12.
Sunce još nije izišlo, ali je
svetlost na istoku postajala sve svetlija, a na zemlji je bilo
hladno. Ispod njega tekao je potok, grgoljeći po šljunkovitom
koritu. Blejn je duboko udahnuo prijatan jutarnji vazduh.
Još je bio živ: bio je na zemlji
drugih ljudi i imao hrane da umiri stomak - ali šta će onda! Nije
imao novca - nije imao ništa osim jedne jedine šibice, i odeće na
sebi. A imao je um koji će ga izdati - um, kako je babetina rekla,
od koga se odbijaš. Biće lak plen za sva njuškala, sve uočivaoce na
koje ga put nanese.
Mogao bi da se danju krije a noću
hoda, jer bezbednije je biti napolju noću, kad su svi ostali
unutra. Mogao bi da pljačka voćnjake i bašte da se prehrani. Mogao
bi da se održava u životu i da svake noći napreduje nekoliko milja,
ali to bi bilo sporo putovanje.
Mora da, reče on sam sebi, postoji
neki drugi način.
Stavio je još drva na vatru koja je i
dalje gorela čisto i bez imalo dima. Spustio se do potoka, legao na
stomak i pio vodu koja je pevala.
Da li sam pogrešio, upitao je sam
sebe, što sam pobegao od Udice? Bez obzira šta ga čekalo u Udici,
situacija u kojoj se sada nalazio verovatno je gora. Jer sada je
bežao od svih; nikom nije mogao da veruje.
Ležao je i zurio u korito potoka,
gledao oblutke - gledao jedan oblutak, crven, što je blistao kao
uglačan rubin. Uzeo je oblutak umom i video od čega je načinjen,
video strukturu njegovih kristala, i znao odakle dolazi; mogao je
da prati njegova lutanja tokom milenijuma.
Onda ga je bacio iz uma i uzeo
sledeći oblutak, sjajni komadić kvarca...
Nešto tu nije bilo u redu!
Ovo nikada pre nije radio!
A ipak je to radio kao da je to nešto
sasvim normalno i da mesta čuđenju nema.
Podigao se i čučnuo pored potoka;
njegova ljudska čula bila su zapanjena, ali još ne potpuno pometena
- jer on je još bio on, bez obzira šta u stvari bio.
Ponovo je potražio tuđinca, ali nije
ga našao; ovaj se nije otkrivao, iako je Blejn znao da je tamo. Još
je tamo, znao je, sa svojom vrećom besmislenih sećanja, svojim
blesavim sposobnostima, svojom ludačkom logikom i svojim naopakim
vrednostima.
Okom uma video je čudnu paradu
grimiznih geometrijskih figura koje se teturaju pustinjom od čistog
zlata, sa krvavocrvenim suncem na sumporastom nebu, bez ičega
drugog na vidiku. Dok je taj tren iščezavao, znao je i gde se to
mesto nalazi, znao njegovo značenje i koordinate fantastičnog
kosmografskog sistema koji ga tamo može odvesti. A onda ga više
nije bilo - ni brojki i znanja.
Polako je ustao i vratio se do vatre;
do tada je već postala gomila žara. Našao je štap, napravio rupu u
žaru i stavio u nju krompire i kukuruz, još umotan u komušku, a
zatim iskoristio štap da žarom prekrije šupljinu. Slomio je zelenu
granu jedne mladice, s namerom da je upotrebi kao viljušku, da na
nju nabode jedan od odrezaka.
Pognut pokraj vatre, sa toplinom na
licu i šakama, osetio je samozadovoljstvo koje se činilo čudnovato
neprikladnim - zadovoljstvo čoveka koji je sveo svoje potrebe na
najosnovnije - a sa zadovoljstvom stiglo je i jako uverenje da je
to naprosto prikladno. Gotovo da se činilo da može da pogleda
unapred i da vidi da će sve biti u redu. Ali to nije bilo
predosećanje. Bilo je slutilaca koji su posedovali predosećanje,
ili se bar činilo da ga imaju, ali on nije bio jedan od njih. Bilo
je to pre kao da može da pred sobom vidi obrazac da je sve u redu,
ali bez pojedinosti, nesvestan oblika budućnosti, i njenoga pravca.
Samo uverenje, nešto nalik na običnu, staromodnu slutnju,
predosećanje budućnosti - ali ništa više od toga.
Odrezak je cvrčao, a mogao je da
oseti i miris pečenog krompira, i osmehnuo se odresku i pečenom
krompiru kao jelovniku za doručak. Iako je to bilo ispravno. U tom
trenutku nije bilo ničega što nije bilo ispravno.
Prisetio se Daltona zavaljenog u
stolici, sa stisnutom cigarom i žbunastom kosom, kako besni nad
mesarskom biljkom kao još jednim zločinom zlobne Udice, počinjenim
nad biznismenima. I pokušao da prizove u sećanje ime sunca i
planete sa koje je mesarska biljka poticala, a ono mu je, iako mu
se činilo da bi ga morao znati, neprestano izmicalo s jezika.
Mesarska biljka, pomisli on, i koliko
još drugih stvari? Koji bi bio ukupni zbir ako bi se sabrali svi
prilozi Udice?
Prvo, bilo je lekova, čitava
farmakopeja doneta sa drugih zvezda da ublaži i izleči bolesti
Čoveka. A kao rezultat toga - svi stari Čovekovi bauci, sve njegove
stare ubice, držani su u šahu. Još jedna generacija, još najviše
dve generacije i pojam bolesti kao takve biće brisan, neće
postojati. Ljudsku rasu tada će činiti osobe zdravog i tela i
duha.
Bilo je novih tkanina i novih metala,
i mnogo različite hrane. Bilo je novih arhitektonskih ideja i
materijala; bilo je novih mirisa, nepoznate književnosti, tuđinskih
počela u umetnosti. A tu je bio i dimenzino, medijum za zabavu,
koji je zamenio sve uobičajene ljudske medije za zabavu - film,
radio i televiziju.
Jer u dimenzinu nisi samo gledao i
slušao; u njemu si učestvovao. Postao bi deo situacije koja se
prikazuje. Poistovetio bi se s jednim likom, ili sa više njih, i
preživljavao bi akciju i osećanja. Neko vreme prestajao bi da budeš
ono što jesi i postajao ličnost po izboru, u drami koju stvara
dimenzino.
Gotovo svaka kuća imala je sobu s
dimenzinom, opremljenu aparaturom koja je hvatala čudne, tuđinske
impulse koji su od vas stvarali nekog drugog - koja vas je odvajala
od svakidašnjice, izvlačila vas iz dosadne kolotečine običnog
života i slala u divlju pustolovinu, ili na neobičan zadatak, ili
vas je naglavačke bacala na egzotična mesta i u fantastične
situacije.
A sve to: hrana, tkanine, dimenzino -
bilo je monopol Udice.
Zbog svega toga, pomislio je Blejn,
Udicu su ljudi zamrzeli. Mrzeli su je zbog nerazumevanja, zbog toga
što su bili van toka, što im je pomagano, a nikada pre u istoriji
ljudske rase niko im nije pomagao.
Odrezak je bio gotov i Blejn je
naslonio zeleni prut na žbun dok je kopao po žaru da izvadi
krompire i kukuruz.
Sedeo je pored vatre i jeo, dok je
sunce izlazilo i povetarac zamirao, a svet, na pragu novog dana,
zadržavao dah. Prvi sunčevi zraci probili su se kroz šumarak topola
i pretvorili neke od listova u zlatne novčiće, dok se potok utišao
kako su zvuci dana narastali - mukanje goveda gore na brdu,
brujanje kola koja su prolazila putem, udaljena tutnjava aviona
koji krstari visoko na nebu.
Na putu, dole kod mosta, kamion sa
zatvorenom prikolicom prikočio je i stao. Vozač je izišao napolje,
podigao haubu i napola se zavukao pod nju. Onda je ponovo ispuzao
nazad i vratio se u kabinu. Unutra je nešto tražio, a zatim je
ponovo izišao napolje. Spustio je komplet alata na blatobran i
odmotao ga; dok ga je odmotavao, alatke su zveckale jedna o drugu i
zvuk se jasno prenosio uzbrdo.
Bio je to prastari kamion - benzinski
motor sa točkovima, ali i nekoliko mlaznica kao ispomoć. Nije
ostalo mnogo takvih vozila, osim možda na otpadima.
Nezavisni preduzetnik, reče Blejn
sebi. Snalazi se kako zna i ume u konkurenciji sa velikim
kamionskim linijama, spuštajući cene i smanjujući dobit koliko god
može.
Prvobitna boja kamiona izbledela je i
na nekim mestima se ljuštila, ali preko toga bili su naslikani,
jarkim svežim bojama, složeni heksagonalni znaci koji su,
garantovano, u to se ne može sumnjati, terali sve zlo ovoga
sveta.
Blejn je video da je kamion
registrovan u Ilinoisu.
Vozač je poređao alatke, a zatim se
ponovo zavukao pod haubu. Zvuci udaranja čekićem i škripanje
tvrdih, zarđalih zavrtnjeva lebdeli su uzbrdo.
Blejn je završio doručak. Ostala su
mu još dva odreska i dva krompira, a žar je već pocrneo. Promešao
ga je, dodao još malo drva, nabo ta dva odreska na štap i pažljivo
počeo da ih peče. Lupanje i škripanje i dalje je dopiralo ispod
haube. Neloliko puta čovek je ispuzao i odmorio se, a zatim bi se
vratio na posao.
Kada su odresci bili gotovi, Blejn je
stavio dva krompira u džep i pošao nizbrdo; na štapu nosio je dva
odreska, kao što bi neki drugi čovek nosio barjak u bici.
Škripa njegovih koraka naterala je
čoveka da iziđe ispod haube i uoči ga.
"Dobro jutro", reče Blejn; trudio se
da bude što veseliji. "Dok sam pravio doručak, video sam vas tu
dole."
Vozač ga je gledao s vidnom dozom
sumnjičavosti.
"Ostalo mi je nešto hrane", reče mu
Blejn, "pa sam je spremio za vas. Iako ste, možda, jeli."
"Ne, nisam", reče vozač; pokazao je
zanimanje. "Nameravao sam da to učinim u gradu, tu odmah dole niz
put, ali sve je bilo zatvoreno."
"E, pa, onda", reče Blejn i pruži mu
štap sa dva odreska nabodena na njega.
Čovek je uzeo štap i držao ga tako
kao da se plaši da bi ovaj mogao da ga ugrize. Blejn se usredsredio
na džepove i izvadio dva krompira.
"Bilo je i nešto kukuruza, ali sam ga
pojeo. Samo tri klipa."
"Hoćete da kažete da mi ovo
dajete?"
"Naravno", reče Blejn. "Iako možete
da mi to bacite u lice, ako se tako osećate."
Čovek se nesigurno osmehnuo. "Sigurno
da to mogu da iskoristim", izjavio je. "Sledeći grad je trideset
milja daleko, a s ovim", pokazao je na kamion, "ko zna kad ću
stići."
"Nema soli", reče Blejn "ali nije
loše ni bez nje."
"E, pa", reče čovek, "pošto ste bili
tako ljubazni..."
"Sedite", reče Blejn, "i jedite. Šta
je s motorom?"
"Nisam siguran. Možda
karburator."
Blejn je skinuo jaknu i smotao je.
Pažljivo je je spustio na blatobran. Zavrnuo je rukave.
Čovek je seo na kamen pored puta i
počeo da jede.
Blejn je uzeo ključ i popeo se na
branik.
"Kažite mi", reče čovek, "odakle vam
ovo?"
"Gore sa brda", reče Blejn. "Seljak
ima puno tih stvari."
"Mislite, ukrali ste?"
"A šta biste vi uradili da ste bez
posla, nemate novca i pokušavate da se vratite kući?"
"Gde vam je kuća?"
"Gore u Južnoj Dakoti."
Čovek je odgrizao veliki zalogaj
odreska i usta su mu se toliko ispunila da više nije mogao da
govori.
Blejn se zagnjurio pod haubu i video
da je vozač odvrnuo sve zavrtnje na kućištu karburatora, osim
jednog. Stavio je na njega ključ, a zavrtanj je uzvratio metalnim
škripanjem.
"Prokletinja je načisto zaribala",
reče vozač dok je posmatrao Blejna.
Blejn je konačno oslobodio zavrtanj i
podigao karburator. Izvadio ga je i seo pored čoveka koji je
jeo.
"Mašina samo što se nije raspala",
reče vozač. "Od početka ne valja. Sve vreme mi pravi probleme.
Raspored mi je otišao do đavola."
Blejn je našao manji ključ koji je
odgovarao zavrtnjima na karburatoru i počeo da se rve s
navojima.
"Pokušao sam da vozim noću", reče
čovek, "ali to nije za mene. Ne posle onog što mi se prvi put
dogodilo. Suviše je riskantno!"
"Videli ste nešto?"
"Da nisam nacrtao ove znake na
kamionu, već bih bio gotov. Imao sam kod sebe sačmaru, ali od nje
nema koristi. Ne mogu u isto vreme i da vozim i da držim
pušku."
"Verovatno ne bi koristilo ni da
možete."
"Da vam kažem, gospodine", reče
vozač. "Spremio sam se ja za njih. Imam pun džep čaura sa srebrnim
punjenjem."
"Skupo, zar ne?"
"Naravno. Ali moraš da budeš
spreman."
"Aha", reče Blejn. "Rekao bih da
moraš."
"Sve je gore", izjavio je čovek,
"svake božje godine. Tamo severno ima onaj propovednik."
"Čujem da ima mnogo
propovednika."
"Da, mnogo ih je. Ali oni samo
pričaju. A ovaj hoće i da nešto preduzme."
"Evo ga", reče Blejn; oslobodio je
poslednji zavrtanj. Otvorio je karburator i zavirio u njega.
"Evo ga", reče on.
Čovek se nagnuo i pogledao tamo gde
je Blejn pokazao.
"Proklet bio, ako nije", reče on.
"Srediću ga i vratiti na mesto za
petnaest minuta. Imate li neku kantu s uljem da podmažemo ove
navoje?"
Vozač je ustao i obrisao ruke o
stražnjicu pantalona. "Pogledaću", reče on.
Krenuo je ka kamionu, a onda se
okrenuo. Pružio je ruku. "Zovem se Bak", reče on. "Bak Rili."
"Blejn. Možeš me zvati Šep."
Rukovali su se.
Rili je neodlučno stajao i vrteo
nogom.
"Kažeš da si krenuo u Dakotu."
Blejn klimnu.
"Skoro sam otkačio", reče Rili.
"Treba mi neko da mi pomogne."
"Kako mogu da pomognem?" upita
Blejn.
"Da li bi vozio noću?"
"Do đavola, bih", reče Blejn.
"Ti bi mogao da voziš a ja da pazim
sa sačmarom."
"Moraćeš malo da odspavaš."
"Nekako ćemo i to da obavljamo,
obojica. Ali moramo da ovu krntiju neprekidno kotrljamo. Izgubio
sam puno vremena."
"Ideš li putem za Južnu Dakotu?"
Rili klimnu glavom. "Onda, ideš sa
mnom?"
"Rado", reče Blejn. "Bolje nego
peške."
"Biće tu i nešto para za tebe. Ne
mnogo..."
"Zaboravi na novac. Treba mi samo
vožnja."