17.
Blejn je dugo ležao, uranjajući u
osećaj telesnosti, jer sada je imao telo. Mogao je da oseti
pritisak na njega, mogao je da oseti kretanje vazduha kako mu
dodiruje kožu, prepoznavao vlažnu vrelinu bockanja znoja duž ruku,
lica i grudi.
Više nije bio u plavoj prostoriji,
jer tamo nije imao telo, i više nije bilo udaljenog zvuka
pustinjskog vetra. Umesto toga, čuo se pravilno hripanje sa
primesom balavljenja. Bio je tu i smrad, jedan gušeći smrad, jedan
agresivno antiseptički miris koji ne samo da mu je ispunjavao
nozdrve, već i celo telo.
Dopustio je kapcima da se podignu
sporo, zbog mogućih iznenađenja, spreman da ih ponovo čvrsto
stisne, ako bude potrebno. Ali bila je to samo belina, čista i
neublažena. Nije to bilo ništa drugo do belina tavanice.
Glava mu je bila na jastuku, ispod
njega nalazio se čaršav; bio je obučen u neku vrstu halje koja je
grebuckala.
Pomerio je glavu i video drugi
krevet, na kome je ležala mumija.
Vreme, reklo je stvorenje iz onog
drugog sveta, vreme je najjednostavnija stvar koja postoji. I reklo
je da će mu reći, ali mu nije reklo, jer nije ostao da čuje.
Ličilo je na san, pomisli on - kad
sad razmisli o tome - imalo je to onu nestvarnu, poravnatu osobinu
sna, ali to nije bio nikakav san. On je ponovo posetio tu
svetloplavu prostoriju i razgovarao sa stvorenjem koje je tamo
živelo. Slušao ga je kako ispreda svoje priče i još su mu u glavi
bile pojedinosti tih priča. Nije bilo gubljenja pojedinosti, kao
što bi to bio slučaj da je u pitanju bio san.
Mumija je ležala na krevetu umotana u
zavoje. U zavojima su se nalazile rupe na mestu nozdrva i usta, ali
ne i na mestu očiju. A dok je disala, balavila je.
Zidovi su bili jednako beli kao i
tavanica, a pod je bio prekriven keramičkim pločicama; sterilnost
toga mesta vrištala je njegov identitet.
Bio je u bolničkoj sobi sa mumijom
koja balavi.
Obuzeo ga je strah, iznenadni nalet
straha, ali je mirno ležao i sačekao da strah prođe preko njega.
Jer čak i uplašen, znao je da je bezbedan. Bilo je razloga zbog
kojih je bio bezbedan. Bilo je razloga, samo kad bi mogao da ih se
seti.
Gde sam? pitao se; gde je bio osim u
onoj plavoj prostoriji? Um mu se vraćao unazad i on se prisetio gde
se nalazio - u vrbaku u vododerini na kraju grada.
Napolju, u hodniku, začuli su se
koraci i jedan čovek u belom mantilu uđe u sobu.
Čovek se zaustavio na vratima i
stajao tamo, posmatrajući ga.
"Znači, najzad ste došli sebi", reče
doktor. "Kako se osećate?"
"Ne tako loše", reče Blejn, a, u
stvari, osećao se dobro. Činilo mu se da ništa nije važno. "Gde ste
me našli?"
Doktor nije odgovorio. Postavio je
još jedno pitanje. "Da li vam se ovako nešto već događalo?"
"Kako 'ovako'?"
"Pomračenja", reče doktor. "Padanje u
komu."
Blejn je kotrljao glavu s jedne
strane jastuka na drugu. "Koliko se sećam, nije."
"Gotovo", reče doktor, "kao da ste
žrtva čini."
Blejn se nasmejao. "Crne magije,
doktore?"
Doktor je napravio grimasu. "Ne, ne
mislim ja to. Ali nikad se ne zna. Pacijent nekad tako misli."
Prešao je sobu i seo na ivicu
kreveta.
"Ja sam doktor Vetmor", reče on
Blejnu. "Ovde ste dva dana. Neki dečaci lovili su zečeve istočno od
grada. Našli su vas. Zavukli ste se ispod nekih vrba. Mislili su da
ste mrtvi."
"I tako ste me dovukli ovamo."
"Milicija je. Otišli su i doveli
vas."
"A šta mi je bilo?"
Vetmor odmahnu glavom. "Ne znam."
"Ja nemam novca. Ne mogu da vam
platim, doktore."
"To", reče mu doktor, "nije uopšte
važno."
Sedeo je tamo i posmatrao ga.
"Međutim, ima nešto. Niste imali dokumenta. Sećate li se ko
ste?"
"Naravno. Zovem se Šeperd Blejn."
"A gde živite?"
"Nigde", reče Blejn. "Lutam
naokolo."
"Kako ste dospeli u ovaj grad?"
"Nekako se ne sećam."
Uspravio se u krevetu. "Vidite,
doktore, šta mislite da odem odavde? Zauzimam krevet."
Doktor odmahnu glavom. "Voleo bih da
mi budete pri ruci. Postoji nekoliko testova..."
"To bi donelo puno problema."
"Nikada nisam naišao na slučaj sličan
vašem", reče doktor. "Učinili biste mi uslugu. Sa vama je sve bilo
u redu. To jest, organski je bilo u redu. Puls vam je bio usporen.
Pomalo ste plitko disali. Temperatura vam je bila stepen-dva niža.
Ali sve ostalo je u bilo redu, osim što ste odlutali. Nije bilo
načina da vas probudimo."
Blejn je trgnuo glavom prema mumiji.
"On je u lošem stanju, zar ne?"
"Nesreća na autoputu", reče
doktor.
"To je pomalo neobično. Nema ih više
puno."
"Neobične okolnosti", objašnjavao je
doktor. "Vozio je stari kamion. Pukla je guma dok je vozio, brzo.
Na jednoj krivini iznad reke."
Blejn je pažljivo pogledao čoveka na
drugom krevetu, ali nije bilo načina da sazna. Ništa se nije
videlo. Udisao je i izdisao, balaveći, a uz to se čulo i hripanje,
ali nije bilo načina da se sazna ko bi to mogao biti.
"Mogao bih da vam sredim da budete u
drugoj sobi", ponudio je doktor.
"Nema potrebe. Neću dugo ostati."
"Voleo bih kad biste se malo
zadržali. Mogli biste opet da ljosnete. I da vas ovog puta ne
nađu."
"Razmisliću o tome", obećao je
Blejn.
Spustio se nazad, na krevet.
Doktor je ustao i prišao drugom
krevetu. Nagnuo se nad bolesnika i slušao disanje. Našao je parče
vate i njime lagano prešao preko bolesnikovih usana. Mrmljao je
čoveku koji je tamo ležao, a zatim se ispravio.
"Želite li nešto?" ponudio je Blejna.
"Mora da ste gladni."
Blejn klimnu. Sad kad je na to
pomislio, bio je.
"Ali ne morate da žurite", reče
on.
"Razgovaraću sa kuhinjom", reče
doktor. "Naći će nešto za vas."
Okrenuo se i žustro izišao is sobe, a
Blejn je ostao da leži i sluša njegove šuštave, brze korake koji su
se udaljavali niz hodnik.
I odjednom je znao - ili se setio -
zašto je sada bezbedan. Blešteće signalno svetlo nestalo je, jer ga
je stvorenje s daleke zvezde uklonilo s njega. Sada više nema
razloga da se iskrada, nema potrebe da se sakriva.
Ležao je tamo i razmišljao o tome, pa
se osetio malo više ljudskim - iako se, istinu govoreći, uvek
osećao samo ljudskim. Iako je sada, prvi put, ispod ljudskosti
osetio brzo, napeto izbijanje novoga znanja iz dubokih slojeva,
novoga znanja koje mu je bilo nadohvat ruke.
Preko puta, na drugom krevetu, mumija
je dahtala, hripala i balavila.
"Rili!" prošapta Blejn.
Nije došlo do zastoja u disanju, niti
do bilo kog drugog znaka prepoznavanja.
Blejn se okrenuo i isturio noge. Seo
je na ivicu kreveta i spustio noge na pod; pločice sa šarom bile su
studene. Ustao je, a bolnička spavaćica, koja ga je svrbela,
bestidno je visila oko njegovih potkolenica.
Kod drugog kreveta, nagnuo se do same
prilike umotane u belo koja je tamo ležala.
"Rili! Jesi li to ti? Rili, čuješ li
me?"
Mumija se pomakla.
Glava je pokušala da se okrene prema
njemu, ali nije uspela. Usne su se teškom mukom pomicale. Jezik se
borio da uobliči zvuk.
"Reci..." rekao je, s naporom
razvlačeći reč dok ju je izgovarao.
Pokušao je ponovo. "Reci Finu", kazao
je.
Bilo je još toga da se kaže. Blejn je
mogao da oseti da ima još toga da se kaže. Čekao je. Usne su se s
naporom pomakle, a onda opet. Jezik se teško koprcao u šupljini
koja je balavila. Ali nije bilo više ničega.
"Rili!" Ali odgovora nije bilo.
Blejn se odmicao, sve dok ga ivica
njegovog kreveta nije dohvatila po stražnjoj strani butina, i on
sede na njega.
Ostao je tamo da zuri u umotanu
figuru, nepokretnu na krevetu.
Strah je, pomisli on, konačno
sustigao tog čoveka, strah od koga je bežao preko pola kontinenta.
Iako, možda, ne strah od koga je bežao, već jedan drugi strah i
jedna druga opasnost.
Rili je dahtao i soptao.
Tamo leži čovek, pomisli Blejn, koji
je imao neku poruku da prenese čoveku po imenu Fin. Ko je taj Fin i
gde se nalazi? Kakve on veze ima s Rilijem?
Fin?
Postojao je jedan Fin.
Jednom, davno, znao je za jednog
Fina.
Blejn je sedeo na krevetu kruto i
uspravno, prisećajući se šta zna o Finu.
Iako je to možda neki drugi Fin.
Jer i Lambert Fin je bio putnik
Udice, iako je on nestao, baš kao što je Godfri Stoun nestao, ali
mnogo godina pre njega, mnogo godina pre nego što je i sam Blejn
došao u Udicu.
A sada je on bio prošaptano ime,
legenda, jezovita ličnost u jezovitoj priči, jednoj od malobrojnih
Udičinih priča strave i užasa.
Jer, tako je bar priča govorila,
Lambert Fin se jednoga dana vratio sa zvezda kao manijak koji
vrišti!