6. ODBAČENA TEORIJA

     "Usudio bih se da primetim, partneru Elija", odjednom se umeša Denil, "da ne može biti drugačije."
     Bejli sumnjičavo pogleda svog partnera-robota: "Zbog čega ne bi moglo biti drugačije?" upita ga.
     "I sama gospođa tvrdi", tumačio je Denil, "da je ona bila jedina koja se sastajala, ili se mogla sastajati, sa svojim mužem. Društveno vaspitanje je na Solariji takvo da niko nije u stanju da laž proturi kao istinu, a to važi i za nju. Gruer je uzeo u obzir činjenicu da ovde samo žena ima pravo da se sastaje s mužem, i da samo žena ima takvu priliku. Kako je samo jedna osoba mogla da se nađe u Rikejnovoj blizini, onda je samo ta osoba mogla da zada smrtni udarac, dakle da bude ubica. I Gruer je tvrdio da je to mogla uraditi samo jedna osoba, a druge je isključio. Dakle?"
     "Ali on je dodao", reče Bejli, "da ni ta osoba nije to mogla učiniti."
     "Rekao je to verovatno zbog toga što na mestu zločina nije bilo nikakvog oružja. Pretpostavljam da bi nam gospođa Delmar mogla objasniti ovu nepodudarnost."
     Hladnom robotskom uljudnošću mahnuo je prema Gladiji, koja je još sedela u vidnom polju stereovizora. Oči su joj bile otvorene, a malena usta stisnuta.
     Do vraga, pomisli Bejli, mi je zaboravljamo.
     Možda je nelagodnost kriva što ju je smetnuo s uma. Denil mu je dodijao sa svojim mehaničkim obrazloženjem problema. Ali možda je smetnja bila u njemu samom, u njegovom suviše racionalnom prilaženju problemu.
     Ne prestajući da sebi raščlanjuje sve okolnosti, on reče: "To je, Gladija, sve za sada. Bilo ovako ili onako, prekini vezu. Zbogom."
     Ona toplo dodade: "Katkad se naprosto kaže 'Gotovo je'. Meni je milije 'Zbogom'. Žao mi je. Ne treba da se uznemiruješ. Ja sam navikla da me ljudi smatraju krivom za onaj događaj."
     Denil upita: "Da li si zaista kriva, Gladija?"
     "Nisam", odgovori ona ljutito.
     "Onda, zbogom."
     Otišla je tako srdita da je Bejli još neko vreme osećao hladan odsjaj njenih neobično sivih očiju.
     Mogla je da kaže kako je navikla da je ljudi smatraju ubicom, ali to bi bila puka laž. Njen bes je govorio istinitije od njenih reči. Bejli se pitao za kakve je sve laži sposobna.

     Kad se našao nasamo sa Denilom, Bejli reče: "U redu, Denile, ipak nisam budala."
     "Nikad nisam ni pomislio da jesi, partneru Elija."
     "Onda mi reci šta te je navelo na tvrdnju da se nikakvo ubilačko oružje nije našlo na mestu zločina? Nemamo za to nikakav dokaz, niti je iko išta rekao što bi opravdalo takav zaključak."
     "Tačno, ali ja imam neka naknadna obaveštenja za koja ti još ne znaš."
     "Mislio sam da je tako. Kakva obaveštenja?"
     "Gruer je rekao da će poslati prepis nalaza njihove istrage. Prepis je kod mene. Stigao je jutros."
     "Zašto mi ga nisi pokazao?"
     "Smatrao sam da će istraga po tvojoj sopstvenoj zamisli biti plodnija. Bar u početku. Bolje je da nisi bio pod uticajem zaključaka drugih, kad i oni sami priznaju da nisu došli do zadovoljavajućih rezultata. Iz istih razloga ni ja nisam učestvovao u razgovoru. I moj logični tok misli mogao je pasti pod uticaj tih zaključaka."
     Logični tok misli, hm? Bejli se nasumce seti odlomka razgovora koji je jednom vodio s nekim stručnjakom za robotiku. Robot je logičan, ali ne i razuman, rekao je taj stručnjak.
     Bejli primeti: "Ipak si se na kraju umešao."
     "Jesam, partneru Elija, ali zato što sam, nezavisno od tebe, našao dokaz koji potvrđuje Gruerove sumnje."
     "Kakav dokaz?"
     "Dokaz koji se da izvesti iz ponašanja gospođe Delmar."
     "Budimo određeniji, Denile."
     "Ako pretpostaviš da je kriva i da je pokušavala da dokaže nevinost, tada moraš dopustiti da bi joj se isplatilo da uveri u to detektiva kome je poverena istraga."
     "Pa šta onda?"
     "Kad bi znala da, koristeći slabost detektiva, može uticati na njegovo rasuđivanje, ona bi se time poslužila, zar ne?"
     "To je samo pretpostavka."
     "Nije samo pretpostavka", nastavi Denil mirno. "Mislim da si primetio kako je njena pažnja usredsređena na tebe."
     "Ja sam vodio razgovor."
     "Njena je pažnja bila usmerena na tebe od samog početka, dakle od trenutka kad nije znala ko će voditi razgovor. U stvari, ona je logično mogla očekivati da ću ja, stanovnik Aurore, voditi istragu, ali je ipak tebi dala prednost."
     "Kakav zaključak izvodiš iz toga?"
     "Da si joj ti, partneru Elija, jedina nada. Ti si Zemljanin."
     "Šta to znači?"
     "Ona je proučavala Zemlju. To se moglo više nego jednom nazreti. Ona je poznavala smisao mog zahteva koji sam postavio u samom početku susreta, naime, da zamrači spoljašnje svetlo. Niti je bila iznenađena, niti je pokazivala nerazumevanje, što bi se sasvim sigurno dogodilo da nije poznavala uslove života na Zemlji."
     "Dakle?"
     Budući da je proučavala Zemlju, razumno je pretpostaviti da je otkrila jednu slabost njenih stanovnika. Ona je morala znati za tabu nagosti i kako nagost može delovati na Zemljanina."
     "Ona je... ona je... objasnila sve što se tiče ličnog sastanka..."
     "Istina, ali da li je to bilo uverljivo? Dva puta je sebi dopustila da se pokaže, kako ti to smatraš, nedolično obučena..."
     "Hoćeš da kažeš", prekinu ga Bejli, "da je pokušala da me zavede, zar ne?"
     "Da te zavede s puta tvoje profesionalne objektivnosti. Tako se to meni čini. Mada pobude ne deluju na mene u ljudskom smislu, ipak zaključujem, s obzirom na znanje koje je u mene ugrađeno, da je Gladija u priličnoj meri fizički privlačna. To se još više da naslutiti iz tvog ponašanja. Meni se čini da si toga bio svestan i da ti je njen lik bio prijatan. Rekao bih još da je gospođa Delmar bila u pravu kada je mislila da bi njeno ponašanje moglo na tebe povoljno uticati."
     "Čekaj", usprotivi se Bejli. "Nezavisno od uticaja koji je mogla imati na mene, ja sam i dalje u službi zakona i još neokrnjenog profesionalnog morala. Upamti to dobro. A sad, da vidimo izveštaj."

     Bejli je ćutke čitao red po red izveštaja, a kad ga je dovršio, pročitao ga je još jedanput od početka do kraja.
     "S ovim dobijamo još jedan podatak", reče on, "a to je prisustvo robota."
     Denil Olivav klimnu glavom.
     "Ona ga nije pomenula", reče Bejli zamišljeno.
     "Postavio si pogrešno pitanje", reče Denil. "Pitao si je da li je bila sama kad je našla telo. Osim toga, pitao si da li je još neko bio na mestu zločina. Robot nije neko."
     Bejli potvrdi. Da je on sam bio osumnjičen i da su ga pitali da li je još neko bio na mestu zločina, jedva da bi odgovorio: 'Niko, osim ovog stola'.
     "Mislim da sam morao pitati nije li neki robot bio prisutan. Do đavola, kakva li sve pitanja čovek mora postavljati na drugim svetovima!" Bejli zatim dodade: "Kakvu snagu dokaza ima iskaz robota, Denile?"
     "Ne razumem."
     "Da li na Solariji robot može biti svedok? Može li da da iskaz?"
     "Zašto sumnjaš?"
     "Robot nije ljudsko biće, Denile. Na Zemlji iskaz robota ne može biti sudski dokaz."
     "A otisak stopala može, partneru Elija, iako on predstavlja nešto mnogo manje ljudsko nego što je robot. Na tom je području shvatanje tvoje planete nelogično. Na Solariji robot može da svedoči."
     Bejli se nije opirao tom rasuđivanju. Naslonio je bradu na zglobove ruku i nastavio da misli. Onaj mu robot nije dao mira.
     U krajnjem užasu, stojeći nad telom muža, Gladija Delmar pozvala je robote. Kada su se odazvali, ona je već bila u nesvesti.
     Roboti su izvestili da su je našli do pokojnikovog tela. I još je neko bio prisutan: neki robot. Taj nije bio pozvan. On se već nalazio tamo, iako nije pripadao kući. Nijedan ga robot nije do tada video, niti je išta znao o njegovom delovanju i zadacima.
     Ništa se nije moglo saznati ni od samog robota o kome je reč. Nije bio pod radnim nalogom. Kada je pronađen, njegovi su pokreti bili nenormalni, a isto tako i reakcije njegovog pozitronskog mozga. Nije mogao da da pravilan odgovor, ni rečima ni pokretom. Jedini trag nečeg suvislog u njemu, pošto je bio pronađen, bile su reči koje je neprestano ponavljao: "Ubićeš me... ubićeš me... ubićeš me... " Posle iscrpne istrage koju je sproveo neki stručnjak za robote, oglašen je za potpuno neupotrebljivog.
     Nije bilo pronađeno nikakvo oružje kojim je razbijena pokojnikova lobanja.
     Bejli reče iznenada: "Idemo da jedemo, Denile, a onda ćemo potražiti Gruera. Možemo zatražiti i vezu preko stereovizora, kako god hoćeš."

     Kada je veza uspostavljena, Hanis Gruer je još bio pri jelu. Jeo je sporo. Pažljivo je birao zalogaje iz većeg izbora raznih zakuski, koje bi svaki put temeljno proučavao kao da traži onu nepoznatu kombinaciju koja će ga najviše zadovoljiti. Bejli pomisli: siguran sam da je nekoliko vekova star. Mora biti da mu je sve teže da jede.
     Gruer reče: "Gospodo, ja vas pozdravljam. Verujem da ste primili naš izveštaj." Njegova se ćelava glava svetlucala dok je birao poslastice preko stola.
     "Jesmo. Osim toga, imali smo veoma zanimljiv susret sa gospođom Delmar", reče Bejli.
     "Dobro, dobro", reče Gruer. "I, do kakvog ste zaključka došli, ako ste uopšte do nečeg došli?"
     "Zaključili smo da je nevina, gospodine", reče Bejli.
     "Zaista?" Gruer hitro podiže glavu.
     Bejli potvrdi pokretom glave.
     "Ipak, ona je bila jedina koja se mogla s njim sastati. Jedina koja je mogla doći u njegovu blizinu...", reče Gruer.
     Bejli ga prekide: "To mi je jasno. Ali ma koliko na Solariji bili čvrsti društveni običaji, s nečim ne mogu da se složim. Smem li da objasnim?"
     Gruer je ponovo probirao jelo: "Naravno."
     "Ubistvo počiva na tri osnova", tumačio je Bejli, "od kojih je svaki podjednako važan. To su: motiv, sredstvo i mogućnost. Za pouzdan slučaj, takav koji ne podleže nikakvim sumnjama, treba da se zadovolje sva tri osnova. Dopuštam da je gospođa Delmar imala mogućnosti. Što se tiče motiva, nisam uspeo da dokučim nijedan."
     Gruer sleže ramenima: "Ni nama nije poznat motiv." Za trenutak su njegove oči potražile Denila.
     "U redu. Nije nam poznat motiv osumnjičene, ali možda je ona patološki ubica. Ostavimo to zasad bez objašnjenja i nastavimo: uzmimo da se ona nalazi u njegovoj laboratoriji i da postoji neki razlog zbog koga hoće da ga ubije. Ona preteći zamahuje nekom batinom ili nekim drugim teškim predmetom. Potrebno je neko vreme dok on shvati da žena zaista namerava da ga udari. On uzrujano viče: "Ubićeš me!" a njoj to i jeste namera. On se okreće da bi izbegao udarac, ali udarac pada na njega otpozadi i razbija mu glavu. Uostalom, da li je lekar pregledao telo?"
     "I jeste i nije. Roboti su pozvali lekara da se pobrine za gospođu Delmar, ali on je, naravno, pogledao i telo ubijenog."
     "To nije pomenuto u izveštaju."
     "Zato što nema gotovo nikakvog značaja. Čovek je bio mrtav. U stvari, kada je lekar došao u priliku da razgleda telo, ono je već bilo svučeno, oprano i prema običajima pripremljeno za spaljivanje."
     "Drugim rečima, roboti su uništili dokaze", reče Bejli nestrpljivo. Onda nastavi mirnije: "Rekoste li da je video telo? Nije bio prisutan?"
     "Tako mi svemira", reče Gruer, "imate sasvim čudne pojmove. Naravno, video ga je iz svih potrebnih uglova i žižnih udaljenosti, siguran sam u to. Lekari ne mogu izbeći da budu uz bolesnika u kojekakvim uslovima, ali ne shvatam zašto bi trebalo da bude tako kada je leš u pitanju. Medicina ne može uvek da računa na čistoću, ali doktori znaju do koje tačke mogu da idu."
     "U redu, ali reč je o sledećem: da li je lekar podneo izveštaj o prirodi rana koje su prouzrokovale smrt?"
     "Shvatam do čega želite da dođete. Mislite da je smrtni udarac možda bio takav da žena nije mogla da ga zada."
     "Žena je slabija od muškarca, gospodine, a gospođa Delmar je mala rastom."
     "Ali dobro razvijena, gospodine detektive. Ako se uzme predmet pogodnog oblika, težine i rukovanja, pola posla je već izvršeno, čak i ako se ne uzme u obzir da je žena u afektu sposobna da počini neočekivana dela."
     Bejli sleže ramenima: "Vi pominjete sredstvo. Gde je ono?"
     Gruer promeni položaj. Ispružio je ruku prema praznoj čaši i jedan robot uđe u vidno polje i napuni je nekom bezbojnom tečnošću koja je mogla biti i voda. Držao ju je za trenutak, a zatim je odloži kao da je odustao od pića.
     "Kao što je utvrđeno u izveštaju, nije pronađeno", reče.
     "Znam da to stoji u izveštaju, ali bih hteo da budem potpuno siguran u nekoliko pojedinosti. Tražili ste dotično sredstvo?"
     "Svugde."
     "Vi lično?"
     "Roboti, ali pod mojim stalnim nadzorom preko stereovizora. Nismo našli ništa što bi moglo da bude oružje."
     "To slabi sumnju u gospođu Delmar, zar ne?"
     "Da", odgovori mirno Gruer. "I to je jedna od činjenica koje ne možemo da shvatimo. Zato nismo mogli da preduzmemo potrebne mere protiv gospođe Delmar, pa sam morao da vam kažem da ni osumnjičena osoba nije počinitelj. Možda je trebalo da vam kažem još i to da je sasvim sigurno nedužna."
     "Sasvim sigurno."
     "Sigurnost, naravno, otpada ako se ima u vidu da smo bili nesposobni da pronađemo oružje."
     Bejli nije popuštao: "Jeste li ispitali sve mogućnosti? U protivnom, ona bi bila izvršitelj."
     "Mislim da jesmo."
     "Nisam siguran. Da vidimo! Da bi se razbila lobanja, bilo je potrebno oružje, a ono nije nađeno na mestu zločina. Preostaje jedino da je oružje neko odneo. Da li je Gladija Delmar mogla da ukloni oruđe?"
     "Moguće je", reče Gruer.
     "Kako? Kad su stigli roboti, ona je ležala onesvešćena. Možda je glumila nesvesticu, ali bilo ovako ili onako, ona je bila tamo. Koliko je vremena proteklo od ubistva do dolaska prvog robota?"
     "To zavisi od tačnog vremena ubistva, a tim podatkom ne raspolažemo", odgovori Gruer neraspoloženo.
     "Pročitao sam izveštaj, gospodine. Jedan od robota svedoči da je čuo metež i uzvik za koji tvrdi da je Delmarov. Taj robot je očigledno bio najbliži mestu zločina. Pet minuta posle toga upalilo se signalno svetlo za poziv. Robotu je bilo potrebno manje od minuta da se pojavi. (Bejli je znao iz sopstvenog iskustva da se pozvani robot pojavi u tren oka.) Kako je gospođa Delmar mogla da za pet, ili čak deset minuta, iznese oružje, a onda se vrati da odglumi nesvest?"
     "Mogla ga je uništiti u aparatu za otpatke."
     "Pregledali su ga. Prema izveštaju, ostaci delovanja gama zraka bili su beznačajni. U poslednjih dvadeset četiri sata u aparatu nije uništen nikakav veći predmet."
     "To znam", primeti Gruer. "Ja naprosto navodim primer nečega što je moglo da se dogodi."
     "Tačno", reče Bejli, "ali mora postojati neko sasvim jednostavno rešenje. Pretpostavljam da su provereni roboti koji su pripadali Delmarovom domaćinstvu i da je sve bilo u redu."
     "Jeste."
     "Da li su svi roboti pravilno delovali, prema radnim nalozima?"
     "Jesu."
     "Da li je neko od njih mogao da odnese oružje, možda nesvestan onoga što čini?"
     "Nijedan od njih nije ništa uklonio s mesta zločina. Ništa što bi se na to moglo odnositi nije ni dirnuto."
     "Nije baš tako. Sigurno su pomerali telo da bi ga pripremili za spaljivanje."
     "Da, naravno, ali to jedva da ima neki značaj. Moglo se očekivati da će to uraditi."
     "Do đavola", promrmlja Bejli boreći se da sačuva mir. "Pretpostavimo sada da je još neko bio u laboratoriji."
     "Nemoguće", reče Gruer. "Kako bi neko mogao da prodre u blizinu doktora Delmara?"
     "Ali pretpostavimo!" poviče Bejli. "U mozgovima robota nije se nikad pojavila misao da bi neki nasilnik mogao tamo biti prisutan. Zbog toga pretpostavljam da nijednom od njih nije palo na um da pretraži okolinu kuće. Tako nešto nije ni pomenuto u izeštaju."
     "Nije bilo nikakvog pretraživanja dok se, mnogo kasnije, nije počelo da traga za oružjem."
     "Da li ste tražili tragove terenskog vozila ili možda helikoptera?"
     "Nismo."
     "Dakle, ako je neko hteo da se potrudi da lično dođe u blizinu doktora Delmara, kao što vi kažete, mogao je da ga ubije, a onda sasvim jednostavno da ode. Niko ga ne bi zaustavio pa ni video. Kasnije bi počinitelj mogao da se osloni na to da su svi sigurni kako niko tamo nije mogao da dođe."
     "Zaista, niko nije mogao", potvrdi Gruer.
     Bejli nastavi: "Još nešto, još samo jedna stvar: neki je robot bio umešan. Neki je robot bio na mestu zločina."
     Denil se prvi put umeša: "Robot nije mogao da bude na mestu zločina. Da je on bio tamo, zločin se ne bi dogodio."
     Bejli se naglo okrete prema njemu, a Gruer po drugi put podiže i spusti čašu, usmerivši pogled prema Denilu.
     "Zar nije tako?" upita Denil.
     "Tako je", reče Gruer. "Robot bi sprečio neku osobu koja bi htela da povredi drugu. Prvi zakon robotike."
     "U redu", potvrdi Bejli. "Dopuštam. Ali taj je robot morao biti sasvim blizu. Kad su ostali roboti stigli, on je već bio u laboratoriji. Recimo da je bio u sobi pored nje. Ubica se približava Delmaru, a ovaj viče: 'Ubićeš me!' Kućni roboti nisu čuli ove reči. Sve što su čuli bio je uzvik, pa su, kao nepozvani, ostali onde gde su i bili. Ali onaj posebni robot čuo je reči i prvi ga je zakon naveo da uđe nepozvan. Bilo je prekasno. Verovatno je video već izvršeni zločin."
     "To je sigurno bilo neposredno pre udarca", reče Gruer. "To je ono što ga je poremetilo. Prisustvovao je povredi ljudskog bića, a da to nije mogao sprečiti, što se protivi prvom zakonu. Njegov je pozitronski mozak, zavisno od okolnosti, morao pretrpeti veću ili manju štetu. U njegovom slučaju ta je šteta bila sudbonosna."
     Gruer se upiljio u vrhove svojih prstiju i stao da pomera čašu s napitkom tamo-amo, tamo-amo...
     "Dakle, robot je bio svedok. Da li je u tom smislu ispitivan?" reče Bejli.
     "Čemu? Bio je poremećen. Mogao je samo da ponavlja: 'Ubićeš me!' Dovde se slažem s vašim mišljenjem o tome kako su tekli događaji. Ove, verovatno poslednje Delmarove reči, utisnule su se u robotovu svest kada je sve drugo već bilo razoreno."
     "Ali ja sam čuo da je Solarija naročito vešta u izradi robota. Zar nema načina da se taj robot popravi? Zar nema puta da se njegova kola aktiviraju?"
     "Nema!" odgovori Gruer oštro.
     "Gde je sada taj robot?"
     "Bačen je u staro gvožđe."
     Bejli podiže obrve: "Imamo posla sa sasvim neobičnim slučajem. Nema motiva, nema sredstva, nema svedoka, nema dokaza. Tamo gde je postojao neki dokaz od koga bi se moglo početi, uništen je. Ustanovili ste da postoji samo jedna osumnječena osoba i, čini se, svi veruju u njenu krivicu, odnosno, svi u najmanju ruku veruju da niko drugi ne može biti kriv. To je, očigledno, i vaše mišljenje. Pitanje je sada: zašto ste poslali po mene?"
     Gruer se namršti: "Izgledate smeteni, gospodine Bejli." Tada se naglo okrete prema Denilu: "Gospodine Olivav!"
     "Izvolite, šefe Grueru."
     "Molim vas, prođite kroz zgradu i proverite da li su svi prozori zatvoreni i zamračeni. Možda detektiv Bejli oseća dejstvo otvorenog prostra."
     Ova tvrdnja iznenadi Bejlija. Nešto ga je teralo da se odupre Gruerovoj preduzimljivosti i da Denilu suprotan nalog, ali tek što se odlučio, primetio je u Gruerovim očima izvesno preklinjanje, a u boji glasa uznemirenost, pa sede i dopusti Denilu da pođe.
     U tom je času s Gruerovog lica nestala neka vrsta maske, pa je ono sada izgledalo otvoreno i zaplašeno.
     "Bilo je lakše nego što sam mislio", reče Gruer. "Pomišljao sam na mnoge načine da vas oslobodim Olivava, ali ničeg nisam mogao da se setim, a nisam ni pomislio da bi stanovnik Aurore izašao samo na jedan zahtev."
     "U redu, sada sam sam", reče Bejli.
     Gruer nastavi: "U njegovom prisustvu nisam mogao slobodno da govorim. On je s Aurore i nalazi se kod nas zato što je to bio uslov da dobijemo vas." Solarijanac se nagnu napred. "Ima još nešto u vezi s ovim ubistvom. Mene ne zanima samo ko ga je izvršio. Na Solariji postoje tajne stranke!"
     Bejli je zurio u njega: "Sigurno je da vam u tome ne mogu pomoći."
     "Sigurno je da možete. Sad shvatate sledeće: dr Delmar je bio tradicionalist. Verovao je u stari, dobri način života. Međutim, među nama su nove snage, snage koje traže promene, pa je Delmar ućutkan."
     "Gospođa Delmar?"
     "Možda je u to umešala svoje prste, ali to nije važno. Iza nje je tajno udruženje, a to je značajna stvar."
     "Jeste li sigurni? Imate li dokaza?"
     "Sasvim blede dokaze. Tu ne mogu ništa. Rikejn Delmar bio je na tragu nečega. Uveravao me je da je njegov dokaz valjan, a ja sam mu verovao. Isuviše sam ga dobro poznavao da bih ga smatrao ludakom ili detetom. Na žalost, malo mi je toga rekao. Naravno, on je imao nameru da svoju istragu dopuni i da zatim otvoreno iznese stvar pred vlasti. Izgleda da mu je vrlo malo trebalo da istragu dovrši, jer se u protivnom ne bi usudili da ga nasilno i bez oklevanja ubiju. Delmar je, ipak, nagovestio kako je ceo ljudski rod u opasnosti." Bejli je bio potresen. Za trenutak mu se činilo da ponovo sluša Minima, ali ovoga puta na široj lestvici. Zar se svi upravo njemu moraju obraćati zbog kosmičke opasnosti?
     "Šta vas je navelo da mislite da vam ja mogu pomoći?" upita on.
     "Jer ste Zemljanin", odgovori Gruer. "Razumete li? Mi, na Solariji, nemamo iskustva u tim stvarima, kao da nam nedostaje sposobnost razumevanja ljudi. Ovde nas ima suviše malo." Osećao se nelagodno. "Nerado vam to priznajem, gospodine Bejli. Neki mi se od mojih saradnika smeju, neki se ljute na mene, ali ja zaista tako mislim. Meni se čini da ste vi, Zemljani, u stanju da mnogo bolje razumete ljude, baš zato što živite u ljudskim gomilama. A detektiv i bolje od drugih, zar ne?"
     Bejli jedva primetno klimnu, ali ne progovori.
     Gruer nastavi: "Ovo je ubistvo gotovo srećna okolnost za nas. Ja se nisam usudio da govorim drugima o Delmarovoj istrazi, jer još nisam bio siguran ko je umešan u zaveru, a sam Delmar nije hteo da iznosi pojedinosti dok stvar ne privede kraju. Ali i da je Delmar dovršio svoje delo, postavlja se pitanje šta bismo mi posle toga radili!? Ja sam to ne znam. Još od samog početka sam smatrao da nam je potreban neko sa Zemlje. Shvatio sam da ste mi baš vi potrebni kada sam doznao o vašem uspehu u slučaju ubistva koje se dogodilo na Zemlji, u Gradu Svemiraca. Stupio sam u dodir s Aurorom, jer ste vi najduže sarađivali s ljudima te planete, a preko Aurore uspostavio sam vezu sa zemaljskom vladom. Saradnici u našoj vladi nisu se u tome sa mnom slagali. Tada se dogodilo ubistvo, što je bilo dovoljno da dobijem odobrenje koje mi je potrebno. Toga časa oni bi na sve pristali."
     Gruer je neko vreme oklevao, a onda dodade: "Nije baš lako tražiti pomoć od jednog Zemljanina, ali ja sam morao da tako postupim. Setite se, ma šta bilo u pitanju, ljudski rod je u opasnosti!"
     Dakle, Zemlja je u dvostrukoj opasnosti. Nije bilo mesta sumnji u očajnu iskrenost Gruerovog glasa.
     Ali ako je ubistvo bilo srećan povod da Gruer najzad uradi ono što je tako očajno oduvek nastojao da uradi, ono je, s nekog drugog gledišta, moglo biti nesrećna stvar. Sve je to otvaralo puteve ka novim mislima koje još nisu našle put do Bejlijevog izraza, pogleda ili glasa.
     "Poslali su me ovamo, gospodine, da vam pomognem i ja ću to i uraditi kako najbolje umem", reče Bejli.
     Gruer najzad podiže svoje dugo odlagano piće i reče, gledajući Bejlija preko ivice čaše: "Dobro, ali ni reči Denilu Olivavu, molim vas. Ma šta bilo posredi, Aurora bi mogla biti umešana. U slučaju ubistva pokazali su interesovanje koje nije u srazmeri s događajem. Oni su, na primer, uporno zahtevali da primimo gospodina Olivava jer je ranije radio s vama, ali možda su hteli da ovde imaju čoveka od poverenja."
     Pijuckao je polako, a pogled mu je počivao na Bejliju.
     Bejli je prstima zamišljeno trljao svoje duguljasto lice: "Dakle, ako je..." započe.
     Nije dovršio. Skočio je sa stolice i skoro pojurio prema sagovorniku, pre no što se i setio da je to bila samo njegova slika.
     Jer Gruer je divlje zurio u svoje piće, hvatao se za grlo i hrapavo piskao: "Peče... peče..."
     Čaša ispade iz njegove ruke, piće se prosu, a on se skljoka lica iskrivljenog od bola.