NOVA UBISTVA U ULICI MORG
Zima, zaključi Luis, nije pravo doba za stare ljude. Desetak santimetara debeo sneg ledio mu je kosti. Dok je bio dete pričinjavao mu je radost, a sad je prokletstvo. Mrzeo ga je iz dna duše; mrzeo je i decu što se grudvaju (cika, vriska, suze); mrzeo je i mlade parove što jedva čekaju nalet snega (cika, poljupci, suze). Neugodno mu je i dosadno, voleo bi da je u Fort Loreldejlu, gde sunce sija.
Ali Katrinin telegram, mada neodređen, bio je neodložan, prijateljske veze među njima nisu se prekinule za ovih pedeset godina. Bio je tu zbog nje, zbog njenog brata Filipa. Ma koliko da se loše osećao u ovoj ledenoj zemlji, glupo je bilo žaliti se. Došao je jer ga je prošlost zvala, a došao bi jednako brzo, i sa istom voljom, pa makar Pariz goreo.
Osim toga, to je rodni grad njegove majke. Rodila se na Bulevaru Didro, davno, kad grad nisu sputavali arhitekti slobodnog mišljenja i inženjeri duša. Svaki put kad se Luis vraćao u Pariz, pripremao bi se za novo oskvrnuće. Primetio je da se to u poslednje vreme ređe događalo. Stagnacija u Evropi smanjila je kod vlasti želju za upotrebom buldožera. Pa ipak, sa godinama, sve više lepih kuća je nestajalo. Ponekad bi čitave ulice bile sravnjene sa zemljom.
Čak i ulica Morg.
Naravno, bilo je nekih sumnji da je ta ozloglašena ulica ikad postojala, ali što su se godine više nizale, Luis je sve ređe uviđao razloge razdvajanja istine od mašte. Ta podela je bila za mlade ljude koji još treba da se nose sa životom. Za stare (Luis je imao 73), ta razlika je bila teoretska. Zašto je važno šta je istinito a šta lažno, šta stvarno a šta izmišljeno? U njegovoj glavi su sve te poluistine i laži predstavljale redosled lične istorije.
Možda je ulica Morg postojala, kako je i opisana u večnoj priči Edgara Alana Poa; a možda je čista izmišljotina. Kako bilo, te zloglasne ulice više nije bilo na mapama Pariza.
Možda je Luis bio malo razočaran što nije uspeo da nađe ulicu Morg. Najzad, ona je bila deo njegovog nasleđa. Ako su bile tačne priče koje je slušao kao dečak, Edgar Alan Po je događaje opisane u Ubistvima u ulici Morg ispričao Luisovom dedi. Majka je bila ponosna što je njen otac na putu za Ameriku upoznao Poa. Očigledno, doda je bio svetski putnik koji je bio nesrećan ukoliko ne bi posetio po jedan novi grad svake nedelje. U zimu 1835. obreo se u Ričmondu, u Virdžiniji. Bila je to žestoka zima, možda baš kao ova, i jedne noći se deda sklonio u jedan bar u Ričmondu. Dok je napolju besnela mećava, on je u baru upoznao omalenog, tamnokosog, melanholičnog mladića po imenu Edi. On je bio nešto kao lokalna poznata ličnost, pošto je napisao priču koja je osvojila prvo mesto na takmičenju Baltimor Saterdi Vizitora. Priča se zvala Zapis u boci, a ukleti mladić je bio Edgar Alan Po.
Njih dvojica su zajedno proveli veče. Pili su, i (uostalom tako se priča odvijala) Po je Luisovom dedi ljubazno pričao čudnovate, tajanstvene, morbidne priče. Belosvetski putnik je bio pažljiv slušalac, prelazio je preko verovali-ili-ne delova koje je pisac kasnije ubacio u Misteriju Mari Rože i Ubistva u ulici Morg. U obe ove priče pojavljivao se između dva zverstva čudnovati genije Ogist Dipen.
Ogist Dipen. Poova vizija savršenog detektiva: hladnokrvan, razborit, sa briljantnom sposobnošću zapažanja. Priče u kojima se on pojavljivao postale su vrlo brzo veoma poznate, a kroz njih je Dipen postao veoma popularna izmišljena ličnost; naime niko u Americi nije znao da Dipen zaista postoji.
On je bio brat Luisovog dede. Luisov slavni rođak bio je Ogist Dipen.
A njegov najpoznatiji slučaj – Ubistva u ulici Morg – takođe se bazira na činjenicama. Pokolj o kojem se govori u priči, stvarno se dogodio. Dve žene su surovo ubijene u ulici Morg. Bile su to, kako je Po napisao, madame L'Espanaj i njena kći mademoiselle Kamij L'Espanaj. Obe na dobrom glasu, živele su mirnim životom bez skandala. Stoga je bilo još strašnije naći ih tako brutalno ubijene. Kćerkino telo je bilo ugurano u odžak, a telo majke je nađeno u dvorištu iza kuće. Grlo joj je bilo prerezano tako divljački, da je bilo teško poverovati da je samo presečeno. Nije bilo vidljivog motiva za ubistva, a misterija se samo produbljivala tvrdnjama svih stanara kuće da su čuli ubicu kako govori nekim stranim jezikom. Francuz je bio siguran da je čuo španski, Englez je čuo nemački, Holanđanin je mislio da je francuski. Dipen je u svojim istraživanjima primetio da niko od svedoka nije govorio jezik za koji je tvrdio da ga je čuo sa usana nevidljivog ubice. Zaključio je da taj jezik uopšte nije bio jezik već glas bez reči koji je pripadao nekoj divljoj životinji.
U stvari, bio je to majmun, čudovišni orangutan sa Indijskih ostrva. Njegove žuto-smeđe čekinje nađene su u stisnutoj ruci ubijene madame L'Espanaj. Samo su njegova snaga i okretnost mogle da objasne strašnu smrt mademoiselle L'Espanaj. Životinja je pripadala nekom malteškom mornaru, pobegla mu je i napravila krvavi rusvaj u stanu u ulici Morg.
Bila je to okosnica priče.
Istinita ili ne, ali ova priča se dopala Luisu na neki romantičan način. Voleo je da svog velikog rođaka zamišlja kako krči logičan put kroz misteriju i kako ga ne potresaju okolna histerija i užas. Razmišljao je o tome hladnokrvno poput pravog Evropljanina koji pripada davno izgubljenom vremenu u kojem se sjaj razuma još cenio, a najgori užas koji se mogao pojmiti bila je zver sa koljačkom britvom.
I dok je dvadeseti vek prolazio kroz svoju poslednju četvrtinu, događala su se i mnogo veća zverstva koja su počinila ljudska bića. Antropolozi su proučili mirne orangutane i utvrdili da su oni isključivo biljojedi, ponizni i filozofski nastrojeni. Pravi monstrumi se nisu dali videti, i bili su daleko moćniji. Britve su, spram njihovog oružja, izgledale milostivo; njihovi zločini su bili ogromni. Na neki način, Luis je bio skoro radostan što je star i što će uskoro prepustiti ovaj vek njegovim sopstvenim tokovima. Da, sneg mu je ledio kosti. Da, kad bi video neku devojku božanskog lika, uzaludno bi mu se budile želje. Da, osećao se kao posmatrač, ne kao učesnik.
Ali nije uvek bilo tako.
1937, u ovoj istoj sobi u Ke de Burbon, broj 11, gde se sad nalazio, stekao je dovoljno iskustva. Pariz je tih dana bio prijatno utočište, kao i uvek, namerno je ignorisao zvuke rata, uspevao je da zadrži, premda je katkad bilo teško, atmosferu slatke naivnosti. Bili su tada bezbrižni; u oba smisla te reči, živeli su večnim životom u savršenoj dokolici.
Nije to baš tako bilo, naravno. Život nije bio savršen, niti beskrajan. Ali, izvesno vreme – jedno leto, jedan mcsec, jedan dan – izgledalo je da se ništa na svetu neće promeniti.
Za samo pet godina Pariz će goreti, a njegova šaljiva grešnost, koja je u stvari istinska nedužnost, biće zauvek okaljana. Proveli su mnogo dana (i noći) u stanu koji je Luis sad zaposeo. Predivna vremena. Kad bi sad pomislio na njih, stomak bi ga zaboleo zbog gubitka.
Njegove misli se okrenuše novijim događajima. Izložbi u Njujorku, na kojoj je hronološka serija njegovih slika o propasti Evrope postigla briljantan uspeh kod kritičara. U svojoj sedamdeset trećoj godini Luis je još bio zanimljiv čovek. Izlazili su napisi o njemu u svim umetničkim časopisima. Obožavaoci i kupci nicali su preko noći, kao pečurke, voljni da plate njegov rad, da razgovaraju s njim, da ga dodirnu. Prekasno, naravno. Agonija stvaranja je davno prošla, ostavio je svoje četke još pre pet godina. Sada, kad je bio samo posmatrač, uspeh kod kritičara ličio mu je na parodiju: gledao je sav taj cirkus sa distance, sa nekom odvratnošću.
Kad je stigao telegram iz Pariza, sa molbom da dođe, bio je više nego zadovoljan što je mogao da umakne iz kruga imbecila koji mu pevaju hvalospeve.
Čekao je u sve mračnijem stanu i posmatrao jednolično promicanje kola preko mosta Luj-Filip, dok su umorni Parižani započinjali svoj dug put kućama kroz sneg. Trubile su sirene; mašine su kašljale i brujale; njihova žuta svetla za maglu stvarala su svetlosnu traku preko mosta.
Katrin još nije dolazila.
Sneg, kojeg nije bilo većim delom dana, počeo je opet da pada, šumeći na prozoru. Saobraćaj je tekao iznad Sene, Sena je tekla ispod saobraćaja. Pala je noć. Najzad je začuo korake u predvorju, šapat sa nastojnikom.
Bila je to Katrin. Najzad, Katrin.
Stajao je i zurio u vrata, zamišljao kako se otvaraju pre nego što su se otvorila, zamišljao je nju na dovratku. „Luis, dragi moj..."
Nasmešila mu se; bled osmeh na još bledem licu. Izgledala je starije nego što je očekivao. Koliko je prošlo od kada ju je video poslednji put? Četiri ili pet godina? Imala je onaj isti parfem koji je uvek koristila: utešio je Luisa svojom postojanošću. Ovlaž je poljubio njene hladne obraze.
„Dobro izgledaš", slagao je.
„Ne", reče. „Ako ja izgledam dobro, to je onda uvreda za Filipa. Kako može da mi bude dobro kad je on u takvoj nevolji?"
Bila je oštra i direktna, kao i uvek.
Bila je tri godine starija od njega, ali se ponašala prema njemu kao učiteljica prema neposlušnom detetu. Uvek je bilo tako: tako je izražavala naklonost.
Pošto su se pozdravili, sela je pored prozora i zagledala se negde preko Sene. Mali sivi komadi leda plutali su ispod mosta, struja ih je njihala i okretala. Voda je izgledala otrovno, kao da bi njena ljutina čoveku mogla da izbije dah.
„U kakvoj je nevolji Filip?"
„Optužen je za..."
Neznatno oklevanje. Drhtaj očnih kapaka.
„...ubistvo."
Luis htede da se nasmeje; sama pomisao bile je apsurdna. Filip je imao šezdeset devet godina, i bio dobroćudan kao jagnje.
„Istina je, Luis. Nisam mogla da ti kažem u telegramu, shvataš. Morala sam lično da ti saopštim. Ubistvo.
Optužen je za ubistvo."
„Čije?"
„Jedne devojke, naravno. Jedne od onih njegovih nalickanih žena."
„On još uvek švrlja, je l' da?"
„Imali smo običaj da se šalimo da će umreti na nekoj ženi, sećaš se?"
Luis blago klimnu glavom.
„Imala je devetnaest godina. Natali Pere. Očigledno, obrazovana devojka. I lepa. Duge riđe kose. Sećaš se koliko je Filip voleo riđokose?"
„Devetnaest? Imao je devetnaestogodišnjakinje?"
Nije odgovorila. Luis je seo, svestan da je njegovo koračanje nervira. Profil joj je još uvek bio lep, žućkasto plavetan mlaz svetlosti što je ulazio kroz prozor ublažavao joj je bore na licu i magično brisao pedeset godina njenog života.
„Gde je on sad?"
„Pritvorili su ga. Kažu da je opasan. Kažu da bi ponovo mogao da ubije."
Luis odmahnu glavom. Bolelo ga je u slepoočnicama, bol bi možda nestao samo da je mogao da sklopi oči.
„Mora da te vidi. Preko si mu potreban."
Možda je san bio samo bekstvo. Ovde se zbivalo nešto što ne bi trebalo samo posmatrati.
Filip Laborto je zurio u Luisa preko ogoljenog, izgrebanog stola. Lice mu je bilo iznureno i izgubljeno. Pozdravili su se samo stiskom ruke; svaki drugi fizički kontakt bio je strogo zabranjen.
„Očajan sam", reče. „Ona je mrtva. Moja Natali je mrtva."
„Reci mi šta se desilo."
„Imam mali stan na Monmartru. U ulici Martir. Praktično jednu sobu, za društvo. Katrin stalno drži stan u broju 11 tako uredno, znaš, čovek ne može tamo da se opusti. Natali je tamo provodila dosta vremena sa mnom: svi su je u kući poznavali. Bila je tako dobroćudna, tako lepa. Učila je za upis u medicinsku školu. Pametna. I volela me je."
Filip je još uvek bio lep. U stvari, njegova otmena lepota bila je dopunjena elegancijom, njegovo odlučno lice, njegov smireni šarm bili su dnevna zapovest. Dah prohujalih vremena, možda.
„Izašao sam napolje u subotu ujutru do poslastičarnice. I kad sam se vratio..." Na trenutak je ostao bez reči.
„Luis..."
Oči mu se napuniše suzama razočaranja. Sve to mu je teško padalo, usta su odbijala da proizvedu potrebne zvuke.
„Nemoj..." poče Luis.
„Hoću da ti ispričam, Luis. Želim da znaš. Hoću da je vidiš onakvu kakvu sam je ja video – tako ćeš znati čega... čega sve... ima na svetu."
Suze su mu jurile niz lice kao dve fine rečice. On zgrabi Luisa za ruku tako jako da ga je zabolelo.
„Bila je oblivena krvlju. U ranama. Strgnuta koža... Kosa pokidana. Jezik joj je bio na jastuku, Luis. Zamisli to. Odgrizla ga je u užasu. Ležao je na jastuku. A njene oči, plivale su u krvi, kao da je plakala krv. Ona je bila najdraže stvorenje na celom svetu, Luis. Bila je predivna."
„Nije više."
„Želim da umrem, Luis.“
„Ne."
„Neću da živim. Nema svrhe.“
„Neće te okriviti."
„Nije me briga, Luis. Ti sad moraš da paziš na Katrin.
Čitao sam o izložbi..." Skoro da se nasmešio.
„Divno. Uvek smo govorili, zar ne, pre rata, da ćeš postati slavan, a ja..." Osmeh je nestao.
„... ozloglašen. Grozne stvari govore o meni sad u novinama. Starac sa mladim devojkama, znaš, to mi baš ne ide u prilog. Oni verovatno misle da sam izgubio strpljenje jer nisam uspeo. To je ono što misle, siguran sam." Izgubio se, zastao, pa opet nastavio: „Ti moraš da paziš na Katrin. Ona ima para, ali ne i prijatelje. Isuviše je hladna, znaš. A previše ranjiva iznutra; zato je se ljudi klone. Moraš da budeš uz nju."
„Hoću."
„Znam, znam. Zato sam srećan, stvarno, samo da mogu..."
„Ne, Filipe."
„Da mogu da umrem. Nema više ničeg za nas, Luis. Svet je surov."
Luis pomisli na sneg, na komade leda i shvati smisao umiranja.
Milicioner iz odeljenja istrage nije bio ni od kakve pomoći, iako se Luis predstavio kao rođak veoma cenjenog detektiva Dipena. Luisov prezir prema tom licemeru u iznošenoj uniformi, koji je sedeo u pretrpanoj rupi od kancelarije, doveo je razgovor do ivice svađe.
„Vaš prijatelj", reče inspektor grickajući zadebljalu zanokticu svog palca, „je ubica, gospodine Foks. To je očigledno. Činjenice su poražavajuće."
„Ne mogu da poverujem."
„Vaše je pravo da verujete u šta hoćete. Mi imamo sve neophodne činjenice za dokazivanje krivice Filipa Labortoa za ubistvo sa predumišljajem. Bilo je to hladnokrvno ubistvo i on će biti maksimalno kažnjen. To vam obećavam."
„Kakve dokaze imate protiv njega?“
„Monsieur Foks; ja vama ne odgovaram. Kakve dokaze imamo tiče se samo nas. Dovoljno je reći da druga osoba nije viđena u vreme za koje optuženi tvrdi da je proveo u nekoj izmišljenoj poslastičarnici; a pristup u prostoriju gde je pokojnica nađena moguć je samo stepenicama..."
„A prozor?"
„Zid je ravan: treći sprat. Možda neki akrobata: akrobata bi to možda mogao.“
„A stanje tela?"
Inspektorovo lice poprimi izraz gađenja. „Jezivo. Koža i mišići strgnuti sa kostiju. Kičma ogoljena. Krv; mnogo krvi."
„Filip ima sedamdeset godina.“
„Pa?"
„Star čovek ne bi bio u stanju..."
„Za neke druge stvari", upade inspektor, „bio je u stanju, oui? Ljubavnik, zar ne? strastan ljubavnik: za to je u stanju."
„A koji je motiv, po vama, imao?"
Usta mu se skupiše, prevrnu očima i prisloni ruku na grudi.
„Le coeur humain", reče, kao da razum nestaje kad se radio srcu. ,Le coeur humain, quel mystere, n'est-ce pas?“ i izđahnuvši smrad svog čira u Luisa, on pokaza na otvorena vrata.
„Merci, monsieur Foks. Shvatam vašu zbunjenost, oui! Ali, gubite vreme. Zločin je zločin. To je realno; ne kao vaše slike."
On vide iznenađenje na Luisovom licu.
„Oh, nisam tako necivilizovan da ne znam za vaš renome, monsieur Foks. I molim vas, realizujte svoje fikcije što bolje umete, vi ste na tom polju genije, oui! Moje polje je istraživanje istine."
Luis više nije mogao da podnese te licemerne fraze.
„Istina?" naglo se okrenuo ka inspektoru. „Ne biste je videli i kad biste se spotakli o nju."
Licemer je izgledao kao da ga je neko zalepio preko nosa.
Ta mala satisfakcija bila je dragocena; ali Luisu od nje bi bolje samo narednih pet minuta.
Kuća u ulici Martir bila je u lošem stanju. Luis je mogao da oseti vonj vlage dok se peo stepeništem do male sobe na trećem spratu. Vrata su se otvarala dok je prolazio, radoznali šapat pratio ga je stepeništem, ali niko nije pokušao da ga zaustavi. Soba u kojoj se desio zločin bila je zaključana. Pošto je naišao na prepreku, a nije znao kako i zašto bi njegov ulazak u tu sobu pomogao u Filipovom slučaju, on se vrati stepeništem nazad i izađe na rezak vazduh.
Katrin se vratila u Ke de Burbon. Čim ju je ugledao shvatio je da je nešto uradila sa svojom kosom. Seda kosa joj je bila raspuštena, nije imala punđu koju je obično nosila, visila je raspletena preko ramena. Drhtala je premda je u stanu dobro funkcionisalo centralno grejanje.
„Šta nije u redu?"
„Otišla sam do Filipovog stana."
„I ja sam. Bio je zaključan."
„Ja imam ključ: Filipov rezervni ključ. Samo sam htela da pokupim neke njegove stvari." Luis klimnu glavom.
„I?"
„Još neko je bio tu."
„Policija?"
„Ne."
„Ko?"
„Nisam dobro videla. Ne znam tačno. Imao je na sebi ogroman kaput i šal preko lica. I šešir. Rukavice." Zastala je. „Imao je i britvu, Luis."
„Britvu?"
„Otvorenu britvu, kao berberin."
Nešto se oglasi u dnu svesti Luisa Foksa. Otvorena britva, i čovek tako umotan da ga ne možeš prepoznati.
„Prestravila sam se.“ „Je li te povredio?"
Odmahnula je glavom.
„Vrisnula sam i on je pobegao.“
„Ništa ti nije rekao?“
„Nije."
„Možda je Filipov prijatelj?"
„Poznajem ja Filipove prijatelje.“
„Možda neko od devojčinih. Brat?“
„Možda. Ali...“
„Šta?"
„Bilo je nečeg odurnog na njemu. Mirisao je na parfem, gotovo je smrdeo, a hodao je neprirodnim sitnim koracima, premda je bio ogroman." Luis je zagrli.
„Ko god da je bio, uplašila si ga. Ne smeš više da ideš tamo. Ako je Filipu potrebna odeća, ja ću rado otići po nju."
„Hvala. Osećam se kao budala: možda je samo došao da vidi sobu u kojoj se desilo ubistvo. Ljudi to rade, zar ne? Iz neke morbidne fascinacije..."
„Razgovaraću sutra sa Licemerom."
„Licemer?"
„Inspektor Mare. Neka pretraži to mesto.“
„Jesi li video Filipa?“
„Jesam.“
„Je li dobro?"
Luis dugo ništa nije odgovorio. „Hoće da umre, Katrin.
Već je odustao od borbe, pre samog suđenja."
„Ali, ništa nije uradio.“
„Ne možemo da dokažemo."
„Ti se uvek hvališ svojim precima. Tvoj pokojni Dipen.
Dokaži to..."
„Odakle da počnem?"
„Razgovaraj sa nekim od njegovih prijatelja, Luis.
Molim te. Možda je žena imala neprijatelje."
Žak Solal je kroz svoje okrugle, ispupčene naočare zurio u Luisa svojim ogromnim iskrivljenim zenicama. Popio je previše konjaka.
„Ona nije imala neprijatelje", rekao je, „ne ona. Možda je par žena bilo ljubomorno na njenu lepotu..."
Luis se igrao upakovanim kockama šećera koje je dobio uz kafu. Solal je bio informativan koliko i trezan; a Katrin je ovog prcvoljka preko puta opisala kao Filipovog najboljeg prijatelja.
„Da li mislite da je Filip izvršio ubistvo?" Solal napući usta. „Ko zna?"
„Šta vam instinkt govori?"
„Ah, on mi je bio prijatelj. Da znam ko je ubica, rekao bih."
Izgledalo je da govori istinu. Možda je čovečuljak jednostavno blažio svoju tugu konjakom.
„Bio je pravi džentlmen", reče Solal usmerivši pogled ka ulici. Iza zamagljenog stakla prozora pivnice hrabri Parižani su se probijali kroz mećavu, uzaludno pokušavajući da zadrže dostojanstvo i ravnotežu u zubima oluje.
„Džentlmen", reče opet.
„A devojka?"
„Bila je veoma lepa, i on je bio zaljubljen u nju. Imala je još obožavalaca, naravno. Žena kao ona...“
„Obožavaoci su bili ljubomorni?“
„Ko zna?"
Opet: ko zna? Pitanje je visilo u vazduhu kao sumnja. Ko zna? Luis poče da shvata inspektorovu strast za istinom. Prvi put za poslednjih deset godina pojavio se cilj; želja da pogodi u letu to neodređeno „ko zna". Da otkrije šta se dogodilo u onoj sobi u ulici Martir. Da to ne bude nagađanje, niti nagoveštaj, već istina, apsolutna, nesumnjiva istina.
„Sećate li se nekog određenog obožavaoca?" upita.
Solal se naceri. Imao je samo dva zuba na donjoj vilici.
„O, da. Bio je jedan."
„Ko?"
„Nikad mu nisam saznao ime. Ogroman čovek: video sam ga pred kućom tri-četiri puta. Premda, kad osetite njegov miris pomislili biste..."
On napravi takav izraz lica koji je nepogrešivo upućivao da misli na homoseksualca. Zbog povijenih obrva i napućenih usana bio je dvostruko smešniji iza tih debelih naočara.
„Mirisao je?"
„O, da."
„Na šta?"
„Na parfem, Luis. Na parfem."
Negde u Parizu nalazio se čovek koji je poznavao devojku koju je Filip voleo. Obuzeo ga je ljubomorni bes. U nastupu nekontrolisanog gneva upao je u Filipov stan i zaklao devojku. Jasno da je bilo tako.
Negde u Parizu.
„Još jedan konjak?" Solal odmahnu glavom.
„Već mi je muka", reče.
Luis pozva kelnera, a pogled mu pade na hrpu novinskih isečaka prikačenih iza bara.
Solal je pratio njegov pogled.
„Filipu su se sviđale te slike", reče.
Luis ustade.
„Dolazio bi ponekad ovamo da ih gleda."
Isečci su bili stari, trošni i izbledeli. Neki su bili čisto lokalni. Prvi: vest o vatrenoj lopti koja se pojavila u obližnjoj ulici. Drugi: o dvogodišnjem dečaku koji je izgoreo u svom krevetu. Zatim vest o odbegloj pumi i Remboov neobjavljeni rukopis; treći: detaljni opis (sa fotografijom) avionske nesreće na aerodromu u Orleansu. Bilo je i drugih isečaka; znatno starijih. Surova, neobična ubistva, silovanja, reklama za Fantomas, još jedna za Koktoovo delo La Belle et La Bete. I skoro zatrpana gomilom bizarnosti, stajala je crveno-smeđa fotografija, toliko apsurdna da ju je mogao napraviti samo Maks Ernst. Gospoda u lepim odelima formirala su polukrug. Mnogi su nosili debele brkove koji su bili moderni devedesetih godina prošlog veka. Svi su stajali oko ogromnog, krvavog tela majmuna koji je obešen za noge visio sa tavanice. Lica sa slike su imala izraz nemog ponosa; apsolutne nadmoći nad mrtvom životinjom u kojoj je Luis jasno prepoznao gorilu. Izokrenuta glava gorile držala se skoro plemenito. Lice mu je bilo izduženo i izbrazdano, čeljusti, premda slomljene žestokim udarcem, pokrivala je retka patricijska brada, a oči, onako izvrnute, kao da su bile pune brige za ovaj nemilosrdni svet. One podsetiše Luisa, te izvrnute oči, na Licemera u onoj rupi kako se busa u grudi. „Le coeur humain." Žalosno.
„Šta je ovo?" upita Luis bubuljičavog barmena pokazujući sliku mrtvog gorile.
Odgovor je bilo sleganje ramenima: sudbina ljudi i majmuna ostavljala ga je ravnodušnim.
„Ko zna?" reče Solal iz Luisovih leđa. „Ko zna?"
Nije to bio majmun iz Poove priče, sigurno. Ova priča je nastala 1885, a fotografija mnogo kasnije. Osim toga, majmun sa slike je bio gorila: lepo se vidi, gorila.
Da li se to istorija ponavljala? Da li se još jedan majmun, druge vrste ali ipak majmun, slobodno šetao ulicama Pariza početkom ovog veka?
Ako jeste, ako se ta priča s majmunom jednom ponovila... zašto ne bi dvaput?
Dok je Luis hodao kroz ledenu noć nazad u stan na Ke de Burbon, imaginarni događaji koji su se ponavljali sve više su ga opčinjavali; još jedna projekcija vrtela mu se pred očima. Da li je moguće da će on, bratanac Ogista Dipena, možda biti umešan u još jedan slučaj, sasvim sličan prethodnom?
Ključ Filipove sobe u ulici Martir stajao je leden u njegovoj ruci, i premda je već odavno prošla ponoć, nije mogao a da se ne okrene i pođe preko mosta prema Bulevaru Sebastopol, do Bulevara Bon Nuvel, zatim prema Pigalu. Bila je to duga iscrpljujuća šetnja, ali je osećao da mu je hladan vazduh poteban kako bi mogao trezveno da razmišlja, bez emotivnosti. Trebalo mu je sat i po vremena da stigne do ulice Martir.
Bila je subota, noć, i bilo je prilično bučno u većini soba. Što je tiše mogao prešao je dva sprata, njegovo prisustvo skrivala je graja. Ključ se lako okrenuo, i vrata se otvoriše.
Ulična svetla obasjavala su sobu. Krevet, koji je dominirao prostorom, bio je prazan. Čaršavi i ćebad su verovatno odneti na sudsku analizu. Od erupcije krvi na madracu je ostala mrlja boje dudinja. Sem toga nije bilo drugih znakova nasilja čiji je svedok bila ova soba.
Luis posegnu za prekidačem i pritisnu ga. Ništa se nije dogodilo. On koraknu dublje u sobu i zagleda se u sijalicu. Bila je polomljena.
Prošlo mu je kroz glavu da se povuče, i da se vrati ujutru kad bude manje senki. Ali dok je stajao ispod polomljene sijalice, oči mu se privikoše na tamu, te je razabrao duž zida ogromni orman od tikovine sa fiokama. Sigurno mu je potrebno par minuta da pronađe Filipovu odeću. U suprotnom bi morao sutra da se vrati; još jedno dugo putovanje kroz sneg. Bolje da to sad sredi, da poštedi svoje kosti.
Soba je bila prostrana, a policija je ostavila haos. Dok je prilazio ormanu i preskakao oborenu lampu i slomljenu vazu, Luis se spotače i opsova. Cika i vriska poodmakle zabave zaglušila je buku koju je sam stvarao. Je li to bilo orgijanje ili tuča? Možda i jedno i drugo.
Borio se sa gornjom fiokom ormana od tikovine. Iznenada je otvori i stade duboko da čeprka po goloj suštini Filipove udobnosti: čista potkošulja, par čarapa, maramice sa inicijalima, uredno složene.
Uzdahnu. Od hladnoće ga steže u grudima, nos mu procuri. Maramica mu je bila pri ruci te izduva nos, pročistivši nozdrve. Sad je tek osetio kako soba miriše.
Jedan miris je bio jači od ostalih, od mirisa vlage, od mirisa ustajalog povrća. Parfem, blagi trag parfema.
Okrenuo se u tminu sobe, čuo je krckanje svojih kostiju i pogled mu pade na senku iza kreveta – ogromnu senku i lelujavo telo što se pomaljalo.
Bio je to, odjednom je shvatio, neznanac sa britvom.
Stajao je ovde: u zasedi.
Čudno, ali Luis se nije uplašio.
„Šta radiš tu?" upita glasno.
Dok je neznanac izranjao iz svog skrovišta, lice mu osvetli vodnjikava svetlost sa ulice. Oči su mu bile duboko usađene, ali nisu bile zlobne; i smešio se, velikodušno se smešio Luisu.
„Ko si ti?" Luis ponovo upita.
Čovek zatrese glavom; u stvari, zatrese celim telom; svojim rukama na kojima su bile rukavice stade da gestikulira. Je li bio nem? Sad je još žešće tresao glavom, kao da će imati napad.
„Je l' ti dobro?"
Drhtanje odjednom prestade. Iznenađen, Luis ugleda suze, velike, krupne suze u neznančevim očima koje počeše da se kotrljaju niz hrapave obraze do grmolike brade.
Kao da se postideo što je pokazao osećanja, sklonio se sa svetla, glasno pročistio grlo i izašao. Luis pođe za njim, više željan da sazna ko je taj stranac nego što je bio usplahiren zbog njegovih namera.
„Čekaj!"
Čovek je već bio na pola puta do prvog sprata. Bio je okretan uprkos svojoj građi.
„Molim te, sačekaj, hoću da razgovaram s tobom", povika Luis za njim, ali se trka završi pre nego što je i počela. Luisovi zglobovi su bili nepokretni i zbog godina i zbog hladnoće, bilo je kasno. Nije vreme da se juri mnogo mladi čovek po smrtonosno klizavim pločnicima pokrivenim snegom i ledom. Pratio je neznanca sve do vrata a zatim ga je gledao kako trči niz ulicu; njegov hod je bio neprirodan, baš kako je Katrin rekla. Skoro da se gegao, smešno za tako velikog čoveka.
Severoistočni vetar već je odneo miris njegovog parfema. Bez daha, Luis se ponovo popeo stepeništem, pored bučne zabave, da potraži Filipovu odeću.
Pariz je sledećeg dana probudila mećava nezapamćene žestine. Niko se nije odazvao pozivima na misu, vruće nedeljne kroasane niko nije kupio, novine su stajale nepročitane na pultovima trafika. Malo ljudi je imalo nerava ili razloga za izlazak na kijamet. Većina je ostala kraj svojih kamina, obgrljenih kolena, sanjajući proleće.
Katrin je htela da ode do zatvora i poseti Filipa, ali je Luis insistirao da pođe sam. Nije samo hladnoća bila razlog njegove brige za Katrin; trebalo je da ozbiljno porazgovara sa Filipom, da mu postavi par delikatnih pitanja. Nakon sinoćnog susreta u njegovoj sobi, nije više sumnjao da je Filip imao suparnika, možda čak suparnika ubicu. Jedini način da se sačuva Filipov život bio je da se prati taj čovek. Ako je to podrazumevalo zadiranje u Filipov seksualni život, neka bude tako. Ali, to će biti razgovor koji ni on ni Filip ne bi želeli da vode u Katrininom prisustvu.
Čistu odeću, koju je Luis doneo, prvo su pretražili a zatim dali Filipu. Uzeo je sa zahvalnošću.
„Otišao sam sinoć do tvoje kuće da je uzmem."
„Oh."
„Neko je već bio u sobi."
Mišići na Filipovoj vilici počeše da se grče dok je čvrsto stezao zube. Izbegavao je Luisov pogled.
„Veliki čovek s bradom. Da li ga znaš? Ili bar nešto o njemu?"
„Ne."
„Filipe..."
"Ne!"
„Taj isti čovek je napao Katrin", reče Luis.
„Kako?" Filip zadrhta.
„Britvom."
„Nju je napao?" upita Filip. „Jesi li siguran?“
„Ili je bar nameravao.“
„Nc! On nju nikad ne bi ni pipnuo. Nikad!“
„Ko je to, Filipe? Znaš li?"
„Reci joj da više ne ide tamo, molim te, Luise..." Njegove oči su preklinjale. „Molim te, za ime Boga, kaži joj da ne ide više tamo. Hoćeš li? Nemoj ni ti."
„Ko je to?"
"Reci joj."
„Hoću. Ali li moraš da mi kažeš ko je taj čovek, Filipe." On odmahnu glavom, glasno škripeći zubima.
„Ti to ne bi razumeo, Luis. I ne očekujem da razumeš." „Reci mi. Hoću da li pomognem." „Samo me pusti da umrem.
"Ko je on?"
„Pusti me da umrem... Hoću da zaboravim, zašto mi ne dozvoljavaš? Hoću da..."
On podiže pogled: oči su mu bile krvave, crvene po ivici od proplakanih noći. Ali sad je izgledalo da suza više nema; samo pustoš, tamo gde je bio iskren strah od smrti, želja za ljubavlju, apetit za životom. Ono što su Luisove oči srele, bila je univerzalna ravnodušnost prema opstajanju, samoodržanju, osećanjima.
„Bila je kurva", povika iznenada. Šake mu se skupiše u pesnice. Luis nikad u životu nije video Filipa stisnutih pesnica. Nokti su mu se zarivali u meko meso na dlanovima sve dok nije potekla krv.
„Kurva", reče ponovo, glasom koji je odjekivao u malenoj ćeliji.
„Ne deri se", povika stražar.
„Kurva!" Ovog puta Filip procedi optužbu kroz zube iskežene kao u ljutitog babuna.
Luis nije mogao da shvati ovu promenu.
„Ti si sve to počeo..." reče Filip gledajući pravo u Luisa, po prvi put očiju čvrsto uperenih u njegove. Bila je to gorka optužba, premda Luis nije shvatao njeno značenje. „Ja?"
„Svojim pričama. Svojim prokletim Dipenom.“
„Dipen?"
„Sve je to bila laž: sve same glupe izmišljotine. Žene, ubistvo..."
„Misliš na priču iz ulice Morg?"
„Bio si tako ponosan time, zar ne? Svim tim glupavim lažima. Ništa od toga nije bilo tačno.“
„Jeste, bilo je."
„Ne. Nikada, Luis: bila je to samo priča. Dipen, ulica Morg, ubistva..."
Njegov glas zamuknu, kao da se sledeća reč ne da izgovoriti.
„… majmun."
„Šta s majmunom?"
„Postoje zveri, Luis. Neke od njih su jadne, kao one u cirkusu. One nemaju mozga; stvorene su da budu žrtve. A ima i drukčijih."
„Kakvih drukčijih?"
"Natali je bila kurva!" on ponovo vrisnu, očiju velikih kao šolje. Zgrabi Luisa za revere i stade da ga trese. Svi se u maloj sobi okrenuše da vide dvojicu starih ljudi kako se rvu preko stola. Zatvorenici i njihove dragane se naceriše dok su Filipa odvlačili od njegovog prijatelja, a reči mu postajale nepovezane i skaredne dok se otimao čuvarevom stisku.
„Kurva! Kurva! Kurva!" bilo je sve što je uspeo da kaže dok su ga odvlačili nazad u ćeliju.
Katrin je Luisa dočekala na vratima. Drhtala je i plakala. Iza nje videla se uništena soba.
Jecala je na njegovim grudima dok je tešio, ali je ona bila neutešna. Prošlo je mnogo godina otkako je tešio neku ženu; nije više bio vičan tome. Zbunio se umesto da pomogne, ona je to osetila. Otela se iz njegovog zagrljaja, dodir joj nije prijao.
„Dolazio je ovamo", reče.
Luis nije morao da pita ko. Neznanac sa suzama u očima, neznanac sa britvom.
„Šta je hteo?"
„Samo je ponavljao Filip. Više je to bilo mumlanje nego govor; i kad ja nisam odgovorila, jednostavno je uništio nameštaj, vaze. Nije čak ništa tražio, samo je hteo da napravi lom."
To ju je razljutilo: besmislenost napada.
Stan je bio ruina. Luis je tumarao kroz krhotine porcelana i pokidanu tkaninu, vrteći glavom. U njegovoj glavi je bila konfuzija od uplakanih lica: Katrin, Filip, neznanac. Svi iz njegovog skučenog sveta izgledali su povređeno i slomljeno. Svi su patili; a uzrok, suština patnje, nikako da se otkrije.
Samo je Filip uperio prst optužbe, i to u samog Luisa.
„Ti si počeo sve ovo." Zar nisu to bile njegove reči. „Ti si počeo sve ovo." Ali kako?
Luis je stajao pored prozora. Leteći komadi su polomili tri malena okna, i vetar se uvlačio u stan noseći hladnoću među zubima. Gledao je zaleđene vode Sene; iznenadan pokret privuče mu pažnju. Stomak mu se okrenu.
Veliko lice neznanca bilo je okrenuto prema prozoru. Imalo je divlji izraz. Odeća koja je uvek bila uredna na njemu sad je bila u neredu, njegovo lice je odavalo krajnje očajanje, tako žalostivo da je bilo skoro tragično. Bolje rečeno, tragična predstava: bol glumca. Dok je Luis zurio u njega, neznanac čak podiže ruke do prozora kao da moli za oproštaj ili za razumevanje, ili za oba.
Luis uzmače molbi. Bilo je to previše. Previše. Sledećeg trenutka neznanac je odlazio dvorištem, dalje od stana. Neprirodan hod se pogoršao u jurnjavu i kotrljanje. Luis ispusti dug, slabašan jecaj u znak prepoznavanja, dok je spodoba u neurednom odelu nestajala s vidika.
„Luis?"
Nije to bio ljudski hod, to kotrljanje, ta predstava. Bio je to hod uspravljene životinje, koja je naučena da hoda, i sada, daleko od gospodara, gubi veštinu.
Bio je to majmun.
O Bože, o Bože, bio je to majmun.
„Moram da vidim Filipa Labortoa."
„Žao mi je, monsieur; ali zatvorski posetioci..."
„Radi se o životu i smrti." „To je lako reći, monsieur." Luis je morao da laže.
„Njegova sestra je na samrti. Molim vas za razumevanje."
„Oh... u redu."
Trenutak nedoumice. Luis pokuša da izvuče još.
„Samo nekoliko minuta; da se dogovorimo.“
„Može li to da sačeka do sutra?“
„Umreće do jutra."
Luis nije voleo da priča o Katrin na takav način, čak ni radi ove prevare, ali bilo je neophodno; morao je da vidi Filipa. Ako je njegova pretpostavka tačna, istorija bi mogla da se ponovi pre nego što prođe noć.
Filipa su probudili u sedećem položaju. Oči su mu bile optočene tamom.
„Šta hoćeš?"
Luis nije ni pokušavao da nastavi s lažima; Filip je bio drogiran, verovatno rastrojen. Najbolje je izaći sa istinom pred njega, i videli šta će biti.
„Držao si majmuna, je l' tako?"
Izraz straha pređe Filipovim licem, usporeno, zbog droge u venama, premda dovoljno jasno.
„Je li tako?"
„Luis..." Filip je izgledao tako star. „Odgovori mi, Filipe, preklinjem te: pre nego što bude prekasno. Jesi li držao majmuna?"
„Bio je to samo eksperiment, to je sve. Eksperiment.“ „Zašto?"
„Tvoje priče. Tvoje proklete priče: hteo sam da proverim da li je istina da su divlji. Hteo sam da stvorim čoveka od njega."
„Da stvoriš čoveka."
„A ta kurva..."
„Natali."
„Ona ga je zavela."
Luis oseti mučninu. Bio je to neočekivan preokret.
„Zavela ga je?"
„Kurva", reče Filip sa žaljenjem.
„Gde je taj tvoj majmun?“
„Ti ćeš ga ubiti."
„Upao je u stan dok je Katrin bila u njemu. Sve je uništio, Filipe. Opasan je jer nema gospodara. Zar ne shvataš?"
„Katrin?"
„Ne, s njom je sve u redu."
„Dresiran je: njoj ne bi naudio. Posmatrao je, sakriven.
Dođe i ode. Miran kao bubica.“
„Adevojka?“
„Bio je ljubomoran.“
„I ubio je?"
„Možda. Ne znam. Neću da razmišljam o tome."
„Zašto im nisi rekao da je to majmun uradio?"
„Ne znam da li je istina. Možda je sve fikcija, jedna od tvojih prokletih fikcija, samo još jedna priča."
Kiseo, lukav osmeh pređe mu preko iznurenog lica.
„Moraš da shvatiš na šta mislim, Luis. Mogla bi to da bude priča, zar ne? Poput onih tvojih o Dipenu. Osim toga, možda sam ja od nje stvorio istinu za neko izvesno vreme; jesi li ikada pomislio na to? Možda sam je ja obistinio."
Luis je stajao. Rasprava je bila zamorna: stvarnost i iluzija. I jedno i drugo – možda jeste, možda nije. Život nije san.
„Gde je majmun?" upita.
Filip uperi prstom u svoju slepoočnicu.
„Tamo gde ga nikad nećeš naći", reče i pljunu Luisa u lice. Pljuvačka pogodi Luisova usta, poput poljupca.
„Ne znaš šta si uradio. Nikad nećeš saznati."
Luis je brisao usta dok su čuvari odvodili zatvorenika iz sobe u njegov srećni, drogirani zaborav. Luis je sada, pošto je ostao sam u sobi za posetioce, mislio na to kako je Filip dobro prošao. Našao je izlaz u pretvaranju da je kriv, pobegao je tamo gde ga sećanje, osveta i istina, divlja, razarajuća istina neće nikada dotaći. Tog trenutka je mrzeo Filipa iz dna duše. Mrzeo ga je zato što ga je smatrao površnim i kukavicom. Svet koji je Filip stvorio oko sebe nije bio ni malo lepši; bilo je to samo utočište, baš kao što je bila laž ono leto 1937. Sve u životu mora da se plati, pre ili kasnije; sad je vreme.
Te noći, u sigurnosti svoje ćelije, Filip se probudio. Bilo je toplo, ali je njemu bilo hladno. U potpunom mraku, grizao je zglobove na rukama sve dok mu krv nije pokuljala u usta. Srušio se na krevet i mirno štrcao i prskao krv do smrti, daleko od očiju, daleko od srca.
Maleni članak o samoubistvu pojavio se na drugoj strani Monda. Najveća vest narednog dana bilo je senzacionalno ubistvo riđokose prostitutke u maloj kući na kraju ulice Rošekan. Moniku Zevako je pronašla njena cimerka u tri ujutru, tako masakriranog tela da je to bilo „nemoguće opisati".
Uprkos prividnoj neizvodljivosti zadatka, mediji su se latili opisivanja neopisivog sa morbidnim elanom. I najmanja ogrebotina, razderotina i mrcvarenje na Monikinom delimično obnaženom telu – sa istetoviranom, sladio se Mond, kartom Francuske – bila je detaljno zabeležena. Kao i njen dobro obučeni, previše namirisani ubica koji je očigledno posmatrao u kupatilu kroz mali stražnji prozor, a zatim provalio unutra i napao mademoiselle Zevako. Ubica se zatim, bežeći niz stepenište, sudario sa njenom cimerkom koja je nekoliko minuta kasnije pronašla unakaženo telo mademoiselle Zevako. Samo je jedan novinar povezao ubistvo u ulici Martir sa ubistvom gospođice Zevako; previdevši čudnovatu podudarnost – da je optuženi Filip Laborto te iste noći oduzeo sebi život.
Sahranu je pratila oluja. Povorka je išla svojim tužnim putem kroz puste ulice prema Monparnasu, praćena vejavicom koja je potpuno izbrisala put ispred njih. Luis je stajao sa Katrin i Žakom Solalom dok su Filipa polagali u raku. Svi su ga iz društva napustili, nisu hteli da prisustvuju sahrani samoubice i osumnjičenog ubice. Njegova duhovitost, lep izgled, beskrajan šarm na kraju su postali beznačajni.
Još je neko, kako se ispostavilo, žalio za njim. Dok su onako promrzli stajali pored groba, Solal se okrenu ka Luisu i blago ga gurnu.
„Šta?"
„Tamo preko. Ispod drveta." Solal pokaza glavom u pravcu sveštenika koji je izgovarao molitvu.
Neznanac je stajao malo dalje, skoro skriven mermernim spomenicima. Debeli crni šal bio mu je omotan preko lica, a šešir sa širokim obodom spušten do samih obrva, ali ga je telo nepogrešivo odavalo. I Katrin ga je spazila. Drhtala je, čvrsto pripijena uz Luisa, ne samo od hladnoće, već i od straha. Kao da je to stvorenje bilo neki anđeo zla koji je došao da uživa u ovoj žalosti. Bilo je groteskno i sablasno, to što je stvorenje došlo da vidi kako Filipa spuštaju u smrznutu zemlju. Šta li je osećalo? Bol? Krivicu?
Da li se osećalo krivim?
Stvorenje je shvatilo da su ga videli, okrenulo se i odgegalo. Žak Solal je bez reči krenuo za njim. Za kratko vreme je obojicu, i neznanca i njegovog pratioca, zaklonio sneg.
Pri povratku u Ke de Burbon, Katrin i Luis nisu progovorili ni reč o ovom događaju. Neki zid se podigao između njih. Sprečavao je svaki drugi razgovor, osim trivijalnog. Nije imalo smisla analizirati, niti kajati se. Filip je bio mrtav. Prošlost, njihova zajednička prošlost bila je mrtva. To poslednje poglavlje njihovih povezanih života zagorčalo je skoro sve što mu je prethodilo, tako da je svaka lepa uspomena bila okrnjena. Filip je umro na užasan način, proždirući svoje meso i krv, možda pomahnitao od saznanja da je sam bio kriv i izopačen. Ni bezbrižnost, ni radosti prošlosti nisu mogle da otklone mrlju ove činjenice. Tiho su žalili, ne samo za izgubljenim Filipom, već i za izgubljenom prošlošću. Luis je sad shvatao Filipovo opiranje da živi kad je svet već izgubljen.
Telefon. Solal. Skoro bez daha od jurnjave, ali pun poleta, šapatom je razgovarao sa Luisom, očigledno oduševljen.
„Ja sam u Gar di Nord, otkrio sam gde naš prijatelj stanuje. Pronašao sam ga, Luis!"
„Odlično. Uzeću taksi. Za deset minuta."
„To je suteren u ulici Fler, broj 16. Vidimo se..."
„Ne ulazi unutra, Žak. Čekaj me. Nemoj..."
Slušalica se spustila i Solal je nestao. Luis dohvati kaput.
„Ko je to bio?"
Pitala je, a nije htela da zna. Luis navuče kaput i reče:
„Niko važan. Ne brini. Brzo ću ja."
„Uzmi šal", rekla je a da se nije osvrnula.
„Da, hvala.“
„Prehladićeš se."
Ostavio je da gleda mrakom odevenu Senu, da posmatra komade leda kako poigravaju na crnoj vodi.
Kad je stigao do kuće u ulici Fler, Solala nije bilo, ali su sveži tragovi stopala po sipkavom snegu vodili do prednjih vrata broja 16, a zatim, naglo, skretali ka zadnjoj strani kuće. Luis je išao za njima. Kad je kročio u dvorište iza kuće, kroz trošna vrata koja je Solal razvalio, shvatio je da nema nikakvo oružje kod sebe. Bolje da se vrati, da nađe neku šipku, nož; bilo šta. I dok je tako raspravljao sam sa sobom, otvoriše se zadnja vrata i pojavi se neznanac. Imao je na sebi već poznatu odeću. Luis se pribi uz dvorišni zid, gde su senke najgušće, siguran da će ga neznanac ugledati. Ali, zver je bila zaokupljena drugim poslom. Stajala je na vratima potpuno otkrivenog lica, i prvi put, pri odbljesku mesečine na snegu, Luis je mogao jasno da vidi neznančev lik. Lice mu je bilo sveže obrijano; miris kolonjske vode bio je jak, čak i napolju. Koža mu je bila boje breskve, imao je na dva mesta posekotine od neoprezne oštrice. Luis pomisli na britvu kojom je očigledno pretio Katrin. Da li je on to u Filipovoj sobi tražio dobru britvu? Stvorenje je navuklo rukavice na svoje široke, obrijane ruke, proizvodeći zvuke nalik na kašljucanje ili bolje zadovoljno roktanje. Luis je imao utisak da se sprema za spoljnji svet; ovaj prizor je bio isto toliko dirljiv koliko i zastrašujući. Sve što je stvorenje želelo bilo je da postane čovek. Uživelo se, na svoj način, u ulogu koju mu je Filip dodelio, bilo je opsednuto njom. Sada, pošto je ostalo bez učitelja, zbunjeno i nesrećno, pokušavalo je da se suoči sa svetom, baš kako je naučilo. Za njega više nije bilo povratka. Prošli su bezbrižni dani: nikada više neće ponovo biti zver bez ambicija. Zarobljeno u novom izdanju, nije imalo drugog izbora do da nastavi da živi životom za koji mu je gazda pobudio želju. I ne pogledavši u Luisovom pravcu, ono lagano zatvori vrata za sobom i pođe dvorištem. Njegov hod se preobrati iz majmunskog kotrljanja u neprirodno geganje kojim je imitiralo ljude.
Otišlo je.
Luis sačeka još koji trenutak u senci, žudno dišući. Svaka kost ga je bolela od hladnoće, noge su mu bile ukočene. Zver nije pokazala nameru da se vrati, te je izašao iz skrovišta i uputio se prema vratima. Nisu bila zaključana. Kad je ušao unutra, zapahnu ga snažan smrad: otužni miris ubuđalog voća pomešan sa opojnim mirisom kolonjske vode: zoološki vrt i budoar.
Sišao je uskim kamenitim stepenicama, prošao kratkim popločanim hodnikom ka drugim vratima. I ova su bila otključana; gola sijalica je iznutra osvetljavala neobičan prizor.
Na podu je bilo nešto kao pohaban persijski tepih; nešto malo nameštaja; jedan krevet nespretno prekriven čaršavima i nekim prljavim platnom; jedan orman, pretrpan ogromnim komadima odeće; mnoštvo otpadaka od voća, neki su bili zgnječeni na podu; jedna kanta puna slame i smrdljivog đubreta. Na zidu, ogromno raspeće. Na kaminu fotografija sa koje se smeše Katrin, Luis i Filip na zalasku sunca. Na umivaoniku, neznančev pribor za brijanje. Sapun, četka, britva, sveža sapunica. Na stolu, gomila para, nehajno ostavljenih pored hrpe špriceva i kolekcije bočica. Bilo je toplo u ovom podrumu, možda je peć za zagrevanje cele kuće u susednoj prostoriji. Solala ni tamo nije bilo.
Odjednom se nešto začu.
Luis se okrenu ka vratima očekujući da ih ispuni majmun iskeženih zuba, demonskih očiju. Ali izgubio je moć orijentacije; buka nije dolazila s vrata već iz ormana.
Iza gomile odeće, nešto se pomeralo.
„Solal?"
Žak Solal je napola ispao iz ormana i pružio se po persijskom tepihu. Njegovo lice je bilo izobličeno jednom gadnom ranom, tako da je bilo nemoguće naći i najmanji delić lica koje je još pripadalo Žaku.
Stvorenje je dohvatilo njegova usta i svuklo mišiće sa lobanje, kao da skida vojničku potkapu. Njegovi ogoljeni zubi čegrtali su neki nervozan odgovor dolazećoj smrti; mlatarao je i udarao rukama i nogama. Ali Žak je već bio mrtav. To mlataranje i grčenje nije označavalo misli, niti postojanje, već oglašavanje za kraj. Luis kleknu pored Solala, bio je dovoljno jak. Za vreme rata, kao savestan čovek, dobrovoljno se prijavio za rad u vojnoj bolnici i tamo je viđao tako izobličena tela kakva ranije nikada i nigde nije video. On nežno odiže telo, ne obraćajući pažnju na krv. Nije voleo ovog čoveka, jedva da je uopšte mario za njega, sve što je sada želeo bilo je da ga iznese iz majmunskog kaveza, da mu obezbedi ljudski grob.
Poneće i fotografiju. Bilo je previše ostaviti fotografiju tri prijatelja majmunu. Zbog toga je mrzeo Filipa više nego ikad.
On stade da vuče telo sa tepiha. To je zahtevalo ogroman napor, a od zagušljive toplote u sobi, posle spoljne hladnoće, vrtelo mu se u glavi. Osetio je drhtavicu malaksalosti u udovima. Telo samo što ga nije izdalo, znao je to; samo što nije pao u nesvest.
Ne ovde. Za ime božje, ne ovde.
A da ode i nađe telefon. To bi bilo pametno. Pozovi policiju, da... pozovi Katrin, da... nađi nekog iz kuće ko će ti pomoći. Ah, to bi značilo ostaviti Žaka u jazbini, da ga zver opet napadne. Hteo je da zaštiti telo; nije želeo da ga ostavi. Mučen pometenim osećanjima, nesposoban da ostavi Žaka, a isto tako nesposoban da ga pomeri, stajao je nasred sobe ne radeći ništa. Tako je najbolje; da. Ne raditi ništa. Tako je umoran, i tako slab. Najbolje ne raditi ništa.
Taj polusan je trajao beskrajno dugo; starac je bio nesposoban da se pokrene, ni da pođe u budućnost ni da se vrati u prošlost. Nesposoban da se seti. Nesposoban da zaboravi.
Očekivao je, u maglovitom poluživotu, smak sveta.
Stvorenje je dolazilo stvarajući buku kao pijan čovek; zvuk otvaranja spoljnih vrata natera Luisa da nešto preduzme. Sa teškoćom ugura Žakovo telo u orman, i sam se sakri tamo. Glava bez lica počivala mu je na krilu.
Iz sobe dopre glas, ženski glas. Možda to uopšte nije bila zver. Ali ne: kroz pukotinu na vratima ormana Luis je mogao da vidi životinju, i riđokosu devojku s njom. Ona je neprestano pričala, sve same praznoglave gluposti.
„Imaš još; o ti srce, o dragi moj, to je divno. Vidi kol'ko stafa."
Držala je pilule u rukama i gutala ih kao slatkiše, veselo, kao dete na dan Božića.
„Otkud ti sve to? U redu, ako nećeš da kažeš, nema veze."
Je li to isto i Filip radio, ili je majmun jednostavno ukrao staf? Je li uvek zavodio riđokose prostitutke pomoću droge?
Devojčin kreštav glas utihnu, pilule su počele da deluju, smirile je, odvele je u tajni svet. Luis je posmatrao netremice dok se svlačila.
„Tako je... toplo... ovde."
I majmun je posmatrao okrenuvši leđa Luisu. Kakav li je izraz imalo to izbrijano lice? Je li bilo pohote u njegovim očima, ili nedoumice?
Devojčine grudi su bile divne, premda joj je telo bilo premršavo. Mlada koža bila je bela, bradavice ružičaste kao cvet. Ona podiže ruke iznad glave, i dok se protezala savršene lopte se uzdigoše i ponudiše se. Majmun posegnu svojom širokom šakom za njenim telom i stade nežno da vuče jednu od njenih bradavica, vrteći je među tamnim prstima. Devojka uzdahnu. „Da... skinem sve?" Majmun zastenja.
„Ne govoriš mnogo, je l' da?"
Ona se iskobelja iz svoje crvene suknje. Imala je samo gaćice na sebi.Legla je na krevet, protegla se uživajući u svom telu i predusretljivoj toploti sobe, čak i ne mareći za svog obožavaoca.
Priklješten Solalovim telom, Luis opet oseti vrtoglavicu. Noge mu se nisu još sasvim ukočile, ali desnu ruku, koja je bila priklještena uz dno ormana, nije uopšte osećao, pa ipak nije imao hrabrosti da se pokrene. Majmun je bio spreman na sve, znao je to. Ako ga otkrije, ko zna šta sve može da uradi, i njemu i devojci?
Svaki delić njegovog tela bio je ili umrtvljen ili ga je razdirala bol. Solalovo sluzavo telo kao da je svakim trenutkom bivalo teže. Kičma ga je užasno bolela, a u vrat kao da su mu se zabadale vrele štrikaće igle. Agonija posta neizdržljiva; poče da mu se priviđa kako umire u ovom patetičnom skrovištu dok majmun vodi ljubav.
Devojka uzdahnu, Luis opet pogleda prema krevetu. Majmunove ruke su bile između njenih nogu, ona se meškoljila pod njim.
„Da, o da", stalno je ponavljala, dok je ljubavnik svlačio.
Bilo je to previše. Vrtoglavica poče da dobuje po njegovoj glavi. Da li je to smrt? Ti svici pred očima i zujanje u ušima?
Sklopio je oči, izbrisavši time ljubavni prizor, ali je bio nemoćan da ućutka njihovu buku. Kao će zauvek trajati, prodire mu u glavu. Uzdasi, smeh, vriska.
Napokon, mrak.
Luis se probudi na nevidljivoj spravi za mučenje, tela istrgnutog iz ograničenog prostora svog skrovišta. Podiže pogled. Vrata ormana su bila otvorena, majmun je zurio u njega, pokušavao je da se osmehne. Bio je go; telo mu je bilo skoro potpuno obrijano. U ulegnuću njegovih ogromnih grudi blistalo je maleno raspeće. Luis je odmah prepoznao ovaj komad nakita. Kupio ga je Filipu na Šanzelizeu pred početak rata. Sad je bilo smešteno u spletu crvenkasto-žutih dlaka. Životinja mu pruži ruku i on je automatski prihvati. Gruba ruka ga zgrabi i izvuče ispod Solalovog tela. Nije mogao čvrsto da stoji. Noge su mu bile kao od gume, ne bi ga izdržale. Životinja ga pridrža. Luis pogleda u dno ormana gde je ležao Solal, zgrčen kao beba u materici, lica okrenutog prema zidu.
Zver zatvori vrata preko leša i odvede Luisa do lavaboa da se ispovraća.
„Filipe?" On nejasno razabra da je žena još bila tu, u krevetu, tek se probudila posle ljubavne noći.
„Filipe, ko je ovo?" Pipala je po stolu tražeći pilule. Životinja ode i ote joj ih iz ruku.
„Ah... Filipe... molim te. Hoćeš li da i s njim?... Hoću, ako ti želiš. Samo mi vrati pilule." Ona pokaza na Luisa.
„Obično nisam sa starcima."
Majmun zareža. Izraz lica joj se promeni, kao da je tek sad nanjušila šta predstavlja ovaj brlog. Ali ova misao je bila preteška za njenu drogiranu svest, te je napusti.
„Molim te, Filipe..." cvilela je.
Luis je gledao u majmuna. Ovaj je uzeo fotografiju sa kamina. Njegov tamni nokat je bio na Luisovoj glavi. Smešio se. Prepoznao ga je, mada je četrdeset i više godina izvuklo iz njega dosta života.
„Luis", reče majmun, otkrivši da je reč prilično laka za izgovor.
U stomaku starog čoveka nije ostalo ništa što bi povratio, ničeg što bi mu zadalo bol. Ionako je kraj veka, trebalo bi da bude spreman na sve. Čak i na to da ga, kao prijatelja, pozdravi ova obrijana životinja što stoji pred njim. Znao je da mu neće nauditi. Možda je Filip pričao majmunu o njihovom zajedničkom životu; usadio mu ljubav prema Katrin i prema njemu samom u onoj meri koliko je obožavao Filipa.
„Luis", reče stvorenje opet i pokaza prema ženi (koja je sad raširenih nogu sedela na krevetu) nudeći mu je da se zadovolji.
Luis odmahnu glavom.
Unutra i napolje, unutra i napolje, delom fikcija, delom istina.
Došlo je do toga; goli majmun mu je nudio ženu ljudske vrste. Ovo je poslednje, Bože pomozi, zaista poslednje poglavlje fikcije koju je njegov rođak započeo. Od ljubavi do ubistva i opet nazad do ljubavi. Ljubav majmuna prema čoveku. On je bio uzrok tome, sa svojim snovima o izmišljenim junacima, natopljenim savršenim razumom. On je naveo Filipa da ostvari priče iz izgubljene mladosti. On je bio kriv. Ne ovaj siroti majmun što se šepuri, izgubljen na pola puta između džungle i berze, niti Filip koji je želeo da zauvek ostane mlad; a svakako ne hladna Katrin, koja će posle ove noći ostati potpuno sama. On je bio taj. Odgovoran za zločin, krivac, zaslužuje kaznu.
Noge mu se malo povratiše i on stade da tetura ka vratima.
„Zar nećeš da ostaneš?" reče riđokosa žena.
„Ovaj..." nikako da se seti kako se životinja zove.
„Mislite Filip?"
„Nije on Filip", reče Luis. „Nije čak ni čovek." „Kako god hoćete", rekla je i slegla ramenima.
Iza njegovih leđa oglasio se majmun, izgovorio je njegovo ime. Ali ovog puta, umesto da krkljajući izgovori reč, njegovo majmunsko nepce je uspelo da oponaša Filipovu modulaciju savršeno verno, bolje od najveštijeg papagaja. Bio je to Filipov glas.
„Luis", reče.
Ni molećivo, ni zapovednički. Jednostavno je izgovorio ime, iz zadovoljstva.
Prolaznici koji su videli starca kako se vere uz ogradu mosta Karusel, nastavili su da posmatraju, ali nisu pokušali da spreče njegov skok. Na trenutak se zanjihao dok je uspravno stajao, a zatim se bacio u prljavu, uskovitlanu, ledenu vodu.
Jedan ili dvoje ljudi na drugoj strani mosta udaljiše se da vide da li ga je struja povukla: jeste. Izašao je na površinu, lice mu je bilo bledo-modro i glatko kao u bebe, a onda mu vrtlog zahvati noge i povuče ga na dno. Voda se zatvorila nad njegovom glavom i nastavila da penuša.
„Ko li je to bio?" upita neko.
„Ko zna?"
Bio je to dan bez oblaka; pao je poslednji sneg te zime, počeće da se topi oko podne. Radujući se suncu, ptice su obletale Sakr Ker. Zbog proleća, Pariz poče da skida svoju devičansku belinu, previše nežnu za dugo nošenje.
Jedna mlada žena riđe kose ujutru je ruku pod ruku sa jednim ogromnim ružnim čovekom lagano stupala na stepenište Sakr Kera. Sunce ih je blagoslovilo. Čula su se zvona..
Bio je novi dan.