10.

     U Stanici je aparat za odašiljanje poruka žalosno zviždukao.
     Enoh okači pušku na zid, spusti svežanj s novinama i statuetu na sto, i uputi se preko sobe do zviždućuće mašine. Pošto je pritisnuo dugme i povukao jednu ručicu, zviždukanje prestade.
     Na tablici je bila ispisana sledeća poruka:
     Br. 406302 Stanici 18327. Stižem rano večeras, po vašem vremenu. Uželeo sam se vruće kafe. Ulis.
     Enoh se široko osmehnu. Ulis i njegova kafa! Jedini je od svih tih tuđinskih bića uživao u zemaljskoj hrani ili piću. Bilo je, naravno, i drugih koji su ih okusili, ali ne više nego jednom ili dvaput.
     Zgodan je taj Ulis, pomisli on. Dopali su se jedan drugom još prilikom prvog susreta, onog sparnog popodneva kada je naišla oluja i kada su, pošto je ljudska obrazina spala sa tuđinčevog lica, ostali da sede na stepeništu ispred kuće. Bilo je to zastrašujuće lice, odvratno i odbojno. Lice, kako se Enohu tada učinilo, kakvog okrutnog klovna. Odmah se potom, u trenutku kada je na to pomislio, upitao šta mu je, zapravo, taj neobični izraz tutnulo u glavu, budući da pojam okrutnosti nije imao ničeg zajedničkog sa predstavom o klovnovima. Ali, eto, pred njim je bio jedan koji bi to mogao biti - šarenog zakrpljenog lica, čvrstih, temeljno postavljenih vilica, sa uskim prorezom na mestu usana.
     Ali onda mu ugleda oči, i to odmah izmeni sve ostalo. Oči su mu bile krupne, i bilo je neke blagosti i svetlosti razumevanja u njima, i one ga sveg obujmiše, kao što bi ga neko drugačije biće primilo raširenih ruku, iskazujući mu svoje prijateljstvo.
     Kiša najzad stiže piskutajući i stade dobovati po krovu kuće, a onda se sruči i na njih, poput kakve izvijene zavese, besno tukući po prašini koja je prekrivala dvorište, nagnavši iznenađenu, sparušenu perad da mahnito potraži zaklon.
     Enoh se uspravi i dohvati došljaka za mišicu, povukavši ga za sobom pod natkriveni deo verande.
     Stajali su sučelice jedan drugom, i Ulis dohvati, povuče i razlabavi masku na licu, otkrivši glavu golu kao tane, bez ijedne vlasi - i njeno obojeno lice. Lice kao u kakvog divljeg i jarosnog Indijanca, obojenog ratničkim bojama, osim što su se tu i tamo nalazili premazi svojstveni klovnovima, kao da se iza sveg tog bojenja krila namera da se ukaže na nedoslednu gortesknost rata. Dok je još zurio u došljaka Enohu postade jasno da to uopšte nisu bile boje, veš prirodna pigmentacija tog bića što je prispelo odnekud sa zvezda.
     Ma kakve sumnje da je mogao gajiti, i ma kakva pitanja da je sebi postavljao, Enohu je bilo potpuno jasno da ovo čudno stvorenje ne potiče sa Zemlje. Jer nije u sebi sadržalo ništa ljudsko. Moglo je, istina, imati ljusko obličje, i par ruku i nogu, i glavu i lice. Ali u njegovoj pojavi bilo je nečeg do te mere suštinski neljudsko da je gotovo predstavljalo pravu negaciju svega ljudskog.
     U stara vremena, pomisli on, moglo bi se za njega pomisliti da je demon, ali ti dani sada su bili prošlost (mada, u pojedinim delovima zemlje, ne sasvim): dani kada su ljudi verovali u demone, ili sablasti, ili u bilo šta što je pripadalo tom odvratnom soju koji je nekad, kako se zamišljalo, obitavao na Zemlji.
     Rekao je da je došao sa zvezda. Pa, možda i jeste. Mada, sve to zajedno nije imalo nikakvog smisla. Bilo je to nešto o čemu nikad niko nije razmišljao, čak ni u najdivljijim snovima. Nije u tome bilo ničeg za šta bi se čovek mogao uhvatiti, i čvrsto držati. Nije za to bilo niti mere, niti pravila. Možda, najzad, i jeste predstavljalo belu mrlju u nečijem razmišljanju, koja bi se, kada za to dođe vreme, mogla popuniti, ali u ovom času bio je to samo tunel beskrajnog udivljenja koji se protezao do samog kraja večnosti.
     "Navići ćeš se već", obrati mu se stranac. "Znam da to nije lako, ali ne znam ni za jedan način kako bih ti mogao pomoći, sve ovo olakšati. Najzad, ne postoji ni način da te zbilja uverim da potičem sa zvezda."
     "Ali izvrsno govoriš."
     "Misliš, vaš jezik? Nije bilo nimalo teško. Kada bi samo pojma imao kakvi sve jezici postoje u galaksiji, bilo bi ti jasno koliko sam malo teškoća imao. Vaš jezik nije težak. Vrlo je jednostavan, i postoje mnogi pojmovi koje on nema ni potrebe da izražava."
     To je, priznade Enoh u sebi, mogla biti sušta istina.
     "Ukoliko želiš", nastavi stranac, "mogao bih se skloniti negde, na dan ili dva. Dati ti vremena da rasmisliš. A onda bih se vratio. Dotle bi ti već o svemu razmislio."
     Enoh se nasmeši, pomalo drveno, osećajući svu neprirodnost svog osmeha.
     "To bi mi pružilo dovoljno vremena", primeti on, "da uzbunim čitavu okolinu. A kad se vratiš, možda bi te čekala zaseda."
     Stranac odmahnu glavom. "Potpuno sam siguran da ti to ne bi učinio. Ipak, spreman sam da preuzmem i taj rizik. Dakle, ukoliko želiš..."
     "Ne", odvrati Enoh, toliko mirno da ga to i samog iznenadi. "Ne, kada se već moraš s nečim suočiti, onda to učini odmah. Naučio sam to u ratu."
     "Uspećeš", reče tuđinac. "Uspećeš u potpunosti. Nisam te rđavo procenio, i to me ispunjava ponosom."
     "Rđavo procenio?"
     "Ti misliš, valjda, da sam se tek tako odnekud stvorio, tek tako banuo? Ti si Enoh, i poznajem te dobro. Isto onoliko, možda, koliko i ti sam sebe poznaješ. Pa, moguće je, još i bolje."
     "Znaš mi čak i ime?"
     "Naravno."
     "Pa, baš lepo", reče Enoh. "A kako se ti zoveš?"
     "Prilično sam zbunjen", odgovori mu stranac. "Jer, ja nemam nikakvo ime. Razume se, podležem načinu identifikovanja svojstvenom mojoj rasi, ali to se ne može izraziti jezikom."
     Odjednom, bez ikakvog posebnog razloga, Enoh se seti one opuštene prilike kako sedi na vrhu ograde, sa štapom u jednoj i perorezom u drugoj ruci, spokojno rezbareći dok mu je topovska đulad zviždala iznad glave, a puške, samo nekoliko stotina metara odatle, režale i praštale u talasima barutnog dima što se uzdizao iznad borbene linije.
     "Pa, ime će ti biti potrebno", reče on, "i neka to bude Ulis. Moram te nekako zvati."
     "Zvuči prijatno", priznade stranac. "Mogu li znati zbog čega baš Ulis?"
     "Zato što je to", odgovori Enoh, "ime koje je nosio jedan veliki čovek moje rase."
     Bilo je to, naravno, potpuno šašavo s njegove strane. Jer nije bilo ama baš nikakve sličnosti između njih dvojice - tog opuštenog generala Unije koji mirno delje štap, sedeći na ogradi, usred ratne vreve, i ovog došljaka sa zvezda, koji je stajao tu na verandi.
     "Milo mi je što si baš to ime odabrao", reče ovaj novopečeni Ulis, stojeći na verandi. "U mojim učima zvuči dostojanstveno i otmeno, i među nama dvojicom, nosiću ga sa zadovoljstvom. A ja ću tebe oslovljavati sa Enoh, ličnim imenom, kao što i treba da bude među prijateljima, jer nas dvojica radićemo zajedno još tokom velikog broja vaših godina."
     Sada je to već počinjala da postaje stvarnost, i pomisao na to pokoleba Enoha. Možda je baš to bio razlog, reče Enoh u sebi, što je taj stranac malo pričekao, što nije, videvši ga omamljenog, na njega navalio svom snagom.
     "Možda bih", reče Enoh, boreći se sa saznanjem što je raslo u njemu, raslo prebrzo, "možda bih mogao ponuditi nešto za jelo? Mogao bih pristaviti i malo kafe..."
     "Kafe?" upita Ulis, coknuvši svojim tankim usnama. "Imaš kafe?"
     "Pristaviću veliko lonče. Uzeću i nekoliko jaja, tako da će to biti prva..."
     "Izvrsno", reče Ulis. "Od svih pića što sam ih ikad okusio na planetama na kojima sam boravio - kafa je najbolja."
     Zatim obojica krenuše u kuhinju, i Enoh razgrnu ugalj u štednjaku i stavi nekoliko komada drveta. Onda dohvati lonče i odnese ga do slavine i napuni vodom, i stavi na štednjak da proključa. Potom ode u ostavu da uzme jaja, i najzad siđe u podrum po šunku.
     Ulis je ukrućeno sedeo na jednoj stolici u kuhinji, posmatrajući Enoha koji je pripravljao obed.
     "Jedeš li šunku s jajima?" upita Enoh.
     "Ja jedem sve", odgovori Ulis. "Moja je rasa izuzetno prilagodljiva. To i jeste bio razlog što su baš mene poslali na ovu planetu kao - kako vi to kažete - kao ispitivača, čini mi se."
     "Možda - kao tragača?" dobaci Enoh.
     "Tako je, kao tragača."
     Bilo je lako s njim razgovarati, reče Enoh u sebi - kao s nekim drugim ljudskim stvorenjem, mada, sam Bog to zna, nimalo nije ličio ni na kakvo ljudsko stvorenje. Izgledao je, zapravo, kao karikatura ljudskog bića.
     "Živiš ovde, u ovoj kući" primeti Ulis, "već dugo, veoma dugo. Osećaš, čak, i ljubav prema njoj."
     "Ova je kuća bila moj dom", odvrati Enoh, "od prvog dana otkako sam se rodio. Bio sam odsutan gotovo četiri godine, ali je uvek bila moj dom."
     "Biću srećan", nastavi Ulis, "kada se i sam konačno vratim svom domu. Već sam suviše dugo odsutan. Misije poput ove uvek potraju suviše dugo."
     Enoh odloži nož kojim je sekao režnjeve šunke, i naglo se spusti na najbližu stolicu. Zurio je u Ulisa, preko stola koji ih je razdvajao.
     "Ti?" upita on. "Vraćaš se kući?"
     "Pa, razume se", odgovori Ulis. "Uskoro, pošto sam obavio gotovo sav posao. I ja imam dom. Ili si, možda, mislio da ga nemam?"
     "Ne znam ni sam", prostenja Enoh. "Nijednog mi trenutka to nije palo na pamet."
     Naravno, u tome i jeste bila stvar. Nikada mu na pamet ne bi palo da stvorenje poput ovog poveže sa pojmom doma. Jer činilo se da samo ljudska bića imaju ono što su nazivali domom.
     "Jednog dana", nastavi Ulis, "pričaću ti o svom domu. Možda bi me, jednog dana, mogao i posetiti."
     "Tamo, među zvezdama", upitno ga pogleda Enoh.
     "Znam da ti to sada izgleda čudno", složi se Ulis. "Biće ti, svakako, potrebno malo vremena da se privikneš na takvu pomisao. Ali kada nas konačno upoznaš - sve nas tamo - shvatićeš. I nadam se da ćemo ti se dopasti. Nismo mi rđavi, veruj mi. Nijedna od brojnih vrsta što živi tamo gore."
     Zvezde su, reče Enoh u sebi, stajale tamo napolju, u beskrajnoj samotnosti vaseljene, i koliko su daleke bile nije umeo čak ni da zamisli, kao ni šta su predstavljale, niti kakva im beše svrha. Jedan drugi svet, pomisli on - ne, greška - mnoštvo drugih svetova. I tamo je bilo razumnih bića, možda čitavo raznovrsje drugih bića; različite rase, moguće je, u okrilju svake pojedine zvezde. A jedno od tih bića sedelo je sada ovde, upravo u ovoj kuhinji, čekajući da kafa provri, i da se šunka s jajima isprži.
     "Ali zbog čega?" upita on. "Zbog čega?"
     "Zbog toga", odgovori Ulis, "što smo mi narod putnika. Potrebna nam je tranzitna stanica ovde. Želimo da tvoju kuću pretvorimo u jednu takvu stanicu, a ti bi trebalo da tu stanicu opslužuješ."
     "Ovu kuću?"
     "Ne možemo sami da izgradimo takvu jednu stanicu, jer bi se ljudi počeli pitati ko ju je izgradio, i s kakvom svrhom. Stoga, prinuđeni smo da iskoristimo neko već postojeće zdanje, i da ga prilagodimo svojim potrebama. Naravno, samo iznutra. Spolja bismo ga ostavili kakvo jeste, odnosno, bar naizgled. Jer, ne sme biti nikakvih pitanja. Mora biti..."
     "Ali putovati..."
     "Od jedne zvezde do druge?" upita Ulis. "Ništa lakše. Brže od same pomisli. Dok samo trepneš okom. Postoji, razume se, ono što vi nazivate mašinama, ali to ipak nije to - ili, bar, ne ono što ti pomišljaš."
     "Moraš mi oprostiti", reče najzad Enoh, sav zbunjen. "Sve mi se to čini nemogućim."
     "Sećaš li se, ipak, kada su železničke tračnice stigle do Milvila?"
     "Da, sećam se. Bio sam još dete."
     "Pa, razmisli o svemu na sledeći način. Posredi je samo još jedna pruga, i Zemlja je samo još jedan grad; a ova će kuća biti samo jedna stanica na tom novom i nešto drugačijem železničkom putu. Jedina razlika sastojaće se u tome što niko, osim tebe, neće znati da ovuda prolazi ta nova železnica. Stanica će biti samo mesto za mali predah, i promenu voza. I niko na Zemlji neće moći da kupi kartu da bi tom železnicom putovao."
     Izrečeno na ovakav način zvučalo je, naravno, vrlo jednostavno, ali ipak, pomisli Enoh, bilo je veoma daleko od jednostavnog.
     "Železnička pruga kroz svemir?" upita on.
     "Ne baš pruga", odgovori Ulis. "Malo je, ipak, drukčije. Ne znam odakle da počnem, da bih ti objasnio..."
     "Možda bi trebalo da uzmete nekog drugog. Nekog ko bi bio u stanju da razume."
     "Ne postoji osoba na ovoj planeti koja bi to makar u najmanjoj meri mogla razumeti. Ne, prijatelju, bićeš u stanju da obavljaš taj posao isto onoliko dobro koliko i bilo ko drugi. U stvari, na mnogo načina, čak i bolje no bilo ko drugi."
     "Ali..."
     "Šta si hteo da upitaš, prijatelju?"
     "Ništa", odgovori Enoh.
     Jer, upravo se prisetio kako je, još koliko maločas, sedeo na stepeništu ispred kuće razmišljajući o tome koliko se osećao usamljenim, i o tome kako bi bilo potrebno da započne novi život, shvatajući, istovremeno, sasvim dobro, da od toga ne može pobeći, da mora započeti od najmanje mrvice i u celosti izgraditi svoje novo bivstvovanje.
     I odjednom, taj mu se novi život sam ukazuje - divotniji i još strašniji no što bi on to ikad mogao i usnuti, čak i u svojim najumobolnijim snovima.