17. SASTANAK

     Denil nije dopuštao da odmah krene u akciju.
     "Sutra!" rekao je odlučno, ali s poštovanjem. "To je moj predlog, partneru Elija. Kasno je, a tebi je potreban odmor."
     Bejli priznade da je to istina. Osim toga, trebalo je izvršiti pripreme. Dosta toga je valjalo uraditi. Došao je do rešenja zagonetke. Ali njegovo je rešenje, kao i Denilovo, počivalo na dedukcijama, a one kao dokaz nisu mnogo vredele. Solarijanci će morati da mu pomognu.
     Moraće da bude potpuno sabran. On, Zemljanin, prema pola tuceta Svemiraca! Zaista, mora se odmoriti i pripremiti.
     Ipak, neće moći da spava. Bio je siguran da neće moći. Neće mu pomoći mekoća širokog kreveta koji su mu pripremili vešti roboti, kao ni nežni mirisi, ni tiha muzika u zasebnoj sobi Gladijinog doma. Bio je siguran u to.
     Denil skromno sede u mračni ugao.
     "Da li se još bojiš Gladije?" upita ga Bejli.
     Robot odgovori: "Ne bi bilo pametno da ti dopustim da spavaš sam i bez zaštite."
     "Neka bude kako ti hoćeš. Je li ti jasno ono što tražim da uradiš?"
     "Jasno mi je, partneru Elija."
     "Nadam se da te u tome ne sprečava prvi zakon."
     "Ograničava me donekle u odnosu na sastanak. Da li ćeš biti naoružan i da li ćeš dovoljno paziti na svoju bezbednost?"
     "Nemaj brige. Hoću."
     Denil odahnu s olakšanjem, a u tome je bilo nečeg toliko ljudskog da Bejli uhvati samog sebe kako pokušava da prodre u tamu sobe ne bi li proučio neljudsku savršenost robotovog lica.
     Denil primeti: "Ljudsko ponašanje nije mi se uvek činilo dosledno."
     "I nama bi bila potrebna tri zakona, ali ja sam srećan što ih nemamo", reče Bejli.
     Zurio je u tavanicu. Mnogo je toga zavisilo od Denila, a ipak mu nije mogao mnogo toga reći. Roboti su bili isuviše umešani. Aurora je imala razloga da pošalje Denila kao svog predstavnika, ali to je svejedno bila greška. Robot je ograničen u delovanju.
     Ako sve bude išlo kako treba, za dvadeset časova slučaj će biti okončan. Za dvadeset četiri časa on će, pun nade, biti na putu prema Zemlji. Čudna nada. Nada u koju je jedva verovao, a ona je bila izlaz za Zemlju. Ona mora biti izlaz za Zemlju.
     Zemlja! Njujork! Džesi i Ben! Udobnost, porodična toplina i dragost doma!
     Napola pospan, prebirao je misli o Zemlji, ali one mu ipak nisu pružile utehu koju je očekivao. Nešto se strano uvuklo između njega i zemaljskih gradova.
     U nekoj neodređenoj vremenskoj tački sve je izbledelo.
     Bejli je spavao.

     Pošto se probudio ispavan, okupao se i obukao. Fizički je bio spreman. Pa ipak, nije bio siguran. Nije bilo u pitanju to što će u jutarnjem bledilu njegova misaona zgrada biti manje čvrsta. Više se to odnosilo na nužnost susreta s Svemircima.
     Posle svih iskustava s njima, ostalo je pitanje kako će sve to na njih delovati. Ili će morati i dalje da radi naslepo?
     Prva se pojavila Gladija. Naravno, to je za nju bilo jednostavno. Imala je vezu u vlastitoj kući. Nešto kao lokalna mreža. Bila je bleda i ćutljiva. U uskoj, beloj haljini ličila je na hladan kip. Bespomoćno je zurila u Bejlija. On joj se zauzvrat nasmeši, što je izgleda umiri.
     Jedan po jedan, pojavljivali su se ostali. Etlbiš, šef Uprave bezbednosti, pojavio se odmah posle Gladije. Sve je na njemu odavalo nezadovoljstvo, i mršavo telo, i nabusito držanje, i isturena brada. Zatim Libig, stručnjak za robotiku, nestrpljiv i ljut, umornih očiju koje su s vremena na vreme lutale naokolo. Kvemot, sociolog, malo umoran, nasmejanih, duboko usađenih očiju, prijatan prema Bejliju, kao da govori: mi smo se sastali, bili smo prisni.
     Kad se pojavila, Klorisa Kantoro je bacila kratkotrajni pogled na Gladiju, glasno zašmrcala, a zatim se upiljila u tle. Izgledalo je da joj je neprijatno u prisustvu ostalih.
     Poslednji se pojavio doktor Tul, lekar. Bio je iscrpljen, gotovo bolestan.
     Svi su bili tu izuzev Gruera, koji se polako oporavljao od posledica trovanja, te nije mogao prisustvovati zasedanju. (Dobro, pomisli Bejli, možemo i bez njega!) Svi su bili posebno obučeni za ovu priliku, sedeći tu pri spuštenim zavesama.
     Denil je to dobro uredio. Bejli se grozničavo nadao da će Denil uspešno obaviti i preostali deo posla.
     Bejli pogleda Svemirce, naizmenično jednog za drugim. Srce mu je lupalo. Svaki od njih zurio je u njega iz različitog ambijenta. Zbrka svetla, pokućstva i zidne dekoracije izazivala je kod Bejlija osećaj vrtoglavice.
     Bejli započe: "Hteo bih da razjasnim slučaj ubistva doktora Rikejna Delmara, uzimajući u obzir motiv, priliku i sredstvo. U tom slučaju..."
     Etlbiš ga prekide: "Hoće li to biti dug govor?"
     Bejli odgovori oštro: "Možda. Pozvan sam ovamo da istražim zločin, a to je suština moje profesije. Ja najbolje znam kako i šta moram uraditi. (Ne primaj ništa od njih, pomisli, ili će sve da zataji! Nametni se! Nametni se!)
     Nastavio je, dajući rečima punu oštrinu i određenost. "Najpre, motiv. Na neki način, od sva tri pomenuta zahteva, motiv najmanje zadovoljava. Prilika i sredstvo predstavljaju objektivne činioce. Daju se činjenično ispitati. Motiv je, međutim, lična stvar. On može biti nešto što drugi zapažaju: osveta zbog javnog poniženja, na primer. Ali može biti i takav da je sasvim skriven: nerazumna, ubilačka mržnja osobe koja tako dobro vlada sobom da to nikada ne iskazuje.
     Svi ste mi vi, ovom ili onom prilikom, izrazili uverenje da je zločin izvršila Gladija Delmar. Niko od vas nije ukazao na još neku mogućnost. Da li je Gladija imala svoj razlog? Dr Libig je pomenuo jedan. Rekao je da se Gladija često svađala sa mužem, a i Gladija mi je to kasnije priznala. Bes koji se može izroditi iz svađe zaista kod nekih osoba može izazvati potrebu za ubistvom. Neka bude tako.
     Samo, pitanje je da li je jedino ona imala razlog. Ja ne bih rekao. Sam doktor Libig... "
     Stručnjak za robotiku gotovo skoči sa stolice. Njegova ukočena ruka bila je uperena prema Bejliju: "Zemljanine, pazi šta govoriš!"
     "Samo teoretizujem ", hladno će Bejli. "Vi ste, doktore Libig, sarađivali s doktorom Delmarom na novim tipovima robota. Što se tiče robotike, vi ste najbolji stručnjak na Solariji. To ste i sami rekli, a ja u to verujem."
     Libig se smešio, otvoreno polaskan.
     Bejli nastavi: "Ali ja sam čuo da je doktor Delmar nameravao da prekine saradnju sa vama, jer se nije slagao s nekim vašim gledištima."
     "Nije istina! Nije istina!"
     "Možda, ali šta ako jeste? Ne biste li vi u tom slučaju imali razloga da ga se oslobodite pre nego što vas javno ponizi prekidanjem saradnje? Meni se čini da vi to ne biste tako lako podneli."
     Bejli brzo nastavi, da ne bi Libigu pružio priliku da to opovrgne: "A vi, gospođo Kantoro!? Smrću doktora Delmara vi postajete fetalni inženjer, što je prilično važna dužnost."
     "Nebesa, o tome smo već govorili", poviče Klorisa, smetena.
     "Znam da jesmo, ali o tome se ipak da govoriti. Što se tiče doktora Kvemota, on je redovno igrao šah s doktorom Delmarom. Možda mu je smetalo što tako mnogo gubi u igri."
     Sociolog se mirno umeša: "Sigurno je da gubitak u šahu nije dovoljan razlog, gospodine detektive."
     "Zavisi od toga koliko važnosti pridajete igri. Motiv ubici može da bude šta god hoćete, a svima ostalima to može izgledati beznačajno. U redu. Nije važno. Tvrdim samo da motiv nije dovoljan. Svako može imati svoju pobudu, posebno kad je u pitanju takav čovek kakav je bio doktor Delmar."
     "Šta mislite time da kažete?" upita Kvemot s negodovanjem.
     "Samo to da je doktor Delmar bio 'dobar Solarijanac'. Svi ste ga vi takvim opisali. On je strogo ispunjavao sve društvene zahteve Solarije. Bio je idealan čovek, gotovo ljudska apstrakcija. Kome se takav čovek može dopadati, a, pogotovo, ko bi ga mogao voleti? Čovek bez mane služi samo za to da upozori druge na njihove nedostatke. Tenison, jedan pesnik iz primitivnog doba, napisao je jednom: 'Sav je mana, ko mana nema'."
     "Niko neće ubiti čoveka samo zato što je dobar", reče Klorisa mršteći se.
     "Vi isuviše malo znate", odgovori joj Bejli i nastavi prelazeći preko njene upadice. "Doktor Delmar je bio svestan zavere na Solariji. Reč je o zaverenicima koji su se spremali da napadnu ostale svetove Galaksije, u nameri da ih osvoje. On je želeo to da spreči. Zbog toga su zaverenici imali jake razloge da ga uklone. Svaki od vas može biti zaverenik, uključujući (da bi bili sigurni) i gospođu Delmar, ali i vršioca dužnosti šefa Uprave bezbednosti Korvina Etlbiša."
     "Mene?" upita Etlbiš, ne mičući se.
     "Čim ste posle Gruerove nezgode došli na njegov položaj, vi ste nesumnjivo pokušali da obustavite istragu."
     Da bi prikupio snagu, Bejli gucnu nekoliko kapi napitka. (Napitak direktno iz originalne posude, nedirnut tuđom rukom, pa čak ni robotovom.) Sve dosad, bila je to igra kako bi dobio u vremenu, a bio je zahvalan Solarijancima što su mirno sedeli. Nisu kao Zemljani imali iskustva u opštenju sa ljudima u tesnim prostorijama. Nisu bili za borbu prsa u prsa.
     "Zatim, prilika", nastavi Bejli. "Opšte je mišljenje da je priliku imala samo gospođa Delmar, jer se jedino ona mogla lično približiti žrtvi.
     Da li smo sigurni u to? Pretpostavimo da je neko drugi, a ne gospođa Delmar, odlučio da ubije doktora Delmara. Neće li ta očajnička odluka staviti u drugi plan neprijatnost ličnog dodira? Da je iko od vas morao da ubije, zar ne bi izdržao blizinu osobe, tako dugo koliko mu je potrebno da izvrši čin? Zar se ne bi mogao uvući i u Delmarovu kuću... "
     Etlbiš se hladno umeša: "Vi ništa o tome ne znate, čoveče sa Zemlje. Nije reč o tome da li bismo mi hteli ili ne. Činjenica je da sam doktor Delmar ne bi dopustio da mu se iko približi, uveravam vas. Kad bi iko došao u njegovu blizinu, nezavisno od njegove važnosti ili jačine njihovog prijateljstva, doktor Delmar bi tražio da ode, ili, ako bi to bilo nužno, poslužio bi se robotom da ga istera."
     "Istina", reče Bejli, "ali samo ako bi doktor Delmar znao da je u pitanju lično prisustvo."
     "Šta hoćete time da kažete?" upita doktor Tul, iznenađen i drhtavog glasa.
     "Kada ste stigli na mesto zločina", odgovori mu Bejli otvoreno ga posmatrajući, "da pružite pomoć gospođi Delmar, ona je smatrala da ste u vezi samo preko stereovizije, sve dok je niste stvarno dodirnuli. Tako mi je ona sama rekla, a ja nemam razloga da sumnjam u to. Ja, lično, navikao sam samo na neposredan sastanak. Kada sam došao na Solariju i sreo se sa šefom Uprave bezbednosti Gruerom, smatrao sam da imam posla s njim lično prisutnim. Kad je na kraju našeg razgovora Gruer najednom nestao, bio sam više nego iznenađen.
     Zamislite sada obrnut slučaj! Uzmimo na primer nekog zrelog čoveka koji stalno upotrebljava stereovizor, a ne sastaje se ni sa kim, osim, u retkim prilikama, sa svojom ženom. Pretpostavimo da mu se neko drugi zaista približuje, neko drugi, ne njegova žena. Zar Delmar ne bi automatski smatrao da je i u tom slučaju reč o stereovizoru, pogotovu ako bi neko poučio robota da obavesti Delmara kako je uspostavljena veza?"
     "Nemoguće!" reče Kvemot. "Pozadina bi otkrila varku."
     "Možda, ali koliko je vas svesno pozadine u ovom trenutku? Prošao bi minut ili tako nešto dok bi doktor Delmar shvatio da nešto nije u redu, a za to vreme njegov bi prijatelj, ili ma ko bio, zakoračio ka njemu i razmrskao mu lobanju."
     "Nemoguće!" reče Kvemot čvrsto.
     "Moguće je", reče Bejli, "i zbog toga treba brisati priliku kao apsolutni dokaz da je gospođa Delmar ubica. Ona je imala priliku, ali su je isto tako imali i drugi."
     Bejli ponovo zastade. Osetio je kapljice znoja na čelu, ali nije smeo da ih obriše kako time ne bi otkrio svoju slabost. Trebalo je da do kraja održi silinu juriša. Osobu na koju je ciljao morao je dovesti u krajnje podređen položaj. Bilo je to teško, s obzirom na međusobni odnos Zemljanina i Svemirca.
     Bejli je osmotrio sabesednike jednog po jednog i došao do zaključka da se sve, u najmanju ruku, povoljno odigrava. Čak je i Etlbiš bio ljudski vezan za zbivanja.
     "Tako dolazimo do sredstva", reče Bejli, "a taj je elemenat zločina vrlo zagonetan u ovom slučaju. Oružje kojim je zločin izvršen nije nikada pronađeno."
     "To znamo", upade Etlibš. "Da nije toga, raspravu protiv gospođe Delmar smatrali bismo završenom. U tom slučaju detektiv nam ne bi ni bio potreban."
     "Možda je tako", odgovori mu Bejli, "ali dopustite da se ipak time pozabavim. Zločin je izvršila gospođa Delmar ili neko drugi. Da je to uradila gospođa Delmar, oružje bi se našlo na mestu zločina, ukoliko kasnije nije uklonjeno. Gospodin Olivav, moj saradnik s Aurore, koji se ne nalazi među nama, smatra da je doktor Tul imao mogućnosti da ukloni oružje. Pitam sada doktora Tula, ovde pred svima nama, da li je on uklonio oružje dok je gospođa Delmar bila u nesvesti."
     Dr Tul je drhtao. "Nisam, nisam! Kunem se. Pitajte me šta hoćete, ali ja vam se kunem da nisam ništa ni dirnuo."
     "Da li ima među vama nekog ko misli da doktor Tul laže?" upita Bejli.
     Nastala je tišina, za vreme koje je Libig gledao u nešto izvan Bejlijevog vidnog polja, mrmljajući da je već kasno.
     Bejli nastavi: "Sledeća je mogućnost da je neko drugi izvršio zločin, a zatim otišao s oružjem. Ali ako je tako, pitamo se zašto? Činjenica da je neko odneo oružje upućuje nas na to da gospođa Delmar nije krivac. Ako je ubica bio neko spolja, tada je taj morao biti velika budala, s obzirom na to da nije ostavio oružje i tako praktično osudio gospođu Delmar. Bilo ovako ili onako, trebalo je da oružje bude tamo! Ali nije ga bilo."
     Etlbiš ponovo upade: "Smatrate li nas vi ludacima ili slepcima?"
     "Smatram vas Solarijancima", mirno mu odgovori Bejli, "i zbog toga nesposobnim da prepoznate oružje koje jeste ostavljeno na mestu zločina."
     "Ne razumem ni reči", promrmlja Klorisa zbunjeno.
     Čak je i Gladija, koja sve dotadašnje vreme skupa nije ni mišićem mrdnula, posmatrala sada Bejlija bez razumevanja.
     "Dakle?" upita Libig ljutito.
     "Očigledno je da, isključivši ono što je nemoguće, moramo ono što preostaje smatrati istinitim, ma koliko neverovatno bilo. Ubilačko oružje bio je robot nađen na licu mesta, a niste mogli da ga uočite jer se tome protivilo vaše vaspitanje."
     Najednom su svi zažagorili. Samo je Gladija ćutala i zurila u prazno.
     Bejli podiže ruke: "Mir! Tišina! Dozvolite da vam objasnim!"
     Bejli je još jednom izneo slučaj pokušaja ubistva šefa Gruera, kao i način na koji je ono moglo biti izvedeno. Ovoga je puta dodao i to da su i njega samog pokušali da ubiju dok se nalazio u odgajalištu.
     Libig će nestrpljivo: "Hoćete da kažete da je robot otrovao strelicu ne znajući da je u pitanju otrov, a da je drugi robot dao strelicu dečaku i rekao mu da ste Zemljanin, a da nije znao da je strelica otrovana."
     "Tako nešto. Oba su robota bila u svemu poučena."
     "Sasvim neverovatno", reče Libig.
     Kvemot je bio bled. Izgledalo je kao da će se svakog trenutka srušiti: "Nema Solarijanca koji bi se koristio robotima da povredi čoveka."
     "Možda je i tako", reče Bejli slegnuvši ramenima. "Činjenica je, ipak, da se robotima može tako upravljati. Pitajte o tome doktora Libiga. On je stručnjak."
     "To se ne može odnositi na ubistvo dr Delmara", reče Libig."To sam vam juče rekao. Kako bi neko mogao navesti robota da razmrska lobanju čoveku?"
     "Smem li da objasnim kako?"
     "Naravno, ako možete."
     Bejli prihvati izazov. "Posredi je novi model robota koji je doktor Delmar ispitivao. Značenje svega toga mi nije bilo jasno sve dok prošle noći nisam došao u situaciju da zatražim pomoć od robota rečima: 'Dodaj mi ruku!' Robot je zbunjeno gledao u sopstvenu ruku kao da tražim da je otkači. Morao sam da ponovim zahtev na manje neodređen način. Ali sve me je to podsetilo na nešto što mi je doktor Libig rekao nešto ranije baš toga dana. Eksperimentisalo se robotima sa zamenjivim udovima.
     Pretpostavimo da je robot koga je doktor Delmar ispitivao bio upravo takve vrste, sposoban da se služi s više promenljivih udova različitog oblika, podesnih za razne naročite zadatke. Pretpostavimo takođe da je ubica znao za to i da je naglo rekao robotu: 'Daj mi ruku!' Robot bi u tom slučaju odvojio ruku i pružio mu je. Takva ruka je izvanredno oružje. Pošto je doktor Delmar bio mrtav, robot je ponovo uzeo i spojio svoju ruku."
     Gluvo zaprepašćenje polako je ustupilo mesto žagoru primedbi. Bejli je poslednju rečenicu morao izgovoriti gotovo vičući, pa ipak je glas bio jedva čujan.
     Zažarenog lica, Etlbiš ustade sa stolice i zakorači napred: "Čak i da je bilo tako, ubica je gospođa Delmar. Ona je bila tamo, svađala se sa njim, posmatrala muža dok je radio s tim robotima. Morala je znati i za rezervnu ruku, u koju ja, uzgred rečeno, ne verujem."
     Gladija je polako plakala.
     Bejli je nije gledao. "Naprotiv", rekao je, "sasvim je lako dokazati da ubica, ma ko to bio, nije mogla biti gospođa Delmar."
     Džotan Libig odjednom prekrsti ruke i naoruža se prezirom.
     Bejli to primeti: "Vi ćete mi u tome pomoći, doktore Libig. Kao stručnjak za robotiku, priznaćete da upravljanje robotima zahteva izvanrednu sposobnost, pogotovo kada je u pitanju tako složen zadatak kao što je ubistvo. Juče sam imao i priliku da pokušam da u kućni pritvor stavim neku osobu. Dao sam iscrpne naloge trojici robota da dobro čuvaju tu osobu. Pa ipak, bilo je rupa u mojim nalozima i zatvorenik je pobegao."
     "Ko je bio zatvorenik?" upita Etlbiš.
     "To nije važno", nestrpljivo će Bejli. "Ali je važna činjenica da laik ne može u svakom slučaju upravljati robotima. A s obzirom na to kako stvari stoje na Solariji, izvesni Solarijanci mogu biti potpuni laici. Na primer, šta Gladija Delmar zna o robotici?... Molim, doktore Libig?"
     "Kako?" zablenu se stručnjak.
     "Vi ste pokušali da poučavate gospođu Delmar o robotici. Kakav je ona bila učenik? Da li je išta naučila?
     Libig će smeteno: "Ona nije...", započe i ne dovrši.
     "Nije se uopšte snalazila, zar ne? Ili biste možda voleli da ne odgovorite?"
     "Možda se ona samo pretvarala", ukočeno će Libig.
     "Da li ste spremni da kao stručnjak za robotiku potvrdite da je gospođa Delmar dovoljno vešta da navede dva robota na zločin?"
     "Kako bih mogao dati potvrdan odgovor na tako nešto?"
     "Dopustite mi onda da stvari osvetlim iz drugog ugla. Ko god je pokušao da me ubije dok sam bio u odgajalištu morao je najpre putem interkomske robotske komunikacije ustanoviti gde se nalazim. Najzad, ja nikome nisam rekao gde idem, a to su znali samo oni roboti koji su me vodili od mesta do mesta. Moj partner Denil Olivav uspeo je da me nađe pri kraju dana, ali uz naročite teškoće. Ubica je, s druge strane, izveo to vrlo lako. Ne samo da je uspeo da ustanovi gde se nalazim, nego je imao vremena da smisli i izvede trovanje strelice i odapinjanje, sve to dok sam se ja još tamo nalazio. Da li je gospođa Delmar mogla sve to da izvede?"
     Korvin Etlbiš se naže napred: "Šta vi mislite, ko je to mogao da izvede?"
     Bejli odgovori: "Dr Džotan Libig sam sebe smatra najboljim stručnjakom za robotiku na ovoj planeti."
     "Da li je to optužba?" povika Libig.
     "Jeste!" odgovori Bejli glasno.

     Bes u Libigovim očima polako je bledeo. Ono što ga je zamenilo nije bio mir, već neka vrsta uzdržane napetosti.
     "Posle ubistva ispitao sam Delmarovog robota", progovori Libig. "On nije imao zamenjive udove, odnosno, njegovi su udovi bili pokretni u onoj meri u kojoj su mogli da se odvoje specijalnim oruđem i veštom rukom. Robot, dakle, nije mogao predstavljati oružje kojim je Delmar ubijen, a vi za to nemate dokaza."
     "Ko još može posvedočiti da je vaša tvrdnja istinita?" upita Bejli?
     "Moja reč ne dolazi u pitanje."
     "Ovde dolazi. Ja vas optužujem. Ono što ste rekli u vezi s robotom nema nikakve vrednosti. Bilo bi drugačije da neko drugi stoji uz vas. Uzgred rečeno, vi ste isuviše brzo uklonili robota. Zašto?"
     "Nije bilo nikakvog razloga da ga čuvam. Njegov je pozitronski mozak bio razoren. Bio je neupotrebljiv."
     "Zašto?"
     Libig uperi drhtavi prst na Bejlija i besno odgovori: "Čoveče, to ste me već jednom pitali i ja sam vam odgovorio. Bio je prisutan kod ubistva koje nije mogao sprečiti."
     "I rekli ste mi da to uvek prouzrokuje potpuno rastrojstvo. Uvek i bez izuzetka. Međutim, kad je Gruer bio otrovan, robot koji mu je doneo zatrovano piće bio je samo toliko pokvaren da je tek malo posrtao i grešio u govoru. To se dogodilo odmah pošto je neposredno učestvovao u nečemu što se u tom trenutku činilo kao ubistvo. Bio je, dakle, više nego svedok, pa ipak je bio sposoban da daje jasne odgovore."
     "Robot, mislim robot u Delmarovom slučaju, bio je bolje upoznat s ubistvom nego Gruerov robot. Taj Delmarov robot morao je upotrebiti vlastitu ruku kao ubilačko oružje."
     "Sve su to besmislice", procedi Libig. "Vi ništa ne znate o robotici."
     "Možda je tako", odgovori Bejli. "Međutim, ja predlažem da šef Uprave bezbenosti Etlbiš ispita dokumenta vaše fabrike i radionice za popravke. Možda ćemo otkriti da li ste proizvodili robote sa zamenjivim udovima, a ako jeste, da li ste takvog robota poslali doktoru Delmaru."
     "Niko neće kopati po mojim dokumentima", uzviknu Libig.
     "Zašto? Ako nemate šta da krijete, zašto?"
     "Ali tako mi Solarije, zašto bih ja ubio Dalmara? Recite mi? Iz kojih pobuda?"
     "Koliko ja znam, postoje dve", odgovori mu Bejli. "Vi ste bili u prijateljskim odnosima s gospođom Delmar. I više od toga. I Solarijanci su ljudi, bar do neke granice. Vi se niste nikad prisno približili nekoj ženi, ali to nije moglo da vas sačuva od, nazovimo to tako, životinjskog nagona. Vi ste se sastajali s gospođom Delmar - oprostite - vi ste bili u vezi s njom i onda kada je bila prilično lako odevena i..."
     "Nije istina!" povika Libig grcajući.
     I Gladija je odlučno šapnula: "Nije istina."
     "Možda ni vi sami niste bili svesni prirode svojih osećanja", prihvati Bejli. "Ako ste to donekle mračno i slutili, onda ste zbog slabosti prezirali sebe samog, a mrzeli gospođu Delmar, pošto je ona taj osećaj budila u vama. Takođe, mora da ste mrzeli Delmara pošto mu je ona bila žena. Nastojali ste da gospođa Delmar postane vaša pomoćnica. I to je bila neka vrsta kompromisa s vašim libidom. Ona je to odbijala, a vi ste još jače počeli da je mrzite. Ubivši doktora Delmara, tako da sumnja padne na nju, istovremeno ste se osvetili i njoj i njemu."
     "Ko će poverovati u tu jeftinu, melodramsku priču?" upita Libig hrapavim šapatom. "Još neko sa Zemlje, još neka životinja, ali Solarijanac ne."
     "Moje se tvrdnje ne zasnivaju samo na toj pobudi", reče Bejli, "koja ipak postoji, makar je vi i ne bili svesni. Jači je razlog bio taj što je doktor Delmar stajao na putu vašim namerama, pa ste ga morali ukloniti."
     "Kakvim namerama?" upita Libig.
     "Vašim namerama čiji je cilj bio da osvojite Galaksiju, doktore Libig", uzvrati Bejli.