17.

     Blejn je dugo ležao, uranjajući u osećaj telesnosti, jer sada je imao telo. Mogao je da oseti pritisak na njega, mogao je da oseti kretanje vazduha kako mu dodiruje kožu, prepoznavao vlažnu vrelinu bockanja znoja duž ruku, lica i grudi.
     Više nije bio u plavoj prostoriji, jer tamo nije imao telo, i više nije bilo udaljenog zvuka pustinjskog vetra. Umesto toga, čuo se pravilno hripanje sa primesom balavljenja. Bio je tu i smrad, jedan gušeći smrad, jedan agresivno antiseptički miris koji ne samo da mu je ispunjavao nozdrve, već i celo telo.
     Dopustio je kapcima da se podignu sporo, zbog mogućih iznenađenja, spreman da ih ponovo čvrsto stisne, ako bude potrebno. Ali bila je to samo belina, čista i neublažena. Nije to bilo ništa drugo do belina tavanice.
     Glava mu je bila na jastuku, ispod njega nalazio se čaršav; bio je obučen u neku vrstu halje koja je grebuckala.
     Pomerio je glavu i video drugi krevet, na kome je ležala mumija.
     Vreme, reklo je stvorenje iz onog drugog sveta, vreme je najjednostavnija stvar koja postoji. I reklo je da će mu reći, ali mu nije reklo, jer nije ostao da čuje.
     Ličilo je na san, pomisli on - kad sad razmisli o tome - imalo je to onu nestvarnu, poravnatu osobinu sna, ali to nije bio nikakav san. On je ponovo posetio tu svetloplavu prostoriju i razgovarao sa stvorenjem koje je tamo živelo. Slušao ga je kako ispreda svoje priče i još su mu u glavi bile pojedinosti tih priča. Nije bilo gubljenja pojedinosti, kao što bi to bio slučaj da je u pitanju bio san.
     Mumija je ležala na krevetu umotana u zavoje. U zavojima su se nalazile rupe na mestu nozdrva i usta, ali ne i na mestu očiju. A dok je disala, balavila je.
     Zidovi su bili jednako beli kao i tavanica, a pod je bio prekriven keramičkim pločicama; sterilnost toga mesta vrištala je njegov identitet.
     Bio je u bolničkoj sobi sa mumijom koja balavi.
     Obuzeo ga je strah, iznenadni nalet straha, ali je mirno ležao i sačekao da strah prođe preko njega. Jer čak i uplašen, znao je da je bezbedan. Bilo je razloga zbog kojih je bio bezbedan. Bilo je razloga, samo kad bi mogao da ih se seti.
     Gde sam? pitao se; gde je bio osim u onoj plavoj prostoriji? Um mu se vraćao unazad i on se prisetio gde se nalazio - u vrbaku u vododerini na kraju grada.
     Napolju, u hodniku, začuli su se koraci i jedan čovek u belom mantilu uđe u sobu.
     Čovek se zaustavio na vratima i stajao tamo, posmatrajući ga.
     "Znači, najzad ste došli sebi", reče doktor. "Kako se osećate?"
     "Ne tako loše", reče Blejn, a, u stvari, osećao se dobro. Činilo mu se da ništa nije važno. "Gde ste me našli?"
     Doktor nije odgovorio. Postavio je još jedno pitanje. "Da li vam se ovako nešto već događalo?"
     "Kako 'ovako'?"
     "Pomračenja", reče doktor. "Padanje u komu."
     Blejn je kotrljao glavu s jedne strane jastuka na drugu. "Koliko se sećam, nije."
     "Gotovo", reče doktor, "kao da ste žrtva čini."
     Blejn se nasmejao. "Crne magije, doktore?"
     Doktor je napravio grimasu. "Ne, ne mislim ja to. Ali nikad se ne zna. Pacijent nekad tako misli."
     Prešao je sobu i seo na ivicu kreveta.
     "Ja sam doktor Vetmor", reče on Blejnu. "Ovde ste dva dana. Neki dečaci lovili su zečeve istočno od grada. Našli su vas. Zavukli ste se ispod nekih vrba. Mislili su da ste mrtvi."
     "I tako ste me dovukli ovamo."
     "Milicija je. Otišli su i doveli vas."
     "A šta mi je bilo?"
     Vetmor odmahnu glavom. "Ne znam."
     "Ja nemam novca. Ne mogu da vam platim, doktore."
     "To", reče mu doktor, "nije uopšte važno."
     Sedeo je tamo i posmatrao ga. "Međutim, ima nešto. Niste imali dokumenta. Sećate li se ko ste?"
     "Naravno. Zovem se Šeperd Blejn."
     "A gde živite?"
     "Nigde", reče Blejn. "Lutam naokolo."
     "Kako ste dospeli u ovaj grad?"
     "Nekako se ne sećam."
     Uspravio se u krevetu. "Vidite, doktore, šta mislite da odem odavde? Zauzimam krevet."
     Doktor odmahnu glavom. "Voleo bih da mi budete pri ruci. Postoji nekoliko testova..."
     "To bi donelo puno problema."
     "Nikada nisam naišao na slučaj sličan vašem", reče doktor. "Učinili biste mi uslugu. Sa vama je sve bilo u redu. To jest, organski je bilo u redu. Puls vam je bio usporen. Pomalo ste plitko disali. Temperatura vam je bila stepen-dva niža. Ali sve ostalo je u bilo redu, osim što ste odlutali. Nije bilo načina da vas probudimo."
     Blejn je trgnuo glavom prema mumiji. "On je u lošem stanju, zar ne?"
     "Nesreća na autoputu", reče doktor.
     "To je pomalo neobično. Nema ih više puno."
     "Neobične okolnosti", objašnjavao je doktor. "Vozio je stari kamion. Pukla je guma dok je vozio, brzo. Na jednoj krivini iznad reke."
     Blejn je pažljivo pogledao čoveka na drugom krevetu, ali nije bilo načina da sazna. Ništa se nije videlo. Udisao je i izdisao, balaveći, a uz to se čulo i hripanje, ali nije bilo načina da se sazna ko bi to mogao biti.
     "Mogao bih da vam sredim da budete u drugoj sobi", ponudio je doktor.
     "Nema potrebe. Neću dugo ostati."
     "Voleo bih kad biste se malo zadržali. Mogli biste opet da ljosnete. I da vas ovog puta ne nađu."
     "Razmisliću o tome", obećao je Blejn.
     Spustio se nazad, na krevet.
     Doktor je ustao i prišao drugom krevetu. Nagnuo se nad bolesnika i slušao disanje. Našao je parče vate i njime lagano prešao preko bolesnikovih usana. Mrmljao je čoveku koji je tamo ležao, a zatim se ispravio.
     "Želite li nešto?" ponudio je Blejna. "Mora da ste gladni."
     Blejn klimnu. Sad kad je na to pomislio, bio je.
     "Ali ne morate da žurite", reče on.
     "Razgovaraću sa kuhinjom", reče doktor. "Naći će nešto za vas."
     Okrenuo se i žustro izišao is sobe, a Blejn je ostao da leži i sluša njegove šuštave, brze korake koji su se udaljavali niz hodnik.
     I odjednom je znao - ili se setio - zašto je sada bezbedan. Blešteće signalno svetlo nestalo je, jer ga je stvorenje s daleke zvezde uklonilo s njega. Sada više nema razloga da se iskrada, nema potrebe da se sakriva.
     Ležao je tamo i razmišljao o tome, pa se osetio malo više ljudskim - iako se, istinu govoreći, uvek osećao samo ljudskim. Iako je sada, prvi put, ispod ljudskosti osetio brzo, napeto izbijanje novoga znanja iz dubokih slojeva, novoga znanja koje mu je bilo nadohvat ruke.
     Preko puta, na drugom krevetu, mumija je dahtala, hripala i balavila.
     "Rili!" prošapta Blejn.
     Nije došlo do zastoja u disanju, niti do bilo kog drugog znaka prepoznavanja.
     Blejn se okrenuo i isturio noge. Seo je na ivicu kreveta i spustio noge na pod; pločice sa šarom bile su studene. Ustao je, a bolnička spavaćica, koja ga je svrbela, bestidno je visila oko njegovih potkolenica.
     Kod drugog kreveta, nagnuo se do same prilike umotane u belo koja je tamo ležala.
     "Rili! Jesi li to ti? Rili, čuješ li me?"
     Mumija se pomakla.
     Glava je pokušala da se okrene prema njemu, ali nije uspela. Usne su se teškom mukom pomicale. Jezik se borio da uobliči zvuk.
     "Reci..." rekao je, s naporom razvlačeći reč dok ju je izgovarao.
     Pokušao je ponovo. "Reci Finu", kazao je.
     Bilo je još toga da se kaže. Blejn je mogao da oseti da ima još toga da se kaže. Čekao je. Usne su se s naporom pomakle, a onda opet. Jezik se teško koprcao u šupljini koja je balavila. Ali nije bilo više ničega.
     "Rili!" Ali odgovora nije bilo.
     Blejn se odmicao, sve dok ga ivica njegovog kreveta nije dohvatila po stražnjoj strani butina, i on sede na njega.
     Ostao je tamo da zuri u umotanu figuru, nepokretnu na krevetu.
     Strah je, pomisli on, konačno sustigao tog čoveka, strah od koga je bežao preko pola kontinenta. Iako, možda, ne strah od koga je bežao, već jedan drugi strah i jedna druga opasnost.
     Rili je dahtao i soptao.
     Tamo leži čovek, pomisli Blejn, koji je imao neku poruku da prenese čoveku po imenu Fin. Ko je taj Fin i gde se nalazi? Kakve on veze ima s Rilijem?
     Fin?
     Postojao je jedan Fin.
     Jednom, davno, znao je za jednog Fina.
     Blejn je sedeo na krevetu kruto i uspravno, prisećajući se šta zna o Finu.
     Iako je to možda neki drugi Fin.
     Jer i Lambert Fin je bio putnik Udice, iako je on nestao, baš kao što je Godfri Stoun nestao, ali mnogo godina pre njega, mnogo godina pre nego što je i sam Blejn došao u Udicu.
     A sada je on bio prošaptano ime, legenda, jezovita ličnost u jezovitoj priči, jednoj od malobrojnih Udičinih priča strave i užasa.
     Jer, tako je bar priča govorila, Lambert Fin se jednoga dana vratio sa zvezda kao manijak koji vrišti!