklonom muzike Artur se tiho
obratio Morgani. "Kako si ti, sestro? Odavno nisi dolazila u
Kamelot - nedostajala si nam."
"Oh, je li?" upitlaa je Morgana.
"Mislila sam da si me udao u Severni Vels upravo zbog toga - da
moja gospa", ironično je pogledala Gvenvir, "ne bi morala da gleda
ništa što joj je gadno, ni Kevina ni mene."
"Kako možeš tako da govoriš?" pobunio
se Artur. "Ja te veoma volim, to sigurno znaš, a Urijens je dobar
čovek, i izgleda da se oslanja na tebe - svakako upija svaku tvoju
reč! Želeo sam da ti nađem dobrog muža, Morgana, takvog koji ima
sinove i neće ti prebacivati što ne možeš da mu rađaš decu. A danas
sam rado primio u vitezove tvog lepog mladog pastorka. Šta bi još
mogla da poželiš, sestro?"
"Stvarno, šta? Šta bi žena mogla da
želi osim dobrog muža, dovoljno starog da joj bude deda, i
kraljevstva kojim će vladati, negde na kraju sveta - trebalo bi da
padnem na kolena i zahvalim ti, brate!"
Artur ju je uhvatio za ruku. "Zaista
sam učinio ono što sam mislio da će ti odgovarati, sestro. Urijens
jeste prestar za tebe, ali neće ni on večito živeti. Zaista sam
mislio da sam te usrećio."
On to, izgleda, zaista misli,
zaključila je Morgana. Kako može da bude tako dobar i mudar kralj,
a da uopšte nema mašte? Ili je upravo to tajna njegove vladavine,
da se drži jednostavnih istina i ne traži ništa više? Da li ga je
zato privukla hrišćanska vera, koja je tako jednostavna, sa tako
malo jednostavnih pravila?
"Želim da svi budu srećni", rekao je
Artur, i znala je da je to osnovna crta njegove naravi; zaista je
želeo da svakoga učini srećnim, sve do najnižeg od svojih podanika.
Dozvolio je ono što se dešavalo između Gvenvir i Lanseleta zato što
je znao da bi kraljica bila nesrećna kad bi ih razdvojio, a nije
želeo ni da povredi Gvenvir uzevši drugu ženu ili ljubavnicu koje
bi mu rodile sina.
Nije dovoljno bezobziran za Vrhovnog
kralja, pomislila je, dok je pokušavala da sluša Drustanove žalobne
pesme. Artur je počeo da priča o olovu i rudnicima u Kornvolu -
trebalo bi da ona pođe i obiđe ih, vojvoda Markus bi trebalo da
shvati kako nije vladar te zemlje, a ona i Izota će se svakako
sprijateljiti, pošto obe vole muziku - vidi kako pažljivo sluša
Drustana.
Ne voli ona muziku, drugi su razlozi
što ne skida pogled sa njega, pomislila je Morgana, ali nije ništa
rekla. Zamislila se o četiri kraljice koje su sedele za ovim stolom
i uzdahnula; Izota ne može da odvoji oči od Drustana, i ko da joj
zameri zbog toga? Vojvoda Markus je star i strog, sa brzim, drskim,
zlovoljnim pogledom koji ju je podsetio na Lota od Orknija. Morgoza
je poslala po svog mladog Lamoraka i sad su njih dvoje nešto
šaputali. Pa, ko bi je i krivio? Bila je udata za Lota - a ni on
nije bio premija - kada joj je bilo četrnaest godina, i sve dok je
on bio živ pazila je na njegov ponos i nikada se nije razmetala
svojim mladim ljubavnicima. A ja nisam ništa bolja od njih, jednom
rukom negujem Urijensa, dok drugom mazim Akolona, a pravdam se time
što Akolona nazivam svojim sveštenikom...
Upitala se da li ijedna žena čini
drugačije. Gvenvir je Vrhovna kraljica, a ona je prva našla
ljubavnika... i na to se Morgani učinilo da joj se srce skamenilo u
grudima. Ona, Morgoza i Izota su udate za stare ljude, i takav im
je bio život. Ali Gvenvir je udata za lepog muškarca, gotovo
vršnjaka, i pri tom još i Vrhovnog kralja - zašto bi ona bila
nezadovoljna?
Drustan je odložio harfu, naklonio se
i uzeo rog sa vinom da osveži grlo. "Ne mogu više da pevam", rekao
je, "ali ako bi gospa Morgana želela da uzme moju harfu, neka samo
izvoli, mnogo sam čuo o njenoj veštini u muzici."
"Da, pevaj nam, dete", rekla je
Morgoza, a pridružio joj se i Artur.
"Da, davno nisam čuo tvoj glas - to
još je najumilniji glas koji sam ikada čuo... možda zato što je to
prvi glas koji sam ikada čuo", rekao je. "Mislim da si mi pevala
uspavanke pre nego što sam umeo da govorim, a i ti si tada bila
samo dete. Uvek te se tako sećam, Morgana", dodao je, i pred bolom
u njegovim očima Morgana je morala da pogne glavu.
Da li zato Gvenvir ne može da mi
oprosti, zbog toga što ja za njega nosim lice Boginje? Uzela je
Drustanovu harfu i sagla se nad strune, dodirujući ih jednu po
jednu.
"Drugačije je podešena od moje",
rekla je, a onda je podigla pogled, jer se u donjem delu sale
osetilo komešanje. Javila se truba, oštro i prodorno unutar zidova,
i začula se tutnjava koraka naoružanih ljudi. Artur je napola
ustao, a onda je ponovo seo kad su četvorica naoružanih ljudi, sa
mačem i štitom, ušli u salu.
Kaj ih je presreo, buneći se - na
Duhove nije dozvoljeno unositi oružje u kraljevu dvoranu. Grubo su
ga odgurnuli u stranu.
Nosili su rimljanske kacige - Morgana
je videla par takvih, sačuvanih u Avalonu - kratke vojne tunike i
rimljanske oklope, a crveni ogrtači lepršali su za njima. Morgana
je žmirnula - kao da su posredi rimski legionari koji su stigli
pravo iz prošlosti; jedan od njih nosio je na vrhu koplja pozlaćenu
figuru orla.
"Arture, vojvodo od Britanije",
uzviknuo je jedan od njih. "Nosimo ti poruku od Lucijusa,
imperatora Rima!"
Artur je ustao i načinio jedan korak
ka njima. "Ja nisam vojvoda, nego Vrhovni kralj Britanije", suvo je
rekao, "i ne poznajem nikakvog impratora Lucijusa. Rim je odavno
pao u ruke varvarima - i ne sumnjam da postoje mnogi samozvanci.
Ipak, čovek ne ubija psa zato što ga gnjavi. Recite svoju
poruku."
"Ja sam Kastor, centurion legije
Valerija Vitriksa", rekao je isti onaj koji je počeo da govori.
"Legije se opet stvaraju u Galiji, pod zastavom Lucijusa
Valerijusa, imperatora Rima. Lucijusova poruka je ovo: ti, Arture,
vojvodo od Britanije, možeš da vladaš i dalje na isti način, pod
uslovom da mu pošalješ, u roku od šest nedelja, imperatorski porez
od šest vreća zlata, dva tuceta bisera i po tri tovara gvožđa,
olova i bakra iz svoje zemlje, uz stotinu lakata tkane vune i
stotinu robova."
Lanselet je skočio i našao se pred
kraljem..
"Gospodaru Arture", uzviknuo je,
"dozvoli mi da izbacim ove neposlušne pse i da ih pošaljem da se
skičeći vrate svom gospodaru, i neka kažu tom idiotu Lucijusu ako
želi danak od Engleske neka dođe i pokuša da ga uzme..."
"Čekaj, Lanselete", blago je rekao
Artur, smešeći se na svog prijatelja, "nije to način." Na trenutak
je ispitivački gledao legionare; Kastor je napola isukao mač, i
Artur mu se mračno obratio: "Na ovaj sveti dan u mom dvoru ne sme
se potezati oružje, vojniče. Ne očekujem da varvari iz Galije
poznaju ponašanje u civiizovanoj zemlji, ali ako ne vratiš mač u
kanije, kunem ti se da ću dozvoliti Lanseletu da ti ga uzme kako
najbolje ume. A svakako ste čuli za ser Lanseleta, čak i u Galiji.
Ali ne želim da se pred mojim prestolom proliva krv."
Kastor, iskežen od gneva, vratio je
mač u kanije. "Ne bojim se tog tvog Lanseleta", rekao je. "Njegovo
vreme je davno prošlo, još u doba ratova protiv Saksonaca. Ali ja
sam poslat kao glasnik, i naređeno mi je da ne prolivam krv. Kakav
odgovor da odnesem mom imperatoru, vojvodo Arture?"
"Nikakav - ako odbijaš da mi se u mom
dvoru obraćaš mojom pravom titulom", rekao je Artur. "Ali kaži
Lucijusu ovako: Uter Pendragon je nasledio Ambrozija Aurelijanusa
kada nije bilo Rimljana da nam pomognu u strašnoj borbi protiv
Saksonaca, a ja, Artur, nasledio sam svog oca Utera, a moj nećak
Galahad naslediće mene na prestolu Britanije. Niko ne može da
polaže pravo na purpurnu odeždu imperatora - Rimsko carstvo više ne
vlada Britanijom. Ako Lucijus želi da vlada u svojoj rodnoj Galiji
i ako ga narod prihvati za kralja, svakako neću doći da mu to
osporim; ali ako polaže pravo na makar pedalj Britanije ili Donje
Britanije, od nas će dobiti samo trideset dobrih britanskih strela,
i to tamo gde će mu najviše koristiti."
Kastor je odgovorio bled od besa.
"Moj imperator je predvideo da ćeš dati neki takav neposlušan
odgovor, i naredio mi je da ti kažem ovako: Donja Britanija je već
u njegovim rukama, a Banov sin Bors je zatvorenik u sopstvenom
dvorcu. A kada imperator Lucijus opustoši čitavu Donju Britaniju,
doći će u Britaniju, kao nekadašnji imperator Klaudije, i pokoriće
ponovo i ovu zemlju, uprkos vašim obojenim divljačkim poglavicama
što zaudaraju na balegu!"
"Kaži svom imperatoru", rekao je
Artur, "da moja ponuda od trideset britannskih strela i dalje
stoji, samo ću je podići na tri stotine, i jedini danak koji će
dobiti od mene pogodiće ga pravo u srce. Reci mu i da ću ga,
ukoliko mom vitezu ser Borsu nedostaje i dlaka sa glave, prepustiti
Lanseletu i Lajonelu, koji su Borsova braća, neka ga živog oderu i
obese da visi na bedemima zamka. Sada se vrati svom imperatoru i
prenesi mu moju poruku. Ne, Kaje, neka ih niko ne dira - glasnik je
po svim običajima svet."
Vladala je užasnuta tišina dok su
legionari izlazili iz sale, a koraci im odzvanjali po kamenom podu.
Kada su izišli, razlegao se žamor, ali Artur je podigao ruke i opet
je zavladala tišina.
"Sutra neće biti turnirske bitke, jer
uskoro nas čeka prava", rekao je, "a što se tiče nagrada, nudim vam
plen od ovog samozvanog imperatora. Vitezovi, hoću da u zoru budete
spremni na put ka obali. Kaje, ti se postaraj za snabdevanje.
Lanselete", nasmešio se, pogledavši svog prijatelja, "ostavio bih
te ovde da čuvaš kraljicu, ali pošto je tvoj brat zarobljen, znam
da bi radije pošao sa nama. Zamoliću sveštenike da održe misu za
one koji žele da budu razrešeni grehova pre polaska u bitku, sutra
u zoru. Ser Uvene", potražo je pogledom svog najnovijeg viteza,
koji je sedeo među mladima, "sada ti umesto ratničkih igara nudim
slavu ratnika. Molim te, kao sina svoje sestre, da putuješ uz mene
i štitiš me od izdaje."
"P-počastvovan sam, kralju moj",
zamucao je Uven, blistavog lica, i tog časa je Morgana mogla da
nasluti zašto su svi toliko odani Arturu.
"Urijense, dragi moj zete", rekao je
Artur, "prepuštam kraljicu tvojoj zaštiti - ostani u Kamelotu i
čuvaj je do mog povratka." Sagnuo se da poljubi Gvenvirinu ruku.
"Gospo moja, molim te da nas izviniš od dalje gozbe - opet nas čeka
rat."
Gvenvir je bila potpuno bela u licu.
"Nema potreba da se izvinjavaš, gospodaru moj. Neka te Bog čuva,
mužu moj." Nagnula se da ga poljubi. On je ustao i pošao iz
sale.
"Gavene, Lajonele, Garete - svi moji
vitezovi, za mnom!"
Lanselet je na trenutak oklevao pre
neg što je pošao za njim. "Podari i meni blagoslov pre nego što
pođem, kraljice moja."
"Oh, Bože... Lanselete..." Ne misleći
na brojne oči koje su ih posmatrale, Gvenvir mu se bacila u
naručje. On ju je nežno zagrlio i rekao nešto tako tiho da Morgana
nije mogla da čuje, ali videla je da Gvenvir plače. Ipak, kada je
podigla glavu, lice joj je bilo suvo, bez suza. "Neka te Bog čuva,
najdraža ljubavi moja."
"Neka čuva i tebe, ljubavi srca mog",
vrlo tiho je rekao Lanselet. "Vratio se ili ne, budi blagoslovena."
Okrenuo se ka Morgani. "Sada se zaista radujem što ćeš posetiti
Elenu. Prenesi mojoj daragoj ženi pozdrave od mene i reci joj da
sam pošao sa Arturom kako bih izbavio svog rođaka Borsa od
razbojnika koji je sebe proglasio za imperatora Lucijusa. Reci joj
da ću moliti Boga da je čuva i štiti, i kaži deci da ih volim."
Na trenutak je ćutke stajao, i
Morgana je pomislila da će poljubiti i nju; umesto toga, samo se
nasmešio i pogladio je po obrazu. "Neka Bog blagoslovi i tebe,
Morgana - želela ti njegov blagoslov ili ne." Okrenuo se i pošao ka
dnu sale, gde su se vitezovi okupljali oko Artura.
Urijens se popeo na platformu i
naklonio se pred Gvenvir. "U tvojoj sam službi, gospo moja."
Ako se nasmeje starcu, ošamariću je!
pomislila je Morgana, odjednom puna zaštitničkog osećanja. Urijens
je mislio sve najbolje, a dužnost koju je dobio bila je samo
zvanična, više počast zbog rođačkih veza; Kamelot je bio sasvim
bezbedan u rukama Kaja i Lukana, kao i uvek. Ali Gvenvir je odavno
navikla na dvorsku diplomatiju. Ozbiljno je odgovorila:
"Zahvaljujem ti, ser Urijense. Budi dobrodošao ovde. Morgana mi je
draga prijateljica i sestra, i biće mi milo da opet bude na mom
dvoru."
O, Gvenvir, Gvenvir, kakva si ti
lažljivica! Morgana je odgovorila što je ljubaznije mogla. "Ali
prvo moram da odem i posetim svoju rođaku Elenu. Lanselet me je
zamolio da joj odnesem vesti."
"Uvek si bila tako dobra", rekao je
Urijens, "a pošto rat neće zahvatiti našu zemlju, nego će biti na
drugoj strani kanala, možeš da pođeš kad god želiš. Zamoliću
Akolona da te prati, ali on će najverovatnije morati da ide sa
Arturom."
On bi zaista prepustio Akolonu da me
čuva; on o svima misli samo lepo, pomislila je Morgana i poljubila
muža sa istinskom toplinom. "Kada završim posetu Eleni, gospodaru
moj, mogu li da posetim i rođake u Avalonu?"
"Uradi kako god želiš, gospo moja",
rekao je Urijens, "ali pre nego što odeš, da li bi mi raspakovala
prtljag? Moj sobar to ne ume ni izbliza ko ti. I bi li mi ostavila
malo svojih biljnih melema i lekova?"
"Naravno", rekla je, i kad je pošla
da se sprema za put, mračno je pomislila kako će on svakako, pre
rastanka, želeti da noćas spava sa njom. Pa, trpela je to i ranije,
pa će moći još jednom.
Kakva sam kurva postala!