8. SUSRET U ČIKU

     Pola uđe u radnu sobu svog oca i zateče ga kako, po svoj prilici, već dvadeseti put prelazi pogledom preko svojih beleški. Saplevši se o laboratorijski mantil, ona se lako namršti i reče:
     "Oče, pa ti još nisi jeo."
     "Mm? Ma, naravno da jesam. A šta ti je to?"
     "To se zove ručak. Odnosno, više možda i nije ručak. Ono čega se ti sećaš da si jeo bio je doručak. Vidim da nema smisla da naručujem obroke i da ti ih donosim ovamo kad nećeš da jedeš. Na kraju ću te naterati da ideš kući i da jedeš tamo."
     "Ne uzrujavaj se, poješću. Ovo je važan poduhvat i ne mogu da ga prekidam svaki put kada ti zatrubiš da je vreme jelu."
     Dezert posle ručka povrati mu dobro raspoloženje. "Nemaš uopšte predstavu kako je Švarc čudan čovek", reče on. "Jesam li ti napomenuo nešto u vezi sa njegovim šavovima na lobanji?"
     "Rekao si mi. Primitivni su."
     "To nije sve; čovek ima trideset dva zuba! Po tri kutnjaka gore i dole, levo i desno. Računam tu i jedan veštački. Što se toga tiče, prvi put sam sada video most čiji su metalni krakovi pričvršćeni za susedne zube umesto za viličnu kost... Ali zamisli, trideset i dva zuba!"
     "Tata, ne brojim baš često zube kod ljudi. Koliko u stvari treba da ih ima - dvadeset osam, ili tako nekako?"
     "Baš toliko, ni više ni manje. To još nije sve. Juče smo ga podvrgli unutrašnjem pregledu. Šta misliš, šta smo našli? Hajde, pogađaj!"
     "Creva?"
     "Pola, namerno teraš šegu sa mnom, ali nek' ti bude. Reći ću ti, ne moraš da pogađaš: on ima crvoliko slepo crevo, desetak centimetara dugačko i otvoreno. Galaksijo, čuj me, to je bez presedana! Proverio sam na Medicinskom fakultetu, oprezno, naravno, tako da ne ostavim mogućnost za sumnje. Slepa creva nikada nisu duža od jednog centimetra i uvek su zatvorena."
     "I? Šta to znači?"
     "To znači da je on potpuno anahroni primerak ljudske vrste, živi fosil!" On ustade i ustumara se prostorijom, mereći koracima rastojanje od zida do mesta na kome je sedeo. "Pola, mislim da nikako ne bi trebalo da ga pustimo da ode. Suviše je vredan za nauku."
     "Ne, tata", brzo odvrati Pola, "ne možeš to da učiniš. Farmeru si obećao da ćeš čoveka vratiti, a ionako moraš, zbog Švarca samog. On je nesrećan ovde."
     "Nesrećan! Pa, prema njemu se ponašamo kao prema bogatoj vasionskoj babi u banji na odmoru!"
     "Šta to menja na stvari? Siroti čovek je navikao na seoski život i seoske ljude. Čitav život je proveo na farmi. I sad je prošao kroz zastrašujuće iskustvo - čak i bolno, složićeš se - i njegov mozak sada radi na drugačiji način. Ne možeš od njega očekivati da to razume. Razmisli o njegovim ljudskim pravima, i shvatićeš da ga moramo vratiti njegovoj porodici."
     "Ali, Pola, nauka zahteva..."
     "Ma, pusti to! Šta to ona zahteva? Šta misliš, šta će Bratstvo reći kada dozna za tvoj nelegalni eksperiment? Misliš li da oni razmišljaju o zahtevima nauke? Gledaj sebe, ako već nećeš da razmatraš Švarca. Što ga duže zadržavaš, veći su izgledi da nas otkriju. Moraš ga poslati sutra uveče kući, kao što je dogovoreno. Čuješ li me? Idem sada dole da ga pitam želi li još nešto pre večere."
     No, nije prošlo ni pet minuta kad devojka ulete u sobu svoga oca, bledog i znojem orošenog čela.
     "Tata, nema ga!"
     "Koga nema?" trže se Šekt.
     "Švarca!" viknu ona, na ivici suza. "Sigurno si zaboravio da zaključaš vrata pošto si izišao!"
     Šekt je već bio na nogama, koje ga nisu baš čvrsto držale. Pridržavao se da bi se održao uspravnim. "Otkad?"
     "Ne znam. Ne mnogo. Kad si poslednji put bio dole?"
     "Nema ni petnaest minuta. Bio sam ovde samo nekoliko minuta pre nego što si ti ušla."
     "U redu", reče Pola iznenadno i odlučno. "Trčim odmah napolje. Možda jednostavno luta negde po susedstvu. Ti ostani ovde. Ako ga neko drugi pokupi, ne sme da ga dovede u vezu s tobom. Jasno?"
     Šekt je imao taman toliko snage da klimne glavom.

     Švarc ne oseti nikakvo olakšanje pošto je kročio na ulicu, samo zamenjujući u stvari, zidove svog zatvora širinom grada pred sobom. Nije se zavaravao pri pomisli da ima neki gotov plan. Vrlo je dobro znao da se nalazi usred potpune improvizacije.
     Da ga je zaista vodio bilo kakav racionalni impuls (umesto zaslepljujuće potrebe da mirovanje zameni pokretom), moglo je možda biti nade da će ga slučajni susret sa nekim poznatim 'elementom življenja' podstaknuti da povrati pamćenje. Međutim, sada je bio potpuno uveren da ga je ono u potpunosti napustilo.
     Kako god bilo, prvi susret sa gradom bio je prilično obeshrabrujući. Bilo je kasno popodne i Čik je, pod sunčevom svetlošću, imao belu boju mleka. Građevine su mogle biti baš od porcelana, kao uostalom i farmerska kuća na koju je prvo nabasao.
     Nešto mu je unutra govorilo da je uobičajena boja gradova smeđa i crvena. Osim toga, trebalo je da su mnogo prljaviji. U to je bio gotovo sasvim siguran.
     Hodao je lagano, korak po korak. Na neki čudan način osećao je da za njim nikakva hajka neće biti organizovana. To je znao, a da nije znao kako je to mogao znati. U stvari, za poslednjih nekoliko dana primetio je da postaje sve osetljiviji u odnosu na 'stanje', 'poimanje' svega što se oko njega dešava. Bila je to jedna od čudnih stvari koje oseća još od... još od...
     Sled misli ga povuče na drugu stranu.
     U svakom slučaju, atmosfera, 'stanje' u bolničkom zatvoru bilo je nabijeno tajnovitošću. Tajnovitošću - i strahom, možda. Stoga nisu mogli da ga, na sav glas, vijaju kroz grad. U to je bio potpuno siguran. Ali kako je mogao biti? Da li je ta čudnovata aktivnost njegovog mozga redovan pratilac amnezije?
     Prešao je još jednu raskrsnicu. Susreo je samo nekoliko kola na točkovima. Pešaci su bili - pa, ličili su na pešake. Sem što im je odeća bila užasno smešna: bez šavova, bez dugmadi, u jarkim bojama. No, i sam je na sebi imao slično odelo. Pitao se gde li je njegova stara odeća; pitao se da li ju je zaista posedovao, kao što mu je nešto iznutra govorilo. Vrlo je teško biti siguran u bilo šta, ako ste sumnjičavi u pogledu celokupnog svog pamćenja - u potpunosti.
     Ali on se tako jasno sećao svoje žene, svoje dece. Oni sigurno nisu bili plod mašte. On zastade nasred pločnika da ponovo poređa odjednom pomešane kockice u svojoj glavi. Možda su oni u stvari samo izobličene verzije pravih ljudi, u ovom, tako nestvarnom, pravom životu. On tek treba da ga upozna.
     Neki ljudi bi ga dokačili u prolazu i gubili se uz mrmljajuće negodovanje. Nastavio je da korača. Odjednom, do svesti mu dopre da je gladan, ili da će to, u najmanju ruku, ubrzo biti. Takođe, gotovo istovremeno shvati da nema novaca.
     On se osvrnu unaokolo. Ništa poput restorana na vidiku. Pa, i da ih ima, otkud bi znao? Nije umeo da čita natpise.
     Zagledao je u izloge svake radnje pokraj koje bi prolazio. Najzad, kroz staklo ugleda prizor koji se sastojao od nekoliko međusobno ograđenih stolova. Za jednim su sedela dva čoveka, za drugim samo jedan. I ljudi su jeli.
     To se, barem, nije promenilo. Ljudi su žvakali i gutali.
     On kroči unutra i za trenutak zastade, iznenađen. Nije primećivao ni šank, niti je bilo ikakvog mirisa jela; ni traga od kuhinje. Odjednom se seti starog običaja da se, za pranje sudova, mogao ponekad, dobiti ručak. No, kome da se obrati?
     Uz prilično kolebanje, on napokon priđe dvojici koja su obedovala. Služeći se najpre gestovima, on im se s naporom obrati: "Hrana! Gde? Molim!"
     Oni pogledaše u njega, prilično iznenađeni. Jedan progovori, tečno, no u svakom slučaju krajnje nerazumljivo, pokazujući neku pregradu na drugoj strani stola. Drugi se nestrpljivo umeša.
     Švarc beznadežno obori pogled i uputi se ka izlazu, no stade kao ukopan kad oseti kako ga neko povlači nazad.

     Granc je primetio Švarcovo punačko lice sa izrazom žudnje još dok se ovaj muvao oko izloga, te upita svog prijatelja:
     "Šta hoće ovaj?"
     Mester, koji mu je sedeo nasuprot, leđa okrenutih ka ulici, okrete se da pogleda, pa slegnu ramenima, ne rekavši ništa.
     "Hej, onaj je ušao", objavi Granc koji trenutak kasnije.
     "Pa šta?" odvrati Mester.
     "Ništa. Samo kažem."
     No ubrzo se pridošlica, zagledajući bespomoćno oko sebe, približi njihovom stolu, prstom pokaza na tanjir i, s čudnim naglaskom reče:
     "Hrana! Gde! Molim!"
     Granc pogleda naviše. "Evo, baš ovde, drugar. Sedi gde hoćeš i posluži se hranomatom. Hranomat! Ne znaš šta je hranomat? Gle ovog siromaška, Mester. Gleda me kao da ne razume ni reči. Vidi, momak, ova stvar tu. Ubaciš novčić unutra i mene pustiš na miru da jedem, važi?"
     "Ostavi ga, samo", progunđa Mester. "Vidiš da je neki slepac što prosi."
     "Hej, čekaj malo!" Granc dohvati Švarcovu mišicu kada se ovaj okrete ka izlazu i posadi ga do Mestera. "Pobogu, daj čoveku da jede! Verovatno će ubrzo prevaliti Šezdesetu. Ovo je najmanje što mogu da uradim za njega... Hej, momak, imaš li love? ... E, nek' sam proklet, opet me ne razume. Pare, drugar, pare! Gledaj, ovo!..." I on istrese odnekud svetlucavi novčić od pola kredita, zavrtevši ga tako da se ovaj zasija na svetlosti.
     "Imaš li jedan takav?" upita on.
     Švarc lagano odmahnu glavom.
     "E, evo ti onda ovo, od mene!" On vrati novčić u džep i izvuče drugi, primetno manji. Švarc ga uze, nesigurno.
     "U redu. Pa, šta čekaš sada? Gurni ga ovde, u hranomat. Evo, ovde."
     Švarc napokon shvati. Hranomat je imao niz proreza za novčiće raznih veličina, kao i niz dugmadi nasuprot malim pravougaonicima mlečne boje. No, natpise na njima nije umeo da pročita. Švarc upre prstom u hranu na stolu i pređe njime zatim preko dugmadi, gledavši upitno.
     Mester ga ljutito pogleda: "Gle, gle, nije ti dovoljan običan sendvič! Još ima gotovana u ovom selu, a ti bi da im još ugađaš, Granc!"
     "Dobro, dobro, evo dajem mu tri četvrti kredita. Sutra ionako primam platu. Gledaj ovamo", obrati se on Švarcu. On ubaci svoj novčić u hranometar i iz pregrade na zidu izvuče oveću metalnu posudu. Evo ti, nosi ovo za drugi sto... ne, ne, zadrži taj sitniš, popij kafu."
     Švarc pažljivo prenese svoj teret do susednog stola. Zagledavši se, on primeti kašiku, pričvršćenu za posudu pomoću nekog tankog, providnog materijala, koji se, uz mali prasak, prekide pod pritiskom nokta. U tom trenutku se poklopac posude sam od sebe otvori i pomeri u stranu.
     Hrana nije bila ona ista što su druga dvojica jeli. I bila je sasvim hladna; to je, međutim, u ovom trenutku bila sasvim sporedna stvar. Međutim, nakon otprilike jednog minuta, Švarc oseti kako posuda postaje sve toplija, a uskoro ju je bilo nemoguće držati rukom. On je brzo povuže, sav zblanut, i sačeka.
     Povrće u posudi odjednom poče da se puši. "Kuvalo" se još nekoliko trenutaka, a potom krenu da se hladi. Švarc konačno poče da jede.
     Grand i Mester i dalje su sedeli na istom mestu kada je Švarc izašao iz restorana. Kao uostalom, i treći čovek, na koga on nije obratio pažnju.

     Bel Arvardan se istuširao i presvukao, rešivši da odmah nastavi sa sprovođenjem početne ideje - da posmatra životinju, čoveka, Zemljanina, u njegovoj prirodnoj životnoj sredini. Vreme je bilo prijatno, odnekud je duvao blag povetarac, a samo mesto - odnosno grad - delovao je svetlo, mirno i čisto.
     Pa, nije loše.
     Prva stanica - Čik, pomisli on. Najveći grad na Zemlji, odmah zatim Vašin. Ovdašnji glavni grad. Pa onda Senlu, Sanfran, Bon Er... Planirao je putešestvije kroz zapadne delove sveta (gde je ovaj bio najgušće naseljen, bez obzira na sveukupnu zemaljsku pustoš, pa je onda trebalo da provede još po nekoliko dana na preostalim kontinentima, da bi se vratio u Čik baš kada stigne ostatak njegove posade.
     Trebalo je da na tom putu upozna i nauči mnogo toga.
     Popodne je već odmaklo kad je konačno ušao u jedan hranomet, pa je, dok je jeo, prisustvovao malom pozorišnom komadu čiji su akteri bili dva Zemljanina, što uđoše neposredno posle njega, i dežmekasti postariji čovek koji je naišao nešto kasnije. Nije obraćao previše pažnje na to što se dešavalo, ali je zapazio očevidnu razliku u ponašanju ovih ljudi naspram neprijatnog osećaja koji ga je pratio još od susreta sa putnicima u avionu. Sudeći po svemu, ljudi za stolom bili su vozači aerotaksija - ne baš imućni, ali ipak milosrdni.
     Prosjak je izišao, a nekoliko minuta kasnije i Arvardan napusti restoran. Primetio je da je život na ulicama sada primetno intenzivniji, verovatno stoga što se radno vreme približilo kraju.
     On naglo zaokrenu u stranu i pokuša da izbegne sudar s nekom mladom devojkom koja mu je dolazila u susret.
     "Pardon", reče on.
     Bila je sva u belom, u nekakvoj odori koja je ličila na uniformu. Ne hajući za mogućnost neprijatnog sudara na sred ulice, zagledala se nekud potpuno odsutno. Izgledala je zabrinuto, osvrtala se na sve strane - sve je ukazivalo na to da joj se desilo nešto u najmanju ruku neprijatno.
     Arvardan je lako dotaknu po ramenu. "Možda mogu da vam pomognem, gospođice? Jeste li u neprilici?"
     Ona se prenu i upravi na njega svoj zaplašen pogled. Arvardan na brzinu oceni da joj je negde oko dvadeset godina, posmatrajući njenu smeđu kosu, par tamnih očiju, izrazite jagodice, malu bradu, lepu figuru i dražesnu pojavu. Odjednom, u magnovenju pomisli kako zemaljsko poreklo tom malom ženskom stvorenju daje još jedan, sasvim novi sloj pikanterije njenoj privlačnosti.
     No, ona je i dalje ćutke gledala u njega, a onda, kao da se u njoj nešto prelomi i ona progovori:
     "Oh, ionako ne vredi. Molim vas, ne brinite vi ništa za mene. Ludo je i pomišljati da pronađete nekoga usred grada kad ni najmanje nemate pojma gde je mogao da odluta." Izgledala je kao neko kome su sve lađe potonule, a i oči joj se pomalo ovlažiše. Onda ona duboko udahnu i ispravi se: "Jeste li slučajno videli nekog malog, dežmekastog čoveka, negde oko pedeset godina, odeven u zeleno i belo, bez šešira, pomalo proćelavog?"
     Arvardan razrogači oči. "Šta, zeleno i belo? Oh, nemoguće... Čujte, taj čovek kog tražite, govori li on onako... otežano?"
     "Da, da, otežano. Znači, videli ste ga?"
     "Nema ni pet minuta, bio je tamo unutra, u restoranu, jeo je sa nekom dvojicom... čekajte, evo i njih. Hej, vi!" On im mahnu da priđu.
     Granc stiže prvi. "Želite taksi, gospodine?"
     "Ne, ali ako ovoj mladoj dami kažete šta se dogodilo s onim postarijim čovekom s kojim ste jeli u restoranu, može se dogoditi da dobijete onoliko kolko košta jedna vožnja."
     Granc je oklevao, a zatim sa žaljenjem reče: "Želim da vam pomognem, ali, na žalost, nikada ga ranije nisam video."
     Arvardan se obrati devojci: "Čujte, gospođice, nije mogao odlutati na onu stranu odakle ste vi došli jer biste ga sigurno primetili. Prema tome, siguran sam da je negde u okolini. Hajdemo ovamo, prema severu. Sigurno ću ga prepoznati ako ga negde vidim."
     Arvardan odjednom shvati da se ljubazno smeši potpuno nepoznatoj devojci, nudeći joj svoju pomoć i brzu akciju, iako uopšte nije bio nagao čovek. Granc prekide njegove misli:
     "A šta je taj uradio, gospođice? Prekršio neku od Uredbi, zar ne?"
     "Ne, ne!" odgovori ona pomalo žučno. "Samo je malo bolestan, eto, to je."
     Mester se osvrte za njima kada se nađoše na pristojnoj udaljenosti. "Samo malo bolestan?" upita on, zabacivši malo svoju kapu i počešavši se zlovoljno po bradi. "Čuj ovo, Grance. Samo malo bolestan."
     On zastade i upitno se zagleda u svog druga.
     "Ama, koji ti je đavo?" upita Granc nevoljno.
     "Samo osećaj da sam ja malo bolestan. Taj tip mora da je zapalio iz bolnice. Devojka je medicinska sestra i traži ga, i izgleda vrlo zabrinuto. Što bi ona toliko paničila da je on zaista, kao što ona reče, 'samo malo bolestan'? Pa, on jedva govori i jedva razume šta mu se kaže. Video si i sam, zar ne?"
     U Grancovim očima ukaza se crveno svetlo za uzbunu. "Ne misliš valjda da on ima Groznicu?"
     "Naravno da on ima Radijacionu Groznicu - i to u odmaklom stadijumu. A bio nam je prišao gotovo na stopu. To ne sluti na dobro..."
     U to se pored njih stvori nekakav čovečuljak, mali mršavi čovek svetlih, prodornih očiju i piskutavog glasa. Kao da je izronio pred nih. "Šta to čujem, momci? Ko to ima Radijacionu Groznicu?"
     Taksisti mu uputiše netrpeljiv pogled. "A ko ste vi?"
     "Oh, vi bi baš da znate, je li? Eto, ja sam slučajno obaveštajni agent Bratstva, a ovo će vas potpuno uveriti." I on pokaza malu, sjajnu značku na unutrašnjoj strani revera. "E, sada, u ime Bratstva, pitam vas šta je to sa Radijacionom Groznicom?"
     Mester odgovori tiho i potišteno: "Ja ne znam ništa. Tu je neka bolničarka koja traži nekog ko je bolestan, a ja sam se upitao da nije slučajno posredi Radijaciona Groznica. To nije protiv Uredbi, zar ne?"
     "Pazi njega, on meni priča o Uredbama! Mani to, pođi svojim poslom i pusti mene da se ja sa njima bakćem."
     Čovečuljak protrlja ruke, baci brz pogled oko sebe i žurno krete ka severu.

     "Eno ga!" uzviknu Pola i grozničavo steže lakat svog pratioca. Ugledala ga je sasvim slučajno, kao da se čovek stvorio na glavnom ulazu neke robne kuće, ni tri bloka dalje od restorana.
     "Jeste, vidim ga", prošapta Arvardan. "Sada ostanite pozadi i pustite mene da ga pratim. Nikada ga nećete pronaći ako vas on ugleda i umeša se u masu."
     Sve je zatim podsećalo na nasumičnu hajku iz ružnih snova. Ljudi koji su špartali robnom kućom gore-dole bili su kao živi pesak, koji je mogao da lagano ili brzo upije svoj plen, da ga drži skrivenog ili da ga neočekivano izbljuje. Naravno, uz sve prepreke koje je postavljao. Masa ljudi kao da uvek ima neku svoju nepredvidljivu i ćudljivu dušu.
     Arvardan tiho i lagano obiđe oko kase, ne ispuštajući Švarca iz vida - kao da želi da na njega naglo baci mrežu za hvatanje leptira. Najzad mu se toliko približi da ispruži ruku i dohvati ga za rame.
     Švarcu izlete neka nerazumljiva rečenica i on pokuša da se otrgne, uz izraz najveće panike. No, Arvardan ga je držao stiskom kome ne bi umakao ni mnogo snažniji čovek od Švarca. Da bi izbegao neprijatnu scenu, on progovori lagano, uz osmeh:
     "Čao, matorko, gde si, nismo se videli mesecima. Kako je?"
     "Klopka", pomisli Švarc, no u to priđe i Pola.
     "Švarc", prošapta ona, "vrati se nazad s nama."
     Za trenutak, Švarc se jogunasto odupre, no, na kraju, ipak popusti.
     "Ide-on-sa-vama", reče on slomljeno, no ponovo se trže na gromki zvuk koji se razlegnu sa razglasa:
     Pažnja! Pažnja! Pažnja! Uprava moli sve prisutne da u redu i miru napuste objekat kroz izlaz prema Petoj Ulici, uz obavezno pokazivanje isprava nadležnim na vratima. Vrlo je važno to izvesti brzo. Pažnja! Pažnja! Pažnja!
     Naredba se začu još dva puta, na kraju gotovo zagušena topotom nogu ljudi koji su žurili da zauzmu mesto u redu na izlazu, uz sveopšti žamor na temu: "Šta je to bilo? Šta se to dogodilo?"
     Arvardan slegnu ramenima i reče: "Hajdemo, gospođice, da zauzmemo svoj red. Ionako ovde više nemamo posla."
     Ali devojka odmahnu glavom. "Mi ne možemo... ne možemo..."
     "Ali zašto?" namršti se arheolog.
     Devojka odstupi od njega. Kako je mogla da mu objasni da Švarc nema isprave? Na kraju, ko je on? Zašto joj pomaže? Mozak koj je bio sav uskovitlan od sumnji i očaja.
     Ona, ipak, odgovori, unoseći što je više odlučnosti mogla u svoj glas: "Vi bolje pođite, inače ćete se uvaliti u nepriliku."
     Iz liftova je kuljala reka ljudi sa gornjih spratova koji su se lagano ali sigurno praznili. Arvardan, Pola i Švarc kao da su bili nepokretno ostrvo u nadirućoj bujici.
     Kada se kasnije prisećao, Arvardan je bio svestan toga da je zaista mogao da posluša devojku i da je napusti. Napusti! Da je nikad više ne vidi! Da bude čist pred sobom! I sve bi bilo drugačije, i veliko Galaktičko carstvo bi se raspalo u haosu i razaranjima.
     No, on ostade s devojkom. Teško bi se moglo reći da je bila lepa u svom strahu i očajanju. A ko u takvim trenucima uopšte može da izgleda lepo? Arvardan je jasno osećao nemir, gledajući je tako, potpuno bespomoćnu.
     On pođe korak-dva, a onda se osvrnu. "A vi, vi ostajete ovde?'
     Ona potvrdno klimnu.
     "Ali zašto?" upita on ponovo.
     "Zato što", tu je potpuno zagušiše naviruće suze, "ne znam šta da radim..."
     Zemljanka je sada mnogo više ličila na malu, preplašenu devojčicu. Arvardan spusti glas i reče nežno: "Ako mi kažete, šta ne štima, pokušaću da vam pomognem."
     Nije bilo odgovora.
     Predstavljali su pravu sliku, njih troje. Švarc, klonuo na pod, toliko skrhan da i ne pokušava da prati razgovor, začuđen što se robna kuća tako brzo prazni, sa tek toliko snage da zagnjuri glavu u šake u poslednjem, neizgovorenom ciktaju očaja. Pola, sva u suzama, svesna jedino toga da se plaši više nego što se iko ikada plašio. Konačno, Avrardan, zbunjen i u iščekivanju, nespretno i bez efekta tapše devojku po ramenu uz pokušaj da je obodri - svestan jedino toga da prvi put dotiče jednu Zemljanku.
     Tada im pristupi čovečuljak.