31.

     Našavši u kuhinjskom uglu nekoliko praznih kutija, u koje je Vinslou smestio potrepštine koje mu je naručio iz grada, Enoh započe sa pakovanjem.
     Dnevnici, pažljivo hronološki poređani, ispuniše jednu poveću kutiju, kao i dobar deo još jedne. Enoh zatim uze novine i pažljivo u njih uvi dvanaest dijamantskih boca što su stajale na gredi iznad kamina, i stavi ih u drugu, debelo obloženu kutiju, kako bi ih obezbedio od oštećenja. Zatim iz ormana izvuče begansku muzičku kutiju, pa i nju pažljivo zapakova. Iz drugog ormana izvadi svu tuđinsku literaturu koju je sakupio, i složi sve u četvrtu kutiju. Zatim pregleda svoj pisaći sto, ali tu ne nađe ništa od važnosti, te kojekakve svaštarije rasute po ladicama. Naišavši na svoju kartu-grafikon uze je i zgužva, i baci u korpu za otpatke što je stajala kraj stola.
     Zatim uze do vrha napunjene kutije i prenese ih do vrata, da mu budu na dohvatu ruke. Luis mu je obećao kamionet, ali čak i ako mu ga sada zatraži, biće potrebno vreme da stigne. Ako, pak, sve važne stvari budu spakovane, pomisli on, lako će mu biti da ih sam iznese napolje, gde će sačekati dolazak kamioneta.
     Sve važne stvari? pomisli on. Ko bi bio u stanju da proceni šta je ovde od važnosti? Pre svega, razume se, dolaze dnevnici i tuđinska literatura. Ali ostatak? I šta od ostatka? Sve je ovde imalo znatnu važnost; trebalo bi da ponese sve, čak i najmanji predmet. Pa, i to bi bilo moguće. Uz dovoljno vremena i bez dodatnih komplikacija bilo bi moguće sve preneti, sve što se nalazilo u ovoj prostoriji i tamo dole u podrumu. Sve je to bilo njegovo, sve su to bili pokloni na koje je imao puno pravo. Ali to uopšte nije značilo da se Galaktička Centrala ne bi mogla najoštrije usprotiviti da bilo šta od svega toga ponese sa sobom.
     Međutim, ukoliko se to dogodi, od životne je važnosti da bude u mogućnosti da ponese makar najvažnije stvari. Možda bi trebalo da ponovo siđe u podrum i izvuče sve one obeležene stvari, čija mu je namena bila poznata. Očigledno, bilo je uputnije da sa sobom ponese makar manji deo stvari čija mu je namena bila poznata, nego čitavo mnoštvo drugih s kojima kasnije ne bi znao šta da počne.
     On za trenutak zastade, neodlučan, osvrćući se po sobi. Bili su tu i oni predmeti smešteni po stočiću, i njih bi svakako trebalo da ponese, uključujući i blistavu piramidu sfera koju je Lusi stavila u pokret.
     Pogledavši put stočića, vide da se Pet ponovo pomerio i skliznuo na pod. On zastade, uze ga i zadrža za trenutak u ruci. Otkako ga je poslednji put zagledao na njemu su se pojavile dve ili tri nove polugice, i sada je blistao bledim i tananim ružičastim sjajem, dok je, kada ga je poslednji put osmotrio, odsijavao kobaltno plavim.
     Verovatno sam pogrešio, reče Enoh samom sebi, što sam mu nadenuo ime Pet. Moguće je da uopšte nije bio živ. Ako i jeste, onda je to bila neka vrsta života koju nije umeo čak ni da zamisli. Nije bio ni od metala ni od kamena, pa ipak je ličio i na jedno i na drugo. Ni turpijom se nije u njega moglo ništa urezati, Enoh je jednom ili dvaput došao u iskušenje da udari po njemu čekićem, prosto iz radoznalosti, da vidi šta bi se moglo dogoditi, mada bi se, s druge strane, smeo opkladiti da se ne bi dogodilo ama baš ništa. Lagano je rastao, i pokretao se, ali nije bilo načina da se ustanovi kako se pokretao. Ostaviš li ga, kada se kroz neko vreme vratiš videćeš da se pomerio - tek malo, ništa naročito. Kao da je znao kada ga posmatraju, i za to vreme kao da nije želeo ni da se mrdne. Koliko je Enohu bilo poznato, nije se hranio, niti je za sobom ostavljao ikakav izmet. Menjao je boju, ali bez ikakvog uočljivog reda i bez ikakvog vidljivog razloga za promenu.
     Jedan putnik, koji je poticao odnekud iz sazvežđa Strelca, doneo mu ga je pre godinu ili dve dana; bilo je to stvorenje, priseti se Enoh, kao stvoreno da se o njemu ispiše čitava knjiga. Najverovatnije da baš nije bilo biljka što hoda, mada je svojim izgledom upravo tako delovalo: izrazito vretenasta biljka, iz koje su na plodnom tlu nicali neki kolutići nalik na jeftine grivne, zvoneći kao hiljade srebrnih zvonaca čim bi biće načinilo makar najmanji pokret.
     Enoh se priseti da je pokušao da to neobično stvorenje priupita čemu bi poklom što ga je od njega dobio mogao poslužiti; međutim, pokretna biljka samo je zatresla svojim glavnicama, ispunivši čitavu prostoriju ljupkim zvucima, i ništa nije odgovorila.
     I tako je on dobijeni poklon stavio na jedan kraj stočića, da bi nekoliko časova kasnije, kada je budni darodavac već odavno otišao, ustanovio da se pomerio na sasvim drugi kraj stočića. Međutim, činila mu se suviše šašavom sama pomisao da bi se jedan takav predmet mogao sam od sebe pokretati, te je konačno samog sebe ubedio da se prevario u pogledu mesta gde ga je prvobitno ostavio. Tek mnogo vremena kasnije zaista se uverio da se čudni predmet kreće.
     Poneće ga, svakako, sa sobom kad napusti Stanicu, kao i Lusinu piramidu, kao i kupu koja je u svojoj unutrašnjosti sadržala bezbrojne prizore sa drugih svetova, kao i niz drugih poklona koje je dobio od svemirskih putnika.
     Stajao je, tako, sa Petom u ruci, i po prvi put, stade se pitati zašto se uopšte pakuje. Postupao je kao da je već doneo odluku da napusti Stanicu, kao da je, birajući između Zemlje i galaksije, izabrao Zemlju. Ali kada je, i kako, upita se on, doneo odluku o tome? Svaka odluka treba da se zasniva na odmeravanju i proceni svih razloga za i protiv, a on niti je šta odmeravao niti šta procenjivao. Nije jedne drugima suprotstavio prednosti i nedostatke, a potom pokuša da među njima uspostavi ravnotežu. Nije, uopšte, o svemu dobro razmislio. Odluka se na neki način prosto ušunjala u njega - ta odluka koju je, kako mu se činilo, bilo nemoguće doneti, a iza koje je potom stao sa toliko lakoće.
     Da li je bilo moguće, upita se on, da je potpuno nesvesno upio u sebe neku čudnu mešavinu tuđinskog razmišljanja i etike, tako da se u njemu razvila, a da on o tome pojma nije imao, neka nova vrsta razmišljanja, možda neki podsvesni način razmišljanja koji je u njemu mirovao, nedelatan, sve dok mu nije ustrebao.
     Postojale su dve-tri kutije i tamo u šupi; poći će i uzeće ih i završiti sa pakovanjem stvarčica iz ove sobe koje će poneti sa sobom. Zatim će ponovo sići u podrum i pregledati sve one obeležene predmete. Bacivši pogled kroz prozor, ne malo iznenađen, shvati da mora požuriti, jer se sunce gotovo već sasvim priklonilo zapadu. Uskoro će veče.
     A onda se priseti da je zaboravio i da ruča, ali sada nije imao vremena za jelo. Kasnije će, već, nešto prezalogajiti.
     On se okrenu da vrati Peta na stočić, i u tom trenutku njegovo uho uhvati slabašan zvuk, od kojeg se na mestu sledi.
     U pitanju je bilo sitno kvocanje materijalizatora stavljenog u pokret: u pogledu toga nije bilo nikakve sumnje. Suviše je često slušao taj zvuk, da bi se sada mogao prevariti.
     U pitanju je, očigledno, bio zvanični materijalizator, budući da se onim redovnim nikako nije moglo putovati bez prethodne najave.
     Ulis, pomisli on. Ponovo Ulis. Ili, možda, neki drugi zvaničnik Galaktičke Centrale. Da je u pitanju bio Ulis, on bi sigurno poslao poruku.
     On napravi nekoliko brzih koraka, kako bi mogao obuhvatiti pogledom ugao u kojem se nalazio materijalizator, i u tom času jedna tamna i vitka prilika istupi iz kružnice.
     "Ulis!" uzviknu Enoh, ali gotovo u istom času shvati da to nije bio Ulis.
     Za trenutak je imao utisak da pred sobom ima neko veselo stvorenje s cilindrom, belom kravatom i frakom, a onda namah shvati da je, zapravo, reč o pacovu koji je stajao uspravno, sa negovanim, tamnim krznom koje mu je pokrivalo telo, i šiljatim, poput sekire, glodarskim licem. Za trenutak, dok je stvorenje držalo glavu okrenutu prema njemu, Enoh uhvati crvenkasti odsjaj u njegovim očima. Pacoliko stvorenje, međutim, ponovo se vrati u ugao sobe, i Enoh tek tada uoči da jednu ruku drži malo uzdignutu, izvlačeći iz futrole za pojasom nešto što je čak i u senci odbleskivalo metalastim sjajem.
     Nečeg krajnje čudnog bilo je u svemu tome. Bilo je uobičajeno da mu se svaki pridošlica obrati pozdravom. Obično bi došljak istupio i pozdravio se s njim. Uesto pozdrava, ovo stvorenje mu je uputilo samo jedan brz pogled, s crvenkastim odbleskom u očima, a zatim se ponovo povuklo u ugao sobe.
     Metalasti predmet najzad se pomoli iz futrole: to je jedino mogao biti pištolj, ili neka vrsta oružja nalik na pištolj.
     Da li je ovo bio način, pomisli Enoh, na koji su mislili da zatvore Stanicu? Hitac, bez reči, i mrtav čuvar na podu. Sa nekim drugim dželatom, a ne Ulisom, jer se Ulisu nije moglo verovati da će smaknuti dugogodišnjeg prijatelja.
     Puška je stajala na stolu, ali više nije bilo vremena.
     Pacoliko stvorenje još nije učinilo nikakav pokret da se okrene prema sredini sobe. Lice mu je i dalje bilo okrenuto prema uglu, ali je lagano dizalo ruku u kojoj je blistalo oružje.
     Znak upozorenja svom se oštrinom probi kroz Enohov um, i on, podigavši ruku i viknuvši iz sveg glas, iz punih pluća, zavitla Peta u pravcu pacolikog stvorenja.
     Jer ono, shvati Enoh u tom trenutku, nije ni nameravalo da smakne čuvara, već da likvidira Stanicu. Jedini cilj koji je stvorenje moglo imati tamo u uglu bila je kontrolna kutija, nervni centar koji je upravljao Stanicom. Ukoliko se on uništi, sa Stanicom će biti gotovo. Da bi se ponovo stavila u pogon bilo bi neophodno poslati čitavu ekipu tehničara, svemirskim brodom sa najbliže stanice - što bi potrajalo popriličan broj godina.
     Na Enohov uzvik stvorenje se okrenu i pokuša da se sagne, ali ga Pet, prevrćući se u vazduhu, pogodi posred pasa i odbaci prema zidu.
     Enoh jurnu, ispruživši ruke da se uhvati ukoštac sa pacolikim stvorenjem. Pištolj ispade iz došljakovih ruku i otkotrlja se preko poda. Trenutak potom Enoh zaskoči tuđinca, i dok mu se još približavao nosnice mu zapahnu smrad njegovog tela - smrad koji je terao na povraćanje.
     On obavi ruke oko pacolikog stvorenja i podiže ga, u magnovenju se začudivši što nije bilo onoliko teško koliko je očekivao da bi moglo biti. Moćnim trzajem Enoh izvuče tuđinca iz ugla, zavitla njime nekoliko puta i odbaci ga daleko preko sobe.
     Pacoliko stvorenje tresnu o jednu stolicu, zaustavi se, a onda se, poput čelične opruge hitro podiže, i poseže za pištoljem.
     U dva skoka Enoh se nađe kraj njega i uhvati ga čvrsto za vrat; ponovo ga digavši u vazduh stade ga tako žestoko tresti da stvorenje ponovo ispusti pištolj, a torbica koju je nosio okačenu preko ramena poče ga po kosmatim grudima udarati poput mehaničkog čekića.
     Smrad je bio toliko jak, toliko gust da ga je gotovo bilo moguće videti, i Enoh se, dok je stiskao pacoliko stvorenje, umalo ne uguši. A onda smrad postade još gori, mnogo gori, kao da sam oganj čoveku žeže grlo, i kao da mu čekić neumoljivo bubnja po glavi. Osećao je smrad gotovo kao fizički udarac, zadat u stomak i u prsa. Enoh popusti stisak i uzmaknu, gotovo obeznanjen i sa jakom potrebom da povraća. On podiže ruke prema licu, pokušavajući da odagna smrad, da pročisti nozdrve i usta, da ga ukloni sa očiju.
     Kao kroz neku izmaglicu on ugleda pacoliko stvorenje kako ustaje, maša se pištolja i juri prema vratima. Nije uspeo da čuje reči koje je tuđinac izgovorio, ali se vrata otvoriše i stvorenje jurnu kroz njih i nestade. I vrata se ponovo bešumno zatvoriše.