ODLUKA

     Uvek smo sasvim sigurni da je odluka koju smo opravo doneli pogrešna.
     
     Dežnjev senior
     
     23.
     Morison se, najzad, uspravi, osećajući nesigurnost u nogama, da li od votke, da li od opšteg osećanja napetosti tokom celog dana, ili možda od obaveštenja koje je upravo dobio, a o kom nije ni sanjao. On zatapka nogama, kao da hoće da se učvrsti u stojećem stavu, pa prošeta do kraja sobe i nazad.
     Zatim stade pred Boranovu i hrapavim glasom reče:
     "Je li vam ikada palo na pamet da je ljudski mozak nešto najsloženije što uopšte poznajemo i da on, makar svi drugi organi prežive, to možda neće moći?"
     "Naravno", odvrati Boranova. "Ali naša su ispitivanja pokazala da minijaturizacija nimalo ne utiče na međusobni odnos delova onoga što se podvrgava procesu umanjenja. Teorijski, i ljudski mozak može da je bez problema podnese."
     "Teorijski!" uzviknu Morison. "Kako se onda moglo dogoditi da, uz puko teorijsko znanje, eksperimentišete sa Šapirovim, čije ste znanje toliko cenili? I kada ste njega upropastili, što i vi smatrate strašnim gubitkom, kako možete biti toliko ludi da meni predložite da otkrijem zbog čega su kola pošla nizbrdo? Izgubićete i mene, što ja, dakako, neću dozvoliti."
     "Ne govori koješta", upade Dežnjev. "Mi nismo ludaci. NIšta što smo učinili nije bilo pogrešno. Greška je, isključivo, Šapirovljeva."
     "Na neki način, to je tačno", dopuni ga Boranova. "Šapirov je bio ekscentrik, to znaš i sam. Mislim da ga vi, Amerikanci, čak zovete i 'Crni Petar'. To verovatno nije daleko od istine. On je insistirao da bude minijaturizovan. Bio je već star, i nije želeo da, kao Mojsije, dopre do Obećane zemlje a da ne zaviri u nju. To su njegove vlasitite reči."
     "Niste mu to smeli dopustiti."
     "A ko da mu zabrani? Ja? Njemu? Alberte, budi ozbiljan."
     "Ne ti. Vaša vlada. Ako je minijaturizacija kao eksperiment toliko dragocena..."
     "Šapirov je pretio da će napustiti eksperiment ako mu se ne udovolji. To nismo smeli da rizikujemo. Niti je naša vlada toliko imuna na pritiske sa raznih strana. Morala je da poštuje javno mnenje, kao i vaša vlada u sličnim situacijama. Da li je to dobro ili loše, ne mogu reći. U svakom slučaju, Šapirov je bio minijaturizovan."
     "Potpuno ludilo", promrmlja Morison.
     "Ne", usprotivi se Boranova. "Ni mi nismo povukli sledeći potez bez detaljnih priprema. Bez obzira na to što je svaka minijaturizacija skupa i što čini da se Centralnom koordinacionom komitetu digne ono malo kose na glavi, insistirali smo na pažljivim pripremama. Dva puta smo minijaturizovali šimpanze i dva puta ih vratili u prvobitno stanje, i nismo otkrili nikakve nedoslednosti, niti putem predanog bdenja nad njihovim ponašanjem, niti putem magnetno-rezonantnog ispitivanja aktivnosti mozga."
     "Šimpanza nije čovek", kratko dobaci Morison.
     "To je zaista nešto u šta smo sasvim sigurni", prihvati Boranova svečano. "I u skladu s tim smo minijaturizovali i jednog čoveka, kao sledeći potez. Dobrovoljca. Jurija Konjeva, da budem sasvim precizna."
     "Morao sam to biti ja", reče Konjev. "Ja sam najžustrije i tvrdio da nikakvo oštećenje ne preti ljudskom mozgu. Ja sam bio neurofizičar odabran za ovaj zadatak i ja sam sastavio sve proračune. Nisam želeo da rizikuje bilo ko osim mene. Život je stvar koju, ranije ili kasnije, gubimo svi. Razum je, ipak, nešto drugo."
     "Tako hrabar", prošapta Kalinjina, pognute glave, pogleda uprtog u vrhove svojih prstiju. "Žrtva pravog sovjetskog heroja." Usne joj zadrhtaše, kao da će se podrugljivo nasmešiti.
     Konjev, međutim, ne skidajući pogled sa Morisona, nastavi:
     "Ja jesam lojalan sovjetskoj državi, ali to mi nisu bile pobude. To bi bilo bez značaja. Učinio sam to iz razloga pristojnosti i naučne etike. Imao sam poverenja u svoje proračune, no ni to, bez samorizikovanja, nije bilo dovoljno. Osim toga, to ima veze sa još nečim. Kada se minijaturizacija konačno bude ustanovila kao naučno otkriće, biće zapisano da sam ja bio prvo ljudsko biće podvrgnuto eksperimentu. To će pomračiti zasluge mog pra-pra-strica, generala koji je učestvovao u velikom otadžbinskom ratu protiv nacista. Time ću se zadovoljiti, ne samo zbog svoje sopstvene slave, već i zbog svog ličnog uverenja da su pobede u miru uvek veće od pobeda u ratu."
     "A ako bismo odvojili ideale od činjenica", prekide ga Boranova, "treba da se zna i to da je Jurij bio minijaturizovan čak dva puta. Prvi put smo ga umanjili za polovinu i vratili u stvarnu veličinu u savršenom redu. Drugi put poprimio je dimenzije miša. I opet je u povratku sve bilo kako treba."
     "I šta se onda desilo sa Šapirovljevim umanjivanjem?"
     "Šta se desilo... Njega nije bilo moguće kontrolisati tako lako. Kao prvo, vrištao je da on želi da bude prva minijaturizovana osoba. Jedva smo ga ubedili da, iz razloga lične sigurnosti, sačeka na Konjeva. Posle toga smo nad njim izgubili kontrolu. Kleo se da će napustiti projekat i osnovati novu laboratoriju sa istim ciljem negde drugde, ako ga ne umanjimo više nego što smo to učinili sa Konjevim. Nismo imali izbora. Pošto je 'Crni Petar' pominjao čak i to da će da emigrira, vlada ne bi imala kud, to jest, morala bi da ga stavi pod bravu. Nismo želeli da dospe u zatvor, i minijaturizovali smo ga do dimenzije ćelije."
     "A to je ipak bilo više nego što je bezbednost nalagala, zar ne?"
     "Ne. Imamo razloga da mislimo da je prvi deo procesa protekao i savršenom redu. Nevolje su nastupile u povratku, izgleda da se proces odvijao prebrzo i da se temperatura u njegovom telu povisila. Verovatno je dobio jaku groznicu, ne dovoljnu da ga usmrti, ali dovoljnu da mozak pretrpi oštećenje. Da je neko drugi bio uz njega to bi se dalo izbeći. No, pošto je deminijaturizacija potrajala, ispostavilo se da je bilo prekasno. Bio je to užasan udarac, i sve čemu se sada možemo nadati jeste da ćemo iz njegovog mozga moći da spasemo što se spasti može."
     "Može se desiti još jedna nevolja, kako vi to nazivate, prilikom mog sopstvenog umanjivanja. Zar nisam u pravu?"
     "Jesi", odvrati Boranova, "u pravu si. Ne poričem to. Bilo je nevolja i promašaja tokom sveokupne istorije nauke. Kosmonauti su ginuli i ne treba da te podsećam na to da su to bili kako Rusi, tako i Amerikanci. To ipak nije prečilo da se izgradi baza na Mesecu, novom domu za čovečanstvo."
     "Da, ali za sva dositgnuća vezana za svemir treba zahvaliti dobrovoljcima. Niko nije bio protiv svoje volje lansiran u prazno. Ja, međutim, nisam dobrovoljac."
     "Nemoj se toliko plašiti", reče Boranova. "Učinili smo sve da putovanje bude što bezbednije i sigurnije. Osim toga, nećeš ići sam, za razliku od Konjeva i Šapirova (i Katinjke, da budemo precizni). Sve troje su bili podjednako bespomoćni, jednostavno postavljeni u minijaturizatorsko polje, okruženo samo spoljnim vazduhom. Ti ćeš, međutim, biti u brodu, nekoj vrsti male podmornice. I nju smo, bez problema, smanjivali i uvećavali. Malo je jeftinije eksperimentisati sa materijalnim objektom, jer povećanu temperaturu lakše može da podnese. Takav jedan test, zapravo, služi i proveri otpornosti i postojanosti konstrukcije detalja."
     "Ali ja, Natalija, neću ići, makar sa mnom poslali i celokupnu Crvenu armiju."
     "Zajedno sa tobom na brodu", Boranova kao da preču upadicu, bićemo i nas četvoro. Ja, Sofija, Jurij i Arkadij. Zato sam te i upoznala sa svakim ponaosob. Mi smo partneri u jednoj od najvećih istraživačkih ekspedicija od kada je sveta i veka. Nećemo prelaziti okean, niti uznemiravati sveobuhvatni mir kosmosa. Umesto toga, zaplovićemo mikroskopskim okeanom i 'uznemiriti' ljudski mozak. Misliš li da i dalje možeš da važiš za neurofizičara, naučnika, ako odbiješ jednu takvu mogućnost.
     "Da, vrlo lako. Odbijam da pođem."
     "Sa nama će biti i tvoj program, tvoj softver. Uvek ga nosiš sa sobom, pa si ga doneo i ovamo. Imaćemo kompjuter na brodu, model identičan tvom sopstvenom u tvojoj laboratoriji. To neće biti dugotrajno putovanje. Bićemo minijaturizovani zajedno sa tobom i snositi rizik istovetan tvome. Kontrolisaćeš i kompjuterski beležiti sve na šta naiđemo i tvoj udeo će time biti ispunjen. Zatim ćemo biti deminijaturizovani. Reci da ćeš poći sa nama. Reci da hoćeš."
     "Ne, ne", ponavljao je Morison, stisnutih pesnica i čvrstog lica. "Neću poći sa vama. Neću."
     "Žao mi je, Alberte", reče Boranova, "ali to nije pravi odgovor. Ne možemo ga prihvatiti."
     
     24.
     Morison je osećao kako mu srce ubrzano lupa. Nije bio siguran da će, ako se ovo izrodi u frontalni okršaj snaga volje, uspeti da iziđe na kraj sa ovom ženom koja je, uprkos svojoj ljubaznosti i predusretljivosti, bila kao od čelika. Štaviše, sa sobom je imala kompletan operativni aparat Sovjetskog Saveza, dok je on bio potpuno sam.
     "Zar je moguće da ne uviđate da je čitava ova ujdurma samo romantično zanošenje?" poče on. "Kako možete znati da su Plankova konstanta i brzina svetlosti u ikakvoj vezi? Sve što imate jeste Šapirovljeva trvrdnja, zar ne? A da li vas je uputio u bilo kakve pojedinosti? U dokaz? Objašnjenje? Matematičke analize? Sve što imate jeste tvrdnja, plod mašte. Zar ne?"
     Morison se trudio da zvuči ubedljivo. Na kraju krajeva, da im je Šapirov zbilja ostavio u amanet nešto više od puke izjave, ne bi se oni sada tako očajnički trudili da pročačkaju taj akademski mozak. Morison duboko uzdahnu, očekujući odgovor.
     Boranova pogleda Konjeva, pa odgovori, ne bez zlovolje:
     "Nastavićemo da ti otkrivamo istinu, samo istinu, i ništa osim nje. Zbilja su nam na raspolaganju samo tvrdnje, kao što si već primetio. Uživao je u svojoj tajanstvenosti, bar dotle dok ne bude u stanju da elegantno izruči na talon svoje izume. U tom pogledu bio je krajnje infantilan. Možda je to bio još jedan izraz njegove svojeglavosti ili njegovog genija ili možda svega zajedno."
     "I vi, posle toga, i dalje tvrdite da takve, neproverene i nedokazane spekulacije imaju bilo kakvu vrednost?"
     "Kako bi akademik Pjotr Šapirov rekao: 'Uveren sam u to i tačka', uvek bi se pokazalo da tako i jeste. Na kraju."
     "Ma nemojte. Uvek?"
     "Gotovo uvek."
     "Ha, gotovo uvek! E, ovog puta možda greši."
     "Zbilja, možda."
     "Čak i ako je imao neku zamisao koja bi se mogla pokazati korisnom, ona može biti lokalizovana u onom delu mozga koji je uništen."
     "To je moguće."
     "Čak i da nije tako, odnosno da ta ista zamisao leži u netaknutom predelu mozga, moguće je da ja ne budem u stanju da moždane talase prevedem kako treba."
     "I to je moguće."
     "Što znači: Šapirovljeva sugestija može biti pogrešna; zatim, čak i da to nije slučaj, mogla bi biti van domašaja; ili čak i da to nije slučaj, ja možda neću biti u stanju da je odgonetnem. Imajući sve to u vidu, kakve su nam šanse za uspeh? Očigledno bismo rizikovali živote i stavljali glavu u torbu zbog nečega u čemu, gotovo sasvim sigurno, ne možemo uspeti?"
     "Objektivno gledano", složi se Boranova, "može se činiti da su nam izgledi sasvim mali. Međutim, ukoliko ne budemo stavili na kocku sve što imamo, pa i živote, izgledi su nam ravni nuli, apsolutnoj nuli. A ako rizikujemo živote, izgledi zbilja nisu veliki, ali nisu ni ravni apsolutnoj nuli. Dalje, čak i pod tim uslovima mi moramo rizikovati, bez obzira na to što kao najbolju varijantu uzimamo mogućnost da nam izgledi ipak nisu ravni nuli."
     "Što se mene tiče", primeti Morison, "rizik je prevelik, a izgledi premali."
     Boranova spusti ruku na njegovo rame i blago reče:
     "To ipak nije tvoja defonitivna odluka, zar ne, Alberte?"
     "Naprotiv, najdefinitivnija."
     "Razmisli. Razmisli o vrednosti poduhvata za Sovjetski Savez. Čak i za tvoju zemlju, vrednosti i pogodnosti koje će izići na videlo kada objavimo tvoje učešće, vrednosti za nauku uopšte, vrednosti za tvoju slavu i reputaciju. Sve ovo ti čini na čast, Alberte. Protiv toga stoje samo tvoji lični strahovi. To je razumljivo, ali život traži prevazilaženje strahova."
     "To što ću razmisliti neće učiniti da promenim odluku."
     "Bez obzira na sve, razmišljaj do sutra ujutro. To je čitavih petnaest časova i ujedno najviše koliko možemo da ti pružimo. Dabome, odmeravanje strahova s jedne i nada s druge strane može potrajati i čitav ljudski vek, ali toliko vremena nemamo na raspolaganju. Jadni Šapirov može da leži u komi još deset godina, no, ne znamo koliko će njegova olupina od mozga još delovati kako treba i čuvati ideje tamo gde im je mesto. Ne usuđujemo se da previše čekamo."
     "To su vaši problemi i ja sa njima nemam nikakve veze."
     Boranova kao da nije čula nijednu od njegovih upadica; ni za trenutak nije menjala svoj nadasve ljubazni i prijateljski ton.
     "Nećemo te sada više ubeđivati. Bolje je da sada večeraš nešto lagano. Možeš da gledaš Holoviziju, da čitaš, možeš da razmišljaš ili da spavaš. Arkadij će te otpratiti do hotela, i ako imaš bilo kakvih pitanja, slobodno pitaj njega."
     Morison klimnu.
     "I ne zaboravi, Alberte, sutra nam moraš reći šta si odlučio."
     "Mogu ti to odmah reći. Sve po starom."
     "Ne. Tvoja odluka mora biti da ćeš nam se pridružiti i pomoći nam. Pobrini se da to bude tvoja odluka, jer ona to mora biti, i onda će nam svima biti lakše.
     
     25.
     Pokazalo se da u odaji za ručavanje vladaju mir i nekakva meditativna atmosfera. Večera baš nije bila obilna, to jest, Morison jedva da je išta pojeo, što Dežnjeva, po svemu sudeći, nije ni najmanje brinulo. On je beskrajno brzo jeo i pričao kao navijen, uglavnom smešne pričice sa svojim ocem u glavnoj ulozi, po svemu sudeći presrećan što može da ih ponudi sasvim novoj publici.
     Na jednu ili dve Morison se čak i nasmeši, više jer mu se činilo da se Dežnjev približava trenutku kada više neće biti u stanju suvislo da priča, nego sbog svoje ozbiljne zainteresovanosti za pripovesti.
     Valerija Paleron, servirka za doručkom, još je bila na svom mestu. Bio je to dug dan. Međutim, niti se to odražavalo na njenu platu, niti je to podrazumevalo njen prekovremeni rad. U svakom slučaju, kad god bi se približila stolu očima je prosto streljala Dežnjeva, možda zbog njegovih pričica koje su se, pomisli Morison, u priličnoj meri izrugivale sovjetskom režimu.
     No, Morison nije uživao čak ni u onome što se njemu samom vrtelo po glavi. Sada, kada je postao svestan svoje nemoći da ode iz Grotoa, iz Maljenkigrada, iz Sovjetskog Saveza počeo je da oseća gotovo izopačeno interesovanje za poduhvat. Shvatio je da ga minijaturizacija ipak golica, ali samo kao sredstvo da dokaže valjanost svojih teorija, samo da trijumfuje nad budalama koje su ga prerano sahranile.
     Zbilja, od svih argumenata dr Boranove, izgleda da je najplodotvorniji bio upravo ta lična, personalna linija. Sva druga pozivanja na dobro nauke, na humanost, ili na uspeh nacije, ili nacija, bila su sasvim efemerna. Njegovo mesto na naučnoj top-listi bilo je više. To je ono što mu se uvuklo pod kožu.
     On iskoristi naredni servirkin prolazak kraj stola pa je upita:
     "Dokle traje vaše radno vreme, konobarice?"
     "Sve dok se vi ne rešite da se mrdnete odavde", promrsi ona.
     "Samo bez žurbe", umeša se Dežnjev i iskapi novu čašu. Već je petljao jezikom, sav rumen. "Toliko mi se dopada drugarica konobarica da bih mogao ovde da sedim dokle Volga ne presuši, i da gledam njeno lice."
     "Još kad ja ne bih morala da gledam tvoje", progunđa Paleronova.
     Morison napuni Dežnevljevu čašu.
     "Šta ti zapravo, misliš o madam Boranovoj?"
     Dežnjev je ukrštenih očiju posmatrao čašu, ali je ne uze odmah u ruku.
     "Nije baš naučnik prve klase", odgovori on sa očiglednom teškoćom, "ali je dobra kao adminnnistraaator. Bisstra, odllučna i nepod... nepodmitljiva. Ponekad je kao zubna bolest... mislim, uporna. Ako je adminisstrator nepodm... suvviše pošten, to ti život čini težžim. Bašš obožava Šapirova, i misli da je on nedi ...ne...ne... nediskutabilan. To je to."
     Morison nije bio siguran da je dobro razumeo upotrebljenu reč.
     "Misliš, ona tvrdi da je on uvek u pravu?"
     "To, burrazeru. Ako je on rekao da zzna kako će da pojeftini minijatturizaciju, ona je uverena u to. Isto i Jurij. I on ga oboža... va. Ali Boranova je gllavna, ona će te poslati u Šapirovljev mozak. Kakko god bilo, poslaće te. Ima ona načina. Što se klinca tiče, mislim, Jurija, on je mozz... ak ekipe. Vrrlo brilijantan." Dežnjev uverljivo zaklima glavom i još malo dosu u čašu.
     "Zanima me Jurij Konjev", reče Morison, prateći pogledom čašu koja se uzdiže, "u vezi sa Sofijom Kalinjinom."
     Dežnjev se pohotno isceri.
     "Dobra riba." A onda dodade tužno: "Ali uopšte nema smisla za hu ... humor."
     "Pa, udata je.
     Dežnjev se usprotivi žešće nego što je to morao:
     "Ne, ne."
     "Rekla je da ima bebu."
     "Da, da, devojčicu, ali, od braka se ne trudni. Stvar je kreveca ... udat ili ne, stvar je kreveca."
     "A šta na to kaže puritanska sovjetska vlada?"
     "Ništa, ali nikkako je nije... ni pitala." On prsnu u smeh. Ossim toga, ona je naučnik u Maljenki... gradiću, pa ima poseban trettman."
     "Čini mi se", nastavi Morison, "da se prilično zanima za Jurija Konjeva."
     "I ti si primetio? Nije ti mnogo ni trebalo. Čak je i objavila da je on sa... saučesnik u igrici koju sam ti maločas spomenuo."
     "Oh?"
     "Ali ha ha, on poriče. Vrlo žestoko, čak. Misslim da je humorrietično to, ali na gorrak način, što moraju da rade zajedno. Oboje su vezani za projekat i sve što on možže to je... da se pravi da ona ne postoji."
     "Primetio sam da nikada ne gleda u nju. Ali mora da su nekad bili u dobrim odnosima.
     "Vrrrlo dobrim, ako je verovati njoj. U svakom slučaju, bili su vrrlo diskreten... diskretni. Ali šta to menja? On njoj nije potreban. Ona ima dobru platu, može sama da izdržava dete. Dok radi, ima ko da se stara o maloj. Sve je u redu, osim njenih sopstvenih emocija."
     "A zbog čega su se rasturili?"
     "Ko to zna? Ljubav... ljubavnici se uvek svađaju na krv i nož oko gluposti. Zato se ja nikada ne zaljubljujem... bar onako, kljižževno. Ako mi se neka dopadne... poigram se s njom. Ako mi dosadi, povučem se. Moja je sreća da mi se dopadaju oglavnom prag ... pragmatične, je li to dobra reč? žene, a i ja sam ti takav, i onda se niko ne buni. Ko što kaže moj stari: 'Žena koja ne frkće ne mož' biti bezgrešna.' Da budem iskren, nekada se one dosađuju, to jest počnu pre mene da se dosađuju, ali šta onda? Ona koja se od mene umori nije za mene, a uvek ima i drugih."
     "Čini mi se da i Jurij slično misli, zar ne?
     Dežnjev je opet ispraznio čašu i sada ju je branio od novog Morisonovog pokušaja da mu dolije.
     "Ne, dosta, dosta!"
     "Nikad nije dosta", mirno reče Morison. "Pitao sam te za Jurija."
     "A šta ho... hoćeš da ti kažem? Ne, nije Jurij kao pčelica... od žene do žene, mislim... ali čuo sam... On se mutno zabulji u Morisona. Znaš i ssam kako to ide. Jedan kaže drugom, drugi kaže trećem, i na kraju... pokvareni telefon. Čuo sam da, kada je Jurij bio u Americi, na doškolovavanju, da se zaljubio u Amerikanku. Pričali su: 'La belle Americaine' a onda je još bila sirota mala sovjetska Sofija. Možda je u tome stvar. Možda se od tada promenio i možda još sanja o svojoj dragoj tamo preko mora."
     "Znači, zbog toga Sofija toliko ne podnosi Amerikance?"
     Dežnjev otpi još jedan gutljaj.
     "Naša Sofijica nikada nije volela Amerikance. Ništa čudno." On se nagnu ka Morisonu, koji se gotovo zanesvesti od Dežnevljevog zmajskog daha. "Amerikance tešško da moš' voleti... bez uvrede."
     "Ne vređam se", odvrati Morison zlokobno, posmatrajući kako Dežnjevu glava pada, da bi se konačno ugnezdila na njegovoj ispruženoj desnoj ruci. Disanje mu se ujednači.
     Morison sačeka oko pola minuta, a onda jednim pokretom ruke dozva servirku.
     Ona odmah dođe, primetno vrckajući u hodu. Dežnjevu samo dobaci jedan prezriv pogled.
     "Šta je bilo, hoćete da unajmim zapregu da princa odnesemo u krevet, je li?" upita ona.
     "Ne još, gđice Paleron. Ja sam Amerikanac, kao što znate."
     "Svi znaju. Izgovorite tri reči i onda stolice i stolovi međusobno klimaju i kažu: 'Da, on je Amerikanac.'
     Morison se trže. Uvek je bio ponosan na svoj ruski, a ovo je bilo već drugi put kako mu se ta žena izruguje.
     "Nije ni bitno", zaključi on. "Ovamo sam doveden na silu, protiv svoje volje. Mislim da je to učinjeno protiv naloga sovjetske vlade, koja bi, da je mogla, sprečila ovakvo ophođenje prema meni. Ovi ljudi ovde, dr Boranova, koju ste sami proglasili Caricom, ponašaju se samovoljno. To sovjetska vlada mora da zna, i onda će ona delovati brzo, sa ciljem da me vrati u Sjedinjene Države i predupredi međunarodni incident koji niko ne bi želeo. Zar se ne slažete?"
     Kelnerica se samo podboči.
     "A kome je bitno, bilo ovde, bilo u Americi, slažem li se ja ili ne? Šta sam ja, diplomata? Oživljeni duh cara Petra Velikog, Pijandure?"
     "Možete se pobrinuti", reče Morison, odjednom uz izvesnu nesigurnost u glasu, "da vaša vlada sazna za to. Odmah. Što pre."
     "Šta vam je na umu, Ameru? Samo svom momku da kažem, a on je u Prezidijumu, pa da sve bude kako treba? Kakve ja, pobogu, veze imam sa vladom? Štaviše, i to vam ozbiljno govorim, druže Stranče, neću više ni da čujem da mi se tako obraćate. Mnogo je dobrih, odanih građana ove zemlje tako podleglo inostranim blebetavim uticajima. Naravno, ovo ću sve prijaviti drugarici Boranovoj i ona će se pobrinuti da me ostavite na miru."
     Ona odjuri i Morison ostade, zagledan u mesto gde je do tada stajala. Prenu se, iznenada, tek kada začu poznati glas:
     "E, dragi moj Alberte, sinko moj, je li ti sada, konačno, dosta?"
     Dežnevljeva glava se podiže sa svog dotadašnjeg ležišta i istog časa se ukazaše dva zakrvavljena, ali savršeno trezvena oka.
     "Baš sam se pitao zašto li ti je toliko stalo da me nalivaš pićem, pa sam dopustio sebi jedno umetničko hrkanje. Zbilja, interesantno, sve što se u međuvremenu desilo."
     "Nisi pijan?" promuca Morison, sav u čudu.
     "Bio sam, doduše, i trezniji u životu", odgovori polako Dežnjev, "ali ne, nisam pijan. Vi antialkoholičari imate običaj da preterujete kada odmeravate brzinu kojom će se jedan Rus naljoskati i zanesvestiti, što samo pokazuje koliko je u stvari opasno biti antialkoholičar."
     Morison i dalje nije mogao da poveruje u to da je servirka odbila da sarađuje.
     "Zar nisi rekao da je ta žena uhoda?"
     "Jesam li?" Dežnjev sleže ramenima. "Rekao sam da je to sasvim moguće. No, sumnje se katkad pokažu i netačnim. Osim toga, ona me bolje poznaje nego ti, dete moje, i verovatno nije nasela. U stvari, kladim se u deset rubalja da je znala da slušam, i to naćuljenih ušiju. Šta bi ti pod takvim okolnostima rekao da si na njenom mestu?"
     "Čak i u tom slučaju", reši Morison da spusti karte, "ona bi čula šta sam rekao, i sasvim sigurno bi o pravom stanju stvari obavestila nekoga iz vlade. A da bi izbegla međunarodni incident, vaša vlada bi izdala naredbu da budem oslobođen i poslala bi me, uz izvinjenja, kući, a vi biste svi ostali ovde da se s njom objašnjavate. Mislim da je bolje da me spakujete i pošaljete za Sjedinjene Države dok je još vreme."
     "Intrigantu bistri, samo traćiš vreme, nasmeja se Dežnjev. Suviše romantične poglede bacaš na našu vladu. Naravno, postoji mogućnost da se vratiš kući, no očigledno, tek pošto budeš minijaturizovan, i..."
     "Mislim da niko od krupnijih zverki ne zna da ste me oteli. S tim se nikada ne bi složili."
     "Možda, kao što kažeš, ne znaju, a možda će čak i škrgutati zubima kad čuju, ali šta im drugo preostaje? Vlada je investirala previše novca u ovaj projekat, da bi te pustila pre no što joj se ulog isplati ili se, čak, ne pokaže da je dobitak vredniji od uloga. Zar ti to ne zvuči logično?"
     "Ne, iz tog razloga što nemam nameru da pomažem." Morison oseti kako se inat u njemu ponovo budi. "Neću dozvoliti da me minijaturizujete."
     "To će odlučiti Nataša. Biće nemilosrdna, tek toliko da znaš. Shvataš li da si zamalo ugrozio sve nas koji radimo na projektu, zapretivši nam padanjem u nemilost kod naše vlade. Neki od nas bi možda bili i suspendovani ili nešto još gore. I to posle našeg vrlo uljudnog ponašanja i ljubaznosti."
     "Ama, kidnapovali ste me!"
     "Čak i to smo uradili s pažnjom i brigom. Je li ti to, priznaj, naškodilo na bilo koji način? Je li bilo loše postupano s tobom? Ipak, pokušao si da nam naudiš. Mislim da će ti se Nataša dobro naplatiti za to."
     "A kako to? Silom? Mučenjem? Drogama?"
     Dežnjev prevrnu očima.
     "Kako ti nju slabo poznaješ! Ne čini ona takve stvari. Ja bih još i mogao, ali ona ne. I ona je mekog srca kao i ti, zločesti moj Alberte. Ali na svoj način. Videćeš, primoraće te na saradnju."
     "Je li? A kako?"
     "Ne znam. Nikako mi nije jasno kako joj to uspeva. Ali ona to ume. Videćeš. Njegov se osmeh pretvori u vučje keženje. I upravo to keženje učini da Morison napokon izgubi i poslednju nadu.
     
     26.
     Morison se, u Dežnevljevoj pratnji, vrati narednog jutra u Groto. Ušli su u veliku zablindiranu prostoriju bez prozora, Morisonu potpuno nepoznatu. Nije to, očigledno, bila, Natalijina kancelarija; i odaja je delovala impresivno, kao i sva mesta gde se ne štedi na veličini i prostornosti.
     Boranova je sedela iza ogromnog stola, tačno ispod fotografije sovjetskog Izvršnog komiteta i nije izgledala kao da je dobre volje. U uglu sa njene leve strane nalazio se rashladni uređaj za vodu, a sa suprotne strane kabinet za posmatranje mikrofilmova. Bilo je to sve što se u prostoriji nalazilo.
     "Evo, doveo sam ga", reče Dežnjev. "Ovo nestašno stvorenje pokušalo je da iza naših leđa paktira sa šarmantnom Palernovom, u nameri da nam navuče bedu na vrat."
     "Primila sam izveštaj", primeti Boranova mirno. "Idi sada, Arkadije. Hoću da ostanem nasamo sa doktorom.
     "Misliš li da je to dobro, Nataša."
     "Da. Albert nije, koliko mi se čini, nagao čovek. Je li tako, Alberte?"
     "Ne igrajmo se više, Natalija." Bile su to prve Morisonove reči izgovorene tog jutra. "Šta hoćeš?"
     Boranova odlučno odmahnu rukom i Dežnjev iziđe. Čim se vrata za njim zatvoriše, ona upita:
     "Šta ti je to trebalo? Zašto pokušavaš da stupiš u savez sa nekim za koga si smatrao da je obaveštajac? Jesmo li toliko loše postupali sa tobom?"
     "Jeste", odvrati ljutito Morison. "Kako ne možete da sebi utuvite u glavu da je moje deportovanje u Sovjetski Savez nešto što ne mogu da prihvatim? I još od mene očekujete zahvalnost! Misliš, zato što mi do sada niste razbili glavu? Verovatno bi vam i to palo na pamet samo da vam moja glava nije od tolike važnosti."
     "Da nam tvoja neoštećena glava nije od koristi, ostavili bismo te na miru. To znaš, a znaš i koji su te razlozi doveli ovamo. To smo ti vrlo opširno objasnili. Da si jednostavno pokušao da pobegneš, to bih razumela, ali način koji si smislio doveo bi u opasnost i projekat i nas same, samo da si uspeo u tome. Nadao si se da se naša vlada ne bi složila s našim delovanjem i da bi te pustila kući. Šta bi se, u tom slučaju, dogodilo sa nama?"
     Morison okrutno stisnu usta.
     "Nema drugog načina. Govoriš stalno o vašim potrebama. I ja imam svoje."
     "Alberte, pokušali smo na sve razumne načine da te ubedimo da sarađuješ. Nismo upotrebljavali silu, niti smo ti njome pretili, niti pričali ma kakve neprijatnosti od trenutka kada smo se ti i ja upoznali. Zar nije tako?"
     "Verovatno."
     "Verovatno? To je istina. Ali sve je to beznadežno. Ti i dalje odbijaš da pomogneš."
     "Tako je, i tako će i biti."
     "Onda sam primorana, mada vrlo nevoljno, da odigram sledeći potez."
     Morison oseti kako mu je srce poskočilo i opet mu se javi strah, no on upre sve snage da zazvuči samouvereno.
     "A taj potez je?"
     "Želiš da ideš kući, nazad u Ameriku. Odlično. Ako su sva naša ubeđivanja propala, vratićeš se."
     "Ozbiljno govoriš?"
     "Jesi li iznenađen?"
     "Jesam, ali prihvatam. Držim te za reč. Kada polazim?"
     "Čim im kažem ono što imam da im kažem."
     "Pa, reci. Reci istinu."
     "To će biti malo teže, Alberte. To će moju vladu dovesti u neugodan položaj, jer će morati da porekne saglasnost za moje postupke. Ja lično biću u gadnoj nevolji. Bilo bi nerazumno da od mene očekuješ da tako postupim."
     "Pa, šta ćeš onda reći?"
     "Reći ću da si ovamo došao od svoje volje, da pomogneš."
     "To bi bilo isto tako gadno za mene, kao i priznanje otmice za vas", reče Morison. "Ovo možda jesu nova vremena, ali stare navike se teško gube; a američka javnost bila bi više nego sumnjičava prema naučnku Amerikancu koji odlazi u Sovjetski Savez da pripomogne. Stara nadmetanja ostaju, a ja moram da mislim na svoju reputaciju."
     "Da, zbilja, treba imati u vidu i tu teškoću", složi se Boranova. "Ali s moje tačke gledišta, bolje je da ti stradaš nego ja."
     "Ali ja to neću dopustiti. Misliš li da bih i trenutka oklevao da saopštim punu istinu?"
     "Alberte, misliš li ozbiljno da bi ti iko verovao?" upita Boranova mirno.
     "Naravno da bi. Moja vlada zna da ste me pozvali ovamo i da sam to odbio. Znači, morao sam biti silom doveden, da bih bio ovde."
     "Bojim se, Alberte, da tvoja vlada neće smatrati da je dobro da to prizna. Zar bi ikada rekli da su sovjetski agenti izvukli jednog američkog državljanina iz njegove sigurne hotelske sobe i preneli ga preko kopna, mora i vazduha, a da toga nisu ni trenutka bile svesne snage američkog zakona? Imajući u vidu moderno američko haj-teh naoružanje, kojim se tvoj narod tako ponosi, to bi značilo ili potpunu nesposobnost vaših detektorskih uređaja ili izdaju u redovima vaših špijunskih organizacija. Mislim da će tvoja vlada izbrati ovu drugu mogućnost, to jest, da si od svoje volje došao ovamo. Osim toga, njoj samoj si ti bio potreban ovde, zar ne?"
     Morison je ćutao.
     "Naravno da je tako", nastavi Boranova. "Želeli su da otkriješ što je više moguće o minijaturizaciji, a ti ćeš biti primoran da im saopštiš kako si odbio da budeš podvrgnut minijaturizaciji. U stvari, sve što ćeš moći da im saopštiš jeste to da si gledao kako se zec minijaturizuje, što će oni držati kao trik sa naše strane. Smatraće da smo te preveli žednog preko vode. Štaviše, smatraće da si ih izneverio. Neće se osećati ni dužnim ni voljnim da te podrže."
     Morison na brzinu razmotri u sebi ovo poslednje.
     "Zbilja hoćeš da me dovedeš u položaj da me moj sopstveni narod smatra špijunom i izdajicom? To hoćeš da kažeš?"
     "Ne, ne zaista, Alberte. Reći ćemo suvu istinu. Sve što možemo. U stvari, mi bismo i želeli da te zaštitimo, premda nisi pokazao ni najmanju volju da zaštitiš nas. Objasnićemo da je naš čuveni naučnik Pjotr Šapirov u komi, da je on sam neposredno pred nesreću pominjao tebe i tvoje teorije. Mi smo te onda pozvali i zamolili da svoje teorije sprovedeš u delo kako bi ga povratio iz kome. Tome se ništa ne da prigovoriti. To bi te svetu prikazalo kao velikog borca za humanost. To bi podržala i tvoja vlada. To bi ih poštedelo nevolja, kao uostalom i našu vladu. A sve to je, zapravo, gotovo sasvim tačno."
     "A minijaturizacija?"
     "To je jedino o čemu ćemo morati da ćutimo. To nećemo pominjati."
     "Ali šta mene sprečava da je pomenem?"
     "Činjenica da ti niko neće verovati. Nisi li i ti sam bio toliko skeptičan pre no što smo te uverili? A ni tvojoj vladi ne ide u prilog da prizna kako Sovjetski Savez ima tog keca u rukavu. Ne bi želeli da se javnost potresa dokle god ne utvrde, sasvim pouzdano, pravo stanje stvari ili dok sami ne ovladaju minijaturizacijom. Tu smo, Alberte. Poslaćemo te kući uz nevinu pričicu koja minijaturizaciju ne pominje, koja ne smeta ni tvojoj ni mojoj zemlji i koja te oslobađa svake sumnje da si izdajica. Jesi li zadovoljan?"
     Morison je posmatrao Boranovu, gladeći prstima kosu sve dok je nije sasvim uneredio.
     "Ali zašto me šaljete nazad? I to će morati da se razjasni. Ne možete reći da se Šapirov oporavio uz moju pomoć, dokle god se on zbilja ne oporavi. Niti možete reći da je izdahnuo pre nego što sam stigao, osim ako se to ubrzo ne desi, jer biste onda morali da objašnjavate kako to da je još u komi, ili kako to da se vratio u život. Pravo stanje stvari ne možete zauvek kriti."
     "To jeste srž problema koji nas muči, Alberte. Pametno je što ga uviđaš. Da, šaljemo te nazad samo nekoliko dana po tvom dolasku. Zašto? Jedini logičan razlog je taj, bojim se, što smo utvrdili da si šarlatan. Doveli smo te ovamo u nadi da ćeš nam vratiti našeg jadnog Šapirova, ali se ubrzo ispostavlja da su besmislice jedino što imaš da nam ponudiš. Gorko razočarani, šaljemo te nazad. To ti neće naškoditi, Alberte. Biti šarlatan nije isto što i biti špijun."
     "Ne izigravaj nevinašce, Natalija. Ne možeš mi to uraditi." Morison je prosto pobeleo od besa.
     "Ali to ima smisla, zar ne? Tvoje sopstvene kolege te ne uzimaju ozbiljno. Smeju ti se u lice. Složiće se s nama ako kažemo da su tvoje teorije nepovezane budalaštine. Mi ćemo se malo postideti što smo te od početka uzimali ozbiljno, no, to smo učinili zbog Šapirovljevih reči, ne znajući da je taj čovek na ivici nervnog sloma. Teško da ćeš njega kriviti zbog slepog verovanja u tebe."
     "Učinićeš klovna od mene!" Morisonu zadrhtaše usne. "Uništićeš me!"
     "To gotovo da neće biti potrebno, Alberte. Reputacije više nemaš. Žena te je napustila, i priča se da se za tvoju obrušavajuću karijeru hvatala kao za poslednju slamku. Priča se i da nećeš biti ponovo izabran, a drugo mesto ćeš veoma teško naći. Ti si, Alberte, kao naučnik završio i naša priča će se samo nadovezati na trenutno činjenično stanje. Možda ćeš, ipak, naći načina da zarađuješ za život, van sveta nauke, razume se. Do toga bi verovatno došlo i da nisi stigao ovamo. Tako stoje stvari."
     "Ne govoriš istinu i to dobro znaš, Natalija. Imaš li u sebi i malo morala? Može li poštovani naučnik učiniti takvo štogod svom bratu naučniku?"
     "Juče si ti, Alberte, bio tvrd kao stena. Danas je na mene red."
     "Jednoga dana će se otkriti da su moje teorije ispravne. Hoćeš li onda moći da mi pogledaš u oči?"
     "Možda ćemo tada odavno biti pod zemljom. Osim toga, ti znaš da to tako ne ide. Franc Anton Mezmer, iako otac hipnotizma, bio je proglašen za varalicu i šarlatana. Kada je Džejms Brejd ponovo izvukao hipnozu iz kante za smeće, postao je slavan, ali su Mazmera i dalje smatrali varalicom i šarlatanom. Osim toga, lažemo li mi baš toliko kad kažemo da si šarlatan?"
     "Naravno da lažete!"
     "Hajde da i to razmotrimo. Zašto odbijaš da uploviš u eksperiment minijaturizacije koji bi ti omogućio da proveriš u praksi svoje teorije i daje ti mogućnost da svoje saznanje o mozgu proširiš van dosadašnjih vrednosnih granica? To odbijanje može biti posledica isključivo tvog potajnog saznanja da su ti teorije nepouzdane, da si ili budala ili varalica ili i jedno i drugo, i da nećeš da se to sazna, a što bi bilo neminovno ako se podvrgneš minijaturizaciji."
     "Nije tako!"
     "Očekuješ da verujemo da odbijaš eksperiment samo zato što se bojiš? Da odbijaš šansu za saznanjem, slavom, imenom, pobedom, ponovnim rođenjem posle vekovne bede samo zato što si uplašen? Alberte, ne možemo u to verovati. Više bi smisla imalo da te proglasimo varalicom, i veruj mi, nećemo oklevati da to i učnimo."
     "Američka javnost neće verovati sovjetskim optužbama protiv američkog naučnika!"
     "Alberte, naravno da će verovati! Čim te oslobodimo, uz malo propratno objašnjenje, to će istog trenutka biti u svim novinama širom Amerike. Biće prepune. One su, uostalom, i najslobodnije, što i sam često ističeš, što opet znači da su same sebi zakon. One se time ponose i ne propuštaju priliku da bace otrovne strelice na račun naše, staloženije i mirnije štampe. Biće to predivna priča: Amerikanac varalica zavrnuo blesave Sovjete. Već vidim naslove masnim slovima. U stvari, Alberte, ti još možeš i da se obogatiš, ako slediš pravila. Na primer: Kako sam od Sovjeta načinio budale. Onda, lepo ispričaš sve te smešne stvari u koje si nas uverio pre no što smo otkrili mućak, a tvoja publika će dobijati histerične napade smeha."
     "Natalija, zašto mi to radiš?" prošapta Morison.
     "Ja? Ja ti ne radim ništa. Ti to sebi radiš. Želiš da ideš kući, i pošto te nismo ubedili u suprotno, nemamo druge nego da se složimo. Naravno, od tog trenutka, stvar počinje da se kotrlja sama od sebe, zaokret po zaokret."
     "U tom slučaju, ja se ne mogu vratiti! Život bi mi bio uništen bez mogućnosti popravke."
     "Kome je do toga stalo, Alberte? Tvojoj ucveljenoj ženi? Tvojoj dečici, koja te više i ne poznaju i koja uvek mogu da promene porodično prezime? Tvom univerzitetu koji te ispaljuje? Kolegama koje ti se smeju? Tvojoj vladi koje te ostavlja na cedilu? Budi iskren prema sebi. Niko ne bi dao ni pošljiva boba. Samo malo bučnog smeha u početku, širom tvoje zemlje, i onda padaš u zaborav. Umrećeš sam, niko te se neće setiti, osim onih listova koji će još jednom iskopati tvoju staru priču, izazvavši poslednji rafal smeha s kojim ćeš poći u grob."
     Morison sav očajan zagnjuri glavu u šake.
     "Ne mogu se vratiti."
     "Moraš. Ako nećeš da nam pomogneš, kao što je izgleda slučaj, onda ovde ne možeš ostati."
     "Ne mogu se vratiti pod tim uslovima. Vašim uslovima."
     "Priseti se i druge mogućnosti."
     Morison se zagleda u tu ženu, koja ga je i dalje posmatrala istim izrazom dobronamerne brižnosti, a onda izgovori šapatom:
     "Prihvatam drugu mogućnost."
     Posmatrala ga je bez reči čitav minut.
     "Alberte, ne bih htela da pomislim da sam te pogrešno razumela. Hoćeš li lepo da ponoviš to što si rekao."
     "Ili ću biti minijaturizovan ili uništen. Nije li tako?"
     Boranova napući usta.
     "To je dosta grubo rečeno, ali tako je. Evo, postavimo stvar ovako: ili ćeš nam do podneva saopštiti svoj pristanak, ili ćeš do dva popodne već sedeti u avionu za Sjedinjene Države. Šta kažeš na to? Sada je skoro jedanaest pre podne. Imaš nešto više od jednog časa da odlučiš."
     "Čemu to? Jedan sat ništa neće promenuti. Biću minijaturizovan."
     "Svi ćemo to biti. Nećeš biti sam." Boranova se nagnu i pritisnu dugme na svom stolu.
     Dežnjev uđe.
     "Pa, Alberte? Pošto te vidim tako tužnog, priznajem da mi se srce cepa pri pomisli da si pristao da nam se pridružiš."
     "Bez sarkastičnih primedbi, Arkadije", preseče ga Boranova. "Albert će nam pomoći, i na tome ćemo mu biti izuzetno zahvalni. Njegova odluka je dobrovoljna."
     "Oh, sasvim sam siguran u to", prihvati Dežnjev. "Kako si ovog puta uspela, Nataša, zbilja ne znam, ali sam znao da će ti to poći za rukom. A i tebi da čestitam, Alberte. Mnogo joj je duže trebalo nego obično."
     Jedino što je Morison bio u stanju bilo je da odsutno zuri čas u nju, čas u njega. Osećao se kao da je progutao ledenjaču koja se, pri tom, nije odmrzla, već, naprotiv, snizila temperaturu njegovog stomaka do tačke mržnjenja.
     Sav je drhtao.