35.

     Pri svetlosti mesečine gomile stenovitih gromada odbleskivale su bledim sjajem, poput skeleta kakvog praistorijskog čudovišta. Ovde, na samom rubu litice što se kao kakav toranj uzdizala nad rekom, moćna stabla drveća bila su sasvim proređena, i stenoviti šiljak stajao je potpuno obnažen.
     Enoh je stajao kraj jedne od gromada i zamišljeno posmatrao zgrčenu priliku što je ležala među stenjem. Jadna, dronjava šeprtlja, pomisl on, izgubila je život tako daleko od svog doma i, bar što se nje same tiče, sa tako malo svrhe.
     Možda nije bio ni jadan ni dronjav, jer se u tom mozgu, bespovratno razorenom možda krila pomisao o veličini - ona vrsta vizije kakvu su u svojim glavama nosili Kserks, Aleksandar Veliki ili Napoleon, san, odgajen sa mnogo cinizma, o nadasve silnoj moći, koja je trebalo da bude stečena i održana po svaku cenu, moći toliko silnoj da je zarad nje bilo moguće odbaciti sve moralne obzire.
     Enoh, za trenutak, pokuša da zamisli kakav je to san o moći mogao imati, znajući, dok je još iskušavao svoju maštu, koliko je ludo bilo makar samo pokušati, jer uvek bi bilo činilaca, bio je siguran, čije značenje ne bi bio sposoban da uoči, i okolnosti što su ležale s one strane svake mogućnosti razumevanja.
     Bilo kako bilo, stvari su na neki način krenule pogrešnim pravcem, jer u čitavom tom planu Zemlja je trebalo da posluži samo kao skrovište, mesto gde se moglo naći pribežište ukoliko zagusti. Stvorenje što je sada ležalo tu, pod njegovim nogama, bilo je tek deo očajničke, poslednje igre, koja se konačno izjalovila.
     Vrhovna se ironija sastojala u tome da je ključ promašaja ležao u činjenici da je ovo pacoliko stvorenje, bežeći sa svojim plenom, samo stavilo 'talisman' u krilo jednoj vidovnjakinji, i to još na planeti gde nikome ni na pamet ne bi palo da takvu osobu potraži. Ukoliko se sada ponovo razmotre sva zbivanja, jedva da je moglo biti ikakve sumnje da je 'talisman' privukao Lusi k sebi, isto onako neumitno kao što magnet privlači komad čelika. Ona, po svoj prilici, nije osećala ništa drugo do toga da je 'talisman' tu i da ga se na svaki način mora domoći, da je to bilo nešto na šta je u svojoj samotnosti godinama čekala, ni sama ne znajući o čemu je reč, i bez nade da će to ikada naći. Poput deteta koje, u magnovenju, ugleda neki ukras na božićnom drvetu, osećajući da je to nešto najlepše na celom svetu i da ono to mora imati.
     To stvorenje što je sada tu ležalo, pomisli Enoh, mora da je bilo obdareno i sposobnošću i pameću. Jer bili su neophodni i sposobnost i pamet da bi se, pre svega, 'talisman' uopšte ukrao, da bi se zatim godinama držao skriven, i da bi se, konačno, moglo probiti do tajni i arhiva Galaktičke Centrale. Da li bi to uopšte bilo moguće, upita se on, da 'talisman' nije bio stavljen izvan upotrebe? Sa delatnim 'talismanom', da li bi bilo moralne labavosti i neodoljive pohlepe, da omoguće to zlodelo?
     Ali sada je svemu došao kraj. 'Talisman' je bio ponovo pronađen i novi posvećenik naimenovan - jedno gluvonemo devojče sa Zemlje, najponiznije od svih ljudskih bića. I na Zemlji će zavladati mir, i, s vremenom, Zemlja će se pridružiti galaktičkom bratstvu.
     Više nije bilo nikakvih problema, pomisli on. Nije više stajao ni pred kakvom odlukom. Lusi je preuzela na sebe donošenje svih odluka.
     Stanica će i dalje ostati na Zemlji, i on može ponovo raspakovati stvari koje je spakovao, i vratiti dnevnike na njihovo mesto na polici. Sada se mogao ponovo vratiti u Stanicu i nastaviti sa svojim uobičajenim poslovima.
     Žao mi je, reče on, obraćajući se zgrčenom mrtvom telu što je ležalo među stenjem. Žao mi je što je moja ruka morala biti ta koja je učinila kraj tvojim snovima.
     Zatim se okrenu i odšeta do ruba litice, gde se okomito spuštala prema reci što je tekla ispod nje. On podiže pušku, zadrža je tako nekoliko trenutaka a onda je odbaci daleko od sebe, posmatrajući je kako pada, prevrćući se u vazduhu, dok joj je mesečina odbleskivala na metalnim delovima, ugledavši, konačno, maleni vodoskok koji je načinila zaronivši u vodu. Daleko ispod njega začu se tiho, zadovoljno grgoljenje vode koja je tekla ispod litice i sve dalje, ka još udaljenijim zemaljskim prostorima.
     Na Zemlji će vladati mir, pomisli on; neće biti rata. Sa Lusi za konferencijskim stolom, nema ni pomisli o ratu. Čak i ako bi se pojavio neko, zavijajući usled straha i užasa što su se naselili u njemu, sa strahom i krivicom toliko velikim da zatamne čak i svu slavu i utehu što ih je nosio 'talisman', ipak ne bi moglo doći do rata.
     Ali staza je još bila veoma duga, dug i samotan put će još biti potrebno preći pre no što se svetlost istinskog mira useli u srca ljudi.
     Sve dok bude bilo makar ijednog čoveka koji će zavijati od straha (bilo kakve vrste straha) na Zemlji neće biti istinskog mira. Sve dok i poslednji čovek ne odbaci oružje (bilo kakvo oružje), rod čovečji neće živeti u spokoju. A puška je bila, reče Enoh samom sebi, poslednje od oružja na Zemlji, poslednji izraz čovekove nečovečnosti prema čoveku, tek simbol svih drugih i mnogo smrtonosnijih oružja.
     Stajao je na rubu litice, zagledan preko reke i u tamne senke šumovite doline. Sada, bez puške, osećao se nekako čudno praznih ruku; činilo mu se da je maločas, baš time što se oslobodio puške, zakoračio jednim novim poljem vremena, kao da su se jedan vek ili jedan dan nepovratno razmakli, omogućivši mu da stupi na jedno blistavo mesto, savršeno čisto i neopterećeno starim pogreškama.
     Reka je tekla dole pod njim, ne mareći ni za šta od svega toga. Ništa nije bilo važno reci. Ona će poneti sa sobom kljove mostodonta, lobanju sabljastog tigra, kosti čovečje, mrtvo i gnjilo drvo, kakvo parče stene ili odbačnu pušku, i progutati ih sve i prekriti muljem ili peskom, i nastaviti da se grgoljeći valja preko njih, skrivajući ih zauvek od svačijeg pogleda.
     Pre milion godina ovde nije bilo reke, i kroz milion godina, možda je ponovo neće više biti - ali kroz milion godina, pomisli on, ovde će biti nečega, ako ne Čoveka, čemu će stvari biti važne. Upravo je u tome bila tajna vaseljene, reče Enoh samom sebi - uvek će biti nekoga, ili nečega, koji drži do stvari.
     On se lagano okrete od ruba litice, probi se kroz stenovite gromade i stade se uspinjati padinom. Mogao je čuti tanano komešanje živih stvorova pod lišćem popalim po tlu, i za časak se kroz tišinu probi pospani pisak neke ptice. Nad čitavom šumom polegli su mir i spokoj one blistave svetlosti - ne baš onoliko pune, onoliko duboke i divne kao dok je 'talisman' još bio ovde, ali dah njezin još se mogao osetiti.
     Enoh stiže do ivice šume i stade se peti poljem, i uskoro potom pred očima mu se ponovo ukaza Stanica, čvrsto postavljena na vrh grebena. Učini mu se, prvi put posle dugo vremena, da to nije samo galaktička stanice, već i njegov dom. Tokom mnogih godina mu je to bio dom, i ništa više, a onda je kuća bila preobraćena u tranzitnu stanicu galaktičkog bratstva. I sada, mada je i dalje tu bila Stanica, bio je tu, ponovo, i njegov dom.