2.
Dr Ervin Hardvik imao je
razdražujuću naviku da dok razgovara valja olovku između dlanova.
Ovog puta, procenjivački se zagledao u čoveka koji je sedeo s druge
strane njegovog pisaćeg stola.
"Ono što mi nikako ne ide u glavu",
prozbori najzad dr Hardvik, "jeste zbog čega ste se uopšte nama
obratili."
"Pa, vi ste iz Nacionalne Akademije,
zar ne, i mislio sam..."
"A vi ste iz Obaveštajne službe."
"Čekajte malo, doktore. Ako vam to
više odgovara, smatrajmo ovu posetu nezvaničnom. Jednostavno,
zamislite da sam kakav zbunjeni građanin koji je slučajno navratio
da vidi da li mu možete pomoći."
"Nije stvar u tome što ne želim da
vam pomognem, već što ne vidim kako da to učinim. Čitava stvar čini
se tako mutnom i neodređenom."
"Do đavola, čoveče", planu Klod Luis,
"ne možete se tek tako oglušiti o dokaze - ma koliko malo imam da
vam ponudim."
"U redu, onda", pomirljivo će
Hardvik, "krenimo još jednom, iz početka, i sažvaćimo čitavu stvar
komad po komad. Rekoste da taj čovek..."
"Ime mu je", prekinu ga Luis, "Enoh
Volas. Prema normalnoj računici, sada su mu sto dvadeset četiri
godine. Rođen je na jednoj farmi udaljenoj nekoliko milja od
varošice Milvil, u Viskonsinu, 22. aprila 1840, kao jedino dete
Džededaje i Amande Volas. Kada je Ejb Linkoln pozvao dobrovoljce,
prijavio se među prvima. Bio je pripadnik Gvozdene Brigade,
doslovno desetkovane u bici kod Getesberga, 1863. Ali Volasu je na
neki način pošlo za rukom da izdejstvuje premeštaj u jednu drugu
borbenu jedinicu, s kojom je, pod Grantovim zapovedništvom, prošao
kroz sve okršaje u Virdžiniji. Učestvovao je i u času odluke, kod
Apomatoksa..."
"Kao da vam ništa o njemu nije ostalo
nepoznato."
"Pregledao sam sve što se odnosi na
njega. Dokumenta o stupanju u vojsku, u Državnom veću u Medisonu.
Ostatak, uključujući i dokument o otpuštanju iz vojske, ovde u
Vašingtonu."
"Rekoste da izgleda kao da mu je tek
trideset godina."
"Ni dan više od toga. U stvari,
deluje i mlađe."
"S njim niste razgovarali."
Luis odmahnu glavom.
"Možda nije reč o istom čoveku. Kada
biste imali otiske prstiju..."
"U vreme Građanskog rata", odvrati
Luis, "nisu uzimali otiske prstiju."
"Poslednji od veterana Građanskog
rata", reče Hardvik zamišljeno, "umro je pre nekoliko godina. Mali
dobošar, gotovo dečak, u konfederacijskim snagama, koliko se sećam.
Mora biti da je posredi neka greška."
Luis ponovo odmahnu glavom. "I sam
sam tako mislio kada mi je bio poveren ovaj zadatak."
"Kako je uopšte došlo do toga da ga
vama povere? Kako se Obaveštajna služba uopšte umešala u sve
to?"
"Moram da priznam", odgovori Luis,
"da sve deluje donekle čudno. Toliko se neobičnih stvari odjednom
nametnulo..."
"Mislite, besmrtnost?"
"Pa, ni od toga nisam bio daleko.
Mogućnost nečeg takvog. Ali samo uzgred. Bilo je tu i drugih
stvari. Čitav splet okolnosti prosto je zahtevao da se čitava stvar
pobliže ispita."
"Ipak, Obaveštajna služba..."
Luis se isceri. "Mislite, zašto nije
preduzeto naučno istraživanje? Pod normalnim okolnostima, mislim da
je trebalo. Međutim, jedan od naših prosto je naleteo na čitavu
stvar. Bio je na odmoru. Znate, ima neke rođake tamo u Viskonsinu.
Ne baš sasvim u tom kraju, već nekih pedesetak kilometara odatle.
Do njega su doprle neke glasine - potpuno neodređene glasine,
gotovo usputni nagoveštaji. Stao je da njuška unaokolo. Nije
iskopao ništa naročito, ali ipak dovoljno da zaključi da bi, na
kraju krajeva, nečeg ipak moglo biti."
"Upravo je to ono što me zbunjuje",
primeti Hardvik. "Kako je uopšte moguće da neki čovek poživi sto
dvadeset četiri godine na jednom mestu, a da pri tom ne postane
znamenitost o kojoj će sav svet saznati? Možete li uopšte zamisliti
šta bi sve novine mogle iz toga izvući?"
"I sam se naježim", odgovori Luis,
"kada o svemu tome razmišljam."
"Niste mi još objasnili zbog
čega."
"Pa", nastavi Luis, "to baš nije tako
lako objasniti. Bilo je potrebno da poznajete taj kraj i ljude koji
tamo žive. Jugozapadni ugao Viskonsina zatvoren je dvema rekama,
Misisipijem sa zapada, i Viskonsinom sa severa. Postrance od reka
prostire se ravna, prerijska zemlja, bogata zemlja, sa naprednim
farmama i gradićima. Zemlja što se pruža prema reci je neravna, sa
povremenim grebenima sa visokim brežuljcima i strminama i dubokim
jarugama i liticama; u pojedinim izdvojenim delovima stvorili su se
mali zalivi i rukavci. Putevi što tuda vode zapušteni su, a ljudi
koji žive na malim, oskudnim farmama bliži su, verovatno,
pionirskim danima od pre stotinu godina nego dvadesetom veku.
Imaju, istina, automobile, i naravno radio-aparate, a jednog će
dana, možda, imati i televizore. Međutim, u duši, to su
konzervativna i patrijarhalna stvorenja - ne svi ljudi tamo,
naravno, čak ne ni većina među njima, ali svakako oni što žive u
tim malim izdvojenim domaćinstvima.
U tim izdvojenim oazama bilo je,
nekad, podosta farmi, ali danas, na jednom takvom imanju čovek
jedva da bi mogao opstati. Uslovi života postepeno su nagnali ljude
da se isele iz tih krajeva. Prodavali su svoja imanja budzašto i
odlazili nekamo drugde, najčešće u gradove, gde su mogli zaraditi
za život."
Hardvik klimnu u znak saglasnosti. "A
oni što su ostali, po svemu sudeći, bili su najkonzervativniji i
najpatrijarhalniji."
"Tačno. Većina imanja sada pripada
vlasnicima koji tu ne žive, i koji nemaju nikakvu nameru da zemlju
obrađuju. Moguće je da tu drže po koje grlo stoke, ali to je,
ujedno, sve. Nije to, sve u svemu, čak ni tako rđavo za one koji
držanje takvih poseda oslobađa plaćanja poreza, ukoliko je već
nekome tako nešto potrebno. U onim starim danima dosta te zemlje
bilo je založeno kod banaka."
"Nameravate, u stvari, da mi kažete
da su ti šumski ljudi - tako ih nazivate, zar ne? - stvorili neku
vrstu zavere ćutanja?"
"Ništa određeno niti pomno razrađeno
u tom smislu tu verovatno ne postoji", odgovori Luis. "Jednostavo,
to je izraz njihovog uobičajenog ponašanja, preostatak stare
nesputane pionirske filosovije. Nastojanja da uvek gledaju svoja
posla. Ne žele da im se iko meša u njihove stvari, niti se oni
petljaju u tuđe. Ukoliko bi neki čovek poželeo da poživi i hiljadu
godina, moglo se to smatrati pomalo nastranim, ali se ipak, do
đavola, ticalo samo njegove vlastite kože. A ako je neko želeo da
živi usamljeničkim životom, tražeći da ga, dok to želi, ostave na
miru, i to se ticalo samo njega. Možda bi o tome katkad
porazgovarali međusobno, ali nikad s nekim sa strane. Odbijali bi i
svaki pokušaj nekog stranca da s njima porazgovara o takvim
stvarima.
Posle nekog vremena, rekao bih,
konačno su prihvatili kao puku činjenicu da, dok svi oni stare,
Volas i dalje ostaje mlad. Začuđenost koju je to u početku
izazivalo postepeno se istopila, i moguće je da uskoro više o tome
nisu ni govorili, čak ni među sobom. Novi naraštaji prihvatali su
to kao nešto sasvim obično, budući da ni njihovi stariji nisu u
tome videli ništa neobično - a, pored toga, retko ko je i viđao
Volasa, jer je ovaj živeo sasvim povučeno.
I tako je u tom kraju čitava ta
stvar, kada bi se je uopšte neko i setio, lagano prerasla u neku
vrstu legende - ostavši još jedna od onih šašavih priča na koje
nije vredelo traćiti vreme. Nešto što se među njima spominjalo još
samo kao usputna šala. Poput priče o Rip Van Vinklu, Ličnost iz
priče američkog pisca Vašingtona Irvinga, o čoveku koji je,
zaspavši u šumi, prespavao čitavo stoleće. (Prev.) u kojoj
najverovatnije nije bilo ni trunčice istine. Ozbiljan čovek mogao
se samo izložiti podsmehu ukoliko bi pokušao da čeprka po
tome."
"Ali vaš čovek je ipak
začeprkao."
"Jeste. Ne pitajte me zbog čega."
"Ipak, nije mu bio poveren zadatak da
čitavu stvar i dalje istražuje."
"Bio je potrebniji negde drugde.
Pored toga, tamo su ga poznavali."
"A kako stoji stvar s vama?"
"Utrošio sam na to dve godine."
"Zato sada znate čitavu priču."
"Ne baš čitavu. U stvari, sada ima
više znakova pitanja nego kada sam počeo."
"Videli ste tog čoveka."
"Više puta", odgovori Luis. "Ali
nikada nisam s njim razgovarao. Što se njega tiče, ne verujem da me
je ikad video. Ide u dugačke šetnje svakog dana, pre no što pođe da
podigne poštu. Znate, nikada se suviše ne udaljuje od svog
staništa. Poštar mu donese ono malo neophodnih potrepština. Vrećicu
brašna, nešto slanine, desetak jaja, cigare i malo pića."
"To mora biti da se kosi sa
uobičajenim poštanskim pravilima."
"Naravno. Poštari to čine za njega
već godinama. Na kraju krajeva, nema ničeg lošeg u tome, sem ako
neko ne nada dreku. A još se niko nije našao povređenim. Poštari
su, verovatno, jedini prijatelji koje je ikad imao."
"Rekao bih da se taj Volas baš ne
trudi mnogo oko svoje zemlje."
"Nimalo. Ima, jedino, jedan mali
povrtnjak, ali se i njime malo bavi. Divljina je ponovo osvojila
najveći deo njegovog imanja."
"Ali on mora i da živi. Sigurno je da
mu novac stiže odnekud."
"Razume se", odgovori Luis. "Svakih
pet ili deset godina otpremi po nekoliko dragulja jednoj trgovini u
Njujorku."
"Poreklo?"
"Mislite, jesu li ukradeni? Ne, ne
verujem. Ipak, ukoliko bi neko želeo da napravi pitanje oko toga,
verovatno bi se nešto i pojavilo. U početku, međutim, pre mnogo
godina, kada je počeo da ih šalje, verujem da je sve bilo u redu.
Ali zakoni se menjaju, i stoga pretpostavljam da danas, i on i
kupac, krše bar neki među njima."
"I vi za to nimalo ne hajete?"
"U stvari, proverio sam stvar kod te
firme", odgovori Luis, "i moram reći da su se poprilično uzmuvali.
Znate, gotovo ga bezdušno pljačkaju. Ipak, rekao sam im da nastave
da kupuju. Rekao sam im, takođe, da ukoliko iko navrati da nešto
proverava, čoveka upute pravo k meni. Dodao sam i da ćute kao
zaliveni, i da nipošto ništa ne menjaju."
"Ne želite da se dogodi ništa što bi
ga moglo uplašiti", primeti Hardvik.
"Đavolski ste u pravu, ne želim.
Želim da poštar nastavi sa svojim isporukama, i da ta njujorška
firma nastavi da od njega i dalje otkupljuje dragulje. Želim da sve
ostane onako kako je sada. Pre no što me upitate odakle potiču ti
dragulji, odmah da vam kažem: ne znam."
"Možda ima neki rudnik."
"Kakav bi to samo rudnik mogao biti!
Dijamanti i rubini i smaragdi - svi na istom mestu."
"Reklo bi se, čak i uz pretpostavku
da ga bezdušno pljačkaju, da mu ipak ostaje lepa suma."
Luis potvrdno klimnu. "Po svemu
sudeći, nove pošiljke dragulja upućuje samo kada mu ponestane
gotovine. S druge strane, nije mu mnogo ni potrebno. Živi veoma
skromno, sudeći prema hrani koju kupuje. Međutim, pretplaćen je na
veliki broj dnevnih listova i časopisa, kao i na desetak naučnih
publikacija. Kupuje i popriličnu količinu knjiga."
"Tehničkih knjiga?"
"Većinom, naravno, ali uvek nastoji
da ide u korak sa najnovijim dostignućima... U fizici, hemiji,
biologiji - uglavnom stvarima iz tih oblasti."
"Ali ja ne..."
"Naravno da ne razumete. Ni ja ne
razumem. On nije naučnik. Ali u svakom slučaju, ne poseduje nikakvo
formalno naučno obrazovanje. U ono davno doba kada je on išao u
školu nije ni bilo mnogo toga - ne u smislu savremenog naučnog
obrazovanja. U svakom slučaju, ono što je tada mogao naučiti bilo
bi mu danas bez ikakve koristi. Završio je nižu srednju školu -
jednu od onih škola u kojoj su svi razredi potrpani u jednu
učionicu - i jednu zimu proveo je u nekoj akademiji - tako su je
zvali - što je godinu ili dve dana postojala u Milvilu. Međutim,
ukoliko ne znate, bilo je to znatno iznad standarda koji su
postojali tokom 1850-tih godina. Po svemu sudeći, Volas je bio
prilično bistar momak."
Harvik nekoliko puta klimnu. "Zvuči
gotovo neverovatno. I sve ste to proverili?"
"Onoliko koliko sam bio u stanju.
Morao sam da budem krajnje oprezan. Nisam želeo da me iko zatekne.
I još nešto, umalo da zaboravim - veoma mnogo piše. Poručuje one
velike, tvrdo uvezane računske knjige, ponekad i po desetak
istovremeno. A mastilo kupuje u velikim plehanim kantama."
Hardvik se naglo diže od stola i
stade koračati gore-dole po sobi.
"Luise", konačno mu se obrati, "da mi
niste pokazali svoja ovlašćenja, i da ih nisam i sam proverio,
smatrao bih sve ovo krajnje neukusnom šalom."
Nakon toga, ponovo se vrati za sto i
sede. Trenutak potom, dohvati olovku i nanovo je stade valjati među
dlanovima.
"Na ovom ste zadatku već dve godine",
upita on konačno. "Imate li kakvu ideju?"
"Baš nikakvu", odvrati Luis. "Potpuno
sam zbunjen. Zato i jesam došao do vas."
"Recite mi nešto više o njemu. To
jest, šta se dogodilo nakon povratka iz rata."
"Mati mu je umrla", započe Luis, "dok
je bio odsutan od kuće. Njegov otac i neki od suseda sahranili su
je tamo, na samoj farmi. Mnogi ljudi postupali su tako u to vreme.
Mladi Volas je dobio dopust, ali nije uspeo da na vreme stigne na
sahranu. U to doba, znate, nije bilo mnogo mogućnosti da se telo
privremeno balsamuje, a i putovalo se veoma sporo. Nakon toga,
ponovo je otišao u rat. Koliko sam uspeo da ustanovim, bio je to
njegov jedini dopust. Stari Volas ostao je da živi sam na imanju,
pomalo ga obrađujući, onoliko koliko mu je bilo potrebno, i sasvim
se dobro snalazeći. Koliko sam uspeo da saznam, bio je dobar
farmer, čak izuzetno dobar farmer za to doba. Pretplatio se na
nekoliko poljoprivrednih časopisa: imao je prilično napredne ideje.
Vodio je računa čak o takvim stvarima kao što su okopavanje
zasejanog i zaštita od moguće erozije. Iako imanje, prema
savremenim merilima, nije predstavljalo ništa posebno, ipak mu je
omogućavalo pristojan život, pa čak i da ponešto ostavi na
stranu...
A onda se Enoh vratio iz rata i nakon
toga su, godinu ili dve dana, imanje obrađivali zajednički. Stari
je kupio vršilicu - jednu od onih čudnih naprava, sa konjskom
zapregom, sa kosom i maljevima pomoću koje se istovremeno i kosilo
i odvajalo zrno od stabljike. Napredna stvar, u to vreme. Gotovo da
je sasvim izbacila običnu kosu iz upotrebe.
A onda, jednog popodneva, stari je
pošao da ovrši jedno polje zasejano pšenicom. Međutim, konji su
podivljali i utekli - mora da ih je nešto na smrt preplašilo.
Enohov stari bio je pri tom zbačen sa sedišta, pravo pred sečiva
svoje vršilice. Nimalo prijatan način da čovek okonča svoj
život."
Hardvikovim lice pređe grimasa
gađenja. "Užasno", reče on.
"Enoh je potom sakupio ono što je
preostalo od njegovog oca i uneo telo u kuću. Zatim je uzeo pušku i
dao se u potragu za konjima. Našao ih je u dnu pašnjaka i oba
ustrelio, i ostavio da leže tamo. Baš tako. Konjski skeleti ležali
su tamo godinama na mestu gde ih je ubio, još vezani za vršilicu
sve dok amovi i veze nisu istrulili.
Nakon toga se vratio kući i izneo
očevo telo napolje. Okupao ga je i obukao u najbolje crno odelo
koje je imao, stavio ga na jednu dasku i potom otišao u ambar i
izdeljao mu kovčeg. Potom mu je iskopao grob, pokraj mesta gde mu
je mati počivala. Već se beše smrklo kada je završio. Zatim se
vratio kući, i čitavu noć probdeo kraj očevog tela. Čim je svanulo
otišao je do najbližeg suseda i ispričao mu šta se dogodilo, a ovaj
je obavestio ostale susede, nakon čega je neko otišao da dovede
sveštenika. Kasno popodne održan je pogreb, i Enoh se posle toga
vratio kući. Od tada živi tamo potpuno sam, ali više nije obrađivao
imanje. To jest, izuzimajući povrtnjak."
"Rekoste maločas da ljudi tamo nisu
skloni razgovorima sa strancima. Ipak, čini se da ste dosta toga
uspeli da saznate."
"Bilo mi je potrebno dve godine.
Živeo sam sa njima. Kupio sam neka izdrndana kola i odvezao se u
Milvil, predstavivši se kao sakupljač ginsenga."
"Sakupljač - čega?"
"Ginsenga. Ginseng je jedna vrsta
biljke."
"Da, znam. Ali ima malo
zainteresovanih kupaca."
"Ipak, ima ih. Pomalo. I povremeno.
Ponešto otkupe i izvoznici. Sakupljao sam i drugo lekovito bilje,
gradeći se da znam kako se koristi. 'Gradeći se', zapravo, i nije
sasvim tačna reč: u stvari, dosta toga sam i ranije znao, i samo je
trebalo da osvežim svoje znanje."
"Takvu jednu jednostavnu osobu",
primeti Hardvik, "te priproste duše mogle su lako razumeti. Pomalo
zaostale za vremenom. Pitomu. Možda su i pomišljali da ste malo
ćaknuti."
Luis potvrdno klimnu. "Uspelo je čak
i bolje no što sam se nadao. Prosto, tumarao sam unaokolo i ljudi
su razgovarali sa mnom. Bila je tu i jedna naročita porodica -
Fišerovi. Žive dole kraj reke, ispod imanja Volasovih, koje se
nalazi na jednom proplanku iznad litice. Živeli su tu koliko i
Volasovi, ali su sasvim drukčiji soj. Bave se lovom na rakune,
ribolovom i pomalo krijumčarenjem. U meni su našli srodnu dušu.
Bili su, baš kao i ja, tumarala i bez pravog zanimanja. Pomagao sam
im u nezakonitom pečenju rakije, pio s njima, i pomalo sarađivao u
preprodaji. Išao sam s njima na pecanje i u lov, sedeo s njima i
pričao, i povremeno bi mi pokazali poneko mesto gde bih mogao naći
ginseng - seng', kako ga oni nazivaju. Verujem da bi neki sociolog
mogao u Fišerovima otkriti pravi zlatni rudnik. Bila je među njima
i jedna devojka, gluvonema, ali sasvim zgodno devojče... sposobna
da čaranjem uklanja bradavice..."
"Poznajem taj soj", prekinu ga
Hardvik. "Rođen sam i odrastao u planinskom kraju na Jugu."
"Oni su mi ispričali onaj događaj sa
zapregom i vršilicom. I tako, jednog dana otišao sam na taj pašnjak
i malo pročeprkao. Pronašao sam jednu konjsku lobanju i nešto
kostiju."
"Ali niste potpuno pouzdano
ustanovili da je reč o nekom od Volasovih konja?"
"Nisam", odgovori Luis, "pronašao sam
i ostatke vršilice. Ne mnogo, ali dovoljno da se potvrdi da je u
pitanju zaista bila vršilica."
"Vratimo se Enohu", zatraži Hardvik.
"Posle očeve smrti ostao je na farmi. Da li ju je ikad
napustio?"
Lus odmahnu glavom. "Živi u istoj
kući. Ni najmanja se stvarčica nije promenila. Sudeći prema
izgledu, ni kuća ne izgleda ništa starija od svog vlasnika."
"Bili ste u kući?"
"Ne u kući. Oko kuće. Reći ću vam
kako je to bilo."