15. HAPŠENJE JEDNOG ZAVERENIKA

     Bejli je osećao kako nejasni smrad kvaščevog područja postaje sve jači. Miris kvasca mu nije bio neprijatan, kao mnogim drugim - kao, recimo, Džesi. Čak mu se na izvestan način i sviđao.
     Svaki put kad bi osetio miris sirovog kvasca, alhemija čula vratila bi ga u prošlost, trideset godina uznazad. Bilo mu je deset godina i nalazio se u poseti kod strica Borisa, koji je radio na farmi kvasca. Stric Boris je uvek imao malu zalihu kvaščevih proizvoda, sitnih kolača, čokoladnih bombona u kojima je bila slatka tečnost, slatkiša u obliku mačaka i pasa. Iako je bio mali, znao je da stric Boris ne bi smeo imati te stvari i uvek ih je vrlo obazrivo jeo, sedeći u uglu, okrenut leđima prema sredini sobe. Jeo ih je brzo, da ga neko ne uhvati.
     To im je davalo još bolji ukus.
     Jadni stric Boris. Doživeo je jednog dana nesreću i umro. Nikad mu nisu tačno rekli kako se sve zbilo i on je gorko plakao jer je mislio da su strica Borisa uhapsili zbog krijumčarenja kvasca iz fabrike. Očekivao je da će i njega uhapsiti i pogubiti. Mnogo godina kasnije pažljivo je prelistao policijske arhive i pronašao istinu. Stric Boris je pao pod točkove nekog transporta. Bio je to jadni svršetak jednog romantičnog mita. Ali ipak, mit mu se uvek ponovo rađao u duši, barem za trenutak, kad bi osetio miris sirovog kvasca.
     Kvaščev Grad nije bilo zvanično ime nijednog dela Njujorka. Nije se moglo naći ni na jednoj mapi ili priručniku. Ono što se popularno zvalo Kvaščev Grad obuhvatalo je ogranke Njujorka, Nju Brunsvika i Trentona. Bila je to široka traka koja se protezala preko površina koje je zahvatao srednjevekovni Nju Džerzi. Tu su se mogli naći i naseljeni punktovi, ali većinom su bile smeštene farme na kojima su se odgajale hiljade vrsta kvasca.
     Petina gradskog stanovništva radila je na farmama kvasca, a druga petina bila je zaposlena u industrijama povezanim s kvascem. Proizvodnja je počinjala brdima grube celuloze, koja se dovlačila u grad iz šuma Alegenskih planina, a zatim prolazila kroz kiselinu, koja ju je pretvarala u glukozu. U Grad su se, osim toga, dovozili ogromni tereti šalitrenih i fosfatnih jedinjenja koja su bili najvažniji dodaci u proizvodnji miliona kilograma organske materije što je pristizala iz hemijskih laboratorija. Iz svega toga stvaralo se samo jedno: kvasac i samo kvasac.
     Bez kvasca, šest od osam milijardi žitelja Zemlje umrlo bi od gladi u roku od godinu dana.
     Bejli se ohladio na samu tu pomisao. Pre tri dana ova je mogućnost bila stvarna kao i sada, ali pre tri dana ne bi nikada na nju pomislio.
     Izbili su iz podzemnog auto-puta u predgrađa Njujorka. Retko nastanjene avenije granale su se između jednoličnih blokova zgrada u kojima se proizvodi kvasac i ništa nije sputavalo njihovu brzu vožnju.
     "Koliko je sati, Denile?" upita Bejli.
     "Šestnaest časova i pet minuta", odgovori R. Denil.
     Onda ćemo ga zateći na radu, ako je u dnevnoj smeni."
     Bejli je parkirao kola u prostoru za utovar.
     "To su, dakle, te farme, Elija?" upita robot.
     "Samo njihov mali deo", reče Bejli.
     Ušli su u hodnik u kome se nalazio dvostruki red kancelarija. Devojka na recepciji sva se pretvorila u smešak: "Koga želite da vidite?"
     Bejli otvori svoju lisnicu. "Policija. Da li neki Frensis Klusar radi u vašoj fabrici?"
     Devojka se uznemirila. "Mogu da proverim."
     Ukopčala je telefon u liniju na kojoj je pisalo 'Personal' i izgovorila nešto što se nije moglo čuti.
     Bejli je znao da se u ovakav telefon može i šaputati, a da se s druge strane ipak čuje normalan glas. Rekao je: "Govorite glasno, molim vas. Želim da vas čujem."
     Devojčine reči postale su jasnije, ali je već bila gotovo pri kraju. "...kaže da je policajac, gospodine."
     Crnomanjast, dobro obučen čovek došao je vrata. Imao je tanke brkove, i počeo je ćelaviti. Nasmešio se bledo i rekao: "Ja sam Preskot, zadužen za personal! U čemu je stvar, gospodine?"
     Bejli ga je hladno pogledao i Preskotov smešak brzo ispari.
     Preskot reče: "Ne bih želeo da se radnici uznemiruju. Vrlo su osetljivi kad je reč o policiji":
     Bejli odvrati: "Čudno, zar ne? Da li je Klusar ovde."
     "Da, gospodine."
     "Onda mi dajte štap. A ako on nestane pre no što mi stignemo tamo, vratiću se da s vama ponovo razgovaram."
     Preskot se više nije uopšte smešio. Promrmljao je: "Daću vam štap, gospodine."
     Štap-vodič bio je podešen tako da ih odvede u odsek CG, sekcija 2. Šta je to značilo u fabričkoj terminologiji Bejli nije znao. Nije ni morao. Štap je bio mali predmet, podešen za ručnu upotrebu. Kad je štap ležao u onom pravcu u kome je čovek trebalo da ide vrh bi se malo zagrejao, ali bi se odmah ohladio čim bi čovek skrenuo s pravog puta. Štap se zagrevao sve više što je cilj bio bliži.
     Laiku bi takav štap-vodič bio od male koristi, pošto su razlike u zagrevanju bile vrlo male, ali je bilo malo gradskih žitelja koji se nisu snalazili u upotrebi štapa. Jedna od najpopularnijih i večnih dečjih igara žmurke kroz školske hodnike zasnivala se na upotrebi štapova-vodiča.
     Bejli je već stotina puta koristio takav štap i njime je uvek mogao pronaći najkraći put, kao da hoda po geografskoj karti. Kad je stupio u veliku i sjajno osvetljenu sobu, posle desetak minuta, vrh štapa-vodiča bio je gotovo vruć.
     Bejli se obrati radniku koji je stajao najbliže vratima: "Da li je ovde Frensis Klusar?"
     Radnik je pokazao glavom. Bejli je pošao u naznačenom pravcu. Miris kvasca postajao je sve jači, uprkos ventilatorima koji su neprestano menjali vazduh.
     Neki čovek na drugom kraju prostorije ustade, skidajući pregaču. Bio je srednje visine, duboko izbrazdanog lica, i mada je izgledao srazmerno mlad kosa mu se mestimično počela prevlačiti sedinom. Imao je velike, čvornovate ruke, koje je polako brisao peškirom od celteksa.
     "Ja sam Frensis Klusar", reče on.
     Bejli kratko pogleda R. Denila. Robot klimnu.
     "Dobro", reče Bejli. "Gde bismo mogli da porazgovaramo?"
     "Bilo gde", reče Klusar polako, "ali moja smena još nije završila posao. Kako bi bilo da razgovaramo sutra?"
     "Sutra bi moglo biti prekasno. Razgovaraćemo sada." Bejli otvori lisnicu i pokaza je Klusaru.
     Ali Klusarove ruke uopšte nisu zadrhtale. Nastavio je da ih pomno briše, hladno primetivši: "Ne znam kakav sistem imate u policijskoj stanici, ali vreme određeno za jelo ovde je vrlo kratko i ako čovek izostane, ostaje bez ičega. Jedem između sedamnaest i sedamnaest i četredeset pet, ili uopšte ne jedem."
     "U redu", odvrati Bejli. "Udesiću da dobijete jelo."
     "Prekrasno", reče neveselo Klusar. "Kao neki aristokrata ili kao policajac sa C-činom. Šta ću još dobiti? Privatno kupatilo?"
     "Vi samo odgovarajte na pitanja, Klusare", reče Bejli, "a šale sačuvajte za svoju devojku. Gde možemo da razgovaramo?
     "Ako želite da razgovarate, možete upotrebniti sobu za merenje. Meni je sasvim svejedno."
     Bejli odvede Klusara u prostoriju za merenje. Bila je to četvorougaona prostorija, gotovo antiseptički bela, a kontrola vazduha bila je u njoj nezavisna od ostalih prostorija i bolja. Po zidovima su bili naslagani osetljivi elektronski tegovi pokriveni staklenim zvonima, kojima se upravljalo spolja elektromagnetskim poljima. Dok je bio u koledžu, Bejli je vežbao na jeftinijim modelima. Jedan od tih tegova, koji je prepoznao, mogao je izmeriti težinu od jedne milijarde atoma.
     Klaus reče: "Mislim da nam ovde neko vreme niko neće smetati."
     Bejli je nešto promrmljao, a onda se obratio Denilu: "Molim te, iziđi i reci da ovamo donesu jelo za Klusara. I, molim te, sačekaj napolju dok jelo ne stigne."
     Promatrao je R. Denila kako odlazi, a onda se obratio Klusaru: "Vi ste hemičar?"
     "Ja sam zimolog, ako nemate ništa protiv."
     "U čemu je razlika?"
     Klusar ga pogleda s visine. "Hemičar meša neke smrdljive tečnosti, kao da kuva supu. Zimolog je čovek koji održava u životu nekoliko milijardi ljudi. Ja sam specijalista za kvaščeve kulture."
     "Dobro, dobro", odvrati Bejli.
     Ali Klusar je nastavio: "Ova laboratorija je duša cele njujorške fabrike kvasca. Ne prođe nijedan dan, nijedan čas, a da se kulture svake mrvice kvasca u fabrici ne proveravju u našim kotlovima. Nastojimo da zadovoljimo prehrambene potrebe. Mi odgajamo nove kulture, popravljamo stare, odvajamo bezvredno i sortiramo kvasac prema kvalitetu i nameni.
     Kad su žitelji Njujorka pre nekoliko godina počeli da jedu jagode, to, dragi moj, nisu bile jagode. Bila je to naročita kultura kvasca, s velikom količinom šećera, s posebnom bojom i naročitim dodatnim mirisom. Te su jagode bile proizvedene upravo u ovoj prostoriji.
     Pre dvadeset godina saccharomyces olei benedictae bile su obične otpadne gljivice s ukusom plesni i potpuno nekorisne. I dalje imaju ukus plesni, ali količina masnoća u njima popela se sa petnaest na osamdeset sedam odsto. Kad se budete danas vozili ekspresom, setite se da se ekspresi podmazuju isključivo sa s. o. benedictae, kulturom AG-7. Napravili smo je u ovoj sobi. I zato nemojte me zvati hemičarem. Ja sam zimolog":
     Protivno svom načinu ophođenja, Bejli se malo povukao pred žestokim ponosom svog sabesednika.
     Naglo je rekao: "Gde ste bili prošle noći, između osamnaest i dvadeset časova?"
     Klusar sleže ramenima: "Šetao sam. Posle večere volim da se prošetam."
     "Da li ste posetili neke prijatelje? Ili ste išli u video-dvoranu?
     "Ne. Samo sam šetao." Bejlijeve usne se stisnuše. Da je Klusar išao u video, morao bi to dokazati poništenom kartom u bloku za racionisano gledanje. Da je bio s prijateljem, morao bi ga imenovati.
     "Onda, niko vas nije video?"
     "Možda neko i jeste. Ne znam. Ali, koliko mi je poznato, nigde se nisam sreo ni sa kim poznatim."
     "A šta je s pretprošlom noći?"
     "Ista stvar."
     "Znači da ni za jedno veče nemate alibi?"
     "Da sam počinio kakav zločin sigurno bih ga imao. Zašto bi mi bio potreban alibi?"
     Bejli nije odgovorio. Pogledao je u svoju beležnicu. "Jednom ste bili pred sudom. Zbog podsticanja na pobunu."
     "Jesam. Nekakav robot me je gurnuo, a ja sam mu onda podmetnuo nogu. Je li to podsticanje na pobunu?"
     "Sud je tako mislio. Bili ste osuđeni i morali ste platiti globu."
     I time je stvar bila svršena, zar ne? Ili hoćete da me opet oglobite?"
     "Pretprošle večeri gotovo da je došlo do pobune u prodavnici cipela u Bronksu. Videli su vas tamo."
     "Ko me je video?"
     Bejli reče: "Bilo je to upravo za vreme večere. Da li ste pretprošle noći ovde večerali?"
     Klusar je načas oklevao, a onda zatrese glavom: "Imao sam pokvaren želudac. To je od ovog silnog kvasca. Dešava se i ljudima koji su se već navikli."
     "Prošle noći umalo nije došlo do pobune u Vilijemsburgu. Ponovo su vas videli na poprištu događaja."
     "Ko me je video?"
     "Da li poričete da ste oba puta bili na tim mestima?"
     "Nemam šta da poričem. Gde se tačno sve to dogodilo i ko kaže da me je video?"
     Bejli iskosa pogleda zimologa. "Mislim da tačno znate o čemu govorim. Mislim, takođe, da ste vi jedan od glavnih u ilegalnoj medijevalističkoj organizaciji."
     "Ne mogu vas sprečiti da tako mislite, gospodine, ali mišljenje nije dokaz. Možda to znate", naceri se Klusar.
     "Možda", odvrati Bejli, dok mu se izduženo lice pretvaralo u kamen, "ali nešto istine svakako mogu izvući iz vas i sada."
     Bejli otvori vrata sobe za merenje i upita R. Denila koji je postojano čekao pred vratima: "Da li je stiglo Klusarovo jelo?"
     "Upravo stiže, Elija."
     "Hoćeš li da ga uneseš, Denile?"
     R. Denil uđe trenutak kasnije, noseći metalnu posudu.
     "Stavi to pred gospodina Klusara, Denile", reče Bejli. Seo je na jednu od stolica koje su stajale uz elektronske tegove i prebacio nogu preko noge, ritmički mašući jednom od njih. Posmatrao je kako se Klusar ukočeno povlači, dok mu R. Denil prinosi posudu.
     "Gospodine Klusar", reče Bejli. "Dozvolite da vam predstavim svog partnera, Denila Olivava."
     Denil ispruži ruku i reče: "Milo mi je, Frensise."
     Klusar ne uzvrati ništa. Nije pokazao nameru da se rukuje s Denilom. Ali Denil je i dalje držao ispruženu ruku i Klusara poče oblivati crvenilo.
     Bejli tiho reče: "Nepristojni ste, gospodine Klusar. Zar ste toliko ponosni da vam je ispod časti da se rukujete s jednim policajcem?"
     Klusar promrmlja: "Gladan sam, ako nemate ništa protiv." Iz džepa je izvukao džepnu viljušku i nož i seo, spustivši pogled u tanjir.
     Bejli reče: "Denile, mislim da se naš prijatelj uvredio zbog tvog hladnog držanja. Ti se na njega ne ljutiš, zar ne?"
     "Ni najmanje, Elija", reče R. Denil.
     "Onda mu pokaži da ga zista ne mrziš. Zagrli ga malo."
     "Biće mi milo", reče Denil i zakorači prema Klusaru.
     Klusar odloži viljušku. "Šta je ovo? Šta nameravate?"
     R. Denil mirno ispurži ruku.
     Klusar naglo skoči i divlje zamahnu, odgurujući ruku R. Denila dalje od sebe. "Do đavola, ne dodiruj me!"
     Trgao se i odmakao, a posuda s hranom prevrnula se i sa zveketom pala na pod.
     Bezizrazno posmatrajući prizor, Bejli ukočeno klimnu R. Denilu, koji je uporno nastavio da se približava zimologu. Bejli je stao kraj varata.
     Klusar vrisnu: "Odmaknite ga od mene!"
     "Ne smete tako govoriti", reče Bejli dobroćudno. "Ovaj čovek je moj partner."
     "Mislite da kažete: ovaj prokleti robot", povika Klusar.
     "Pusti ga, Denile", reče Bejli hitro.
     R. Denil se povuče i mirno stade uz vrata, odmah iza Bejlija. Klusar, teško dišući, stisnutih pesnica, okrenu se prema Bejliju.
     Bejli reče: "A sada, pametnjakoviću, zbog čega misliš da je Denil robot?"
     "To je jasno svakome ko ga vidi."
     "O tome neka odluči sudija. U međuvremenu, rekao bih da si nam potrebam u policiji, Klusare. Bilo bi nam milo kad bi nam objasnio odakle znaš da je Denil robot. I još mnogo više, dragi gospodine. Denile, stupi u vezu s komesarom. Biće da je sada kod kuće. Reci mu da dođe u Odsek. Objasni mu da imamo čoveka koji naprosto čezne za tim da bude ispitan."
     R. Denil izađe.
     Bejli reče: "Zanima me zbog čega sve to radiš, Klusare?"
     "Želim da vidim svog advokata."
     "Videćeš ga. A sad, reci mi, šta ti medijevalisti uopšte hoće?" Klusar odvrati pogled u stranu, odlučno ćuteći.
     Bejli reče: "Do đavola, čoveče, mi znamo sve o tebi i o tvojoj organizaciji. Ne blefiram te. Reci mi, naprosto da zadovoljiš moju radoznalost. Šta hoće medijevalisti?"
     "Povratak zemlji", odgovori Klusar prigušenim glasom. "To je jednostavno, zar ne?"
     "To je jednostavno reći", odvrati Bejli. "Ali nije jednostavno učiniti. Kako će zemlja prehraniti osam milijardi ljudi?"
     "Da li sam rekao da ćemo se preko noći vratiti zemlji? Ili za godinu dana? Ili za sto godina? Korak po korak, gospodine policajče. Nije vačno koliko će dugo trajati, ali jednom moramo početi i izići iz ovih čeličnih pećina u kojima živimo. Izići na svež vazduh."
     "Da li si ti ikada bio na svežem vazduhu?"
     Klusar zatrepta očima. "Dobro, ja sam upropašćen čovek, ali deca još nicu. Deca se neprestano rađaju. Moramo ih izvesti napolje. Dajmo im prostora, otvorenog vazduha i sunca. Ako budemo morali, smanjićemo stanovništvo, malo po malo."
     "Drugim rečima, vratimo se u nemoguću prošlost." Bejli nije znao zašto se upušta u raspravu, ali u njegovim venama plamtela je neka čudan groznica. "Natrag u seme, u jaje, u majčinu utrobu. A zašto se ne bismo kretali unapred? Nemojmo smanjivati stanovništvo Zemlje. Upotrebimo ga za iseljavanje. Vratimo se zemlji, ali vratimo se zemlji na drugim planetama. Naselimo ih!"
     Klusar se promuklo nasmeja. "I da stvaramo nove Spoljnje svetove? Novi soj Svemiraca?"
     "To nećemo. Spoljnji svetovi naseljeni su žiteljima Zemlje koji su došli s planete na kojoj nije bilo Gradova. Žiteljima Zemlje koji su bili individualisti i materijalsti. Te su se osobine razvile do nezdravih krajnosti. Sada možemo naseliti nove svetove, kao društvo koje je stvorilo zajedništvo, iako je u tome možda otišlo predaleko. Okolina i tradicija mogu onda zajedno stvoriti srednji put, različit od puta stare Zemlje ili Spoljnjih svetova. Nešto novo i bolje."
     Znao je da je sve to samo papagajsko ponavljanje reči dr Fastolfa, ali iz njega je to provalilo kao da već godinama samo o tome razmišlja.
     Klusar reče: "Gluposti! Da naseljavamo puste svetove, dok nam je pred nosom naš vlastiti? Koja bi to budala pokušala?"
     "Mnoge budale. I ne bi bili budale. Imali bismo robote, koji bi nam pomogli."
     "Ne", reče Klusar sa žestinom. "Nikada! Nećemo robote!"
     "Zašto da ne? Ni ja ih ne volim, ali zarad predrasude neću počiniti samoubistvo. Zašto se bojimo robota? Ako vas zanima šta mislim, onda ću vam reći da je to zbog osećanja manje vrednosti. Svi se mi osećamo inferiorni prema Svemircima, i zato ih mrzimo. Moramo se na neki način osećati superiorni, da bismo to nadoknadili, a ubija nas činjenica da ne možemo biti superiorni čak ni prema robotima. Čini nam se da su oni bolji od nas - samo, oni to nisu! U tome je, do đavola, ironija cele stvari."
     Bejli je osećao kako se sve više raspaljuje. "Pogledaj ovog Denila, s kojim sam već dva dana. Veći je od mene, lepši i jači. Izgleda potpuno kao Svemirac. Ima bolje pamćenje i zna više činjenica. Ne mora spavati, ne mora ni da jede. Ne muče ga ni bolest, ni panika, ni ljubav, ni griža savesti.
     Ali, on je mašina. Ja mu mogu učiniti sve što zaželim, kao što mogu učiniti ovom mikrotegu. Ako udarim mikroteg, on mi neće uzvratiti udarac. Neće ni Denil. Mogu mu narediti da ispali revolver u sebe i on će to učiniti."
     Možemo izgraditi takvog robota koji će umnogome biti ravan ljudskom biću, a da i ne govorimo o tome da će u nekim stvarima biti bolji. Ali ne možemo stvoriti robota s osećanjem za lepotu, ili s osećanjem etike, ili s osećanjem za religiju. Nema načina da se naparavi pozitronski mozak koji bi ma i za dlaku bio viši od nivoa savršenog mehanizma.
     Nema načina, do đavola, nema načina. Bar ne toliko dugo dok ne shvatimo kako rade naši vlastiti mozgovi. Nema načina, sve dok postoje stvari koje se ne mogu meriti naukom. Šta je to ljubav, dobrota, lepota ili umetnost? Večno se približavamo rubu nepoznatog i pokušavamo da pojmimo ono što se ne može shvatiti. To nas i čini ljudima.
     Robotov mozak mora biti dokučiv, inače se ne bi mogao izgraditi. Taj se mozak mora izračunati do poslednjeg promila, mora imati svoj kraj. Do đavola, čega se bojiš? Robot može izgledati kao Denil, može izgledati kao neki Bog, ali da ipak ne bude ništa ljudskiji od kakve klade. Zar ne možeš to da pojmiš?"
     Klusar je nekoliko puta pokušao da ga prekine, ali nije mogao zaustaviti besnu bujicu Bejlijevih reči. Sada, kad je Bejli zastao usled emocionalne iscrpljenosti, slabašno je izustio: "Policajac se pretvorio u filosofa. Vidi, molim te."
     Ponovo se pojavio R. Denil.
     Bejli ga pogleda i namršti se, delimično zbog besa koji ga još nije bio napustio, a delimično zbog nestrpljenja.
     On reče: "Šta te je zadržalo?"
     R. Denil odgovori: "Imao sam poteškoća dok nisam stupio u vezu s komesarom Enderbijem. Ispalo je da je još u svojoj kancelariji."
     Bejli pogleda na sat. "Sada? Zašto?"
     "Došlo je do neke zbrke. U Odseku je otkriven leš."
     "Šta? Čiji?"
     "Kurira R. Semija."
     Bejli se zagrcnu. Upiljio se u robota i rekao zapanjenim glasom: "Učinilo mi se da si rekao leš."
     R. Denil se ispravi: "Robot s potpuno deaktiviranim mozgom, ako ti je tako milije."
     Klusar se iznenada nasmeja i Bejli se okrenuo prema njemu, promuklo govoreći: "Da nisam čuo ni reči od tebe! Shvataš?"
     Odlučno je otkopčao futrolu i izvadio revolver. Klusar se smesta utišao.
     Bejli reče: "Šta onda? R. Semiju je prsnula elektronksa cev. Pa šta?"
     "Komesar Enderbi je izbegao da mi da neposredan odgovor, Elija, ali imam utisak da veruje da je neko namerno deaktivirao R. Semija."
     A zatim, pošto je Bejli to propratio ćutanjem, R. Denil ozbiljno dodade: "Ili, ako ti je druga reč milija, da ga je neko - ubio."