ARTERIJA
Ako te struja nosi tamo kuda si
naumio, nemoj joj se suprotstavljati.
Dežnjev senior
36.
Morisonove oči zadugo ostadoše
prikovane za udubljenje pred njim, za kompjuter i za program u
njemu. Program... jedini artefakt iz davne prošlosti.
Davne? Nije prošlo ni stotinu časova
od konferencije, njegovog dremeža za vreme izlaganja i razmišljanja
o tome kako da spase svoju univerzitetsku fotelju. A za tih stotinu
časova kao da je proteklo stotinu godina i sada se sa teškoćom
prisećao i univerziteta i svog pređašnjeg života ispunjenog tugom i
razočaranjem. Nekada je mislio da bi sve na svetu dao da isplovi iz
grčevite borbe za vazduh od pre stotinu godina. Ali sada, sada bi
dao mnogo, mnogo više da se u nju ponovo vrati kao da se poslednjih
stotinu godina nikada nije ni odigralo.
On baci pogled van broda, kroz
providni zid, preko desnog ramena. Oči mu se mahinalno sklopiše kao
da ne žele da išta primete. Ne, on sam nije bio voljan da primeti
da je bilo šta veće nego obično. To bi se kosilo sa njegovom
divljom željom da se minijaturizacija zapravo ne odvija i da je sve
ovo neka vrsta iluzije.
A onda, neki čovek ukorači u vidno
polje. Visok, preko dva metra. Pa, možda je neki košarkaš?
Pojaviše se i drugi. Ipak, ne mogu
svi oni biti košarkaši.
On se skupi u svom sedištu i više
nije gledao napolje. Ovo je bilo sasvim dovoljno. Bio je siguran da
minijaturizacija neumoljivo napreduje.
Tišina u brodu bila je opsesivna,
bila je nepodnošljiva. Morison oseti potrebu da čuje ljudski glas,
makar i svoj sopstveni.
Kalinjina mu je bila najbliža i s
njom je mogao da razgovara bez muke. A možda je, pored toga, ona i
najsrećniji izbor. Pošto nije mogao da podnese da se u ovom
trenutku susretne sa Dežnevljevim beskorisnim zafrkavanjem,
jednosmernom usredsređenošću Boranove, ili mračnom Konjevljevom
napetošću, on izabra zamrznutu melanholiju Kalinjine.
"Kako ćemo prodreti u Šapirovljevo
telo, Sofija?" upita on.
Za trenutak, izgledala je kao da nije
čula pitanje. Posle duge tišine, njene usne zadrhtaše i ona
prošapta:
"Putem injekcije."
A onda, s vidljivom tegobom, i ona
kao da shvati da je bolje da se pokaže razgovorljivom. Okrenuvši se
ka njemu, ona mu objasni:
"Kada budemo dovoljno umanjeni,
smestiće nas u potkožnu iglu i bićemo ubrizgani u levu karotidnu
arteriju akademika Šapirova."
"Trešćemo se kao krompiri", primeti
užasnuto Morison.
"Nikako. To jeste složen problem, ali
za sve smo se pobrinuli."
"Kako znaš? Nemaš nikakvog iskustva.
Nikada se sve ovo ranije nije ni činilo. Barem, brodom. Nikada kroz
potkožnu iglu. Nikada u unutrašnjost ljudskog tela."
"Tačno", odgovori Kalinjina, "ali
ovaj tip problema, pa i oni jednostavniji, rešen je mnogo ranije.
Proteklih nekoliko dana imali smo beskrajne sastanke. Ne misliš
valjda da sve ono što je Dežnjev govorio pre polaska, ono o klozet
papiru i ostalom, ne misliš valjda da sve to od ranije nismo znali?
To smo davno utuvili u glavu, ponovljeno nam je milion puta. Sve je
to ovog puta bilo ponovljeno zbog tebe, jer nisi prisustvovao
dogovorima, ali i zbog Arkadija, koji je jedva dočekao svojih
dramskih pet minuta."
"Reci, šta će se sve dalje
dešavati?"
"Ići ću redom. Sada samo sedimo i
čekamo da prečnik broda bude ispod jednog centimetra, da se to
postigne biće potrebno oko dvadeset minuta, ali ne uvek istom
brzinom. Što smo manji, brže se smanjujemo. Osećaš li išta."
Morison postade svestan ubrzanog rada
svog srca i brzog disanja, ali odgovori:
"Ne." A onda, kako da mu se to
učinilo preterano optimistički, dodade: "Još, ne."
"Onda...?" upita Kalinjina i sklopi
oči, kao da je htela da kaže da joj se više ne razgovara.
To i nije tako loša ideja, pomisli
Morison, pa i on učini isto.
Verovatno je zadremao, ili se
jednostavno prepustio svom odbrambenom mehanizmu koji ga je odveo u
polusvest, izveo iz realnosti, jer trgao se tek na osećaj laganog
potresa. Kao da nije prošlo mnogo vremena.
On otvori oči i odmah shvati da lebdi
na gotovo centimetar visine iznad svog sedišta. Izvanredno čudan
osećaj, kao da će ga oduvati i najmanji dašak vetra.
Boranova sede na sedište iza njega,
stavi mu ruke na ramena i blago ga potisnu naniže, rekavši:
"Alberte, moraš da se zavežeš.
Sofija, pomozi mu. Žao mi je trebalo je da prođemo kroz sve ovo,
sve da probamo, pre no što smo se upustili u projekat, ali bilo je
malo vremena. A i ti si bio strašno nervozan. Nismo hteli da te još
više plašimo i rasipamo ono malo tvog samopouzdanja nepotrebnim
informacijama." Na svoje sopstveno čuđenje, Morison se ne oseti
bespomoćnim. Gotovo da mu se bopao taj nepoznati osećaj sedenja na
vazduhu.
Kalinjina dodirnu određeno mesto na
ivici sedišta, između svojih nogu i njen opasač se automatski
razveza. (Morison je bio siguran da se Sofija vezala naknadno, tek
pošto je on utonuo u san.) Slobodni kraj njenog opasača uz zvižduk
pobeže u rupu sa leve strane sedišta. Ona se okrenu Morisonu i
reče:
"Tu, sa leve strane, nalazi se
komandno dugme za opasač."
Morison opazi da je i njeno telo,
oslobođeno opasača, zalebdelo u vazduhu.
Ona pritisnu dugme na ivici
Morisonovog sedišta (tamniji krug na svetlijoj pozadini) i iz
kućišta, uz siktaj, izlete plastični kaiš čiji se vrh zagnjuri u
prorez sa suprotne strane. Kao da su ga obmotali lasom, pomisli
Morison.
"Ako želiš da se oslobodiš,
pritisnućeš tu, između nogu." Kalinjina se nagnu da mu pokaže i
Morison oseti vrlo prijatan pritisak njenog tela.
Ona, međutim, kao da toga nije bila
svesna. Jednostavno se otisnu nazad, put svog sedišta, i ponovo se
zaveza.
Morison baci brz pogled oko sebe, i
koliko mu je to pojas dozvoljavao, nagnu se napred i proviri s
mukom preko Konjevljevog ramena. Svi su bili vezani.
"Minijaturizovani smo do te mere da
smo sada vrlo lagani, zar ne?" upita on.
"Sada težiš svega dvadeset pet
miligrama", obavesti ga Boranova, "tako da je najbolje da sebe
smatraš bestežinskim telom. Osim toga, upravo podižu brod."
Morison uputi Kalinjinoj optužujuši
pogled. Ona samo sleže ramenima i reče:
"Rekla sam ti da ću ti opisivati
događaje onda kada dođu na red, ali ti si zaspao i nisam htela da
te diram. Kran, koji nas drži izazvao je potres koji te je probudio
i izbacio iz sedišta."
"Kran?" On pogleda napolje. Nekakva
senka nadvijala se nad brod, na šta u prvi mah nije obratio pažnju.
Onda se seti da su zidovi prozirni i shvati da je svetlost koja
spolja dolazi zamućena.
Kalinjina klimnu potvrdno glavom.
"Kran nas drži i ne dozvoljava da se
nepotrebno tresemo. Izgleda ogroman, ali u stvarnosti je vrlo malen
i tanak. Osim toga, upravo smo smešteni u posudu sa slanim
rastvorom. Dalje vazdušna struja nas potiskuje u brizgalicu. Znači
tri stvari nas trenutno 'pridržavaju'."
Morison ponovo pogleda napolje. Mogao
je samo da primeti mestimično smenjivanje svetla i senki i da
shvati kako je ono što se nalazilo u blizini broda, šta god to
bilo, suviše veliko da bi njegove male oči mogle da raspoznaju
oblik. A da fotoni koji su se približavali brodu nisu i sami
postajali podložni minijaturizovanom polju, ponašali bi se kao dugi
radio-talasi i njegove oči ne bi bile u stanju ništa da vide.
On oseti kako se brod ponovo zatrese
i hvataljke krana se povukoše, iako je to bio pokret koji on,
zapravo, nije mogao da registruje. Jednostavno, do jednog trenutka
senka je bila tu, a onda je više nije bilo. Za njegovu ograničenu
opažajnu skalu pokret je bio prebrz.
On opet oseti kako gubi težinu i kako
mu se telo upire o opasač, što protumači kao verovatno kretanje
celog broda naniže. Zatim, kao da je nešto stalo da blago
bombarduje brod.
Dežnjev pokaza prstom na tamnu
horizontalnu liniju koja se polako pomerala gore dole i zadovoljno
reče:
"To što vidite je površina tečnosti.
Mislio sam da će potresi biti jači. Očigledno je da o ovome brinu
inženjeri koji su u najmanju ruku isto toliko sposobni kao i
ja."
"Inženjerija i nema mnogo veze s
tim", primeti Boranova. "Trenutno smo pod dejstvom površinskog
napona. Osećaćemo ga samo dok se budemo nalazili na površini
tečnosti. Neće nam smetati kad konačno prodremo u Šapirovljev
krvotok."
"Ali ovo mreškanje, Nataša? Ovi
pokreti gore i dole? Kako to deluje na 'ono'?"
Boranova usmeri pažnju na svoje
instrumente. Posmatrala je monitor na kome je bila iscrtana
horizontalna linija koja kao da se nije pomerala sa svog mesta.
Morison je, vrpoljeći se na svom sedištu, uz bolove u vratu mogao
tek da je nazre.
"Nivo je miran i postojan kao i tvoje
ruke kada nisi pijan, Arkadije", konačno saopšti Boranova.
"Ni više ni manje, a?" Dežnjev se
glasno nasmeja, a zvuk njegovog glasa kao da je probadao.
Osetio je olakšanje, ako se ne varam,
pomisli Morison uznemireno, razmišljajući šta je to 'ono' na šta
mreškanje deluje.
"Šta će se sledeće desiti?" upita on
glasno.
"Da li baš sve mora da ti se
objašnjava?" oglasi se Konjev. Po prvi put od kako je putovanje
započelo, pomisli Morison, te mu odvrati gorljivo:
"Naravno da mora! Tebi je sve
objašnjeno. Zašto i ja ne bih znao sve?!"
"Albert je potpuno u pravu, Jurij",
umeša se Boranova smirujućim glasom. "Ne padaj u vatru i budi
razuman. Uskoro će ti biti potrebna njegova pomoć i nadam se da on
neće biti tako neljubazan kao ti."
Konjevljeva ramena se pomeriše uz
trzaj, ali ne reče ništa.
"Alberte, sada ćemo ući u
unutrašnjost potkožne igle. Proces se odvija kompjuterski', dodade
Boranova.
Kao da je čekala na njene reči, senka
ih, dolazeći otpozadi, gotovo odjednom proguta. Samo se ispred njih
još nekoliko trenutaka zadržao krug svetlosti.
"Igla se upravo montira", objasni
Boranova mirno. "Sada moramo još malo da sačekamo."
Unutrašnjost broda, oko koga je sada
vladala potpuna tama, ispuni se belom svetlošću, mekom i mnogo
prijatnijom nego ranije.
"Od ovog trenutka spoljne svetlosti
više neće biti", nastavi ona, "sve dok ne završimo putovanje.
Oslonićemo se na naše interno osvetljenje."
Morison se upitno obazre oko sebe, u
potrazi za izvorom svetlosti, ali zaključi da ona, po svoj prilici
dolazi iz zidova.
Primetivši to, Kalinjina kratko
objasni:
"Elektroluminescencija."
"A izvor snage?"
"Raspolažemo trima mikrofuzionim
mašinama." Ona ga pogleda s ponosom. Među najboljima su u svetu. U
svetu", ponovi ona.
Morison taman zausti da priča o
mirkofuzionim mašinama američke proizvodnje, upotrebljenim u
nedavnim svemirskim putovanjima, ali se predomisli. Čemu? Jednog
dana će svet biti oslobođen nacionalnih stega, iako taj dan još
nije bio na vidiku. Osim toga, dokle god se stege ne ispoljavaju
kroz agresiju ili pretnju, bile su podnošljive.
Dežnjev se zavali u svoje sedište,
obuhvativši rukama potiljak, i obraćajući se, očigledno,
fluoroscentnim zidovima oko sebe, reče:
"Jednog dana ćemo konstruisati
veeeliku potkožnu iglu, smestiti u nju brod i onda sve zajedno
minijaturizovati. Tako ćemo biti pošteđeni ovog mic-po-mic
manevrisanja.
"Odnosno", dobaci mu Morison, "možda
ćete moći da izvedete suprotnu stvar... kako bih je nazvao...
maksimizaciju? Gigantizaciju?"
"Ne moraš se truditi oko naziva, jer
je to nemoguće izvesti", upade Konjev.
"Ali jednog dana?"
"Ne. Nikada. Nemoguće je sa
stanovišta fizike. I za minijaturizaciju je neophodna strahovita
energija. Za to - gotovo beskonačna."
"Čak i kada biste sve vezali za
teoriju relativnosti?"
"Čak i tada."
Dežnjev se iskliberi prema
Konjevu.
"Cvrc Milojka, za to tvoje 'fizički
je nemoguće' videćeš, jednog dana."
Konjev zaćuta, napadno
ravnodušno.
"A šta sad čekamo?" upita
Morison.
"Poslednje pripreme", objavi
Boranova. "Igla će za koji trenutak krenuti napred, i biće zabodena
u karotidu."
Samo što je to izgovorila, brod se
zatrese.
"Evo nas", uzviknu Morison.
"Ne, ne još. Sada se ispumpava
vazduh. Ne brini, Alberte, znaćemo."
"Kako?"
"Pobogu, javiće nam. Arkadij je sa
njima u neprekidnoj vezi. To bar nije teško. Radio talasni fotoni
se bez po muke smanjuju na putu ka nama, i uvećavaju krećući se u
suprotnom pravcu. Potrebno im je još manje energije nego
svetlosti."
"Vreme je da krenemo ka vrhu igle",
oglasi se Dežnjev.
"Pa kreni, onda, Arkadije", reče
Boranova. "Odlična prilika da proverimo motornu snagu pri uslovima
minijaturizacije."
Začu se tiha i potmula grmljavina
koja se potom zaustavi na jednom zvučnom nivou. Morison se osvrnu u
nameri da pogleda unazad koliko mu je to kaiš dozvoljavao.
Voda se bućkala iza njih pokretana
okretanjem 'vodeničnih' točkova. Uz odsustvo bilo kakvih
orijentacionih obrisa van broda, bilo je teško zaključiti kojom se
brzinom brod kreće. Morisonu se ipak činilo da je kretanje vrlo
sporo.
"Da li se, uopšte, krećemo?"
"Da, ali sasvim lagano", odvrati
Boranova. "Nema razloga za brže kretanje i gubljenje energije. Osim
toga, sudaramo se sa molekulima normalnih dimenzija, što u našim
razmerama predstavlja visok viskozitet."
"Ali sa mikrofuzionim
motorima..."
"Propulzija nije jedino za šta su nam
ti motori neophodni."
"Samo se pitam koliko će nam još
vremena biti potrebno da stignemo do vitalnih tački u mozgu."
"Veruj mi da se i ja to pitam",
iskezi se Boranova. "Koristićemo internu struju u krvotoku, koja će
nas odvesti što je bliže moguće."
"Gledajte!" uzviknu Dežnjev. "Tu
smo!"
Pravo napred osvetljen spoljnim
farovima broda, ukaza se kružni otvor. Svima odmah bi jasno da je u
pitanju vrh igle.
Sa druge strane nalazio se
Šapirovljev krvotok. Za neki sekund, zbilja će se naći u ljudskom
telu.
37.
"Suviše smo veliki, Natalija, da bi
smo prošli kroz otvor igle", reče Morison.
Na tu pomisao osetio je čudnovatu
mešavinu osećanja; ali iznad svega, bila je tu nada da će možda
opasnost u nastavku eksperimenta nestati; umanjeni su, ali ne
dovoljno; znači, moraće da se vrate u prvobitno stanje, i onda je
sve gotovo.
Ipak, krijući se ispod toga, nalazilo
se i produženo osećanje, osećanje razočaranosti. Ako se već stiglo
toliko daleko, ne bi li bilo zanimljivo ući u organizam i ispitati
unutrašnjost neurona? U normalnim uslovima, bez svesti o
opasnostima, bez utvrđene vrednosne skale, Morison bi, užasnut,
ustuknuo i jeste bio užasnut, ali već umanjen, sa već uveliko
prevladanim prvobitnim strahom, da li je moguće da je, u stvari,
želeo da ide napred?
Uz svu ovu zbrku osećanja valjalo je
imati u vidu i realnost: nije moguće da su ovi temeljiti ljudi
prevideli mogućnost da je otvor igle premali da kroz sebe propusti
minijaturni brod. Takva glupost bi bila neoprostiva, ali je bila i
vrlo malo verovatna.
Boranova mu je, po svemu sudeći,
čitala misli, jer odjednom reče:
"Da. Sada smo preglomazni, ali takvi
nećemo ostati. To je, uostalom, moja briga", dodade ona
ravnodušno.
"Tvoja?" upita Morison odsutno.
"Naravno. Spoljne komande umanjile su
nas do ovih razmera. Na meni je da izvršim fina podešavanja."
"Zbog toga i štedimo mikrofuzione
motore", promrmlja Kalinjina.
"Imamo li još dovoljno energije?"
Morison najpre uputi pogled jednoj, a onda drugoj ženi. "Stekao sam
utisak da je do sada utrošena neviđena količina energije..."
"Alberte", poče Boranova, "da je
gravitacija kvantifikovana, trebalo bi nam isto toliko
'nevidljivih' količina energije da još upola umanjimo brod. Prema
tome, ista energija bi nam bila potrebna da prepolovimo miša, kao i
da prepolovimo slonicu. Ali, ona to nije što znači da nije
kvantifikovan ni gubitak mase. Što, dalje, znači da se energija
potrebna za gubitak mase smanjuje sa tim gubitkom, ne sasvim
srazmerno, ali u priličnoj meri. Nama je masa trenutno toliko mala
da nam je potrebno sasvim malo energije kako bismo je dalje
umanjivali."
"Ali budući da nikada do sada niste
minijaturizovali ništa ove veličine (mislim na brod) do ovih
dimenzija, koristite se podacima i rezultatima dobijenim putem
unekoliko drugačijih eksperimenata, eksperimenata sa manjim
objektima!"
Pa, neka im bude jasno da ne
razgovaraju sa maloumnim detetom, pomisli on gotovo uvređeno. Na
ravnoj sam nozi sa njima.
"Tako je", odgovori Boranova. "Nadamo
se da su proračuni analogni i da nas nešto neočekivano neće
iznenaditi. Ipak, živimo u Vaseljeni koja dopušta izuzetke. Tu
nismo u stanju ništa da učinimo."
"Ista ta Vaseljena dopušta nam
izuzetak u vidu smrti, ako nešto krene nizbrdo."
"Nemoj mi samo reći da to nisi znao",
odvrati Boranova mirno. "Nije valjda da si bio uznemiren samo tek
tako? Ali nismo jedini koji bismo bili u sosu. Ako kola krenu
nizbrdo i konzervirana energija se oslobodi, nećemo biti uništeni
samo mi; ista sudbina čekala bi i čitav Groto. Sigurna sam da ljudi
napolju zadržavaju dah u nadi da ih eksplozija neće razneti u
parčiće. Vidiš Albrte, čak i oni koji nisu direktno
minijaturizivani, izlažu se priličnoj neizvesnosti."
Dežnjev se osvrnu i uputi im ljubak
osmeh. Morison opazi da se boja jednog od njegovih kutnjaka ne
slaže u potpunosti sa bojom ostalih.
"Teši se time, prijatelju moj, da,
ako se nešto desi, ti to nećeš znati. Moj tata je govorio: 'Pošto
umreti moramo svi, onda bar izaberimo brzu i neočekivanu
smrt'."
"To je rekao i Julije Cezar", odvrati
Morison.
"S tim što mi nećemo imati vremena ni
da kažemo: 'Zar i ti, Brute'."
"Do toga neće doći", preseče ih
Konjev. "Sve su to gluposti. Proračuni su u redu."
"Oho ho! Beše nekad vreme kad su
ljudi bili sujeverni i verovali u Usud. Hvala ti, Bože, na
Proračunima koje od Tebe dobismo!"
"Nije tu ništa smešno", odreza
Konjev.
"To mi nije bio cilj, Jurij...
Nataša, oni tamo napolju kažu da su spremni."
"Tim bolje, da skratimo ovu glupu
priču. Idemo."
Morison se sav zgrči u sedištu, ali
ne oseti ništa. Ipak krug koji se maločas ukazao poče se širiti i
zatamnjivati, sve dok ne postade neuočljiv.
"Da li se krećemo?" upita on
automatski. Pitanje se ponavljalo kao refren, iako je odgovor bio
očigledan.
"Da", odgovori Kalinjina. "Ali bez
utroška energije. Ne suprotstavljamo se molekulima vode. Voda nas
sama nosi, potisnuta ubrizgavanjem, odnosno potiskivanjem klipa
brizgalice."
Morison poče da broji u sebi. To mu
je više zaokupljalo mozak nego što bi to bio slučaj da je gledao na
sat.
Kada je stigao do sto, on upita:
"Koliko još?"
"Koliko još šta?" upita
Kalinjina.
"Koliko još do krvotoka?"
"Nekoliko minuta", odgovori Dežnjev.
Ubrizgavaju nas izuzetno polako, u slučaju da dođe do bilo kakvih
mikroturbulencija. Kao što je moj otac jednom rekao: 'Sporije je,
no utoliko bolje, ići mirno dolinom nego trčati preko brda!'"
Morison zaćuta, ali se malo potom
ponovo oglasi:
"A da li se i dalje umanjujemo?"
"Ne", začu Boranovu iza sebe. "Sada
smo na ćelijskom nivou, i za sada nam je to sasvim dovoljno."
Morison oseti kako drhti, i to ga
iznenadi. S obzirom na ovo što se dešava i na sve te stvari koje
treba držati u glavi, malo je prostora ostajalo za strah. Ne, nije
se plašio, bar ne u onom pravom smislu. Ali je, ipak, drhtao.
On pokuša da natera sebe na
opuštanje. Ispustio je sav vazduh iz sebe, ali to nije bilo
dovoljno. Kao ni snaga volje. Opuštanje je tražilo silu teže, a
toga u ovom trenutku nije bilo ni od korova. On sklopi oči i pokuša
da diše sasvim pritajeno. Pokuša i da pevuši i poče da mumla
poslednji stav Betovenove 'Devete simfonije'.
Na kraju više nije mogao da
izdrži.
"Izvinite, izgleda da se sav
tresem."
"Aha!" zakikota se Dežnjev. "Baš sam
se pitao ko će prvi da prizna!"
"Nema veze, Alberte", odgovori utešno
Boranova. "Svi se tresemo. Zbog broda."
Morison oseti znak za uzbunu:
"Šta nije u redu?"
"Ništa, ništa. Samo pitanje veličine.
Dovoljno smo mali da osećamo posledice Braunovog kretanja. Znaš šta
je to, zar ne?"
Potpuno retorično pitanje. To je
morao znati svaki srednjoškolac! Ipak, Morison shvati da se sav
predao objašnjavanju Braunovog kretanja. U sebi, razume se.
Svaki objekat zaronjen u tečnost sa
svih strana je izložen bombardovanju molekulima te tečnosti. Oni
udaraju u nepravilnim ritmovima, koji su, međutim, toliko gusti da
izolovani udari postaju neprimetni. Kako se objekat smanjuje,
vremenski interval između udara postaje sve veći, tačnije, u jednom
odsečku vremena ima sve manje izolovanih udara. U skladu s tim,
brod se sada susreće sa naizmeničnim udarima sa obe strane. Drhtao
je, dakle.
"Da, trebalo je da to imam u vidu",
primeti Morison naglas. "Biće sve gore kako se dalje budemo
smanjivali."
"U stvari, neće", reče Boranova.
"Biće drugih, olakšavajućih okolnosti."
"Ništa slično mi ne pada na pamet",
reče Morison mršteći se.
"Nije važno, veruj mi na reč."
"Ostavi to proračunima", dobaci
podrugljivo Dežnjev. "Oni će već znati."
"Dobićemo morsku bolest", primeti
Morison.
"Moguće", složi se Boranova. "Ali i
to smo predvideli. Svi smo već namireni po tom pitanju, kao i
kosmonauti u sličnim okolnostima."
"Ja nisam namiren. Nisam čak ni
upozoren."
"Alberte, govorimo ti što je manje
moguće da bi se što manje brinuo. Što se tiče namirenosti, svoju
dozu si dobio za doručkom. Kako se osećaš?"
Morison, kome se već utroba okretala
od sveg tog razgovora, odluči da se oseća dobro. Zadivljujuće,
pomisli on, kako um može da tiraniše telo.
"Zadovoljavajuće", promrmlja on kao
odgovor na pitanje.
"Odlično", reče Boranova. "Jer od
ovog trenutka nalazimo se u krvotoku akademika Šapirova.
38.
Morison smesta pogleda van broda.
Krv?
Očekivao je da će ih crvenilo
okruživati sa svih strana. A i šta bi drugo?
Zurio je naprežući oči, ali ništa
nije mogao da vidi, čak ni uz pomoć spoljašnjih brodskih farova.
Bilo je mračno kao u rovu, i nije mu trebalo mnogo mašte pa da
zamisli da klize po glatkoj površini ustajale močvarne vode pod
okriljem mračne i oblačne noći.
Odjednom, zaokupi ga nešto drugo.
Posmatrajući objektivno, svetlost unutar broda imala je talasnu
dužinu gama zraka i to veoma kratkih. A te dužine rezultat su
minijaturizacije obične vidljive svetlosti. Minijaturizacija retina
i optičkih struktura ljudi u brodu činila je da svetlosni zraci i
dalje takvi i izgledaju, i da imaju sve odlike svetlosnih
zraka.
Napolju, odmah izvan trupa broda, na
granici minijaturizovanog polja, minijaturizovani fotoni vraćali su
se na svoju prvobitnu veličinu, a oni koji su se, odbijeni, vraćali
u brod, ponovo su se umanjivali prelaskom granice polja. Drugi su,
možda, lakše podnosili takve paradoksalne zaključke, ali Morison je
bukvalno osećao vrtoglavicu pri pomisli na jednu minijaturizovanu
česticu u moru normalnosti. Je li granica možda vidljiva,
ograđujući umanjeno od prirodnog? Ima li, igde, bilo kakve
nedoslednosti?
Sledeći svoj vozić misli, on prošapta
Kalinjinoj, nagnutoj nad svoje komande:
"Sofija, kada naša svetlost napušta
minijaturizovano polje i uveća se, ona mora da emituje toplotnu
energiju, a kada se u brod vraća, mora da je apsorbuje, da bi se
smanjila. Tu energiju proizvodimo mi. Jesam li u pravu?"
"Potpuno, Alberte", odgovori ona ne
dižući glavu. "Naša upotreba svetla ishodi malim, mada postojanim
gubitkom energije, ali to naši motori mogu da nadoknade. Ništa
značajno."
"Zbilja smo u krvotoku?"
"Ne boj se, jesmo. Natalija će,
verovatno, uskoro isključiti unutrašnje osvetljenje i onda ćeš moći
da bolje vidiš spoljašnjost."
Kao na znak, Boranova objavi:
"Eto nas! Sada možemo da sebi
priuštimo malo opuštenosti." Istog trenutka, svetla nestade.
Predmeti van broda odjednom postadoše
vidljivi. Nije mogao odmah jasno da ih razazna, ali video je da se
kreću kroz neku heterogenu tvar, tvar punu telašaca što u njoj
plove, kao što bi se od krvi i dalo očekivati.
Morison se nervozno promeškolji, kao
da ispituje jačinu svog pojasa.
"Ako smo u krvi, koja ima svoju
fiksnu temperaturu od trideset sedam stepeni, onda..."
"Naša temperatura je prilagođena.
Osećaćemo se sasvim udobno, objasni Kalinjina. Pobogu, Alberte, na
takve stvari smo mislili."
"Možda i jeste", složi se Morison,
pomalo pogođen, "ali to mi niste stavili do znanja, zar ne? Kako
prilagođavate temperaturu kada nemamo rashladne uređaje?"
"Tako je, nemamo ih, ali ima drugih
načina. Mikrofuzioni motori emituju sićušne snopove subatomskih
delića koji, pod dejstvom minijaturizacije, imaju masu gotovo ravnu
nuli. Dakle, putuju gotovo brzinom svetlosti, s lakoćom, poput
neutrina, prodiru kroz materiju, i energiju odnose sa sobom u
spoljšnji prostor i tako ostajemo hladni. Vidiš?"
"Da", promrmlja Mrison. "Ingeniozno,
ali za one koji su navikli da misle u uslovima minijaturizacije,
krajnje očigledno."
Primetio je da komande broda, pod
Dežnjevljevim rukama, kao i instrumenti pred Kalinjinom, odaju
luminoscentnu svetlost. On opet pokuša da se pridigne u sedištu,
ali mu pođe za rukom da samo krajičkom oka uhvati delić
kompjuterskog ekrana ispred Konjeva. Ono što je video učini mu se
kao mapa cirkularnog sistema vrata. Za tren, pre no što mu je telo
popustilo pod ograničavajućim dejstvom opasača, i pre no što je
ponovo utonuo u sedište, ugledao je malenu crvenu tačku na ekranu,
koja je po svoj prilici označavala položaj broda u levoj karotidnoj
arteriji.
Upinjanje da se uspravi ga je
prilično izmorilo i sada je samo sedeo, trudeći se da povrati dah.
Svetlost koja je dolazila od njegovog sopstvenog instrumentarija
pomalo ga je zasenjivala, te je on zakloni rukom i pogleda
napolje.
Daleko, kako se činilo, od broda,
mogao je da nazre nešto što je ličilo na zid, neku vrstu barijere.
Udaljavalo se i primicalo, tamo-amo, neprekidno, ritmički. On
mehanički pogleda na svoj sat. Da, bila je to pulsacija koja
odgovara ritmu arterijskog zida.
"Protok vremena", primeti on tiho,
minijaturizacijom očigledno nije ugrožen. Srce bije normalnom
brzinom, osim ako nije bitno to što na svoj minijaturizovani sat
gledam svojim minijaturizovanim očima.
Odgovor stiže od Konjeva.
"Vreme nije kvantifikovano, bar ne na
pojavnom nivou, niti je ugroženo minijaturizovanim poljem, što se
svodi na isto. To nam vrlo odgovara. Kada bismo i vremensku
komponentu morali uzeti u obzir, stvari bi postale nepopravljivo
komplikovane."
Morison se složi i prepusti se drugim
mislima.
Ako se nalaze u arteriji, i ako ih
nosi krvna struja, onda bi njihovo kretanje unapred moralo biti
isprekidano, vođeno kontrakcijama udaljenog srca, vrlo udaljenog,
imajući u vidu njihovu sadašnju veličinu. A ako jeste bilo tako,
prekidi u kretanju bi se morali osetiti.
On sklopi oči i pokuša da se koliko
god je moguće smiri, ne računajući efekat Braunovog kretanja koje,
napokon, nije mogao ni na koji način da kontroliše.
Aha, oseća se! Sasvim lagani zastoj i
potisak unazad, pa onda potisak prema napred.
Ali zašto tako slabo? Trebalo bi da
brod bude divlje bacan napred-nazad!
A onda se seti mase koju više nije
posedovao. Sa masom se smanjuje i inercija. Viskozitet tečnosti u
krvotoku prigušivao je kretanje, tako da su se zamasi gotovo
utapali u postojeće Braunovo kretanje.
Morison odjednom oseti kako mu se
mišići opuštaju. Kao da mu se neki težak čvor u stomaku razvezao.
Sredina u kojoj se kretao i uslovi pod kojima se u njoj kretao
delovali su sasvim dobroćudno.
On opet pogleda kroz zidove broda,
usresredivši se sada na razmak između sebe samog i arterijskog
zida. Video je neka loptasta telašca, jedva uočljive mehuriće, ne,
nisu bili mehurići, nego nakakvi predmeti, puno njih. Neki su se
polako vrteli i menjali oblike, te Morison uskoro uoči da u pitanju
nisu bile lopte, već diskovi.
Shvativši o čemu je reč, on se gotovo
posrami samog sebe. Glupost, gleda u njih a ne zna šta su, a u
krvotoku su! Ali i na to odmah dobi odgovor. Nije baš bio svestan
toga da je u krvotoku. U stvari, imao je osećaj kao da se nalazi u
podmornici, koja hita kroz okean. Očekivao je, uljuljkan u iluziju,
da će nailaziti samo na dobro poznate 'okeanske' predmete. Bilo šta
što se ne uklapa u zadatu sliku bi ga bunilo.
Upravo je bio ugledao crvena krvna
zrnca, eritrocite, i nije ih prepoznao!
Naravno, nisu bila crvena, već,
nekako bledožuta. Svako od njih apsorbovalo je nešto malo
kratkotalasne svetlosti, te je reflektovalo baš tu boju. Ako ih
sakupiš na gomilu, milione, milijarde, apsorbovali bi dovoljno
svetlosti, taman da izgledaju crvena, u arteriskoj krvi. A u
arteriji su se i nalazili. Čim ćelije iskoriste kiseonik koji
eritrociti nose, oni postaju bledoplavi. A na gomili, purpurni.
Posmatrao ih je sa zanimanjem i sada
ih je mnogo jasnije razaznavao.
Bili su poput bikonkavnih diskova,
ispupčeni sa obe strane. Morisonu su izgledali ogromni, jer ih se
sećao kao mikroskopskih jedinica, od nekih sedam i po mikrometara u
prečniku i tek dva mikrometara debelih. A sada, pred njegovim
očima, veličine njegove ruke!
Bilo ih je mnogo na vidiku i kao da
su u grupama plesali jedni oko drugih. Nijedno nije stajalo mirno:
neka zrnca bi se odvajala od jata, neka bi se priključivala, a uvek
je u vidnom polju bilo i izolovanih, slobodnih. Vidljiva zrnca nisu
bežala iz vidokruga, kao da su se namerno igrala kraj broda.
"Vidim da smo se jednostavno
prepustili krvnoj struji", reče Morison.
"Tako je", odvrati Kalinjina.
"Štedimo struju."
Međutim, crvena krvna zrnca nisu
izgledala sasvim nepokretna u odnosu na brod. Jedno od njih im se
lagano približavalo, verovatno nošeno mikroturbulencijom, ili pak,
usled Braunovog efekta. Sudarilo se s brodom i odmah odbilo.
Morison se okrete Kalinjinoj.
"Jesi li videla ovo, Sofija?"
"Kako nas crveno zrnce gurka?
Jesam."
"Zašto se nije minijaturizovalo?
Sasvim sigurno je prodrlo u polje!"
"Ne sasvim, Alberte. Odbilo se od
polja, koje se proteže kao omotač oko minijaturizovanog objekta, u
svim pravcima. Postoji neka vrsta nepodnošenja između normalne i
minijaturizovane materije. Što je veći stepen umanjivanja, veće je
i nepodnošenje. To je razlog što vrlo mali predmeti, kao
minijaturizovani atomi ili subatomski parčići, mogu da se kroz
materiju kreću bez ikakvog međudejstva sa njom. To i čini naše
polje metastabilnim."
"Kako to misliš?"
"Svaki minijaturizovani objekat uvek
je okružen normalnom materijom, sem ako se nalazi u dubokom
svemiru. Kada ne bi bilo ničega što bi normalnu materiju držalo van
polja, materija bi se neprestano minijaturizovala i, tom prilikom,
apsorbovala energiju minijaturizovanog objekta. Isticanje energije,
međutim, bilo bi vrlo veliko i umanjeni objekat bi se brzo
deminijaturizovao. U stvari, bilo bi nemoguće uopše izvesti
minijaturizaciju, jer bi se energija nabijena u minijaturizovanom
objektu trenutno oslobodila. Ono što bismo u tom slučaju, u stvari,
pokušavali, bilo bi da minijaturizujemo ceo svemir. Međutim, na
našem nivou, to međusobno nepodnošenje nije toliko značajno.
Ukoliko bi se crveno krvno zrnce sa dovoljnim momentumom sudarilo s
nama, na mestu udara moglo bi doći do minijaturizacije."
Morison pogleda napolje, i kao po
komandi, ukaza se izubijano crveno krvno zrnce.
"Ah, evo jednog koje nam se suviše
žustro približilo!" uzviknu on.
Kalinjina se nagnu da bi bolje
videla, ali odmah zatrese glavom:
"Ne, mislim da nije, Alberte. Crvena
krvna zrnca imaju ograničen vek trajanja, oko stotinu i dvadeset
dana. Siročići, izmore se i jednostavno kolapsiraju. A u ovoj
zapremini krvi koju možemo da dosegnemo vidokrugom, nekoliko
desetina kolapsira svakog minuta, tako da bi rascepana i
poluuništena zrnca trebalo da nas svuda prate. To je i dobro,
između ostalog, jer čak i kada bismo koristili svoju motornu snagu
i požurili kroz krvotok, uništavajući uzput crvena krvna zrnca, čak
i nekoliko miliona njih, to Šapirovu ne bi ništa značilo. Ne bismo
pričinili nikakvu ozbiljnu štetu."
"A šta ćemo sa plateletima?" upita
Morison.
"Zašto pitaš?"
"Zato što ono tamo mora da je
platelet." On pokaza prstom. "Sočivastog je oblika i gotovo upola
je manje nego crveno krvno zrnce."
Kalinjina potvrdi posle kraće
stanke.
"Ah, da, vidim. I jeste, to je
platelet. Na svakih dvadesetak zrnaca dolazi po jedan."
Tako nekako, pomisli Morison. Kao
'igre bez granica' u kojima crvena krvna zrnca vrede jedan bod, dok
su plateleti premija.
"Hoću da kažem, Sofija, da su
plateleti mnogo osetljiviji nego crvena krvna zrnca i da njihovo
lomljenje prouzrokuje zgrušavanje krvi. Šta ako povredimo mnogo
njih? Šapirov će doživeti još jedan udar i umreti."
Boranova, koja je pratila razgovor,
odluči da se umeša.
"Prvo, plateleti nisu ni izbliza tako
osetljivi. I oni će se s nama lagano sudarati, ali se i odbijati,
bez ikakve štete. Opasnost od novog udara leži u arterijskom zidu.
U odnosu na njega, plateleti se kreću mnogo brže nego u odnosu na
nas. A unutrašnji arterijski zid može biti prekrivan holesterolom i
drugim vrstama naslaga, pa je i površina mnogo rapavija nego
površina našeg plastičnog broda. Zgrušane gromade mogu se mnogo pre
formirati na arterijskim zidovima, nego na brodu. Ali čak ni to ne
predstavlja neku strahovitu opasnost. Jedan jedini platelet ili čak
njih nekoliko stotina mogu biti oštećeni, a da do procesa
zgrušavanja ipak ne dođe. Bar ne u pogubnim razmerama. Da bi se
pokrenula lavina, potrebne su ogromne količine plateleta."
Morison je posmatrao kako platelet,
tu i tamo, izranja i ulazi u vidno polje iza brojnijih crvenih
zrnaca. Čekao je trenutak da dođe u dodir s brodom i, ukoliko se to
desi, kakve će biti posledice. No, krvna pločica se držala na
pristojnoj razdaljini.
Učinilo mu se da je platelet veličine
njegovog dlana. Kako je to bilo moguće, kada je maločas tvrdio da
se to odnosi na dva puta veća crvena krvna zrnca? Njegove oči
potražiše najbliže zrnce i on odmah ustanovi da je mnogo veće nego
njegov dlan.
"Objekti napolju postaju sve veći",
primeti on zbunjenim glasom.
"Sasvim je očigledno da se i dalje
smanjujemo." Konjev zapara tišinu, iznerviran, očigledno,
Morisonovom nesposobnošću da iz gotovog rešenja izvuče normalan
zaključak.
"Tako je, Alberte", reče Boranova.
"Prolaz, kako napredujemo, postaje uži, i stoga, održavamo isti
odnos."
"Ne bi trebalo da dozvolimo da se
zaglavimo u ovoj cevčici", dobaci Dežnjev vedro. "Moramo, dakle, da
držimo dijetu, u skladu sa propisima." Kao da mu, istog časa, nešto
pade na pamet, jer dodade: "Znaš, Nataša, nikada u životu nisam bio
ovoliko mršav."
"Debeo si kao i uvek, Arkadije",
odvrati Boranova, "posebno sa stanovišta Plankove konstante."
"Koliko ćemo se još smanjiti,
Natalija?" Morison očigledno nije uživao u prepucavanju.
"Do molekularnog nivoa, Alberte."
Sve Morisonove strepnje ponovo
započeše svoj nemirni ples.
39.
Morisonu baš nije bilo pravo što je
maločas pokazao takvu nesposobnost da prihvati da se još smanjuju,
osim toga, bio je besan na Konjeva koji je ispalio metak u bolnu
tačku. Nevolja se sastojala u tome što su svi, osim njega, već
godinama razmišljali i proživljavali minijaturizaciju kao novo
stanje. Njegov tek pridošli mozak i dalje se oštro bunio protiv
takvih okolnosti. Zar nisu mogli da pokažu bar malo više
razumevanja za teškoće s kojima se susretao?
Turobno je posmatrao crvena krvna
zrnca. Da, bila su veća. Oko pola metra u prečniku, a njihove ivice
kao da su postale zamagljenije. Površina im je bila nakako
uskomešana, u stvari, podsećala su na platnene kese pune sirupaste
tečnosti.
"Molekularni nivo?" prošapta on put
Kalinjine.
Ona mu uputi brz pogled.
"Da."
"Ne znam zašto me to brine", nastavi
on, "kad smo već ovolicki, ali ima nečeg zastrašujućeg u pomisli da
si velik koliko i jedan jedini molekul. Koji tip molekula, šta
misliš?"
"Ne znam." Kalinjina sleže ramenima.
"To zavisi od Natalije. Možda molekul virusa."
"Ali to nikada ranije nije
probano!"
"Upravo istražujemo novu teritoriju",
zatrese Kalinjina glavom.
Usledi kratka pauza. Onda će Morison,
ponovo:
"Zar se ne bojiš?"
Ona ga prostreli besnim pogledom, ali
nastavi ga govori šapatom:
"Hvala bogu da se bojim. Šta misliš,
ko sam ja? Normalno je da se čovek plaši, kada za to ima razloga.
Plašila sam se kad sam bila silovana. Plašila sam se kada sam
zatrudnela i bila napuštena. Pola života sam provela u strahu.
Svako se plaši. Zato i ima toliko alkoholičara, jer ljudi piju da
bi odagnali strah." Siktala je kroz zube. "Treba li da se potresem
zbog toga što se i ti bojiš."
"Ne", promrmlja pomirljivo
Morison.
"Nema ničeg ekstravagantnog u
strahu", nastavi ona paljbu, "dokle god ne odaješ da te je strah.
Dokle god ne dopustiš da se skameniš od straha, da postaneš
histeričan od straha, da se izgubiš..." Ona zastade, sva pometena.
"Bila sam, dabome, žrtva histeričnih napada." Ona ošinu pogladom
Konjeva koji je sedeo uspravan, krut, nepokretan. "Ali sada, imam
nameru da svoje delo privedem kraju, makar vrištala od straha.
Niko, sudeći po mom ponašanju, neće ni naslutiti da me je strah. I
dao ti Bog da se i ti tako ponašaš, Mister Amerikanče!"
Morison proguta knedlu.
"Naravno..." Ali i njemu samom to je
zvučalo krajnje neuverljivo.
On baci pogled oko sebe. Nikakve
koristi od šaputanja u tom malenom prostoru. Ništa nije moglo
ostati skriveno.
Boranova, sedeći na svom mestu iza
Kalinjine, očigledno je bila zabavljena svojim instrumentima, ali
na licu joj je poigravao osmeh. Odobravanje? Sažaljenje? Nije mogao
da odgonetne.
Dežnjev okrenu glavu unazad i
pozva:
"Nataša, prolaz se i dalje sužava.
Hoćeš li nas umanjiti još malo?"
"Učiniću šta treba, Arkadije."
Dežnevljev pogled se pri tom susrete
sa Morisonovim, i on mu namignu, iscerivši se.
"Ne verujem našoj Sofijici", reče on,
kao, šapatom. "Ne boji se ona. Nikada se i nije bojala. Neće samo
da pomisliš kako si sam sa svojim nemirima. Draga naša Sofijica,
ima meko srce, meko kao..."
"Zaveži, Arkadije", prekide ga
Sofija. "Mora da je otac zaboravio da ti kaže da nema potrebe da
zamaraš limeni čajnik koji nazivaš svojom glavom zarđalom kašikom
koju nazivaš svojim jezikom."
"Ah", izusti Dežnjev, prevrnuvši
očima. "Ovo je baš bilo ubojito. Ono što je moj otac zbilja rekao
jeste da nema noža oštrijeg od ženskog jezika. Ipak, Alberte,
ozbiljno ti kažem, ničega strašnog nema u postizanju molekularnog
nivoa. Čekaj samo dok naučimo da povežemo relativnost sa kvantom i
eto nas, uz jedan jedini energetski 'puf', na nivou atoma. Da vidiš
onda!"
"Da onda vidim šta?" upita
Morison.
"Onda bi tek video šta je ubrzanje!
Jenostavno bismo zajezdili..." On pusti komande da bi gestikulirao
i to proprati silovitim zviždukom.
"Dole ruke, na komande, Arkadije",
naloži Boranova mirno.
"Naravno, dražesna Natašo", prihvati
Dežnjev. "To je bio samo dramski vrhunac, ništa drugo." On se
ponovo obrati Morisonu. "Odjednom bismo oborili brzinu svetlosti, a
pod tim uslovima išli bismo i mnogo brže. Za deset minuta bili
bismo na suprotnom kraju galaksije, za tri sata kod Andromede, za
dve godine kod najbližeg kvazara. A ako ni to nije dovoljno brzo,
mogli bismo još da se smanjimo. Imamo putovanje brže od svetlosti,
imamo antigravitaciju, imamo sve. Sovjetski Savez svima ima da utre
put."
"A kako bi pilotirao letom
Arkadije?"
"Šta?"
"Kako bi pilotirao letom?" ponovi
Morison ozbiljno. "Čim se brod dovoljno smanji da izgubi veličinu i
masu, on bi, zapravo, sunuo napred stotinama svetlosnih godina u
sekundi. Što znači, kada bismo imali milijardu brodova, oni bi se
razleteli u svim pravcima sferično, simetrično, kao sunčeva
svetlost. Ali pošto bi postojao jedan jedini brod, on bi se kretao
jednim jedinim određenim pravcem, ali apsolutno
nepredvidljivim."
"E, to je problemčić za pametne
teoretičare kakav je Jurij."
Konjev, koji dotle nije pokazivao
nikakvu zainteresovanost za dijalog, glasno frknu.
"Nisam siguran da je pametno
razmišljati o putovanju, a zanemariti upravljanje njime", nastavi
Morison. "Zar ne bi i tvoj otac rekao: 'Pametan čovek ne počinje
kuću od krova?'"
"Možda", odgovori Dežnjev, "ali
jednom je rekao i ovo: 'Ako slučajno pronađeš zlatan ključ, a ne
vidiš bravu, ne bacaj ključ. I zlato je skupoceno.'"
Boranova se promeškolji u svom
sedištu i reče:
"Dosta sa izrekama, prijatelji moji.
Gde se nalazimo, Jurij? Napredujemo li?"
"Koliko mi se čini, da, ali voleo bih
da Amerikanac podrži ovo što kažem, ili da to porekne."
"Kako mogu?" coknu Morison.
"Zarobljen sam u sedištu."
"Onda se odrobi", dobaci mu Konjev.
"Čak i da malo zalebdiš, nećeš odlebdeti ko zna gde."
Morison se, za trenutak, uzvrpolji, u
potrazi za odgovarajućim dugmetom. Kalinjina ispruži ruku i
narednog trena bio je slobodan.
"Hvala, Sofija", reče on.
"Naučićeš valjda i sam", odgovori ona
nezainteresovano.
"Podigni se i gledaj ovamo", začu se
Konjev.
Morison posluša, ali to učini
prehitro. Sunu prema gore i zviznu glavom o tavanicu broda. Da je
pretrpeo isti udarac pri normalnim okolnostima, dobio bi,
verovatno, frakturu lobanje. No, uz odsustvo mase i inercije, on se
samo bez bola i pritiska odbi. Sa lakoćom se zaustavio.
Konjev coknu.
"Lagano! Samo se polako odgurni od
sedišta. Polako! Razumeš li?"
"Razumem", odvrati Morison.
Poslušao je uputstvo i lagano se
digao. Potom se prihvatio za Konjevljeva ramena i zaustavio se u
tom položaju.
"Pogledaj sada u cerebrograf", uputi
ga Konjev. "Vidiš li gde se nalazimo u ovom trenutku."
Morison osmotri neverovatno
komplikovanu mrežu na trodimenzionalnoj mreži. Hiljade ogranaka
pružalo se na sve strane, tvoreći sliku nalik na kakvo drvo. U
jednoj od većih grana nalazila se crvena tačka, koja se lagano i
postojano kretala.
"Možeš li da mi daš poziciju u
totalu, da pokušam da odredim položaj?"
Konjev, uz novi coktaj, ne skrivajući
nestrpljenje, dodirnu komande.
"Pomaže li sada?"
"Da. Na ivici smo mozga." Raspoznavao
je vijuge i praznine. "Gde planiraš da krenemo?"
Slika se unekoliko uveća.
"Ovde ćemo zaokrenuti u unutrašnjost
neuronskog ustrojstva, u sivi mozak. Tim putem bih voleo da
doprem..." On stade da na brzom ruskom jeziju nabraja delove mozga,
te Morison nije imao dovoljno vremena da ih odmah prevodi na
engleski. "U ovo područje, gde se, ako sam dobro prostudirao tvoje
radove, nalazi vitalan čvor neuronske mreže."
"Ni jedan jedini mozak nije nalik na
bilo koji drugi", poučno reče Morison. "Ništa ne mogu da kažem sa
potpunom sigurnošću, pogotovo ako mozak koji istražujemo nije mozak
koji sam prethodno ispitivao. Ipak, mogao bih naznačiti da smer
kretanja i cilj koji si odabrao ulivaju izvesnu nadu."
"Dobro, za sada. Kada stignemo na
odredište, moći ćeš da nas podrobnije uputiš da li smo na raskršću
nekoliko grana mreže, ili, ako nismo, u kom pravcu se čvorovi
nalaze..."
"Mogu da pokušam", složi se Morison
oprezno, ali imajte u vidu da ništa ne mogu da garantujem. Nisam
vam ništa obećao. Nisam..."
"Znamo, Alberte", prekide ga
Boranova. "Samo tražimo da učiniš ono što možeš."
"U svakom slučaju", nastavi Konjev,
"ovamo smo se usmerili i tamo ćemo biti za relativno kratko vreme,
iako se struja trenutno usporava. Na kraju krajeva, već smo na
nivou kapilara. Priveži se, Alberte. Javiću ti ako mi budeš
potreban."
Morison uspe da se pričvrsti, bez
ičije pomoći, i utvrdi kako su i sasvim male pobede u stanju da
budu slatke?
"Gotovo do nivoa kapilara", pomisli
on, gledajući kroz zidove.
Zid je i dalje bio na pristojnoj
udaljenosti, no sada se krajolik izmenio. Ranije odmereno
pulsirajući zid bio je sada bezizražajan. Morison više nije mogao
da primeti nikakvo pulsiranje, a zidovi su izgledali kao da su, tu
i tamo, popločani. Bile su to ćelije od kojih je zid bio i
sačinjen, pomisli on.
No, crvena krvna zrnca su mu
sprečavala neometan vidik. Ona su sada bila poput mekanih vreća,
gotovo iste veličine kao i brod. Poneko od njih bi se, s vremena na
vreme, mimoišlo sa brodom na sasvim maloj razdaljini, ili čak,
sudaralo i odbijalo bez ikakvih vidljivih posledica.
Jednom takvom prilikom za brodom
ostade ubrljani trag. Možda je kontakt, ipak, bio prejak, i sloj
minijaturizovanih molekula nakačio se na brod. No, mrlja se
relativno brzo odlepi i rastvori u sveprisutnoj tečnosti.
Plateleti su bili druga priča, budući
da su bili mnogo ranjiviji nego crvena krvna zrnca.
Jedan od njih frontalno se sudario sa
brodom, ili je možda, bio usporen usled sudara sa eritrocitom.
Kljun broda prodro je duboko unutra, rascepivši membranu. Njegov
sadržaj lagano ispliva napolje, mešajući se s plazmom,
preobraćajući se u dva ili tri dugačka konca koja su se međusobno
preplitala. Zalepivši se za brod, lepršali su za njim duže
vreme.
Morison pokuša da uoči bilo kakve
znake zgrušavanja. No, ništa se ne desi.
Nekoliko minuta kasnije Morison uoči
beličastu, mlečnu masu koja kao da je ispunjavala kanal od ivice do
ivice, pulsirajući i talasajući se. Tamne granule šetale su se s
kraja na kraj u njenoj unutrašnjosti. Morisonu se prizor učini kao
pretnja zlokobnog čudovišta i on ne uspe da, u trenu užasa zatomi
krik.