5. RAZGOVOR O ZLOČINU

     "Znate, u pitanju je bila samo stereovizija", reče Gladija pokajnički. Sada je bila oskudno ogrnuta nečim, tako da su joj i ruke i ramena bili slobodni. Čak joj je jedna noga bila naga do pola bedara. U međuremenu, Bejli se snašao. Svestan da je malopre ispao budala, ovog puta se uporno trudio da ništa ne primećuje.
     "Bilo je to iznenadno, gospođo Delamar", izvinjavao se.
     "Oh, molim vas, zovite me Gladija, ukoliko... ukoliko... to nije u suprotnosti sa vašim običajima."
     "Dakle, Gladija. U redu. Hteo sam da vam kažem da u vašem ponašanju nije bilo ničeg nepristojnog. Bio sam naprosto iznenađen!" Bilo je loše što se poneo budalasto, ali bilo bi još gore kad bi sirotica mislila da mu je prizor bio neugodan. Zapravo, bio mu je... bio mu je... Eto, nije mogao da nađe izraz, ali je bio sasvim siguran da nikad neće biti sposoban da o tome razgovara sa Džesi.
     "Znam da sam vas uvredila", reče Gladija, "ali ja to nisam htela. Jednostavno, nisam na to mislila. Naravno, priznajem, treba biti pažljiv kad su posredi običaji drugih planeta, ali ti su običaji katkada tako 'nastrani'..." Odjednom, požuri da se ispravi. "Ne, nisam mislila doslovce 'nastrani'. Mislila sam čudni, znate, pa se lako zaborave kao što sam zaboravila i da zamračim prozore."
     "Sve je u redu", promrmlja Bejli.
     Gladija je sada bila u drugoj prostoriji, u kojoj su prozori bili prekriveni, a svetlo (takođe veštačko, ali drugačijeg sastava) ugodnije.
     "Ali što se tiče onog slučaja od maločas", nastavi ona uporno, "reč je bila o stereoviziji, vidite. Uostalom, vi niste ni želeli da razgovarate sa mnom dok sam se sušila, a ja ni tada nisam imala ništa na sebi."
     "Tja", procedi Bejli, želeći da prestane, bar što se tiče tog predmeta, "razgovarati je jedno, a videti nešto sasvim drugo."
     "Ali upravo je o tome reč. Mi se nismo direktno sastali. Ona lako pocrvene i obori pogled. "Nadam se da niste pomislili da sam u stanju da počinim nešto tako, mislim, da jednostavno iziđem iz kabine za sušenje dok je neko u mojoj blizini. Posredi je bio samo stereovizor."
     "Nije li to isto?" upita Bejli.
     "Nikako! Mi smo upravo sada u vezi. Vi me ne možete dodirnuti, zar ne? Ne možete me ni pomirisati, ili slično. U ovom sam trenutku od vas udaljena dve stotine milja, najmanje. Kako, onda, može biti isto?"
     Bejlija je sve to počelo da zanima: "Ali ja vas vidim svojim očima."
     "Ne, ne vidite. Vi vidite samo moju sliku."
     "A ima li u tome neke razlike?"
     "U tome je sva razlika."
     "Shvatam."
     Zaista je donekle shvatio. Nije bilo u pitanju nešto što se može lako razlučiti, ali bilo je ipak u tome logike.
     Nagnuvši glavu malo u stranu, ona upita: "Da li me zaista vidite?"
     "Vidim vašu sliku."
     "Znači li to da mi ne biste zamerili kad bih skinula kućnu haljinu?" upita smešeći se.
     Pomislio je: ona me izaziva, trebalo bi da je podržavam u tome. Ali glasno je rekao: "Ne bih, ali to bi me odvratilo od posla. Mogli bismo o tome drugi put raspravljati."
     "Da li vam smeta što sam u kućnoj haljini, ili biste više voleli da sam prikladnije obučena? Ozbiljno pitam."
     "Ne smeta mi..."
     "Možemo li preći na 'ti'?"
     "Kako god želite."
     "Kako se zoveš?"
     "Elija."
     "Dobro." Skliznula je u stolicu koja je izgledala tako tvrdo kao da je od keramike, ali, dok je sedala, navlaka stolice je lagano popustila i mekano se privila uz nju.
     "A sada, na posao", reče Bejli.
     "Na posao", odgovori ona.
     Sve se to Bejliju činilo izvanredno teško. Nije znao čak ni kako da počne. Na Zemlji bi pitao za ime i prezime, za stepen bonova, Grad i kvart stanovanja, kao i za mnoštvo sličnih pojedinosti o kojima se redovno raspitivao. Mogao je, štaviše, i znati odgovore na sva pitanja, ali on bi ih ipak postavljao, jer bi to bio način da olakša prelaz na ozbiljan razgovor. Pitanja bi mu poslužila da upozna dotičnu osobu i izabere metod kojim će doći do rezultata koji ne bi bio samo nagađanje.
     Ali ovde? Kako može biti u bilo šta siguran? I sama reč 'videti' za njega znači jedno, a za Gladiju drugo. Koliko će još drugih reči imati različito značenje? Koliko će se puta oni razilaziti u mišljenjima, a da i ne budu toga svesni?
     Najzad, on progovori: "Koliko si dugo bila udata, Gladija?"
     "Deset godina, Elija."
     "Koliko ti je godina?"
     "Trideset tri."
     Bejliju je to gotovo bilo milo. Mogla je lako imati i sto trideset tri.
     "Da li si bila sretna u braku?" pitao je dalje.
     Gladija se promeškolji: "Šta pod tim podrazumevaš?"
     "Eto..."
     Za trenutak Bejli je izgubio konce iz ruku. Kako da čovek opiše srećan brak? "Eto", nastavi on, "da li ste se često sastajali?"
     "Kako? Nadam se da ne misliš... Nismo životinje, znaš..."
     Bejlija podiđoše žmarci: "Živeli ste u istoj zgradi? Mislio sam..."
     "Naravno da smo živeli. Bili smo venčani. Ali ja sam imala svoje prostorije, a on svoje. Obavljao je izvanredno važan posao koji mu je oduzimao mnogo vremena, a i ja imam svoj posao. Uspostavljali smo vezu preko stereovizora, kad god je to bilo nužno."
     "Ali i sastajali ste se, zar ne?"
     "To nije nešto o čemu čovek rado govori, ali mi smo se i sastajali."
     "Imate li dece?"
     Gladija skoči na noge, očigledno uzrujana: "Ovo je isuviše. Od svih nepristojnih..."
     "Čekaj, trenutak. Čekaj, molim te!" Bejli spusti ruku na naslon stolice. "Ne pravi mi teškoće. Ovo je istraga o ubistvu. Razumeš li? O ubistvu! Čovek koji je ubijen bio je tvoj muž. Želiš li da ubica bude nađen i kažnjen ili ne želiš?"
     "Ali tada postavljaj pitanja o tome, a ne o... o..."
     "Moram da postavljam svakojaka pitanja. Iz izvesnog razloga moram da znam i da li žališ za njim." A zatim doda s proračunatom grubošću: "Ne čini mi se da žališ."
     Posmatrala ga je nabusito. "Žao mi je svakog ko umre, naročito ako je mlad i koristan."
     "Da li ti nešto više znači činjenica da je to bio tvoj muž?"
     "Bio mi je dodeljen i mi smo se zaista sastajali kad god bi nam došao red, i... i... ", ona ubrza govor, "ako baš moraš da znaš, nismo imali dece jer nam to još nije bilo odobreno. Ne shvatam kakve to veze ima sa žaljenjem za nečijom smrću."
     Možda i nema veze, pomisli Bejli. To zavisi i od društvenih odnosa koje on ne poznaje.
     Bejli promeni predmet razgovora: "Rečeno mi je da su ti neposredno poznate okolnosti pod kojima je izvršeno ubistvo."
     Za trenutak je izgledalo da postaje napetija: "Ja... sam otkrila telo. Je li to ono što je trebalo da odgovorim?"
     "Dakle, nisi bila prisutna prilikom izvršenja zločina?"
     "Oh, ne", odgovori ona jedva čujno.
     "Dobro, kako bi bilo da mi ispričaš šta se dogodilo. Govori polako i iscrpno, svojim rečima." Bejli sede i namesti se da sluša.
     Gladija započe: "Bilo je to u tri dva pet..."
     "Kada je bilo, računajući po standardnom vremenu?" brzo upita Bejli.
     "Nisam sigurna. Zaista ne znam. Mogao bi da proveriš, verujem."
     Glas joj je bio kolebljiv, a oči joj se širile. Bile su isuviše sive da bi se mogle smatrati plavim, zaključi Bejli.
     "Došao je u moje prostorije", nastavi ona. "Taj dan je bio predviđen i ja sam znala da će doći."
     "Da li je uvek dolazio u određene dane?"
     "Oh, da. Bio je vrlo savestan. Dobar Solarijanac. Nije propuštao nijedan od određenih dana, a dolazio je uvek u isto vreme. Naravno, nije ostajao dugo. Nije nam bilo dodeljeno de..."
     Nije mogla da izgovori reč, ali Bejli je klimnuo.
     "U svakom slučaju", reče ona, "dolazio je uvek u isto vreme, znaš, pa se sve odigravalo uredno. Mi smo tada razgovarali nekoliko minuta. Svako stvarno prisustvo je mučno, ali on je sa mnom razgovarao sasvim prirodno. Bio je to njegov način. Posle je odlazio da radi na nekim planovima, što je bio njegov zadatak. U mojim prostorijama se nalazi posebna laboratorija u koju se povlačio onih dana kad smo imali predviđen sastanak. Njegova laboratorija je, naravno, bila mnogo veća."
     Bejli se pitao šta je on to radio u laboratorijama. Možda se bavio fetologijom, pa ma šta to bilo.
     "Da li se toga dana ponašao neobično, možda je bio zabrinut?"
     "Ne, nije! Nikad nije bio zabrinut." Gotovo se nasmešila, ali se u poslednjem trenutku savladala. "Savršeno je vladao sobom. Kao tvoj prijatelj tamo." Podigla je brzo ruku i pokazala Denila, koji se nije ni pomerio.
     "Razumem. Dobro, idemo dalje."
     Gladija ne nastavi. Umesto toga, ona prošaputa: "Hoće li ti smetati ako naručim neki napitak?"
     "Molim."
     Gladijina ruka odmah skliznu niz naslon stolice. Začas tiho uđe robot i neko se toplo piće (Bejli je mogao videti paru koja se dizala) nađe u njenim rukama. Ona polako otpi, a zatim spusti piće na pod.
     "Sada mi je bolje. Da li bih smela da pitam nešto što me lično zanima?"
     Bejli odgovori: "Uvek možeš da pitaš šta hoćeš."
     "Dobro. Čitala sam mnogo o Zemlji. Uvek me je zanimala, znaš. To je tako nastran svet." Prekinula se i naglo dodala: "Nisam baš to mislila."
     Bejli je malo negodovao: "Svi se svetovi čine nastranim onima koji ne žive na njima."
     "Htela sam da kažem da je drugačiji, znaš. U svakom slučaju, postavila bih ti jedno pomalo grubo pitanje. Nadam se da ono nije grubo za jednog Zemljanina. Naravno, to pitanje ne bih postavila jednom Solarijancu. Ne bih ni za šta na svetu."
     "Postavi ga, Gladija."
     "Reč je o tebi i tvom prijatelju, gospodinu Olivavu, mislim."
     "Da?"
     "Niste u vezi preko stereovizora, zar ne?"
     "Kako to misliš?"
     "Mislim, niste daleko jedan od drugog. Blizu ste. Vi ste obojica tamo."
     "Mi smo jedan pored drugog, tačno", odgovori Bejli.
     "Ti možeš da ga dodirneš, ako želiš?"
     "Tako je."
     Ona pogleda najpre jednog, pa onda drugog, a zatim uzdahnu. Taj je uzdah mogao značiti mnogo šta. Negodovanje? Gađenje?
     Bejli se nosio mišlju da ustane, priđe Denilu i pomiluje ga po licu. Zanimljivo bi bilo posmatrati kako bi takav pokret delovao na Gladiju.
     Umesto toga, on nastavi pitanja: "Upravo si se spremila da mi ispričaš šta je bilo onoga dana kada ti je došao muž da te vidi." Bio je uveren da je Gladija pokušavala da skrene razgovor da bi izbegla pitanja o zločinu, ali, sa druge strane, pitanja su joj se odnosila na nešto što joj je zacelo izgledalo zamršeno.
     Pre nego što je odgovorila na Bejlijevo pitanje, otpila je još jedan gutljaj, a onda rekla: "Nema mnogo toga. Uvidela sam da ima mnogo posla, a mogla sam to i predvideti, jer je uvek bio vezan važnim poslovima. Tada sam nekih petnaest minuta kasnije začula uzvik."
     Zastala je, a Bejli je podstače: "Kakav uzvik?"
     "Rikejnov. Mog muža", dodade. "Samo uzvik. Nijednu reč. Nešto slično strahu. Ne! Iznenađenju! Nekoj uzrujanosti! Tako nešto. Nikad ga ranije nisam čula da uzvikne."
     Podigla je ruke i zatvorila uši kao da ne želi više da ni u sećanju čuje onaj krik. Pritom joj ogrtač skliznu do pojasa, što ona ne primeti, a Bejli se netremice upilji u svoju beležnicu.
     "Šta si tada uradila?" upita je on.
     "Trčala sam, trčala... Nisam znala gde se nalazi..."
     "Čini mi se da si rekla da je otišao u laboratoriju, u onu koja se nalazi kod tvojih prostorija?"
     "Da, to je istina, Elija, ali nisam znala gde se laboratorija tačno nalazi. Nisam bila sigurna. Pripadala je njemu. Znala sam da se nalazi otprilike negde na zapadnoj strani, ali sam bila toliko zbunjena da se čak nisam setila da pozovem robota koji bi me vrlo lako odveo tamo. Međutim, nijedan se ne pojavljuje ako ga ne pozoveš. Kad sam nekako došla tamo... slučajno sam pogodila pravi put... on je već bio mrtav."
     Naglo je zastala, sagla glavu i zaplakala. Bejliju je sve to bilo krajnje neprijatno. Ona nije ni pokušavala da sakrije lice. Naprosto, oči su joj se zatvorile, a suze slivale niz obraze. Plakala je bez glasa. Ramena su joj jedva primetno podrhtavala.
     Posle izvesnog vremena pogledala je u Bejlija, očiju i dalje punih suza. "Nikad dotad nisam videla mrtvog čoveka", nastavi ona. "Bio je sav krvav, a glava mu je bila sva... sva... Pošlo mi je za rukom da pozovem robota, a on je pozvao druge. Oni su se pobrinuli za mene i za Rikejna. Ne sećam se... Ja nisam..."
     "Kako su se pobrinuli za Rikejna?" upita Bejli.
     "Odneli su ga, a zatim sve počistili." U njenom je glasu bilo trunke negodovanja. Domaćica osetljiva na urednost kuće! "Sve je bilo u strašnom neredu."
     "A šta se desilo s telom"
     Ona protrese glavom. "Ne znam. Valjda je sahranjen, mislim, kao svaki umrli."
     "Nisu pozvali policiju?"
     Pogledala ga je belo i Bejli pomisli: naravno, nema policije!
     "Pretpostavljam da si o tome kasnije pričala", reče Bejli glasno. "Ljudi su saznali za slučaj."
     Ona odgovori: "Roboti su pozvali lekara, a ja sam nazvala Rikejnovu laboratoriju. Trebalo je obavestiti robote koji tamo rade da on neće doći."
     "Pretpostavljam da je lekar pozvan zbog tebe?"
     Potvrdila je klimanjem glave i uz put primetila da joj je ogrtač skliznuo niz bedro, pa ga je povukla u pređašnji položaj, izvinjavajući se gotovo šapatom:
     "Oprosti, molim te."
     Bejli oseti nelagodnost gledajući je kako sedi bespomoćna, uzdrhtala, iskrivljenog lica, sva obuzeta panikom uspomena.
     Nikad pre toga nije videla mrtvaca. Nikad pre toga nije videla krv i razbijenu lobanju. Iako su na Solariji odnosi muža i žene bili površni, ipak je to bio susret sa mrtvim ljudskim bićem.
     Bejli je jedva znao šta bi dalje rekao ili učinio. Nešto ga je teralo da moli za oproštaj, ali bio je na kraju krajeva policajac i samo je vršio svoju dužnost. Može li to ona uopšte da shvati, kad na Solariji nema policajaca? Polako, što je nežnije mogao, upita je dalje: "Gladija, da li si još nešto čula? Bilo šta sem muževljevog uzvika?"
     Podigla je pogled. Bila je još lepa, mada rastužena (ili možda zbog toga). "Nisam", odgovori.
     "Niko nije bežao? Nikakvih glasova nije bilo?"
     Ona zavrte glavom: "Nije."
     "Da li ti je muž bio sam kad si naišla na njega? Samo ste vas dvoje bili prisutni?"
     "Da."
     "Nikakvih znakova da je još neko bio tamo?"
     "Ne, koliko sam ja mogla da primetim. Ne vidim kako bi iko mogao da bude tamo."
     "Zašto bi to bilo nemoguće?"
     Za trenutak, pitanje je uzbunilo Gladiju, a zatim je bezvoljno rekla: "Ti si sa Zemlje. Neprestano to zaboravljam. Zaista, nije niko mogao biti tamo. Moj se muž od rane mladosti lično sastajao samo sa mnom. Nije spadao u ljude koji bi hteli ikoga da vide. Ne Rikejn. Bio je vrlo strog. Poštovao je običaje."
     "Moglo se to dogoditi i bez njegove želje. Šta ako bi mu neko nepozvan došao u posetu? U tom slučaju bi morao da razgovara s nametljivcem, pa ma koliko poštovao običaje."
     Gladija odgovori: "Možda, ali u tom slučaju bi pozvao robota da izbace nametljivca. Tako bi on uradio. Osim toga, niko ne bi ni pokušao da ga poseti. To ne mogu ni da zamislim. Smešno je i pomisliti da bi Rikejn pozvao nekog u posetu."
     Bejli blago reče: "Tvoj muž je usmrćen udarcem u glavu, zar ne? Dopuštaš da je bilo tako?"
     "Pretpostavljam. Bio je sav... sav..."
     "Nemoj u ovom trenutku govoriti o pojedinostima. Da li si u sobi primetila neki predmet kojim mu je neko mogao razbiti lobanju udarcem iz daljine?"
     "Nisam, ja nisam ništa videla."
     "Da je išta takvo bilo tamo, verujem da bi primetila. Ali neko je ipak morao imati neki predmet u ruci da ga udarcem usmrti. Taj neko morao je doći tvom mužu u neposrednu blizinu. Dakle, neko ga je morao posetiti."
     "Niko ga nije posetio", ogovori ona iskreno. "Solarijanac jednostavno ne želi nikoga da vidi u svojoj blizini."
     "Solarijanac koji namerava da ubije neće prezati od ličnog sastanka, zar ne?"
     Sumnjao je u svoj zaključak. Imao je prilike da sazna na Zemlji za slučaj krajnje surovog ubice koji je uhvaćen samo zato što nije mogao da se drži običaja potpunog ćutanja u javnom kupatilu.
     Gladija zavrte glavom: "Ne shvataš šta za nas znači prisustvo. Na Zemlji se svako sastaje sa svakim, kad god to zaželi i s kim god hoće. Zbog toga ne možeš da shvatiš..."
     Radoznalost je ponovo obuze. Oči joj se zaiskriše: "Sastajanje je kod vas navika, zar ne?"
     "Tako ukorenjena navika da se o njoj ni ne razmišlja."
     "Dakle, tuđe prisustvo te ne uznemirava?"
     "Zašto bi me uznemiravalo?"
     "Uvek sam to htela da znam, ali filmovi mi nisu dali odgovor. Smem li da te pitam još nešto?"
     "Izvoli", reče Bejli budalasto.
     "Da li ti je dodeljena žena?"
     "Oženjen sam, ali o dodeljivanju ništa ne znam."
     "Znam da se sastaješ sa svojom ženom u bilo koje vreme i kad god zaželiš. I ona se sastaje s tobom. Nijedno od vas ni ne razmišlja o tome."
     Bejli potvrdi pokretom glave.
     "Dakle, kad ti je blizu, recimo da poželiš..." Podigla je ruke i neko vreme oklevala tražeći pravi izraz. Tada pokuša ponovo: "Da li možeš kad god hoćeš..." Reč joj ostade u vazduhu.
     Bejli nije pokušao da joj pomogne.
     Ona se snađe: "Nije važno. Ne znam zašto uopšte gnjavim ljude takvim stvarima. Da li si gotov sa mnom?" Gledala ga je očima koje su ponovo bile na granici suza.
     "Još jedan pokušaj, Gladija. Zaboravi za trenutak da niko nije hteo da bude u blizini tvoga muža. Pretpostavi da je neko ipak hteo. U tom slučaju, ko bi to mogao biti?"
     "Suvišno je pogađati. Niko."
     "Neko je morao biti. Šef Gruer kaže da ima razloga da sumnja na izvesnu osobu. Kao što vidiš, neko je morao biti."
     Sitan, radostan smešak zatitra na njenom licu: "Znam na koga on misli."
     "U redu. Na koga?"
     Ona položi na grudi svoju malu ruku: "Na mene!"