23.

     Neki čovek dugo uspešno obavlja svoj posao, a onda, odjednom, više za to nije sposoban. Ni ljudi oko njega nisu više sposobni da obavljaju svoje poslove. Jer više ne raspolažu znanjem, ni sposobnošću, da obavljaju svoje dotadašnje dužnosti. Mogu nastojati, razume se - mogu još neko vreme pokušavati, ali najverovatnije, ne naročito dugo. I pošto se poslovi više ne obavljaju, firma, ili fabrika, ili ustanova, ili bilo šta drugo, stavlja katanac na vrata. Obustavljanje rada, ili poslovanja, nije posledica nikakve zakonske, ili spoljašnje mere. Jednostavno, sve staje. I ne samo stoga što poslove više nije moguće obavljati, ili zbog toga što su svi odjednom izgubili svaki smisao za obavljanje poslova, već i usled toga što su sve komunikacije i sav transport, koji su omogućavali obavljanje poslova, takođe stali.
     Lokomotive bi ostale nepokretne, kao i avioni i brodovi, budući da više ne bi bilo nikog ko bi se sećao kako se njima upravlja. Postojali bi i dalje ljudi koji su nekad raspolagali svim znanjem neophodnim da se oni pokrenu, ali koji su odjednom, nekako, ostali lišeni sveg tog znanja. Moguće je da bi bilo i takvih koji bi nastavili da pokušavaju - s tragičnim posledicama. Možda bi bilo i takvih, mada bi ih verovatno preostao veoma mali broj, koji bi se, kao kroz maglu, prisećali kako se to upravlja automobilom, ili kamionom, ili autobusom, jer bilo je jednostavno njima upravljati, i povrh svega, vožnja motornim vozilima postala je sastavni deo ljudske prirode. Ali kada bi se vozila konačno pokvarila, ostala bi na mestima gde bi stala, jer nikoga više ne bi bilo ko bi umeo da izvrši makar najmanju popravku.
     Za samo nekoliko časova ljudska bi rasa ponovo bila svedena na svet u kojem bi razdaljina iznova postala jedan od važnih činilaca. Svet bi, nekako, postao prostraniji, i okeani bi ponovo postali gotovo nepremostive prepreke, a propešačiti milju više ne bi bila mala stvar. Za samo nekoliko dana zavladali bi gungula i metež, i panika i očajanje zahvatili bi sve, jer niko ne bi mogao da shvati razloge promene.
     Koliko bi vremena bilo potrebno, upita se Enoh, da neki grad utroši i poslednje zalihe hrane iz skladišta, da bi se potom suočio sa glađu? Šta bi se dogodilo kada bi električna struja prestala da teče kroz vodove? Koliko bi još dugo, pod takvim okolnostima, glupava simobličnost jednog parčeta hartije ili kovanog novčića uspela da očuva svoju vrednost?
     Svaka raspodela potpuno bi bila obustavljena; trgovina i industrija bi zamrli; vlade bi se pretvorile u puke senke, bez sredstava, kao i bez pameti, da obavljaju svoje zadatke; sve komunikacije bi bile prekinute, red i poredak ozbiljno bi bili narušeni, i postepeno se raspali; svet bi utonuo u novo varvarstvo, započinjući, potom, veoma sporo, da se prilagođava novim okolnostima. To prilagođavanje potrajalo bi godinama, i za to vreme smrt i boleštine uzimale bi bezbrojne žrtve, i svud bi vladali neizrecivi jad i čemer. S vremenom, sve bi se sleglo, i svet bi se privikao da živi novim životom; ali tokom svih tih potresa mnogi bi izgubili život, i mnogi bi, izgubili sve ono što im je život donosio, kao i smisao koji su u njemu nalazili.
     Ma koliko sve to moglo izgledati rđavo, da li je, ipak, bilo gore od samog rata?
     Mnogi bi pomrli od hladnoće i gladi i bolesti (jer bi i medicinsko znanje propalo kao i svako drugo), ali, ipak, milioni bi bili pošteđeni sažižućeg daha nuklearne reakcije. Ne bi bilo otrovne prašine što kiši s neba, i vode bi ostale čiste i sveže i tle bi i dalje bilo plodno. I dalje bi postojali izgledi, kada početna razdoblja velike promene prođu, da ljudska rasa nastavi da živi i da ponovo izgrađuje svoju zajednicu.
     Kada bi samo, sa punom izvesnošću, pomisli Enoh, mogao znati da će odista doći do rata, da je rat neizbežan - u tom slučaju, načiniti izbor ne bi bilo tako teško. Međutim, uvek je postojala mogućnost da se rat izbegne, da se nekako krhki, tanušni mir ipak očuva; u tom slučaju, očajnička potreba za galaktičkim lekom pokazala bi se nepotrebnom. Pre no što doneseš odluku, reče on samom sebi, moraš biti sasvim siguran; ali kako može biti siguran? Karta-grafikon u ladici njegovog pisaćeg stola govorila je da će rata biti; mnogi među diplomatama i političkim posmatračima izražavali su mišljenje da će predstojeća mirovna konferencija predstavljati samo prvi korak ka ratu. Pa ipak, ništa nije bilo izvesno.
     Čak i da je bilo, upita se Enoh, kako bi samo jedan čovek - jedan jedini, sam - mogao preuzeti na sebe ulogu Boga i odlučiti u ime čitave ljudske rase? Na osnovu kog prava čovek donosi odluke koje se tiču svih drugih, u ovom slučaju, milijardi ljudskih bića. Da li će, ukoliko se odluči, tokom godina koje će još proteći, biti u stanju da pouzdano stane iza svog izbora?
     Kako bi samo jedan čovek mogao presuditi kolika je nesreća što je donosi rat, i u poređenju s njom, nesreća što je donosi neznanje? Odgovor je, čini se, bio jasan: niko to ne bi mogao. Nije bilo načina da se međusobno odmere katastrofe do kojih bi došlo i u jednom i u drugom slučaju.
     Možda bi se, posle nekog vremena, izbor, bilo kakav, mogao razumno braniti. Kada bi bilo vremena, možda bi bilo moguće stvoriti ubeđenje koje bi čoveku pomoglo da dođe do neke odluke koja, makar i ne bila savršeno ispravna, ne bi izazivala grižu savesti.
     Enoh ustade i odšeta do prozora. Zvuk njegovih koraka šuplje je odjekivao Stanicom. On pogleda na časovnik: ponoć je već bila prošla.
     Postoje rase u galaksiji, pomisli on, koje su u stanju da donesu ispravnu i brzu odluku u pogledu gotovo svih pitanja s kojima su suočene, presecajući sve zamršene spletove misli, rukovođene pravilima logike koja su bila neuporedivo izričitija od svega što je ljudski soj poznavao. Bila je to, razume se, korisna osobina, u tom smislu da je omogućavala donošenje odluka; ali nije li u tom procesu donošenja odluka ispoljavana težnja da se u najvećoj meri umanji, a možda i sasvim prenebregne, duboko značenje svega onoga što je ljudima moglo značiti i više od onoga što bi se dobilo samom odlukom?
     Stojeći kraj prozora Enoh se netremice zagleda u polja obasjana mesečinom, što su se protezala sve do tamne linije ivice šume. Oblaci su se razišli i noć je bila ispunjena spokojom. Ovaj će kraj, pomisli Enoh, uvek odisati spokojstvom, jer se nalazio izvan svih utrtih staza, daleko od svih mogućih ciljeva u atomskom ratu. S izuzetkom veoma male mogućnosti nekog drevnog i nezabeleženog, davno već zaboravljenog sukoba u dalekim praistorijskim danima, ovde nikada nije bila vođena nikakva bitka i, verovatno, nikada neće ni biti vođena. Pa ipak, ni njega ne bi zaobišla zajednička sudbina, i njegove bi vode i tle bili zatrovani, ukolio bi svet, u odsudnom času gneva, otpustio uzde na svom zastrašujućem oružju. Nebo bi i ovde bilo prekriveno atomskim pepelom, koji bi potom, poput kišice, počelo da sipi na zemlju, i tada zaista više ne bi ništa značilo gde se čovek nalazi. Ranije ili kasnije, rat bi se pojavio i na njegovom pragu - ako ne u obliku bleska čudovišne energije, onda, u svakom slučaju, u obliku pahuljica smrti što se sporo ali neumitno spuštaju s nebesa.
     On se odmaknu od prozora i priđe pisaćem stolu; novine koje su prispele s jutarnjom poštom stavi na gomilu, opazivši da je Ulis zaboravio da ponese sa sobom stare brojeve koje je za njega sačuvao. I Ulis preko svake mere brinuo, pomisli on, inače ne bi zaboravio svoje novine. Neka nam Bog obojici bude u pomoći, reče on naglas; obojica smo do guše u nevolji.
     Imao je veoma naporan dan. Jedva da je stigao, pomisli on, da pročita dva ili tri izveštaja koje je donosio Tajms, i svi su se odnosili na sazivanje mirovne konferencije. Dan je bio pun kao oko, prepun zlokobnih znamenja.
     Tokom stotinu godina, pomisli on, sve se odvijalo u najboljem redu. Bilo je i boljih i lošijih trenutaka, ali u celini posmatrano, vodio je spokojan život, bez uznemirujućih događaja. A onda je današnje jutro osvanulo, i sve te spokojne godine raspadoše se u paramparčad.
     Dugo je gajio nadu da će, jednog dana, Zemlja postati član velike galaktičke porodice, i da će on poslužiti kao izaslanik koji će svojoj rasi preneti veliku vest. Ali sada su sve te nade bile izjalovljene - ne samo zbog toga što će možda doći do zatvaranja ove Stanice, već još i više, zbog toga što će njeno moguće zatvaranje biti posledica varvarstva ljudske rase. Zemlja je u galaktičkim političkim igrama poslužila kao dete podvrgnuto šibanju; i tragove tih šiba, jednom ostavljene, više ne bi bilo moguće brzo ukloniti. Međutim, čak i kada bi ih bilo moguće ukloniti, Zemlja je sada bila ta prema kome će Galaktička Centrala, zarad vlastitog spasa, možda morati da primeni drastične i ponižavajuće mere.
     Znao je, međutim, da postoji i neka korist koju bi iz svega ovoga mogao izvući. Mogao je ostati veran svom zemaljskom poreklu, i svom vlastitom rodu predati sve informacije koje je godinama sakupljao i beležio, sa svim mogućim pojedinostima, zajedno sa beleškama o svemu što se njemu lično događalo i sa svojim utiscima o svemu tome, i još mnogim drugim, možda beznačajnim stvarima, koje su sve bile lepo zapisane u dnevnicima što stoje tamo na polici. Sve to, kao i svu silu tuđinske literature koju je sakupljao i čitao. I sve predmete i naprave koji su poticali sa drugih svetova. Iz svega toga ljudska bi rasa mogla izvući nešto što bi joj pomoglo u njenom kretanju putem koji bi je konačno mogao odvesti do zvezda, i do dubljih saznanja i još širih vidika, da bi ih, potom, pretvorili u svoje vlastito nasleđe - nasleđe i pravo, svih razumnih bića. Do toga dana trebalo je da protekne mnogo vremena - sada još i više, zahvaljujući svemu onome što se dogodilo upravo danas, mnogo više no što je ikad ranije bio slučaj. Pa ipak, sve te informacije kojima je sada raspolagao, koje je mučno sakupljao tokom gotovo jednog stoleća, bile su toliko nesrazmerne količini saznanja koje je tek mogao pribaviti tokom još jednog stoleća (a možda i milenijuma), da se gotovo sramio da ih ponudi svome narodu.
     Kad bih samo imao malo više vremena, pomisli on sa žaljenjem. Razume se, vremena nikad nije bilo dovoljno. Sada ga nije bilo, niti će ga ikada biti. Bez obzira na to koliko bi još stoleća mogao posvetiti sakupljanu novih saznanja, uvek će ga biti mnogo više no što bi dotad uspeo da sakupi, tako da bi, konačno, sve što bi prikupio i dalje delovalo premalo.
     On se umorno spusti na stolicu kraj pisaćeg stola, i po prvi put se upita kako bi to uopšte mogao izvesti - kako da napusti Galaktičku Centralu, kako da trampi čitavu galaksiju za samo jednu planetu, pa makar ta planeta predstavljala i njegov rodni dom.
     On pusti da mu misli lutaju, nadajući se da će odnekud stići odgovor; ali odgovora nije bilo.
     Jedan čovek, sasvim sam, pomisli on.
     Jedan jedini čovek, sasvim sam, nije mogao stati, istovremeno, i naspram Zemlje i naspram čitave galaksije.