11.
Bilo je manje prašine a više
svetla; tu je bila i nezamisliva tišina.
Nije bilo trave.
Nije bilo drveća.
Nije bilo ljudi, niti bilo kakvog
znaka da postoje.
Dvorište zgrade suda, ili ono što je
nekada bilo dvorište, pružalo se golo do asfaltne ulice. Na njemu
nije bilo trave. Bilo je od zemlje i šljunka. Trava se nije osušila
niti bila pokošena, već je uopšte nije bilo. Kao da tako nešto kao
što je trava nikada nije ni postojalo.
S konopcem koji mu je još visio oko
vrata, Blejn se okretao oko svoje ose da pogleda na sve strane. A
na sve strane pružala se ista scena. Pod poslednjim svetlom dana
zgrada suda još je čvrsto delovala. Ulice su bile mirne i prazne, a
kola parkirana pored ivičnjaka. Pročelja radnji oivičavala su
ulicu; prozori su im slepo gledali na nju.
Bilo je i jedno drvo - usamljeno i
mrtvo - i stajalo je na uglu pored berbernice.
A nigde nije bilo ljudi. Nije bilo
ptica, niti ptičje pesme. Ni pasa. Ni mačaka. Ni zujanja insekata.
Možda, pomisli Blejn, ni bakterija i mikroba.
Oprezno, gotovo kao da se plaši da bi
svojim delovanjem mogao da razbije čaroliju, Blejn je podigao ruke
i olabavio omču. Skinuo ju je preko glave i bacio na zemlju. Jednom
rukom pažljivo je izmasirao vrat, jer ga je još bockao. Peckali su
ga delići vlakna koji su se otkinuli i zabili u vrat.
Pažljivo je napravio korak napred i
otkrio da može da hoda, iako ga je telo još bolelo od usputnog
batinanja. Odšetao je do ulice, stao na sredinu i pogledao levo i
desno. Bila je pusta dokle je pogled dopirao.
Sunce je zašlo i mrak nije bio
daleko, što znači, reče on sam sebi, da sam se vratio samo malo
unazad.
I stao zapanjen, zaleđen nasred
ulice, jer je trebalo da zna.
Jer je znao! Bez sumnje, znao je šta
je postigao. Iako je mislio da to mora da je nesvesno uradio,
gotovo nagonski, neka vrsta uslovnog refleksa za bekstvo iz
opasnosti.
Bilo je to nešto za šta nije imao
pojma kako se radi, za šta bi se nepun minut ranije zakleo da je
nemoguće da se uradi. Bilo je to nešto što nijedno ljudsko biće
nikada nije učinilo, nešto što nijedno ljudsko biće nikada nije
sanjalo da pokuša.
On se prosto pomerio u vremenu.
Vratio se u prošlost oko sat i po.
Stajao je na ulici i pokušavao da se
priseti kako je to učinio, ali mogao je samo da se seti
narastajućeg užasa koji se kotrljao ka njemu, talas za talasom, da
ga udavi. Postojao je samo jedan odgovor: uradio je to na osnovu
nekog duboko usađenog znanja za koje nije ni znao da ga poseduje, i
učinio je to u poslednjem, očajničkom, nagonskom pokušaju - kao što
bi neko bez razmišljanja podigao ruku da se odbrani od neočekivanog
udarca.
Za ljudsko biće to je stvar izvan
granica njegovih mogućnosti, ali, bez sumnje, ne i za tuđinski um.
Kao ljudsko biće nije imao taj nagon, nije imao ni početne osnove
znanja kako da se to učini. Bila je to sposobnost čak izvan granica
paranormalnih delatnosti. U to nije bilo sumnje: da se pomeri kroz
vreme mogao je samo uz pomoć i s predusretljivošću tuđinskog
uma.
Ali činilo se kao da ga je taj
tuđinski um napustio; da više nije s njim. Lovio ga je i zvao, a
nije bilo ni traga, ni odgovora.
Okrenuo se prema severu i krenuo,
držeći se sredine ulice, stupajući kroz avetinjski grad
prošlosti.
Groblje prošlosti, pomisli on. Nigde
života. Samo mrtav, go kamen i cigla, beživotna glina i drvo.
A gde je otišao život?
Zašto prošlost mora biti mrtva?
I šta se dogodilo s onim umom koji je
tuđinac s udaljene zvezde razmenio s njim?
Ponovo ga je potražio i nije mogao da
ga nađe, ali je naišao na njegove ostatke; našao mu je tragove,
majušne, blatnjave otiske koji su vodili kroz njegov mozak; našao
je komadiće i parčiće koje je ostavio za sobom - čudna, haotična
sećanja i trunčice egzotičnih, nepovezanih informacija koje su
lebdele kao naplavine u penušavoj plimi.
Nije našao njega, ali je pronašao
razlog što je otišao - nagonski odgovor koji se odjednom pojavio.
Taj um nije otišao i ostavio ga. Pre je, konačno, postao deo njega.
U ognju straha i užasa, u hemiji opasnosti, pojavio se psihološki
činilac koji ih je stopio.
A ipak je i dalje bio čovek. Stoga,
reče on sam sebi, odgovor mora da je netačan. Ali i dalje se
nametao. Nije bilo razloga za to i nije bilo logično - jer ako on
ima dva uma, ako je napola čovek a napola tuđinac, onda bi se
pojavila razlika, razlika koju bi primetio.
Poslovni deo ulice ustupio je mesto
straćarama; već je ispred sebe video gde se selo završava - selo
koje je pre pola sata (ili sat?) čvrsto bilo rešilo da ga
smakne.
Zastao je za trenutak i osvrnuo se;
ugledao je kupolu zgrade suda i setio se da je tamo, u šerifovoj
ladici, ostavio sve što je imao. Nećkao se za trenutak pitajući se
da li bi trebalo da se vrati. Grozno je biti bez dolara u
džepu.
Ako se vratim, pomisli on, moći ću da
ukradem kola. Ako ne bude nijednih sa ključevima u bravi, moći ću
da prespojim žice. Trebalo je toga da se ranije setim, reče on sam
sebi. Kola su stajala tamo i čekala da ih uzmem.
Okrenuo se i pošao nazad. Napravio je
dva koraka, a onda se ponovo okrenuo.
Nije se ipak usuđivao da se vrati.
Jer je bezbedno izišao. Ništa nije moglo da ga ubedi - ni novac, ni
kola, niti bilo šta - da se vrati u selo.
Svetlo je slabilo i on se uputio na
sever, opet se zahuktavajući - ali ne da trči, već da brzo hoda,
dugim opuštenim koracima koji su naprosto jeli put.
Izišao je iz sela i ušao u prirodu,
gde je vladala još veća samoća i još veća pustoš. Nekoliko mrtvih
topola oivičavalo je potok koji je tekao kroz dolinu, avetinjski
stubovi ograde stajali su u nepravilnim redovima - ali zemlja je
bila gola: nije bilo korova, nije bilo ni vlati trave. A vetar je u
sebi nosio jecaj, dok je meo pustoš.
Tama se produbila i Mesec je izišao,
ogledalo rošavog lica, srebra ispucalog i pocrnelog, da baci
bledunjavu svetlost na besplodnu zemlju.
Stigao je do grubog drvenog mosta
preko potočića i stao da se za trenutak odmori i baci pogled za
svojim tragom. Ništa se nije pomicalo; ništa ga nije sledilo.
Ostalo je nekoliko milja za njim, a gore na brdu, iznad potoka,
stajao je trošan kostur neke zaboravljene farme - ambar, nešto što
je ličilo na kokošarnik, nekoliko rasutih građevina, i sama
kuća.
Blejn je stajao i upijao vazduh punim
plućima; činilo mu se da je i sam vazduh mrtav. U njemu nije bilo
sjaja. Nije imao miris i bio gotovo bezukusan.
Ispružio je ruku i spustio je na
most; ruka mu je prošla kroz dasku. Pokušao je da dasku uzme, ali
je ušao u nju, i prošao kroz nju, kao da je nije ni bilo. Nije bilo
nikakve daske, nije bilo nikakvog mosta.
Ponovo je pokušao. Jer, reče on sebi,
možda sam promašio, možda sam pokušao da je dohvatim ali sam bio
kratak i samo umislio da mi je ruka prošla kroz dasku. Mesečina,
prisetio se, ume da se poigra s vidom.
Tako je sada krenuo vrlo
pažljivo.
Ruka mu je i dalje prolazila kroz
dasku.
Odmakao se od mosta korak-dva, jer je
ovaj odjednom postao stvar - možda ne opasna - ali sigurno stvar
koje se treba čuvati. Nije bio nešto na šta se može osloniti. Bio
je privid i tvorevina mašte; bio je duh raskrečen na putu. Da sam
stupio na njega, reče on sebi, ili pokušao da hodam po njemu,
stropoštao bih se u korito potoka.
A mrtvo drveće i stubovi ograde -
jesu li i oni opsena?
Stajao je kao ukopan. Onda mu je pala
na pamet pomisao: A ako je sve to opsena? Tokom jednog nelogičnog
trenutka nije se usuđivao da se mrdne, jedva da je smeo i da diše,
jer bi bilo koji poremećaj koji bi proizveo, mogao da rasturi i
celo ovo krhko i nestvarno mesto u prah stravičnog ništavila.
Ali zemlja pod njegovim nogama bila
je čvrsta, ili se bar činila sasvim čvrstom. Snažno je pritisnuo
jednu nogu o tle, zemlja je izdržala. Oprezno se spustio na kolena
i dlanovima opipao zemlju, gnječio je prstima da proveri njenu
postojanost, gurao prste kroz prašinu do čvrste zemlje.
Ovo je glupo, reče, besan na samog
sebe - jer hodao je tim putem a zemlja se nije raspala pod udarom
njegovih koraka; izdržala ga je.
Ali uprkos svemu tome, ovo je bilo
mesto na kome nisi mogao da budeš siguran; ovo je bilo mesto na
kome izgleda nisu važila nikakva pravila. Ili bar mesto na kome si
morao da otkriješ pravila kao što su: Putevi su stvarni, ali
mostovi nisu.
Iako to uopšte nije bilo to. Bilo je
nešto drugo. U osnovi, to je bilo povezano sa činjenicom da unutar
ovoga sveta nema života.
Ovo je bila prošlost, i to mrtva
prošlost; u njoj je bilo samo leševa - a možda čak ne ni leševa,
već senki tih leševa. Svi bi, naime, mrtvo drvo, stubove ograde,
mostove i građevine na brdu svrstali u senke. Ovde života nije
bilo; život je bio negde ispred. Život mora da zaprema samo jednu
jedinu tačku vremena, da bi se, kako se vreme kreće napred, život
pomerao s njim. I tako je, pomisli Blejn, konačno propao san koji
je čovek mogao da ima, san o tome da poseti prošlost i saživi se s
delima, mislima i načinom posmatranja ljudi davno pretvorenih u
prašinu. Jer živa prošlost ne postoji, a ni ljudska prošlost, osim
u zapisima o prošlosti. Sadašnjica je jedina istinska tačka života
- život se kreće samo držeći korak sa sadašnjicom, a kada ona
prođe, svi tragovi njegovog postojanja brižljivo se brišu.
Ima nekih osnovnih stvari - to je
zemlja sama, koja postoji u svakoj tački vremena, održavajući neku
vrstu ograničene večnosti, da obezbedi čvrstu matricu. A mrtve
stvari - mrtve stvari i proizvodi - ostaju u prošlosti kao duhovi.
Stubovi ograde i žica na njih okačena, mrtvo drveće, zgrade farme,
most - senke su sadašnjice, koje ostaju u prošlosti. Ostaju možda
nevoljno, jer pošto nisu bile žive, nisu mogle da pođu dalje.
Zarobljene su u vremenu i pružaju se kroz njega kao dugačke,
dugačke senke.
On je, shvatio je zapanjen, jedino
živo biće koje ovoga trena postoji na Zemlji. On i niko više.
Podigao se i otresao ruke od prašine.
Stajao je i gledao most; pod jakom mesečinom činilo se da je s njim
sve u redu. A ipak je znao da nije.
Zarobljen sam, pomisli on. Ako ne
znam kako da odem odavde, onda sam sasvim sigurno zarobljen - a
nije znao kako.
Jer u ljudskom iskustvu nije bilo baš
ničega što bi mu dalo ikakve šanse, ili nade, da bi mogao da
zna.
Stajao je ćutke na putu i pitao se
koliko je još čovek, koliko još ljudskog može biti u njemu. A ako
nije potpuno čovek, ako još ima tuđinskog, onda možda ima
šansi.
Osećam se kao čovek, reče on sebi -
ali ko je on da tako presudi. Jer bio bi on čak i da je dokraja
tuđinac. Čovek, napola čovek ili tek delić čoveka - on bi još bio
on. Teško da bi mogao da uoči razliku. Nije bilo nikakve druge,
spoljašnje tačke prema kojoj bi mogao da stane i objektivno prosudi
o sebi.
On (ili šta god on mogao da bude) u
trenutku užasa i panike znao je kao da sklizne u prošlost, i
delovalo je logično da bi, znajući to, na sličan način mogao da zna
kako da sklizne nazad u sadašnjicu, ili ono što je bila njegova
sadašnjica - nazad u onu tačku vremena, kako god je zvali, gde je
život moguć.
Međutim, teška, hladna činjenica bila
je tu: On nema pojma kako to da učini!
Pogledao je antiseptičnu hladnoću
mesečinom obojene zemlje oko sebe, i drhtaj se rodio u samoj
njegovoj srži. Pokušao je da zaustavi drhtaj, jer ga je prepoznao
kao predigru za nerazuman strah, ali drhtaj nije hteo da
prestane.
Cvokotao je mentalnim zubima, drhtaj
je nastavljao da raste, i odjednom mu je postalo jasno - jednim
delićem uma znao je.
Onda se začuo zvuk vetra u topolama,
a pre toga topola nije bilo. Nešto se dogodilo i sa drhtavicom, jer
više ni nje nije bilo. On je ponovo bio on.
Bilo je insekata koji su probijali
uši stružući u travi i žbunju, a bilo je i tačkica svetlosti koje
su se kretale u noći i odavale svice. A kroz razbijen prozor na
kući, gore na brdu, dopirale su slabašne, prigušene kose pruge
svetlosti.
Skrenuo je s puta i sišao do korita
potoka, prošao kroz stopu visoku vodu i popeo se na drugu obalu,
među topole.
Vratio se, vratio se tamo odakle je
pošao. Stigao je iz prošlosti u sadašnjost, i to sam. U
iščezavajućem trenu, na samom kraju, spoznao je metod, ali sad mu
je opet iskliznuo, i više ga nije znao.
Ali to nije bilo važno. Bezbedno se
vratio kući.
Probudio se pre jutarnjeg svetla, na
prvi cvrkut ptica, i popeo se do baštice tik ispod kuće. Uzeo je
tri klipa kukuruza, otkopao gomilicu krompira, iskopao mesarsku
biljku i sa zadovoljstvom primetio da na njoj ima četiri
odreska.
Kada se vratio u šumarak topola,
pretražio je džepove i našao šibice, jedinu stvar koju mu je šerif
dopustio da zadrži, od svih koje je imao. Otvorio je poklopac i
video da su mu samo tri drvca ostala.
Ozbiljno posmatrajući tri palidrvca
pomislio je na onaj davni dan kada je prošao izviđački test
upalivši vatru jednom jedinom šibicom. Jesam li i sada tako dobar?
pitao se, nasmešen u sebi na tu pomisao.
Našao je trupac oborenog drveta i
počeo da kopka po srži, da dođe do suve gube. Odabrao je suvarke.
Stavio je u krug i nešto većih drva, obraćajući pažnju na to da
budu suva, jer je bilo potrebno da se što manje dimi. Sve je
govorilo da ne bi trebalo da skreće suviše pažnje na svoje
prisustvo.
Na putu iznad njega prošla su prva
kola toga dana, negde u daljini zamukala je krava.
Vatra se zapalila kod druge šibice, i
on ju je pažljivo održavao: razgorevao ju je malo-pomalo tako što
je dodavao prvo suvarke pa, na kraju, veće grančice, sve dok nije
procenio da je pravi trenutak da stavi i neko veće drvo. Vatra je
gorela čisto i bez dima, a on je seo pored nje čekajući da se
načini žar.