22.
Belmont je bio sve bliži. Dok su
vozili, videli su da su sve kuće čvrsto zamandaljene, a u poslovnoj
četvrti, dok su ulazili u nju, svetla radnji su se gasila.
Blok ili dva uz ulicu, reklama za
hotel još je jasno sijala u sumraku, a odmah preko puta njega
nalazio se blešteći znak koji je objavljivao da je bar 'Divlji
zapad' još voljan da primi mušterije.
"Mislim", reče Harijet, "da baš i
nismo previše zavarali te policajce."
Blejn se složio. "Možda nismo. Ali
smo ih zaustavili. Nisu mogli ništa da pronađu."
"Jedno vreme sam mislio da će nas
uhapsiti."
"I ja sam. Ali ti si sedela tamo i
blago ih ismevala. To je bilo teško podneti. Jedva su dočekali da
odu. Mora da su se osećali kao budale."
Pokazao je na blešteći znak za bar.
"Možda da počemo odavde."
"Mesto dobro koliko i bilo koje
druge. Uzgred, gotovo da je i jedino."
Kada su ušli unutra, videli su da je
bar prazan. Barmen se nalaktio i dokono brisao krpom zamišljena
mokra mesta.
Blejn i Harijet popeli su se na
stolice preko puta čoveka.
"Šta ćemo?", hteo je da zna.
Rekli su mu.
Uzeo je čaše i posegao za bocama.
"Večeras nema gužve", reče Blejn.
"Još malo pa zatvaramo", reče čovek.
"Oni se ne vrzmaju okolo. Čim se smrkne, narod beži u zaklon. Svi u
ovom gradu."
"Loš grad?"
"Ne, ne nešto posebno. Policijski sat
je u pitanju. U ovom mestu je gadan. Patrole obilaze celo mesto, a
panduri u njima su gadni. Oni stvarno umeju da zagorčaju
život."
"A šta je s vama?" upita Harijet.
"Ah, sa mnom je sve u redu,
gospođice. Momci me znaju. Znaju kakve su okolnosti. Znaju da moram
da zaglavim kad neka kasna mušterija, kao što ste vi, upadne
unutra. Većinom iz hotela. Znaju da moram da pospremim i ugasim
svetla. Ja imam dodatne minute."
"Da baš zvuči gadno", reče Blejn.
Barmen zavrte glavom. "Za vaše dobro,
gospodine. Narod nema osećaj. Da nije policijskog sata, ostali bi
napolju, gde ih svašta može dokačiti."
Prestao je da radi ono što je
radio.
"Samo sam razmišljao", objavi on.
"Imam nešto novo. Možda biste želeli da probate?"
"Šta to?" upita Harijet.
Posegao je iza sebe, uzeo bocu i
podigao je da im pokaže.
"Nešto novo", reče on. "Pravo iz
Udice. Pokupili su to u nekoj nedođiji. Sok drveta ili tako nešto.
Verovatno natovareno s puno hidrokarbonata. Dobio sam nekoliko boca
od poslovođe stanice. Samo na probu, znate. Mislili smo da bi se
nekom moglo svideti."
Blejn odmahnu glavom. "Nije to za
mene. Sam Bog zna šta je unutra."
"Neću ni ja", reče Harijet.
Barmen sa žaljenjem vrati bocu.
"Ne krivim vas, narode", reče on dok
im je davao pića koja im je pripremio. "Ja sam sam gucnuo malo
toga. Znate, samo za probu, jer ja ne pijem."
"Nije", dodade on brzo i uzgredno,
"da imam nešto protiv toga."
"Naravno da nemate", hrabrila ga je
Harijet.
"Ima smešan ukus", reče on. "Znate,
nije loše. A nije ni dobro. Ima plesnjivu aromu. Možda bi vam se
svidelo kad biste popili čašicu-dve."
Za trenutak je ćutke stajao, ruku
čvrsto ukopanih na baru.
"Znate šta sam razmišljao?" izjavio
je.
"Nemamo pojma", reče Harijet.
"Pitao sam se celo popodne da li je
poslovođa stanice sam smućkao sve to. Znate, neka vrsta neumesne
šale."
"Oh, ne bi se usudio."
"Pa, da kažemo da ste u pravu,
gospođive. Ali te poslovođe su čudna sojta. Narod nema mnogo s
njima - bar ne u društvenom smislu - ali ipak bolje znaju šta se u
gradu događa od bilo koga drugog. Mora da sve vreme prisluškuju,
jer znaju sva ogovaranja.
"I", reče barmen, naglašavajući ovaj
grozan zločin i društvenu nepravdu, "nikad ti ništa ne kažu."
"A, pa to je tako", rado se složila
Harijet.
Barmen je utonuo u mračne misli.
Blejn je naslepo opalio u mrak.
"Mnogo naroda je u gradu", reče on. "Veliki poslovi?"
Barmen je napravio dobru stanku u
razgovoru, a glas mu se spustio na poverljiv nivo.
"Hoćete da kažete da niste čuli?"
"Ne. Stigli smo pre neki sati."
"Pa, gospodine, u ovo nećete
poverovati - mi imamo zvezdanu mašinu."
"Šta?"
"Zvezdanu mašinu. To je jedno od onih
čuda koje parije koriste da putuju do zvezda."
"Nikad čuo."
"Zašto biste i čuli. Dozvoljene su
samo u Udici."
"Mislite, ova je nezakonita?"
"Da ne može biti više. Državna
policija ju je našla dole u starom hangaru kod autoputa. Znate,
tamo na zapadnom kraju grada. Možda ste se provezli pored nje kada
ste dolazili u grad."
"Ne sećam se."
"Pa, u svakom slučaju, tamo je. A
onda, povrh toga, pojavio se niko drugi do sam Lambert Fin."
"Ne mislite valjda onaj Lambert
Fin?"
"Baš on. Ovde je sad, baš u hotelu.
Sutra će održati veliki skup kod hangara. Čuo sam da se policija
složila da izvuče zvezdanu mašinu da bi on propovedao o njoj, dok
ona tamo stoji, da je svi dobro vide. Kažem vam, gospodine, vredeće
to čuti. Baciće više drvlja i kamenja nego što ste to ikada
doživeli. Baciće ih na parije. Raščistiće s njima konačno. Oni se
neće usuditi ni da pomole glave."
"U ovakvom gradu ih najverovatnije i
nema mnogo."
"Pa", reče barmen rastežući reč,
"nema u samom gradu. Ali u blizini ima jedno mesto, tu odmah
nizvodno. Mesto po imenu Hamilton. Sve same parije. To je nov grad,
koji su parije sagradile. Parije odasvud. Ima jedno ime za takva
mesta - znao sam ga, ali ne mogu da se setim. Kao ona mesta na
kojima su držali Jevreje u Evropi."
"Geto."
Barmen zgađeno tresnu o bar. "Hajde,
zašto se toga nisam setio? Da, gospodine, to je ta reč. Geto. Osim
što su se u starim danima oni nalazili u siromašnim delovima grada,
a danas se nalaze van gradova, u siromašnim područjima. Ta zemlja
dole pored reke ne vredi ni pišljivog boba. Nije to mesto za grad.
Ali tim parijama tamo se sviđa. Dok nikog ne uznemiravaju, ni njih
niko ne uznemirava. Dok se drže svoga, ni mi njih ne diramo. A
znamo šta su, i oni znaju da mi znamo. Čim nešto krene kako ne
valja, znamo gde da gledamo."
Bacio je pogled na sat. "Narode, ako
hoćete još jednu rundu, imaćete vremena da je ispijete." "Ne,
hvala", reče Blejn. Spustio je dve novčanice na bar. "U redu je",
reče on.
"E, pa, hvala, gospodine. Veliko
hvala."
Dok su silazili sa stolica, on reče:
"Da sam na vašem mestu, sklonio bih se što je pre moguće. Imaćete
pandure na vratu ako ostanete napolju."
"Hoćemo", reče Harijet. "I hvala na
razgovoru."
"Bilo mi je drago", reče barmen.
"Uvek na usluzi."
Napolju, Blejn je pridržao vrata
Harijet, a zatim obišao oko kola da uđe s druge strane.
"Hangar kod autoputa?" upita on.
"Šep, šta ćeš tamo? Samo ćemo da
upadnemo u nevolju."
"Smisliću nešto. Naprosto ne možemo
da ostavimo tamo mašinu da Fin drži propoved nad njom."
"Pretpostavljam da ćeš da smisliš da
je naprosto izvučeš."
"Ne, ne verujem. Velika je i
nezgrapna. Ali mora da postoji način. Moramo da zaskočimo Fina.
Nekako moramo da to izvedemo."
"Čuvaće je."
"Ne verujem, Harijet. Zaključaće je i
staviti reze, ali neće biti čuvara. Nema nikoga ko bi mogao da je
čuva. Ovaj grad je prilično uplašen."
"Ti si kao Godfri", reče ona.
"Obojica idete okolo i pružate vratove."
"Ne prestaješ da razmišljaš o
Godfriju."
"Da, u pravu si", reče ona.
Upalio je motor i izvezao se na
ulicu.
Stari hangar pored autoputa bio je
mračan i tih, i nije bilo ničega što bi ukazivalo da bilo koga ima
u blizini. Dvaput su se provezli pored njega da bi se uverili, da
bi proverili: išli su polako, i oba puta bilo je isto - samo veliki
hangar, ostatak iz dana kada je trebalo održavati autoputeve, kada
je bila potrebna putna mehanizacija da održava kolovoz.
Blejn je skrenuo s puta, lako se
provukao kroz vrbak, spustio kola i ugasio svetla.
Tišina se sklopila oko njih; tama je
pulsirala od tišine.
"Harijet", reče Blejn.
"Da, Šep."
"Ostani ovde. Ne mrdaj. Ja idem
gore."
"Nećeš dugo? Ne možeš ništa da
učiniš."
"Neću dugo", reče on. "Imaš li
baterijsku lampu?"
"Ima jedna u pregratku."
Čuo je kao pretura po mraku. Zasun na
vratima pregratka je kliknuo i iznutra je doprlo slabašno svetlo.
Baterijska lampa ležala je sred nereda putnih karata, naočara za
sunce i drugih trica i kučina.
Dala mu je lampu. Uključio ju je za
probu, i proradila je. Isključio ju je i izišao iz kola.
"Budi mirna", reče joj on.
"A ti se", upozorila ga je, "pazi."