2.

     Dr Ervin Hardvik imao je razdražujuću naviku da dok razgovara valja olovku između dlanova. Ovog puta, procenjivački se zagledao u čoveka koji je sedeo s druge strane njegovog pisaćeg stola.
     "Ono što mi nikako ne ide u glavu", prozbori najzad dr Hardvik, "jeste zbog čega ste se uopšte nama obratili."
     "Pa, vi ste iz Nacionalne Akademije, zar ne, i mislio sam..."
     "A vi ste iz Obaveštajne službe."
     "Čekajte malo, doktore. Ako vam to više odgovara, smatrajmo ovu posetu nezvaničnom. Jednostavno, zamislite da sam kakav zbunjeni građanin koji je slučajno navratio da vidi da li mu možete pomoći."
     "Nije stvar u tome što ne želim da vam pomognem, već što ne vidim kako da to učinim. Čitava stvar čini se tako mutnom i neodređenom."
     "Do đavola, čoveče", planu Klod Luis, "ne možete se tek tako oglušiti o dokaze - ma koliko malo imam da vam ponudim."
     "U redu, onda", pomirljivo će Hardvik, "krenimo još jednom, iz početka, i sažvaćimo čitavu stvar komad po komad. Rekoste da taj čovek..."
     "Ime mu je", prekinu ga Luis, "Enoh Volas. Prema normalnoj računici, sada su mu sto dvadeset četiri godine. Rođen je na jednoj farmi udaljenoj nekoliko milja od varošice Milvil, u Viskonsinu, 22. aprila 1840, kao jedino dete Džededaje i Amande Volas. Kada je Ejb Linkoln pozvao dobrovoljce, prijavio se među prvima. Bio je pripadnik Gvozdene Brigade, doslovno desetkovane u bici kod Getesberga, 1863. Ali Volasu je na neki način pošlo za rukom da izdejstvuje premeštaj u jednu drugu borbenu jedinicu, s kojom je, pod Grantovim zapovedništvom, prošao kroz sve okršaje u Virdžiniji. Učestvovao je i u času odluke, kod Apomatoksa..."
     "Kao da vam ništa o njemu nije ostalo nepoznato."
     "Pregledao sam sve što se odnosi na njega. Dokumenta o stupanju u vojsku, u Državnom veću u Medisonu. Ostatak, uključujući i dokument o otpuštanju iz vojske, ovde u Vašingtonu."
     "Rekoste da izgleda kao da mu je tek trideset godina."
     "Ni dan više od toga. U stvari, deluje i mlađe."
     "S njim niste razgovarali."
     Luis odmahnu glavom.
     "Možda nije reč o istom čoveku. Kada biste imali otiske prstiju..."
     "U vreme Građanskog rata", odvrati Luis, "nisu uzimali otiske prstiju."
     "Poslednji od veterana Građanskog rata", reče Hardvik zamišljeno, "umro je pre nekoliko godina. Mali dobošar, gotovo dečak, u konfederacijskim snagama, koliko se sećam. Mora biti da je posredi neka greška."
     Luis ponovo odmahnu glavom. "I sam sam tako mislio kada mi je bio poveren ovaj zadatak."
     "Kako je uopšte došlo do toga da ga vama povere? Kako se Obaveštajna služba uopšte umešala u sve to?"
     "Moram da priznam", odgovori Luis, "da sve deluje donekle čudno. Toliko se neobičnih stvari odjednom nametnulo..."
     "Mislite, besmrtnost?"
     "Pa, ni od toga nisam bio daleko. Mogućnost nečeg takvog. Ali samo uzgred. Bilo je tu i drugih stvari. Čitav splet okolnosti prosto je zahtevao da se čitava stvar pobliže ispita."
     "Ipak, Obaveštajna služba..."
     Luis se isceri. "Mislite, zašto nije preduzeto naučno istraživanje? Pod normalnim okolnostima, mislim da je trebalo. Međutim, jedan od naših prosto je naleteo na čitavu stvar. Bio je na odmoru. Znate, ima neke rođake tamo u Viskonsinu. Ne baš sasvim u tom kraju, već nekih pedesetak kilometara odatle. Do njega su doprle neke glasine - potpuno neodređene glasine, gotovo usputni nagoveštaji. Stao je da njuška unaokolo. Nije iskopao ništa naročito, ali ipak dovoljno da zaključi da bi, na kraju krajeva, nečeg ipak moglo biti."
     "Upravo je to ono što me zbunjuje", primeti Hardvik. "Kako je uopšte moguće da neki čovek poživi sto dvadeset četiri godine na jednom mestu, a da pri tom ne postane znamenitost o kojoj će sav svet saznati? Možete li uopšte zamisliti šta bi sve novine mogle iz toga izvući?"
     "I sam se naježim", odgovori Luis, "kada o svemu tome razmišljam."
     "Niste mi još objasnili zbog čega."
     "Pa", nastavi Luis, "to baš nije tako lako objasniti. Bilo je potrebno da poznajete taj kraj i ljude koji tamo žive. Jugozapadni ugao Viskonsina zatvoren je dvema rekama, Misisipijem sa zapada, i Viskonsinom sa severa. Postrance od reka prostire se ravna, prerijska zemlja, bogata zemlja, sa naprednim farmama i gradićima. Zemlja što se pruža prema reci je neravna, sa povremenim grebenima sa visokim brežuljcima i strminama i dubokim jarugama i liticama; u pojedinim izdvojenim delovima stvorili su se mali zalivi i rukavci. Putevi što tuda vode zapušteni su, a ljudi koji žive na malim, oskudnim farmama bliži su, verovatno, pionirskim danima od pre stotinu godina nego dvadesetom veku. Imaju, istina, automobile, i naravno radio-aparate, a jednog će dana, možda, imati i televizore. Međutim, u duši, to su konzervativna i patrijarhalna stvorenja - ne svi ljudi tamo, naravno, čak ne ni većina među njima, ali svakako oni što žive u tim malim izdvojenim domaćinstvima.
     U tim izdvojenim oazama bilo je, nekad, podosta farmi, ali danas, na jednom takvom imanju čovek jedva da bi mogao opstati. Uslovi života postepeno su nagnali ljude da se isele iz tih krajeva. Prodavali su svoja imanja budzašto i odlazili nekamo drugde, najčešće u gradove, gde su mogli zaraditi za život."
     Hardvik klimnu u znak saglasnosti. "A oni što su ostali, po svemu sudeći, bili su najkonzervativniji i najpatrijarhalniji."
     "Tačno. Većina imanja sada pripada vlasnicima koji tu ne žive, i koji nemaju nikakvu nameru da zemlju obrađuju. Moguće je da tu drže po koje grlo stoke, ali to je, ujedno, sve. Nije to, sve u svemu, čak ni tako rđavo za one koji držanje takvih poseda oslobađa plaćanja poreza, ukoliko je već nekome tako nešto potrebno. U onim starim danima dosta te zemlje bilo je založeno kod banaka."
     "Nameravate, u stvari, da mi kažete da su ti šumski ljudi - tako ih nazivate, zar ne? - stvorili neku vrstu zavere ćutanja?"
     "Ništa određeno niti pomno razrađeno u tom smislu tu verovatno ne postoji", odgovori Luis. "Jednostavo, to je izraz njihovog uobičajenog ponašanja, preostatak stare nesputane pionirske filosovije. Nastojanja da uvek gledaju svoja posla. Ne žele da im se iko meša u njihove stvari, niti se oni petljaju u tuđe. Ukoliko bi neki čovek poželeo da poživi i hiljadu godina, moglo se to smatrati pomalo nastranim, ali se ipak, do đavola, ticalo samo njegove vlastite kože. A ako je neko želeo da živi usamljeničkim životom, tražeći da ga, dok to želi, ostave na miru, i to se ticalo samo njega. Možda bi o tome katkad porazgovarali međusobno, ali nikad s nekim sa strane. Odbijali bi i svaki pokušaj nekog stranca da s njima porazgovara o takvim stvarima.
     Posle nekog vremena, rekao bih, konačno su prihvatili kao puku činjenicu da, dok svi oni stare, Volas i dalje ostaje mlad. Začuđenost koju je to u početku izazivalo postepeno se istopila, i moguće je da uskoro više o tome nisu ni govorili, čak ni među sobom. Novi naraštaji prihvatali su to kao nešto sasvim obično, budući da ni njihovi stariji nisu u tome videli ništa neobično - a, pored toga, retko ko je i viđao Volasa, jer je ovaj živeo sasvim povučeno.
     I tako je u tom kraju čitava ta stvar, kada bi se je uopšte neko i setio, lagano prerasla u neku vrstu legende - ostavši još jedna od onih šašavih priča na koje nije vredelo traćiti vreme. Nešto što se među njima spominjalo još samo kao usputna šala. Poput priče o Rip Van Vinklu, Ličnost iz priče američkog pisca Vašingtona Irvinga, o čoveku koji je, zaspavši u šumi, prespavao čitavo stoleće. (Prev.) u kojoj najverovatnije nije bilo ni trunčice istine. Ozbiljan čovek mogao se samo izložiti podsmehu ukoliko bi pokušao da čeprka po tome."
     "Ali vaš čovek je ipak začeprkao."
     "Jeste. Ne pitajte me zbog čega."
     "Ipak, nije mu bio poveren zadatak da čitavu stvar i dalje istražuje."
     "Bio je potrebniji negde drugde. Pored toga, tamo su ga poznavali."
     "A kako stoji stvar s vama?"
     "Utrošio sam na to dve godine."
     "Zato sada znate čitavu priču."
     "Ne baš čitavu. U stvari, sada ima više znakova pitanja nego kada sam počeo."
     "Videli ste tog čoveka."
     "Više puta", odgovori Luis. "Ali nikada nisam s njim razgovarao. Što se njega tiče, ne verujem da me je ikad video. Ide u dugačke šetnje svakog dana, pre no što pođe da podigne poštu. Znate, nikada se suviše ne udaljuje od svog staništa. Poštar mu donese ono malo neophodnih potrepština. Vrećicu brašna, nešto slanine, desetak jaja, cigare i malo pića."
     "To mora biti da se kosi sa uobičajenim poštanskim pravilima."
     "Naravno. Poštari to čine za njega već godinama. Na kraju krajeva, nema ničeg lošeg u tome, sem ako neko ne nada dreku. A još se niko nije našao povređenim. Poštari su, verovatno, jedini prijatelji koje je ikad imao."
     "Rekao bih da se taj Volas baš ne trudi mnogo oko svoje zemlje."
     "Nimalo. Ima, jedino, jedan mali povrtnjak, ali se i njime malo bavi. Divljina je ponovo osvojila najveći deo njegovog imanja."
     "Ali on mora i da živi. Sigurno je da mu novac stiže odnekud."
     "Razume se", odgovori Luis. "Svakih pet ili deset godina otpremi po nekoliko dragulja jednoj trgovini u Njujorku."
     "Poreklo?"
     "Mislite, jesu li ukradeni? Ne, ne verujem. Ipak, ukoliko bi neko želeo da napravi pitanje oko toga, verovatno bi se nešto i pojavilo. U početku, međutim, pre mnogo godina, kada je počeo da ih šalje, verujem da je sve bilo u redu. Ali zakoni se menjaju, i stoga pretpostavljam da danas, i on i kupac, krše bar neki među njima."
     "I vi za to nimalo ne hajete?"
     "U stvari, proverio sam stvar kod te firme", odgovori Luis, "i moram reći da su se poprilično uzmuvali. Znate, gotovo ga bezdušno pljačkaju. Ipak, rekao sam im da nastave da kupuju. Rekao sam im, takođe, da ukoliko iko navrati da nešto proverava, čoveka upute pravo k meni. Dodao sam i da ćute kao zaliveni, i da nipošto ništa ne menjaju."
     "Ne želite da se dogodi ništa što bi ga moglo uplašiti", primeti Hardvik.
     "Đavolski ste u pravu, ne želim. Želim da poštar nastavi sa svojim isporukama, i da ta njujorška firma nastavi da od njega i dalje otkupljuje dragulje. Želim da sve ostane onako kako je sada. Pre no što me upitate odakle potiču ti dragulji, odmah da vam kažem: ne znam."
     "Možda ima neki rudnik."
     "Kakav bi to samo rudnik mogao biti! Dijamanti i rubini i smaragdi - svi na istom mestu."
     "Reklo bi se, čak i uz pretpostavku da ga bezdušno pljačkaju, da mu ipak ostaje lepa suma."
     Luis potvrdno klimnu. "Po svemu sudeći, nove pošiljke dragulja upućuje samo kada mu ponestane gotovine. S druge strane, nije mu mnogo ni potrebno. Živi veoma skromno, sudeći prema hrani koju kupuje. Međutim, pretplaćen je na veliki broj dnevnih listova i časopisa, kao i na desetak naučnih publikacija. Kupuje i popriličnu količinu knjiga."
     "Tehničkih knjiga?"
     "Većinom, naravno, ali uvek nastoji da ide u korak sa najnovijim dostignućima... U fizici, hemiji, biologiji - uglavnom stvarima iz tih oblasti."
     "Ali ja ne..."
     "Naravno da ne razumete. Ni ja ne razumem. On nije naučnik. Ali u svakom slučaju, ne poseduje nikakvo formalno naučno obrazovanje. U ono davno doba kada je on išao u školu nije ni bilo mnogo toga - ne u smislu savremenog naučnog obrazovanja. U svakom slučaju, ono što je tada mogao naučiti bilo bi mu danas bez ikakve koristi. Završio je nižu srednju školu - jednu od onih škola u kojoj su svi razredi potrpani u jednu učionicu - i jednu zimu proveo je u nekoj akademiji - tako su je zvali - što je godinu ili dve dana postojala u Milvilu. Međutim, ukoliko ne znate, bilo je to znatno iznad standarda koji su postojali tokom 1850-tih godina. Po svemu sudeći, Volas je bio prilično bistar momak."
     Harvik nekoliko puta klimnu. "Zvuči gotovo neverovatno. I sve ste to proverili?"
     "Onoliko koliko sam bio u stanju. Morao sam da budem krajnje oprezan. Nisam želeo da me iko zatekne. I još nešto, umalo da zaboravim - veoma mnogo piše. Poručuje one velike, tvrdo uvezane računske knjige, ponekad i po desetak istovremeno. A mastilo kupuje u velikim plehanim kantama."
     Hardvik se naglo diže od stola i stade koračati gore-dole po sobi.
     "Luise", konačno mu se obrati, "da mi niste pokazali svoja ovlašćenja, i da ih nisam i sam proverio, smatrao bih sve ovo krajnje neukusnom šalom."
     Nakon toga, ponovo se vrati za sto i sede. Trenutak potom, dohvati olovku i nanovo je stade valjati među dlanovima.
     "Na ovom ste zadatku već dve godine", upita on konačno. "Imate li kakvu ideju?"
     "Baš nikakvu", odvrati Luis. "Potpuno sam zbunjen. Zato i jesam došao do vas."
     "Recite mi nešto više o njemu. To jest, šta se dogodilo nakon povratka iz rata."
     "Mati mu je umrla", započe Luis, "dok je bio odsutan od kuće. Njegov otac i neki od suseda sahranili su je tamo, na samoj farmi. Mnogi ljudi postupali su tako u to vreme. Mladi Volas je dobio dopust, ali nije uspeo da na vreme stigne na sahranu. U to doba, znate, nije bilo mnogo mogućnosti da se telo privremeno balsamuje, a i putovalo se veoma sporo. Nakon toga, ponovo je otišao u rat. Koliko sam uspeo da ustanovim, bio je to njegov jedini dopust. Stari Volas ostao je da živi sam na imanju, pomalo ga obrađujući, onoliko koliko mu je bilo potrebno, i sasvim se dobro snalazeći. Koliko sam uspeo da saznam, bio je dobar farmer, čak izuzetno dobar farmer za to doba. Pretplatio se na nekoliko poljoprivrednih časopisa: imao je prilično napredne ideje. Vodio je računa čak o takvim stvarima kao što su okopavanje zasejanog i zaštita od moguće erozije. Iako imanje, prema savremenim merilima, nije predstavljalo ništa posebno, ipak mu je omogućavalo pristojan život, pa čak i da ponešto ostavi na stranu...
     A onda se Enoh vratio iz rata i nakon toga su, godinu ili dve dana, imanje obrađivali zajednički. Stari je kupio vršilicu - jednu od onih čudnih naprava, sa konjskom zapregom, sa kosom i maljevima pomoću koje se istovremeno i kosilo i odvajalo zrno od stabljike. Napredna stvar, u to vreme. Gotovo da je sasvim izbacila običnu kosu iz upotrebe.
     A onda, jednog popodneva, stari je pošao da ovrši jedno polje zasejano pšenicom. Međutim, konji su podivljali i utekli - mora da ih je nešto na smrt preplašilo. Enohov stari bio je pri tom zbačen sa sedišta, pravo pred sečiva svoje vršilice. Nimalo prijatan način da čovek okonča svoj život."
     Hardvikovim lice pređe grimasa gađenja. "Užasno", reče on.
     "Enoh je potom sakupio ono što je preostalo od njegovog oca i uneo telo u kuću. Zatim je uzeo pušku i dao se u potragu za konjima. Našao ih je u dnu pašnjaka i oba ustrelio, i ostavio da leže tamo. Baš tako. Konjski skeleti ležali su tamo godinama na mestu gde ih je ubio, još vezani za vršilicu sve dok amovi i veze nisu istrulili.
     Nakon toga se vratio kući i izneo očevo telo napolje. Okupao ga je i obukao u najbolje crno odelo koje je imao, stavio ga na jednu dasku i potom otišao u ambar i izdeljao mu kovčeg. Potom mu je iskopao grob, pokraj mesta gde mu je mati počivala. Već se beše smrklo kada je završio. Zatim se vratio kući, i čitavu noć probdeo kraj očevog tela. Čim je svanulo otišao je do najbližeg suseda i ispričao mu šta se dogodilo, a ovaj je obavestio ostale susede, nakon čega je neko otišao da dovede sveštenika. Kasno popodne održan je pogreb, i Enoh se posle toga vratio kući. Od tada živi tamo potpuno sam, ali više nije obrađivao imanje. To jest, izuzimajući povrtnjak."
     "Rekoste maločas da ljudi tamo nisu skloni razgovorima sa strancima. Ipak, čini se da ste dosta toga uspeli da saznate."
     "Bilo mi je potrebno dve godine. Živeo sam sa njima. Kupio sam neka izdrndana kola i odvezao se u Milvil, predstavivši se kao sakupljač ginsenga."
     "Sakupljač - čega?"
     "Ginsenga. Ginseng je jedna vrsta biljke."
     "Da, znam. Ali ima malo zainteresovanih kupaca."
     "Ipak, ima ih. Pomalo. I povremeno. Ponešto otkupe i izvoznici. Sakupljao sam i drugo lekovito bilje, gradeći se da znam kako se koristi. 'Gradeći se', zapravo, i nije sasvim tačna reč: u stvari, dosta toga sam i ranije znao, i samo je trebalo da osvežim svoje znanje."
     "Takvu jednu jednostavnu osobu", primeti Hardvik, "te priproste duše mogle su lako razumeti. Pomalo zaostale za vremenom. Pitomu. Možda su i pomišljali da ste malo ćaknuti."
     Luis potvrdno klimnu. "Uspelo je čak i bolje no što sam se nadao. Prosto, tumarao sam unaokolo i ljudi su razgovarali sa mnom. Bila je tu i jedna naročita porodica - Fišerovi. Žive dole kraj reke, ispod imanja Volasovih, koje se nalazi na jednom proplanku iznad litice. Živeli su tu koliko i Volasovi, ali su sasvim drukčiji soj. Bave se lovom na rakune, ribolovom i pomalo krijumčarenjem. U meni su našli srodnu dušu. Bili su, baš kao i ja, tumarala i bez pravog zanimanja. Pomagao sam im u nezakonitom pečenju rakije, pio s njima, i pomalo sarađivao u preprodaji. Išao sam s njima na pecanje i u lov, sedeo s njima i pričao, i povremeno bi mi pokazali poneko mesto gde bih mogao naći ginseng - seng', kako ga oni nazivaju. Verujem da bi neki sociolog mogao u Fišerovima otkriti pravi zlatni rudnik. Bila je među njima i jedna devojka, gluvonema, ali sasvim zgodno devojče... sposobna da čaranjem uklanja bradavice..."
     "Poznajem taj soj", prekinu ga Hardvik. "Rođen sam i odrastao u planinskom kraju na Jugu."
     "Oni su mi ispričali onaj događaj sa zapregom i vršilicom. I tako, jednog dana otišao sam na taj pašnjak i malo pročeprkao. Pronašao sam jednu konjsku lobanju i nešto kostiju."
     "Ali niste potpuno pouzdano ustanovili da je reč o nekom od Volasovih konja?"
     "Nisam", odgovori Luis, "pronašao sam i ostatke vršilice. Ne mnogo, ali dovoljno da se potvrdi da je u pitanju zaista bila vršilica."
     "Vratimo se Enohu", zatraži Hardvik. "Posle očeve smrti ostao je na farmi. Da li ju je ikad napustio?"
     Lus odmahnu glavom. "Živi u istoj kući. Ni najmanja se stvarčica nije promenila. Sudeći prema izgledu, ni kuća ne izgleda ništa starija od svog vlasnika."
     "Bili ste u kući?"
     "Ne u kući. Oko kuće. Reći ću vam kako je to bilo."