18. DUEL
Švarcove misli kuljale su poput
klučale vode. Na neki čudan, grozničav način, osećao se prijatno.
Izgledalo je kao da jedan deo njega apsolutno vlada situacijom, a
drugi, veći, još u to ne može da poveruje. Njega su paralisali
nešto kasnije u odnosu na ostale. Sada je već i dr Šekt mogao s
lakoćom da sedi, dok je on bio u stanju tek da jedva pomeri
ruku.
I, tako, zagledan u sekretarove
iscurene misli, bez dileme lude i zle, Švarc otpoče duel.
"Prvobitno sam bio na vašoj strani",
reče on, "čak iako sam znao da se spremate da me ubijete. Mislio
sam da razumem vaša osećanja i namere... No, umovi ovo troje ljudi
uglavnom su nevini i čisti, dok vaš može biti prava izložba. Jer,
ne borite se vi čak ni za Zemlju, odnosno Zemljane, već samo i
isključivo za svoju ličnu moć. U vama ne mogu da nađem viziju
oslobođene Zemlje, već samo Zemlje koja je ponovo porobljena. Kod
vas vidim ne želju da se moć Carstva naprosto srubi, već da se
zameni vašom ličnom diktaturom."
"Vi vidite baš sve, zar ne?" upita
Balkis. "Pa, gledajte koliko vam drago. Ne treba mi to saznanje i
od vas - ne u toj meri da sada trpim i vašu drskost. Ubrzali smo
čas udara, kako se čini. Jeste li to očekivali? Čudnovato je što se
sve, uz malo pritiska, može učiniti. Zapanjeni su čak i oni koji
tvrde da je veća brzina nemoguća. Vidite li vi to, patetični moj
čitaču misli?"
"Ne vidim. Tražio sam, no, izgleda da
mi je promaklo. Da pogledamo sada... Dva dana - manje - da
vidimo... Utorak, šest časova ujutro, po lokalnom vremenu
Čika."
Blaster se odjednom, i konačno,
stvori u sekretarovoj ruci. On se žurnim koracima primače klupi na
kojoj je ležao Švarc.
"Otkud znate?"
Švarc se sav stisnu; njegove mentalne
hvataljke zgrčiše se i sklopiše. Vilični mišići se zgrčiše, obrve
izviše, no to su bili samo sporedni izrazi napora koji je činio. Iz
njegovog mozga pruži se nešto i snažno obuhvati Dodir Misli onog
drugog.
Arvardan isprava ne primeti ništa
čudno. To što je sekretar naglo zastao i ostao u tom položaju nije
mu, tog trenutka, ništa kazivalo.
Švarc promuca s mukom: "Imam ga...
Oduzmite mu revolver. Neću moći još dugo..." Glas mu pređe u
krkljanje.
Tek tada Arvardan shvati. Naglim
naporom uspe da se uspravi u puzeći stav, a onda, polako, naprežući
svaki mišić, podiže se do nesigurnog stojećeg položaja. Pola takođe
pokuša da ustane, no to joj ne pođe za rukom. Šekt samo skliznu sa
klupe na kolena. Jedino je još Švarc ležao, lica izobličenog od
napora.
Sekretara kao da je ošinuo Meduzin
pogled. Graške znoja klizile su niz njegovo glatko, neizborano
čelo, a ni lice mu nije odavalo nikakvo osećanje. Samo je njegova
desna ruka, kojom je držao revolver, pokazivala slabašne znake
života. Trzala se gotovo neprimetnim pokretima; prst mu je ležao na
obaraču - nije to bio pritisak od neposredne opasnosti, no, trzaji
su se nastavljali...
"Držite ga čvrsto", izusti Arvardan
uz gotovo razuzdano veselje. Pridržavao se za naslon stolice,
trudeći se da skupi dovoljno snage. "Dajte mi vremena da ga
dohvatim."
Jedva je pomicao stopala. Osećao se
kao usred noćne more, kao da napreduje kroz testo, pliva kroz
katran - oslanjajući se samo na svoje umorne mišiće, tako polako...
tako polako.
Nije bio - niti je mogao biti -
svestan užasnog duela koji se pred njim odvijao.
Sekretarov jedini cilj bio je da svu
svoju snagu usmeri u svoj prst - samo nekoliko grama pritiska,
preciznije, pošto je to bio donji prag sile na koju je obarač
reagovao. Trebalo je samo dati nalog poremećenom podlaktičnom
mišiću, skoro poluukočenom, a onda...
Švarc je takođe imao samo jedan cilj,
naravno, da predupredi taj poslednji trzaj. No, u svoj toj masi
osećanja koja mu je pružao Dodir Misli, nije nikako mogao da
otkrije koja je oblast naročito zadužena za taj prst. Stoga je upro
svu snagu da izazove opštu ukočenost, potpunu... bez ostatka!
Sekretarov Dodir Misli trudio se,
prirodno, da umakne tom zahvatu. Švarcovoj kontroli suprotstavljao
se hitar i zastrašujuće inteligentan um. U jednom trenutku bio bi
potpuno miran, u iščekivanju, a onda bi naglo izveo strašan,
rascepljujući pokušaj da se oslobodi, da istrgne neki mišić...
Švarc je, pak, imao utisak da drži
svog partnera u rvačkom zahvatu, i da mora da ga drži po svaku
cenu, dok ovaj mahnito njime vitla unaokolo.
No, sve se ovo odvijalo skriveno od
pogleda; jedini znak bilo je nervozno stezanje i labavljenje
Švarcovih vilica. Podrhtavanje usana, okrvavljenih od brojnih
ugriza - i taj, povremeni, meki pokret sekretarovog prsta koji
pokušava, pokušava... Arvardan, i protiv svoje volje, zastade za
trenutak da se odmori. Njegovi ispruženi prsti već su dodirivali
sekretarovu odeću, no on oseti da dalje ne može. Njegova preumorna
pluća nisu više primala dovoljno vazduha, onoliko koliko su mišići
na nogama zahtevali. Oči su mu bile zamagljene suzama, od napora, a
u čitavom umu osećao je strašan bol.
"Samo još nekoliko trenutaka, Švarce.
Držite ga, samo još malo, držite ga..."
Švarc lagano, sasvim lagano, odmahnu
glavom. "Neću moći... Neću moći..."
Švarc je osećao kako čitav njegov
svet uranja u tup, zamagljen haos. Hvataljke njegovog uma postajale
su sve kruće i manje osetljive.
Sekretarov prst pokuša ponovo. Nije
odustajao. Pritisak se, malo-pomalo pojačavao.
Švarcove oči kao da iskočiše iz
duplje, vene na čelu snažno su pulsirale. Osećao je kako se
protivnički um polako bliži trijumfu.
A onda se Arvardan naglo otisnu
napred. Njegovo se kruto i neposlušno telo strovali, dok su mu
ispružene ruke mahnito pokušavale da uhvate cilj. Zarobljeni
sekretar sruši se zajedno s njim. Blaster odlete i ču se zvonak
zvuk njegovog pada o tvrdi pod.
No, sledećeg trenutka, Švarcova glava
klonu i sekretarov um se slobodi. No, sekretar je i dalje ležao na
podu, potpuno blokiran Arvardanovim teškim obamrlim telom. On s
podmuklom snagom zabi koleno u slabinu svog protivnika i njegova se
pesnica sruči na Arvardnaovu slepoočnicu. Arvardan se otkotrlja u
stranu.
Sekretar nesigurno ustade, poluugušen
i raščupane kose, ali ponovo je bio zaustavljen.
Oči u oči, sada sa Šektom,
naslonjenim na zid. U njegovim drhtavim rukama nalazio se blaster,
uperen, iako nesigurno, put sekretara.
"Vi, budale", podvrisnu sekretar,
zamucavši od besa, "šta mislite da postignete? Treba samo da glasno
viknem..."
"I da odmah umrete", dopuni Šekt
slabašnim glasom.
"Time ništa ne dobijate", odvrati
gorko sekretar, "i to vrlo dobro znate. Niti ćete time spasti
Carstvo, niti sebe same. Dajte mi taj blaster i slobodiću vas."
On pruži ruku, no Šekt se samo
nasmeši. "Nisam toliko lud pa da vam poverujem."
"Možda ne, ali i dalje si napola
oduzet!" Sekretar naglo odskoči udesno, mnogo brže no što je Šekt
mogao i da pomisli da povuče obarač.
No, sada, Balkisov um, spremajući se
za poslednji potez, potpuno se usredsredio na blaster kome je za
trenutak izmakao, ostavši izvan njegovog domašaja. Švarc ponovo, po
poslednji put, baci snop svojih misli i sekretar se okliznu i sruši
kao pokošen.
Arvardan se s bolom pridiže. Obraz mu
je bio crven i natekao, i povodio se u hodu. "Možete li da se
pomerite, Švarce?" upita on.
"Pomalo", dopre do njega umoran
odgovor. Švarc skliznu sa svog ležaja.
"Dolazi li neko ovamo?"
"Nikoga ne mogu da otkrijem."
Arvardan uputi Poli jedan bled osmeh
i spusti svoju šaku na njenu meku, smeđu kosu. Ona mu uzvrati
blistavim pogledom. Nekoliko puta je, u toku poslednja dva časa,
bio potpuno siguran da nikada, nikada više neće moći da oseti dodir
njene kose i vidi njene oči.
"Možda će ipak doći ono 'posle', zar
ne, Pola?" No, ona uzmognu samo da zatrese glavom. "Nemamo dovoljno
vremena. Rok nam je do šest časova u utorak."
"Nemamo dovoljno vremena? Videćemo."
Arvardan se sagnu nad Starešinom koji je ležao nepokretno, i nimalo
nežno, okrenu mu glavu nagore.
"Je li živ?" On pokuša da svojim
utrnulim prstima potraži njegovu žilu kucavicu, a onda jednostavno
postavi svoj dlan na njegove grudi. "Srce mu, ipak, kuca", zaključi
on. "Imate strahovitu moć, Švarce. Zašto ovo niste odmah
učinili?"
"Hteo sam da ga zadržim nepomičnog",
odgovori Švarc. Jasno su se na njemu ogledali tragovi uloženog
napora. "Mislio sam, ukoliko budem mogao da ga tako zadržim, da ga
zatim iskoristim da bismo izišli odavde. Kao zaklon."
Šekt, sa iznenadnom živošću, reče:
"To možemo. Na pola milje odavde nalazi se carski vojni garnizon
For Diburn. Kad bismo stigli donde bili bismo sigurni i mogli bismo
odmah da pozovemo Enija."
"Kad bismo stigli donde! Napolju nas
čeka sigurno stotina stražara, a usput još toliko. A šta da radimo
s ovim zelenkom? Da ga nosimo? Da ga, možda, stavimo u neka mala
kolica?" Arvardan se ironično nasmeja.
"Osim toga", dodade Švarc sumorno,
"ne bih mogao još dugo da ga držim u ovom stanju. Videli ste i sami
- nisam uspeo."
"Jer niste još dovoljno na to
navikli", primeti ozbiljno Šekt. "Čujte me sad: mislim da znam kako
funkcioniše vaš mozak - kao prijemnik elektromagnetskih polja iz
drugog mozga. Mislim da ste sposobni da se ponašate i kao
odašiljač. Razumete li?"
Švarc je delovao bolno nesigurno.
"Morate razumeti", nastavi uporno
Šekt. "Morate da se koncentrišete na to šta želite da učinite - ali
najpre ćemo mu vratiti blaster."
"Šta?" dopre besan povik iz tri
grla.
Šekt podiže glas. "On mora da nas
izvede odavde. Na drugi način ne možemo napolje, zar ne? A kako da
ga učinimo najmanje sumnjivim? Tako što ćemo mu dati oružje u
ruke."
"Ali ja ne bih mogao da ga
kontrolišem! Kažem vam da ne bih mogao!" Švarc je kršio ruke,
protezao ih i tapšao njima, ne bi li im povratio normalnu
osetljivost. "Vi baratate samo teorijom, dr Šekt. Vi ne znate kako
je to. To je teška, bolna stvar i nije nimalo laka."
"Znam, ali to nam je jedina šansa.
Pokušajte, Švarce. Naterajte ga da pomakne ruku da dođe svesti."
Šektov glas bio je gotovo molećiv.
Sekretar nešto prostenja i Švarc
oseti kako se njegov Dodir Misli polako budi. Tiho, gotovo
uplašeno, on pusti da se dodir pojača - a onda mu izdade nalog.
Nisu to bile naprosto reči: bio je to onaj tihi govor koji
usmeravate ka vlastitoj ruci kada želite da se ona pomeri, a koga
niste ni svesni.
Ali Švarcova ruka se ne pomače:
pomače se sekretarova. Zemljanin iz prošlosti pogleda unaokolo, s
divljim osmehom na licu, no ostali nisu odvajali pogled od Balkisa
- opružene figure koja se vraćala iz nesvesti i čija je ruka, čudno
i nepotrebno, štrčala napred pod uglom od devedeset stepeni.
Švarc se baci na posao.
Sekretar se pridiže oštrim,
iscepkanim pokretima: kao da zamalo izgubi ravnotežu. A onda
zaplesa, na neki čudan način, kao protiv svoje volje.
Nije u tom plesu bilo ni ritma, ni
lepote. No, za troje ljudi koji su posmatrali telo, i za Švarca,
koji je posmatrao i telo i dušu, bio je to prizor prema kome su
osećali neopisivo strahopoštovanje. Jer, u tom trenutku,
sekretarovo telo bilo je pod kontrolom uma s kojim nije bilo
povezano na fizički način.
Polako, oprezno, Šekt se približi
sekretaru koji je izgledao kao robot, i ne bez straha, ispruži
svoju ruku. U njegovom otvorenom dlanu ležao je blaster, drške
okrenute ka sekretaru.
"Naterajte ga, Švarce, da uzme
blaster", reče on.
Balkisova ruka se ispruži i nespretno
prihvati oružje. Za trenutak se u njegovim očima ukaza oštar,
pohotan sjaj, no, brzo ga nestade. Lagano, lagano, blaster bi
vraćen na svoje mesto na opasaču i ruka klonu.
Švarc se pištavo nasmeja. "Skoro da
se izvukao, maločas." No, lice mu još bilo bledo.
"Pa? Možete li da ga držite?"
"Bori se kao sam đavo. No, čini mi se
da mi lakše ide nego malopre."
"Da, sada ste već naučili kako
treba", pokuša Šekt da ga ohrabri, iako ni sam baš nije bio sasvim
siguran u to što govori. "Nastavimo, sada. Ne trudite se više da ga
držite, već zamišljajte da to radite sami."
"Možete li da učinite da govori?"
upade Arvardan.
Usledi pauza, a onda se iz
sekretarovih usta začu duboko i nerazgovetno mrmljanje. Još jedna
stanka: mrmljanje se ponovi.
"To je sve što mogu", reče Švarc.
"Ali zašto to ne može?" upita
zabrinuto Pola.
"U pitanju su vrlo složeni i tanani
pokreti mišića", slegnu ramenima Šekt. "Nije to isto kao kad su u
pitanju jednostavni motorni mišići. Nema veze, Švarce. Moći ćemo
možda i bez toga."
Teško da bi iko od četvoro ljudi
događaje u protekla dva časa opisao na isti način. Doktor Šekt je,
na primer, osećao nekakvu čudnu ukočenost, u kojoj svi njegovi
strahovi utonuše u jedno jedino, bespomoćno i dahtavo saosećanje sa
Švarcom, koji je vodio tako tešku unutrašnju borbu. Stoga nije
skidao pogled s tog okruglog lica koje se mučno mrštilo i grčilo.
Ostale bi pogledao tek na tren.
Stražari na vratima odaje odsečno
salutiraše sekretaru, koji se na njima pojavi u svom zelenom odelu,
obeležju zvaničnosti i moći. Sekretar odvrati pozdrav na odsutan,
mlitav način. I oni prođoše, neometani.
Tek pošto napustiše Dom, Arvardan
postade svestan ludosti čitave stvari. Velika, nezamisliva opasnost
koja se nadvija nad Galaksijom i mala oaza sigurnosti koja će,
možda, moći da premosti ambis. Pa čak i tada, čak i tada, Arvardan
je osećao kako se topi na svaki Polin pogled. Da li zbog života
čiji se kraj približavao, zbog budućnosti koja je uništena, zbog
večne buduće nedostupnosti slasti koju je okusio - šta god da je
bilo posredi, niko mu još nije delovao tako potpuno i tako
bezuslovno poželjan.
Kasnije je shvatio da je ona bila
jedino čega se seća. Samo ta devojka...
A Pola je sada bila obasjana
blistavošću jutarnjeg sunca i Arvardan obori glavu pred tim
zaslepljujućim prizorom. Ona mu se nasmeši i oseti se tako
sigurnom, svesna čvrste, teške ruke na kojoj se njena odmarala. To
je bila pojedinost koje će se kasnije jasno sećati. Ravna, čvrsta
mišica prekrivena lakom, presijavajućom plastičnom odevnom
tvorevinom, glatkom i hladnom pod njenom nadlanicom...
Švarc kao da je bio u agoniji, sav
obliven znojem. Krivudavi put koji je vodio od bočnog ulaza na koji
su izašli bio je gotovo potpuno prazan. Bio je zaista zahvalan
nebesima.
Jer, jedini je on znao kakve bi bile
posledice neuspeha. U neprijateljskom Dodiru koji je kontrolisao
osećao je nepodnošljivo uniženje, neodoljivu mržnju, strašne
odluke. Morao je da pretražuje Dodir da bi saznao ono za čim traga
- položaj službenih kola, najbrži put do njih - i tako je i iskusio
ljutitu gorčinu odlučne osvete koja ima da se sprovede ukoliko
njegova kontrola popusti makar samo za delić sekunde.
Tajnovite struje misli po kojima je
bio primoran da rovari zauvek su ostale samo njemu poznate. Kasnije
naiđoše mnoga bleda, siva jutra i nevine zore u kojima je ponovo
proživljavao kako vodi korake jednog ludaka preko neprijateljskog
minskog polja.
Švarc dahćući poče da govori kada
stigoše do kola; nije se usudio da svoju kontrolu popusti makar za
onoliko koliko bi bilo neophodno da izgovara tečne rečenice: "Ne
mogu... da vozim... ne mogu... da ga nateram... da vozi... teško
je... ne mogu..."
Šekt ga umiri blagim glasom. Nije se
usuđivao da ga dodirne, da mu govori normalnim glasom, da uznemiri
njegov um makar za tren.
Samo je prošaptao: "Neka sedne
pozadi, Švarc. Ja ću voziti. Znam kako. Od sada neka samo bude
miran, i uzećemo mu oružje."
Sekretarovo vozilo bilo je poseban
model, različit, i stoga je privlačilo pažnju. Zeleni farovi su se
okretali ulevo i udesno u pravilnim potezima, te se tako i svetlo,
u smaragdnim odsjajima, pojačavalo i slabilo. Ljudi su ih
posmatrali; kola koja su im išla u susret brzo bi se, u izraz
poštovanja, sklanjala u stranu.
Da kola nisu bila toliko primetna,
toliko upadljiva, prolaznik bi možda mogao da uoči bledu,
nepokretnu figuru Starešine na zadnjem sedištu - možda bi se
začudio, možda bi osetio opasnost...
No, svi su gledali samo u kola. Vreme
je prolazilo...
Jedan vojnik je stajao pred sjajnim,
hromiranim vratnicama koje su se uzdizale ponosno, sveobuhvatno,
što je bila odlika svih građevina Carstva, nasuprot nezgrapno
masivnim i oniskim arhitektonskim oblicima Zemlje. Kao znak
upozorenja, on uperi u njih ogromnu pušku te se kola
zaustaviše.
Arvardan izviri. "Ja sam državljanin
Carstva, vojniče. Želeo bih da vidim komandanta."
"Moram da vidim vaše isprave,
gospodine."
"Nisu kod mene. Ja sam Bel Arvardan,
sa Barona, Sirijusov sektor. Ovde sam po namesnikovom nalogu i vrlo
se žurim."
Vojnik progovori nešto u svoj
komunikator. Sačeka malo na odgovor, a zatim spusti pušku i
odstupi. Vratnice se lagano pomakoše u stranu.