13. SUSRET S ROBOTIČAREM

     Klorisa poviče uzbuđeno: "Nemoguće! Nebesa! Potpuno isključeno!"
     "Nebesa, Zemljo, Galaksijo, ili šta god hoćete! Postoji li ovde neka životinja koja može da se žrtvuje? Uhvatite je, pogodite ovom strelicom i videćete šta će se dogoditi."
     "Ali zašto bi bilo ko hteo..."
     Bejli odbrusi: "Ja znam zašto! Pitanje je samo ko?"
     "Niko."
     Bejli se osećao kao da ga je spopala vrtoglavica. Počeo je da besni. Strelicu je bacio do njenih nogu. Ona ga je gledala razrogačenih očiju.
     "Uzmite je!" vikao je. "Uništite je ako ne želite da je ispitate. Ako je ostavite, nabasaće na nju neki dečak i biće nesreće."
     Ona se saže i uze je kažiprstom i palcem.
     Bejli otrča prema najbližem ulazu u zgradu, a ona ga je pratila, noseći spretno strelicu.
     Kada je osetio udobnost zaštićenog prostora, širokogrudost poče da mu se vraća.
     "Ko je otrovao strelicu?" upita Klorisa. "Ne mogu ni da zamislim!"
     "Ne verujem da je to uradio sam dečak. Postoji li bilo kakva mogućnost da se ustanovi ko su mu roditelji?"
     "Možemo da proverimo podatke", odgovori ona smrknuto.
     "Dakle, srodstva se beleže?"
     "Da, zbog analize gena."
     "Da li deca mogu da doznaju ko su im roditelji?"
     "Nemoguće!" odgovori ona odlučno.
     "Da li je to Bik mogao na neki način da dozna?"
     "Trebalo bi da prodre u sekretarijat, a to je nemoguće."
     "Pretpostavimo da neki roditelj poseti gazdinstvo i poželi da sazna za svoje dete..."
     Klorisa ga prekide pocrvenevši: "Gotovo neverovatno!"
     "Ali pretpostavimo... Da li bi saznao ako pita?"
     "Ne znam. Ne bi bilo baš nezakonito da zna, ali je protiv običaja."
     "Da li biste mu bar vi rekli?"
     "Pokušala bih da ne kažem. Znam da dr Delmar ne bi rekao. On je bio uveren da poznavanje srodstva služi samo za analizu gena. Pre njega nije bilo tako strogo... Ali zašto sve to pitate?"
     "Ne vidim kakav bi motiv mogao da ima dečak, ali njegovi bi roditelji mogli da imaju."
     "Sve je to strašno!" Uznemirena Klorisa primače se Bejliju, sada mnogo bliže nego pre. Čak je i ruku ispružila prema njemu. "Kako je sve to moglo da se dogodi? Šef ubijen! Vi zamalo ubijeni! Na Solariji nema razloga za grubu upotrebu sile. Svi imamo sve što nam je potrebno. Nema nedostižnih stvari. Nisu nam poznati rodbinski odnosi, pa zato i nema posebnih porodičnih ciljeva. Svi smo u dobrom genetskom stanju."
     Lice joj najednom zablista: "Čekajte! Strelica ne može biti otrovna. Nije trebalo da dopustim da me u to uverite."
     "Kako ste odjednom došli do toga?"
     "Setila sam se robota koji je bio s Bikom. On nikada ne bi dopustio da se strelica otruje. Nemoguće je da uradi išta što bi moglo da povredi ljudsko biće. Za to se stara prvi zakon robotike."
     "Zaista?" odvrati Bejli. "A ja se pitam šta je prvi zakon robotike!?"
     Klorisa ga je tupo gledala: "Šta time hoćete da kažete?"
     "Ništa. Dovoljno je da ispitate strelicu i ustanovićete da li je zatrovana."
     Bejlija to nije zanimalo. Znao je šta je posredi. U otrov nije ni najmanje sumnjao. On upita: "Da li još verujete da je gospođa Delmar kriva za muževljevu smrt?"
     "Jedino je ona bila prisutna."
     "Znam. Ali ovde, u vreme kada je na mene odapeta strelica, jedino ste vi bili prisutni."
     Ja nemam s tim nikakve veze!" viknu ona odlučno.
     "Možda nemate, a možda je i gospođa Delmar nevina. Da li bih smeo da se poslužim vašim stereovizorom?"
     "Možete, naravno."
     Bejli je tačno znao s kim namerava da razgovara, a to nije bila Gladija. Iznenadio se kada je čuo svoj vlastiti glas: "Nađite mi Gladiju Delmar!"
     Robot posluša bez primedbe, a Bejli ga je zadivljeno posmatrao kako rukuje uređajima. Još se pitao kako je došlo do toga da izda takvo naređenje.
     Da li je to bilo zato što je malo pre govorio o Gladiji, ili zato što je bio donekle uznemiren načinom na koji se bio završio njihov poslednji razgovor, ili ga je žilav, gotovo nadmoćno praktičan Klorisin lik nagnao da potraži Gladiju kao neku protivtežu?
     Branio se: do vraga, čovek mora i da improvizuje.
     Odjednom je ona bila tu, pred njim. Sedela je uspravno u širokoj stolici s visokim naslonom, pa je izgledala sitnija i slabija nego ikada. Zabačena unazad, kosa joj je padala u slobodnim kovrdžama. U duguljastim naušnicama bilo je kamenja koje je ličilo na dijamante. Haljina je bila jednostavna i pritegnuta u struku.
     Ona progovori gotovo šapatom: "Drago mi je što te vidim, Elija. Pokušavala sam da govorim s tobom."
     "Dobro jutro, Gladija!" (Podne? Veče? Nije znao koje je vreme za Gladiju, a to nije mogao zaključiti ni po načinu na koji je bila odevena.) "Zašto si htela da razgovaraš sa mnom?"
     "Da bih ti rekla kako mi je bilo žao zbog raspoloženja kome sam podlegla prošli put... Gospodin Olivav nije znao gde bih mogla da te nađem."
     Tog trenutka Bejli u mašti vide Denila još u rukama robota nadzornika i gotovo se nasmeja.
     "Sada je sve u redu. Za nekoliko sati lično bih došao do tebe."
     "Naravno, ako... Rekao si lično?"
     "Da, lično", ozbiljno odgovori Bejli.
     Oči joj se raširiše, a prsti ukopaše u glatku i savitljivu presvlaku stolice: "Ima li to uopšte smisla?"
     "Neophodno je."
     "Ja ne mislim da..."
     "Hoćeš li mi dopustiti?"
     Ona pogleda u stranu: "Je li to zaista neophodno?"
     "Jeste. Ali najpre moram s nekim drugim lično da razgovaram. Tvoj muž je radio na usavršavanju robota. Sama si mi to rekla, a čuo sam i iz drugih izvora. On, međutim, nije bio stručnjak za robotiku, zar ne?"
     "Nije se time ranije bavio, Elija." I dalje je izbegavala njegov pogled.
     "Ali je uz sebe imao nekog stručnjaka, zar ne?"
     "Džotana Libiga", reče ona žurno, "mog dobrog prijatelja."
     "Prijatelja?" žustro zapita Bejli.
     Gladija je bila zaprepašćena: "Zar to nisam smela da kažem?"
     "Zašto da ne, ako je istina?"
     "Stalno se plašim da ne izgovorim nešto što bi potvrdilo da sam... Ti ne znaš kako je to kad svi misle da si nešto uradio."
     "Neka ti to ni najmanje ne smeta. Kako je došlo do toga da se sprijateljiš s Libigom?"
     "Oh, ne znam. Prvo, on mi je sused. Kako u tom slučaju uglavnom nema smetnji na stereovizoru, mogli smo lako i stalno da održavamo pokretnu vezu. Tako uvek šetamo, odnosno, tako smo šetali."
     "Nisam znao da si u stanju da s nekim šetaš."
     Gladija planu: "Rekla sam preko stereovizora. Opet zaboravljam da si sa Zemlje. Stereovizor u slobodnom kretanju ne znači ništa drugo sem međusobnog usmeravanja fokusa, tako da se može ići bilo gde, a da se ne izgubi veza. On šeta po svom gazdinstvu, ja po svom, a ipak smo zajedno." Ona podiže bradu. "To može da bude prijatno." Potkra joj se smešak: "Jadni Džotan!"
     "Zašto to kažeš?"
     "Palo mi je na pamet da misliš kako smo se sastajali. On bi umro kad bi znao da neko to može i pomisliti."
     "Zašto?"
     "Bio je u tome dosledan do kraja. Uporno se držao stereovizora. Pričao mi je da se još od pete godine ni sa kim ne sastaje. Ima takve dece. Rikejn..." Zastala je zbunjena, a zatim nastavila: "...Rikejn, moj muž, jednom mi je, kad sam pomenula Džotana, rekao da će dece kao što je Džotan biti sve više i više. Tvrdio je da dalji razvoj društva ide u prilog stereoviziji. Da li i ti tako misliš?"
     "To nije moja struka", odgovori Bejli.
     "Džotan uopšte nije hteo da sklopi brak. Rikejn se ljutio na njega. Govorio mu je da je nedruštven jer odbija svoj doprinos zajednici korisnim genima. Džotan o tome nije hteo ni da razmišlja."
     "Da li je imao neki razlog da odbija brak?"
     "N... ne!." odgovori Gladija oklevajući. "Znaš, Džotan je bio izvrstan stručnjak za robotiku i kao takav veoma cenjen na Solariji. Mislim da su se ipak nekako složili jer bi, inače, Rikejn odbio da s njim sarađuje. Smatrao ga je lošim Solarijancem."
     "Da li je i Džotanu to rekao?"
     "Ne znam. Radio je s njim do kraja."
     "A lošim ga je Solarijancem smatrao jer odbija brak?"
     "Rikejn je jednom rekao da je brak najteža stvar u životu, ali da je neophodno skočiti i zaplivati."
     "Šta ti misliš o tome?"
     "O čemu, Elija?"
     "O braku. Da li i ti smatraš da je to najteža stvar u životu?"
     Lice joj se sve više smrkavalo, kao da se s mukom trudila da ukloni svaki trag osećanja.
     "Nikad nisam o tome razmišljala", odgovori najzad.
     "Rekla si", primeti Bejli, "da i dalje šetaš s Libigom, a zatim si se ispravila prebacivši to u prošlo vreme. Znači li to da više ne šetaš s njim?"
     Gladija strese glavom. Lice joj je odavalo šta oseća. Tugu.
     "Ne. Ne šetam. Bila sam u vezi s njim jednom ili dva puta, ali je on, izgleda, uvek imao posla, a ja ne volim... Znaš i sam."
     "Da li si i posle muževljeve smrti bila s njim u vezi?"
     "Nisam! Nešto pre toga. Nekoliko meseci ranije."
     "Da li se moglo dogoditi da Rikejn zahteva od Libiga da ti više ne posvećuje pažnju?"
     Gladija je bila neprijatno iznenađena: "Zašto bi to zahtevao? Džotan nije robot, a nisam ni ja. Kako bi on mogao da postavlja zahteve i zašto bismo mi morali da ih uvažavamo?"
     Bejli se nije trudio da joj objasni. Mogao je to učiniti služeći se zemaljskim izrazima, ali njoj bi i dalje bilo nejasno. Čak i kad bi uspeo da joj objasni, bilo bi joj neprijatno.
     "Još jedno pitanje!" reče Bejli. "Kad budem završio razgovor s Libigom, ponovo ću da te potražim. Reci mi, molim te, koliko je sati?"
     Odmah je zažalio zbog tog pitanja. Robot je mogao da mu kaže u zemaljskim merama, a Gladija će mu odgovoriti u jedinicama Solarije, što mu je smetalo jer nije hteo da otkriva svoje neznanje.
     "Podne!" reče Gladija razmislivši.
     "To važi i za Libigovo gazdinstvo?"
     "Oh, da."
     "Dobro. Javiću ti se što pre budem mogao, a tada ćemo ugovoriti lični susret."
     Ponovo je oklevala: "Je li to baš neophodno?"
     "Jeste."
     Ona prihvati šapatom: "U redu."
     Bejli nije brzo dobio vezu s Libigom, pa je iskoristio priliku da pojede još jedan sendvič, donet u originalnom omotu. Ovoga puta je ipak bio oprezniji. Pre no što je skinuo omot, pažljivo je ispitao pečat, a zatim, služeći se svim svojim iskustvom, i sadržaj.
     Uzeo je plastičnu flašu još nerazmrznutog mleka. Da bi popio bez presipanja, napravio je zubima otvor na flaši. Dok je ispijao sadržinu, maglovito je razmišljao o tome kako postoje i takve stvari kao što su otrovi bez mirisa i ukusa, sporog delovanja, koji mogu neprimetno da se ubrizgaju pomoću hipodermičke igle ili igle na mlazni pritisak, ali sve te misli odbaci kao detinjaste.
     Sva ubistva ili pokušaji ubistva izvedeni su dosad na najneposredniji način. Ništa smišljeno, ni prefinjeno, u udarcu po lobanji, u otrovnom piću dovoljnom za tuce ljudi, ili u otrovnoj strelici odapetoj naočigled svih.
     Zatim pomisli, s ne manje mrzovolje, kako u takvom skakutanju po vremenskim zonama jedva uspeva da jede. Ako tako nastavi, neće moći ni da se ispava.
     Robot mu se približi: "Dr Libig kaže da ga pozovete u toku sutrašnjeg dana. Zauzet je veoma važnim poslom."
     Bejli skoči na noge i zaurla: "Reci ti tom momku..."
     Zastade. Besmisleno je vikati na robota. Možeš i grlo da podereš, on će to primiti kao i da si mu šapnuo.
     "Reci doktoru Libigu", pređe Bejli na bestrasan govor, "ili njegovom robotu ako bude u blizini, da ja istražujem ubistvo njegovog profesionalnog saradnika i dobrog Solarijanca. Kaži mu da ne mogu da čekam na njegov rad. Kaži da ću, ako ne dobijem vezu za pet minuta, sesti u avion i za pola sata ga lično posetiti. Naglasi mu 'lično', tako da ne bude zabune."
     Nije prošlo ni pet minuta, a u Bejlija je već zurio Libig, ili osoba za koju se moglo pretpostaviti da je Libig.
     Bejli ga osmotri. Bio je mršav, izrazito ukočenog držanja. U njegovim tamnim, inteligentnim očima bilo je nečeg duboko misaonog, što se sada mešalo s ljutnjom. Jedna mu je obrva bila malo spuštena.
     "Vi ste sa Zemlje?" upita.
     "Elija Bejli", uzvrati on. "Detektiv C-7. Sada zaposlen istragom u slučaju ubistva dr Rikejna Delmara. Kako se vi zovete?"
     "Dr Džotan Libig. Odakle vam pravo da me uznemiravate u poslu?"
     "Jednostavno", polako reče Bejli, "to je moj posao."
     "Onda ga obavljajte negde drugde."
     "Najpre bih vam postavio nekoliko pitanja, doktore. Mislim da ste bili blizak saradnik doktora Delmara. Je li tako?"
     Jedna se Libigova ruka stisnu u pesnicu. On požuri prema kaminu, gde je kao fini satni mehanizam razvijao složene vremenske pokrete, koji su hipnotički delovali na čoveka.
     Fokus trodimenzione projekcije zadržavao se na Libigu tako da njegova slika za vreme kretanja nije izlazila iz središta. Izgledalo je zapravo da se diže ili spušta prostor u kome se nalazio.
     "Ako ste vi taj kojim nam je Gruer pretio...", započe Libig.
     Bejli ga prekide: "Jesam."
     "Onda ste ovde uprkos mom protivljenju. Gotovo sa stereovizijom!"
     "Još nije. Ne prekidajte vezu!" Bejli podiže oštro glas, a isto tako i ruku, uperivši prst pravo na stručnjaka za robotiku, koji primetno ustuktnu, izražavajući negodovanja isturenim usnama.
     "Nisam vas prevario kad sam rekao da ću lično doći. Toliko da znate!" reče Bejli.
     "Dosta sa zemaljskim prostaklucima, molim vas!"
     "Govorim vam otvoreno, da znate na čemu ste. Ako drugačije ne mogu da vas navedem da me saslušate, lično ću vas posetiti. Uhvatiću vas za okovratnik i prisiliti da me slušate."
     Libig se okrete: "Vi ste prljava životinja."
     "Neka bude tako ako baš hoćete, ali uradiću ono što sam rekao."
     "Ako pokušate da prodrete na moje gazdinstvo, ja ću... ja ću..."
     Bejli podiže obrve: "Ubićete me? Da li često tako pretite?"
     "Ja ne pretim."
     "Onda odgovarajte na pitanja. Za ovo smo vreme mnogo toga mogli obaviti. Vi ste bili blizak saradnik dr Delmara. Je li tako?"
     Glava stručnjaka za robotiku klonu. Ramena su mu se lagano povijala kao znak pravilnog disanja. Kada je podigao pogled, već je vladao sobom. Čak je uspeo da istisne kratak, suv smešak.
     "Bio sam."
     "Koliko mi je poznato, Delmara su zanimale nove vrste robota."
     "Tako je."
     "Kakve vrste?"
     "Razumete li se u robotiku?"
     "Ne. Objasnite mi kao laiku."
     "Sumnjam da ću moći."
     "Pokušajte! Na primer, ja mislim da je hteo da proizvede robota koji bi mogao da disciplinuje decu. Šta sve obuhvata takav poduhvat?"
     Libig mrdnu obrvama i odgovori: "Ako zanemarimo finije pojedinosti, grubo rečeno to znači stezanje integrala C koji upravlja Sikorovićevim dvostrukim kanalom odgovornosti, sve do W-65 sloja."
     "Besmislica!" reče Bejli.
     "Mislite?"
     "Za mene je to besmislica. Kako biste drugačije mogli da se izrazite?"
     "To predstavlja izvesno slabljenje prvog zakona."
     "Zašto? Dete se disciplinuje za svoje sopstveno buduće dobro. Zar nije tako, bar teorijski!?"
     Libigove oči zasjaše od uzbuđenja. Kao da je postao manje svestan sagovornik, pa time i govorljiviji. Delovao je posve neobično.
     "Mislite da je to tako jednostavno?" nastavi Libig. "Recite vi meni koliko je ljudi u stanju da pretrpi neznatne žrtve zbog većeg budućeg dobra? Koliko dugo traje privikavanje dečaka da prizna kao loše ono što mu prija, jer će mu kasnije škoditi, odnosno, da primi kao dobro nešto što mu ne prija, jer će mu kasnije izlečiti želudac? A vi biste hteli da to shvati robot.
     Bol koji robot nanese dečaku može izazvati veliki poremećaj u pozitronskom mozgu", tumačio je dalje Libig. "Suzbijanje toga protivmogućnošću usmerenom na shvatanje budućeg dobra zahtevalo bi uvođenje novih jednostrukih i dvostrukih kanala, koji bi za pedeset procenata uvećali masu pozitronskog mozga, ukoliko se ne bi žrtvovali drugi saznajni kanali."
     "Dakle, niste uspeli da proizvedete takvog robota?" upita Bejli.
     "Nismo. Ne verujem da će iko drugi uspeti."
     "Da li je dr Delmar, u trenutku kada je ubijen, ispitivao neki eksperimentalni model takvog robota?"
     "Nije. Mi smo radili na drugim, daleko praktičnijim stvarima."
     "Dr Libig, morao bih naučiti nešto malo više o robotici, pa vas molim da me podučite", reče polako Bejli.
     Libig žestoko zatrese glavom. Njegova opuštena obrva zaroni još dublje u sablasno iskrivljeno namigivanje: "Trebalo bi da vam bude jasno da robotika zahteva više od nekoliko minuta, a ja nemam vremena."
     "Ipak, morate me podučiti. Miris robota je nešto što preplavljuje celu Solariju. Ako nam je potrebno vreme, onda je više nego neophodno da vas vidim. Ja sam sa Zemlje. Ne mogu dobro da radim i mislim bez ličnog kontakta."
     Bejliju se činilo da Libig ne bi mogao da bude ukočeniji nego što je, ali se prevario: "Ne tiču me se vaše zemaljske fobije. Lični sastanak je isključen."
     "Mislim da ćete promeniti mišljenje kad vam kažem o čemu uglavnom moramo da raspravljamo."
     "To uopšte ne menja stvar. Svejedno je."
     "Mislite? Onda me slušajte! Ja sam uveren da je u toku razvoja pozitronskog robota prvi zakon robotike već jednom namerno zloupotrebljen."
     Libig se grčevito trže: "Zloupotrebljen? Ludače! Zašto?"
     "Da se ne sazna", odgovori Bejli samouvereno, "kako roboti mogu da budu ubice."