ARTERIJA

     Ako te struja nosi tamo kuda si naumio, nemoj joj se suprotstavljati.
     
     Dežnjev senior
     
     36.
     Morisonove oči zadugo ostadoše prikovane za udubljenje pred njim, za kompjuter i za program u njemu. Program... jedini artefakt iz davne prošlosti.
     Davne? Nije prošlo ni stotinu časova od konferencije, njegovog dremeža za vreme izlaganja i razmišljanja o tome kako da spase svoju univerzitetsku fotelju. A za tih stotinu časova kao da je proteklo stotinu godina i sada se sa teškoćom prisećao i univerziteta i svog pređašnjeg života ispunjenog tugom i razočaranjem. Nekada je mislio da bi sve na svetu dao da isplovi iz grčevite borbe za vazduh od pre stotinu godina. Ali sada, sada bi dao mnogo, mnogo više da se u nju ponovo vrati kao da se poslednjih stotinu godina nikada nije ni odigralo.
     On baci pogled van broda, kroz providni zid, preko desnog ramena. Oči mu se mahinalno sklopiše kao da ne žele da išta primete. Ne, on sam nije bio voljan da primeti da je bilo šta veće nego obično. To bi se kosilo sa njegovom divljom željom da se minijaturizacija zapravo ne odvija i da je sve ovo neka vrsta iluzije.
     A onda, neki čovek ukorači u vidno polje. Visok, preko dva metra. Pa, možda je neki košarkaš?
     Pojaviše se i drugi. Ipak, ne mogu svi oni biti košarkaši.
     On se skupi u svom sedištu i više nije gledao napolje. Ovo je bilo sasvim dovoljno. Bio je siguran da minijaturizacija neumoljivo napreduje.
     Tišina u brodu bila je opsesivna, bila je nepodnošljiva. Morison oseti potrebu da čuje ljudski glas, makar i svoj sopstveni.
     Kalinjina mu je bila najbliža i s njom je mogao da razgovara bez muke. A možda je, pored toga, ona i najsrećniji izbor. Pošto nije mogao da podnese da se u ovom trenutku susretne sa Dežnevljevim beskorisnim zafrkavanjem, jednosmernom usredsređenošću Boranove, ili mračnom Konjevljevom napetošću, on izabra zamrznutu melanholiju Kalinjine.
     "Kako ćemo prodreti u Šapirovljevo telo, Sofija?" upita on.
     Za trenutak, izgledala je kao da nije čula pitanje. Posle duge tišine, njene usne zadrhtaše i ona prošapta:
     "Putem injekcije."
     A onda, s vidljivom tegobom, i ona kao da shvati da je bolje da se pokaže razgovorljivom. Okrenuvši se ka njemu, ona mu objasni:
     "Kada budemo dovoljno umanjeni, smestiće nas u potkožnu iglu i bićemo ubrizgani u levu karotidnu arteriju akademika Šapirova."
     "Trešćemo se kao krompiri", primeti užasnuto Morison.
     "Nikako. To jeste složen problem, ali za sve smo se pobrinuli."
     "Kako znaš? Nemaš nikakvog iskustva. Nikada se sve ovo ranije nije ni činilo. Barem, brodom. Nikada kroz potkožnu iglu. Nikada u unutrašnjost ljudskog tela."
     "Tačno", odgovori Kalinjina, "ali ovaj tip problema, pa i oni jednostavniji, rešen je mnogo ranije. Proteklih nekoliko dana imali smo beskrajne sastanke. Ne misliš valjda da sve ono što je Dežnjev govorio pre polaska, ono o klozet papiru i ostalom, ne misliš valjda da sve to od ranije nismo znali? To smo davno utuvili u glavu, ponovljeno nam je milion puta. Sve je to ovog puta bilo ponovljeno zbog tebe, jer nisi prisustvovao dogovorima, ali i zbog Arkadija, koji je jedva dočekao svojih dramskih pet minuta."
     "Reci, šta će se sve dalje dešavati?"
     "Ići ću redom. Sada samo sedimo i čekamo da prečnik broda bude ispod jednog centimetra, da se to postigne biće potrebno oko dvadeset minuta, ali ne uvek istom brzinom. Što smo manji, brže se smanjujemo. Osećaš li išta."
     Morison postade svestan ubrzanog rada svog srca i brzog disanja, ali odgovori:
     "Ne." A onda, kako da mu se to učinilo preterano optimistički, dodade: "Još, ne."
     "Onda...?" upita Kalinjina i sklopi oči, kao da je htela da kaže da joj se više ne razgovara.
     To i nije tako loša ideja, pomisli Morison, pa i on učini isto.
     Verovatno je zadremao, ili se jednostavno prepustio svom odbrambenom mehanizmu koji ga je odveo u polusvest, izveo iz realnosti, jer trgao se tek na osećaj laganog potresa. Kao da nije prošlo mnogo vremena.
     On otvori oči i odmah shvati da lebdi na gotovo centimetar visine iznad svog sedišta. Izvanredno čudan osećaj, kao da će ga oduvati i najmanji dašak vetra.
     Boranova sede na sedište iza njega, stavi mu ruke na ramena i blago ga potisnu naniže, rekavši:
     "Alberte, moraš da se zavežeš. Sofija, pomozi mu. Žao mi je trebalo je da prođemo kroz sve ovo, sve da probamo, pre no što smo se upustili u projekat, ali bilo je malo vremena. A i ti si bio strašno nervozan. Nismo hteli da te još više plašimo i rasipamo ono malo tvog samopouzdanja nepotrebnim informacijama." Na svoje sopstveno čuđenje, Morison se ne oseti bespomoćnim. Gotovo da mu se bopao taj nepoznati osećaj sedenja na vazduhu.
     Kalinjina dodirnu određeno mesto na ivici sedišta, između svojih nogu i njen opasač se automatski razveza. (Morison je bio siguran da se Sofija vezala naknadno, tek pošto je on utonuo u san.) Slobodni kraj njenog opasača uz zvižduk pobeže u rupu sa leve strane sedišta. Ona se okrenu Morisonu i reče:
     "Tu, sa leve strane, nalazi se komandno dugme za opasač."
     Morison opazi da je i njeno telo, oslobođeno opasača, zalebdelo u vazduhu.
     Ona pritisnu dugme na ivici Morisonovog sedišta (tamniji krug na svetlijoj pozadini) i iz kućišta, uz siktaj, izlete plastični kaiš čiji se vrh zagnjuri u prorez sa suprotne strane. Kao da su ga obmotali lasom, pomisli Morison.
     "Ako želiš da se oslobodiš, pritisnućeš tu, između nogu." Kalinjina se nagnu da mu pokaže i Morison oseti vrlo prijatan pritisak njenog tela.
     Ona, međutim, kao da toga nije bila svesna. Jednostavno se otisnu nazad, put svog sedišta, i ponovo se zaveza.
     Morison baci brz pogled oko sebe, i koliko mu je to pojas dozvoljavao, nagnu se napred i proviri s mukom preko Konjevljevog ramena. Svi su bili vezani.
     "Minijaturizovani smo do te mere da smo sada vrlo lagani, zar ne?" upita on.
     "Sada težiš svega dvadeset pet miligrama", obavesti ga Boranova, "tako da je najbolje da sebe smatraš bestežinskim telom. Osim toga, upravo podižu brod."
     Morison uputi Kalinjinoj optužujuši pogled. Ona samo sleže ramenima i reče:
     "Rekla sam ti da ću ti opisivati događaje onda kada dođu na red, ali ti si zaspao i nisam htela da te diram. Kran, koji nas drži izazvao je potres koji te je probudio i izbacio iz sedišta."
     "Kran?" On pogleda napolje. Nekakva senka nadvijala se nad brod, na šta u prvi mah nije obratio pažnju. Onda se seti da su zidovi prozirni i shvati da je svetlost koja spolja dolazi zamućena.
     Kalinjina klimnu potvrdno glavom.
     "Kran nas drži i ne dozvoljava da se nepotrebno tresemo. Izgleda ogroman, ali u stvarnosti je vrlo malen i tanak. Osim toga, upravo smo smešteni u posudu sa slanim rastvorom. Dalje vazdušna struja nas potiskuje u brizgalicu. Znači tri stvari nas trenutno 'pridržavaju'."
     Morison ponovo pogleda napolje. Mogao je samo da primeti mestimično smenjivanje svetla i senki i da shvati kako je ono što se nalazilo u blizini broda, šta god to bilo, suviše veliko da bi njegove male oči mogle da raspoznaju oblik. A da fotoni koji su se približavali brodu nisu i sami postajali podložni minijaturizovanom polju, ponašali bi se kao dugi radio-talasi i njegove oči ne bi bile u stanju ništa da vide.
     On oseti kako se brod ponovo zatrese i hvataljke krana se povukoše, iako je to bio pokret koji on, zapravo, nije mogao da registruje. Jednostavno, do jednog trenutka senka je bila tu, a onda je više nije bilo. Za njegovu ograničenu opažajnu skalu pokret je bio prebrz.
     On opet oseti kako gubi težinu i kako mu se telo upire o opasač, što protumači kao verovatno kretanje celog broda naniže. Zatim, kao da je nešto stalo da blago bombarduje brod.
     Dežnjev pokaza prstom na tamnu horizontalnu liniju koja se polako pomerala gore dole i zadovoljno reče:
     "To što vidite je površina tečnosti. Mislio sam da će potresi biti jači. Očigledno je da o ovome brinu inženjeri koji su u najmanju ruku isto toliko sposobni kao i ja."
     "Inženjerija i nema mnogo veze s tim", primeti Boranova. "Trenutno smo pod dejstvom površinskog napona. Osećaćemo ga samo dok se budemo nalazili na površini tečnosti. Neće nam smetati kad konačno prodremo u Šapirovljev krvotok."
     "Ali ovo mreškanje, Nataša? Ovi pokreti gore i dole? Kako to deluje na 'ono'?"
     Boranova usmeri pažnju na svoje instrumente. Posmatrala je monitor na kome je bila iscrtana horizontalna linija koja kao da se nije pomerala sa svog mesta. Morison je, vrpoljeći se na svom sedištu, uz bolove u vratu mogao tek da je nazre.
     "Nivo je miran i postojan kao i tvoje ruke kada nisi pijan, Arkadije", konačno saopšti Boranova.
     "Ni više ni manje, a?" Dežnjev se glasno nasmeja, a zvuk njegovog glasa kao da je probadao.
     Osetio je olakšanje, ako se ne varam, pomisli Morison uznemireno, razmišljajući šta je to 'ono' na šta mreškanje deluje.
     "Šta će se sledeće desiti?" upita on glasno.
     "Da li baš sve mora da ti se objašnjava?" oglasi se Konjev. Po prvi put od kako je putovanje započelo, pomisli Morison, te mu odvrati gorljivo:
     "Naravno da mora! Tebi je sve objašnjeno. Zašto i ja ne bih znao sve?!"
     "Albert je potpuno u pravu, Jurij", umeša se Boranova smirujućim glasom. "Ne padaj u vatru i budi razuman. Uskoro će ti biti potrebna njegova pomoć i nadam se da on neće biti tako neljubazan kao ti."
     Konjevljeva ramena se pomeriše uz trzaj, ali ne reče ništa.
     "Alberte, sada ćemo ući u unutrašnjost potkožne igle. Proces se odvija kompjuterski', dodade Boranova.
     Kao da je čekala na njene reči, senka ih, dolazeći otpozadi, gotovo odjednom proguta. Samo se ispred njih još nekoliko trenutaka zadržao krug svetlosti.
     "Igla se upravo montira", objasni Boranova mirno. "Sada moramo još malo da sačekamo."
     Unutrašnjost broda, oko koga je sada vladala potpuna tama, ispuni se belom svetlošću, mekom i mnogo prijatnijom nego ranije.
     "Od ovog trenutka spoljne svetlosti više neće biti", nastavi ona, "sve dok ne završimo putovanje. Oslonićemo se na naše interno osvetljenje."
     Morison se upitno obazre oko sebe, u potrazi za izvorom svetlosti, ali zaključi da ona, po svoj prilici dolazi iz zidova.
     Primetivši to, Kalinjina kratko objasni:
     "Elektroluminescencija."
     "A izvor snage?"
     "Raspolažemo trima mikrofuzionim mašinama." Ona ga pogleda s ponosom. Među najboljima su u svetu. U svetu", ponovi ona.
     Morison taman zausti da priča o mirkofuzionim mašinama američke proizvodnje, upotrebljenim u nedavnim svemirskim putovanjima, ali se predomisli. Čemu? Jednog dana će svet biti oslobođen nacionalnih stega, iako taj dan još nije bio na vidiku. Osim toga, dokle god se stege ne ispoljavaju kroz agresiju ili pretnju, bile su podnošljive.
     Dežnjev se zavali u svoje sedište, obuhvativši rukama potiljak, i obraćajući se, očigledno, fluoroscentnim zidovima oko sebe, reče:
     "Jednog dana ćemo konstruisati veeeliku potkožnu iglu, smestiti u nju brod i onda sve zajedno minijaturizovati. Tako ćemo biti pošteđeni ovog mic-po-mic manevrisanja.
     "Odnosno", dobaci mu Morison, "možda ćete moći da izvedete suprotnu stvar... kako bih je nazvao... maksimizaciju? Gigantizaciju?"
     "Ne moraš se truditi oko naziva, jer je to nemoguće izvesti", upade Konjev.
     "Ali jednog dana?"
     "Ne. Nikada. Nemoguće je sa stanovišta fizike. I za minijaturizaciju je neophodna strahovita energija. Za to - gotovo beskonačna."
     "Čak i kada biste sve vezali za teoriju relativnosti?"
     "Čak i tada."
     Dežnjev se iskliberi prema Konjevu.
     "Cvrc Milojka, za to tvoje 'fizički je nemoguće' videćeš, jednog dana."
     Konjev zaćuta, napadno ravnodušno.
     "A šta sad čekamo?" upita Morison.
     "Poslednje pripreme", objavi Boranova. "Igla će za koji trenutak krenuti napred, i biće zabodena u karotidu."
     Samo što je to izgovorila, brod se zatrese.
     "Evo nas", uzviknu Morison.
     "Ne, ne još. Sada se ispumpava vazduh. Ne brini, Alberte, znaćemo."
     "Kako?"
     "Pobogu, javiće nam. Arkadij je sa njima u neprekidnoj vezi. To bar nije teško. Radio talasni fotoni se bez po muke smanjuju na putu ka nama, i uvećavaju krećući se u suprotnom pravcu. Potrebno im je još manje energije nego svetlosti."
     "Vreme je da krenemo ka vrhu igle", oglasi se Dežnjev.
     "Pa kreni, onda, Arkadije", reče Boranova. "Odlična prilika da proverimo motornu snagu pri uslovima minijaturizacije."
     Začu se tiha i potmula grmljavina koja se potom zaustavi na jednom zvučnom nivou. Morison se osvrnu u nameri da pogleda unazad koliko mu je to kaiš dozvoljavao.
     Voda se bućkala iza njih pokretana okretanjem 'vodeničnih' točkova. Uz odsustvo bilo kakvih orijentacionih obrisa van broda, bilo je teško zaključiti kojom se brzinom brod kreće. Morisonu se ipak činilo da je kretanje vrlo sporo.
     "Da li se, uopšte, krećemo?"
     "Da, ali sasvim lagano", odvrati Boranova. "Nema razloga za brže kretanje i gubljenje energije. Osim toga, sudaramo se sa molekulima normalnih dimenzija, što u našim razmerama predstavlja visok viskozitet."
     "Ali sa mikrofuzionim motorima..."
     "Propulzija nije jedino za šta su nam ti motori neophodni."
     "Samo se pitam koliko će nam još vremena biti potrebno da stignemo do vitalnih tački u mozgu."
     "Veruj mi da se i ja to pitam", iskezi se Boranova. "Koristićemo internu struju u krvotoku, koja će nas odvesti što je bliže moguće."
     "Gledajte!" uzviknu Dežnjev. "Tu smo!"
     Pravo napred osvetljen spoljnim farovima broda, ukaza se kružni otvor. Svima odmah bi jasno da je u pitanju vrh igle.
     Sa druge strane nalazio se Šapirovljev krvotok. Za neki sekund, zbilja će se naći u ljudskom telu.
     
     37.
     "Suviše smo veliki, Natalija, da bi smo prošli kroz otvor igle", reče Morison.
     Na tu pomisao osetio je čudnovatu mešavinu osećanja; ali iznad svega, bila je tu nada da će možda opasnost u nastavku eksperimenta nestati; umanjeni su, ali ne dovoljno; znači, moraće da se vrate u prvobitno stanje, i onda je sve gotovo.
     Ipak, krijući se ispod toga, nalazilo se i produženo osećanje, osećanje razočaranosti. Ako se već stiglo toliko daleko, ne bi li bilo zanimljivo ući u organizam i ispitati unutrašnjost neurona? U normalnim uslovima, bez svesti o opasnostima, bez utvrđene vrednosne skale, Morison bi, užasnut, ustuknuo i jeste bio užasnut, ali već umanjen, sa već uveliko prevladanim prvobitnim strahom, da li je moguće da je, u stvari, želeo da ide napred?
     Uz svu ovu zbrku osećanja valjalo je imati u vidu i realnost: nije moguće da su ovi temeljiti ljudi prevideli mogućnost da je otvor igle premali da kroz sebe propusti minijaturni brod. Takva glupost bi bila neoprostiva, ali je bila i vrlo malo verovatna.
     Boranova mu je, po svemu sudeći, čitala misli, jer odjednom reče:
     "Da. Sada smo preglomazni, ali takvi nećemo ostati. To je, uostalom, moja briga", dodade ona ravnodušno.
     "Tvoja?" upita Morison odsutno.
     "Naravno. Spoljne komande umanjile su nas do ovih razmera. Na meni je da izvršim fina podešavanja."
     "Zbog toga i štedimo mikrofuzione motore", promrmlja Kalinjina.
     "Imamo li još dovoljno energije?" Morison najpre uputi pogled jednoj, a onda drugoj ženi. "Stekao sam utisak da je do sada utrošena neviđena količina energije..."
     "Alberte", poče Boranova, "da je gravitacija kvantifikovana, trebalo bi nam isto toliko 'nevidljivih' količina energije da još upola umanjimo brod. Prema tome, ista energija bi nam bila potrebna da prepolovimo miša, kao i da prepolovimo slonicu. Ali, ona to nije što znači da nije kvantifikovan ni gubitak mase. Što, dalje, znači da se energija potrebna za gubitak mase smanjuje sa tim gubitkom, ne sasvim srazmerno, ali u priličnoj meri. Nama je masa trenutno toliko mala da nam je potrebno sasvim malo energije kako bismo je dalje umanjivali."
     "Ali budući da nikada do sada niste minijaturizovali ništa ove veličine (mislim na brod) do ovih dimenzija, koristite se podacima i rezultatima dobijenim putem unekoliko drugačijih eksperimenata, eksperimenata sa manjim objektima!"
     Pa, neka im bude jasno da ne razgovaraju sa maloumnim detetom, pomisli on gotovo uvređeno. Na ravnoj sam nozi sa njima.
     "Tako je", odgovori Boranova. "Nadamo se da su proračuni analogni i da nas nešto neočekivano neće iznenaditi. Ipak, živimo u Vaseljeni koja dopušta izuzetke. Tu nismo u stanju ništa da učinimo."
     "Ista ta Vaseljena dopušta nam izuzetak u vidu smrti, ako nešto krene nizbrdo."
     "Nemoj mi samo reći da to nisi znao", odvrati Boranova mirno. "Nije valjda da si bio uznemiren samo tek tako? Ali nismo jedini koji bismo bili u sosu. Ako kola krenu nizbrdo i konzervirana energija se oslobodi, nećemo biti uništeni samo mi; ista sudbina čekala bi i čitav Groto. Sigurna sam da ljudi napolju zadržavaju dah u nadi da ih eksplozija neće razneti u parčiće. Vidiš Albrte, čak i oni koji nisu direktno minijaturizivani, izlažu se priličnoj neizvesnosti."
     Dežnjev se osvrnu i uputi im ljubak osmeh. Morison opazi da se boja jednog od njegovih kutnjaka ne slaže u potpunosti sa bojom ostalih.
     "Teši se time, prijatelju moj, da, ako se nešto desi, ti to nećeš znati. Moj tata je govorio: 'Pošto umreti moramo svi, onda bar izaberimo brzu i neočekivanu smrt'."
     "To je rekao i Julije Cezar", odvrati Morison.
     "S tim što mi nećemo imati vremena ni da kažemo: 'Zar i ti, Brute'."
     "Do toga neće doći", preseče ih Konjev. "Sve su to gluposti. Proračuni su u redu."
     "Oho ho! Beše nekad vreme kad su ljudi bili sujeverni i verovali u Usud. Hvala ti, Bože, na Proračunima koje od Tebe dobismo!"
     "Nije tu ništa smešno", odreza Konjev.
     "To mi nije bio cilj, Jurij... Nataša, oni tamo napolju kažu da su spremni."
     "Tim bolje, da skratimo ovu glupu priču. Idemo."
     Morison se sav zgrči u sedištu, ali ne oseti ništa. Ipak krug koji se maločas ukazao poče se širiti i zatamnjivati, sve dok ne postade neuočljiv.
     "Da li se krećemo?" upita on automatski. Pitanje se ponavljalo kao refren, iako je odgovor bio očigledan.
     "Da", odgovori Kalinjina. "Ali bez utroška energije. Ne suprotstavljamo se molekulima vode. Voda nas sama nosi, potisnuta ubrizgavanjem, odnosno potiskivanjem klipa brizgalice."
     Morison poče da broji u sebi. To mu je više zaokupljalo mozak nego što bi to bio slučaj da je gledao na sat.
     Kada je stigao do sto, on upita:
     "Koliko još?"
     "Koliko još šta?" upita Kalinjina.
     "Koliko još do krvotoka?"
     "Nekoliko minuta", odgovori Dežnjev. Ubrizgavaju nas izuzetno polako, u slučaju da dođe do bilo kakvih mikroturbulencija. Kao što je moj otac jednom rekao: 'Sporije je, no utoliko bolje, ići mirno dolinom nego trčati preko brda!'"
     Morison zaćuta, ali se malo potom ponovo oglasi:
     "A da li se i dalje umanjujemo?"
     "Ne", začu Boranovu iza sebe. "Sada smo na ćelijskom nivou, i za sada nam je to sasvim dovoljno."
     Morison oseti kako drhti, i to ga iznenadi. S obzirom na ovo što se dešava i na sve te stvari koje treba držati u glavi, malo je prostora ostajalo za strah. Ne, nije se plašio, bar ne u onom pravom smislu. Ali je, ipak, drhtao.
     On pokuša da natera sebe na opuštanje. Ispustio je sav vazduh iz sebe, ali to nije bilo dovoljno. Kao ni snaga volje. Opuštanje je tražilo silu teže, a toga u ovom trenutku nije bilo ni od korova. On sklopi oči i pokuša da diše sasvim pritajeno. Pokuša i da pevuši i poče da mumla poslednji stav Betovenove 'Devete simfonije'.
     Na kraju više nije mogao da izdrži.
     "Izvinite, izgleda da se sav tresem."
     "Aha!" zakikota se Dežnjev. "Baš sam se pitao ko će prvi da prizna!"
     "Nema veze, Alberte", odgovori utešno Boranova. "Svi se tresemo. Zbog broda."
     Morison oseti znak za uzbunu:
     "Šta nije u redu?"
     "Ništa, ništa. Samo pitanje veličine. Dovoljno smo mali da osećamo posledice Braunovog kretanja. Znaš šta je to, zar ne?"
     Potpuno retorično pitanje. To je morao znati svaki srednjoškolac! Ipak, Morison shvati da se sav predao objašnjavanju Braunovog kretanja. U sebi, razume se.
     Svaki objekat zaronjen u tečnost sa svih strana je izložen bombardovanju molekulima te tečnosti. Oni udaraju u nepravilnim ritmovima, koji su, međutim, toliko gusti da izolovani udari postaju neprimetni. Kako se objekat smanjuje, vremenski interval između udara postaje sve veći, tačnije, u jednom odsečku vremena ima sve manje izolovanih udara. U skladu s tim, brod se sada susreće sa naizmeničnim udarima sa obe strane. Drhtao je, dakle.
     "Da, trebalo je da to imam u vidu", primeti Morison naglas. "Biće sve gore kako se dalje budemo smanjivali."
     "U stvari, neće", reče Boranova. "Biće drugih, olakšavajućih okolnosti."
     "Ništa slično mi ne pada na pamet", reče Morison mršteći se.
     "Nije važno, veruj mi na reč."
     "Ostavi to proračunima", dobaci podrugljivo Dežnjev. "Oni će već znati."
     "Dobićemo morsku bolest", primeti Morison.
     "Moguće", složi se Boranova. "Ali i to smo predvideli. Svi smo već namireni po tom pitanju, kao i kosmonauti u sličnim okolnostima."
     "Ja nisam namiren. Nisam čak ni upozoren."
     "Alberte, govorimo ti što je manje moguće da bi se što manje brinuo. Što se tiče namirenosti, svoju dozu si dobio za doručkom. Kako se osećaš?"
     Morison, kome se već utroba okretala od sveg tog razgovora, odluči da se oseća dobro. Zadivljujuće, pomisli on, kako um može da tiraniše telo.
     "Zadovoljavajuće", promrmlja on kao odgovor na pitanje.
     "Odlično", reče Boranova. "Jer od ovog trenutka nalazimo se u krvotoku akademika Šapirova.
     
     38.
     Morison smesta pogleda van broda.
     Krv?
     Očekivao je da će ih crvenilo okruživati sa svih strana. A i šta bi drugo?
     Zurio je naprežući oči, ali ništa nije mogao da vidi, čak ni uz pomoć spoljašnjih brodskih farova. Bilo je mračno kao u rovu, i nije mu trebalo mnogo mašte pa da zamisli da klize po glatkoj površini ustajale močvarne vode pod okriljem mračne i oblačne noći.
     Odjednom, zaokupi ga nešto drugo. Posmatrajući objektivno, svetlost unutar broda imala je talasnu dužinu gama zraka i to veoma kratkih. A te dužine rezultat su minijaturizacije obične vidljive svetlosti. Minijaturizacija retina i optičkih struktura ljudi u brodu činila je da svetlosni zraci i dalje takvi i izgledaju, i da imaju sve odlike svetlosnih zraka.
     Napolju, odmah izvan trupa broda, na granici minijaturizovanog polja, minijaturizovani fotoni vraćali su se na svoju prvobitnu veličinu, a oni koji su se, odbijeni, vraćali u brod, ponovo su se umanjivali prelaskom granice polja. Drugi su, možda, lakše podnosili takve paradoksalne zaključke, ali Morison je bukvalno osećao vrtoglavicu pri pomisli na jednu minijaturizovanu česticu u moru normalnosti. Je li granica možda vidljiva, ograđujući umanjeno od prirodnog? Ima li, igde, bilo kakve nedoslednosti?
     Sledeći svoj vozić misli, on prošapta Kalinjinoj, nagnutoj nad svoje komande:
     "Sofija, kada naša svetlost napušta minijaturizovano polje i uveća se, ona mora da emituje toplotnu energiju, a kada se u brod vraća, mora da je apsorbuje, da bi se smanjila. Tu energiju proizvodimo mi. Jesam li u pravu?"
     "Potpuno, Alberte", odgovori ona ne dižući glavu. "Naša upotreba svetla ishodi malim, mada postojanim gubitkom energije, ali to naši motori mogu da nadoknade. Ništa značajno."
     "Zbilja smo u krvotoku?"
     "Ne boj se, jesmo. Natalija će, verovatno, uskoro isključiti unutrašnje osvetljenje i onda ćeš moći da bolje vidiš spoljašnjost."
     Kao na znak, Boranova objavi:
     "Eto nas! Sada možemo da sebi priuštimo malo opuštenosti." Istog trenutka, svetla nestade.
     Predmeti van broda odjednom postadoše vidljivi. Nije mogao odmah jasno da ih razazna, ali video je da se kreću kroz neku heterogenu tvar, tvar punu telašaca što u njoj plove, kao što bi se od krvi i dalo očekivati.
     Morison se nervozno promeškolji, kao da ispituje jačinu svog pojasa.
     "Ako smo u krvi, koja ima svoju fiksnu temperaturu od trideset sedam stepeni, onda..."
     "Naša temperatura je prilagođena. Osećaćemo se sasvim udobno, objasni Kalinjina. Pobogu, Alberte, na takve stvari smo mislili."
     "Možda i jeste", složi se Morison, pomalo pogođen, "ali to mi niste stavili do znanja, zar ne? Kako prilagođavate temperaturu kada nemamo rashladne uređaje?"
     "Tako je, nemamo ih, ali ima drugih načina. Mikrofuzioni motori emituju sićušne snopove subatomskih delića koji, pod dejstvom minijaturizacije, imaju masu gotovo ravnu nuli. Dakle, putuju gotovo brzinom svetlosti, s lakoćom, poput neutrina, prodiru kroz materiju, i energiju odnose sa sobom u spoljšnji prostor i tako ostajemo hladni. Vidiš?"
     "Da", promrmlja Mrison. "Ingeniozno, ali za one koji su navikli da misle u uslovima minijaturizacije, krajnje očigledno."
     Primetio je da komande broda, pod Dežnjevljevim rukama, kao i instrumenti pred Kalinjinom, odaju luminoscentnu svetlost. On opet pokuša da se pridigne u sedištu, ali mu pođe za rukom da samo krajičkom oka uhvati delić kompjuterskog ekrana ispred Konjeva. Ono što je video učini mu se kao mapa cirkularnog sistema vrata. Za tren, pre no što mu je telo popustilo pod ograničavajućim dejstvom opasača, i pre no što je ponovo utonuo u sedište, ugledao je malenu crvenu tačku na ekranu, koja je po svoj prilici označavala položaj broda u levoj karotidnoj arteriji.
     Upinjanje da se uspravi ga je prilično izmorilo i sada je samo sedeo, trudeći se da povrati dah. Svetlost koja je dolazila od njegovog sopstvenog instrumentarija pomalo ga je zasenjivala, te je on zakloni rukom i pogleda napolje.
     Daleko, kako se činilo, od broda, mogao je da nazre nešto što je ličilo na zid, neku vrstu barijere. Udaljavalo se i primicalo, tamo-amo, neprekidno, ritmički. On mehanički pogleda na svoj sat. Da, bila je to pulsacija koja odgovara ritmu arterijskog zida.
     "Protok vremena", primeti on tiho, minijaturizacijom očigledno nije ugrožen. Srce bije normalnom brzinom, osim ako nije bitno to što na svoj minijaturizovani sat gledam svojim minijaturizovanim očima.
     Odgovor stiže od Konjeva.
     "Vreme nije kvantifikovano, bar ne na pojavnom nivou, niti je ugroženo minijaturizovanim poljem, što se svodi na isto. To nam vrlo odgovara. Kada bismo i vremensku komponentu morali uzeti u obzir, stvari bi postale nepopravljivo komplikovane."
     Morison se složi i prepusti se drugim mislima.
     Ako se nalaze u arteriji, i ako ih nosi krvna struja, onda bi njihovo kretanje unapred moralo biti isprekidano, vođeno kontrakcijama udaljenog srca, vrlo udaljenog, imajući u vidu njihovu sadašnju veličinu. A ako jeste bilo tako, prekidi u kretanju bi se morali osetiti.
     On sklopi oči i pokuša da se koliko god je moguće smiri, ne računajući efekat Braunovog kretanja koje, napokon, nije mogao ni na koji način da kontroliše.
     Aha, oseća se! Sasvim lagani zastoj i potisak unazad, pa onda potisak prema napred.
     Ali zašto tako slabo? Trebalo bi da brod bude divlje bacan napred-nazad!
     A onda se seti mase koju više nije posedovao. Sa masom se smanjuje i inercija. Viskozitet tečnosti u krvotoku prigušivao je kretanje, tako da su se zamasi gotovo utapali u postojeće Braunovo kretanje.
     Morison odjednom oseti kako mu se mišići opuštaju. Kao da mu se neki težak čvor u stomaku razvezao. Sredina u kojoj se kretao i uslovi pod kojima se u njoj kretao delovali su sasvim dobroćudno.
     On opet pogleda kroz zidove broda, usresredivši se sada na razmak između sebe samog i arterijskog zida. Video je neka loptasta telašca, jedva uočljive mehuriće, ne, nisu bili mehurići, nego nakakvi predmeti, puno njih. Neki su se polako vrteli i menjali oblike, te Morison uskoro uoči da u pitanju nisu bile lopte, već diskovi.
     Shvativši o čemu je reč, on se gotovo posrami samog sebe. Glupost, gleda u njih a ne zna šta su, a u krvotoku su! Ali i na to odmah dobi odgovor. Nije baš bio svestan toga da je u krvotoku. U stvari, imao je osećaj kao da se nalazi u podmornici, koja hita kroz okean. Očekivao je, uljuljkan u iluziju, da će nailaziti samo na dobro poznate 'okeanske' predmete. Bilo šta što se ne uklapa u zadatu sliku bi ga bunilo.
     Upravo je bio ugledao crvena krvna zrnca, eritrocite, i nije ih prepoznao!
     Naravno, nisu bila crvena, već, nekako bledožuta. Svako od njih apsorbovalo je nešto malo kratkotalasne svetlosti, te je reflektovalo baš tu boju. Ako ih sakupiš na gomilu, milione, milijarde, apsorbovali bi dovoljno svetlosti, taman da izgledaju crvena, u arteriskoj krvi. A u arteriji su se i nalazili. Čim ćelije iskoriste kiseonik koji eritrociti nose, oni postaju bledoplavi. A na gomili, purpurni.
     Posmatrao ih je sa zanimanjem i sada ih je mnogo jasnije razaznavao.
     Bili su poput bikonkavnih diskova, ispupčeni sa obe strane. Morisonu su izgledali ogromni, jer ih se sećao kao mikroskopskih jedinica, od nekih sedam i po mikrometara u prečniku i tek dva mikrometara debelih. A sada, pred njegovim očima, veličine njegove ruke!
     Bilo ih je mnogo na vidiku i kao da su u grupama plesali jedni oko drugih. Nijedno nije stajalo mirno: neka zrnca bi se odvajala od jata, neka bi se priključivala, a uvek je u vidnom polju bilo i izolovanih, slobodnih. Vidljiva zrnca nisu bežala iz vidokruga, kao da su se namerno igrala kraj broda.
     "Vidim da smo se jednostavno prepustili krvnoj struji", reče Morison.
     "Tako je", odvrati Kalinjina. "Štedimo struju."
     Međutim, crvena krvna zrnca nisu izgledala sasvim nepokretna u odnosu na brod. Jedno od njih im se lagano približavalo, verovatno nošeno mikroturbulencijom, ili pak, usled Braunovog efekta. Sudarilo se s brodom i odmah odbilo.
     Morison se okrete Kalinjinoj.
     "Jesi li videla ovo, Sofija?"
     "Kako nas crveno zrnce gurka? Jesam."
     "Zašto se nije minijaturizovalo? Sasvim sigurno je prodrlo u polje!"
     "Ne sasvim, Alberte. Odbilo se od polja, koje se proteže kao omotač oko minijaturizovanog objekta, u svim pravcima. Postoji neka vrsta nepodnošenja između normalne i minijaturizovane materije. Što je veći stepen umanjivanja, veće je i nepodnošenje. To je razlog što vrlo mali predmeti, kao minijaturizovani atomi ili subatomski parčići, mogu da se kroz materiju kreću bez ikakvog međudejstva sa njom. To i čini naše polje metastabilnim."
     "Kako to misliš?"
     "Svaki minijaturizovani objekat uvek je okružen normalnom materijom, sem ako se nalazi u dubokom svemiru. Kada ne bi bilo ničega što bi normalnu materiju držalo van polja, materija bi se neprestano minijaturizovala i, tom prilikom, apsorbovala energiju minijaturizovanog objekta. Isticanje energije, međutim, bilo bi vrlo veliko i umanjeni objekat bi se brzo deminijaturizovao. U stvari, bilo bi nemoguće uopše izvesti minijaturizaciju, jer bi se energija nabijena u minijaturizovanom objektu trenutno oslobodila. Ono što bismo u tom slučaju, u stvari, pokušavali, bilo bi da minijaturizujemo ceo svemir. Međutim, na našem nivou, to međusobno nepodnošenje nije toliko značajno. Ukoliko bi se crveno krvno zrnce sa dovoljnim momentumom sudarilo s nama, na mestu udara moglo bi doći do minijaturizacije."
     Morison pogleda napolje, i kao po komandi, ukaza se izubijano crveno krvno zrnce.
     "Ah, evo jednog koje nam se suviše žustro približilo!" uzviknu on.
     Kalinjina se nagnu da bi bolje videla, ali odmah zatrese glavom:
     "Ne, mislim da nije, Alberte. Crvena krvna zrnca imaju ograničen vek trajanja, oko stotinu i dvadeset dana. Siročići, izmore se i jednostavno kolapsiraju. A u ovoj zapremini krvi koju možemo da dosegnemo vidokrugom, nekoliko desetina kolapsira svakog minuta, tako da bi rascepana i poluuništena zrnca trebalo da nas svuda prate. To je i dobro, između ostalog, jer čak i kada bismo koristili svoju motornu snagu i požurili kroz krvotok, uništavajući uzput crvena krvna zrnca, čak i nekoliko miliona njih, to Šapirovu ne bi ništa značilo. Ne bismo pričinili nikakvu ozbiljnu štetu."
     "A šta ćemo sa plateletima?" upita Morison.
     "Zašto pitaš?"
     "Zato što ono tamo mora da je platelet." On pokaza prstom. "Sočivastog je oblika i gotovo upola je manje nego crveno krvno zrnce."
     Kalinjina potvrdi posle kraće stanke.
     "Ah, da, vidim. I jeste, to je platelet. Na svakih dvadesetak zrnaca dolazi po jedan."
     Tako nekako, pomisli Morison. Kao 'igre bez granica' u kojima crvena krvna zrnca vrede jedan bod, dok su plateleti premija.
     "Hoću da kažem, Sofija, da su plateleti mnogo osetljiviji nego crvena krvna zrnca i da njihovo lomljenje prouzrokuje zgrušavanje krvi. Šta ako povredimo mnogo njih? Šapirov će doživeti još jedan udar i umreti."
     Boranova, koja je pratila razgovor, odluči da se umeša.
     "Prvo, plateleti nisu ni izbliza tako osetljivi. I oni će se s nama lagano sudarati, ali se i odbijati, bez ikakve štete. Opasnost od novog udara leži u arterijskom zidu. U odnosu na njega, plateleti se kreću mnogo brže nego u odnosu na nas. A unutrašnji arterijski zid može biti prekrivan holesterolom i drugim vrstama naslaga, pa je i površina mnogo rapavija nego površina našeg plastičnog broda. Zgrušane gromade mogu se mnogo pre formirati na arterijskim zidovima, nego na brodu. Ali čak ni to ne predstavlja neku strahovitu opasnost. Jedan jedini platelet ili čak njih nekoliko stotina mogu biti oštećeni, a da do procesa zgrušavanja ipak ne dođe. Bar ne u pogubnim razmerama. Da bi se pokrenula lavina, potrebne su ogromne količine plateleta."
     Morison je posmatrao kako platelet, tu i tamo, izranja i ulazi u vidno polje iza brojnijih crvenih zrnaca. Čekao je trenutak da dođe u dodir s brodom i, ukoliko se to desi, kakve će biti posledice. No, krvna pločica se držala na pristojnoj razdaljini.
     Učinilo mu se da je platelet veličine njegovog dlana. Kako je to bilo moguće, kada je maločas tvrdio da se to odnosi na dva puta veća crvena krvna zrnca? Njegove oči potražiše najbliže zrnce i on odmah ustanovi da je mnogo veće nego njegov dlan.
     "Objekti napolju postaju sve veći", primeti on zbunjenim glasom.
     "Sasvim je očigledno da se i dalje smanjujemo." Konjev zapara tišinu, iznerviran, očigledno, Morisonovom nesposobnošću da iz gotovog rešenja izvuče normalan zaključak.
     "Tako je, Alberte", reče Boranova. "Prolaz, kako napredujemo, postaje uži, i stoga, održavamo isti odnos."
     "Ne bi trebalo da dozvolimo da se zaglavimo u ovoj cevčici", dobaci Dežnjev vedro. "Moramo, dakle, da držimo dijetu, u skladu sa propisima." Kao da mu, istog časa, nešto pade na pamet, jer dodade: "Znaš, Nataša, nikada u životu nisam bio ovoliko mršav."
     "Debeo si kao i uvek, Arkadije", odvrati Boranova, "posebno sa stanovišta Plankove konstante."
     "Koliko ćemo se još smanjiti, Natalija?" Morison očigledno nije uživao u prepucavanju.
     "Do molekularnog nivoa, Alberte."
     Sve Morisonove strepnje ponovo započeše svoj nemirni ples.
     
     39.
     Morisonu baš nije bilo pravo što je maločas pokazao takvu nesposobnost da prihvati da se još smanjuju, osim toga, bio je besan na Konjeva koji je ispalio metak u bolnu tačku. Nevolja se sastojala u tome što su svi, osim njega, već godinama razmišljali i proživljavali minijaturizaciju kao novo stanje. Njegov tek pridošli mozak i dalje se oštro bunio protiv takvih okolnosti. Zar nisu mogli da pokažu bar malo više razumevanja za teškoće s kojima se susretao?
     Turobno je posmatrao crvena krvna zrnca. Da, bila su veća. Oko pola metra u prečniku, a njihove ivice kao da su postale zamagljenije. Površina im je bila nakako uskomešana, u stvari, podsećala su na platnene kese pune sirupaste tečnosti.
     "Molekularni nivo?" prošapta on put Kalinjine.
     Ona mu uputi brz pogled.
     "Da."
     "Ne znam zašto me to brine", nastavi on, "kad smo već ovolicki, ali ima nečeg zastrašujućeg u pomisli da si velik koliko i jedan jedini molekul. Koji tip molekula, šta misliš?"
     "Ne znam." Kalinjina sleže ramenima. "To zavisi od Natalije. Možda molekul virusa."
     "Ali to nikada ranije nije probano!"
     "Upravo istražujemo novu teritoriju", zatrese Kalinjina glavom.
     Usledi kratka pauza. Onda će Morison, ponovo:
     "Zar se ne bojiš?"
     Ona ga prostreli besnim pogledom, ali nastavi ga govori šapatom:
     "Hvala bogu da se bojim. Šta misliš, ko sam ja? Normalno je da se čovek plaši, kada za to ima razloga. Plašila sam se kad sam bila silovana. Plašila sam se kada sam zatrudnela i bila napuštena. Pola života sam provela u strahu. Svako se plaši. Zato i ima toliko alkoholičara, jer ljudi piju da bi odagnali strah." Siktala je kroz zube. "Treba li da se potresem zbog toga što se i ti bojiš."
     "Ne", promrmlja pomirljivo Morison.
     "Nema ničeg ekstravagantnog u strahu", nastavi ona paljbu, "dokle god ne odaješ da te je strah. Dokle god ne dopustiš da se skameniš od straha, da postaneš histeričan od straha, da se izgubiš..." Ona zastade, sva pometena. "Bila sam, dabome, žrtva histeričnih napada." Ona ošinu pogladom Konjeva koji je sedeo uspravan, krut, nepokretan. "Ali sada, imam nameru da svoje delo privedem kraju, makar vrištala od straha. Niko, sudeći po mom ponašanju, neće ni naslutiti da me je strah. I dao ti Bog da se i ti tako ponašaš, Mister Amerikanče!"
     Morison proguta knedlu.
     "Naravno..." Ali i njemu samom to je zvučalo krajnje neuverljivo.
     On baci pogled oko sebe. Nikakve koristi od šaputanja u tom malenom prostoru. Ništa nije moglo ostati skriveno.
     Boranova, sedeći na svom mestu iza Kalinjine, očigledno je bila zabavljena svojim instrumentima, ali na licu joj je poigravao osmeh. Odobravanje? Sažaljenje? Nije mogao da odgonetne.
     Dežnjev okrenu glavu unazad i pozva:
     "Nataša, prolaz se i dalje sužava. Hoćeš li nas umanjiti još malo?"
     "Učiniću šta treba, Arkadije."
     Dežnevljev pogled se pri tom susrete sa Morisonovim, i on mu namignu, iscerivši se.
     "Ne verujem našoj Sofijici", reče on, kao, šapatom. "Ne boji se ona. Nikada se i nije bojala. Neće samo da pomisliš kako si sam sa svojim nemirima. Draga naša Sofijica, ima meko srce, meko kao..."
     "Zaveži, Arkadije", prekide ga Sofija. "Mora da je otac zaboravio da ti kaže da nema potrebe da zamaraš limeni čajnik koji nazivaš svojom glavom zarđalom kašikom koju nazivaš svojim jezikom."
     "Ah", izusti Dežnjev, prevrnuvši očima. "Ovo je baš bilo ubojito. Ono što je moj otac zbilja rekao jeste da nema noža oštrijeg od ženskog jezika. Ipak, Alberte, ozbiljno ti kažem, ničega strašnog nema u postizanju molekularnog nivoa. Čekaj samo dok naučimo da povežemo relativnost sa kvantom i eto nas, uz jedan jedini energetski 'puf', na nivou atoma. Da vidiš onda!"
     "Da onda vidim šta?" upita Morison.
     "Onda bi tek video šta je ubrzanje! Jenostavno bismo zajezdili..." On pusti komande da bi gestikulirao i to proprati silovitim zviždukom.
     "Dole ruke, na komande, Arkadije", naloži Boranova mirno.
     "Naravno, dražesna Natašo", prihvati Dežnjev. "To je bio samo dramski vrhunac, ništa drugo." On se ponovo obrati Morisonu. "Odjednom bismo oborili brzinu svetlosti, a pod tim uslovima išli bismo i mnogo brže. Za deset minuta bili bismo na suprotnom kraju galaksije, za tri sata kod Andromede, za dve godine kod najbližeg kvazara. A ako ni to nije dovoljno brzo, mogli bismo još da se smanjimo. Imamo putovanje brže od svetlosti, imamo antigravitaciju, imamo sve. Sovjetski Savez svima ima da utre put."
     "A kako bi pilotirao letom Arkadije?"
     "Šta?"
     "Kako bi pilotirao letom?" ponovi Morison ozbiljno. "Čim se brod dovoljno smanji da izgubi veličinu i masu, on bi, zapravo, sunuo napred stotinama svetlosnih godina u sekundi. Što znači, kada bismo imali milijardu brodova, oni bi se razleteli u svim pravcima sferično, simetrično, kao sunčeva svetlost. Ali pošto bi postojao jedan jedini brod, on bi se kretao jednim jedinim određenim pravcem, ali apsolutno nepredvidljivim."
     "E, to je problemčić za pametne teoretičare kakav je Jurij."
     Konjev, koji dotle nije pokazivao nikakvu zainteresovanost za dijalog, glasno frknu.
     "Nisam siguran da je pametno razmišljati o putovanju, a zanemariti upravljanje njime", nastavi Morison. "Zar ne bi i tvoj otac rekao: 'Pametan čovek ne počinje kuću od krova?'"
     "Možda", odgovori Dežnjev, "ali jednom je rekao i ovo: 'Ako slučajno pronađeš zlatan ključ, a ne vidiš bravu, ne bacaj ključ. I zlato je skupoceno.'"
     Boranova se promeškolji u svom sedištu i reče:
     "Dosta sa izrekama, prijatelji moji. Gde se nalazimo, Jurij? Napredujemo li?"
     "Koliko mi se čini, da, ali voleo bih da Amerikanac podrži ovo što kažem, ili da to porekne."
     "Kako mogu?" coknu Morison. "Zarobljen sam u sedištu."
     "Onda se odrobi", dobaci mu Konjev. "Čak i da malo zalebdiš, nećeš odlebdeti ko zna gde."
     Morison se, za trenutak, uzvrpolji, u potrazi za odgovarajućim dugmetom. Kalinjina ispruži ruku i narednog trena bio je slobodan.
     "Hvala, Sofija", reče on.
     "Naučićeš valjda i sam", odgovori ona nezainteresovano.
     "Podigni se i gledaj ovamo", začu se Konjev.
     Morison posluša, ali to učini prehitro. Sunu prema gore i zviznu glavom o tavanicu broda. Da je pretrpeo isti udarac pri normalnim okolnostima, dobio bi, verovatno, frakturu lobanje. No, uz odsustvo mase i inercije, on se samo bez bola i pritiska odbi. Sa lakoćom se zaustavio.
     Konjev coknu.
     "Lagano! Samo se polako odgurni od sedišta. Polako! Razumeš li?"
     "Razumem", odvrati Morison.
     Poslušao je uputstvo i lagano se digao. Potom se prihvatio za Konjevljeva ramena i zaustavio se u tom položaju.
     "Pogledaj sada u cerebrograf", uputi ga Konjev. "Vidiš li gde se nalazimo u ovom trenutku."
     Morison osmotri neverovatno komplikovanu mrežu na trodimenzionalnoj mreži. Hiljade ogranaka pružalo se na sve strane, tvoreći sliku nalik na kakvo drvo. U jednoj od većih grana nalazila se crvena tačka, koja se lagano i postojano kretala.
     "Možeš li da mi daš poziciju u totalu, da pokušam da odredim položaj?"
     Konjev, uz novi coktaj, ne skrivajući nestrpljenje, dodirnu komande.
     "Pomaže li sada?"
     "Da. Na ivici smo mozga." Raspoznavao je vijuge i praznine. "Gde planiraš da krenemo?"
     Slika se unekoliko uveća.
     "Ovde ćemo zaokrenuti u unutrašnjost neuronskog ustrojstva, u sivi mozak. Tim putem bih voleo da doprem..." On stade da na brzom ruskom jeziju nabraja delove mozga, te Morison nije imao dovoljno vremena da ih odmah prevodi na engleski. "U ovo područje, gde se, ako sam dobro prostudirao tvoje radove, nalazi vitalan čvor neuronske mreže."
     "Ni jedan jedini mozak nije nalik na bilo koji drugi", poučno reče Morison. "Ništa ne mogu da kažem sa potpunom sigurnošću, pogotovo ako mozak koji istražujemo nije mozak koji sam prethodno ispitivao. Ipak, mogao bih naznačiti da smer kretanja i cilj koji si odabrao ulivaju izvesnu nadu."
     "Dobro, za sada. Kada stignemo na odredište, moći ćeš da nas podrobnije uputiš da li smo na raskršću nekoliko grana mreže, ili, ako nismo, u kom pravcu se čvorovi nalaze..."
     "Mogu da pokušam", složi se Morison oprezno, ali imajte u vidu da ništa ne mogu da garantujem. Nisam vam ništa obećao. Nisam..."
     "Znamo, Alberte", prekide ga Boranova. "Samo tražimo da učiniš ono što možeš."
     "U svakom slučaju", nastavi Konjev, "ovamo smo se usmerili i tamo ćemo biti za relativno kratko vreme, iako se struja trenutno usporava. Na kraju krajeva, već smo na nivou kapilara. Priveži se, Alberte. Javiću ti ako mi budeš potreban."
     Morison uspe da se pričvrsti, bez ičije pomoći, i utvrdi kako su i sasvim male pobede u stanju da budu slatke?
     "Gotovo do nivoa kapilara", pomisli on, gledajući kroz zidove.
     Zid je i dalje bio na pristojnoj udaljenosti, no sada se krajolik izmenio. Ranije odmereno pulsirajući zid bio je sada bezizražajan. Morison više nije mogao da primeti nikakvo pulsiranje, a zidovi su izgledali kao da su, tu i tamo, popločani. Bile su to ćelije od kojih je zid bio i sačinjen, pomisli on.
     No, crvena krvna zrnca su mu sprečavala neometan vidik. Ona su sada bila poput mekanih vreća, gotovo iste veličine kao i brod. Poneko od njih bi se, s vremena na vreme, mimoišlo sa brodom na sasvim maloj razdaljini, ili čak, sudaralo i odbijalo bez ikakvih vidljivih posledica.
     Jednom takvom prilikom za brodom ostade ubrljani trag. Možda je kontakt, ipak, bio prejak, i sloj minijaturizovanih molekula nakačio se na brod. No, mrlja se relativno brzo odlepi i rastvori u sveprisutnoj tečnosti.
     Plateleti su bili druga priča, budući da su bili mnogo ranjiviji nego crvena krvna zrnca.
     Jedan od njih frontalno se sudario sa brodom, ili je možda, bio usporen usled sudara sa eritrocitom. Kljun broda prodro je duboko unutra, rascepivši membranu. Njegov sadržaj lagano ispliva napolje, mešajući se s plazmom, preobraćajući se u dva ili tri dugačka konca koja su se međusobno preplitala. Zalepivši se za brod, lepršali su za njim duže vreme.
     Morison pokuša da uoči bilo kakve znake zgrušavanja. No, ništa se ne desi.
     Nekoliko minuta kasnije Morison uoči beličastu, mlečnu masu koja kao da je ispunjavala kanal od ivice do ivice, pulsirajući i talasajući se. Tamne granule šetale su se s kraja na kraj u njenoj unutrašnjosti. Morisonu se prizor učini kao pretnja zlokobnog čudovišta i on ne uspe da, u trenu užasa zatomi krik.