11.

     Bilo je manje prašine a više svetla; tu je bila i nezamisliva tišina.
     Nije bilo trave.
     Nije bilo drveća.
     Nije bilo ljudi, niti bilo kakvog znaka da postoje.
     Dvorište zgrade suda, ili ono što je nekada bilo dvorište, pružalo se golo do asfaltne ulice. Na njemu nije bilo trave. Bilo je od zemlje i šljunka. Trava se nije osušila niti bila pokošena, već je uopšte nije bilo. Kao da tako nešto kao što je trava nikada nije ni postojalo.
     S konopcem koji mu je još visio oko vrata, Blejn se okretao oko svoje ose da pogleda na sve strane. A na sve strane pružala se ista scena. Pod poslednjim svetlom dana zgrada suda još je čvrsto delovala. Ulice su bile mirne i prazne, a kola parkirana pored ivičnjaka. Pročelja radnji oivičavala su ulicu; prozori su im slepo gledali na nju.
     Bilo je i jedno drvo - usamljeno i mrtvo - i stajalo je na uglu pored berbernice.
     A nigde nije bilo ljudi. Nije bilo ptica, niti ptičje pesme. Ni pasa. Ni mačaka. Ni zujanja insekata. Možda, pomisli Blejn, ni bakterija i mikroba.
     Oprezno, gotovo kao da se plaši da bi svojim delovanjem mogao da razbije čaroliju, Blejn je podigao ruke i olabavio omču. Skinuo ju je preko glave i bacio na zemlju. Jednom rukom pažljivo je izmasirao vrat, jer ga je još bockao. Peckali su ga delići vlakna koji su se otkinuli i zabili u vrat.
     Pažljivo je napravio korak napred i otkrio da može da hoda, iako ga je telo još bolelo od usputnog batinanja. Odšetao je do ulice, stao na sredinu i pogledao levo i desno. Bila je pusta dokle je pogled dopirao.
     Sunce je zašlo i mrak nije bio daleko, što znači, reče on sam sebi, da sam se vratio samo malo unazad.
     I stao zapanjen, zaleđen nasred ulice, jer je trebalo da zna.
     Jer je znao! Bez sumnje, znao je šta je postigao. Iako je mislio da to mora da je nesvesno uradio, gotovo nagonski, neka vrsta uslovnog refleksa za bekstvo iz opasnosti.
     Bilo je to nešto za šta nije imao pojma kako se radi, za šta bi se nepun minut ranije zakleo da je nemoguće da se uradi. Bilo je to nešto što nijedno ljudsko biće nikada nije učinilo, nešto što nijedno ljudsko biće nikada nije sanjalo da pokuša.
     On se prosto pomerio u vremenu. Vratio se u prošlost oko sat i po.
     Stajao je na ulici i pokušavao da se priseti kako je to učinio, ali mogao je samo da se seti narastajućeg užasa koji se kotrljao ka njemu, talas za talasom, da ga udavi. Postojao je samo jedan odgovor: uradio je to na osnovu nekog duboko usađenog znanja za koje nije ni znao da ga poseduje, i učinio je to u poslednjem, očajničkom, nagonskom pokušaju - kao što bi neko bez razmišljanja podigao ruku da se odbrani od neočekivanog udarca.
     Za ljudsko biće to je stvar izvan granica njegovih mogućnosti, ali, bez sumnje, ne i za tuđinski um. Kao ljudsko biće nije imao taj nagon, nije imao ni početne osnove znanja kako da se to učini. Bila je to sposobnost čak izvan granica paranormalnih delatnosti. U to nije bilo sumnje: da se pomeri kroz vreme mogao je samo uz pomoć i s predusretljivošću tuđinskog uma.
     Ali činilo se kao da ga je taj tuđinski um napustio; da više nije s njim. Lovio ga je i zvao, a nije bilo ni traga, ni odgovora.
     Okrenuo se prema severu i krenuo, držeći se sredine ulice, stupajući kroz avetinjski grad prošlosti.
     Groblje prošlosti, pomisli on. Nigde života. Samo mrtav, go kamen i cigla, beživotna glina i drvo.
     A gde je otišao život?
     Zašto prošlost mora biti mrtva?
     I šta se dogodilo s onim umom koji je tuđinac s udaljene zvezde razmenio s njim?
     Ponovo ga je potražio i nije mogao da ga nađe, ali je naišao na njegove ostatke; našao mu je tragove, majušne, blatnjave otiske koji su vodili kroz njegov mozak; našao je komadiće i parčiće koje je ostavio za sobom - čudna, haotična sećanja i trunčice egzotičnih, nepovezanih informacija koje su lebdele kao naplavine u penušavoj plimi.
     Nije našao njega, ali je pronašao razlog što je otišao - nagonski odgovor koji se odjednom pojavio. Taj um nije otišao i ostavio ga. Pre je, konačno, postao deo njega. U ognju straha i užasa, u hemiji opasnosti, pojavio se psihološki činilac koji ih je stopio.
     A ipak je i dalje bio čovek. Stoga, reče on sam sebi, odgovor mora da je netačan. Ali i dalje se nametao. Nije bilo razloga za to i nije bilo logično - jer ako on ima dva uma, ako je napola čovek a napola tuđinac, onda bi se pojavila razlika, razlika koju bi primetio.
     Poslovni deo ulice ustupio je mesto straćarama; već je ispred sebe video gde se selo završava - selo koje je pre pola sata (ili sat?) čvrsto bilo rešilo da ga smakne.
     Zastao je za trenutak i osvrnuo se; ugledao je kupolu zgrade suda i setio se da je tamo, u šerifovoj ladici, ostavio sve što je imao. Nećkao se za trenutak pitajući se da li bi trebalo da se vrati. Grozno je biti bez dolara u džepu.
     Ako se vratim, pomisli on, moći ću da ukradem kola. Ako ne bude nijednih sa ključevima u bravi, moći ću da prespojim žice. Trebalo je toga da se ranije setim, reče on sam sebi. Kola su stajala tamo i čekala da ih uzmem.
     Okrenuo se i pošao nazad. Napravio je dva koraka, a onda se ponovo okrenuo.
     Nije se ipak usuđivao da se vrati. Jer je bezbedno izišao. Ništa nije moglo da ga ubedi - ni novac, ni kola, niti bilo šta - da se vrati u selo.
     Svetlo je slabilo i on se uputio na sever, opet se zahuktavajući - ali ne da trči, već da brzo hoda, dugim opuštenim koracima koji su naprosto jeli put.
     Izišao je iz sela i ušao u prirodu, gde je vladala još veća samoća i još veća pustoš. Nekoliko mrtvih topola oivičavalo je potok koji je tekao kroz dolinu, avetinjski stubovi ograde stajali su u nepravilnim redovima - ali zemlja je bila gola: nije bilo korova, nije bilo ni vlati trave. A vetar je u sebi nosio jecaj, dok je meo pustoš.
     Tama se produbila i Mesec je izišao, ogledalo rošavog lica, srebra ispucalog i pocrnelog, da baci bledunjavu svetlost na besplodnu zemlju.
     Stigao je do grubog drvenog mosta preko potočića i stao da se za trenutak odmori i baci pogled za svojim tragom. Ništa se nije pomicalo; ništa ga nije sledilo. Ostalo je nekoliko milja za njim, a gore na brdu, iznad potoka, stajao je trošan kostur neke zaboravljene farme - ambar, nešto što je ličilo na kokošarnik, nekoliko rasutih građevina, i sama kuća.
     Blejn je stajao i upijao vazduh punim plućima; činilo mu se da je i sam vazduh mrtav. U njemu nije bilo sjaja. Nije imao miris i bio gotovo bezukusan.
     Ispružio je ruku i spustio je na most; ruka mu je prošla kroz dasku. Pokušao je da dasku uzme, ali je ušao u nju, i prošao kroz nju, kao da je nije ni bilo. Nije bilo nikakve daske, nije bilo nikakvog mosta.
     Ponovo je pokušao. Jer, reče on sebi, možda sam promašio, možda sam pokušao da je dohvatim ali sam bio kratak i samo umislio da mi je ruka prošla kroz dasku. Mesečina, prisetio se, ume da se poigra s vidom.
     Tako je sada krenuo vrlo pažljivo.
     Ruka mu je i dalje prolazila kroz dasku.
     Odmakao se od mosta korak-dva, jer je ovaj odjednom postao stvar - možda ne opasna - ali sigurno stvar koje se treba čuvati. Nije bio nešto na šta se može osloniti. Bio je privid i tvorevina mašte; bio je duh raskrečen na putu. Da sam stupio na njega, reče on sebi, ili pokušao da hodam po njemu, stropoštao bih se u korito potoka.
     A mrtvo drveće i stubovi ograde - jesu li i oni opsena?
     Stajao je kao ukopan. Onda mu je pala na pamet pomisao: A ako je sve to opsena? Tokom jednog nelogičnog trenutka nije se usuđivao da se mrdne, jedva da je smeo i da diše, jer bi bilo koji poremećaj koji bi proizveo, mogao da rasturi i celo ovo krhko i nestvarno mesto u prah stravičnog ništavila.
     Ali zemlja pod njegovim nogama bila je čvrsta, ili se bar činila sasvim čvrstom. Snažno je pritisnuo jednu nogu o tle, zemlja je izdržala. Oprezno se spustio na kolena i dlanovima opipao zemlju, gnječio je prstima da proveri njenu postojanost, gurao prste kroz prašinu do čvrste zemlje.
     Ovo je glupo, reče, besan na samog sebe - jer hodao je tim putem a zemlja se nije raspala pod udarom njegovih koraka; izdržala ga je.
     Ali uprkos svemu tome, ovo je bilo mesto na kome nisi mogao da budeš siguran; ovo je bilo mesto na kome izgleda nisu važila nikakva pravila. Ili bar mesto na kome si morao da otkriješ pravila kao što su: Putevi su stvarni, ali mostovi nisu.
     Iako to uopšte nije bilo to. Bilo je nešto drugo. U osnovi, to je bilo povezano sa činjenicom da unutar ovoga sveta nema života.
     Ovo je bila prošlost, i to mrtva prošlost; u njoj je bilo samo leševa - a možda čak ne ni leševa, već senki tih leševa. Svi bi, naime, mrtvo drvo, stubove ograde, mostove i građevine na brdu svrstali u senke. Ovde života nije bilo; život je bio negde ispred. Život mora da zaprema samo jednu jedinu tačku vremena, da bi se, kako se vreme kreće napred, život pomerao s njim. I tako je, pomisli Blejn, konačno propao san koji je čovek mogao da ima, san o tome da poseti prošlost i saživi se s delima, mislima i načinom posmatranja ljudi davno pretvorenih u prašinu. Jer živa prošlost ne postoji, a ni ljudska prošlost, osim u zapisima o prošlosti. Sadašnjica je jedina istinska tačka života - život se kreće samo držeći korak sa sadašnjicom, a kada ona prođe, svi tragovi njegovog postojanja brižljivo se brišu.
     Ima nekih osnovnih stvari - to je zemlja sama, koja postoji u svakoj tački vremena, održavajući neku vrstu ograničene večnosti, da obezbedi čvrstu matricu. A mrtve stvari - mrtve stvari i proizvodi - ostaju u prošlosti kao duhovi. Stubovi ograde i žica na njih okačena, mrtvo drveće, zgrade farme, most - senke su sadašnjice, koje ostaju u prošlosti. Ostaju možda nevoljno, jer pošto nisu bile žive, nisu mogle da pođu dalje. Zarobljene su u vremenu i pružaju se kroz njega kao dugačke, dugačke senke.
     On je, shvatio je zapanjen, jedino živo biće koje ovoga trena postoji na Zemlji. On i niko više.
     Podigao se i otresao ruke od prašine. Stajao je i gledao most; pod jakom mesečinom činilo se da je s njim sve u redu. A ipak je znao da nije.
     Zarobljen sam, pomisli on. Ako ne znam kako da odem odavde, onda sam sasvim sigurno zarobljen - a nije znao kako.
     Jer u ljudskom iskustvu nije bilo baš ničega što bi mu dalo ikakve šanse, ili nade, da bi mogao da zna.
     Stajao je ćutke na putu i pitao se koliko je još čovek, koliko još ljudskog može biti u njemu. A ako nije potpuno čovek, ako još ima tuđinskog, onda možda ima šansi.
     Osećam se kao čovek, reče on sebi - ali ko je on da tako presudi. Jer bio bi on čak i da je dokraja tuđinac. Čovek, napola čovek ili tek delić čoveka - on bi još bio on. Teško da bi mogao da uoči razliku. Nije bilo nikakve druge, spoljašnje tačke prema kojoj bi mogao da stane i objektivno prosudi o sebi.
     On (ili šta god on mogao da bude) u trenutku užasa i panike znao je kao da sklizne u prošlost, i delovalo je logično da bi, znajući to, na sličan način mogao da zna kako da sklizne nazad u sadašnjicu, ili ono što je bila njegova sadašnjica - nazad u onu tačku vremena, kako god je zvali, gde je život moguć.
     Međutim, teška, hladna činjenica bila je tu: On nema pojma kako to da učini!
     Pogledao je antiseptičnu hladnoću mesečinom obojene zemlje oko sebe, i drhtaj se rodio u samoj njegovoj srži. Pokušao je da zaustavi drhtaj, jer ga je prepoznao kao predigru za nerazuman strah, ali drhtaj nije hteo da prestane.
     Cvokotao je mentalnim zubima, drhtaj je nastavljao da raste, i odjednom mu je postalo jasno - jednim delićem uma znao je.
     Onda se začuo zvuk vetra u topolama, a pre toga topola nije bilo. Nešto se dogodilo i sa drhtavicom, jer više ni nje nije bilo. On je ponovo bio on.
     Bilo je insekata koji su probijali uši stružući u travi i žbunju, a bilo je i tačkica svetlosti koje su se kretale u noći i odavale svice. A kroz razbijen prozor na kući, gore na brdu, dopirale su slabašne, prigušene kose pruge svetlosti.
     Skrenuo je s puta i sišao do korita potoka, prošao kroz stopu visoku vodu i popeo se na drugu obalu, među topole.
     Vratio se, vratio se tamo odakle je pošao. Stigao je iz prošlosti u sadašnjost, i to sam. U iščezavajućem trenu, na samom kraju, spoznao je metod, ali sad mu je opet iskliznuo, i više ga nije znao.
     Ali to nije bilo važno. Bezbedno se vratio kući.
     Probudio se pre jutarnjeg svetla, na prvi cvrkut ptica, i popeo se do baštice tik ispod kuće. Uzeo je tri klipa kukuruza, otkopao gomilicu krompira, iskopao mesarsku biljku i sa zadovoljstvom primetio da na njoj ima četiri odreska.
     Kada se vratio u šumarak topola, pretražio je džepove i našao šibice, jedinu stvar koju mu je šerif dopustio da zadrži, od svih koje je imao. Otvorio je poklopac i video da su mu samo tri drvca ostala.
     Ozbiljno posmatrajući tri palidrvca pomislio je na onaj davni dan kada je prošao izviđački test upalivši vatru jednom jedinom šibicom. Jesam li i sada tako dobar? pitao se, nasmešen u sebi na tu pomisao.
     Našao je trupac oborenog drveta i počeo da kopka po srži, da dođe do suve gube. Odabrao je suvarke. Stavio je u krug i nešto većih drva, obraćajući pažnju na to da budu suva, jer je bilo potrebno da se što manje dimi. Sve je govorilo da ne bi trebalo da skreće suviše pažnje na svoje prisustvo.
     Na putu iznad njega prošla su prva kola toga dana, negde u daljini zamukala je krava.
     Vatra se zapalila kod druge šibice, i on ju je pažljivo održavao: razgorevao ju je malo-pomalo tako što je dodavao prvo suvarke pa, na kraju, veće grančice, sve dok nije procenio da je pravi trenutak da stavi i neko veće drvo. Vatra je gorela čisto i bez dima, a on je seo pored nje čekajući da se načini žar.