32.

     Enoh se dotetura do stola, i osloni se na njega da ne bi pao. Smrad je lagano jenjavao i Enohu se poče bistriti u glavi: jedva da je bio u stanju da poveruje da se sve ono od maločas zaista dogodilo. Pre svega, bilo je prosto neverovatno da se sve to uopšte moglo dogoditi. Pacoliko stvorenje doputovalo je posredstvom zvaničnog materijalizatora, a samo su pripadnici Galaktičke Centrale mogli putovati na taj način. Međutim, nijedan pripadnik Galaktičke Centrale, bio je u to ubeđen, nikada se ne bi poneo onako kako je to ovo pacoliko stvorenje učinilo. Pored toga, bile su mu poznate i tajne reči pomoću kojih su se otvarala vrata. Niko, osim njega samog i Galaktičke Centrale, nije znao tu tajnu šifru.
     Enoh ispruži ruku i dohvati pušku, čvrsto je stežući.
     Sve je u redu, pomisli on. Nikakva šteta nije pričinjena. Osim što je jedno opasno nezemaljsko stvorenje sada tumaralo Zemljom - što samo po sebi nije bilo dopustivo. Zemlja je bila zatvorena za došljake iz svemira. Kao planeta koja još nije bila primljena u galaktičko bratstvo, predstavljala je zabranjenu teritoriju.
     Stajao je sada s puškom u ruci, dobro znajući šta mu valja činiti - mora pronaći tog tuđinca, i mora ga ukloniti sa lica Zemlje.
     On naglas izgovori tajnu šifru i vrata se ponovo otvoriše. Izišavši napolje, on stade ispred kuće.
     Pacoliko stvorenje trčalo je preko polja, i gotovo se već dočepalo ruba šume.
     Enoh iz sve snage potrča za njim, ali pre no što je uspeo da prevali polovinu puta preko polja, pacolika zverka zamače u šumu i iščeze.
     U šumi je postajalo sve tamnije. Iskošeni zraci zalazećeg sunca i dalje su obasjavali gornje delove krošnji drveća, ali su dole, na tlu, senke postajale sve gušće.
     Zalazeći, trčeći, u šumu, Enoh za trenutak ugleda begunca kako skreće put jedne male jaruge i izbija na drugoj strani padine, i dalje trčeći kroz gustu paprat koja mu je dopirala gotovo do pasa.
     Ukoliko pacov nastavi da trči u tom pravcu, reče Enoh samom sebi, možda se sve još može dobro završiti, budući da se padina s druge strane jaruge završavala skupinom stenja koje je ležalo na jednoj izbočini, iza koje je bila samo litica; obe njene strane svijale su se prema unutra, tako da su joj vrhovi sa gromadnim kamenjem ostajali izdvojeni - bilo je to mesto koje kao da je visilo nad ponorom. Bilo bi, možda, malo naporno isterati tuđinca iz gomile stena ukoliko tamo potraži zaklon ali, s druge strane, tu će se naći u zamci i neće moći da pobegne. Ipak, pomisli Enoh, vreme se nije smelo gubiti, jer sunce je već gotovo zašlo i uskoro še posvuda zavladati tama.
     Enoh blago zaokrenu prema zapadu, da zaobiđe ulaz u jarugu, sve vreme držeći na oku begunca. Pacoliko stvorenje nastavljalo je da se uspinje padinom, i Enoh, zapazivši to, još više ubrza. Činilo se, naime, da se begunac već našao u klopci. Nasumice bežeći, već je bio prešao tačku s koje nije bilo povratka. Više nije imao nikakvog izgleda da se okrene i povuče sa izbočine. Uskoro će stići do ruba litice, i tu mu neće preostati ništa drugo do li da se ukopa među gomile stenja. Ne usporavajući trk, Enoh pređe preko prostora pokrivenog paprati i izbi na nešto strmiji deo padine, oko stotinak metara ispod gomile stenja. Ovde šuma više nije bila toliko gusta. Tu je raslo žgoljavo, nisko žbunje, i poneko usamljeno drvo. Meka ilovača što je prekrivala tle u šumi ustupi mesto parčadima stenja, koje su tokom godina zimski mrazevi odlamali od većih gromada, da bi se potom otkotrljali niz padinu. Tu su sada ležali, prekriveni debelim slojevima mahovine - izdajnički odajući korake svakog namernika.
     Dok je još trčao Enoh baci brz pogled prema gomili stena iznad sebe, ali nije bilo nikakvog znaka od pacolikog stvorenja. A onda, krajičkom oka, uhvati neki pokret, i smesta se baci na tle iza jednog lešnikovog žbuna; odatle je sasvim jasno mogao videti siluetu begunca kako se ocrtava naspram večernjeg neba, kako pomera glavu levo-desno pretražujući pogledom padinu ispred sebe, sa napola podignutim pištoljem spremnim za trenutnu upotrebu.
     Enoh je ležao priljubljen uz tle, kao skamenjen, čvrsto stežući pušku. A onda oseti nalet oštrog bola u zglavcima, i bi mu jasno da se odrao o neku stenu kada se prućio na tle, tražeći zaklon.
     Pacoliko stvorenje mu nestade s vidika, očigledno se sklonivši iza stenja, i Enoh lagano povuče pušku smestivši je tako da ju je, u slučaju potrebe, mogao smesta upotrebiti.
     Ipak, upita se on, da li bi se usudio da puca? Da li bi se usudio da ubije jedno nezemaljsko stvorenje? Pacoliko stvorenje moglo ga je lako ubiti još tamo u Stanici, kada ga je tako glupavo obeznanio onaj odvratni smrad. Ali nije ga ubilo; umesto toga, pobeglo je, glavom bez obzira. Da li je razlog tome, upita se on, bio užasan strah koji je pacoliko stvorenje osetilo, da ni o čemu drugom nije ni bilo u stanju da misli do li kako da utekne? Ili se, možda, i ono ustručavalo da ubije jednog čuvara stanice, baš kao što se i on ustručavao da ubije jedno biće sa nekog drugog sveta?
     On ponovo pretraži pogledom stene iznad sebe, ali ne uoči ništa, nikakav pokret. Moram se domoći tih stena, i to brzo, reče on u sebi, jer vreme radi protiv mene, a u korist begunca. Potpuni mrak spustiće se unaokolo za manje od pola časa, a ova stvar mora biti okončana pre no što se sasvim smrači. Ukoliko tuđincu pođe za rukom da pobegne, teško će ga biti ponovo naći.
     Zbog čega bi se, upita neko drugo biće u njemu, kao da sve posmatra sa strane, uopšte brinuo o tome šta se može dogoditi sa tuđincem? Zar nije bio pripravan da obavesti Zemlju da u galaksiji postoje i druga razumna bića, i da, neovlašćeno, preda Zemlji sve ono od tuđinskog znanja i umeća što je do tada uspeo da sakupi? Zbog čega je sve učinio da spreči tuđinca da isključi Stanicu, stavljajući je u stanje potpune neupotrebljivosti - kada bi zatvaranje Stanice i njega samog učinilo slobodnim da postupi kako nađe za shodno sa svim onim što se u Stanici nalazilo? Išlo bi mu savršeno u korist da je samo dopustio da događaji idu svojim tokom.
     Nisam to mogao dozvoliti !bezglasno jeknu Enoh. Zar ne shvatate da nisam mogao? Kako to da to ne razumete?
     Neki šušanj među žbunjem s njegove leve strane natera ga da se okrene, podigavši pušku na gotovs.
     Pred njim je stajala Lusi, desetak metara daleko.
     "Sklanjaj se odatle!" doviknu joj on, zaboravivši da nije u stanju da ga čuje.
     Ona kao da ga uopšte nije primetila. Umesto toga, okrenu se ulevo i načini polukružni pokret rukom, pokazujući prema gomili stenja.
     Odlazi! prigušeno reče on. Sklanjaj se odatle!
     On pri tom načini odstranjujući pokret rukom, dajući joj znak da treba da se povuče, da ovo nije mesto za nju.
     Ali ona samo odmahnu glavom i poskoči, pognuto trčeći ulevo i uz padinu.
     Enoh se smesta diže i dade se u trk za njom; gotovo istog časa negde odmah iza njega začu se neko šištanje i vazduh se ispuni mirisom ozona.
     On se ponovo, nagonski, prući na tle, ugledavši, malo niže na padini, kako se otprilike jedan kvadratni metar tla žari i ispušta paru; tle kao da je bilo zbrisano strašnom jarom, pri čemu sui zemlja i kamen bili pretvoreni u ključalu kašu.
     Laser, pomisli Enoh. Tuđinčevo oružje izbacivalo je laserski zrak, koji je u svom tankom svetlosnom mlazu sadržao užasnu snagu.
     Enoh se ponovo pribra i u nekoliko koraka pojuri dalje uz brdo, a onda ponovo leže, potraživši zaklon iza jednog omanjeg brezovog drveta.
     Vazduhom ponovo prođe šišteći šum i nastade trenutni blesak i snažni toplotni udar, i ponovo se oseti miris ozona. Tamo gore, na suprotnoj strani padine, tle se ponovo pušilo. Enoh oseti kako po njemu počinje da pada pepeljasti prah. On brzo pogleda nagore, i vide da je gornja polovina brezovog stabla nestala, raznesena laserom i pretvorena u pepeo. Tanušni kolutići dima lenjo su se dizali sa sagorelih patrljaka.
     Bez obzira na to šta je nameravao da učini, ili šta nije uspeo da učini, tamo u Stanici tuđinac je sada bez sumnje mislio ozbiljno. Znao je da je bio sateran u klopku, i postajao je sve opakiji.
     Enoh se još čvršće priljubi uz tle, zabrinut za Lusi. Iskreno se nadao da je bezbedna. Mala ludica, nije trebalo da se upetljava u sve ovo. Ovo nipošto nije bilo mesto za nju. U stvari, u ovo doba nije ni trebalo da je van kuće. Matori Henk ponovo će se nadati u potragu za njom, misleći da ju je on opet oteo. Pitao se kakav li je to samo đavo ušao u nju.
     Tmina je postajala sve gušća. Sunčevi zraci obasjavali su još samo najviše krošnje. Hladne vazdušne struje šunjale su se useklinom iz doline daleko ispod njih, i iz tla se podiže gust, vlažan zadah. Iz neke skrivene šupljine u stenama začu se tužno cviljenje legnja.
     Enoh se ponovo pridiže i potrča uz padinu. Dotrčavši do nekog oborenog debla, on leže iza njega, dobro skriven. Nije bilo nikakvog znaka od tuđinca: lasersko oružje bilo je nemo.
     Enoh se ispitivački zagleda u tle ispred sebe. Još dva kratka trka, jedan do one male gomile a drugi do samog ruba gde su se nalazile velike kamene gromade, i sasvim će se približiti beguncu. Ali, upita se on, kad konačno stigne tamo, šta onda?
     Skočiti među stene, naravno, i spetljati pacoliko stvorenje.
     Nije se moglo unapred utvrditi kako da to učini, niti je mogao unapred smisliti neku taktiku. Kada se jednom dokopa stenja moraće da dela oslanjajući se gotovo isključivo na sluh, koristeći spremno svaku priliku koja bi mu se ukazala. Bio je u nepovoljnom položaju utoliko što nije smeo ubiti tuđinca, što ga je, dok će se ovaj verovatno otimati i vrištati, morao na silu odvući natrag, u bezbednost Stanice.
     Možda pacoliko stvorenje, ovde na otvorenom, neće biti u mogućnosti da se toliko delatno posluži svojim smradom kao maločas u zatvorenoj prostoriji Stanice, i ta činjenica, pomisli on, možda će mu sada olakšati posao. On pažljivo pređe pogledom preko stenovite gromade, ali nije bilo ničega na osnovu čega bi mogao odrediti gde se tuđinac u tom trenutku nalazio.
     Enoh započe lagano puzi uz padinu, spremajući se da ponovo potrči, oprezno bauljajući kako ga ne bi izdao ni najmanji šum.
     Krajičkom oka, odjednom, on ugleda neku senku kako mu se brzo primiče, silazeći niz padinu. On hitro ustade, podigavši pušku.Ali, pre no što je dospeo da uperi cev, senka je već bila na njemu, povukavši ga prema tlu, i pritisnuvši mu svojom rukom usta.
     "Ulis!" promumla on, ali zastrašujuća senka samo nešto prošišta, nalažući mu da ćuti.
     Potom, lagano, pritisak popusti i Ulis skide ruke s njegovih usta.
     Ulis pokaza rukom u pravcu stenovitih gromada i Enoh potvrdno klimnu.
     Ulis mu se sasvim primače i prisloni glavu uz Enohovu. Zatim prošapta, usana priljubljenih uz Enohovo uvo. "'Talisman'! 'Talisman' je kod njega!"
     'Talisman'! uzviknu Enoh glasno, nastojeći istovremeno da priguši svoj krik, setivši se da ne sme načiniti ni najmanji šum kako onom stvorenju gore ne bi odao mesto gde se nalazi.
     S vrha litice neki kamen stade se survavati, kao da ga je neko namerno gurnuo, i nastavi da se kotrlja padinom.
     "Lezi!" doviknu on Ulisu. "Lezi! Ima laserski pištolj!"
     Ali Ulisova ruka čvrsto ga steže za ramena.
     "Prijatelju!" uzviknu on. "Pogledaj!"
     Enoh se naglo uspravi, i povrh stenovitih gromada, naspram obzorja, ugleda dve siluete koje su se uhvatile ukoštac. "Lusi!" uzviknu on iz sveg glasa.
     Jedno od njih bila je Lusi, a drugo tuđinac.
     Prišunjala mu se, pomisli on. Prokleta mala ludica, zaskočila ga je! Dok je pacoliko stvorenje svu pažnju obraćalo na obronak, privukla mu se dovoljno blizu i oborila ga na tle. U ruci je imala neku budžu, verovatno neku otpalu granu, i sada ju je držala visoko iznad glave, spremna da ga udari, ali tuđinac ju je čvrsto držao za ruku, ne dozvoljavajući joj da zada udarac.
     "Pucaj", obrati mu se Ulis, šupljim, gotovo mrtvim glasom.
     Enoh podiže pušku, ali vidik mu je bio slab, usled sve gušće tmine. A i bili su tako blizu jedno drugog. Stajali su odveć blizu jedno drugom.
     "Pucaj!" dreknu Ulis.
     "Ne mogu", žalosno odvrati Enoh. "Odviše je mračno tamo gore."
     "Moraš pucati", reče Ulis. Glas mu je bio napet i promukao. "Moraš preuzeti rizik."
     Enoh ponovo podiže pušku i namah mu se učini da mu se pogled razbistrava. Bilo mu je jasno da problem nije u tami, već u činjenici da je promašio u onom svetu užasnih čudovišta. Promašio je tada, i sasvim je bilo moguće da promaši još jednom.
     Nišan se izravna sa mušicom, u pravoj liniji prema glavi pacolikog stvorenja; za trenutak, glava se pomeri, ali se odmah vrati u prvobitni položaj.
     "Pucaj!" ponovo uzviknu Ulis.
     Enoh povuče obarač i puška bljunu vatru, i gore, na vrhu stenovite gromade, pacoliko stvorenje za trenutak ostade nepomično, raspolućene glave, dok su se komadići mesa i kostiju rasprskavali oko njega poput nekih tamnih insekata što se raspršuju naspram duboke plaveti zapadnog neba.
     Enoh odbaci pušku i prući se na tle, zabadajući prste u jalovo mahovinasto tle, gotovo obeznanjen od pomisli šta se moglo dogoditi, odveć slab da zahvali Bogu što se najgore nije dogodilo, što su se godine vežbanja na onom fantastičnom lovištu konačno isplatile.
     Čudno, pomisli on, kako toliko besmislenih stvari uobličuju našu sudbinu. Lovište je bilo čista besmislica, baš kao i bilijarski sto ili karte za igru - smišljeno sa samo jednom svrhom, da donese zadovoljstvo čuvaru Stanice. Pa ipak, sve vreme koje je na tim lovištima proveo uobličilo se u ovaj jedini trenutak i u ovu jedinu svrhu, u ovom času života na jednoj neznanoj padini.
     Osećaj mučnine iščile iz njega kao da ga upi zemlja pod njim i spokoj ga svega obli - spokoj što su ga donosili drveće i tle posuto mahovinom i prvi, slabi ćurlici nastupajuće noći. Kao da su se zvezde i nebo i sav svemir nežno nadneli nad njim, šapatom mu pričajući o njegovoj poistovećenosti s njima. Za trenutak mu se učini kao da je stigao nadomak neke velike istine, i sa tom istinom stigoše mu i uteha i osećaj uzvišenosti kakve nikad ranije nije upoznao.
     "Prijatelju", tiho mu se obrati Ulis. "Prijatelju, dragi brate moj..."
     U tuđinčevom glasu kao da se oseti neki skriveni jecaj; nikad još, sve do ovog časa, nije jednog Zemljanina nazvao bratom.
     Enoh se pridiže i kleče, i gore, povrh kamenih gromada ugleda neku blagu i divnu svetlost, nežnu i blistavu, kao da je neki džinovski svitac upalio sve svoje svetiljke, ostavivši ih da večno gore.
     Svetlost se niz stene kretala dole prema njima, i on ugleda Lusi kako korača zajedno sa svetlošću, kao da im se približavala s svetiljkom u ruci.
     Ulis ispruži ruku kroz gustu tminu i čvrsto steže Enoha za rame. "Vidiš li svetlost?" upita ga on.
     "Da, vidim je. Šta je..."
     "To je 'talisman'", odgovori Ulis razdragano, skoro se gušeći. "A ona je naš novi posvećenik. Kojeg smo tražili tokom svih ovih godina."