36.

     On uđe u Stanicu: unutra je sve bilo tiho, delujući, pomalo usled te duboke tišine, kao stanište utvara. Lampa je gorela na pisaćem stolu, i tamo na stočiću svetlucala je malena piramida sfera, bacajući unaokolo svetlost u svim duginim bojama, poput onih kristalnih kugli koje su u onim burnim dvadesetim godinama pretvarale dvorane za ples u mesta istinske čarolije. Sićušne raznobojne čestice kružile su unaokolo po sobi, kao da plešu stotine svitaca u tehnikoloru.
     On za trenutak zastade, neodlučan, ne znajući šta će sa sobom. Učini mu se odjednom da nešto nedostaje, i gotovo istog časa shvati šta je u pitnaju. Svih ovih godina puška je stajala okačena o kuku iznad kamina, ili je ležala položena na sto. A sada, puške više nije bilo.
     Moraću da se sredim, reče on samom sebi, i da se bacim na posao. Morao je, najpre, sve stvari da raspakuje, i da ih vrati na njihovo mesto. Moraće, takođe, da se lati dnevnika, i unese sve što se u međuvremenu dogodilo. Moraće, najzad, još više da čita. Bilo je toliko toga što je trebalo uraditi.
     Ulis u Lusi otišli su pre sat ili dva, putem prema Galaktičkoj Centrali, ali dah 'talismana' još se mogao osetiti, kako lebdi u sobi. U stvari, pomisli on, možda ne baš u sobi, već u njemu samom. Možda je, zapravo, bilo posredi nešto što će zauvek nositi u sebi, bez obzira na to kuda krenuo.
     On lagano pređe preko sobe i spusti se na sofu. Tu, pred njim, piramida sfera se rascvetala u kristalni pljusak boja. On posegnu rukom da je dohvati, ali se predomisli. Kakvog bi smisla imalo, upita se on, da je ponovo zagleda? Ukoliko do sada nije uspeo da otkrije njenu tajnu, razgledajući je bezbroj puta ranije, zbog čega bi bilo umesno da se tome ponada sada?
     Lepa stvarčica, pomisli on, ali beskorisna.
     Zatim se upita kako je Lusi, znajući, istovremeno, da je s njom sve u redu. Snaći će se ona vrlo dobro, pomisli on, kuda god pošla.
     Umesto da samo tako sedi, trebalo je da se baci na posao. Bilo je toliko zaostalih poslova. A vreme kojim je raspolagao neće od sada biti samo njegovo, jer će mu Zemlja, po svoj prilici, svaki čas kuckati na vrata. Biće još mnogo sastanaka i konferencija i drugih stvari, i kroz koji čas novinari će se sjatiti ovamo. Ali pre no što do toga dođe Ulis će se vratiti da mu pomogne, a možda će još neko doći s njim.
     Samo da ubaci nešto u usta, a onda će prionuti na posao. Ukoliko bude radio do duboko u noć, posvršavaće dosta toga.
     Samotne noći, pomisli on, bile su dobre za obavljanje poslova. A bilo je samotno i sada, kada više nije trebalo da bude. Jer više nije bio sam, kao što je verovao da jeste, pre samo nekoliko časova. Sada su svi bili sa njim, i oko njega - i Zemlja i galaksija, i Lusi u Ulis, i Vinslou i Luis, i stari filosof tamo u svom grobu.
     On ustade i odšeta do stola, i uze u ruke svoju statuetu, koju mu je Vinslou izdeljao. Držeći je pod svetlošću lampe, on je stade okretati u rukama i zagledati. Tek sada uvide, da se u samoj toj figuri mogao prepoznati osećaj usamljenosti - duboke samotnosti čoveka koji kroz život korača potpuno sam.
     I morao je i dalje nastaviti sam. Drugog rešenja nije bilo. Odluka je već bila donesena. Ovo je bio posao za samo jednog čoveka. Da, ali posao je bio priveden kraju - ne, ne kraju, jer preostalo je još mnogo toga da se obavi. U svakom slučaju, prva faza je bila gotova, i druga je upravo započinjala.
     On vrati statuetu na njeno mesto, prisetivši se da nije podario Vinsu onaj komad drveta što mu ga je doneo putnik sa Tubana. Sada je, najzad, mogao priznati Vinsu odakle su poticali svi oni komadi drveta koje mu je poklanjao. Mogu, čak, zajedno pogledati dnevnike i pronaći poreklo i datum prispeća svakog od njih. To bi se sigurno dopalo starom Vinsu.
     Odjednom, on iza svojih leđa začu neki svilenkast šušanj i hitro se okrenu.
     "Meri!" uzviknu on.
     Stajala je na samom rubu senke, i raznobojno iverje svetlosti što ih je iskrila blistajuća piramida doprinosilo je utisku kao da je upravo prispelo iz zemlje bajki. Upravo tako, pomisli on sav pometen - ponovo sam zadobio svoju zemlju bajki.
     "Morala sam da dođem", jednostavno reče ona. "Osećao si se tako usamljen, dragi, da više nisam mogla izdržati." Morala je da dođe, pomisli on. To je, zaista, moglo biti savršeno tačno. Jer, kada je stvarao njenu prikazu, sasvim je bilo moguće da je uneo u nju nešto što ju je neizbežno gonilo da se pojavi, kada god je bila potrebna.
     Bila je to klopka, pomisli on, iz koje nisu mogli pobeći ni jedno ni drugo. Tu nije bilo slobodne volje; postojala je samo smrtna tačnost mehanizma, slepog mehanizma koji je on sam uobličio.
     Nije trebalo da mu ponovo dođe, i ona je to možda znala isto toliko dobro koliko i on, ali kao ni on sam, ništa u pogledu toga nije bila u stanju da učini. Da li će ovako uvek biti, zauvek i doveka?
     Stajao je tako, sav sleđen, rascepljen između potrebe za njom i praznine njene nestvarnosti, a onda se ona, lagano, uputi ka njemu.
     Bila mu je već sasvim blizu, i za koji trenutak će se zaustaviti, budući da je, kao i on sam, dobro poznavala pravila; ni ona, kao ni on, nije bila spremna da prizna da je sve samo privid.
     Ali ona se ne zaustavi. Prišla mu je toliko blizu da je već mogao osetiti miris jabukovog cveta koji se širio od nje. A onda ona ispruži ruku i dodirnu ga po ramenu.
     To nije bio dodir senke, i to nije bila ruka aveti. Mogao je da oseti blagi pritisak njenih prstiju i njihovu svežinu.
     Stajao je sav ukočen, dok je njena šaka počivala na njegovom ramenu.
     Ona iskričava svetlost! sevnu mu odjednom umom. Piramida sfera!
     Gotovo istog trenutka priseti se od koga ju je dobio - od jednog pripadnika one neobične rase iz sistema Alfard. Upravo iz literature tog sistema stekao je saznanje o zemlji bajki. Pokušali su da mu pomognu, poklonivši mu piramidu, ali on to, do ovog časa, nije shvatio. Posredi je bio kratak spoj u njihovom međusobnom opštenju - sasvim je bilo moguće da se to dogodi. U vavilonskoj kuli galaksije sasvim je lako dolazilo do nesporazuma, ili nerazumevanja.
     Piramida sfera bila je divan, pa ipak jednostavan mehanizam. Služio je kao agens koji je suzbijao svaki privid, koji je zemlju snova preobraćao u stvarnost. Samo zamislite nešto, po vlastitoj želji, a onda stavite piramidu u pokret, i plod vaših želja je pred vama kao da nikad nije ni bio tek puki privid.
     Ipak, pomisli on, niste mogli do kraja sebe zavarati. Znali ste da je to bio tek privid, iako se preobratio u stvarnost.
     On neodlučno posegnu rukom prema Meri, ali ona skloni svoju ruku s njegovog ramena i lagano uzmaknu.
     U tišini sobe - užasnoj, samotničkoj tišini - njih dvoje stajalo je jedno naspram drugog, dok su se iskrice svetlosti rojile poput raznobojnih leptirova, i piramida sfera tvorila svoju bezvremenu dugu.
     "Žao mi je", reče Meri, "ali ovo nas ne bi odvelo ničemu dobrom. Ne možemo obmanuti sami sebe."
     Enoh je stajao, nem i posramljen.
     "Žudela sam za ovim", nastavi ona. "Mislila, i sanjala o ovome."
     "I ja", odgovori Enoh. "Ni pomišljao nisam da će se dogoditi."
     A tako je, naravno, oduvek bilo. Sve dotle dok se ne dogodi, bilo je to nešto o čemu je bilo moguće snivati. Bilo je to romantično i bezmerno daleko i nemoguće. Možda je, zapravo, i bilo romantično samo stoga što je bilo bezmerno daleko i nemoguće.
     "Kao da je lutka oživela", nastavi ona, "ili najdraži meda. Žao mi je, dragi, ali zar bi mogao voleti lutku ili medu kojima je, nekako, udahnut život? Uvek bi se sećao šta su ranije bili. Lutka, sa svojim glupim, nacrtanim osmehom; ili meda, iz koga ispada strugotina."
     "Ne!" uzviknu Enoh. "Ne!"
     "Jadni moj dragi!", odvrati ona. "Teško ćeš podneti. Toliko bih želela da ti mogu pomoći. Sav svoj preostali život moraćeš da provedeš sam, sa svojim čemerom."
     "A ti?" uzviknu on ponovo. "A ti? Šta će sa tobom biti?"
     Ona je, pomisli on, imala hrabrosti. Hrabrosti koja je bila potrebna da se suoče s stvarima onakvim kakve su zaista bile.
     Kako li je, upita se on, samo uspela da oseti? Kako li je samo uspela da dokuči?
     "Ja ću otići", odgovori ona. "I više se neću vraćati. Čak i kada ti budem silno potrebna, neću doći. Ne postoji drugačije rešenje."
     "Ne možeš tek tako otići", reče on. "Oboje smo u istoj klopci."
     "Nije li čudno", primeti ona, "kako nam se sve ovo dogodilo. Oboje, žrtve privida..."
     "Ne ti", uzviknu on. "Ne ti."
     Ona ozbiljno klimnu. "I ja, baš kao i ti. Ne možeš voleti lutku koju si sam načinio, niti ja svog tvorca. Ali oboje smo u jednom trenutku poverovali da možemo; oboje i dalje mislimo da bismo mogli; osetili bismo i krivicu i očaj kada bismo jednog dana shvatili da ipak ne možemo."
     "Možemo, makar, pokušati", reče Enoh. "Kada bi samo htela da ostaneš."
     "I da završimo tako što ću te zamrzeti? Ili, još gore, tako što ćeš ti zamrzeti mene? Ostanimo pri svom osećanju krivice i jadu. To je ipak bolje od mržnje."
     On se hitro pomeri, jednim pokretom dohvati piramidu sfera i podiže je.
     "Ne, ne to", uzviknu on. "Meri, nemoj..."
     Piramida zablista, vrteći se u vazduhu, a onda udari u kamin. Blistave svetlosti se pogasiše. Nešto - staklo? metal? kamen? - zazvecka po podu.
     "Meri!" uzviknu Enoh ponovo, jurnuvši u tminu.
     Ali tamo nikoga nije bilo.
     "Meri!" zazva on još jednom, ali krik mu se pretvori u jecaj.
     Otišla je, i više nikad neće doći.
     Čak ni kada mu bude silno potrebna, neće doći.
     Stajao je nepomočno u tmini i tišini, i glas čitavog jednog stoleća življenja kao da mu se obraćao šaptavim jezikom.
     Sve je u životu teško, reče taj glas. Ništa nije lako.
     Beše jednom jedno devojče sa farme dole pokraj puta, i beše nekad jedna južnjačka lepotica koja ga je posmatrala kako maršira s vojskom, i beše Meri, koja ga je zauvek napustila.
     On se umorno okrenu i pođe, pipajući put stola. Našavši lampu, on je upali.
     Stajao je kraj stola i ogledao se po sobi. U uglu u kojem je sada stajao nekad je bila kuhinja, a tamo, gde je sada kamin, bila je obedovaonica, i sve se to izmenilo - izmenilo pre mnogo, mnogo godina. Ali i dalje je sve to mogao videti, kao da je juče bilo.
     Svi ti dani su minuli, i svi ti ljudi davno nestali.
     Samo je još on bio tu.
     Izgubio je svoj svet. Njegov svet ostao je negde daleko za njim.
     Poput njega, upravo na ovaj dan, i svi drugi - sva ljudska bića što su u ovom trenutku živela.
     Moguće je da to još ne znaju, ali i oni su svoj stari svet već ostavili za sobom. Njihov svet više nikada neće biti isti.
     Oprostili se se od mnogih stvari, od mnogih ljubavi, od mnogih snova.
     "Zbogom, Meri", prošapta on. "Oprosti mi, i neka te Bog blagoslovi."
     On sede za sto i primače dnevnik što je stajao pred njim. Zatim ga otvori, tragajući za stranicama koje je tek trebalo popuniti.
     Imao je još puno posla.
     I imao je dovoljno vremena da ga obavi.
     Upravo je rekao svoje poslednje zbogom.