18. DUEL

     Švarcove misli kuljale su poput klučale vode. Na neki čudan, grozničav način, osećao se prijatno. Izgledalo je kao da jedan deo njega apsolutno vlada situacijom, a drugi, veći, još u to ne može da poveruje. Njega su paralisali nešto kasnije u odnosu na ostale. Sada je već i dr Šekt mogao s lakoćom da sedi, dok je on bio u stanju tek da jedva pomeri ruku.
     I, tako, zagledan u sekretarove iscurene misli, bez dileme lude i zle, Švarc otpoče duel.
     "Prvobitno sam bio na vašoj strani", reče on, "čak iako sam znao da se spremate da me ubijete. Mislio sam da razumem vaša osećanja i namere... No, umovi ovo troje ljudi uglavnom su nevini i čisti, dok vaš može biti prava izložba. Jer, ne borite se vi čak ni za Zemlju, odnosno Zemljane, već samo i isključivo za svoju ličnu moć. U vama ne mogu da nađem viziju oslobođene Zemlje, već samo Zemlje koja je ponovo porobljena. Kod vas vidim ne želju da se moć Carstva naprosto srubi, već da se zameni vašom ličnom diktaturom."
     "Vi vidite baš sve, zar ne?" upita Balkis. "Pa, gledajte koliko vam drago. Ne treba mi to saznanje i od vas - ne u toj meri da sada trpim i vašu drskost. Ubrzali smo čas udara, kako se čini. Jeste li to očekivali? Čudnovato je što se sve, uz malo pritiska, može učiniti. Zapanjeni su čak i oni koji tvrde da je veća brzina nemoguća. Vidite li vi to, patetični moj čitaču misli?"
     "Ne vidim. Tražio sam, no, izgleda da mi je promaklo. Da pogledamo sada... Dva dana - manje - da vidimo... Utorak, šest časova ujutro, po lokalnom vremenu Čika."
     Blaster se odjednom, i konačno, stvori u sekretarovoj ruci. On se žurnim koracima primače klupi na kojoj je ležao Švarc.
     "Otkud znate?"
     Švarc se sav stisnu; njegove mentalne hvataljke zgrčiše se i sklopiše. Vilični mišići se zgrčiše, obrve izviše, no to su bili samo sporedni izrazi napora koji je činio. Iz njegovog mozga pruži se nešto i snažno obuhvati Dodir Misli onog drugog.
     Arvardan isprava ne primeti ništa čudno. To što je sekretar naglo zastao i ostao u tom položaju nije mu, tog trenutka, ništa kazivalo.
     Švarc promuca s mukom: "Imam ga... Oduzmite mu revolver. Neću moći još dugo..." Glas mu pređe u krkljanje.
     Tek tada Arvardan shvati. Naglim naporom uspe da se uspravi u puzeći stav, a onda, polako, naprežući svaki mišić, podiže se do nesigurnog stojećeg položaja. Pola takođe pokuša da ustane, no to joj ne pođe za rukom. Šekt samo skliznu sa klupe na kolena. Jedino je još Švarc ležao, lica izobličenog od napora.
     Sekretara kao da je ošinuo Meduzin pogled. Graške znoja klizile su niz njegovo glatko, neizborano čelo, a ni lice mu nije odavalo nikakvo osećanje. Samo je njegova desna ruka, kojom je držao revolver, pokazivala slabašne znake života. Trzala se gotovo neprimetnim pokretima; prst mu je ležao na obaraču - nije to bio pritisak od neposredne opasnosti, no, trzaji su se nastavljali...
     "Držite ga čvrsto", izusti Arvardan uz gotovo razuzdano veselje. Pridržavao se za naslon stolice, trudeći se da skupi dovoljno snage. "Dajte mi vremena da ga dohvatim."
     Jedva je pomicao stopala. Osećao se kao usred noćne more, kao da napreduje kroz testo, pliva kroz katran - oslanjajući se samo na svoje umorne mišiće, tako polako... tako polako.
     Nije bio - niti je mogao biti - svestan užasnog duela koji se pred njim odvijao.
     Sekretarov jedini cilj bio je da svu svoju snagu usmeri u svoj prst - samo nekoliko grama pritiska, preciznije, pošto je to bio donji prag sile na koju je obarač reagovao. Trebalo je samo dati nalog poremećenom podlaktičnom mišiću, skoro poluukočenom, a onda...
     Švarc je takođe imao samo jedan cilj, naravno, da predupredi taj poslednji trzaj. No, u svoj toj masi osećanja koja mu je pružao Dodir Misli, nije nikako mogao da otkrije koja je oblast naročito zadužena za taj prst. Stoga je upro svu snagu da izazove opštu ukočenost, potpunu... bez ostatka!
     Sekretarov Dodir Misli trudio se, prirodno, da umakne tom zahvatu. Švarcovoj kontroli suprotstavljao se hitar i zastrašujuće inteligentan um. U jednom trenutku bio bi potpuno miran, u iščekivanju, a onda bi naglo izveo strašan, rascepljujući pokušaj da se oslobodi, da istrgne neki mišić...
     Švarc je, pak, imao utisak da drži svog partnera u rvačkom zahvatu, i da mora da ga drži po svaku cenu, dok ovaj mahnito njime vitla unaokolo.
     No, sve se ovo odvijalo skriveno od pogleda; jedini znak bilo je nervozno stezanje i labavljenje Švarcovih vilica. Podrhtavanje usana, okrvavljenih od brojnih ugriza - i taj, povremeni, meki pokret sekretarovog prsta koji pokušava, pokušava... Arvardan, i protiv svoje volje, zastade za trenutak da se odmori. Njegovi ispruženi prsti već su dodirivali sekretarovu odeću, no on oseti da dalje ne može. Njegova preumorna pluća nisu više primala dovoljno vazduha, onoliko koliko su mišići na nogama zahtevali. Oči su mu bile zamagljene suzama, od napora, a u čitavom umu osećao je strašan bol.
     "Samo još nekoliko trenutaka, Švarce. Držite ga, samo još malo, držite ga..."
     Švarc lagano, sasvim lagano, odmahnu glavom. "Neću moći... Neću moći..."
     Švarc je osećao kako čitav njegov svet uranja u tup, zamagljen haos. Hvataljke njegovog uma postajale su sve kruće i manje osetljive.
     Sekretarov prst pokuša ponovo. Nije odustajao. Pritisak se, malo-pomalo pojačavao.
     Švarcove oči kao da iskočiše iz duplje, vene na čelu snažno su pulsirale. Osećao je kako se protivnički um polako bliži trijumfu.
     A onda se Arvardan naglo otisnu napred. Njegovo se kruto i neposlušno telo strovali, dok su mu ispružene ruke mahnito pokušavale da uhvate cilj. Zarobljeni sekretar sruši se zajedno s njim. Blaster odlete i ču se zvonak zvuk njegovog pada o tvrdi pod.
     No, sledećeg trenutka, Švarcova glava klonu i sekretarov um se slobodi. No, sekretar je i dalje ležao na podu, potpuno blokiran Arvardanovim teškim obamrlim telom. On s podmuklom snagom zabi koleno u slabinu svog protivnika i njegova se pesnica sruči na Arvardnaovu slepoočnicu. Arvardan se otkotrlja u stranu.
     Sekretar nesigurno ustade, poluugušen i raščupane kose, ali ponovo je bio zaustavljen.
     Oči u oči, sada sa Šektom, naslonjenim na zid. U njegovim drhtavim rukama nalazio se blaster, uperen, iako nesigurno, put sekretara.
     "Vi, budale", podvrisnu sekretar, zamucavši od besa, "šta mislite da postignete? Treba samo da glasno viknem..."
     "I da odmah umrete", dopuni Šekt slabašnim glasom.
     "Time ništa ne dobijate", odvrati gorko sekretar, "i to vrlo dobro znate. Niti ćete time spasti Carstvo, niti sebe same. Dajte mi taj blaster i slobodiću vas."
     On pruži ruku, no Šekt se samo nasmeši. "Nisam toliko lud pa da vam poverujem."
     "Možda ne, ali i dalje si napola oduzet!" Sekretar naglo odskoči udesno, mnogo brže no što je Šekt mogao i da pomisli da povuče obarač.
     No, sada, Balkisov um, spremajući se za poslednji potez, potpuno se usredsredio na blaster kome je za trenutak izmakao, ostavši izvan njegovog domašaja. Švarc ponovo, po poslednji put, baci snop svojih misli i sekretar se okliznu i sruši kao pokošen.
     Arvardan se s bolom pridiže. Obraz mu je bio crven i natekao, i povodio se u hodu. "Možete li da se pomerite, Švarce?" upita on.
     "Pomalo", dopre do njega umoran odgovor. Švarc skliznu sa svog ležaja.
     "Dolazi li neko ovamo?"
     "Nikoga ne mogu da otkrijem."
     Arvardan uputi Poli jedan bled osmeh i spusti svoju šaku na njenu meku, smeđu kosu. Ona mu uzvrati blistavim pogledom. Nekoliko puta je, u toku poslednja dva časa, bio potpuno siguran da nikada, nikada više neće moći da oseti dodir njene kose i vidi njene oči.
     "Možda će ipak doći ono 'posle', zar ne, Pola?" No, ona uzmognu samo da zatrese glavom. "Nemamo dovoljno vremena. Rok nam je do šest časova u utorak."
     "Nemamo dovoljno vremena? Videćemo." Arvardan se sagnu nad Starešinom koji je ležao nepokretno, i nimalo nežno, okrenu mu glavu nagore.
     "Je li živ?" On pokuša da svojim utrnulim prstima potraži njegovu žilu kucavicu, a onda jednostavno postavi svoj dlan na njegove grudi. "Srce mu, ipak, kuca", zaključi on. "Imate strahovitu moć, Švarce. Zašto ovo niste odmah učinili?"
     "Hteo sam da ga zadržim nepomičnog", odgovori Švarc. Jasno su se na njemu ogledali tragovi uloženog napora. "Mislio sam, ukoliko budem mogao da ga tako zadržim, da ga zatim iskoristim da bismo izišli odavde. Kao zaklon."
     Šekt, sa iznenadnom živošću, reče: "To možemo. Na pola milje odavde nalazi se carski vojni garnizon For Diburn. Kad bismo stigli donde bili bismo sigurni i mogli bismo odmah da pozovemo Enija."
     "Kad bismo stigli donde! Napolju nas čeka sigurno stotina stražara, a usput još toliko. A šta da radimo s ovim zelenkom? Da ga nosimo? Da ga, možda, stavimo u neka mala kolica?" Arvardan se ironično nasmeja.
     "Osim toga", dodade Švarc sumorno, "ne bih mogao još dugo da ga držim u ovom stanju. Videli ste i sami - nisam uspeo."
     "Jer niste još dovoljno na to navikli", primeti ozbiljno Šekt. "Čujte me sad: mislim da znam kako funkcioniše vaš mozak - kao prijemnik elektromagnetskih polja iz drugog mozga. Mislim da ste sposobni da se ponašate i kao odašiljač. Razumete li?"
     Švarc je delovao bolno nesigurno.
     "Morate razumeti", nastavi uporno Šekt. "Morate da se koncentrišete na to šta želite da učinite - ali najpre ćemo mu vratiti blaster."
     "Šta?" dopre besan povik iz tri grla.
     Šekt podiže glas. "On mora da nas izvede odavde. Na drugi način ne možemo napolje, zar ne? A kako da ga učinimo najmanje sumnjivim? Tako što ćemo mu dati oružje u ruke."
     "Ali ja ne bih mogao da ga kontrolišem! Kažem vam da ne bih mogao!" Švarc je kršio ruke, protezao ih i tapšao njima, ne bi li im povratio normalnu osetljivost. "Vi baratate samo teorijom, dr Šekt. Vi ne znate kako je to. To je teška, bolna stvar i nije nimalo laka."
     "Znam, ali to nam je jedina šansa. Pokušajte, Švarce. Naterajte ga da pomakne ruku da dođe svesti." Šektov glas bio je gotovo molećiv.
     Sekretar nešto prostenja i Švarc oseti kako se njegov Dodir Misli polako budi. Tiho, gotovo uplašeno, on pusti da se dodir pojača - a onda mu izdade nalog. Nisu to bile naprosto reči: bio je to onaj tihi govor koji usmeravate ka vlastitoj ruci kada želite da se ona pomeri, a koga niste ni svesni.
     Ali Švarcova ruka se ne pomače: pomače se sekretarova. Zemljanin iz prošlosti pogleda unaokolo, s divljim osmehom na licu, no ostali nisu odvajali pogled od Balkisa - opružene figure koja se vraćala iz nesvesti i čija je ruka, čudno i nepotrebno, štrčala napred pod uglom od devedeset stepeni.
     Švarc se baci na posao.
     Sekretar se pridiže oštrim, iscepkanim pokretima: kao da zamalo izgubi ravnotežu. A onda zaplesa, na neki čudan način, kao protiv svoje volje.
     Nije u tom plesu bilo ni ritma, ni lepote. No, za troje ljudi koji su posmatrali telo, i za Švarca, koji je posmatrao i telo i dušu, bio je to prizor prema kome su osećali neopisivo strahopoštovanje. Jer, u tom trenutku, sekretarovo telo bilo je pod kontrolom uma s kojim nije bilo povezano na fizički način.
     Polako, oprezno, Šekt se približi sekretaru koji je izgledao kao robot, i ne bez straha, ispruži svoju ruku. U njegovom otvorenom dlanu ležao je blaster, drške okrenute ka sekretaru.
     "Naterajte ga, Švarce, da uzme blaster", reče on.
     Balkisova ruka se ispruži i nespretno prihvati oružje. Za trenutak se u njegovim očima ukaza oštar, pohotan sjaj, no, brzo ga nestade. Lagano, lagano, blaster bi vraćen na svoje mesto na opasaču i ruka klonu.
     Švarc se pištavo nasmeja. "Skoro da se izvukao, maločas." No, lice mu još bilo bledo.
     "Pa? Možete li da ga držite?"
     "Bori se kao sam đavo. No, čini mi se da mi lakše ide nego malopre."
     "Da, sada ste već naučili kako treba", pokuša Šekt da ga ohrabri, iako ni sam baš nije bio sasvim siguran u to što govori. "Nastavimo, sada. Ne trudite se više da ga držite, već zamišljajte da to radite sami."
     "Možete li da učinite da govori?" upade Arvardan.
     Usledi pauza, a onda se iz sekretarovih usta začu duboko i nerazgovetno mrmljanje. Još jedna stanka: mrmljanje se ponovi.
     "To je sve što mogu", reče Švarc.
     "Ali zašto to ne može?" upita zabrinuto Pola.
     "U pitanju su vrlo složeni i tanani pokreti mišića", slegnu ramenima Šekt. "Nije to isto kao kad su u pitanju jednostavni motorni mišići. Nema veze, Švarce. Moći ćemo možda i bez toga."

     Teško da bi iko od četvoro ljudi događaje u protekla dva časa opisao na isti način. Doktor Šekt je, na primer, osećao nekakvu čudnu ukočenost, u kojoj svi njegovi strahovi utonuše u jedno jedino, bespomoćno i dahtavo saosećanje sa Švarcom, koji je vodio tako tešku unutrašnju borbu. Stoga nije skidao pogled s tog okruglog lica koje se mučno mrštilo i grčilo. Ostale bi pogledao tek na tren.
     Stražari na vratima odaje odsečno salutiraše sekretaru, koji se na njima pojavi u svom zelenom odelu, obeležju zvaničnosti i moći. Sekretar odvrati pozdrav na odsutan, mlitav način. I oni prođoše, neometani.
     Tek pošto napustiše Dom, Arvardan postade svestan ludosti čitave stvari. Velika, nezamisliva opasnost koja se nadvija nad Galaksijom i mala oaza sigurnosti koja će, možda, moći da premosti ambis. Pa čak i tada, čak i tada, Arvardan je osećao kako se topi na svaki Polin pogled. Da li zbog života čiji se kraj približavao, zbog budućnosti koja je uništena, zbog večne buduće nedostupnosti slasti koju je okusio - šta god da je bilo posredi, niko mu još nije delovao tako potpuno i tako bezuslovno poželjan.
     Kasnije je shvatio da je ona bila jedino čega se seća. Samo ta devojka...
     A Pola je sada bila obasjana blistavošću jutarnjeg sunca i Arvardan obori glavu pred tim zaslepljujućim prizorom. Ona mu se nasmeši i oseti se tako sigurnom, svesna čvrste, teške ruke na kojoj se njena odmarala. To je bila pojedinost koje će se kasnije jasno sećati. Ravna, čvrsta mišica prekrivena lakom, presijavajućom plastičnom odevnom tvorevinom, glatkom i hladnom pod njenom nadlanicom...
     Švarc kao da je bio u agoniji, sav obliven znojem. Krivudavi put koji je vodio od bočnog ulaza na koji su izašli bio je gotovo potpuno prazan. Bio je zaista zahvalan nebesima.
     Jer, jedini je on znao kakve bi bile posledice neuspeha. U neprijateljskom Dodiru koji je kontrolisao osećao je nepodnošljivo uniženje, neodoljivu mržnju, strašne odluke. Morao je da pretražuje Dodir da bi saznao ono za čim traga - položaj službenih kola, najbrži put do njih - i tako je i iskusio ljutitu gorčinu odlučne osvete koja ima da se sprovede ukoliko njegova kontrola popusti makar samo za delić sekunde.
     Tajnovite struje misli po kojima je bio primoran da rovari zauvek su ostale samo njemu poznate. Kasnije naiđoše mnoga bleda, siva jutra i nevine zore u kojima je ponovo proživljavao kako vodi korake jednog ludaka preko neprijateljskog minskog polja.
     Švarc dahćući poče da govori kada stigoše do kola; nije se usudio da svoju kontrolu popusti makar za onoliko koliko bi bilo neophodno da izgovara tečne rečenice: "Ne mogu... da vozim... ne mogu... da ga nateram... da vozi... teško je... ne mogu..."
     Šekt ga umiri blagim glasom. Nije se usuđivao da ga dodirne, da mu govori normalnim glasom, da uznemiri njegov um makar za tren.
     Samo je prošaptao: "Neka sedne pozadi, Švarc. Ja ću voziti. Znam kako. Od sada neka samo bude miran, i uzećemo mu oružje."
     Sekretarovo vozilo bilo je poseban model, različit, i stoga je privlačilo pažnju. Zeleni farovi su se okretali ulevo i udesno u pravilnim potezima, te se tako i svetlo, u smaragdnim odsjajima, pojačavalo i slabilo. Ljudi su ih posmatrali; kola koja su im išla u susret brzo bi se, u izraz poštovanja, sklanjala u stranu.
     Da kola nisu bila toliko primetna, toliko upadljiva, prolaznik bi možda mogao da uoči bledu, nepokretnu figuru Starešine na zadnjem sedištu - možda bi se začudio, možda bi osetio opasnost...
     No, svi su gledali samo u kola. Vreme je prolazilo...
     Jedan vojnik je stajao pred sjajnim, hromiranim vratnicama koje su se uzdizale ponosno, sveobuhvatno, što je bila odlika svih građevina Carstva, nasuprot nezgrapno masivnim i oniskim arhitektonskim oblicima Zemlje. Kao znak upozorenja, on uperi u njih ogromnu pušku te se kola zaustaviše.
     Arvardan izviri. "Ja sam državljanin Carstva, vojniče. Želeo bih da vidim komandanta."
     "Moram da vidim vaše isprave, gospodine."
     "Nisu kod mene. Ja sam Bel Arvardan, sa Barona, Sirijusov sektor. Ovde sam po namesnikovom nalogu i vrlo se žurim."
     Vojnik progovori nešto u svoj komunikator. Sačeka malo na odgovor, a zatim spusti pušku i odstupi. Vratnice se lagano pomakoše u stranu.