18. ODGOVOR NA POSTAVLJENO PITANJE

     "Ovaj Zemljanin je ludak!" povika Libig. "Zar to nije očigledno?"
     Neki su bez reči zurili u Libiga, a neki u Bejlija.
     Bejli im nije pružio priliku da se opredele. On brzo nastavi: "Vi, doktore Libig, znate bolje od mene da je Delmar nameravao da prekine s vama. Gospođa Delmar je mislila da je njen muž to nameravao da učini jer ste bili energično protiv braka. Ja tako ne mislim. Sam doktor Delmar je zamišljao budućnost u kojoj će brak biti suvišan, pošto bi se oplođenje vršilo veštačkim putem. Ali doktor Delmar je radio s vama. On je znao i nagađao o vama mnogo više od svih ostalih. On je morao znati za vaše opasne eksperimente i trudio se da vas zaustavi. O tome je nešto nabacio šefu Grueru, ali mu nije dao pojedinosti jer ih ni sam nije znao. Očigledno, postali ste svesni njegovih sumnji i ubili ga.
     "Ludost!" ponovi Libig. "Sa svim ovim ne želim više da imam nikakva posla."
     Etlbiš se umeša: "Pustite ga, Libig, da govori!"
     Bejli se ugrize za uznu da ne bi pre vremena otkrio zadovoljstvo zbog očiglednog nedostatka simpatija u Etlbišovom glasu: "Tokom onog istog razgovora sa mnom, u kome ste mi vi, doktore Libig, pomenuli robote s promenljivim udovima, govorili ste i o međuplanetnim brodovima s ugrađenim pozitronskim mozgovima. Suviše ste tada govorili. Da li je to bilo zbog toga što ste me, kao Zemljanina, smatrali nesposobnim da shvatim primenu robotike, ili što ste trenutak ranije bili ugroženi pretnjom da ću vas lično posetiti, pa ste bili radosni kada sam od toga odustao? U svakom slučaju, već mi je doktor Kvemot rekao da je tajno oružje Solarije u pozitronskom mozgu."
     Kvemot, koji je tako iznenadno bio pomenut, skoči besno i poviče: "Ja sam mislio..."
     Bejli mu nije dao da dođe do reči: "Znam, mislili ste sociološki. Ali to me je podstaklo na razmišljanje. Zamislite međuplanetni brod s ugrađenim pozitronskim mozgom u odnosu na brod kojim upravlja čovek! U ovom poslednjem dok rat traje ne mogu se upotrebiti roboti. Robot ne bi hteo da uništava ljudska bića na neprijateljskim brodovima ili svetovima. Robot ne može da shvati razliku između prijateljskih i neprijateljskih ljudskih jedinki.
     Naravno, robotima se može reći da na neprijateljskim međuplanetnim brodovima nema ljudi, kao i da planeta koju treba razoriti nije nastanjena. Ali bilo bi im veoma teško to i dokazati. Robot zna da na brodu na kome se nalazi ima ljudi, kao što zna da na svetu na kome postoji ima stanovnika. Potreban je zaista vešt stručnjak za robotiku, kao što ste vi, doktore Libig, da bi se u tom slučaju uspešno rukovalo robotima, a takvih je stručnjaka vrlo malo.
     S druge strane, međuplanetni brod s ugrađenim pozitronskim mozgom sa zadovoljstvom će napadati, kako mi se čini, brodove na koje je usmeren. Smatraće prirodnim da su i drugi brodovi bez ljudi. Lako je urediti da takvi brodovi ne primenjuju obaveštenja koja bi im slali neprijateljski brodovi u nameri da ih upozore na varku. Sa svojim naoružanjem i odbrambenom moći, uz neposredno upravljanje pomoću pozitronskog mozga, takvi bi brodovi bili daleko pokretljiviji od brodova s ljudskom posadom. Bez prostora potrebnog za ljude ili za snabdevanje, odnosno za prečišćavanje vazduha i vode, pozitronski brodovi mogu da prenose mnogo više oružja, da imaju čvršći oklop, da budu znatno sigurniji od napada nego obični brodovi. Brod sa pozitronskim mozgom može pobediti čitavu flotu drugih brodova. Da li se varam?"
     Poslednja je rečenica ispaljena u trenutku kada se doktor Libig digao sa stolice. Sada je stajao ukočen, gotovo u grču. Šta je osećao? Bes? Strah?
     Nije bilo odgovora. Nešto se prolomi u vazduhu. Svi se ludački uskomešaše. Klorisa je imala lice furije, a i Gladija je bila na nogama, preteći svojim sitnim šakama.
     Svi su gledali prema Libigu.
     Bejlijeva napetost popusti. Zatvorio je oči. Pokušavao je da, bar za trenutak, opusti mišiće i olabavi tetive.
     Uspeo je. Najzad je pritisnuo pravo dugme. Kvemot je jednom uporedio robote Solarije s Helotima Sparte. Tvrdio je da roboti ne mogu da se pobune, tako da Solarijanci mogu da se odmaraju.
     Ali šta ako neki čovek nauči robote da napadnu ljude? Šta onda ako ih nauči na pobunu?
     Zar to ne bi bio smrtni zločin? Zar se ne bi i poslednji stanovnik, u svetu kao što je Solarija, pobunio protiv onih za koje sumnja da su proizveli robota sposobnog da napadne čoveka; na Solariji, gde roboti stoje prema čoveku u odnosu dvadeset hiljada prema jednom?
     Etlbiš poviče: "Vi ste uhapšeni! Zabranjeno vam je svako diranje knjiga ili dokumenata dok ih vlada ne ispita..." Nastavio je gotovo isprekidano, jedva čujno od opšteg meteža.
     Bejliju se približi neki robot: "Poruka, gospodaru, od gospodara Olivava."
     Bejli dostojanstveno uze obaveštenje, okrete se prema ostalima i uzviknu: "Samo trenutak!"
     Njegov glas je imao gotovo magično dejstvo. Svi su se okrenuli prema njemu i svečano ga posmatrali. Ni na čijem licu (osim na Libigovom, koji je ukočeno zurio u prazno) nije bilo ničeg osim napete pažnje za ono što će reći čovek sa Zemlje.
     U to će Bejli: "Ludo je očekivati da će doktor Libig ostaviti na miru svoje knjige dok do njih ne dođe neki vladin službenik. Zato je, pre no što je počelo ovo zasedanje, moj partner Denil Olivav otišao do gazdinstva doktora Libiga.
     Ovoga časa sam dobio njegovu poruku. Sada je već tamo i biće kod doktora Libiga za koji trenutak kako bi mogao da mu ograniči aktivnost."
     "Ograniči?" zaurla doktor Libig gotovo životinjski užasnut. Oči su mu se raširile od straha. "Neko će doći ovamo? Ne! Ne!" Ono drugo "ne" bio je krik.
     "Nećete biti povređeni ako se ne budete opirali", hladno će Bejli.
     "Ali ja ne želim nikog! Ja ne mogu podneti ničiju blizinu." Stručnjak za robotiku pade na kolena nesvestan toga. Obe je ruke sklopio u očajničkom pokušaju molbe. "Šta želite od mene? Da li vam je potrebno priznanje? Delmarov robot je imao zamenjivu ruku! Jeste, imao je! Ja sam uredio sve da otrujem Gruera. Ja sam uredio da strelica bude odapeta na vas. Ja sam čak smišljao i međuplanetne brodove koje ste pominjali. Nisam uspeo, ali jesam, smišljao sam ih. Samo neka mi čovek ne dolazi blizu. Neka stoji daleko od mene."
     Stao je nerazgovetno da muca.
     Bejli klimnu. Još jedno pravilno dugme. Pretnja neposrednim dodirom može delovati tako da se iznudi priznanje bolje od bilo kog fizičkog mučenja.
     Tada, na neki šum ili pokret izvan vidnog ili čujnog polja prisutnih, Libigova se glava iskrivi, a usta otvoriše. Podigao je obe ruke da bi se od nečega odbranio.
     "Natrag!" molio je. "Idite. Ne dolazite. Molim vas, ne približujte se. Molim vas..."
     Odmicao se nazad, puzeći na rukama i kolenima, a tada, odjednom, poseže u džep kaputa, izvuče ruku i brzo je prinese ustima. Zatim se dvaput zanjiše i najzad pade na leđa.
     Bejli je hteo da uzvikne: ludače, ne primiče ti se čovek već jedan od robota koje si toliko voleo.
     Denil Olivav banu u vidno polje i za trenutak se zabulji u zgrčen lik.
     Bejli nije disao. Da je Denil mogao shvatiti da je njegova čovekolikost ubila Libiga, mozak bi mu pretrpeo užasne posledice.
     Ali Denil to nije znao. Njegovi su fini prsti dodirivali Libiga tu i tamo, a onda mu je podigao glavu kao da mu je neizmerno dragocena.
     Ljuljuškao ga je i milovao.
     Njegovo lepo oblikovano lice zurilo je u ostale.
     "Čovek je mrtav", prošapta.

     Bejli je iščekivao. Ona sama tražila je da se još jednom sastanu, a kada se pojavila, oči mu se raširiše.
     "Došla si", reče.
     "Jesam", odgovori Gladija. "Odmah si znao?"
     "Imaš rukavice."
     "Oh!" Ona zbunjeno pogleda u ruke. Tada će toplo: "Smeta ti?"
     "Ne smeta. naravno da ne smeta. Ali zašto si se odlučila na lični sastanak radije nego na sastanak preko stereovizora?"
     Ona se bledo smešila: "Moram se navići na blizinu ljudi, zar ne Elija, kad već moram da odem na Auroru."
     "Sve je već uređeno?"
     "Izgleda da gospodin Olivav ima uticaja. Sve je uređeno. Neću se više nikad ovamo vratiti."
     "Dobro, Gladija. Bićeš srećnija tamo. Znam to."
     "Malo me je strah."
     "Znam. Za tebe to znači stalnu blizinu drugih ljudi, a, osim toga, manje udobnosti nego na Solariji. Ali priviknućeš se, i, što je još važnije, zaboravićeš na sve strahote kroz koje si prošla."
     "Ne želim da baš sve zaboravim", reče Gladija toplo.
     "Zaboravićeš." Bejli je, ne bez žaoke, posmatrao vitku ženu koja je stajala pred njim. "Jednom ćeš se i udati. Mislim, stvarno udati."
     "To mi u ovom trenutku ne izgleda naročito privlačno", reče ona tužno.
     "Promenićeš mišljenje."
     Neko su se vreme gledali bez reči.
     "Nisam ti još zahvalila."
     "To mi je bila dužnost", reče on.
     "Sad ćeš natrag na Zemlju, zar ne?"
     "Hoću."
     "Više se nikad nećemo videti?"
     "Verovatno ne. Ali neka ti to ne smeta. U najboljem slučaju, za svega četrdeset godina ja ću biti mrtav, a ti ćeš izgledati jedva malo drugačije nego sada."
     Lice joj se iskrivi: "Ne govori tako."
     "Ali tako jeste."
     "Znaš li da je sve ono o Džotanu Libigu istina?" reče hitro, kao da ju je nešto sililo da promeni razgovor.
     "Znam. Nekoliko stručnjaka za robotiku pretražilo je njegove spise i ustanovilo da je eksperimentisao međuplanetnim brodovima bez ljudske posade. Našli su i robote sa zamenjivim udovima.."
     "Zašto se bavio tako strašnim stvarima? Šta ti misliš?" upita Gladija, dršćući.
     "Jer se bojao ljudi. Ubio se da bi izbegao prisustvo čoveka, a bio je spreman da uništi ostale svetove samo da bi Solarija i tabu blizine ostali nedirnuti."
     "Ne razumem zašto je bio takav", ona će šapćući, "kad lična prisutnost može biti vrlo..."
     Ponovo tišina, dok su stajali jedno prema drugom na samo tri koraka udaljenosti.
     Najednom će Gladija glasno: "Oh, Elija, ti ćeš to smatrati suviše slobodnim od mene."
     "Šta ću to smatrati suviše slbodnim?"
     "Smem li da te dodirnem? Nikad te više neću videti, Elija..."
     "Ako zaista želiš?"
     Prilazila mu je svetlucavih očiju, korak po korak, sva ustreptala. Kada je bila samo korak daleko od njega, počela je polako da skida desnu rukavicu.
     Bejli mahnu: "Ne budi luda, Gladija!"
     "Ne bojim se", reče, pružajući mu nesigurno obnaženu ruku.
     I Bejlijeva je ruka drhtala. U njegovom je stisku njena ruka bila prestrašena i sramežljiva, a kad ju je pustio, povukla se i neočekivano ga dodirnula vrhovima prstiju po licu. Taj dodir je bio lak kao perce.
     "Hvala ti, Elija. Zbogom!"
     "Zbogom, Gladija!" šapnu on, posmatrajući je kako se udaljuje.
     Ništa nije moglo u njemu izbrisati osećaj gubitka, pa ni pomisao na brod koji je čekao da ga vrati na Zemlju.

     Pogled Alberta Minima, podsekretara, bio je podešen za svečanu dobrodošlicu: "Radujem se što vas opet vidim na Zemlji. Vaš je izveštaj, naravno, stigao pre vas i već se proučava. Dobro ste obavili posao. Koristiće vam to u ličnim podacima."
     "Hvala", reče Bejli. U njemu više nije bilo mesta za nova oduševljenja. To što se ponovo nalazio na Zemlji, opet u sigurnosti čeličnih pećina, u blizini Džesi (s kojom je već govorio), sve ga je to otupelo za ostala uzbuđenja.
     "Međutim", reče Minim, "vaš se izveštaj odnosi samo na istragu ubistva. Postoji li još nešto što bi nas moglo zanimati? Da li biste me o tome izvestili? Usmeno?"
     Bejli je oklevao. Ruka mu uobičajenim pokretom krenu ka unutrašnjem džepu, tražeći toplu utehu lule.
     Minim će odmah: "Možete da pušite, Bejli."
     Bejli sporo i pažljivo izvede obred paljenja.
     "Nisam sociolog", reče.
     "Niste?" Minim se kratko nasmeja. "Meni se čini da smo to već jednom raspravili. Uspešan detektiv mora u malom prstu da ima sociologiju, pa čak i ako nije nikad čuo za Heketovu jednačinu. Mislim, na osnovu vaše trenutne nelagodnosti, da ponešto znate o onome što se odnosi na Spoljnje svetove, ali da niste sigurni da li će mi se to dopasti."
     "Ako tako mislite, gospodine... Dobro!.. Kad ste mi dali nalog da pođem na Solariju, pitali ste me koje su slabosti Spoljnjih svetova. Tvrdili ste da je njihova snaga u robotima, u naseljenosti i trajanju njihovih života, ali niste znali u čemu su njhove slabosti."
     "Dakle?"
     "Mislim, gospodine, da znam u čemu su njihove slabosti."
     "Znači da možete da mi odgovorite. Dobro. Idemo dalje."
     "Njihove su slabosti, gospodine, roboti, slaba naseljenost i dug život."
     Minim je zurio u Bejlija, ne menjajući izraz lica. Prsti su mu bili zaposleni čeprkanjem po papirima na radnom stolu.
     "Kako ste došli do toga?" upita.
     Na putu od Solarije ka Zemlji Bejli je sate i sate proveo u sređivanju misli. U mašti je odmeravao birokratska shvatanja Vašingtona prema svemu što je uravnoteženo i razumno. U ovom trenutku nije mogao da se snađe.
     "Nisam siguran da vam to mogu objasniti", reče.
     "Ne smeta. Čujmo. Zasad, samo približno."
     "Solarijanci su se odrekli nečega što čovečanstvo poseduje već milion godina, nečeg što je vrednije od atomske snage, Gradova, poljoprivrede, oruđa, vatre i svega ostalog, jer je to nešto što omogućuje sve ostalo."
     "Ne uspevam da pogodim. Šta je to?"
     "Zajednica, gospodine. Saradnja među pojedincima. Solarija je od svega toga odustala. To je svet usamljenih jedinki, čemu se raduje samo sociolog te planete. Uzgred rečeno, taj sociolog, jedan jedini, nikad nije čuo za sociološku primenu matematike, već je izmislio sopstvenu nauku. Nema nikoga ko bi ga poučio, ko bi mu pomogao, ili ko bi se setio nečega što je propustio. Jedina nauka koja cveta na Solariji jeste robotika, kojom se bavi desetak njih, a kada se poremete odnosi čoveka i robota, moraju pozvati nekog sa Zemlje da im pomogne.
     Umetnost je, gospodine, na Solariji apstraktna. Apstraktna umetnost na Zemlji je jedan od oblika umetnosti, a na Solariji je to jedini oblik. Humanost je nestala. Cilj kome se teži je oktogeneza, začeće bez dodira muža i žene."
     "Sve je to strašno, ali pitanje je da li je opasno."
     "Mislim da nije. Bez dodira čoveka sa čovekom nema osnovnog životnog smisla. Intelektualne vrednosti su iščezle, kao i svrha života. Stereovizija nije zamena za prisustvo. Toga su Solarijanci svesni, ali tome upravo teže.
     Ako usamljenost nije dovoljna da prouzrokuje puni zastoj, dodajmo tome još i trajanje života. Na Zemlji imamo neprekidno priticanje mladih ljudi koji su skloni promenama, jer nemaju vremena da otvrdnu na svom životnom putu. U tome je izvanredna prednost. Život treba da je dovoljno dug da se ispune zadaci, a dovoljno kratak da bi bilo mesta za omladinu koja će nezaustavljivo priticati. Na Solariji omladina isuviše sporo pridolazi."
     Minim je i dalje pipkao svoje besmislene figure. "Zanimljivo! Zanimljivo!" Podigao je pogled. S lica kao da mu je pala maska. "Vi ste oštroumni, gospodine detektive."
     "Hvala", reče Bejli tvrdo.
     "Znate li zašto vas podstičem da mi iznesete svoje gledište?" Bio je gotovo kao dete koje miluje sva zadovoljstva. Nastavio je, ne čekajući odgovor: "Naši su sociolozi već izvršili prethodnu analizu vašeg izveštaja, a mene je zanimalo da li vi imate neko mišljenje o sjajnim vestima za Zemlju koje ste doneli. Vidim da imate."
     "Ali pričekajte", reče Bejli. "Ima toga još."
     "Naravno da ima", potvrdi Minim širokrogrudo. "Solarija ne može tako lako ispraviti svoj zastoj. Prešli su odsudnu tačku, a njihova zavisnost od robota otišla je predaleko. Roboti ne mogu da disciplinuju decu, iako bi disciplina mogla doneti samo dobro. Roboti se ne mogu oglušiti o bol koji disciplinom zadaju, iako je to za konačno dobro. A, takođe, svi roboti, uzeti zajedno, ne mogu zavesti red na planeti time što će dopustiti da njene institucije budu razorene, ma koliko u međuvremenu postale štetne. Oni nisu u stanju da sagledaju dalje od onog što se neposredno zbiva. I tako, jedini mogući završetak Spoljnjih svetova jeste zastoj, a time će Zemlja biti oslobođena njihove nadmoći. Ovi novi podaci sve menjaju. Fizička pobuna neće biti neophodna. Oslobođenje će doći samo od sebe."
     "Čekajte", reče ponovo Bejli, ovog puta glasnije: "Mi razgovaramo samo o Solariji, a ne i o drugim Spoljnjim svetovima."
     "To je ista stvar. Vaš sociolog sa Solarije, Kimot..."
     "Kvemot, gospodine."
     "Dobro, Kvemot. Zar nije rekao da se Spoljnji svetovi razvijaju u pravcu Solarije?"
     "Rekao je, ali on ništa ne zna iz prve ruke o Spoljnjim svetovima. On nije nikakav sociolog. Zaista nije. Mislio sam da sam to dovoljno naglasio."
     "To će naši ljudi još proveriti."
     "I njima će nedostajati podaci. Mi ništa ne znamo o zaista velikim Spoljnjim svetovima, na primer o Aurori, Denilovom svetu. Meni ne izgledaju razumna očekivanja da će svi ti svetovi konačno biti kao Solarija. U stvari, postoji samo jedan svet u Galaksiji koji je nalik na Solariju..."
     Minim je zadovoljnim i kratkim zamahom odnegovane ruke prekinuo dalji razgovor o tome: "To će naši ljudi još proveriti. Siguran sam da će se složiti sa Kvemotom."
     Bejli je sve mračnije gledao. Ako su sociolozi na Zemlji dovoljno gladni vedrih vesti, oni će, što se toga tiče, lako pronaći način da se u svemu slože s Kvemotom. Sve se može podvrgnuti brojkama ako se uporno i dugo tome teži, a preskaču se i zataškuju istinski podaci.
     Bejli je oklevao. Da li je bolje da ćuti ili da progovori sada dok mu je kao slušalac na raspolaganju čovek koji u vladi zauzima tako visok položaj...
     Isuviše je oklevao. Preturajući neke papire, Minim je ponovo progovorio, ovog puta ozbiljnije: "Da objasnimo sada neke pojedinosti u vezi s Delmarovim slučajem, a onda možete da idete. Da li ste hteli da naterate Libiga na samoubistvo?"
     "Hteo sam samo da ga prisilim na priznanje, gospodine. Nisam predvideo samoubistvo kao posledicu kršenja tabua ličnog dodira. Ironija sudbine! To je izazvao robot koji taj tabu nije ni mogao prekršiti. Ali da vam pravo kažem, ne žalim njegovu smrt. Bio je to opasan čovek. Proći će mnogo vremena dok se u nekom drugom čoveku ne steknu i njegove slabosti i njegova genijalnost."
     "Slažem se", reče Minim suvo. "Dobro je što je mrtav. Ali šta bi bilo od vas da su Solarijanci propustili da uvide da Libig nije mogao ubiti i Delmara?"
     Bejli izvuče lulu iz usta. Ćutao je.
     "De-de!" izazva ga Minim. "Vi i sami znate da to nije on učinio. Bilo je potrebno lično prisustvo, a Libig bi radije umro nego što bi tako nešto i dopustio. U stvari, on i jeste umro da bi to izbegao."
     "U pravu ste, gospodine", reče Bejli. "Računao sam da će Solarijanci biti toliko užasnuti zbog zloupotrebe robota da se neće ni dosetiti."
     "Dakle, ko je ubio Delmara?"
     Bejli polako odgovori: "Ako mislite na osobu koja mu je zadala smrtonosni udarac, to je bila ona, gospodine, koju su svi smatrali krivom, Gladija Delmar, žena žrtve."
     "I vi ste dopustili da otputuje?"
     "Moralno, ona nije bila odgovorna. Libig je znao za njene česte i teške svađe s mužem. Morao je znati i kako je ona u trenucima ljutnje u stanju da pobesni. Libig je hteo da Delmar pogine pod okolnostima koje će biti optužujući po njegovu ženu. Zbog toga je poslao Delmaru onog naročitog robota, a mislim da je robota smišljeno i vešto poučio kako će svoju odvojivu ruku pružiti Gladiji kad ova zapadne u potpuni bes. S takvim se oružjem u ruci našla ona u odsudnom trenutku i tada je reagovala naglo i slepo, tako da ni Delmar ni robot nisu mogli da je spreče."
     "Robotova je ruka morala biti uprljana krvlju i ulepljena kosom."
     "Verovatno", reče Bejli, "ali Libig se pozabavio robotom ubicom. Njemu nije bilo teško da da nalog robotima, koji su to primetili, da sve zaborave. Doktor Tul je to mogao da opazi, ali je sav bio zauzet oko leša i žene u nesvesti. Libigova se greška sastojala u tome što je mislio da će Gladijina krivica biti tako očigledna, da je neće spasiti ni okolnost da se na mestu zločina nije pronašlo oružje. Naravno, nije predvideo ni to da će neko sa Zemlje biti pozvan da vrši istragu."
     "Tako ste vi, posle Libigove smrti, uredili da Gladija otputuje sa Solarije. Da li ste to uradili za slučaj da neki Solarijanac ponovo počne da kopa po slučaju Delmar?"
     Bejli sleže ramenima. "Ona je mnogo propatila. Bila je svačija žrtva, muževljeva, Libigova i svih ostalih."
     "Niste li malo izvrdali zakon da biste udovoljili ličnom hiru?" upita Minim.
     Bejlijevo se duguljasto lice uozbilji: "Nije to bio hir. Mene nisu obavezivali zakoni Solarije. Najvažnija mi je bila korist Zemlje i zbog nje sam morao da tim zakonima podredim opasnog Libiga. Što se tiče gospođe Delmar... " Bejli pogleda Minima i oseti da mu je mučno ono što namerava da kaže, ali je znao da mora reći. "Što se tiče gospođe Delmar, ona mi je poslužila za jedan eksperimnt."
     "Kakav eksperiment?"
     "Zanimalo me da li će pristati da pođe na planetu gde je lični dodir normalna stvar. Bio sam radoznao da doznam hoće li imati hrabrosti da izdrži rušenje svih onih navika koje su joj bile duboko usađene. Bojao sam se da će odbiti i uporno nastojati da ostane na Solariji, dakle, da radije ostane na planeti svog iskušenja nego da otputuje i napusti izvitoperene solarijanske oblike života. Međutim, izabrala je promenu, i ja se tome radujem jer u tome vidim pozitivan znak. Činilo mi se da se za nas time otvaraju vrata spasa."
     "Za nas?" strogo će Minim. "Šta, do đavola, mislite time da kažete?"
     "Ne posebno za vas ili mene, gospodine", nastavi ozbiljno Bejli. "Mislio sam na čovečanstvo. Vaše je mišljenje o Spoljnjim svetovima pogrešno. Kod ostalih nema zabrane ličnog dodira. Oni su vršili istragu na Solariji. Sa mnom je bio R. Denil Olivav, to i sami znate, a on će podneti svoj izveštaj. Postoji opasnost da pođu putem Solarije, ali postoji i mogućnost da uoče do čega ih to može dovesti. U tom slučaju radije će održavati razumnu ravnotežu i tako ostati gospodari svemira."
     "To je vaše mišljenje?" upita Minim.
     "Još nešto! Postoji svet nalik na Solariju, naša Zemlja!"
     "Detektive Bejli!"
     "Upravo tako, gospodine! Mi smo naličje Solarije. Oni su se povukli u usamljenost, a mi smo to isto uradili u odnosu na Galaksiju. Oni se nalaze na mrtvoj tački svojih nepovredivih gazdinstava. Mi se nalazimo na mrtvoj tački, imajući u vidu naše podzemne gradove. Oni su vođe bez sledbenika, izuzev robota koji ne mogu da im prkose. Nas zaštićuju samo zatvoreni Gradovi." Bejli stisnu pesnice.
     Minim se nije slagao: "Detektive, vi ste se namučili. Potreban vam je odmor i imaćete ga. Mesec dana odmora s punom platom i na kraju toga unapređenje."
     "Hvala vam, ali to nije sve što želim. Hoću da me saslušate. Postoji samo jedan izlaz iz ćorsokaka, a to je onaj prema otvorenom, prema svemiru. Tamo ima na milione svetova, a Svemirci su zauzeli samo pedesetak. Njih je malo i dugo žive. Nas je mnogo i brzo umiremo. Mi smo prikladni za istraživanje novih svetova i njihovo naseljavanje. Brojnost stanovništva nas tera na to, a brza smena pokolenja snabdeva nas hrabrom omladinom. Naši su preci bili ti koji su prvi naselili Spoljnje svetove!"
     "Da, shvatam, ali bojim se da je naše vreme isteklo."
     Bejli je osetio kako Minim želi da ga se oslobodi, ali se nije dao. "Kada su prvi doseljenici izgradili tehnički moćnije svetove od našeg, mi smo se povukli u katakombe koje smo sami izgradili. Svemirci su nas doveli u podređen položaj, a mi smo se sakrili. Nije trebalo da bude tako! Da bismo izbegli ritmički ciklus delovanja pobuna i represija, moramo da se nadmećemo s njima, da ih sledimo ako moramo, da ih vodimo ako možemo. Da bismo to mogli, moramo se privići na otvoren prostor. Ako je to za naše pokolenje prekasno, moramo prevaspitati našu decu. To je životno pitanje."
     "Detektive, vama je potreban odmor."
     Bejli besno reče: "Slušajte me, gospodine! Ako su Svemirci jaki, a mi ostanemo takvi kakvi smo, onda će Zemlja biti uništena u roku manjem od jednog veka. Na to se računa, kao što ste sami rekli. Ako su Svemirci slabi i ako dalje slabe, mogli bismo izbeći poraz - ali, ko kaže da su Svemirci slabi? Solarijanci jesu, i to je sve što znamo."
     "Ali... "
     Bejli mu nije dao da dođe do reči: "Nisam završio. Bili Svemirci slabi ili jaki, mi jedno ipak možemo izmeniti, a to je način života. Iziđimo iz čeličnih pećina i pobune nam nikada neće biti potrebne. Možemo se proširiti po sopstvenim svetovima i tako i sami postati Svemirci. Ostanemo li i dalje zatvoreni na Zemlji, nećemo sprečiti štetnu i sudbonosnu pobunu. Biće još gore ako se ljudi zavedu pogrešnom predstavom o slabosti Svemiraca. Hajde, pripitajte sociologe! Prenesite im moje gledište. Ako još sumnjaju, preduzmite nešto da me pošalju na Auroru. Dopustite mi da donesem izveštaj o istinskim Svemircima. Tada ćete videti šta Zemlja mora... "
     Minim klimnu: "Da. Da. Do viđenja, sad, detektive Bejli."
     Bejli je izišao strašno uzbuđen. Otvorenu pobedu nad Minimom nije ni očekivao. Za jedan dan ili jednu godinu ne mogu se savladati ukalupljeni misaoni oblici. Ali zapazio je trag zamišljenosti i nesigurnosti koji se pojavio na Minimovom licu, da bar za određeno vreme izbriše njegove pređašnje nekritičko oduševljenje.
     Bejli je slutio kako će se stvari dalje odigravati. Minim će tražiti mišljenje sociologa, a jedan ili dvojica od njih ispoljiće nesigurnost. Čudiće se. Savetovaće se sa Bejlijem.
     Neka prođe godina dana, razmišljao je, i ja ću se naći na putu za Auroru. Neka se izmeni jedno pokolenje, i mi ćemo ponovo u svemir.

     Bejli stupi na ekspresnu traku što je vodila na sever. Uskoro će videti Džesi. Hoće li ona shvatiti? Da li će Benov potomak u svojoj sedamnaestoj godini živeti na nekoj praznoj planeti, gradeći život na otvorenom prostoru?
     Misao ga je plašila. Još se bojao otvorenog prostora. Ali više se nije plašio straha! Od straha nije morao više da beži. Mogao je da se bori protiv njega.
     Bejli oseti kako ga preplavljuje nešto kao ludilo. Od samog je početka otvoren prostor imao za njega neku čudnovatu privlačnost. Tako je bilo još od onda kad je u terenskom vozilu izigrao Denila da bi se otvorio krov, kako bi mogao prkositi vazduhu.
     Tada nije mogao potpuno shvatiti svoju želju. Denil je mislio da u tome ima nečeg neprirodnog, a on sam je smatrao da mu je to potrebno iz profesionalnih razloga, kao nužna mera za rešenje tajne zločina. Tek one poslednje večeri na Solariji, kad je s prozora smakao zavesu, shvatio je potrebu za otvorenim prostorom kao potrebu dovoljnu samoj sebi, radi zadovoljstva i slobode koju donosi.
     Tu istu potrebu mogli bi osetiti milioni i milioni stanovnika Zemlje ako bi im se na to skrenula pažnja i ako bi mogli savladati prve korake.
     Pogledao je unaokolo.
     Ekspres je žurio napred. Sve je oko njega bilo veštačko: i osvetljenje, i ogromni blokovi stanova koji promiču za njim, i blistave reklame, i izlozi, i fabrike, i šumovi, i mnoštvo ljudi, - ljudi, i ljudi, i ljudi...
     Bilo je to sve što je voleo, što je nerado i sa strahom napuštao, za čim je mislio da čezne dok se nalazio na Solariji.
     U ovom mu je trenutku sve to bilo strano.
     Nije mogao da se u tome snađe.
     Otišao je da reši zagonetku ubistva, a uz put mu se dogodilo nešto drugo.
     Rekao je Minimu da su Gradovi katakombe, a oni to i jesu. Gradovi-utrobe. A šta mora najpre učiniti čovek ako hoće da živi? Mora izići iz utrobe. Kad jednom iziđe, više se ne vraća.
     Bejli je jednom izišao iz Grada i više se ne može vratiti. To više nije bio njegov Grad. Čelično nebo nad njim takođe mu je bilo tuđe. Tako i mora biti. Tako će biti i sa drugim i Zemlja će se još jednom roditi i posegnuti za svemirom.
     Srce mu je ludo udaralo. Šumovi života oko njega zaronili su u nečujan mramor.
     Setio se svog sna na Solariji i najzad ga shvatio. Podigao je glavu. Sada je mogao da vidi kroz čelik i beton katakombi. Mogao je videti mamac postavljen u svemiru kako zavodnički poziva ljude da iziđu. Mogao ga je videti kako blista - golo sunce!