7. RAZGOVOR SA LUDACIMA

     Jedino što je Arvardanu tih dana bilo 'u kadru' bilo je pitanje kako da se što lepše odmori i prijatno provede vreme. Ostatak ekipe trebalo je da se, zajedno sa Ofijukusom, njegovim brodom, pojavi tek kroz mesec dana. Arvardan stoga reši da to vreme provede u najležernijoj mogućoj dokolici.
     Tako on, šestog dana svog boravka na Everestu, napusti palatu svog domaćina i pope se na najveći stratosferični mlaznjak Zemaljskog Aviotransporta na liniji Everest-Vašin, te se uputi u zemaljsku prestonicu. Namerno se posluži redovnim letom, umesto brze male krstarice koju mu je Enije ponudio. Razume se, želeo je, kao stranac i arheolog, da se što bolje upozna sa životom na Zemlji u njegovoj redovnoj, neulepšanoj varijanti.
     Bilo je, ipak, i drugih razloga.
     Arvardan je dolazio iz Sirijusovog sektora, 'ozloglašenog' po tome što je antiterestrijalizam tamo bio naročito naglašen. Arvardan je uvek pomišljao, ili bar voleo da se priseti toga, kako ga to opšte predubeđenje nije uhvatilo u svoju mrežu. To sebi nije mogao da dozvoli, ni kao naučnik ni kao arheolog. Ipak je i sam, u detinjstvu, stekao naviku da razmišlja o Zemljanima na tipski, karikirani način. Na primer, suprotno je reagovao na termin 'Zemljanin' kao na nešto ružno. Ipak, pravih predrasuda nije imao. Ili je bar mislio da ih nema. Recimo da neki Zemljanin poželi da se pridruži njegovoj ekspediciji ili da mu se stavi na raspolaganje u bilo kom vidu, Arvardan bi mirne duše pristao, pod jednim uslovom - da dotični ima potreban nivo obučenosti i sposobnosti, i uz pretpostavku da ima upražnjenih, slobodnih mesta. I na kraju, ukoliko to ne bi baš previše smetalo ostalim članovima ekipe. Upravo je tu bio problem. Ne samo da bi im smetalo, nego bi se otvoreno pobunili protiv toga. I ruke bi Arvardanu time bile konačno vezane.
     Arvardan se uhvati za sopstvenu misao. Na primer, kada bi bio u situaciji da jede u društvu Zemljanina, ili da sa njim deli spavaonicu, ne bi bilo nikakvih problema - pod razumnom pretpostavkom da je Zemljanin zdrav i da održava čistoću kako treba. U stvari, bio bi tretiran kao bilo ko drugi, razmišljao je Arvardan, ne poričući da bi neprekidno bio svestan toga da je Zemljanin na kraju ipak Zemljanin. Toga, ipak, nije mogao da se oslobodi. To je bila neuništiva posledica vaspitanja u duhu netrpeljivosti, koja čak nije bila ni naturena - toliko je sama po sebi bila jaka, gotovo dovedena na nivo druge prirode. Tek kasnije u životu, reče on u sebi, možeš da se odmakneš od predmeta i posmatraš ga nepristrasno - i eventualno vidiš njegovu pravu boju.
     Stoga, eto, baš i prilike da ispita samog sebe. U avionu je bio okružen samim Zemljanima i osećao se sasvim normalno, gotovo sasvim. Ipak je samo malo digao nos.
     Arvardan obuhvati pogledom neupadljiva i mirna, normalna lica svojih saputnika. Toliko normalna da nije bio siguran da bi Zemljanina prepoznao u uličnoj gomili na svom rodnom svetu, iako bi, ipak, ti Zemljani trebalo da se razlikuju... a ni žene uopšte nisu loše izgledale. Obrve mu se skupiše pri iznenadnoj pomisli na to da svaka tolerancija mora imati granice. Eto, recimo, baš mešoviti brakovi su bili nešto njemu nepojmljivo.
     Sam avion mu je delovao kao mali primer nesavršenosti. Bio je na atomski pogon, razume se, no tehnika ni slučajno nije zadovoljavala. Prvo i prvo, pogonska jedinica nije bila dobro zaštićena od zračenja - po merilima naprednijih svetova, naravno, jer prisustvo gustih gama zraka i neutrona u atmosferi najmanje smeta upravo Zemljanima.
     On baci pogled kroz prozorčić i ono što ugleda zaokupi mu namah svu pažnju. Sa te visine, sa tog kao vino purpurnog stratosferskog sloja, Zemlja je zaista izgledala impozantno. Pod njim se prostirala divlja i pusta oblast - prošarana tu i tamo oblacima osvetljenim suncem. Sve je bilo obavijeno divnim narandžastim sjajem pustinjskog peska. Iza nje, udaljujući se polako, kako je avion odmicao, nalazila se meka i ne sasvim jasna linija što označavaše zonu noći, čija je tamna senka ponegde radioaktivno odbleskivala.
     On odlepi nos od stakla tek pošto začu nekakav smeh u putničkoj kabini. Dobroćudan smeh, verovatno upućen na adresu jednog postarijeg bračnog para. Oboje su izgledali vrlo krepko, nasmejano, i milo.
     Arvardan munu putnika na sedištu do svog; "Što se smeju?"
     Ovaj, posle kraćeg oklevanja, odvrati: "Izgleda da su već poduže u braku, nekih četrdeset godina, a tek sada idu na Veliko krstarenje."
     "Veliko krstarenje?"
     "Pa, znate valjda za taj običaj? Oko celog sveta."
     Stariji čovek je bio sav rumen od zadovoljstva pričajući okolo o svojim iskustvima i utiscima. Žena mu se povremeno pridruživala, upadajući mu u reč svojim minucioznim ispravkama, pridikujući oko sasvim nebitnih pojedinosti na opšte zadovoljstvo i smeh svih obližnjih putnika. Svi su oni pažljivo pratili duhovitu scenu, te se Arvardanu učini kako su i Zemljani isto toliko čovečni i topli kao i bilo koji drugi narod u Galaksiji.
     Odjednom, neko upita: "A za koliko vas kače Šezdesete?"
     "Oh, za otprilike mesec dana", dopre bezbrižan i spreman odgovor. "Šesnaestog novembra."
     "Pa, želim vam lepo vreme tog dana", nastavi onaj koji je postavio pitanje. "Sećam se da je na dan Šezdesete mog oca bilo užasno nevreme. Nikad nisam video tako jaku kišu. Išao sam da ga otpratim - znate i sami da čoveku treba društvo tog dana - i moj se otac celim putem vajkao zbog takvog vremena. Kola nisu imala krov, znate, i bili smo mokri do gole kože. Rekao sam mu: "Tata, šta ti imaš da se žališ? Ja još treba da idem celim putem natrag do kuće!"
     Ovo izazva buru smeha, kojoj se pridruži i slavljenički par. Svi su se smejali, osim Arvardana, koji odjednom oseti kako ga spopada jeza pri pomisli na tamnu slutnju koja mu prolete kroz um.
     On pokuša da je potvrdi obraćajući se čoveku do sebe. "Ta 'Šezdeseta', o kojoj pričaju - koliko sam razumeo, to je neka vrsta prinudnog završetka života, zar ne? Hoću reći, nestanete kad navršite šezdeset godina života, je li tako?"
     Arvardan skoro prošaputa poslednje reči svog pitanja jer primeti kako se smeh njegovog suseda naglo prekida i kako se ovaj okreće u svom sedištu da bi Arvardanu uputio dug, prodoran i sumnjičav pogled. Napokon, čovek progovori:
     "Pa, šta mislite da, osim toga, može biti po sredi?"
     Arvardan, zbunjen, napravi neki neodređeni pokret rukom i nasmeja se blesavo. Taj običaj mu je bio poznat, ali samo kao teorija. Nešto što pripada pisanoj reči. Nešto o čemu se pišu duge, akademske rasprave. Tek sada je shvatio da se to odnosi na žive, postojeće stvorove, kojima je upravo bio okružen. Svi će oni živeti samo do svoje šezdesete godine.
     Njegov sused, međutim, uporno je i dalje netremice gledao u Arvardana. "Hej, momak, pa odakle ste vi? Zar je moguće da tamo ne znaju ništa o šezdesetoj?"
     "Mi to zovemo 'Vreme'", gotovo prošapta Arvardan. "Ja sam odande." On trgnu palcem preko svog ramena, i tek posle dobrih petnaestak sekundi čovek polako skide sa njega svoj teški, upitni pogled.
     Ponovo se začu glas starog čoveka: "Nju vodim sa sobom", reče on klimnuvši prema svojoj ženi. "Ona ima negde još oko tri meseca, ali kaže da joj to ništa ne znači, pa idemo zajedno. Je l' tako, kaubojko moja?"
     "Da, da", odvrati ona i zakikota se, i ona sva zajapurena. "Deca su nam se sva poženila i imaju svoje živote. Samo bih im smetala. Osim toga, bilo bi mi dosadno bez ovog mog tipa - pa ćemo, eto, tako, zajedno."
     U to svi putnici zažagoriše, bacivši se u račun koliko je još preostajalo svakom pojedinačno. Vazduh se ispuni brojevima, mesecima i danima, a izbi čak i nekoliko prepirki među ostalim bračnim parovima u avionu. Neki omalen čovek, tesnog odela i odlučnog izraza oglasi se, najednom, oštro: "Meni je ostalo još tačno dvanaest godina, tri meseca i četiri dana. Upravo toliko. Ni dan više, ni dan manje."
     Neko na to dobaci: "Naravno, ako ne umrete pre toga."
     "Besmislica!" izlete ovome brz odgovor. "Uopšte nemam nameru da umrem pre roka. Izgledam li tako? Živeću još tačno dvanaest godina, tri meseca i četiri dana i nek se samo neko usudi da to porekne." Čovek je delovao zaista kao neko ko će svoju čvrstu nameru i sprovesti.
     Suvonjavi mladić šmekerski izvadi kicošku cigaretu iz usta i mračno reče: "Dobro je to za one koji mogu da izračunaju sve to u dan, ali mnogo ih je što požive i duže od toga."
     "Oh, naravno", dodade neko, na šta usledi čitava bujica vrlo žučnog negodovanja.
     "Nikome ja ne zameram", nastavi momak, odbijajući dim cigarete i ujedno ga usmeravajući tako da otrese pepeo, "ni muškarcu ni ženi koji bi poželeli da produže svoj vek do sledećeg Saveta, naročito ako imaju još neki važan posao koji treba završiti. Gnušam se, međutim, onih pokvarenih parazita koji žele da se provuku do sledećeg Popisa, otimajući sledovanje hrane nekom mnogo mlađem od sebe." Govorio je sa žestinom koja je možda ukazivala i na neko lično iskustvo.
     Arvardan se uljudno umeša u raspravu. "Ali zar ne postoji neki registar u kome su popisani svi datumi rođenja ljudi? Ne bi, u tom slučaju, tako lako izbegli Popisu, zar ne?"
     Odjednom u avionu zavlada opšta tišina, a mnogi prezirni pogledi uputiše se ka doktoru zanesenjaku. Neko zatim reče, pokušavajući da pogura razgovor sa neprijatne tačke i ujedno da zaključi predmet: "Pa, skoro da i nema neke svrhe živeti posle Šezdesete, zar ne?"
     "Samo ako ste seljak", odmah dolete nečiji žustar odgovor. "Pošto ste pola veka radili u polju, jedva čekate da vam dođe rok, i to je u redu. A šta ćemo sa administracijom i poslovnim ljudima?"
     Konačno, postariji čovek, čija je godišnjica braka i otpočela čitav razgovor iznese svoj stav, verovatno uz pomisao da, kao najbliži Šezdesetoj, nema šta da izgubi. "Što se toga tiče, zavisi imate li dobre veze." Namignuvši značajno, on nastavi: "Jedan moj poznanik napunio je Šezdeset upravo godinu dana nakon osamstodesetog Popisa, a živeo je sve dok ga nije zakačio osamstodvadeseti. Otišao je tek sa šezdeset devet godina! Zamislite samo, šezdeset devet!"
     "Pa, kako mu je to uspelo?"
     "Verovatno je odvojio u tu svrhu i nešto novaca, a drugo, brat mu je u Društvu Starešina. Uz tu kombinaciju, nema toga što ne možete da postignete!"
     Poslednje što je rekao naiđe na masovno odobravanje.
     "Čujte ovo", ponovo pompezno započe mladić s cigaretom. "Moj rođeni ujak je živeo godinu dana duže - samo godinu dana. Bio je baš od one obične sorte kojoj se nikada ne ide, znate i sami. I briga ga je bilo za sve nas ostale... a ja to tada nisam znao, jer, da jesam, sigurno bih ga prijavio. Verujte mi, bih. Na kraju krajeva, čovek mora da ode kada mu dođe vreme. To je, jednostavno, fer-igra prema dolazećoj generaciji. Naravno, ukebali su ga, i prvo što je Bratstvo učinilo bilo je da mene i mog brata pozove i priupita nas kako je bilo moguće da ga nismo prijavili i zbog čega nismo. Rekoh da nisam znao; niti da je bilo ko u porodici znao. Rekao sam da ga nismo videli čitavih deset godina. Otac nas je u tome podržao, ali smo se ipak opružili za pet stotina kredita, na ime kazne. Eto, tako biva kad nemate vezu."
     Na Arvardonovom licu očitavalo se sve veće i veće negodovanje. Jesu li ovi ludi, kad tek tako primaju smrt - kad bacaju blato na prijatelje i rođake koji su pokušali da je izbegnu? Nije li ovo avion koji vrši prevoz ludaka u neki sanatorijum? Ili su svi oni, jednostavno, Zemljani?
     Prenu ga glas suseda koji mu se ponovo obrati: "Hej momak, šta vam je to 'odande'?"
     "Molim?"
     "Pitam vas, odakle ste? Maločas rekoste 'odande'. Gde vam je to 'odande'? A?"
     Arvardan oseti na svom potiljku brojne poglede, sve do jednog nabijene iznenadnom sumnjom. Možda misle da je član Društva Starešina? Da li su njegova pitanja izazvala utisak da je nekakav agent provocateur?
     Zato reši da se hrabro suoči sa situacijom, rekavši u nastupu iskrenosti: "Ja, nisam 'niotkuda' sa Zemlje. Moje ime je Bel Arvardan iz Barona, Sirijusov sektor. A vaše ime je..." I on tu pruži ruku svom sagovorniku.
     Mogao je, isto tako, da baci atomsku bombu nasred putničke kabine, reakcija bi bila ista. Prvi izrazi tihe strave na licima prisutnih brzo se pretvoriše u besnu, gorku mržnju. Čovek do njega naglo ustade i premesti se u neki drugi red, gde se dvojica pomakoše da mu naprave mesta.
     Lica se okretoše od Arvardana. Okretoše se i leđa. Za trenutak, arheolog u sebi podivlja od besa i uvrede koja mu je bila naneta. Zemljani da se tako ponesu prema njemu, Zemljani! A on im pruža ruku, prijateljski. On, sa Sirijusa, prilazi im snishodljivo a oni mu okreću leđa!"
     On se teškom mukom savlada. Više nego očigledan dokaz da predrasude ne idu samo u jednom pravcu, i da mržnja rađa mržnju!
     On odjednom oseti kako je mesto do njega ponovo zauzeto. Okrenu se ljutito i spazi mladića sa cigaretom. Upravo je pripaljivao novu. "Dobar dan", reče mladić, "zovem se Krin... Ne dajte da vas ovo toliko potresa."
     "Uopšte se ne potresam", odgovori Arvardan kratko. Nije baš bio oduševljen novim društvom, niti spreman da ga tetoši jedan Zemljanin.
     Krin, izgleda, nije primetio delikatnu nijansu nabusitosti i ironije u Arvardanovom glasu. On dobro povuče dim i nemarno otrese pepeo u prolaz između sedišta.
     "Sve su to džiberi", prošapta on prezrivo. "Samo gomila seljaka. Nedostaje im galaktička prosvećenost. Ne uznemiravajte se zbog njih. Ja, vidite i sami, imam drugu filosofiju. Kažem ja: živim i pusti druge da žive. Ja protiv Vasionaca nemam ništa. Ako prilaze kao prijatelji, biću im prijatelj. Ni oni, do vraga, ne mogu ništa protiv toga što su Vasionci, kao što ni ja ne mogu ništa protiv toga što sam Zemljanin. Zar nije tako?" Tu on Arvardana prijateljski potapša po ramenu.
     Arvardan klimnu i oseti kao da mu nešto gadno gmiže po mestu koje je dodirnula ruka njegovog sagovornika. Razgovor sa čovekom koji očajava zbog toga što nije doprineo da mu ujak umre na vreme bio bi u najmanju ruku neprijatan. Bez obzira na toda li je čovek sa Zemlje ili ne.
     Krin se zavali u svom sedištu. "Putujete za Čik? Kako ono rekoste da se zovete... Albadan?"
     "Arvardan. Da, idem u Čik."
     "To je moj rodni grad. Najbolje prokleto mesto na Zemlji. Ostajete li tamo duže vreme?"
     "Moguće. Još nisam ništa zasigurno planirao."
     "Aha... Čujte, nemojte se ljutiti za ovo što ću vam reći, ali baš sam bacio oko na tu vašu košulju. Ne smeta vam ako bolje pogledam? Made in Sirius, jel' tako?"
     "Da, Sirijus."
     "Vidi se, od odličnog je materijala. Tako nešto na Zemlji nikada ne možete naći... Ovaj, momak, nemate li slučajno još jednu takvu u prtljagu? Ja bih vam je kupio ako ste spremni da je prodate. Baš je šik!"
     Arvardan neumoljivo odmahnu glavom. "Izvinite, ali i ja sam tanak s garderobom. Čak mislim da ovde na Zemlji dokupim neke stvari."
     "Platiću vam pedeset kredita", navaljivaše Krin. Za trenutak poćuta, pa onda, pomalo neveselo, dodade: "To je dobra cena."
     "To je izvrsna cena", odvrati Arvardan, "ali kao što vam rekoh, nemam košulju na prodaju."
     "U redu, onda", prihati najzad Krin i slegnu ramenima. "U svakom slučaju, ostajete duže na Zemlji, zar ne?"
     "Možda."
     "Pa? Kojim vas putevima vodi posao?'
     Arheolog najzad popusti pred unutarnjom razdraženošću. "Čujte, gospodine Krin, ako nemate ništa protiv, hteo bih da malo odspavam, jer sam veoma umoran. Jesmo li se razumeli?"
     Krin se na to namršti. "Jesam li ja vas razumeo? Ima li vaš soj naviku da bude učtiv prema ljudima? Sasvim sam vas ljubazno pitao. Ne morate baš odmah da mi udarate packe!"
     Razgovor je do tada bio vođen u pola glasa. No, poslednjih nekoliko Krinovih rečenica pretvoriše se postepeno u povik. Arvardan ponovo oseti brojne neprijateljske poglede na sebi i besno zagrize usnu.
     Sam sam ovo tražio, zaključi on u sebi gorko. Ne bi uopšte upao u celu gužvu da se od samog početka držao po strani. Što li je, uopšte, morao da bude usrdan i tolerantan prema onima koji to nisu hteli?
     "Gospodine Krin", oglasi se on ponovo, hladno i otvoreno, "ja vas nisam zvao da sednete do mene, i nisam bio neuljudan. Ponavljam vam da sam umoran i da bih hteo da se malo odmorim. Ništa neobično u tome, zar ne?"
     "Čujte vi!" Mladić naglo ustade, žestoko zavrljači cigaretu i upre prstom u arheologa. "Nemojte vi sa mnom kao da sam obično pseto! Vi, Vasionci smrdljivi, dođete ovamo sa svojom slatkorečivošću i nadmenom distancom i mislite da vam to daje za pravo da pljujete po nama! Mi to nećemo trpeti, da znate! Ako vam se ovde ne sviđa, slobodno se vratite tamo odakle ste! I zucnite samo još nešto pa ćete videti! Mislite možda da vas se bojim?"
     Arvardan okrenu glavu i zagleda se ukočeno kroz prozorčić.
     Krin zaćuta i odšeta do svog prvobitnog mesta, nakon čega usledi prigušeno došaptavanje među putnicima u avionu. Arvardan se pravio da ništa ne čuje. I dalje je osećao oštre i ogorčene poglede. No, kao što prolazi sve na svetu, prođe i tih nekoliko neprijatnih minuta.
     Ostatak puta ga niko nije uznemiravao. Nije progovorio ni reč više, očekujući, ipak, nestrpljivo, sletanje u Čik. U sebi se nasmeja kada je kroz prozor prvi put ugledao 'najbolje prokleto mesto na svetu', no pomisli pri tom kako je i to sigurno bolje od nategnute atmosfere u avionu koja je i dalje vladala.
     Ubrzo, on nađe sebe kako nadzire istovar svog prtljaga i zatim kako ga prenosi u taksi. Kakvo olakšanje, biti jedini putnik u vozilu! Ako pripazi i ne priča mnogo sa vozačem, teško da mu se bilo šta loše može dogoditi.
     "Do vladine Palate", reče on kratko.
     Tako Arvardan prvi put kroči u taj grad. Slučaj je hteo da to bude onaj isti dan kada je Džozef Švarc pobegao iz svoje sobe u Institutu za Nuklearna Istraživanja.

     Krin je posmatrao kako se Arvardanov taksi gubi u daljini, s nekakvim polugorkim osmehom na licu. Izvadi zatim nekakvu beležnicu i pažljivo, kroz oblake dima od cigarete, stade čitati. Ovog puta od prisutnih putnika nije baš mnogo izvukao, uprkos standardnoj priči o ujaku (koja je bila mnogo puta upotrebljavana i uvek palila). Onaj starac se žalio zbog čoveka koji je, zahvaljujući vezama sa Društvom Starešina, produžio svoj život. Jasan primer klevetanja Bratstva. No, matori ionako ima Šezdesetu na vratu. Ne vredi prijavljivati ga.
     Ali ovaj Vasionac, ah, to je druga priča. On ponovo zadovoljno pročita belešku: Bel Arvardan, Baron, Sirijusov sektor. Zanimao se za Šezdesetu. Ne otkriva svoje poslove. Sleteo u Čik, civilni let u 11 h pre podne po lokalnom vremenu, dvanaestog oktobra. Antiterestrijalni stav veoma izražen.
     Ovo bi se moglo pokazati kao dobra lovina. Hvatanje sitne ribe zbog kompromitujućih reči bio je bezbezan posao, ali ovakvi specijalni slučajevi vredni su i truda i novaca.
     Bratstvo će čitati njegov izveštaj za manje od pola časa. Krin bezbrižno i lagano iščeznu s vidika.