5. RAZGOVOR O ZLOČINU
"Znate, u pitanju je bila samo
stereovizija", reče Gladija pokajnički. Sada je bila oskudno
ogrnuta nečim, tako da su joj i ruke i ramena bili slobodni. Čak
joj je jedna noga bila naga do pola bedara. U međuremenu, Bejli se
snašao. Svestan da je malopre ispao budala, ovog puta se uporno
trudio da ništa ne primećuje.
"Bilo je to iznenadno, gospođo
Delamar", izvinjavao se.
"Oh, molim vas, zovite me Gladija,
ukoliko... ukoliko... to nije u suprotnosti sa vašim
običajima."
"Dakle, Gladija. U redu. Hteo sam da
vam kažem da u vašem ponašanju nije bilo ničeg nepristojnog. Bio
sam naprosto iznenađen!" Bilo je loše što se poneo budalasto, ali
bilo bi još gore kad bi sirotica mislila da mu je prizor bio
neugodan. Zapravo, bio mu je... bio mu je... Eto, nije mogao da
nađe izraz, ali je bio sasvim siguran da nikad neće biti sposoban
da o tome razgovara sa Džesi.
"Znam da sam vas uvredila", reče
Gladija, "ali ja to nisam htela. Jednostavno, nisam na to mislila.
Naravno, priznajem, treba biti pažljiv kad su posredi običaji
drugih planeta, ali ti su običaji katkada tako 'nastrani'..."
Odjednom, požuri da se ispravi. "Ne, nisam mislila doslovce
'nastrani'. Mislila sam čudni, znate, pa se lako zaborave kao što
sam zaboravila i da zamračim prozore."
"Sve je u redu", promrmlja Bejli.
Gladija je sada bila u drugoj
prostoriji, u kojoj su prozori bili prekriveni, a svetlo (takođe
veštačko, ali drugačijeg sastava) ugodnije.
"Ali što se tiče onog slučaja od
maločas", nastavi ona uporno, "reč je bila o stereoviziji, vidite.
Uostalom, vi niste ni želeli da razgovarate sa mnom dok sam se
sušila, a ja ni tada nisam imala ništa na sebi."
"Tja", procedi Bejli, želeći da
prestane, bar što se tiče tog predmeta, "razgovarati je jedno, a
videti nešto sasvim drugo."
"Ali upravo je o tome reč. Mi se
nismo direktno sastali. Ona lako pocrvene i obori pogled. "Nadam se
da niste pomislili da sam u stanju da počinim nešto tako, mislim,
da jednostavno iziđem iz kabine za sušenje dok je neko u mojoj
blizini. Posredi je bio samo stereovizor."
"Nije li to isto?" upita Bejli.
"Nikako! Mi smo upravo sada u vezi.
Vi me ne možete dodirnuti, zar ne? Ne možete me ni pomirisati, ili
slično. U ovom sam trenutku od vas udaljena dve stotine milja,
najmanje. Kako, onda, može biti isto?"
Bejlija je sve to počelo da zanima:
"Ali ja vas vidim svojim očima."
"Ne, ne vidite. Vi vidite samo moju
sliku."
"A ima li u tome neke razlike?"
"U tome je sva razlika."
"Shvatam."
Zaista je donekle shvatio. Nije bilo
u pitanju nešto što se može lako razlučiti, ali bilo je ipak u tome
logike.
Nagnuvši glavu malo u stranu, ona
upita: "Da li me zaista vidite?"
"Vidim vašu sliku."
"Znači li to da mi ne biste zamerili
kad bih skinula kućnu haljinu?" upita smešeći se.
Pomislio je: ona me izaziva, trebalo
bi da je podržavam u tome. Ali glasno je rekao: "Ne bih, ali to bi
me odvratilo od posla. Mogli bismo o tome drugi put
raspravljati."
"Da li vam smeta što sam u kućnoj
haljini, ili biste više voleli da sam prikladnije obučena? Ozbiljno
pitam."
"Ne smeta mi..."
"Možemo li preći na 'ti'?"
"Kako god želite."
"Kako se zoveš?"
"Elija."
"Dobro." Skliznula je u stolicu koja
je izgledala tako tvrdo kao da je od keramike, ali, dok je sedala,
navlaka stolice je lagano popustila i mekano se privila uz nju.
"A sada, na posao", reče Bejli.
"Na posao", odgovori ona.
Sve se to Bejliju činilo izvanredno
teško. Nije znao čak ni kako da počne. Na Zemlji bi pitao za ime i
prezime, za stepen bonova, Grad i kvart stanovanja, kao i za
mnoštvo sličnih pojedinosti o kojima se redovno raspitivao. Mogao
je, štaviše, i znati odgovore na sva pitanja, ali on bi ih ipak
postavljao, jer bi to bio način da olakša prelaz na ozbiljan
razgovor. Pitanja bi mu poslužila da upozna dotičnu osobu i izabere
metod kojim će doći do rezultata koji ne bi bio samo nagađanje.
Ali ovde? Kako može biti u bilo šta
siguran? I sama reč 'videti' za njega znači jedno, a za Gladiju
drugo. Koliko će još drugih reči imati različito značenje? Koliko
će se puta oni razilaziti u mišljenjima, a da i ne budu toga
svesni?
Najzad, on progovori: "Koliko si dugo
bila udata, Gladija?"
"Deset godina, Elija."
"Koliko ti je godina?"
"Trideset tri."
Bejliju je to gotovo bilo milo. Mogla
je lako imati i sto trideset tri.
"Da li si bila sretna u braku?" pitao
je dalje.
Gladija se promeškolji: "Šta pod tim
podrazumevaš?"
"Eto..."
Za trenutak Bejli je izgubio konce iz
ruku. Kako da čovek opiše srećan brak? "Eto", nastavi on, "da li
ste se često sastajali?"
"Kako? Nadam se da ne misliš... Nismo
životinje, znaš..."
Bejlija podiđoše žmarci: "Živeli ste
u istoj zgradi? Mislio sam..."
"Naravno da smo živeli. Bili smo
venčani. Ali ja sam imala svoje prostorije, a on svoje. Obavljao je
izvanredno važan posao koji mu je oduzimao mnogo vremena, a i ja
imam svoj posao. Uspostavljali smo vezu preko stereovizora, kad god
je to bilo nužno."
"Ali i sastajali ste se, zar ne?"
"To nije nešto o čemu čovek rado
govori, ali mi smo se i sastajali."
"Imate li dece?"
Gladija skoči na noge, očigledno
uzrujana: "Ovo je isuviše. Od svih nepristojnih..."
"Čekaj, trenutak. Čekaj, molim te!"
Bejli spusti ruku na naslon stolice. "Ne pravi mi teškoće. Ovo je
istraga o ubistvu. Razumeš li? O ubistvu! Čovek koji je ubijen bio
je tvoj muž. Želiš li da ubica bude nađen i kažnjen ili ne
želiš?"
"Ali tada postavljaj pitanja o tome,
a ne o... o..."
"Moram da postavljam svakojaka
pitanja. Iz izvesnog razloga moram da znam i da li žališ za njim."
A zatim doda s proračunatom grubošću: "Ne čini mi se da žališ."
Posmatrala ga je nabusito. "Žao mi je
svakog ko umre, naročito ako je mlad i koristan."
"Da li ti nešto više znači činjenica
da je to bio tvoj muž?"
"Bio mi je dodeljen i mi smo se
zaista sastajali kad god bi nam došao red, i... i... ", ona ubrza
govor, "ako baš moraš da znaš, nismo imali dece jer nam to još nije
bilo odobreno. Ne shvatam kakve to veze ima sa žaljenjem za nečijom
smrću."
Možda i nema veze, pomisli Bejli. To
zavisi i od društvenih odnosa koje on ne poznaje.
Bejli promeni predmet razgovora:
"Rečeno mi je da su ti neposredno poznate okolnosti pod kojima je
izvršeno ubistvo."
Za trenutak je izgledalo da postaje
napetija: "Ja... sam otkrila telo. Je li to ono što je trebalo da
odgovorim?"
"Dakle, nisi bila prisutna prilikom
izvršenja zločina?"
"Oh, ne", odgovori ona jedva
čujno.
"Dobro, kako bi bilo da mi ispričaš
šta se dogodilo. Govori polako i iscrpno, svojim rečima." Bejli
sede i namesti se da sluša.
Gladija započe: "Bilo je to u tri dva
pet..."
"Kada je bilo, računajući po
standardnom vremenu?" brzo upita Bejli.
"Nisam sigurna. Zaista ne znam. Mogao
bi da proveriš, verujem."
Glas joj je bio kolebljiv, a oči joj
se širile. Bile su isuviše sive da bi se mogle smatrati plavim,
zaključi Bejli.
"Došao je u moje prostorije", nastavi
ona. "Taj dan je bio predviđen i ja sam znala da će doći."
"Da li je uvek dolazio u određene
dane?"
"Oh, da. Bio je vrlo savestan. Dobar
Solarijanac. Nije propuštao nijedan od određenih dana, a dolazio je
uvek u isto vreme. Naravno, nije ostajao dugo. Nije nam bilo
dodeljeno de..."
Nije mogla da izgovori reč, ali Bejli
je klimnuo.
"U svakom slučaju", reče ona,
"dolazio je uvek u isto vreme, znaš, pa se sve odigravalo uredno.
Mi smo tada razgovarali nekoliko minuta. Svako stvarno prisustvo je
mučno, ali on je sa mnom razgovarao sasvim prirodno. Bio je to
njegov način. Posle je odlazio da radi na nekim planovima, što je
bio njegov zadatak. U mojim prostorijama se nalazi posebna
laboratorija u koju se povlačio onih dana kad smo imali predviđen
sastanak. Njegova laboratorija je, naravno, bila mnogo veća."
Bejli se pitao šta je on to radio u
laboratorijama. Možda se bavio fetologijom, pa ma šta to bilo.
"Da li se toga dana ponašao neobično,
možda je bio zabrinut?"
"Ne, nije! Nikad nije bio zabrinut."
Gotovo se nasmešila, ali se u poslednjem trenutku savladala.
"Savršeno je vladao sobom. Kao tvoj prijatelj tamo." Podigla je
brzo ruku i pokazala Denila, koji se nije ni pomerio.
"Razumem. Dobro, idemo dalje."
Gladija ne nastavi. Umesto toga, ona
prošaputa: "Hoće li ti smetati ako naručim neki napitak?"
"Molim."
Gladijina ruka odmah skliznu niz
naslon stolice. Začas tiho uđe robot i neko se toplo piće (Bejli je
mogao videti paru koja se dizala) nađe u njenim rukama. Ona polako
otpi, a zatim spusti piće na pod.
"Sada mi je bolje. Da li bih smela da
pitam nešto što me lično zanima?"
Bejli odgovori: "Uvek možeš da pitaš
šta hoćeš."
"Dobro. Čitala sam mnogo o Zemlji.
Uvek me je zanimala, znaš. To je tako nastran svet." Prekinula se i
naglo dodala: "Nisam baš to mislila."
Bejli je malo negodovao: "Svi se
svetovi čine nastranim onima koji ne žive na njima."
"Htela sam da kažem da je drugačiji,
znaš. U svakom slučaju, postavila bih ti jedno pomalo grubo
pitanje. Nadam se da ono nije grubo za jednog Zemljanina. Naravno,
to pitanje ne bih postavila jednom Solarijancu. Ne bih ni za šta na
svetu."
"Postavi ga, Gladija."
"Reč je o tebi i tvom prijatelju,
gospodinu Olivavu, mislim."
"Da?"
"Niste u vezi preko stereovizora, zar
ne?"
"Kako to misliš?"
"Mislim, niste daleko jedan od
drugog. Blizu ste. Vi ste obojica tamo."
"Mi smo jedan pored drugog, tačno",
odgovori Bejli.
"Ti možeš da ga dodirneš, ako
želiš?"
"Tako je."
Ona pogleda najpre jednog, pa onda
drugog, a zatim uzdahnu. Taj je uzdah mogao značiti mnogo šta.
Negodovanje? Gađenje?
Bejli se nosio mišlju da ustane,
priđe Denilu i pomiluje ga po licu. Zanimljivo bi bilo posmatrati
kako bi takav pokret delovao na Gladiju.
Umesto toga, on nastavi pitanja:
"Upravo si se spremila da mi ispričaš šta je bilo onoga dana kada
ti je došao muž da te vidi." Bio je uveren da je Gladija pokušavala
da skrene razgovor da bi izbegla pitanja o zločinu, ali, sa druge
strane, pitanja su joj se odnosila na nešto što joj je zacelo
izgledalo zamršeno.
Pre nego što je odgovorila na
Bejlijevo pitanje, otpila je još jedan gutljaj, a onda rekla: "Nema
mnogo toga. Uvidela sam da ima mnogo posla, a mogla sam to i
predvideti, jer je uvek bio vezan važnim poslovima. Tada sam nekih
petnaest minuta kasnije začula uzvik."
Zastala je, a Bejli je podstače:
"Kakav uzvik?"
"Rikejnov. Mog muža", dodade. "Samo
uzvik. Nijednu reč. Nešto slično strahu. Ne! Iznenađenju! Nekoj
uzrujanosti! Tako nešto. Nikad ga ranije nisam čula da
uzvikne."
Podigla je ruke i zatvorila uši kao
da ne želi više da ni u sećanju čuje onaj krik. Pritom joj ogrtač
skliznu do pojasa, što ona ne primeti, a Bejli se netremice upilji
u svoju beležnicu.
"Šta si tada uradila?" upita je
on.
"Trčala sam, trčala... Nisam znala
gde se nalazi..."
"Čini mi se da si rekla da je otišao
u laboratoriju, u onu koja se nalazi kod tvojih prostorija?"
"Da, to je istina, Elija, ali nisam
znala gde se laboratorija tačno nalazi. Nisam bila sigurna.
Pripadala je njemu. Znala sam da se nalazi otprilike negde na
zapadnoj strani, ali sam bila toliko zbunjena da se čak nisam
setila da pozovem robota koji bi me vrlo lako odveo tamo. Međutim,
nijedan se ne pojavljuje ako ga ne pozoveš. Kad sam nekako došla
tamo... slučajno sam pogodila pravi put... on je već bio
mrtav."
Naglo je zastala, sagla glavu i
zaplakala. Bejliju je sve to bilo krajnje neprijatno. Ona nije ni
pokušavala da sakrije lice. Naprosto, oči su joj se zatvorile, a
suze slivale niz obraze. Plakala je bez glasa. Ramena su joj jedva
primetno podrhtavala.
Posle izvesnog vremena pogledala je u
Bejlija, očiju i dalje punih suza. "Nikad dotad nisam videla mrtvog
čoveka", nastavi ona. "Bio je sav krvav, a glava mu je bila sva...
sva... Pošlo mi je za rukom da pozovem robota, a on je pozvao
druge. Oni su se pobrinuli za mene i za Rikejna. Ne sećam se... Ja
nisam..."
"Kako su se pobrinuli za Rikejna?"
upita Bejli.
"Odneli su ga, a zatim sve
počistili." U njenom je glasu bilo trunke negodovanja. Domaćica
osetljiva na urednost kuće! "Sve je bilo u strašnom neredu."
"A šta se desilo s telom"
Ona protrese glavom. "Ne znam. Valjda
je sahranjen, mislim, kao svaki umrli."
"Nisu pozvali policiju?"
Pogledala ga je belo i Bejli pomisli:
naravno, nema policije!
"Pretpostavljam da si o tome kasnije
pričala", reče Bejli glasno. "Ljudi su saznali za slučaj."
Ona odgovori: "Roboti su pozvali
lekara, a ja sam nazvala Rikejnovu laboratoriju. Trebalo je
obavestiti robote koji tamo rade da on neće doći."
"Pretpostavljam da je lekar pozvan
zbog tebe?"
Potvrdila je klimanjem glave i uz put
primetila da joj je ogrtač skliznuo niz bedro, pa ga je povukla u
pređašnji položaj, izvinjavajući se gotovo šapatom:
"Oprosti, molim te."
Bejli oseti nelagodnost gledajući je
kako sedi bespomoćna, uzdrhtala, iskrivljenog lica, sva obuzeta
panikom uspomena.
Nikad pre toga nije videla mrtvaca.
Nikad pre toga nije videla krv i razbijenu lobanju. Iako su na
Solariji odnosi muža i žene bili površni, ipak je to bio susret sa
mrtvim ljudskim bićem.
Bejli je jedva znao šta bi dalje
rekao ili učinio. Nešto ga je teralo da moli za oproštaj, ali bio
je na kraju krajeva policajac i samo je vršio svoju dužnost. Može
li to ona uopšte da shvati, kad na Solariji nema policajaca?
Polako, što je nežnije mogao, upita je dalje: "Gladija, da li si
još nešto čula? Bilo šta sem muževljevog uzvika?"
Podigla je pogled. Bila je još lepa,
mada rastužena (ili možda zbog toga). "Nisam", odgovori.
"Niko nije bežao? Nikakvih glasova
nije bilo?"
Ona zavrte glavom: "Nije."
"Da li ti je muž bio sam kad si
naišla na njega? Samo ste vas dvoje bili prisutni?"
"Da."
"Nikakvih znakova da je još neko bio
tamo?"
"Ne, koliko sam ja mogla da primetim.
Ne vidim kako bi iko mogao da bude tamo."
"Zašto bi to bilo nemoguće?"
Za trenutak, pitanje je uzbunilo
Gladiju, a zatim je bezvoljno rekla: "Ti si sa Zemlje. Neprestano
to zaboravljam. Zaista, nije niko mogao biti tamo. Moj se muž od
rane mladosti lično sastajao samo sa mnom. Nije spadao u ljude koji
bi hteli ikoga da vide. Ne Rikejn. Bio je vrlo strog. Poštovao je
običaje."
"Moglo se to dogoditi i bez njegove
želje. Šta ako bi mu neko nepozvan došao u posetu? U tom slučaju bi
morao da razgovara s nametljivcem, pa ma koliko poštovao
običaje."
Gladija odgovori: "Možda, ali u tom
slučaju bi pozvao robota da izbace nametljivca. Tako bi on uradio.
Osim toga, niko ne bi ni pokušao da ga poseti. To ne mogu ni da
zamislim. Smešno je i pomisliti da bi Rikejn pozvao nekog u
posetu."
Bejli blago reče: "Tvoj muž je
usmrćen udarcem u glavu, zar ne? Dopuštaš da je bilo tako?"
"Pretpostavljam. Bio je sav...
sav..."
"Nemoj u ovom trenutku govoriti o
pojedinostima. Da li si u sobi primetila neki predmet kojim mu je
neko mogao razbiti lobanju udarcem iz daljine?"
"Nisam, ja nisam ništa videla."
"Da je išta takvo bilo tamo, verujem
da bi primetila. Ali neko je ipak morao imati neki predmet u ruci
da ga udarcem usmrti. Taj neko morao je doći tvom mužu u neposrednu
blizinu. Dakle, neko ga je morao posetiti."
"Niko ga nije posetio", ogovori ona
iskreno. "Solarijanac jednostavno ne želi nikoga da vidi u svojoj
blizini."
"Solarijanac koji namerava da ubije
neće prezati od ličnog sastanka, zar ne?"
Sumnjao je u svoj zaključak. Imao je
prilike da sazna na Zemlji za slučaj krajnje surovog ubice koji je
uhvaćen samo zato što nije mogao da se drži običaja potpunog
ćutanja u javnom kupatilu.
Gladija zavrte glavom: "Ne shvataš
šta za nas znači prisustvo. Na Zemlji se svako sastaje sa svakim,
kad god to zaželi i s kim god hoće. Zbog toga ne možeš da
shvatiš..."
Radoznalost je ponovo obuze. Oči joj
se zaiskriše: "Sastajanje je kod vas navika, zar ne?"
"Tako ukorenjena navika da se o njoj
ni ne razmišlja."
"Dakle, tuđe prisustvo te ne
uznemirava?"
"Zašto bi me uznemiravalo?"
"Uvek sam to htela da znam, ali
filmovi mi nisu dali odgovor. Smem li da te pitam još nešto?"
"Izvoli", reče Bejli budalasto.
"Da li ti je dodeljena žena?"
"Oženjen sam, ali o dodeljivanju
ništa ne znam."
"Znam da se sastaješ sa svojom ženom
u bilo koje vreme i kad god zaželiš. I ona se sastaje s tobom.
Nijedno od vas ni ne razmišlja o tome."
Bejli potvrdi pokretom glave.
"Dakle, kad ti je blizu, recimo da
poželiš..." Podigla je ruke i neko vreme oklevala tražeći pravi
izraz. Tada pokuša ponovo: "Da li možeš kad god hoćeš..." Reč joj
ostade u vazduhu.
Bejli nije pokušao da joj
pomogne.
Ona se snađe: "Nije važno. Ne znam
zašto uopšte gnjavim ljude takvim stvarima. Da li si gotov sa
mnom?" Gledala ga je očima koje su ponovo bile na granici suza.
"Još jedan pokušaj, Gladija. Zaboravi
za trenutak da niko nije hteo da bude u blizini tvoga muža.
Pretpostavi da je neko ipak hteo. U tom slučaju, ko bi to mogao
biti?"
"Suvišno je pogađati. Niko."
"Neko je morao biti. Šef Gruer kaže
da ima razloga da sumnja na izvesnu osobu. Kao što vidiš, neko je
morao biti."
Sitan, radostan smešak zatitra na
njenom licu: "Znam na koga on misli."
"U redu. Na koga?"
Ona položi na grudi svoju malu ruku:
"Na mene!"